Travanj 2015.

Kratka povijest (ideje) volje za moći II.

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Odiseja u svemiru 2001, STANLEY KUBRICK, UMJETNOST - FILM, Volja za moć tagged , , , , at 9:53 am autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ
Stanley Kubrick: ODISEJA U SVEMIRU 2001.

monolithU teorijama moći koje spominje španjolski sociolog Manuel Castells u svojemu eseju Moć u umreženom društvu (kod nas objavljenom u jednom od brojeva Europskog glasnika), nailazim na razmišljanja iznenađujuće slična svojima… (… a za koja bih prije kazao da su ‘postfilozofska’ ili ‘pseudofilozofska’ nego filozofska u uobičajenom smislu riječi; potonja, dakako, podrazumijevaju jasan predmet o kojemu se raspravlja, sustavan pristup, ozbiljnost i sl. a što u pogledu mojih, dakako, nije slučaj… ili opet jest na neki moj način :)).

U svakom slučaju, moć u teorijama moći koje spominje Manuel Castells razaznaje se kao relacijsko svojstvo u procesu nametanja vlastitih vrijednosti drugima putem sile i institucija. Pa iako mi ni na kraj pameti nije osporiti bilo koju od njih – uostalom, sve su one na svoj način u pravu, ako ih se promatra kroz naočale kakve ‘povijesti filozofije (i sociologije)’ – ipak, čini se, kako se nijedna teorija moći ne dotiče porijekla ‘volje za moći’ kao takve… Ili se porijekla ‘volje za moći’ ne dotiče… samo Manuel Castells? Dakako da ću to pitanje morati podrobnije istražiti… (ako imate prijedloge za čitanje, slobodno ih navedite u komentaru).

Bilo kako bilo, dakako da je teško nešto suvislo reći o prvim trenucima ‘zore čovjeka’ koji su se navodno zbili prije nekoliko milijuna godina (prema tvrdnjama moderne znanosti) kad danas, prema riječima matematičara Keitha Devlina ‘imamo samo prazne lubanje koje nam govore koliko su mozgovi [prvih hominida] bili veliki’. Svaka takva tvrdnja o zbivanjima u jednom tako udaljenom dobu (ljudske ili čovjekomajmunolike) prethistorije može se činiti dvojbenom uključujući tu i ovu našu koja ‘zoru volje za moći’ pokušava dovesti u vezu sa ‘zorom čovjeka’ samog! Da se razumijemo, čak i da se radi o tzv. ‘kreacionističkom razdoblju‘ od nekih desetak tisuća godina, problem ostaje…

U evolucijskom briefingu povijesti nastanka životinjske vrste sposobne za matematičko mišljenje, Keith Devlin, matematičar sa Stanforda, ‘našu priču’ o čovjekolikim majmunima i njihovoj borbi ispod osamljenog drveta u nepreglednoj savanskoj pustoši, najvjerojatnije bi smjestio u doba od prije 3,5 milijuna godina. I u sinopsisu filma Odiseja u svemiru 2001. možemo iščitati da se radi o istoj vremenskoj distanci. Čovjekoliki majmuni koji se pojavljuju u filmu pripadnici su čopora Australopiteka, po mnogima, prve vrste hominida koja je hodala zemljom. Svejedno, i dalje smatram da vremenski okvir za cijelu priču i nije tako važan.

Zato se bez brige možemo vratiti našoj priči, jer dolazimo do njenog najzanimljivijeg dijela – onoga u kojem na scenu stupa osjećaj moći pripadnika čopora… Uobičajenoj naraciji biologije o čoporskom udruživanju životinja (u ovom slučaju čovjekolikih majmuna) radi preživljavanja u otvorenim savanskim prostorima, ‘nadodat’ ćemo i našu, o volji za moć cijeloga čopora…

