Prosinac 2016.
Komunizam – riječ s konfliktnim značenjem (ili o možebitno najvećoj zlouporabi jedne ideje u povijesti ljudskog mišljenja)
Karl Marx: KAPITAL
Riječ komunizam danas se rabi u dva upadljivo suprotna značenja. Prema izvornomu, Marxovu značenju, komunizam je ideja po kojoj je društveno uređenje moguće zasnovati na društvenom a ne privatnom vlasništvu. U drugom značenju, komunizam se najčešće dovodi u vezu s totalitarnim socijalističkim režimima 20. stoljeća, ponajviše staljinizmom. Nažalost, upravo ovo drugo značenje danas odnosi prevagu na “ideologijskoj pozornici” pred spuštanje zastora.
Naime, iako su se pozivali na izvornu Marxovu ideju, totalitarni socijalistički režimi 20 stoljeća nisu implementirali ni k. od komunizma u njegovu izvornom značenju. Čak je i jedan Lenjin, koji je rusku revoluciju nazivao “ratnim komunizmom” (što je čista besmislica), toga bio malo svjestan. Ponovimo, prema izvornomu, Marksovom učenju, koje se u neoliberalnim društvima u sociologijskim udžbenicima pomalo posprdno naziva i konfliktnom teorijom, komunizam (a danas se pokazuje da bi to trebalo vrijediti i za socijalizam) nikako ne bi trebao izroniti iz čiste, nasilno-revolucionarne prakse proletarijata. On bi se trebao dogoditi općim pristankom svih, a što prije svega uključuje ono neizbježno “evoluiranje svijesti ljudi” koje svako malo upotrebljavamo kad ostanemo bez argumenata u nekoj moralizirajućoj raspravi.
Odatle, revolucionarna praksa Oktobarske revolucije ili čak NOB-a mogli su dovesti jedino do kakvog-takvog, na brzinu sklepanog, socijalizma. I doveli su. Sve zemlje tzv. Istočnog bloka, uključujući među njima i bivšu državu s ovih prostora, smatrale su se socijalističkim. Komunistički epitet prišiven im je tek naknadno, najčešće u pogrdnom smislu, u vremenu nakon što više nisu bile ni socijalističke. Preskočivši jednu etapu klasne borbe prema izvornoj Marksovoj zamisli i nametnuvši socijalizam narodu ‘odozgo’ a ne ‘odozdo’, Oktobarska revolucija našla se u ‘neobranom grožđu’. Ono što se ubrzo dogodilo, stoga, i nije bilo iznenađenje: zlorabljenje bez presedana jedne, utopističke ideje za interese “starog boga” – jednog ili više gramzivih pojedinaca željnih moći. U ideološkom smislu, Staljin je od svih Rusa toga doba najmanje bio komunist. A ono što se još i danas događa u Sjevernoj Koreji, pod geslom jednog tako uglednog imena, graniči već s čistim ludilom a kamoli dobrim ukusom. U tom smislu, držim da na izraz ‘komunistički diktator’ s pravom možemo gledati kao na oksimoron. Ako će se ikad pojaviti, kako je to na jednoj kavi spomenuo jedan moj prijatelj, komunizam će ljudima ‘doći’ odozdo, a ne ‘odozgo’. Neće im biti nametnut, jer po svojoj izvornoj zamisli (definiciji), on to i ne može biti. Na komunizam se jedino može dobrovoljno pristati (u svojoj glavi).
Međutim, u međuvremenu, toliko je toga lošeg vezano uz tu riječ, da vjerojatno ni ovaj post, kad bi se našao u nekom iole posjećenijem digitalnom prostoru, ne bi izbjegao navalu uvreda branitelja kapitalizma i neoliberalizma svih vrsta, uključujući tu razne skupine neofašista, nacionalista i sl. (koje unaprijed upozoravam da nijedan njihov uvredljiv komentar neću objaviti), a pogotovo ne bi mogao izbjeći uvrede još živućih i opravdano ozlojeđenih žrtava tzv. “komunističkih režima”. Nitko, ali baš nitko, u ovom trenutku ne bi im mogao objasniti da njihovu stvarnu muku koju su prošli nitko ne dovodi u pitanje, nego samo to da su njihovi krvnici i tlačitelji vlastiti teror podveli pod ideju koja ne može imati nikakve veze s njima, jer je duboko mirnodopska po sebi. Drugim riječima, nitko im u ovom trenutku ne bi mogao objasniti da se tu radi o možebitno najvećoj zlouporabi jedne ideje u povijesti ljudskog mišljenja ikad!
