Svibanj 2012.
Neprolazna misao je iluzija – bitno je kakav čovjek u njoj dobiva lik
Oswald Spengler: PROPAST ZAPADA
U svibanjsko jutro neobično tmurnih boja Kolo je zaškripalo zvukom koji dotada nisam imao prilike čuti. Dok sam pristavljao vodu za kavu ono je izvodilo svoj mali show; škripalo je, šuštalo, šumilo, a čak se u jednom trenutku moglo reći – i zakreketalo. Prišao sam mu i u trenutku shvatio što mi želi poručiti. Kolo Duha Svijeta željelo me je podsjetiti na nekoga, na koga sam vjerojatno zaboravio… možda upravo svog Tvorca, Oswalda Spenglera i njegovu Propast Zapada pod čijim sam se jakim utjecajem nalazio u vrijeme u kojem se Kolo Duha Svijeta prizemljilo u našu prostoriju. Tko je bio Oswald Spengler? Vrhunski ‘morfološki’ filozof, kako bi vjerojatno volio da ga nazivaju ili još jedna nervozna osoba koja se svojim pisanijama osvećivala društvu uz koje nikad nije prianjala? Ako ništa, očekuje se da barem jednu obrvu podignete u čudu kad pročitate sljedeći citat:
Neprolazna misao je iluzija. Bitno je kakav čovjek u njoj dobiva lik. Što je veći čovjek to je istinitija filozofija – naime u smislu unutrašnje istine umjetničkog djela, što ne ovisi o tome mogu li se pojedini stavovi dokazati i čak biti neproturječni.
Stoga, i ne čudi površno čitanje Spenglera od strane mnogih europskih intelektualaca, i prije i poslije, bilo na vrhuncu ili na izmaku snage svoga intelekta a koji su, dakako, redovito uvjereni da upravo njihova misao pogađa bit svijeta neovisno o perspektivi gledanja na isti kroz osobite i zauvijek osobite ‘ljudske’ naočale. Dobar primjer za to je Frank Furedi, jedan od vodećih europskih filozofa danas, čiji sam članak Kraj Europe? imao prilike pročitati u najnovijem broju Europskog glasnika. Furedi bez dlake na jeziku piše o mogućem kraju starog kontinenta prisjećajući se apokaliptičnih riječi ‘njemačke filozofske mašine’ (kako od milja nazivam Oswalda Spenglera) iznoseći pritom jednu potpuno proizvoljnu tvrdnju prema kojoj je sam Oswald Spengler za propast Zapada okrivio, između ostalih gluposti, čak i neobrazovanost masa. Spengler, za razliku od Nietzschea nije ostao nimalo dvosmislen. To mora biti jasno svim njegovim iole boljim poznavateljima. Kraj Europe odnosno Zapada Spengler je vidio kao što se vidi nužan kraj svakog života i za taj kraj nikoga nije okrivljavao. On je kulture i narode koji ih tvore smatrao živim, i odnosio se prema njima, više-manje, kao prema živim organizmima. Ideja o propasti zapadne civilizacije plod je nužnosti a ne nesretnog spleta okolnosti. Osim toga, pored zapadne civilizacije kojoj je prethodila istovjetna kultura, vidio je on i mnoge druge kulture/civilizacije u historijskom kontekstu:
Namjesto one odbojne slike svjetske povijesti u obliku linije, što se održava smo ako se zatvaraju oči pred pretežitom množinom činjenica, vidim prizor mnogih moćnih kultura, koje se rascvjetavaju praiskonskom snagom iz okrilja rodnog kraja, za koji je svaka od njih tijesno vezana u cijelom toku svoga bivstvovanja [poput biljke], od kojih svaka udara pečat svog vlastitog oblika svome predmetu, ljudstvu, i ima vlastitu ideju, vlastite strasti, vlastiti život, htijenje, osjećanje, vlastitu smrt.
