Travanj 2015.
Kratka povijest (ideje) volje za moći II.
Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ
Stanley Kubrick: ODISEJA U SVEMIRU 2001.
U teorijama moći koje spominje španjolski sociolog Manuel Castells u svom eseju “Moć u umreženom društvu” objavljenom u jednom od brojeva Europskog glasnika, primjećujem razmišljanja koja su iznenađujuće slična mojima. Moć se prepoznaje kao relacijsko svojstvo u procesu nametanja vlastitih vrijednosti drugima putem sile i institucija. Međutim, čini se da nijedna od teorija moći koje Manuel Castells spominje ne raspravlja o porijeklu “volje za moći” kao takve…
Nedvojbeno je izazovno izreći bilo kakvu smislenu izjavu o ranim trenucima “zore čovjeka”, koji su se odigrali prije nekoliko milijuna godina prema suvremenim znanstvenim tvrdnjama. Kako matematičar Keith Devlin navodi, danas imamo samo prazne lubanje koje nam otkrivaju veličinu mozgova prvih hominida. U evolucijskom pregledu povijesti nastanka vrste sposobne za matematičko razmišljanje, Keith Devlin, matematičar sa Stanforda, najvjerojatnije bi smjestio “našu priču” o čovjekolikim majmunima i njihovoj borbi ispod osamljenog drveta u beskrajnoj pustinji savane prije otprilike 3,5 milijuna godina. Sličan vremenski okvir nailazimo i u sinopsisu filma “Odiseja u svemiru 2001.”. Čovjekoliki majmuni koji se pojavljuju u filmu pripadaju vrsti Australopiteka, koji su mnogi smatrali prvom vrstom hodajućih hominida na Zemlji. Bez obzira na vremenski okvir, možemo se vratiti našoj priči, jer dolazimo do najzanimljivijeg dijela – trenutka kada na scenu stupaju osjećaj moći pripadnika čopora…
Na ovoj točki, moramo primijetiti da “instinktivni vođa čopora” nije ništa novo u životinjskom svijetu, mnoge životinje ga imaju (poput lavova). Stoga, našeg samoproglašenog vođu čopora čovjekolikih majmuna moramo drugačije nazvati. Jedini izraz koji nam pada na pamet u ovom trenutku je “čopor s priznatim-na-sili/mili vođom” kako bismo naglasili odnose koji vladaju unutar takvog čopora, a koji svakako nisu samo životinjski. Životinja ne živi u “svijetu volje za moći”, to je isključivo ljudski svijet. Stoga trebamo pažljivo promatrati ključnu sekvencu prikazivanja “osvita čovjeka” u Kubrickovom filmu – događaj borbe između dva čopora oko izvora vode. Ako je jedini cilj u toj borbi bio otjerati pripadnike drugog čopora od izvora vode kako bi se pripadnici našeg čopora mogli napiti, tada volja za moći još nije u igri i to je još uvijek puko životinjsko ponašanje. Međutim, ako ste nakon borbe zarobili i asimilirali pripadnike drugog čopora u svoj, tada definitivno govorimo o tipičnoj volji za moći. Tek u društvenoj zajednici poput “čopora s priznatim-na-sili/mili vođom”” volja za moć kao ideja može u potpunosti zaživjeti i razviti sve svoje potencijale. Međutim, ne smijemo zaboraviti da je “čopor s priznatim-na-sili/mili vođom” samo ideja kao što su to ideje vladara i privatnog vlasništva. Naša teza je da smo u ove suštinske ideje morali biti duboko uvjereni da su stvarne i istinite, a ne samo ideje, kako bi se u nama konačno upalio “vječni plamen” volje za moć…
Važno je primijetiti da u prethodnom postu opisana uloga vođe čopora – od samog početka – nije podrazumijevala nikakvu odgovornost. Čovjekoliki majmun koji se proglasio vođom čopora mogao je čopor voditi na “dobar” ili “loš” način, a jedino drugi čovjekoliki majmun u borbi mogao ga je smijeniti. Uobičajena biološka naracija o udruživanju životinja u čopore radi preživljavanja u otvorenim prostorima savane, u ovom slučaju čovjekolikih majmuna, sada se nadopunjuje našom pričom o volji za moći cijelog čopora…
Prema tome, pored ideje kralja i privatnog vlasništva, prepoznajemo i ideju države (čopora s priznatim-na-sili/mili vođom) kao jednu od mnogih pozornica na kojima se odvija predstava života pod nazivom Volja za moć. Na što pokušavamo ukazati? Pokušavamo ukazati na to da bilo koja druga dobro oblikovana suštinska ideja koja bi duboko prodrla u ljudsku prirodu i njenu inherentnu kreativnost mogla, u doglednoj budućnosti, svrgnuti samu ideju “volje za moć” s prijestolja. I naravno, mi to pokušavamo s različitim stupnjevima uspjeha, kao i mnogi prije nas! Ako je u mnogim ljudima Bog danas ‘uspio’ umrijeti, zašto bi ‘volja za moć’ u njima morala ‘do vijeka’ plamtjeti? Ne mora! Parafrazirajmo riječi iz jednog od prošlih postova: Čovječanstvo je preuzelo svoju sudbinu u svoje ruke. Više se ne mora boriti oko izvora vode, kao što se ne mora skrivati od savanskog pirgastog lava… U ovom dobu, na jedan nama još uvijek nejasan način, kao da se otvara mogućnost da svaka stvarna povlaštenost napokon postane dostupna svima što bi automatski porušilo temelje volje za moći u našem biću… Međutim, čini se da čovječanstvo ove ‘sluteće mogućnosti’ još nije svjesno…Možda će se to, na kraju krajeva, zaista dogoditi, da čovječanstvo postane svjesno ideološke pozadine volje za moć u ljudskom biću. No isto tako, možda će ga ubrzo novi barbari vratiti u “staro okruženje”, što, kao što znamo, nije tako rijedak slučaj u povijesti.