U neka druga vremena ideja komunizma bila je utjeha masama, potlačenoj radnoj klasi koja danas polako iščezava s lica zemlje; prividni paradoks je što je ona to još uvijek, ali u obrnutom smislu. Nijedna druga ideja ljudima danas ne pruža toliku ‘utjehu’ u preuzimanju uloge dežurnog krivca za sve zlo u svijetu kao što je to komunistička ideja. Izgleda da će trebati proći jako puno vremena pa da pravo značenje ove riječi ponovno izbije u prvi plan. I sasvim je moguće da se to neće dogoditi dok smo živi…
Ali zašto je važno da ideja komunizma ipak i napokon izbije u prvi plan? Zato što su se ljudski odnosi u modernom kapitalističkom društvu srozali do neizdrživosti.
Uzmimo za primjer ideju solidarnosti ili uzajamlja (prema još jednoj ‘biser’ hrvatsko-jezičnoj istoznačnici) koju je, kao što znamo, svojedobno zadivljujuće demonstrirao poljski narod. Za ovu ideju slutimo da je izravno proizišla iz jedne druge, ali u jednakoj mjeri, zadivljujuće prakse kršćanske tradicije koja se duboko ukorijenila u habitusu poljskog bića i koja se može izraziti riječima – “ljubi bližnjega svoga”. Međutim, kad danas pogledamo što je ostalo od ideje solidarnosti, vidjet ćemo da ona grca pod nogama neke nove (iako još uvijek katoličke) ksenofobne Poljske.
A zbog ideje solidarnosti, moram priznati, najviše mi se plače. U redu na blagajni, kako je to odlično zamijetio jedan drugi moj prijatelj, blagajnica će svoj prezir nezadovoljstva životom upravljati najprije prema onima koji su poput nje, običnim i beznačajnim ljudima, često obespravljenima i na rubu egzistencije, a ne prema dobro uhranjenim i obučenim kapitalistima za koje i ona zna da su svoj prvobitni kapital, kao po nekom pravilu, najčešće stekli ‘sumnjivim poslovima’. One koji su u istom financijskom rangu s njom, upravo njih će najviše prezirati! Iskazat će anti-solidarnost na djelu, koliko je tu u njenoj moći. Solidarnost je nestala, jer se dovodi u vezu s komunizmom, radnička klasa je nestala, jer se dovodi u vezu s komunizmom. Zato je tlačenje kapitalista o(p)stalo, jedino što se danas naziva drugim imenom – mobing – svodeći ga na izuzetak, a ne pravilo. Svoje probleme rješavaj sâm, geslo je neoliberalizma, a ako to nisi u stanju povinuj se “presvetoj čizmi kapitalizma”.
Damir Pilić, prema vlastitim riječima “zakašnjeli marksist”, na svom izvrsnom blogu i u jednom intervjuu dotiče se izravno ovih pitanja. Negdje mu je pošlo za rukom iskopati podatak da je altruizam u Hrvatskoj prema jednom istraživanju provedenom 1983. zauzimao visoko 4. mjesto na ljestvici najpoželjnijih ljudskih osobina, da bi samo deset godina nakon toga (ili nakon nekoliko godina života u kapitalizmu), u ponovljenom istraživanju, završio na posljednjem 20. mjestu. To najbolje govori što nam se dogodilo kad smo odlučili prijeći u društvo liberalne demokracije s kapitalizmom kao društvenim uređenjem.
Još jedno obilježje ‘krasi’ današnji kapitalizam, koji ‘od milja’ nazivamo neoliberalizmom; više ne možemo govoriti o otvorenom natjecateljskom ratu, nego o zakučastom, prikrivenom ratu “svih protiv sviju” u kojemu pušku, pa i konkretnu materijalnu i financijsku moć, sve više zamjenjuje uredno potpisan i pečatiran dokument od strane “trenutne vlasti” kojim ona ostvaruje stvarnu moć u društvu. Birokracija je postala nova bojišnica gramzivog čovjeka. Ako će krenuti u rat, onda će on prvo ovladati papirologijom, zakonima, statutima, pravilnicima, propisima kako bi se druge svladalo; dakle, ne više snagom mišića, nego nekim u pravo vrijeme potpisanim i javno obznanjenim dokumentom.