Jasno je da se čovjek grozio povijesne sheme ‘stari-srednji-novi’ vijek. Zapad, jedna velika kultura na zalasku, nakupila je stoljeća. Sada joj se kao umornom starčiću sprema neminovna propast, kaže filozof. Sve što se Zapadu danas događa, događa se kao rezultat nakupljenih stoljeća, bora na njegovom licu, koje duh Zapada danas čine duhom jednog senilnog starca. Naravno da se životi velikih kultura ne mogu u cijelosti analogijom prevesti na život jednog živog organizma. Starost jedne kulture, njenu onemoćalost, Spengler naziva civilizacijom, ali koja se nikako ne pokazuje onemoćalom u doslovnom smislu…
Civilizacija je kraj, neopoziv, no s najdubljom nužnošću, biva uvijek iznova postignuta… Tek tako će se Rimljanin shvatiti kao nasljednik Helena… Bezdušni, lišeni smisla za filozofiju, bez umjetnosti, rasni do brutalnosti, bezobzirno se držeći realnih ishoda, oni se nalaze između helenske kulture i ničega. Grčka duša i rimski intelekt – to je to, tako se određuje razlika između kulture i civilizacije. A to ne vrijedi samo za antiku. Uvijek se iznova pomalja taj tip duhovno snažnih, potpuno nemetafizičkih ljudi. Oni u svojim rukama drže duhovni i materijalni usud svakog kasnog doba. Oni su proveli babilonski, egipatski, arapski, … rimski imperijalizam. U takvim vremenima budizam, stoicizam i socijalizam konačno stasaju… i [taj je tip ljudi kadar] još jednom zahvatiti i preoblikovati čovječanstvo koje se gasi. Čista civilizacija, kao historijsko zbivanje, sastoji se u potpunoj razgradnji oblika što su poprimili anorganski sadržaj, što odumiru.
Tetka me zabrinuto gleda. Međutim, nisam se mogao zaustaviti, izgledao sam poput onog lika iz filma Bliski susreti treće vrste koji, gonjen nesavladivim unutarnjim porivom, za vrijeme obiteljskog ručka od hrane u svom tanjuru (pire krumpira?) pravi maketu jednog te istog brda koje mu nikako ne izlazi iz glave – ispostavit će se da se radi o mjestu susreta s vanzemaljcima. Ideja Oswalda Spenglera je smiona, neočekivana, iščašena, filozofski potpunoma luda pa opet, i nevjerojatno primamljiva i potpunoma smislena ako se metodi analogije prizna božansko poslanje u ljudskoj spoznajnoj moći. U ideju rascvjetavanja kultura u vremenu, njihova rađanja, življenja i umiranja, zaljubio sam se još tamo 1990-ih. Ma koliko fatalistički bila nastrojena, čak i totalitarna u svojoj biti, nisam joj mogao odoljeti. Vjerojatno kao i svaka ideja ima u sebi nešto pogrešno, neistinito. Ali sam Spengler, pobogu, naglašava da je svaka misao prolazna, i zapravo ne znam prvi razlog zašto je mojem umu tako primamljiva…
– Sudbina je dobra stvar dok te ne zajebe – procijedi tiho tetka.
Osjećam kao da sam sa sebe skinuo jedan veo, jednu masku. Da, moj je um i dalje, protivno svim postmodernističkim umovima na potezu Lady Gaga – Damien Hirst, zadojen razotkrivanjem smisla ovog besmislenog kretanja, iako sam se i sam sto puta dosada uvjerio da takav – pa barem ne postoji. Ali što o tome misli Spengler?
Zbilja je kukavan životni sadržaj još jednom i malo drugačije izložiti mišljenja o pojmu volje i psihofizičkom paralelizmu, kako je to činilo stotine prethodnika… To može biti ‘poziv’, ali to nije filozofija. Valja šutjeti o onome što ne zahvaća i ne preinačuje cijeli život jednog doba do najdublje njegove osnove…
I naposljetku misao koja me osobito pogađa:
RADIJE KONSTRUIRATI ZRAKOPLOVNI MOTOR NEGO NEKU NOVU I JEDNAKO IZLIŠNU TEORIJU APERCEPCIJE
Sva sreća pa mi je struka povezana s informacijama i njihovim procesuiranjem u strojevima, inače ne bih znao kud bih sa sobom… 🙂
Svibanj 2012.