Ovom pričom željeli smo poručiti da čovjek, zbog svoje umnosti i sklonosti utjecaju vlastitih ideja, doživljava svijet kao volju za moć ili kao božje djelo. U svojoj suštini, volja za moć, kao i svaka druga ideja, nema utemeljenje u stvarnosti; stoga ona ne predstavlja stvarnu moć, osim na papiru i u ljudskim umovima. Ako želimo izvući neki zaključak o volji za moć kao takvoj, možemo reći da se najvjerojatnije radi o atavističkoj težnji da se stanje ugode održi pod svaku cijenu… i to je krajna točka našeg zaključka.
Kada govorimo o propasti metafizike, dakle, ne mislimo ni na što drugo osim na osvještavanje tog našeg inherentno ‘idejnog pogleda na svijet’; činjenice da na svijet (koji je stvaran, ali nema smisao) ne možemo drugačije gledati osim kroz neku smislenu ideju koja je – protivno njemu samom – nestvarna; njena jedina čvrsta poveznica sa svijetom smo mi sami.
Vrijeme je za odjavu ove teške, možda najteže misli, koja nam je u Pustopoljini pala na um. K tomu, ovoga puta, ona, opet samo kao ideja, prkosi temeljnoj ideji iz arsenala našeg Učitelja…
No, za trenutak zastanimo i zapitajmo se kako bi o tom momentu (pojavljivanja volje za moći) zborio sâm Nietzsche? Možda bi opisujući tu pojavu s nesagledivim posljedicama uporabio i ove teške i duboko-dramatične riječi koje je napisao u svom istoimenom nedovršenom djelu:
“Mora postojati mnoštvo vjere; da se smije suditi; da nedostaje dvojba s obzirom na sve bitne vrijednosti – to je pretpostavka svega živog i njegova života. Nužno je, dakle, to da se nešto mora držati istinitim – ne to da nešto jest istinito.”
A možda je Nietzsche, na svoj način, bio u pravu, kao što smo i mi u pravu – na neki svoj. Sjetimo se njegovih riječi iz S onu stranu dobra i zla:
‘Svijet gledan iznutra’ i ne može biti ništa drugo doli volja za moć! Ali, čije je to stanovište? Tko je taj koji na svijet gleda iznutra? To može biti samo naš Ego, upojedinačena jedinka (ili samo misao, perspektiva) izuzeta iz cjeline svijeta.
Bez imalo Duha u sebi (iako praktički to nije moguće, jer je svaki Ego u svijetu primoran pripustiti Duh Cjeline u sebe), Ego i ne može biti ništa drugo doli volja za moć. Na neki čudan, polumističan način, zamišljamo da se svaki Ego (pojedinačnost) želi rastegnuti kako bi dosegao Cjelinu iz koje je otrgnut. I onda, to njegovo nastojanje prepoznajemo kao volju za moć…
Znamo da razaranje iluzije još ne daje istinu nego samo nešto više neznanja, neko širenje našeg “praznog prostora”, porast naše “pustoši”.
I jesmo li, onda, dosegli ‘Nietzscheovu visinu’? Smijemo li u svoju blizinu doista pripustiti ‘pustoš’ koju nam je sâm navijestio….? (pritom, njegov način uporabe jezika, onu, svima znanu, ničeansku poetiku filozofske misli, dakako, nikada nećemo dosegnuti)
Čovjek konačno u stvarima nanovo ne nalazi ništa doli ono što je u njih sam metnuo: – ponovno se nalaženje zove znanost, umetanje pak – umjetnost, religija, ljubav, ponos. U obojemu bi, pa neka je to i dječja igra, valjalo nastaviti i imati dobrano hrabrosti za oboje – jedni za ponovno nalaženje, drugi – mi drugi! – za umetanje!
I ovo je Nietzsche iz ‘Volje za moći’… onaj Nietzsche ‘s tristo svojih pročelja’… koji je s jednim od njih – po našem mišljenju, dubljim i vedrijim od ostalih, možda bio spreman i samu ‘volju za moć’ staviti na kušnju, kao što smo je i mi sada spremni staviti…
– I hoćemo li…? – u ‘đavoljskoj dreci’ upućujemo veseli poziv svim slobodnim duhovima u našoj blizini
O Duhu i njegovim Moćima 
aleksandra matic (@aleksandranm) said,
Travanj 2015. u 10:00 am
..imam cak i odgovarajucu muziku, u poslednje vreme slusam nesto sto u mladosti ne bih slusala ni slucajno…
https://www.youtube.com/watch?v=aVrTORySXjU
a ima i banana
horheakimov said,
Travanj 2015. u 4:04 pm
Niče je moćan.
Magičar said,
Travanj 2015. u 8:33 am
… u glavi 🙂
zlatko kozina said,
Travanj 2015. u 12:52 pm
Volja za moći nije pitanje znanosti.( u smislu nekakvih korelacija s biokemijskim reakcijama , elektro-impulsima , živčanim sustavom ili mozgom)Vjerujem da je čovjek biće koje nadilazi prirodu jer ako ne nadilazi bilo što ,što je taj isti čovjek dosad napravio nema nikakvog smisla tj.apsolutno je sve nevažno. Znanost se može baviti oklopom,ali ne i vitezom koji taj oklop nosi.Znanost to vjerojatno nikad neće priznati.Ali eto, svako vrijeme ima neke svoje inkvizitore.
Boris said,
Travanj 2015. u 2:48 pm
U redu, Zlatko, a što s filozofijom? Može li se ona baviti vitezom? 🙂
zlatko kozina said,
Svibanj 2015. u 5:51 pm
Moj Borise, reći ću to ovako:znanost,kao i sve ostalo povijesne su kategorije koje po mom mišljenju uvijek zahtijevaju nova čitanja.I svaka ljudska djelatnost bi trebala biti dovoljno pametna da shvati da ne postoji “Ključ” kojim će ikad itko otvoriti Vrata Istine o Stvarnosti na
ovom svijetu.Najveći Umovi su bili najveći tek u trenutcima krajnje poniznosti iza koje je redovito dolazila tek ŠUTNJA.Te trenutke mi nazivamo najvećim ljudskim dostignućima u umjetnosti,filozofiji,znanosti(apropo viteza i oklopa- i religija se bavi oklopom)OKLOP=KONCEPT,VITEZ=STVARNOST
P.S.Da ne bi bilo zabune čovjek treba koncept kao ” način putovanja ” ali je velika zabluda kad koncept zadobije atribute božanskog i postane kumir obožavanja.
430 | bezimena ulica said,
Svibanj 2015. u 10:43 pm
[…] napomena: 1. gornji izljev misli kroz riječi inspiriran je tekstovima kolega blogera: brije i Magičara 2. glagol ‘sjediti’ u prvom licu jednine perfekta upotrijebio sam u pjesmama broj 93, […]
Magičar said,
Svibanj 2015. u 8:42 am
Ova Šutnja mi se već sviđa, Zlatko… Podsjeća me na kontemplaciju u kojoj Cjelina, ‘vanjsko’, vanjski svijet, Bog, Drugi, što god, ulazi u nas, zapravo, mi mu dopuštamo da uđe u nas… Naravno da mu ime Boga najbolje pristaje… iako bih ga jednostavno nazvao Duhom (tako razmišljam da se poput Anaksagore prepustim osmišljvanju novog naziva za taj grandiozni fenomen, on je imao Nus, a ja bih Cjelinu svijeta možda nazvao Duhus ili Duhum kako bih se distancirao od riječi Duh koja je ipak malo previše opterećena drugim značenjima)… U svakom slučaju, opet govorimo o istim stvarima na svoj način. Ono što je za tebe koncept (oklop), za mene je ideja itd. Ali ako je za Houellebecqa oklop = karta, a vitez = teritorij što ćemo onda učiniti s onom njegovom izjavom da je (danas) karta zanimljivija od teritorija!? 🙂
zlatko kozina said,
Svibanj 2015. u 12:22 am
Meni osobno će teritorij biti uvijek zanimljiviji od karte.Svakako ne zbog nekakve manifestne odrezanosti i “čvrstih stavova” nego jednostavno iz osjećanja da u tom “teritoriju”- Stvarnosti ne možemo učvrstiti našu vlastitu mentalnu topografiju kako god ista visoko umno izgledala.
Boris said,
Svibanj 2015. u 9:06 am
Govoriš s modernističkog stajališta, Zlatko. Zbog toga je i metafizika propala jer “u tom “teritoriju”- Stvarnosti ne možemo učvrstiti našu vlastitu mentalnu topografiju”…Naravno da ne možemo, i da se slažem s tobom u pogledu toga. Ipak, mislim da je Houellebecqu teritorij postao omražen zbog jednog drugog razloga, a taj je da u Stvarnosti vidi uvijek neoliberalističku stvarnost… O kojoj uskoro budem i nešto napisao…