Najbolji argument u obranu kapitalizma koji sam dosada čuo glasi: kapitalizam je u skladu s ljudskom prirodom. Svaki čovjek je u duši egoističan, uvijek će nešto htjeti i uvijek za sebe. Uvećanje moći u bilo kojem smislu, jedini je i pravi smisao života. Nećemo se praviti grbavi te se praviti da ne poznajemo autora ove izjave. Da, to je Nietzsche iz svoje posljednje misaone faze… one, nad kojom smo najviše bili zamišljeni, i koja nam je izazvala najveću turobnost i sjetu…
Jer, pitamo se: što da, onda, radimo mi ovakvi, sa snažnim porivom ili osjećajem da ćemo biti sretni i zadovoljni društvenim životom, životom u bilo kojoj zajednici (poslovnoj, obiteljskoj, crkvenoj) samo ako su u njoj zadovoljni svi, a koji tek danas prepoznajem kao komunistički po sebi? Zašto bih trebao tajiti vezu između svoje altruističnosti, humanosti i solidarnosti s drugima i riječi komunizam zbog njegovog iskrivljenoga drugog značenja koje ga dovodi u vezu s uobičajenim nealtruističnim, nehumanim i nesolidarnim namjerama pojedinaca koji streme k moći? Ne kažem da sam to svaki puta, ali što me to tjera da većinu vremena budem entuzijastičan, a ne pragmatičan; altruističan, a ne mizantropski nastrojen, human, a ne nehuman, i u konačnici, solidaran, a ne ksenofoban (spram drugih)? To komunističko biće u meni, koje je stvarno, jer ga kroz sebe mogu osjetiti, tko ga je odgojio? Je li to bio neuspješan eksperiment jedne države unaprijed osuđene na propast, zbog kojeg me u današnjem neoliberalnom društvu prepoznaju kao nesposobnu, nesnalažljivu, pa čak i psihički bolesnu jedinku (zbog depresije), jer se ne ponašam kao “većina ljudi”, a to znači da se u društvu ne znam ‘izboriti za sebe’, ili je to nešto što će svaki čovjek steći evolucijom vlastite svijesti kad-tad neovisno u kojemu društvenom uređenju danas živi…? U skladu s potonjom mogućnošću, bivša država je u svom kakvom-takvom socijalizmu najdalje dogurala od svih drugih država (ali vjerojatno i ne dalje od Kube)…
Prava kritika komunizma, stoga, mora započeti drugim pitanjem koje glasi: je li stremljenje jednom takvom nepobitno uzvišenom cilju (svrsi) života uvijek mora završiti s tako pogubnim posljedicama? Zlouporabom jednih te istih gramzivih pojedinaca? Je li se ljudske jedinke odnosno njihove pameti doista enormno razlikuju jedna od druge, kao što to tvrdi francuski pisac Michel Houellebecq, da je nemoguće od njih očekivati da ostvare bilo kakav konsenzus u pogledu načina vođenja života koji bi vrijedio za sve. Ideja komunizma ovdje se otkriva kao zavodnička, i suviše utopistička, drugim riječima, nezamisliva s obzirom na stvarnu ljudsku prirodu. Možda je, stoga, opasno stremiti komunizmu? A upravo ovim pitanjem pozabavit ćemo se u sljedećem postu…
O Duhu i njegovim Moćima 
toshimir said,
Prosinac 2016. u 12:07 am
Npr; u 10 b.zapovijedi sam cuo za stvari koje mi nebi nikada pale na pamet.
Toliko o crkvi i odgoju.
Odlican text.
Magičar said,
Prosinac 2016. u 7:09 pm
Možda zato što ti apriori nisi takav, brate Toshimire… Crkva se obraća nekom drugomu, možda upravo onom egoističnom, kako bi ga obuzdala… Ali za sebe ne možemo reći da nismo katkad egoistični. Komunizam pak ne pozna više nikakav egoizam, i zato je danas utopija… Istina je po svemu sudeći negdje između… Raspisat ću se o tome u nastavku, jer me to stvarno muči, s obzirom na ono što se danas događa u našoj društvenoj okolini…
letindor said,
Prosinac 2016. u 3:19 am
Komunizam – zajedničarenje, ideologija racionalno je upiranje i revolucionarno svrgavanje koje demokratski, odnekud dirigovano, provodi nasilje, već je poznato. Šta je naše, a šta tuđe, mi to još sasvim i ne znamo, jer sami smo u startu tuđi, teško za priznati, i kao takvi kad odredimo nešto da je pripadno naše, mi mašimo. Tuđi ljudi bacaju sjenku umjesto svjetla na platno koje će dati i svijet nam, tuđa misao prepreka je umstvenog bića izvoru svjetla.