Pamtimo li razloge svojih mišljenja?
Søren Kierkegaard: ILI-ILI
Søren Kierkegaard, taj neobični ‘filozof-kršćanin’, prethodnik egzistencijalizma, koji uopće „nema strpljenja za život“, došao nam je u posjet. On i njegove pomalo uvrnute rečenice/misli. Doista, neobično je da netko sredinom devetnaestog stoljeća (već) piše na ovaj način:
Kako je užasna dosada… užasno dosadna! Ne znam jači izraz koji bi bio istinitiji jer samo isto spoznaje isto. O, kada bi bilo nekog boljeg, jačeg izraza, bilo bi ipak još nekog kretanja! A ja ležim dokon; jedina stvar koju vidim, to je praznina, jedina stvar u kojoj se krećem, to je praznina. Čak ne patim od bolova… Mene je čak bol prestao da okrepljuje.
Uh, samo da tetku ne probudi. To devetnaesto stoljeće čini je mrzovoljnom preko svake mjere, uvijek je za nešto „modernije“, pa makar to bila i nekakva apstraktna umjetnost sastavljena od najnerazumljivijih šara i oblika, samo joj nemojte pod nos turati tu goetheovsku romantiku, viktorijanski stil ili zaprepašćujuće naivni zanos za razvoj znanosti toga doba. Ipak, nisam siguran da bi devetnaesto stoljeće prepoznala u rečenicama ovog danskog filozofa.
Od danas, odlučio sam Kolu Duha Svijeta prići sustavno. Sve tajne koje nosi u sebi izvući na sunce, jednu po jednu. Zbog toga sam se i započeo sustavno pripremati. Ustao sam se rano, oko šest. Tetka je još spavala; ona i njene lončanice u prozoru. Zapravo, čini mi se da je u snu nekoliko posljednjih mjeseci. U posljednje vrijeme, rijetko sam tu, u prostoriji s Kolom Duha Svijeta. Vjerojatno će se sada iznenaditi kad me ugleda u učenjačkoj pozi, u plavoj kuti, i radnom raspoloženju. Ali valja mi istražiti to Kolo. Valja mi istražiti razloge svojih mišljenja. Osjećam se poput starog dobrog Fausta. Ali kao što ni Zarathustra nije bio vičan pamćenju razloga svojih mišljenja tvrdeći da čovjek u tom slučaju mora biti pravo bure pamćenja kako bi ih mogao sve popamtiti, tako se ni ekscentrični Danac nije pokazao ništa boljim. U svom možda i ponajboljem djelu Ili-ili koje kao da predstavlja jedan od najprofinjenijih načina razdiranja ljudske duše, piše:
Neka me pitaju što hoće samo ne za razloge. Oprašta se mladoj djevojci kada ne može navesti razlog; kaže se da ona živi osjećanjima. Drukčije stoji sa mnom. Uopće imam toliko mnogo i među sobom duboko oprečnih razloga da stoga ne mogu da navedem nijedan razlog…
Poslije izvjesnog vremena češće mi se događa da potpuno zaboravim kakve sam razloge imao da postupim ovako ili onako, i to ne samo u sitnim stvarima već i pri najpresudnijim koracima. Ako se onda opet sjetim razloga, izgleda mi ponekad tako čudan da sam ne želim povjerovati da je to bio razlog… Razlog je uopće čudna stvar; ako gledam na njega sa svom svojom strašću, izrasta on do ogromne nužnosti koja može pokrenuti nebo i zemlju; ako mi nedostaje ta strast, gledam na njega s prezirom.
