Listopad 2011.
Tajne Velikih Arkana koje čuvamo u sebi
Franz Kafka: DVORAC (ZAMAK)
Bilo je kasno uvečer kad je K. stigao. Selo je ležalo u dubokom snijegu. Od brijega na kome se nalazi zamak nije se ništa vidjelo; bio je obavijen maglom i tminom, i ni najmanji zračak svjetlosti nije odavao veliki zamak. K. je dugo stajao na drvenom mostu koji s druma vodi u selo i gledao naviše u prividnu prazninu.
Ovim rečenicama započinje Dvorac (u nekim prijevodima, Zamak), možda i najljepši Kafkin roman (pritom, ne možemo zanijekati veličinu Procesa) a koji je, moram to priznati, poslužio kao predložak za uvod mog romana U zemlji plavog noja. Usporedite:
Krajem zime Ki.-a su poslali na otok – trajektom što vozi u zoru. U blijedoj svjetlosti dana on ga opazi u daljini, ali još sasvim nejasno i maglovito, poput slutnje kojoj nije bio spreman do kraja povjerovati. Otok je okruživala gusta magla skrivajući obale te su pogledu ostali dostupni jedino njegovi lebdeći vrhovi. U polutami i na odstojanju činili su se poput plavih lelujavih dimova što se dižu put neba u beskrajno polaganom ritmu. I sa sjedišta na najvišoj palubi Ki. je morao dobro napregnuti oči kako bi bio siguran u prvu sliku otoka koju je obrazovao u glavi. Za to vrijeme pramac trajekta mirno je sjekao valove probuđenog mora, a sunce, pod horizontom, na nebu risalo prve boje.
Eto, ne znam zašto, odlučio sam po prvi put na blogu objaviti i zapise iz dnevnika kojeg sam vodio još tamo 1990-ih, a koji čuvaju uspomenu na početak pisanja one moje litanije, romana „U zemlji Plavog noja“. I kako ćete uskoro otkriti, u tom trenutku, to nije bio roman, to je više bio pokušaj oponašanja mog velikog uzora u pisanju – Franza Kafke. Skrušeno moram priznati, nijedan pisac nije ostavio toliko traga na meni kao ovaj stidljivi i boležljivi praški činovnik. Njegov K. postao je inspiracija za mog Ki.-a. Njegov modernistički tjeskobni stil, bio je osnova za moju postmodernističku papazjaniju koja je vrlo brzo u potpunosti potonula u nesvjesno s odveć čudnim likovima (Magičar, Plavi noj, Moćni Mehanizam). Moj Ki. na kraju i ništa ne doživljava na ovome svijetu, svijet je postao velika globalna praznina u kojoj se čovjek jedino fizički iscrpljuje i ništa više. Sjećanja na savršen svijet koji je iza sebe ostavio polako mu u umu blijede. A i savršenost tog svijeta uglavnom se odnosi na ovladavanje raznoraznim tehnikalijama znanstvenih dostignuća.
Kako je, dakle, sve započelo, prije nekih više od trinaest godina? Upravo čitanjem romana Dvorac (u nekim prijevodima, Zamak)…
14.02.1998.
Lagano, bez žurbe, čitam tu knjigu. Kad god je dohvatim čini mi se da tonem u jedan svijet koji već dobro poznajem, u jednu izopačenu stvarnost blisku meni. Kafka je prvi [takoreći] pisac atmosfere kojeg poznajem. Njegov stil se izgrađuje u atmosferi koju u romanu ostvaruje. Ne samo da su nam pred očima slike koje Kafka opisuje nego osjećamo kao da možemo udahnuti zrak tog podneblja. K. više nije sam [kao u Procesu]; u stopu ga prate dodijeljeni mu pomoćnici – u prevedenom značenju, novinar i fotograf, intima privatnog života potpuno je razbijena. U isto vrijeme, K.-u govore da im zemljomjer (on), više nije potreban. Tako stoje stvari danas s umjetnošću.