Ubrzo je samoproglašeni vođa čopora primijetio i druge, iste takve, čopore u blizini… Dakle, i s njima se valjalo boriti, morao je rezonirati, ali ovoga puta, za potrebe konzumiranja Ugode cijeloga, njegovog čopora – recimo, utoljavanja žeđi u obližnjem izvoru (na ovaj način, još jednom odajemo priznanje Kubrickovom uprizorenju Dawn of Man). Angažirajmo, dakle, pripadnike moga čopora da pod mojim vodstvom ostvare zajednički cilj, otprilike na taj način morao je razmišljati i posljednji čovjekoliki majmun ili prvi hominid. Da bi to postigao započeo je primjenjivati drugo sredstvo za ostvarenje svoga cilja (produljenja perioda konzumacije Ugode) – mrkvu. Slutimo da su se upravo s uporabom mrkve razvili i ti neslućeni osjećaji sigurnosti pojedinog čovjekolikog majmuna unutar čopora, pa se mnogo godina kasnije mogla ustoličiti definicija čovjeka kao, prije svega, društvenog bića. S mrkvom kao sredstvom, međutim, uvećali su se i apetiti volje za moći vođe čopora. Sad kad su se drugi majmuni borili za njega, za konzumiranje njegove Ugode, svoju moć mogao je proširiti do neslućenih granica… Volja za moć sada je mogla zaživjeti i u drugim čovjekolikim majmunima, iako su je oni osjećali na potpuno drugačiji način… U tom smislu, možemo govoriti o osjećaju moći zbog pripadnosti ‘čoporu s vođom’ koji se doživljava kao sama inkarnacija moći. (Zvuči poznato? Ne radi li se o današnjima ‘naciji’, ‘narodu’, ‘političkoj stranci’…?) (Isto tako, ako dopustite uporabu ‘malo uvrnutog’ tumačenja, ovaj osjećaj moći bio bi ekvivalentan zamišljenom ponosu neke stvari kao ‘privatnog vlasništva’ što ima tog i takvog ‘vlasnika’!) Za razliku od uobičajenih čopora koji imaju vođu, ovaj čopor je spreman s drugim čoporom ukrstiti oružje, ne samo da bi ga otjerao od izvora vode nego i porobio…

Na ovom mjestu, prisiljeni smo priznati da ‘instinktivni’ ‘vođa čopora’ i nije ‘nešto novo’ u životinjskom svijetu, mnoge životinje ga imaju (primjerice, lavovi). Zbog te činjenice, našeg samoproglašenog ‘vođu čopora’ (čovjekolikih majmuna) moramo drugačije nazvati ! Pada nam na pamet izraz – ‘čopor s priznatim-na-sili/mili vođom’ upravo zato kako bi naglasili odnose koji vladaju unutar takva čopora i koji definitivno u cijelosti nisu životinjski. Životinja ne živi u svijetu volje za moći, taj svijet je isključivo ljudski. Zato i trebamo pažljivo gledati na ključnu sekvencu uprizorenja ‘osvita čovjeka’ u Kubrickovu ostvarenju  – događaj borbe dva čopora oko izvora vode. Naime, ako je u tom okršaju cilj samo otjerati pripadnike drugoga čopora od izvora vode, kako bi se pripadnici tvoga čopora mogli iz njega napiti, onda volja za moć još nije ušla u igru; još uvijek se radi o životinjskim čoporima. Međutim, ako ste nakon okršaja drugi čopor na svoj način porobili i asimilirali u svoj, onda, definitivno, govorimo da je na djelu tipična volja za moć… Naravno, Kubrick se u Odiseji nije doticao teme volje za moći u toj mjeri. Uostalom, čini se da je 1960-ih još uvijek vladalo naivno uvjerenje kako znanstveni i tehnički napredak imaju odvojene putove od puta volje za moći.  Mnogi se slažu da je američki redatelj tom scenom samo ‘tehnički napredak’ doveo u vezu s bivanjem čovjekom kao takvim a o čemu smo već pisali na jednom drugom mjestu

Mnogi će danas u ovoj kratkoj pripovijesti u ‘čoporu s priznatim-na-sili/mili vođom’ prepoznati neku vrst svjetske ‘prasile’ (poput Amerike, Kine ili Rusije danas) koja, po našem mišljenju, predstavlja najprepoznatljiviji znamen volje za moći kao takve. Tek u društvenoj zajednici poput ‘čopora s priznatim-na-sili/mili vođom’, volja za moć, kao ideja, u potpunosti može zaživjeti i razviti sve svoje potencijale… Pored ideja vladara i privatnog vlasništva, ideja ‘čopora s priznatim-na-sili/mili vođom’ također nije ništa drugo doli opet samo ideja. Naša teza je da je u sve ove suštinske ideje valjalo biti duboko uvjeren, da su stvarne, da su istinite (iako to prvotno nisu bile), kako bi se u nama napokon upalio ‘vječni oganj’ volje za moći…

Za trenutak zastanimo i zapitajmo se kako bi o tom momentu (pojavljivanja volje za moći) zborio sâm Nietzsche? Možda bi opisujući tu pojavu s nesagledivim posljedicama uporabio i ove teške i duboko-dramatične riječi koje je napisao u svom istoimenom nedovršenom djelu:

Mora postojati mnoštvo vjere; da se smije suditi; da nedostaje dvojba s obzirom na sve bitne vrijednosti – to je pretpostavka svega živog i njegova života. Nužno je, dakle, to da se nešto mora držati istinitim – ne to da nešto jest istinito.