Nedavno sam razmišljao duže o tome, kakav je ustvari bio razlog da napustim svoje mjesto pomoćnog nastavnika. Kada sada o tome mislim, izgleda mi da sam to učinio zato što mi je upravo takvo stanovište odgovaralo. Danas mi je postalo jasno: razlog je bio upravo taj što sam morao smatrati da je to mjesto bilo kao poručeno za mene. Da sam, dakle, ostao na svom poslu, sve bih izgubio, a ništa ne bih dobio. I zato sam smatrao ispravnim da napustim to svoje mjesto i da potražim zaposlenje u putujućoj kazališnoj trupi, jer za to nisam raspolagao nikakvim darom i tako sam imao sve da dobijem.
Tetka je sada već budna. Prilazi mi.
– Pa gdje si ti, pobogu, nema te jednu cijelu malu vječnost. Što to imaš?
Pod nos joj poturam sljedeću rečenicu filozofa-neženje:
Ako se oženiš, kajat ćeš se; ako se ne oženiš, isto ćeš se kajati; ako se oženiš ili ne oženiš, kajat ćeš se i zbog jednog i zbog drugog; ili ćeš se oženiti ili se nećeš oženiti, kajat ćeš se zbog obe stvari… U tome se, gospodo, sadrži sva životna mudrost.
– E, taj je pametan! – reče suho tetka jednom dobro uzdahnuvši – Ne bih voljela da sam bila u koži njegove bivše zaručnice.
– Regine Olsen?
– Znaš da mi nije stalo do pamćenja imena. Ali tako se danas razmišlja kako je razmišljao taj Kijerkega… ili kako već! Vidiš, napokon si započeo živjeti u sadašnjosti…
– Ali tetka, to je devetnaeststoljetna misao… prešao sam te. – uzvratih kroz smiješak.
– Znaš što?! – povika tetka snebivo – Ako te ja dohvatim… – tek je stigla kiselo dometnuti, i potom se udaljiti .
Ali, sve u svemu, ostala je dobro raspoložena, i što je najvažnije – opet je budna. Søren Kierkegaard bio je taj koji ju je, eto, probudio kao i mene, uostalom – iz „dogmatskog drijemeža“…
CITATI (FILOZOFI) >> Søren Kierkegaard: ILI-ILI
Svibanj 2012.
Tko je bio Friedrich Nietzsche II. (ili “Sjena filozofa” u filozofu)
Danko Grlić: FRIEDRICH NIETZSCHE
U životnom sam dobu kada se duboko pitam kako pomiriti život i duh, prozaične životne potrebe i uzvišenost vlastitih misli; barem ih ja takvima uzimam. Zamislite sljedeću scenu: prije nego li će dovršiti svoj slavni aforizam o volji za moći u „S onu stranu dobra i zla“ Nietzsche je možda morao na zahod. Ostavio je olovku i sjurio se u nužnik koji se nalazio dva kata ispod njegovog sobička u ljetnikovcu na Sils-Mariji. Dok se malo kasnije brisao toaletnim papirom (ako je takav u to doba postojao) zasigurno je morao misliti o nedovršenom aforizmu. Ali nakon nužde morao se i papirom obrisati! Tu je otvoren taj jaz. Nietzscheov stvaran život u ljetnikovcu na Sils-Mariji nije se razlikovao od života obična čovjeka koji u životu, po pravilu, u ničemu bitnom ne uspijeva. Zajedno sa svojim crijevima i želucem, svojom nesanicom, svojim živčanim smetnjama i nadasve lošom probavom Nietzsche je pisao svoja znamenita djela. Dok se Zarathustra objavljivao seljacima u dolini, na štednjaku je kuhala voda za zeleni čaj koji je probavu filozofu činio mnogo lakšom.