Jednakost je pogrešno viđena, i religijski, svakako, jednakost je moguća jedino sa sobom i eto zajednice nevidljiva hrama, eklesije, rekli bi stari. Spolja nuđena zajednica je guranje u tor i blago čobanima, drugima robija.
Samo uzašli duhom (i Umom) ljudi imaju šanse, ostalo je tavorenje i pritvorna religija, filosofija ideološka, i nauka isto takva. Umjetnost pritvorna. Caruje marketing. Prodaja. Svako ima šansu za rad na sebi, u sebi, ne odričuć se ni spoljašnjeg svijeta, tu naša odluka nije zadnja, i mistična ima skrivena.
Spašavaj zato sebe ko može, mikrokosmos, to moguće je, spašen će postati uzor i svjetlo drugima kao nadahnuće. NE egoizam. Drukčije ne ide. Svijet mijenjamo mijenjauć sebe. I živi kao što počeo si, tajanstveno.
Jedno je Polje, ne pusto Polje ni ovo tvoje nevidljivi Prijatelju.
Magičar said,
Prosinac 2016. u 11:35 pm
“Samo uzašli duhom (i Umom) ljudi imaju šanse”, upravo tako, @letindor… dodao bih: za komunizam koji se više i ne mora zvati tako. Ni ja nisam tip za ‘zajedničarenje’, više sam okrenut pojedincu, ali ako će to, što neki nazivaju komunizmom, proizići iz nas samih, a ne “spolja” onda i nećemo primijetit da smo “izgubili sebe” u nekakvoj zajednici. Mi bi trebali biti mi baš i najviše u komunizmu jer smo, kao što se kaže, društvena bića. Aristotel je kazao da sami mogu biti samo životinja i Bog, Nietzsche je tu dodao još i filozofa… Ali, je li sreća uske zajednice (komune) uistinu moguća? Možda na početku jest, ali vremenom više ne… O tome ću pokušati pisati u nastavku…
Holden Kolfild said,
Siječanj 2017. u 10:52 pm
Ne znam kako mi se desilo da propustim ovaj članak. Nije mi stigao mail da je objavljen. Dobro, možda je i bolje tako, pa neću s nestrpljenjem čekati drugi deo, već ću pročitati oba, jedan za drugim 🙂
Kako bilo, prvi deo sam pročitao, a pre nego što krenem sa čitanjem drugog prokomentarisao bih nešto što mene žestoko muči poslednjih meseci:
”Je li se ljudske jedinke odnosno njihove pameti doista enormno razlikuju jedna od druge, kao što to tvrdi francuski pisac Michel Houellebecq, da je nemoguće od njih očekivati da ostvare bilo kakav konsenzus u pogledu načina vođenja života koji bi vrijedio za sve.”
Na moju veliku žalost – ubeđen sam da je tako 😦
Da li će se to u nekoj dalekoj budućnosti, nekom evolucijom izmeniti, uzalud mi je i da nagađam. Kao komunisti (sličnog razvojnog puta ”zakasnelog marksiste” kao kod Pilića) i idealisti, taj lični zaključak mi je jako teško pao i umalo izazvao ozbiljne psihičke probleme. A onda sam počeo da razrađujem jednu ideju, da pišem jedan tekst, koji eto već duže vreme ne smem ni da završim ni da objavim 😦
Razlog je jednostavan, ideja bi bila dočekana sa podsmehom i ”na nož”, ali eto, ipak ću ovde po prvi put se usuditi da je prenesem bilo kome. Pokušaću ukratko da objasnim:
Dakle, polazim upravo od pretpostavke ”da je nemoguće od ljudi očekivati da ostvare bilo kakav konsenzus u pogledu načina vođenja života koji bi vrijedio za sve.” Druga pretpostavka je da bi svaki pojedinac morao da ima pravo da živi u zajednici, odnosno u društvu kakvo mu najviše odgovara, sa drugim pripadnicima zajednice istih ili sličnih idejai sklonosti. Iz toga proizilazi da neoliberali nemaju nikakva prava da teraju nas komuniste da živimo u njihovom neoliberalizmu, kao što ni mi komunisti ne bi imali nikakva prava da nekakvom revolucijom teramo pristalice ”zakona jačeg” da žive u društvu ravnopravnosti i altruizma.