Osim toga, dijalozi Kafkinih likova kao da se vode ‘otvorenih karata’, toliko ‘otvorenih’ da se u njima spominje svaka ostvariva mogućnost, primisao jednog lika o drugome. Uzgred, likovi sami objašnjavaju zašto su takvi kakvi jesu, zašto su i događaji takvi kakvi jesu, ali ništa ne pomaže, jer je K. u svemu tome i više nego izgubljen…
–
16.02.1998.
Uputio sam K. preko otoka. Danas sam napisao nekoliko eksperimentalnih stranica moje najnovije novele. Gdje sam ja od pisca, rekoh sebi, kad sam ih pročitao. Atmosfera je jasna, gotovo kao i namjera – K. treba dobro izmoriti. Put preko otoka pod nesmiljenom toplinom sunca to upravo čini. Sam njegov dolazak predvečer u selo i Crkvu, ostavio sam za kasnije.
Na otok K. dospijeva trajektom, nepogrešivo vođenim od ruke nevidljivog kormilara, prilično ofucan štos. Ipak, motiv biva spašen slučajnim upadom K. u kontrolnu salu broda gdje se nađe u okruženju tisuće dugmadi i treperećih lampica označenih njemu nepoznatim simbolima. K. to umiruje, ali i stvara nelagodu. On bi ipak da popriča koju s kormilarom, ali ovome ni traga ni glasa. U jednom trenutku K. se zapita: “Nije valjda prepušten ovom šarenom robotu bez imena i mana koji, za razliku od njega, ima jasnu svrhu svoga postojanja i pored toga da brod dovede do otoka i koji se, zbog toga, u njegovim očima činio svemoguć, naspram njega, jadnika, kojemu ni njegova zadaća, ni cilj na otoku, zapravo nisu poznati, a kamoli kakvo djelovanje iza toga!”
Vani je more mirno, sve se odvija kao po nekom zacrtanom redu i K. može u miru uživati u jutarnjoj kavi dok otok postaje sve veći u njegovim očima…
K. je na početku još uvijek K. i nije se proburazio u Ki.-a. Osim toga, spominjem i nekakav dolazak u selo i Crkvu koje u romanu više ne spominjem. U stvarnom životu ta novela se neće nikad napisati, odnosno sve je manje nade da ću je napisati. Sve to nekako ima smisla, u tom nepisanju, a ne znam zašto. Iako je Velikom Piscu u mojem romanu kao na kraju to “uspjelo”, Theo, lik nijemog galeriste koji se pojavljuje u IV. dijelu, njegovoj pisaniji ne poklanja ni najmanje pažnje… Dan poslije, nastavljam s osvrtom na Kafkina djela…
17.02.1998.
U Kafkinim romanima pored sve njihove genijalnosti osjeća se i upliv trauma pisca koje je podnosio u životu, a koje su bile dovoljne da ga izgrade kao umjetnika. Tu u prvom redu mislim na traume uzrokovane odnosom sa svojim ocem. Lik autoritarnog i samovoljnog oca u nekoliko priča poslužio je i kao izravna inspiracija, a kroz ostatak opusa provlačio se kao avet na konju koji skače s jedne stranice na drugu. Osim oca, traume je trpio i uslijed svog zaposlenja. „Po struci“ je bio obični činovnik i tu dužnost u životu i obnašao. Koliko sam puta imao prilike pročitati u Dvorcu ili Procesu „odnosi s vlašću“, „akti“, „saslušanje“, „sud“. Sam Kafka zasigurno ne bi negirao utjecaj njegova života na njegovo književno djelo kojeg je stvorio.
Biti umjetnikom znači izražavati se najiskrenijim svojim porivima. U svoj izraz, dakle, unositi i svoje traume i nervoze… Biti bez strasti znači biti bez stida pred samim sobom.
Da li sam ovim išta postigao, to što sam na blogu objavio neke stare dnevničke zapise, oživio neku staru energiju? Ni sam ne znam… Ako ništa, podsjetio sam sebe na tajnu Velike Arkane koju čuvam u sebi. A, naravno, poznato je i to biste i vi morali znati – da ništa nije vrjednije od tajni Velikih Arkana koje čuvamo u sebi…
O Duhu i njegovim Moćima 