„Jadni i ništavni“ smo u ‘šestovljevskom’ smislu svi mi koji smo ostavljeni da se batrgamo sa svojim mislima, da iz života izvodimo „i ovo i ono“ dok on – život, pored nas prolazi gotovo neprimjetno, „bučno“ se manifestirajući samo kroz te kratke epizode bjesnila bioloških potreba. To je bio i Nietzscheov slučaj. Koliko god da je bio na strani života, i slavio ga pisanom riječju i mišlju, sam život kao da mu se narugao, ostavljajući ga „jadnim i ništavnim“ u odnosu na svoju okolinu, prepuštenim njegovu i samo njegovu „carstvu misli“. A što je, onda, Nietzsche tako epohalno učinio? Učinio je da to „carstvo misli“, taj dar umjetnosti, nepojmljive stvaralačke snage, postavi upravo kao najveću vrijednost tog istog života! Poruka Danka Grlića, koju kao testament pronalazim ostavljenu u njegovoj knjizi o Friedrichu Nietzscheu, i kao odgonetnutu i na sunce izvučenu osobnu tajnu filozofa nakon godina proučavanja, glasi: došlo je doba u kojem se umjetnost približava životu, više mu ne želi biti utjeha, niti njegovo uljepšavanje – želi biti njegova najafirmativnija mogućnost, njegovo najintimnije biti. U ovom se smislu nedavno, kroz jedan čitav roman izrazio i francuski spisatelj M. Houellebecq (inače, slova njegova imena su u cloudu oznaka ovoga bloga druga po veličini, odmah iza Nietzcheovih): karta postaje zanimljivija od teritorija; nedvojbeno i umjetnost od života.
Kao što se u postmodernom dobu nenadano razgolitilo da svoju najveću sreću ljudsko biće povezuje sa životom u velikoj, prozračnoj, suncem obasjanoj, i skupo namještenoj kući (sjetimo se reklama!), a što, onda, u privilegiran položaj postavlja preduvjet ‘materijalnog’ naspram svakog ‘duhovnog’ osjećaja, a u koje spada i osjećaj sreće, tako je i Nietzsche, samo u obrnutom smislu, zavalio pljusku prozaičnom životu, kazavši mu: tu si samo kako bih ja mogao stvarati.
Ali daleko smo još od tog da razotkrijemo cjelovitu bit učenja njemačkog filozofa.
Na osnovi izrečenog želio bih vam otkriti još jednu tajnu vezanu uz ime ovog filozofa. Njegova riječ, misao, nekad i šutnja namijenjeni su pojedincu, ali samo onom pojedincu koji se osjeća drugačije u odnosu na druge, na svoju okolinu. Vidite! Prepisao sam svrhu bloga iz vlastita tumačenja Nietzscheove ostavštine! Poanta učenja njemačkog Zarathustre tako je samo jedna: izgraditi samo sebi svojstven umjetnički svijet i na njemu temeljiti svoj život. I kad napada institucije, poput kršćanske crkve, najviše zbog morala, to čini samo zbog toga kako bi vas otjerao iz stada, osjećaja pripadnosti zajednici. Njega i doslovno ne trebaju čitati svi. Koliko je truda samo uložio u to da ga ne razumiju! Probajte krenuti s čitanjem Zarathustre i ubrzo ćete otkriti na što mislim. Probijte se kroz šumu tih simbola oružjem razumijevanja, dođite i ispričajte mi što je pisac time želio reći i predat ću vam korisničko ime i lozinku ovog bloga te ga, ukoliko to budete željeli, možete nastavite dalje uređivati. Jasno je da pogotovo Nietzsche nije želio biti popravljač čovječanstva, pa ipak, njegovim se opusom poput aveti provlači sjena „nekakvog“ Nadčovjeka, duboko zagonetni Vječni Povratak Jednakog poigrava se na vjetru neke nove religije dok Volja za Moći mnogima danas služi kao životni princip. Avaj, usamljeniče, što si to učinio? Narod, stado si zaveo! Zašto?
Odgovor je jednostavan i vraća nas na početak priče: zbog filozofovih “crijeva i želuca”. Da je bio zdraviji, i manje usamljen, da je naišao na barem jednog čovjeka sličnog njemu s kojim bi svoju muku mogao podijeliti, možda mu ne bi trebala ta mala nesvjesna osveta čovječanstvu: da mu, adresirano na njegovo ime, zada ono nerješivo. Dok god se obraća čovječanstvu, filozof je u krivu, nigdje ne stiže osim do nekog novog farizejstva, lakomog opovrgavanja starih ploča, udaranja po moralu nekim novim moralom. Kao da je u igri svojevrsna anomalija u mišljenju našeg filozofa, neka njegova davna osobnost koja se samo povremeno vraća i tjera ga da se obraća čitavom čovječanstvu a ne samo pojedincu. Slutim da se radi o sjeni onog filozofa koji je kao jadan i ništavan propatio u onoj đenovskoj zimi 1879, i koji je u jednom trenutku, ipak, morao potpisati privremenu kapitulaciju, i tim činom izgleda zapečatio nekakav nerazjašnjen dug čovječanstvu. O tom psihologijskom momentu Nietzscheova životna puta možda je pisano, možda ne, ali ja ga smatram važnim za objašnjenje niza ideja koje, u stilu „novih ploča“, izgledaju kao da su namijenjene cijelom čovječanstvu, a ne pojedincu koji je iznad sebe „objesio svoju volju i svoj zakon“.
Zbog te „sjene filozofa“ u filozofu, koju neki poput Karla Schlechte razotkrivaju tek kao bezočno falsificiranje (od strane Nietzscheove sestre Elisabeth Förster Nietzsche), Nietzscheovog Nadčovjeka započinju svojatati svakojaki slabići, između ostalih i oni u nacističkim uniformama, dok volju za moći čitavo jedno doba, kao što je ovo postmoderno, proglašava svojim životnim principom. A zapravo, za Nietzschea, stvarnog Nietzschea „bez sjena“, Nadčovjek je biće koje se u potpunosti umjetnički ostvaruje i nikako drugačije, koje ima moć kako nad samim sobom tako i nad svim životnim potrebama, kojem jedna osveta a kamoli stid više ništa ne znače. Stoga će se autor monografije o Nietzscheu, u završnom dijelu prvog poglavlja knjige, duboko zapitati:
… ili je Nietzsche bio bolestan i cijela je njegova filozofija samo patološki eksces, ili je njegova pojava svjetski povijesna veličina; u takvom se prosuđivanju ni na trenutak ne pomišlja da je oboje istodobno moguće.
Tom mogućnošću neočekivanog i dubokog zaključka Danko Grlić, dakako, pred nas postavlja još jednu zagonetku. Ali tragati za njezinim rješenjem čini mi se, barem u ovom trenutku, svrhom ovoga mog malog i jadnog života…
Svibanj 2012.
Tko je bio Friedrich Nietzsche?
Danko Grlić: FRIEDRICH NIETZSCHE
Rijetko koju ću knjigu toplo preporučiti, ali svima vama koji posjećujete ovaj blog, nije mogla promaći veličina slova njemačkog filozofa, istaknuta u tzv. cloudu oznaka, koja je najveća moguća, i koja vas upozorava na, u isti mah, i ciničnu i bezazlenu prirodu autora pustopoljine, i otkud on to crpe svoju mahnitu inspiraciju. Knjigu Danka Grlića „Friedrich Nietzsche“ ne samo da vam preporučam, tu knjigu proglašavam obveznom literaturom za sve čitatelje bloga (drugo je pitanje kako do nje doći, a ja sam imao puno sreće kada sam na nju naišao u jednom zagrebačkom antikvarijatu prije mnogo godina).
Tko je bio Friedrich Nietzsche? To pitanje i danas postavljam dok u rukama držim Nietzscheovu monografiju utjecajnog filozofa iz zagrebačke praxisovačke škole, do čije interpretacije Nietzscheova učenja duboko držim. Tko je bio Danko Grlić, možda se trebam pitati. Čovjek koji je znao s riječima? Definitivno! Ono što je Nietzscheu njega privuklo, privuklo je i mene. Za „zamalo njemačkog“ filozofa u uvodnom poglavlju piše:
Neke su njegove [Nietzscheove] teze izrečene toliko specifičnim, gotovo neponovljivo osobnim akcentom i u jednoj posebnoj povišenoj ničeanskoj klimi da ih je gotovo nemoguće učiniti općim, racionalizirati ih, jer ih se može razumjeti isključivo iz njih samih, putem filozofe vlastite riječi.
