Siječanj 2017.
Komunizam – riječ s konfliktnim značenjem II. (kritika, nemogućnost, utopija, primjer)
ALAIN FINKIELKRAUT, ALAIN BADIOU: O komunizmu (prošlom i onom koji će doći) [razgovor] (Europski glasnik 16, 2011)
Na vrlo zanimljivu kritiku komunizma nailazim u jednom od starih brojeva Europskog glasnika. Kritika je izložena u formi dijaloga dvojice istaknutih francuskih intelektualaca (a koje to još imamo danas?) Alana Finkielkrauta, “velikog prijatelja Hrvatske” (kako ga je oslovljavao prvi hrvatski predsjednik; tnx. na podsjetnik, Caninho!) i Alaina Badouia, ljevičarskog filozofa, kojeg smo spomenuli u postu posvećenomu knjizi Marka Fishera. Ako komunizam o nečemu nije vodio računa – Finkielkraut će – to je opasnost od vladavine Cjeline, Jednog, a po Finkielkrautu, komunizam je upravo jedna takva ‘cjelina’.
… kad je sve politično, sve je osuđeno da postane policijsko.
Potreba za Velikim Razdvajanjem, i u konačnici njegova provedba, za Finkielkrauta su jedno od najvećih civilizacijskih (duhovnih) postignuća čovječanstva u 20. stoljeću. Tu se misli na razdvajanje Crkve od države, privatne od javne sfere života itd. U komunizmu su sva ta razdvajanja nezamisliva. Iako, s čisto komunističkog stajališta, podsjeća Badouiu – ona su bespotrebna. Međutim, nastavlja Finkielkraut, u komunizmu pojedinac je uhvaćen u klinč pripadanja cjelini, društvu. U komunističkoj/socijalističkoj, a bolje bi bilo reći, samo staljinističkoj Rusiji, muškarac je sa svojom ženom mogao otvoreno razgovarati jedino na kraju dana, “kad se pogase sva svjetla”, u krevetu – ispod pokrivača. Ljudska prava su mu, zaključuje “veliki prijatelj Hrvatske”, stoga morala biti itekako ugrožena. Na kraju će se francuski liberalno-demokratski filozof pozvati i na čudnovatu izjavu samog Marxa na temu ljudskih prava… Naime, Marx je kazao da su ljudska prava – prava egoističnog čovjeka… A tako smo stigli do najzanimljivijeg dijela ove rasprave.
Najprije, odgovorimo na pitanje: protiv koje to “psihičke konstrukcije” čitavo vrijeme ‘ustaje’ ovaj blog, a koja je ljuti protivnik naših ‘sestara duha’ – Umjetnosti, Filozofije, Znanosti i onoga čistoga religioznog osjećaja pripadanja Cjelini, kojima posvećujemo ovu pisaniju, ako ne protiv one koja se skriva iza imena Ega, i onoga kvazi-duhovnog napora koji se poduzima u svrhu njegovog veličanja (pogotovo u ovom vremenu) i koji nazivamo egoizmom? Na poticanju egoizma, kao što je to poznato, uzdigao se ne samo kapitalizam, nego i pojedine velike svjetske religije. A upravo je ljudski egoizam najveća brana svakom komunizmu u čovjeku, ali ne samo komunizmu, nego i svakoj drugoj humanoj ideji poput altruizma, solidarnosti, suosjećanja itd.
Ali na ovom mjestu Finkielkraut vadi svog najvećeg ‘aduta u igri’, citira Solženjicina iz Arhipelaga Gulag čime nas, nakratko, ostavlja bez riječi.
…granica između dobra i zla ne razdvaja ni države, ni klase, ni stranke, ona prolazi srcem svakog čovjeka, a tko bi išao parati komadić vlastita srca?
Da; tako stoje stvari s čovjekom i nećemo biti sentimentalni i u istoj rečenici napisati ‘nažalost’; on je naprosto takav, nešto između životinje i Boga, u čemu bi se napokon mogli složiti jedan Aristotel i jedan Nietzsche. S druge strane, Hermann Hesse je u Stepskom vuku istu misao uobličio u rečenicu: “Čovjek je most između duha i prirode“. Taj ‘antropološki pesimizam’, kako drži bosanskohercegovačko crnogorski novinar Andrej Nikolaidis, možda bi trebalo prihvatiti kao novu polaznu točku za revidiranje stavova na ljevici u pogledu razvoja društva u kojemu bi bili svi zadovoljni.