Dakle, pored kralja i privatnog vlasništva, i ideju države (čopora s priznatim-na-sili/mili vođom) prepoznajemo kao pozornicu za odvijanje predstave života zvane Volja za moć… ali samo jedne, pored mnogih drugih… Što ovime pokušavamo? Pokušavamo li pokazati da bilo koja druga ‘dobro oblikovana’, suštinska ideja koja bi pogodila ljudsku prirodu i njezinu inherentnu umnost u najosjetljivije mjesto, mogla, u dogledno vrijeme, i samu ideju ‘volje za moći’ zbaciti s trona…? Dakako da pokušavamo! Naravno, s više ili manje uspjeha, kao nebrojeni pojedinci poput nas! Ako je u mnogim ljudima danas Bog ‘uspio’ umrijeti, zašto bi ‘volja za moć’ u njima morala ‘do vijeka’ plamtjeti? Ne mora! Parafrazirajmo riječi iz jednog od prošlih postova: Čovječanstvo je uzelo sudbinu u svoje ruke, ne mora se više tući oko izvora vode, kao što se ne mora skrivati od savanskog pirgastog lava… U ovom dobu, na jedan nama još uvijek nejasan način, kao da se otvara mogućnost da svaka stvarna povlaštenost napokon postane dostupna svima što bi automatski porušilo temelje volje za moći u našem biću… Međutim, izgleda da čovječanstvo ove ‘sluteće mogućnosti’ još nije svjesno… Možda se to, na koncu konaca, i događa, i čovječanstvo postane svjesno idejne pozadine volje za moći u biću čovjeka, ali ga ubrzo neki novi barbari vrate u ‘staro okruženje’, a što, znamo, i nije tako rijedak slučaj u historiji…

Što smo ovom pričom (i popratnim tekstom) zapravo htjeli poručiti? Čovjek, u prvom redu, zahvaljujući svojoj umnosti – čitaj, sklonosti potpadanju pod utjecaj vlastitih ideja – osjeća svijet kao volju za moć (ili božje djelo). U svom korijenu, volja za moć, baš kao i svaka druga ideja, nema uporišta u stvarnosti; ona, stoga i definitivno, i ne može biti nekakva moć – osim na papiru i u glavama ljudi. Ako se o njoj, kao takvoj, želi izreći nekakav zaključak može se reći da se najvjerojatnije radi o atavističkoj težnji da se stanje ugode održi pod svaku cijenu… i gotovo!

Kada govorimo o propasti metafizike, dakle, ne mislimo ni na što drugo osim na osvještavanje tog našeg inherentno ‘idejnog pogleda na svijet’; činjenice da na svijet (koji je stvaran, ali nema smisao) ne možemo drugačije gledati osim kroz neku smislenu ideju koja je – protivno njemu samom – nestvarna; njena jedina čvrsta poveznica sa svijetom smo mi sami.

Vrijeme je za odjavu ove teške, možda najteže misli, koja nam je u Pustopoljini pala na um. K tomu, ovoga puta, ona, opet samo kao ideja, prkosi temeljnoj ideji iz arsenala našeg Učitelja…

A možda je Nietzsche, na svoj način, bio u pravu, kao što smo i mi u pravu – na neki svoj. Sjetimo se njegovih riječi iz S onu stranu dobra i zla: ‘Svijet gledan iznutra’ i ne može biti ništa drugo doli volja za moć! Ali, čije je to stanovište? Tko je taj koji na svijet gleda iznutra? To može biti samo naš Ego, upojedinačena jedinka (ili samo misao, perspektiva) izuzeta iz cjeline svijeta. Bez imalo Duha u sebi (iako praktički to nije moguće, jer je svaki Ego u svijetu primoran pripustiti Duh Cjeline u sebe), Ego i ne može biti ništa drugo doli volja za moć. Na neki čudan, polumističan način, zamišljamo da se svaki Ego (pojedinačnost) želi rastegnuti kako bi dosegao Cjelinu iz koje je otrgnut. I onda, to njegovo nastojanje prepoznajemo kao volju za moć…

Znamo da razaranje iluzije još ne daje istinu nego samo nešto više neznanja, neko širenje našeg “praznog prostora”, porast naše “pustoši”.

I jesmo li, onda, dosegli ‘Nietzscheovu visinu’?  Smijemo li u svoju blizinu doista pripustiti ‘pustoš’ koju nam je sâm navijestio….? (pritom, njegov način uporabe jezika, onu, svima znanu, ničeansku poetiku filozofske misli, dakako, nikada nećemo dosegnuti)

Čovjek konačno u stvarima nanovo ne nalazi ništa doli ono što je u njih sam metnuo: – ponovno se nalaženje zove znanost, umetanje pak – umjetnost, religija, ljubav, ponos.
U obojemu bi, pa neka je to i dječja igra, valjalo nastaviti i imati dobrano hrabrosti za oboje – jedni za ponovno nalaženje, drugi – mi drugi! – za umetanje!