Bilo koje društvo i zajednica može dobro funkcionisati samo na principu dobrovoljnosti!
Zato bih predložio opciju ravnopravne promocije društvenih uređenja na određeni period. Javnu raspravu, edukaciju, marketing na kraju krajeva. Nakon određenog vremena usledilo bi izjašnjavanje građana jedne države. Zatim bi se izvršila podela teritorije države na komune i svaka opcija bi imala svoju teritoriju u skladu sa procentom glasova dobijenih izjašnjavanjem građana. To ne znači cepanje države, već bi država zadržale samo nužno zajedničke funkcije i aparat, i delovala bi po sistemu ”jedna država – dva (ili više) uređenja”.
Pa neoliberali i liberali izvolite deo teritorije koliko vas procentualno ima, ultradesničari takođe, komunisti takođe… Slobodnim migracijama stanovništva i jedinstvenim tržištem u okviru države, pokazaće se vremenom da li će preovladati jedno uređenje i u kom će nas pravcu odvesti evolucija…
Naravno, svestan sam svih manjkavosti ove ideje i problema na koje treba dati odgovore. Čini mi se da neke odgovore imam, nekima sam na tragu, a neke najteže se još nadam da ću pronaći… ali već sam bio preopširan.
Svestan sam, a toga me i ponajviše strah, da sve kada bih i pronašao teorijsko utemeljenje za ovu ili neku novu iz ove nastale ideju, da njenu realizaciju neoliberali takvi kakvi jesu, ne bi dozvolili ni pod kojim uslovima. Iz tih razloga mislim da ću napisati neki sasvim drugi tekst za koji za sada imam samo naslov – ”Nužnost revolucije danas” 😦
Odoh konačno da pročitam i drugi deo ovog članka. Ko zna kakva će mi inspiracija iz njega doći… 🙂
Magičar said,
Siječanj 2017. u 3:50 pm
Da bih išta dodao tomu što si rekao, @Holdene! 🙂 Sjajno si to uobličio i za razliku od mene koji sam više sklon papazjaniji o gorućim pitanjima (čitaj ‘mrtvoj riječi’), tvoje riječi imaju onaj potrebni aktivistički naboj koji bi stvarno nešto mogao pokrenuti… Dakle, ne treba ničemu odbijati pravo da postoji! Neka postoji, ali neka bude stvar našega izbora…
Nešto slično sam uobličio u svom romanu. Evo ti jedna rečenica iz njega: “Ako je jedna od vrednota ljudskog života slobodna volja, onda sam za to da se svijet učini što raznolikijim; drugim riječima, ako je potrebno, ja sam za to da ga se ponovno pregradi, samo iz jednog razloga – kako bi se čovjeku omogućio izbor. S kapitalizmom za vratom, čovjeku je to do daljnjeg onemogućeno.” Cijelu misao možeš naći na stranici s citatima (https://pustopoljina.net/u-zemlji-plavog-noja/)
Holden Kolfild said,
Siječanj 2017. u 10:07 pm
Preuzeo sam elektronsko izdanje i mislim da će ovo biti prvi roman u toj formi koji ću pročitati. Radije bih držao knjigu u rukama, ali kako vidim, ”U zemlji plavog noja” se ne prodaje u Srbiji… Šteta, za građane Srbije pre svega 😦
A što se tiče mog prethodnog komentara, odnosno ”ideje” – tačno sam osetio da je ovo pravo mesto gde bi trebalo prvi put da je iznesem pred nekoga 🙂 Dobila je potrebnu reanimaciju i nastaviće da živi! Makar samo u mojoj pustopoljini…
Magičar said,
Siječanj 2017. u 11:37 pm
Samo, taj moj Noj je nešto i suviše ‘pustopoljinsko’ po sebi, pa tek na trenutke dosiže stvarnost… 🙂 Ali ova tvoja ideja zaista zaslužuje veću pozornost, pogotovo u današnjem društvu. U neku ruku ona bi bila ono Holderlinovo “spasonosno” (što je volio Heidegger) a što raste uz ovo “grozomorno” danas… 🙂