Bilo kako bilo, u ovom trenutku, zaista, glupo je vjerovati da ćemo se jednog dana probuditi i prestati činiti zlo. Tu ne mislim na općenito zlo vođenja ratova, uzrokovanje bijede i sličnog; tu u prvom redu mislim na ona ‘sitna zla’ koja činimo kako bismo protežirali naš Ego spram tuđeg. Iz svoje kože ne možemo, a možda nam to čak nije ni dano. Ako bismo htjeli činiti i dobro, to možemo činiti opet i jedino iz nje. Zato smo valjda i toliko skloni Hesseovoj misli o čovjeku kao prijelaznoj vrsti.
Prema Finkielkrautu, komunizam će uvijek propasti u detaljima, čitaj, čovjekovoj ‘pravoj prirodi’ (iako nam i dalje ostaje nejasno o kojoj je čovjekovoj ‘pravoj prirodi’ tu riječ). I tu je položena sva muka težnje komunizmu na ovom stupnju čovjekovog svjesnog razvoja. Ona, na kraju krajeva, doista može biti čak i opasna! Čovjekov duh, kako to bolno naučismo kroz povijest, nije samo duh osjećaja pripadnosti Cjelini, čuđenja novom, sklonosti umjetničkom stvaranju ili znanstvenoj spoznaji, on, kao takav, može stremiti i samo čistoj volji za moći, umnažanju užitaka, pohlepi i gramzivosti.
Nisam li, onda, u svojoj blogerskoj radinosti, preusko definirao ljudski i općenito duh nekog bića odnosno ega? Nije li Duh samo mogućnost da si kao bića, entiteti u prostorvremenu, možemo dati smisao, kakav god on bio, i ne nužno ‘dobar po sebi’? A kad govorim o smislu tu prije svega mislim na nešto što nas može uzdići u odnosu na ono što nam je dano, odnosno na ono što smo ‘u svom početku’. A to znači da iz onoga što nam je dano (‘u svom početku’), možemo, primjerice, stvoriti ili osmisliti ideju jednakosti svih ljudi (komunizam), ali i ideju volje za moći (kapitalizam) i bilo koju drugu ideju, i njima zatim svim svojim srcem stremiti, jer smo duboko uvjereni da onome izvana također možemo pridati smisao kao što ga pridajemo sebi i svojoj slici svijeta… Tu, dakako, zaboravljamo da je ono izvanjsko, Lacanovo ‘realno’, samo po sebi nama nedokučivo, jer nema upravo to – smisao! Čak je i to upućivanje na izvanjsko naša izmišljotina, kao što je to uostalom i sâm Duh. Mi smo stvorili Duh, i imamo ga, kako bismo bili u prilici stvarati smisao; to je posljednja misao svakog Duha. Kad bismo onom ‘realnom’ nekim čudom mogli pristupiti vjerujem da ne bismo bili toliko zgroženi njegovom strahotnošću koliko njegovoj neprimjerenosti i neshvatljivosti. To je zato, jer mi ništa ne možemo dokučiti izvan smislenih granica… U ovom značenju Duh je druga riječ za sposobnost stvaranja smisla… Na ovom mjestu put nas dalje vodi k gramatologiji i našem francuskom učitelju, njegovima tragu, razlici i onome što je nazvao différance…
Od rasprave o jednom od najkontroverznijih pojmova današnjice, čija značenja su toliko suprotna da izazivaju prijepor gdje god se pojave, stigli smo do područja čiste utopije. Je li moguće barem zamisliti primjer komunizma? Mislimo da jest, i mislimo da je već (možda i nesvjesno) zamišljen… Nalazimo ga, za nekoga, na neuobičajenom mjestu, u zvjezdanoj tišini svemirskog prostranstva, na svemirskom brodu Enterprise, iz poznatog serijala… I nismo jedini u tome! Dovoljno je pogledati samo jednu epizodu ove znanstvenofantastične franšize, i prepoznat ćete komunizam na djelu u svom pravom obličju. Valja uočiti kako je bilo potrebno da tehnika izrazito uznapreduje da bi se komunizam uopće mogao pojaviti. Kapetan Picard ‘prvi je među jednakima’, ‘kapetan ravnopravnih’; zamišljamo – s jednakom plaćom kao i tehničar WARP pogona. Na brodu su, očevidno, svi zadovoljni. Upadljivo su neegoistični, miroljubivi i druželjubivi. Vrijeme provode ili u rutini obavljajući svakodnevne zadatke ili zajednički se boreći s nedaćama koje bi, s vremena na vrijeme, zadesile posadu. Uzrok nedaća uvijek je negdje izvan broda; obično se događa pri susretu s nekomunističkim društvima, dakle, društvima u kojima još uvijek caruju glupost, egoizam i pohlepa. Čak se događa da pojedini član zajednice bude kontaminiran nekom ‘kapitalističkom osobinom’, ali ga zajednica svaki put uspije (po)vratiti u svoje okrilje. Zanimljivo da scenarist Zvjezdanih staza nikada nije otkrio kakvo društveno uređenje vlada na Zemlji za/u vrijeme Enterpreisovih putešestvija… Posada Enterprisea bila je i ostala samo komuna, isječak idealnog društvenog uređenja… i ništa više. A možda i ne trebamo tražiti više…
Prosinac 2016.