I ovo je Nietzsche iz ‘Volje za moći’… onaj Nietzsche ‘s tristo svojih pročelja’… koji je s jednim od njih – po našem mišljenju, dubljim i vedrijim od ostalih, možda bio spreman i samu ‘volju za moć’ staviti na kušnju, kao što smo je i mi sada spremni staviti…
– I hoćemo li…? – u ‘đavoljskoj dreci’ upućujemo veseli poziv svim slobodnim duhovima u našoj blizini…

10 komentara »

  1. ..imam cak i odgovarajucu muziku, u poslednje vreme slusam nesto sto u mladosti ne bih slusala ni slucajno…

    a ima i banana

  2. horheakimov said,

    Niče je moćan.

  3. zlatko kozina said,

    Volja za moći nije pitanje znanosti.( u smislu nekakvih korelacija s biokemijskim reakcijama , elektro-impulsima , živčanim sustavom ili mozgom)Vjerujem da je čovjek biće koje nadilazi prirodu jer ako ne nadilazi bilo što ,što je taj isti čovjek dosad napravio nema nikakvog smisla tj.apsolutno je sve nevažno. Znanost se može baviti oklopom,ali ne i vitezom koji taj oklop nosi.Znanost to vjerojatno nikad neće priznati.Ali eto, svako vrijeme ima neke svoje inkvizitore.

    • Boris said,

      U redu, Zlatko, a što s filozofijom? Može li se ona baviti vitezom? 🙂

      • zlatko kozina said,

        Moj Borise, reći ću to ovako:znanost,kao i sve ostalo povijesne su kategorije koje po mom mišljenju uvijek zahtijevaju nova čitanja.I svaka ljudska djelatnost bi trebala biti dovoljno pametna da shvati da ne postoji “Ključ” kojim će ikad itko otvoriti Vrata Istine o Stvarnosti na
        ovom svijetu.Najveći Umovi su bili najveći tek u trenutcima krajnje poniznosti iza koje je redovito dolazila tek ŠUTNJA.Te trenutke mi nazivamo najvećim ljudskim dostignućima u umjetnosti,filozofiji,znanosti(apropo viteza i oklopa- i religija se bavi oklopom)OKLOP=KONCEPT,VITEZ=STVARNOST
        P.S.Da ne bi bilo zabune čovjek treba koncept kao ” način putovanja ” ali je velika zabluda kad koncept zadobije atribute božanskog i postane kumir obožavanja.

  4. […] napomena: 1. gornji izljev misli kroz riječi inspiriran je tekstovima kolega blogera: brije i Magičara 2. glagol ‘sjediti’ u prvom licu jednine perfekta upotrijebio sam u pjesmama broj 93, […]

  5. Magičar said,

    Ova Šutnja mi se već sviđa, Zlatko… Podsjeća me na kontemplaciju u kojoj Cjelina, ‘vanjsko’, vanjski svijet, Bog, Drugi, što god, ulazi u nas, zapravo, mi mu dopuštamo da uđe u nas… Naravno da mu ime Boga najbolje pristaje… iako bih ga jednostavno nazvao Duhom (tako razmišljam da se poput Anaksagore prepustim osmišljvanju novog naziva za taj grandiozni fenomen, on je imao Nus, a ja bih Cjelinu svijeta možda nazvao Duhus ili Duhum kako bih se distancirao od riječi Duh koja je ipak malo previše opterećena drugim značenjima)… U svakom slučaju, opet govorimo o istim stvarima na svoj način. Ono što je za tebe koncept (oklop), za mene je ideja itd. Ali ako je za Houellebecqa oklop = karta, a vitez = teritorij što ćemo onda učiniti s onom njegovom izjavom da je (danas) karta zanimljivija od teritorija!? 🙂

    • zlatko kozina said,

      Meni osobno će teritorij biti uvijek zanimljiviji od karte.Svakako ne zbog nekakve manifestne odrezanosti i “čvrstih stavova” nego jednostavno iz osjećanja da u tom “teritoriju”- Stvarnosti ne možemo učvrstiti našu vlastitu mentalnu topografiju kako god ista visoko umno izgledala.

      • Boris said,

        Govoriš s modernističkog stajališta, Zlatko. Zbog toga je i metafizika propala jer “u tom “teritoriju”- Stvarnosti ne možemo učvrstiti našu vlastitu mentalnu topografiju”…Naravno da ne možemo, i da se slažem s tobom u pogledu toga. Ipak, mislim da je Houellebecqu teritorij postao omražen zbog jednog drugog razloga, a taj je da u Stvarnosti vidi uvijek neoliberalističku stvarnost… O kojoj uskoro budem i nešto napisao…


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: