Prosinac 2017.
O pojmu i osjećaju uzvišenoga… i uzvišenom tipu čovjeka
MARIJAN KRIVAK: Suvremenost(i) – postmoderno stanje filozofije (kulture)… i filma
Ovih dana zapitao sam se kamo je nestao onaj Nietzscheov uzvišeni tip čovjeka koji se tako korjenito provlačio njegovim spisima? Što se s njim dogodilo? Je li još ‘živ’ ili je ‘preminuo’ negdje u zakucima suvremenog doba skutren u kutu među blještavim policama još blještavijeg supermarketa koji se otvorio u njegovu susjedstvu….? Je li za današnjeg pojedinca kao potrošača, konzumenta, pripadnika suvremenog kapitalističkog društva, uopće dostižno da bude uzvišen…? Čini se da je nekim pojmovima u neoliberalizmu vrijednost primjetno opala; i to je upravo slučaj s pojmom – ali i osjećajem – uzvišenog. Čovjek koji bi ustrajno odbijao živjeti kao prosječan pojedinac suvremenog kapitalističkog društva koji redovito odlazi u supermarket, drži upaljen televizor, svako malo u rukama pretura mobitel, drugim riječima, koji koristi sve blagodati koje mu u jednom ekskluzivnom materijalnom smislu nudi kapitalizam, i koji bi, i usprkos svemu tomu, nastojao živjeti uzvišeno – po Nietzschevu receptu, osamljen, uronjen u kontemplaciju, sklon stvaralaštvu – stigao bi samo dotle da prije bude prepoznat kao luda, nego kao uzvišeni tip čovjeka…
Tko u Uzvišenome nije kod kuće, taj Uzvišeno ćuti kao nešto neprijatno i lažno.
poručivao je Nietzsche iz Sils Marie, no čini se da je došlo doba u kojemu više nitko nije u Uzvišenome kod kuće… Pa se može postaviti pitanje: što je, uopće, uzvišeno? Jesu li današnji predsjednici Amerike i Rusije uzvišeni tipovi ljudi na koje je mislio Nietzsche kada je vlast nad narodom bio spreman podariti samo uzvišenim tipovima ljudi – onim pojedincima “…koji se rado skrivaju i htjeli bi živjeti za se”. Podne čovječanstva, tvrdio je, nastupit će onda kada uzvišeni tip čovjeka iziđe iz svoje sjene. Vjerojatno je mislio na svog nadčovjeka; onog bezbožnika koji je i “smio do neobuzdanosti”. Njegov je zadatak, odsad pa nadalje, sa svojim narodom propitivati neistražene mogućnosti postojanja na ovom svijetu. Ali zašto se, onda, čini da današnji predsjednici Amerike i Rusije ipak ne udovoljavaju slici ‘uzvišenog tipa čovjeka’ kakvu je zamislio Nietzsche?
Imamo problem. Pojam i osjećaj ‘uzvišenoga’ su se otrcali. Čovječanstvo kao da je krenulo drugim smjerom. Nimalo više nije nadahnuto pukim postojanjem. Čelnici naroda i dalje igraju istu staru igru međusobnog prepucavanja preko leđa vlastita naroda… Stoga je lako zadobiti idiosinkraziju – onaj mučaljivi dojam da se oni na vrhu ne razlikuju po svojim sklonostima i, recimo to – ‘stupnjem uzvišenosti’, ‘čistoće’, od onih na dnu… možda tek po stupnju bezobzirnosti… A bezobzirnost, koja iako graniči s glupošću, danas je itekako poželjna osobina, gotovo sinonim za uspjeh u današnjem društvu…
U svojoj knjizi Suvremenost(i), u sažetom pregledu doba postmoderne, i Marijan Krivak se, između ostalog, (pri)sjetio pojma uzvišenosti o kojemu se u postmodernističkim 1980-im još uvijek ozbiljno razglabalo. Štoviše, pojam uzvišenog, ‘ideolog postmoderne’ – Jean-François Lytorad uzdigao je na pijedestal postmodernističke ‘relikvije’ dovodeći ga u vezu s pojmom neprikazivoga u umjetnostima. Iz današnje perspektive, međutim, čini se da mu je tim činom samo navukao omču oko vrata:
…Jean-François Lyotard biva autorom koji je stvorio temelje navlastite “postmoderne estetike”. U njoj pojam ‘uzvišenosti’ igra glavnu ulogu…
On [Lyotard ] će reći da pojmovi što se obično dovode u vezu s konceptom lijepog – harmonija, čisto zadovoljstvo i osjetilni užitak – nisu više upotrebljivi u suvremenosti. Namjesto njih, sada se takvima pojavljuju neke druge odrednice. Ambigvitet, agitacija, uznemirenost, kontradikcija… osobine su doživljaja koji dominira postmodernom umjetnošću.
Kakvo je doista ono ‘uzvišeno’?
Radi se o specifičnom osjetilnom iskustvu koje je karakterizirano snažnim izazovom kapacitetu imaginacije, a s kojim se isti ne može nositi. Tako da svjedočimo stalnoj napetosti između onoga što nam je u umjetničkom djelu prikazano i onog što nužno ostaje neprikazivim. Dakle, prikazuje se nešto što je po sebi neprikazivo! To je paradoks uzvišenog.
Međutim, nakon takva određenja uzvišenosti, suvremena umjetnost mogla se samo još više uvući u svoju ljušturu, a običan čovjek s olakšanjem zasvagda odahnuti i isključiti je iz svog ukusa. Preostalu šačicu onih koji su je u sebi nastavili baštiniti na kraju je pomela ona ista i dobro poznata, u duhovnom smislu ubitačna, ‘praznina početka 21. stoljeća’– ‘ukrašena’ ‘dobom pseudomodernizma’ koje je započinjalo… Na početku spomenutog doba, pojam ‘uzvišenog’ gotovo da u potpunosti iščezava iz diskursa ili se rabi, kao i sve drugo, samo deklarativno… Malo zatim, njegovo upražnjeno mjesto, čini se, u potpunosti preuzima parodija. Parodija, koja je svoje blistave trenutke već doživjela u postmoderni, i možda ponajviše u filmskim klasicima montyphyjtonovaca, danas se poput ‘slatke pošasti’ širi društvenim mrežama. Sve kulturno na ovom svijetu može se parodirati zato što je samo deklarativno takvo kakvim se prikazuje. Prava pozadina stvari oslonjena je na staru formulu ‘kulturne logike kasnog kapitalizma’ – sve kulturno je tu kako bi se (dobro) prodalo. Kultura, u ovo današnje doba, samo je još jedno ekonomsko dobro.
Međutim, za nas, preostale slobodne duhove, ‘uzvišeno’ je još uvijek druga riječ za osjećaj da smo jedno sa svijetom i vremenom; i za neprocjenjivi uvid u bezizlaznost sudbine… Upravo ‘znati istinu’ i otrpjeti je – to je uzvišeno. Uzvišeno je i pomiriti se s tim da kapitalizam “možda nikada neće proć’“, pa opet živjeti kao da to nije tako, živjeti to svoje dragocjeno sada i ovdje, kako je u Mojoj borbi napisao Karl Ove Knausgaard, u svom prostoru i vremenu, a koji nam se katkad danas čini dalekim i neuhvatljivim… Na koncu, uzvišeno je uobičajeno stanje svakog slobodnoga duha, a ne samo predodređenog vođe, kao što je to mislio Nietzsche…
I što sad? Ono posljednje što se će se u nama ugasiti, po svemu sudeći, bit će osjećaj ‘uzvišenog’… Dok je u nama i mi ćemo biti živi, i slobodni duhovi, a kad ga više ne bude, who cares… Ako budemo još pisali – vjerojatno nas više nećete razlikovati od većine ‘kulturnih djelatnika’ s televizijskih ekrana i YouTube portala danas…
Travanj 2014.
Prijelom duha i ‘zatamnjenje’ označenoga
Jacques Derrida: PISANJE I RAZLIKA
Peter Sloterdijk: KRITIKA CINIČKOG UMA
PRIJELOM DUHA I ‘ZATAMNJENJE’ OZNAČENOGA
Ono što mi mislimo da se dogodilo s čovječanstvom na prijelazu stoljeća jest – prijelom, svojevrstan prijelom po pitanju ‘stvari duha’. Pod neizdrživim pritiskom Praznine i Besmisla, ali znatno ojačanima uslijed rasta kapitalističke bezobzirnosti, najveći dio duha čovječanstva okrenuo se starim vrijednostima.
Ovaj je događaj iznjedrio na svijet novo doba – doba pseudomodernizma. I sama riječ nas zaboli kad je se spomene, i teško nam je priznati, barem većini nas koji se još uvijek smatramo nekom vrstom duhovnih nomada, da smo pseudomodernisti (ili pak pseudopostmodernisti). Ali što je danas Peter Sloterdijk, autor oštre, briljantne i možda najdublje knjige dvadesetog stoljeća, ‘Kritika ciničkog uma’, koji danas proklamira da je ‘dosta rasprave o jeziku’ i da smo ‘čitavo dvadeseto stoljeće potrošili na njega’, ako ne tipični proklamirani pseudomodernist! Što smo mi, intelektualci, piskarala po lokalnim novinama i portalima, kolumnisti, opinion-makeri, koji bez srama pred sobom troše svoj spisateljski talent na dnevno-političke teme, ako ne prokušani, pasionirani, kakvi god, ubitačno-istiniti – pseudomodernisti. Dok se objavljujemo svijetu, vjerujemo u vrijednosti koje su mrtve. Vjerujemo u vrijednosti kojih nema, koje smo sami raskrinkali kao ne-vrijednosti.
Ali neka se drugi autori bave ‘pseudozbiljom‘ koja nas sve više rastače, kojoj smo na neki način i sami ‘kumovali’, i koja je dovela do toga da se kotač duhovne povijesti okrene unatrag prisiljavajući nas da ponovno prođemo kroz sva razdoblja ljudskog duha, ali u ‘pseudoobliku’ – pseudomodernizam, pseudoegzistencijalizam (možda i pseudofenomenologiju), pseudorealizam, pseudoromantizam, pseudobarok, pseudorenesansu… Radije se okrenimo onom malom ostatku ‘duhovnog čovječanstva’ koje je, na način koji nam nije poznat, zadržalo svoj smjer, i koje sada kroči poststrukturalističkom tminom koju nam je zavjetovao posljednji inovatorski filozof zapadnjačke misli – Jacques Derrida. Na što tu još možemo naići?
Neki će osporiti da je Derrida bio poststrukturalist, dok će drugi spremno potvrditi da su se strukturalizam i poststrukturalizam – ta dva ‘grobara’ zapadnjačke misli, odvijali usporedo. Za čitavu priču, to je najmanje važno. Ono što je važno, ali što Derrida možda nikad nije tako jasno artikulirao, izbjegavajući svoje uobičajene diskursne akrobacije – tiče se objave smrti I(i)dentiteta (s velikim ili malim ‘i’), te konkatedrale našega duha u koju smo bili tako radi skloniti se pred svim olujama strukturalističkih i poststrukturalističkih teorija; Onu istinsku ‘katedralu duha’ pak oduvijek smo tražili izvan sebe: filozofi u bitku, vjernici u Bogu itd. Kada književni teoretičari danas viču na sav glas: “Gdje je subjekt?“, oni uvijeno još uvijek stignu misliti o toj smrti.
Iako u duhu istočnjačke filozofije, kojoj je u to vrijeme bio vrlo blizak, današnje utjelovljenje pseudomodernističkog (ili možda čak pseudopostmodernističkog) filozofa, Peter Sloterdijk, već je tu smrt najavio i objavio. To je učinio u svojim poznatim ‘kritikama ideologije’ u djelu Kritika ciničkog uma. U svojoj završnoj, osmoj kritici, Kritici privatnog privida, zapisano je (dio izvatka već sam citirao u jednom postu, ali u drugačijem kontekstu):
Kako jastvo [identitet] dolazi do svojih određenja? Odgovor glasi: jastvo [identitet] je rezultat programiranja… Gledam u zrcalo i prepoznajem stranca koji me uvjerava da je on ja. Neodoljiva je ironija prosvjetiteljstva da ono našu svijest razara s takvim radikalnim kontraintuicijama. Na kraju ovog misaonog toka želim u naznaci odvagnuti da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”… U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija… No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo [ja naglasio], koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida.
Na kraju devetnaestog stoljeća ‘umro je Bog’, na kraju dvadesetog – Identitet – preostaje pitanje, kome se još možemo obratiti? Ako mislite da je odgovor ‘nikome’ (nobody), onda lako skliznete u baruštinu pseudomodernizma, jer, dakako da nitko ne može izdržati živjeti u takvu odgovoru. On je inicijalna vatra ‘pseudodoba’. Međutim, odgovor koji je ponudio Jacques Derrida nije oduzimao nadu, kako to mnogi misle, možda je samo želio biti manje pretenciozan (i više kompliciran), glasio je: différance, osobito strujanje u jeziku, zasnovano na ‘nošenju’ (fra. différer, engl. to defer) i ‘odgodi’ (fra. différer, engl. to differ) značenja; ako ćemo pravo, odgovor je bio: sâm tekst. I premda Derridaovski uvijen i nejasan, ovaj odgovor izvan njegovih spisa, čini se, do dan danas, nije promišljen u svim svojim mogućnostima. Ono što mi, ‘post-metafizički-mislioci’, želimo, jest krenuti tim stopama, ‘tragovima’ i pokazati kako je duhovno čovječanstvo imalo priliku, a možda je još uvijek ima, za novi uzlet, novu avanturu duha, obogaćujući svoje životno duhovno iskustvo i opet – do neslućenih granica…
Zamislimo da prihvatimo biti samo tekst ili struja misli, koji tek utjelovljeni traže svoj smisao i svoje značenje, spremni da uronimo u tu značenjsku ‘kupku za pomlađivanje’, neiscrpni izvor mogućnosti; ipak, još jednom, upozoravajući glas do nas stiže: ne možemo graditi oko značenja samog teksta. I samo značenje je, poput identiteta, iluzija. Značenje teksta, ako postoji u bilo kojem obliku i i može biti utemeljeno, počiva na pukim razlikama! Vrhunac razmatranja, kazao bi Nietzsche. Međutim, po nekima, ovaj naš zaključak mogao bi se protumačiti i kao: “To naš ostarjeli postmodernitet sâm sebe guši.” Filozofski zaključak, nevin poput djeteta, bio bi: “Dakle, ne postoji ono za čim tragamo.” Ne samo filozofija, već i znanost (da ne govorim o religiji), osjetila bi se ugroženom ovim nalazom, drugim riječima, svi oni koji su imali svoje ‘predmete’ istraživanja. ‘Zar se više ne smijemo ni pitati?’, površno su tumačili čudan nalaz francuskog filozofa filozofi i znanstvenici…
Nesuglasje (le differend), razlika (la différence) između Dioniza i Apolona, između poleta [snage, života] i strukture, ne briše se u povijesti, jer ona nije u povijesti. Na neki neobičan način, ona je i izvorna struktura: podrijetlo povijesti, sama povijesnost. Razlika naprosto ne pripada ni povijesti ni strukturi. Ako valja kazati, kao što to čini Schelling, da “sve tek je Dioniz“, onda valja i znati – a to znači pisati – da Dioniza, kao čistu snagu, opsjeda razlika [ja naglasio]. On vidi i vidljiv je. I bode (sebi) oči. Oduvijek je u vezi sa svojim izgledom, s vidljivom formom, sa strukturom, kao i sa svojom smrću. Takvim se sebi i pokazuje.
Pojam différance, koji je Derrida namjerno doveo u homonimijsku vezu s pojmom ‘razlike’ (fra. la différence), za razliku od svega ostalog filozofskoga pojmovlja, čini se – ne dopušta graditi u ‘prostoru uma’ – ni pomoću samog tog pojma, ni oko njega. To mu je dodatno priskrbilo prilično neugledan status kod generacije filozofa koja je stasavala u to doba, 1970-ih i 1980-ih, . I danas teško mogu objasniti činjenicu da se cijela jedna skupina filozofa u 1980-im posvetila znanosti i njezinim metodama poučavanja a da do kraja nisu promislili ovaj ključni pojam, koji je ostao da strši nad provalijom, u svakom slučaju, još uvijek ‘filozofskog mora’. Većina ih se bacila na fiziku, neki se i danas koprcaju u ‘mreži’ Einsteinove teorije relativnosti, dok se drugi naslađuju opojnim mogućnostima koje potiče ta nevjerojatno bizarna kvantna teorija, predstavljajući školski primjer izvora neiscrpne potrebe za filozofiranjem u znanosti.
Ali što mogu na to reći? U ovom trenutku, ništa, osim pozvati vas da napokon započnemo ozbiljno razmišljati o tom prijelomu (po pitanju stvari duha) koji nam se dogodio na prijelazu stoljeća, zašto smo skliznuli u rijeku ‘pseudodoba’, u kojoj se poput lososa sada nastojimo ‘uzvući’ natrag prema njenu izvoru, i možemo li se uopće iz nje još izvući i oteći niz opasne, stjenovite rukavce kanjona poststrukturalističke misli, koja, na prvi pogled, ne ostavlja nikakvu nadu?
Prema mom mišljenju, radi se doista o dramatičnom preokretu u razvoju ljudskog duha, ravnom, po analogiji ili metafori, spektakularnom potonuću Titanika. Nakon tog događaja, jedan od dva prelomljena dijela broda odmah je pohitao prema dnu, dok se drugi još neko vrijeme uzaludno nastojao izdići, nagnavši glavne glumce ove drame – nas, ‘post-metafizičke-mislioce’ – da se uspnemo do samog pramca, i ‘rukama dotaknemo zvijezde’… prije nego što će iskusiti istu neumitnu sudbinu ‘svršetka igre’ na dnu mora.
Prije toga, ipak, usudio bih se najaviti odgovor na pitanje o zabrani postavljanja pitanja nakon poststrukturalističkih uvida u prirodu našeg mišljenja… Naravno, o tome nema ni govora. Možete se pitati (a time i vjerovati, stvarati i spoznavati), štoviše, pitanja će biti više nego ikad, ali ono što je označeno pitanjima, odgovorima, tekstom – samim označiteljima – neće više biti obvezujuće precizirano. Nastupa novo doba – doba ‘zatamnjenja’ označenoga u prostoru uma, koje se pak vraća samom životu…
…POVRATAK TETKE!
U trenutku dok sam dovršavao svoje ‘strujanje misli’, netko zakuca na vrata Prostorije s Kolom. Ustao sam se, odgegao do ulaza i pogledao kroz špijunku. Dva nepoznata muškarca stajala su pred vratima s nečim Velikim i Bijelim iza sebe. Pa da, to su bili Dostavljači! Otkračunao sam veliki lokot na vratima i širom ih otvorio:
– Kasnite! – rekoh prijekorno.
– Žao nam je gospodine, ali nije bilo lako…
Drugi muškarac odrješitom kretnjom prekinu prvoga.
– Potpišite ovdje! – reče i pruži mi mali pohabani notes.
Nakon što sam u dostavljački notes upisao veliko T i veliko M, pokazao sam im mjesto ispred televizora na kojem bi se dostavljački paket – ogromna kocka leda – trebala smjestiti…
Kada su otišli, zagledam se u bijelo, prozirno, kockasto zdanje koje je postalo novi stanar Prostorije s Kolom. Je li se radilo o novom stanaru? Negdje u sredini te ‘geometrizirane zime’, uhvaćena u pokretu onog svog odvratnog smijeha, sleđena Tetka kesila se zatvorenih očiju, u poluležećem položaju na smrznutom kanapeu, zagledana u sliku ‘sto-jedan-inčnog’ isto tako smrznutog SMART TV-a. Paradoksalno, zaledila se u svom Ljetnikovcu, ili u dobu koje ju je jedino zanimalo, koje je odlučila promatrati i na svoj način proučavati. Kako je nekoć javno obznanila, nastojala se zanimati “…za samog čovjeka… njegovu osobnost, a ne za ono čime se hvalio da je napisao, stvorio ili postigao”. U jednom trenutku, sjećam se, čak se zapitala: “Otkud izvire naša, gotovo bolesna, fasciniranost nečijom osobnošću danas?” A odgovor možda glasi: iz žalovanja za izgubljenim Identitetom. Nakon toga, iselila se iz Prostorije s Kolom u obližnji Ljetnikovac, upravo kako bi prionula uz ‘osjećaj stvarnosti’, “Uz onog tvog Dioniza!”, kako je govorila. Naprosto željela je biti uronjena u vrijeme Nadstvarnosti a ne u vrijeme Prostora Uma, jer je željela doživjeti iskustvo nekakve ‘čiste opojnosti’ današnjicom. I vidi sad što joj se dogodilo? U kojem se stanju mora nalaziti ta ‘čista opojnost’ ili ‘čista snaga’ o kojoj je nekoć maštao Jacques Derrida i anarhisti poput Johna Zerzana ili Hakim Beya, da bi Tetku dovela do ovoga – da se zamrzne u kocki leda u svom Ljetnikovcu – u vlastitom ‘prostoru snage’?
Očito, nešto je pošlo po krivu. Možda se nešto nepredviđeno dogodilo s onim njenim nejakim suncem? Izračunao sam da će mi trebati vremena popraviti ga i da će se za to vrijeme kocka leda otopiti. Baš fino! Pored svih ingenioznih uvida u ljudski bitak i načine mišljenja koji u Prostoriji s Kolom u posljednje vrijeme kulminiraju, opet ćemo imati i vrisku, i ciku i gizdanje, i neprestano uključen televizor, a da ne spominjem nekad prikriveno, a nekad otvoreno omalovažavanje svih mojih duhovnih napora koje ovdje poduzimam. Tja!
O Duhu i njegovim Moćima 