Ali upravo taj osobni akcent Nietzscheove filozofije postao je vremenom predmetom rasprava filozofa i izglednim mjestom na kojem se Nietzschea može napasti. Na ovom mjestu Grlić piše o „radikalnoj, i često dubokoj interpretaciji Nietzschea“ ruskog filozofa Lev Izakovič Šestova:
Šestov – nešto pojednostavljeno rečeno – smatra da je Nietzsche, kao ponosan čovjek htio sakriti od radoznalih pogleda svoje rane, pa se zbog toga morao pretvarati i lagati. Istodobno, on je mislio da ga čekaju značajni, važni poslovi, što je, međutim, bila samoobmana, varka. Da bi dosljedno obranio svoju psihološku konstrukciju i što uvjerljivije protumačio ne samo mnogobrojne unutarnje borbe, već i bolesne ekscese, Šestov ne preže ni pred tim da otvoreno zastupa i ovakve apsurdne teze: „Pokazalo se da nije bio u pravu – on je bio ništavan i jadan čovjek.“
([Ipak], ne valja zaboraviti da … [Šestov] ima [i] lucidnih zapažanja o izvorima i metodama Nietzscheova filozofiranja. Na primjer: „Od psihologizma i materijalizma on je uzimao oružje za borbu sa idealizmom, ali i obrnuto, jer je u sebi duboko i najiskrenije želio propast svim pogledima na svijet koji su ljudi izmislili.“)
Je li to doista moguće, pokušavamo se pitati u Nietzscheovu slučaju? Na početku biti gotovo bolesno ambiciozan u svojoj najprije filološkoj, potom filozofskoj i inoj karijeri, zatim iznenadno potonuti, zapasti u depresije i fizičke bolesti, u vlastitu ništavnost, a onda se, istom tako, nenadano podići, doživjeti svoju zoru i buđenje da bi se u uzvišenom ozračju švicarskih planinskih vrhova isključivo moglo posvetiti stvaranju svoga djela, vrijeme je pokazalo – nenadmašnog po mnogo čemu.
Drugim riječima, Nietzscheova zagonetka može glasiti i ovako: kako je ništavnom i jadnom čovjeku kojemu ništa nije polazilo za rukom i kojeg je društvo izgnalo, uspjelo podići se iz pepela i uzvratiti mu ne osvetom, nego grandioznom umotvorinom duha koja i više od jednog stoljeća nakon nastanka plijeni svojom ingenioznom i drskom mudrošću?
Ako nekog filozofa možemo smatrati drskim onda je to svakako Friedrich Nietzsche. Njemu se zasigurno ne bi dopalo ako bi o njemu mislili kao o ljubitelju čovječanstva, pukom altruisti. Ali danas, sa sigurnošću i jamstvom jednog postmodernog doba u pozadini, vrlo dobro znamo da je svaki čovjek sastavljen od komponenti vlastite suprotnosti. Koliko god bilo drskosti i bezobzirnosti u mislima ovog filozofskog gorštaka toliko je u njemu bilo i samilosti i filantropije koje su najvjerojatnije dolazile do izražaja u običnu životu.
Nije zgorega podsjetiti da se pred kraj svjesnog života započeo zamjenjivati za Dioniza, grčkog boga vina i Raspetog. Njegova borba protiv kršćanstva crpila je snagu iz njegove duboko potisnute ljubavi prema istom, smatra i Karl Jaspers.
Na ovom mjestu moram zastati, i promisliti. Na pamet mi je pala odveć začudna misao koja potrebuje kratki test vremena. Pomalo patim i od osvrtanja na prošlost. Evo, za koji dan će i godišnjica pisanja ove pisanije. Možda želim i jubilarni, svečarski post ostaviti ponovno za “uzvišenu razvalinu” ako ne čisto njemačke a ono zasigurno zapadnoeuropske filozofije i tek tada otkriti vam njegovu tajnu… A u igri je i jedan sasvim praktični razlog, o Nietzscheu se danas ne mogu tek tako lako zaustaviti pisati. Stoga, za koji dan, slijedi nastavak…
O Duhu i njegovim Moćima 