Komunizam – riječ s konfliktnim značenjem (ili o možebitno najvećoj zlouporabi jedne ideje u povijesti ljudskog mišljenja)
Karl Marx: KAPITAL
Riječ komunizam danas se rabi u dva upadljivo suprotna značenja. Prema izvornomu, Marxovu značenju, komunizam je ideja po kojoj je društveno uređenje moguće zasnovati na društvenom a ne privatnom vlasništvu. U drugom značenju, komunizam se najčešće dovodi u vezu s totalitarnim socijalističkim režimima 20. stoljeća, ponajviše staljinizmom. Nažalost, upravo ovo drugo značenje danas odnosi prevagu na “ideologijskoj pozornici” pred spuštanje zastora.
Naime, iako su se pozivali na izvornu Marxovu ideju, totalitarni socijalistički režimi 20 stoljeća nisu implementirali ni k. od komunizma u njegovu izvornom značenju. Čak je i jedan Lenjin, koji je rusku revoluciju nazivao “ratnim komunizmom” (što je čista besmislica), toga bio malo svjestan. Ponovimo, prema izvornomu, Marksovom učenju, koje se u neoliberalnim društvima u sociologijskim udžbenicima pomalo posprdno naziva i konfliktnom teorijom, komunizam (a danas se pokazuje da bi to trebalo vrijediti i za socijalizam) nikako ne bi trebao izroniti iz čiste, nasilno-revolucionarne prakse proletarijata. On bi se trebao dogoditi općim pristankom svih, a što prije svega uključuje ono neizbježno “evoluiranje svijesti ljudi” koje svako malo upotrebljavamo kad ostanemo bez argumenata u nekoj moralizirajućoj raspravi.
Odatle, revolucionarna praksa Oktobarske revolucije ili čak NOB-a mogli su dovesti jedino do kakvog-takvog, na brzinu sklepanog, socijalizma. I doveli su. Sve zemlje tzv. Istočnog bloka, uključujući među njima i bivšu državu s ovih prostora, smatrale su se socijalističkim. Komunistički epitet prišiven im je tek naknadno, najčešće u pogrdnom smislu, u vremenu nakon što više nisu bile ni socijalističke. Preskočivši jednu etapu klasne borbe prema izvornoj Marksovoj zamisli i nametnuvši socijalizam narodu ‘odozgo’ a ne ‘odozdo’, Oktobarska revolucija našla se u ‘neobranom grožđu’. Ono što se ubrzo dogodilo, stoga, i nije bilo iznenađenje: zlorabljenje bez presedana jedne, utopističke ideje za interese “starog boga” – jednog ili više gramzivih pojedinaca željnih moći. U ideološkom smislu, Staljin je od svih Rusa toga doba najmanje bio komunist. A ono što se još i danas događa u Sjevernoj Koreji, pod geslom jednog tako uglednog imena, graniči već s čistim ludilom a kamoli dobrim ukusom. U tom smislu, držim da na izraz ‘komunistički diktator’ s pravom možemo gledati kao na oksimoron. Ako će se ikad pojaviti, kako je to na jednoj kavi spomenuo jedan moj prijatelj, komunizam će ljudima ‘doći’ odozdo, a ne ‘odozgo’. Neće im biti nametnut, jer po svojoj izvornoj zamisli (definiciji), on to i ne može biti. Na komunizam se jedino može dobrovoljno pristati (u svojoj glavi).
Međutim, u međuvremenu, toliko je toga lošeg vezano uz tu riječ, da vjerojatno ni ovaj post, kad bi se našao u nekom iole posjećenijem digitalnom prostoru, ne bi izbjegao navalu uvreda branitelja kapitalizma i neoliberalizma svih vrsta, uključujući tu razne skupine neofašista, nacionalista i sl. (koje unaprijed upozoravam da nijedan njihov uvredljiv komentar neću objaviti), a pogotovo ne bi mogao izbjeći uvrede još živućih i opravdano ozlojeđenih žrtava tzv. “komunističkih režima”. Nitko, ali baš nitko, u ovom trenutku ne bi im mogao objasniti da njihovu stvarnu muku koju su prošli nitko ne dovodi u pitanje, nego samo to da su njihovi krvnici i tlačitelji vlastiti teror podveli pod ideju koja ne može imati nikakve veze s njima, jer je duboko mirnodopska po sebi. Drugim riječima, nitko im u ovom trenutku ne bi mogao objasniti da se tu radi o možebitno najvećoj zlouporabi jedne ideje u povijesti ljudskog mišljenja ikad!
U neka druga vremena ideja komunizma bila je utjeha masama, potlačenoj radnoj klasi koja danas polako iščezava s lica zemlje; prividni paradoks je što je ona to još uvijek, ali u obrnutom smislu. Nijedna druga ideja ljudima danas ne pruža toliku ‘utjehu’ u preuzimanju uloge dežurnog krivca za sve zlo u svijetu kao što je to komunistička ideja. Izgleda da će trebati proći jako puno vremena pa da pravo značenje ove riječi ponovno izbije u prvi plan. I sasvim je moguće da se to neće dogoditi dok smo živi…
Ali zašto je važno da ideja komunizma ipak i napokon izbije u prvi plan? Zato što su se ljudski odnosi u modernom kapitalističkom društvu srozali do neizdrživosti.
Uzmimo za primjer ideju solidarnosti ili uzajamlja (prema još jednoj ‘biser’ hrvatsko-jezičnoj istoznačnici) koju je, kao što znamo, svojedobno zadivljujuće demonstrirao poljski narod. Za ovu ideju slutimo da je izravno proizišla iz jedne druge, ali u jednakoj mjeri, zadivljujuće prakse kršćanske tradicije koja se duboko ukorijenila u habitusu poljskog bića i koja se može izraziti riječima – “ljubi bližnjega svoga”. Međutim, kad danas pogledamo što je ostalo od ideje solidarnosti, vidjet ćemo da ona grca pod nogama neke nove (iako još uvijek katoličke) ksenofobne Poljske.
A zbog ideje solidarnosti, moram priznati, najviše mi se plače. U redu na blagajni, kako je to odlično zamijetio jedan drugi moj prijatelj, blagajnica će svoj prezir nezadovoljstva životom upravljati najprije prema onima koji su poput nje, običnim i beznačajnim ljudima, često obespravljenima i na rubu egzistencije, a ne prema dobro uhranjenim i obučenim kapitalistima za koje i ona zna da su svoj prvobitni kapital, kao po nekom pravilu, najčešće stekli ‘sumnjivim poslovima’. One koji su u istom financijskom rangu s njom, upravo njih će najviše prezirati! Iskazat će anti-solidarnost na djelu, koliko je tu u njenoj moći. Solidarnost je nestala, jer se dovodi u vezu s komunizmom, radnička klasa je nestala, jer se dovodi u vezu s komunizmom. Zato je tlačenje kapitalista o(p)stalo, jedino što se danas naziva drugim imenom – mobing – svodeći ga na izuzetak, a ne pravilo. Svoje probleme rješavaj sâm, geslo je neoliberalizma, a ako to nisi u stanju povinuj se “presvetoj čizmi kapitalizma”.
Damir Pilić, prema vlastitim riječima “zakašnjeli marksist”, na svom izvrsnom blogu i u jednom intervjuu dotiče se izravno ovih pitanja. Negdje mu je pošlo za rukom iskopati podatak da je altruizam u Hrvatskoj prema jednom istraživanju provedenom 1983. zauzimao visoko 4. mjesto na ljestvici najpoželjnijih ljudskih osobina, da bi samo deset godina nakon toga (ili nakon nekoliko godina života u kapitalizmu), u ponovljenom istraživanju, završio na posljednjem 20. mjestu. To najbolje govori što nam se dogodilo kad smo odlučili prijeći u društvo liberalne demokracije s kapitalizmom kao društvenim uređenjem.
Još jedno obilježje ‘krasi’ današnji kapitalizam, koji ‘od milja’ nazivamo neoliberalizmom; više ne možemo govoriti o otvorenom natjecateljskom ratu, nego o zakučastom, prikrivenom ratu “svih protiv sviju” u kojemu pušku, pa i konkretnu materijalnu i financijsku moć, sve više zamjenjuje uredno potpisan i pečatiran dokument od strane “trenutne vlasti” kojim ona ostvaruje stvarnu moć u društvu. Birokracija je postala nova bojišnica gramzivog čovjeka. Ako će krenuti u rat, onda će on prvo ovladati papirologijom, zakonima, statutima, pravilnicima, propisima kako bi se druge svladalo; dakle, ne više snagom mišića, nego nekim u pravo vrijeme potpisanim i javno obznanjenim dokumentom.
Najbolji argument u obranu kapitalizma koji sam dosada čuo glasi: kapitalizam je u skladu s ljudskom prirodom. Svaki čovjek je u duši egoističan, uvijek će nešto htjeti i uvijek za sebe. Uvećanje moći u bilo kojem smislu, jedini je i pravi smisao života. Nećemo se praviti grbavi te se praviti da ne poznajemo autora ove izjave. Da, to je Nietzsche iz svoje posljednje misaone faze… one, nad kojom smo najviše bili zamišljeni, i koja nam je izazvala najveću turobnost i sjetu…
Jer, pitamo se: što da, onda, radimo mi ovakvi, sa snažnim porivom ili osjećajem da ćemo biti sretni i zadovoljni društvenim životom, životom u bilo kojoj zajednici (poslovnoj, obiteljskoj, crkvenoj) samo ako su u njoj zadovoljni svi, a koji tek danas prepoznajem kao komunistički po sebi? Zašto bih trebao tajiti vezu između svoje altruističnosti, humanosti i solidarnosti s drugima i riječi komunizam zbog njegovog iskrivljenoga drugog značenja koje ga dovodi u vezu s uobičajenim nealtruističnim, nehumanim i nesolidarnim namjerama pojedinaca koji streme k moći? Ne kažem da sam to svaki puta, ali što me to tjera da većinu vremena budem entuzijastičan, a ne pragmatičan; altruističan, a ne mizantropski nastrojen, human, a ne nehuman, i u konačnici, solidaran, a ne ksenofoban (spram drugih)? To komunističko biće u meni, koje je stvarno, jer ga kroz sebe mogu osjetiti, tko ga je odgojio? Je li to bio neuspješan eksperiment jedne države unaprijed osuđene na propast, zbog kojeg me u današnjem neoliberalnom društvu prepoznaju kao nesposobnu, nesnalažljivu, pa čak i psihički bolesnu jedinku (zbog depresije), jer se ne ponašam kao “većina ljudi”, a to znači da se u društvu ne znam ‘izboriti za sebe’, ili je to nešto što će svaki čovjek steći evolucijom vlastite svijesti kad-tad neovisno u kojemu društvenom uređenju danas živi…? U skladu s potonjom mogućnošću, bivša država je u svom kakvom-takvom socijalizmu najdalje dogurala od svih drugih država (ali vjerojatno i ne dalje od Kube)…
Prava kritika komunizma, stoga, mora započeti drugim pitanjem koje glasi: je li stremljenje jednom takvom nepobitno uzvišenom cilju (svrsi) života uvijek mora završiti s tako pogubnim posljedicama? Zlouporabom jednih te istih gramzivih pojedinaca? Je li se ljudske jedinke odnosno njihove pameti doista enormno razlikuju jedna od druge, kao što to tvrdi francuski pisac Michel Houellebecq, da je nemoguće od njih očekivati da ostvare bilo kakav konsenzus u pogledu načina vođenja života koji bi vrijedio za sve. Ideja komunizma ovdje se otkriva kao zavodnička, i suviše utopistička, drugim riječima, nezamisliva s obzirom na stvarnu ljudsku prirodu. Možda je, stoga, opasno stremiti komunizmu? A upravo ovim pitanjem pozabavit ćemo se u sljedećem postu…
O Duhu i njegovim Moćima 