Veljača 2013.
‘Fighting each other’
Leteći Cirkus Montya Pythona: SMISAO ŽIVOTA
Ono zbog čega jedan ljudski život doista može postati stravičan jesu ljudski odnosi. Pojedinac je uvijek savršen; nesavršeni su ljudski odnosi. Ako nam netko u jednom trenutku čini dobro ne znači da nam u drugom neće činiti zlo. Prvi znamen nesavršenosti ljudskih odnosa. Osim toga, za svako dobro i protiv svega lošeg u ljudskim odnosima, čovjek je uvijek prisiljen boriti se. Drugi znamen nesavršenosti ljudskih odnosa.
Morate biti spremni na to da vam odnosi s drugim ljudima mogu donijeti kako najveću sreću tako i najveće patnje u životu. Ipak, ono što naš um, pa tako i život, najviše tišti neprestana je borba na koju ljudski odnosi prisiljavaju – bilo za naklonost i ljubav drugoga, bilo za stjecanje moći nad njim, bilo za pukim preživljavanjem u njegovu društvu…
U filmu „Smisao života“ poznati monthypajtonovci zrelu fazu ljudskog života prigodno nazivaju Fighting Each Other (u slobodnome prijevodu Međusobna borba), a ne, recimo, Zrelost ili Odraslost. Svu bizarnost kako rata tako i ljudskih odnosa dočarava scena iz filma koja za svoje prostorno-vremensko određenje bira 1. svjetski rat, prikazujući časnika na položaju koji na svoj rođendan, za vrijeme bitke, prima prigodne darove od svojih vojnika. Dok oko njih grmi artiljerijska paljba iz svih mogućih oružja, simbolizirajući upravo sve ono loše u ljudskim odnosima, dotle ganutljiva tankoćutna obzirnost vojnika koji će netom poginuti prema svojemu časniku upućuje na sve ono dobro što oni mogu iznjedriti…
Naši interesi nisu tipični ljudski interesi. Zapamtimo to. Oko njih se ne treba boriti. Za proučavanje zvjezdanog neba nije potrebna puška, ni leden pogled. Na borbu, stoga, ne možemo uzvratiti borbom. No, kada na sebi osjetimo podsmješljive poglede ljudi ‘koji se u životu bore’ i koji našu ‘neborbu’ doživljavaju kao naivnost – a što ona svakako nije – tek takvima budimo spremni dodijavati sa svojim gandijevskim inicijativama i govoriti kako se jedino na taj način može promijeniti svijet.
Nekada se neprijateljstvo, i općenito snaga, kao i ono što se hoće, otvoreno iskazivalo. Jači se gostio slabijim “na danjem svjetlu”, nije to morao skrivati. No, u današnje doba ‘jači’ su postale prave noćobdije, užinaju samo u okrilju noći, skriveni; neka nitko ne zna da ću te pojesti! Čak i fizički jaki postaju hrana ovim vampirima moći i noći kojima postaje nemoguće uteći, ne zato što su uistinu najjači u svojoj okolini, u nekakvome fizičkome smislu – nego zato što su najlukaviji. Na stvari je jedna od manje slavnih i nemoralnih pobjeda duha.
Ali to nama, neborcima, daje stanovitu prednost, dobivamo na vremenu! Kada se nekome zamjerimo u društvu – neće nas odmah napasti! Sačekat će diskretniju priliku. Kakva pirova utjeha! Što možemo učiniti u tim trenucima? Ono što jedino možemo jest javno izložiti ono što će nam se prije ili kasnije dogoditi ili već jest, kako je to učinio i Diogen iz Sinope. Nakon što je dobio batine od sinova gradskih uglednika, onako izubijan i plav, izvjesio je na sebe tablu s imenima počinitelja i takav prošao gradom.
Sve što radite pokažite! Pokažite kako najbolju tako i onu najgoru moguću izvjesnost, nismo više djeca, i stisnite zube… U nekakvom teološkom smislu, danas su ljudi prisiljeni ispovjediti i samo ono što su vidjeli…
Prosinac 2012.
Prolegomena za Prostor Uma
Andy & Lana Wachowski: MATRIX
John Zerzan: ANARHOPRIMITIVIZAM PROTIV CIVILIZACIJE
Od nekoliko filozofskih ideja koje su dojmljivo anticipirane u filmu Matrix, filozofska i ina javnost uglavnom raspravlja o onoj, više-manje metafizičkoj, koja drži da u pozadini naše percepcije stvarnosti, koju naposljetku uvijek oblikuje naš mozak, može stajati i neočekivano bizaran opis tog mozga, ali ovoga puta izvađenog iz tijela i postavljenog u bitno drugačiju okolinu; recimo da je uronjen u bačvu sa specijaliziranom hranjivom tekućinom i priključen na računalo. Podsjetimo, ideja je to Gilberta Harmana iz 1973. koju je izložio i Hilary Putnam u svojoj knjizi Brain in a Vat objavljenoj 1981. a koja se svodi na sljedeći scenarij: nekakav ludi znanstvenik iz susjedne galaksije Alfa Centauri usudio se njima – Gilbertu Harmanu i Hilary Putnamu – ali i nama ostalima, izvaditi mozak, i staviti ga u bačvu s hranjivom otopinom i spojiti ga na računalu. Od sada računalo jadnom Gilbertu i Hilaryju šalje sve osjetilne podražaje a koje oni smatraju da, zapravo, dolaze iz vanjskoga stvarnog svijeta. Ako na takav način vidimo svijet, onda, on nije više nešto stvarno, već podraženo. Pronicljiviji čitatelj uočit će da se na tragu jedne takve revolucionarne zamisli moglo utemeljiti jedno čitavo razdoblje, možda čak i sam postmodernizam. Kako? Prisjetimo se samo Roškove „preintezivnosti zbilje“, Rorthyeve tvrdnje „kultura je jedina stvarnost“ ili, pak, Derridainog potpunog negiranja prirode. U takav scenarij trebali bismo još samo uklopiti i ‘način bivanja’ postmodernog stanja kroz logiku kasnog kapitalizma (Jameson) i dobili bismo sasvim solidnu skicu postmodernog duha vremena.
Matrix je samo poslužio da ta, u korijenu postmodernistička ideja, dopre do širih slojeva društva. I evo je, upakirana u popularni SF celofan, ideja o ‘mozgovima uronjenima u bačve’ zaludila je mnoge. U svojoj srži pesimistična, u postmodernom dobu ona se, štoviše, osjeća kao ugoda. Doba je opuštanja, kako veli Loytard, ne morate se ničim zamarati, čak i strašne filozofske ideje saznajete izvaljeni na trosjed ispred svoga televizora, s kikirikijem pod rukom.
Na ideju ‘podražene stvarnosti’ poziva se i Zoran Roško kada u sjajnom uvodu za knjigu Johna Zerzana (vidi prethodni post) anarhističkoj misli suprotstavlja ideju Simboličnog Matrixa, a koju izvorno pronalazi u diskursu slovenskog filozofa Slavoja Žižeka. Da se razumijemo, tek ta ideja je u svojoj srži – postmodernistička. Tako vam na svijet gledaju postmodernisti – sve se na ovom svijetu može isključivo shvatiti kao jedan lijep i prekrasan simbol i ništa više. Međutim, u postmodernističkoj priči o Matrixu, Roško ide korak dalje te Zerzanovo poželjno življenje primitivnim životom, životom izvan civilizacije, u prirodi, proglašava, ničim drugim doli – još jednim oblikom Matrixa, samo ovoga puta, pojasnit će, radi se o Prirodnom a ne Simboličkom Matrixu. I u jednom i u drugom slučaju, kad bi se zapitali, ne bi mogli negirati ideju Matrixa koja, kao kakva avet, stoji u pozadini svakog poimanja života, nadajući se kao sveopća prima causa. I sveopći je zaključak, stoga, poražavajući za Roška; bilo kako bilo, kaže on, uvijek smo prisiljeni odabrati jedan od ponuđenih Matrixa kao opciju najmanjeg zla. To je jedino što možemo učiniti.
Ono što će nam se učiniti da Roško ne primjećuje, a u skladu s njim vjerojatno i svako drugo postmodernističko mišljenje, jest da je u takav ‘pogled na svijet’ već prejudicirana ideja Matrixa kao nepobitne istine. Stvarnost nam jedino može doći u obliku televizijskog signala, kaže on, posredstvom našeg uma, a što je ‘stvarno izvan nas’ – bog te pitaj. Nekad pomislim, ne bi li na te i takve postmoderniste, zbog takva njihova stava trebalo gledati kao na neokantovce, jer, ne čini li se da u pozadini svog vrhunaravnog ‘matričnog učenja’ ipak vjeruju u nekakvu nedokučivu ‘stvar po sebi’…? Ne, reći će Roško, ne moramo vjerovati u ‘stvar po sebi’, možemo i samo tvrditi da je, neovisno o činjenici postojanja ili nepostojanja stvarnosti kao takve, način našeg bivstvovanja, općenito, uvijek nekako bolećiv – ili psihotičan ili neurotičan, a možda i nešto treće… Bitno da je uman!
No, ono što bi John Zerzan vjerojatno želio jest upravo umaći (sveprisutnoj, postmodernističkoj) umnosti. U prostoru života ne caruju misli već osjećaji, čuvstva. Grubo rečeno, u ‘izvanumnom’ smo prostoru, prostoru stvarnosti bez navodnika, onda, kada osjećamo, čuvstvujemo, a u Prostoru Uma kada mislimo. Prostoru Stvarnosti ne treba neko objašnjenje zašto se tako osjećamo, je li posrijedi nekakav Matrix ili nešto treće. Što je najbolje, ‘izvanumnom prostoru života’ svejedno je što se događa u Prostoru Uma, je li se o njemu domislila kakva nova teorija ili ne. Ili kao što će Zerzan zapisati:
Duboka se istina krije u shvaćanju da ljubavnicima ne trebaju riječi. Radi se o tome da moramo ostvariti svijet ljubavnika, svijet odnosa licem u lice, u kojemu se mogu zaboraviti čak i imena, svijet koji zna da je suprotnost neznanju – očaranost.
Zašto bi se svijet morao shvaćati kao Matrix, kad je i Matrix samo jedna od ideja našeg uma koja vjerojatno nema blage veze s ‘arječitim bitkom’, životom kojem nisu potrebne riječi. Svi Matrixi, sve naše misli, metafizike, pogledi na svijet, sve ikad izrečeno, pomišljeno, naslućeno, od sada može zauzeti svoje mjesto u onome što sam nazvao Prostorom Uma. Ako se hrabro složimo sa Spenglerom da je svaka misao prolazna, onda u Prostoru Uma i ne možemo ništa drugo raditi doli igrati se, kako nam, uostalom, savjetuje i ‘posljednji filozof’ koji mu je udario temelje – Jacques Derrida; jezično, misaono, kakogod – vječno se igrati, stvarajući, prepravljajući i zaboravljajući značenja stvorenoga, napisanog. Međutim, onaj ‘dio’ bitka koji je isključivo dostupan osjećaju, i koji svoj dokaz ‘postojanja’ ne pronalazi u ratiu već u povratnom osvjedočenju čula, i koji sam prozvao Prostorom Stvarnosti, o njemu definitivno više nema potrebe govoriti, pa čak ni misliti. U njemu možda nije sve moguće, ali je nadohvat ruke. Tu ni Zerzan ne primjećuje da se govorenjem o njemu samo dodatno zapetljava u mreže Prostora Uma. Stoga sam mišljenja da se o Prostoru Stvarnosti jedino može svjedočiti, ako se uopće može svjedočiti – još samo književnim putem, ponajprije poezijom… Čak je i ovaj tekst o njemu – previše…
Na kraju, vratimo se Matrixu. Ona manje poznata ideja iz filma prikazana je u jednoj od njegovih posljednjih scena u kojoj glavni junak, Neo (Keanu Reeves), nakon što je u potpunosti pronikao, kako u svoju prirodu tako i prirodu svijeta koji ga okružuje, naravno, Matrixa, shvaća da od sada u njemu može činiti što god mu je volja. U Matrixu, najednom postaje sve moguće, mašta se izjednačava sa stvarnošću. Baš kao što je to odsada moguće i u Prostoru Uma. Napose, bez većih problema obračunava se s dosadnim agentom Smithom, koji, premda predstavlja supernapredni kompjutorski program za održavanje reda u virtualnom svijetu, ipak ostaje na razini supernaprednog kompjutorskog programa, pa se prosvijetljenom Neu više nije u stanju suprotstaviti. Ključna stvar, prema gledištu redatelja ovog filma – ekscentričnih, nekada samo braće, a sada sestre i brata Wachovsky, jest spoznaja da izvan nas nema ničega na što ne bismo mogli utjecati, naravno, u umnom, “Matrix smislu”. Znakovita je, pritom, scena u kojoj maleni budist pred začuđenim Neom (koji u tim trenucima još nije doživio prosvjetljenje) naoko samo svojim pogledom savija žlicu. Kad ga Neo upita kako mu to polazi za rukom dječak jednostavno odgovara:
– [Zato što] nema žlice (legendarno There is no spoon).
Spoon boy: Do not try and bend the spoon. That’s impossible. Instead… only try to realize the truth.
Neo: What truth?
Spoon boy: There is no spoon.
Neo: There is no spoon?
Spoon boy: Then you’ll see, that it is not the spoon that bends, it is only yourself.
Drugim riječima, film nam želi poručiti: sve je u našim glavama, ili, sve je u vašem Prostoru Uma…
Rujan 2012.
Lice kapitalizma
David Cronenberg: COSMOPOLIS
U večernjem Dnevniku, bez dlake na jeziku, donose vrlo mučan prilog; onaj o Forbesovoj listi najbogatijih ljudi Amerike. Urednik je valjda uvjeren da bi nas to trebalo zanimati. Njegovo je razmišljanje, čini mi se, na tragu onog razmišljanja kako svi mi, svjesno ili nesvjesno, dijelimo tu istu ljudsku pohlepu bez iznimke, a koja nas nagoni da se, u prvom redu, nastojimo obogatiti na sve moguće načine. Možda u neka druga vremena, glasno razmišljam, spomenuta lista postane lista srama; nije bez vraga ona narodna uzrečica „sramno bogat“ ili „bezobrazno bogat“. Ali u ovom vremenu, očito, to se nikako ne može dogoditi. I rukama i nogama borit ćemo se da to ostvarimo. Ne osjećamo nikakvu grižnju savjesti, a ako nas netko već odluči daviti s pitanjem „Što ćemo sa svim tim (jel’te nekretninama)?“, ponosno ćemo mu odgovoriti da ćemo sve to ostaviti vlastitoj djeci. A djeca, kao djeca svojih roditelja, nastavit će zgrtati još i još, i to ostavljati svojoj djeci koja će zgrtati još i još i još i još; i toj najsramnijoj eksponencijalnoj funkciji od svih, koja će težiti beskonačnu uvećanju same sebe, kao da nitko neće moći stati na kraj. Ipak, da; do trenutka kada majčici Zemlji ne dojadi sva ta igra kapitalizma, u kojoj je ljudi besramno svojataju, i ne naruči planet ubojicu kako bi ih sve pobila i krenula ispočetka, kao što se to lijepo „predviđa“ u filmu Melankolija…
Da se razumijemo, nemam ništa protiv stjecanja materijalna bogatstva, nekome upravo stjecanje materijalnih dobara može biti onaj odgovor na pitanje tko je ona/on, kao što je to, recimo, u mojem slučaju, ova Prostorija s Kolom i dijeljenje umnog stambenog prostora s lascivnom Tetkom. Samo sam mišljenja kako javna objava jedne takve vrste informacija kod jednog normalnog ljudskog bića mora izazvati, ako ne mučninu, pa barem nelagodu. Nije li Bill Gates, ovogodišnji nesretnik s broja jedan famozne Forbesove liste, daleko ponosniji na ono što je uistinu za života radio i još uvijek radi, na sam izum svojih računalnih ‘prozora’, koncepta koji se za većinu ljudi pokazao izuzetno podesnim za intuitivno snalaženje u digitalnom okruženju, nego na činjenicu da je na osnovi tog svog izuma zgrnuo besramno enormnu količinu novca? Nije li mu svakodnevno razmišljanje o tomu što još učiniti kako bi poboljšao svoje ‘prozore’ daleko veće zadovoljstvo od svijesti da je trenutno najbogatiji čovjek u Americi, a možda i u svijetu? Naravno da jest, premda te činjenice ni on sam vjerojatno nije u potpunosti svjestan, kao što je nije svjesna ni većina ljudi na ovoj planeti. Novac jest moć – na svoj način, ali zadovoljstvo činjenjem nečega što prožima čitavo naše biće – prava je volja za moć našeg bića. Svladati upravo neku svoju težnju u sebi, izdići je na višu razinu, stvoriti, prepraviti, čak i uništiti, ono što ti je drago, što god, oduvijek sam shvaćao istinskom voljom za moći, a ne puko posjedovanje materijalnih/financijskih dobara/sredstava. Novac i materijalna dobra mogu biti samo posljedice ali ne i istinske težnje jednog ljudskog bića. Međutim, mnogi ljudi danas izgubili su tu sposobnost davanja odgovora na pitanje tko su, iznutra su prazni i bešćutni, pa im jedino još novac i njegovo stjecanje može pružiti kakvo takvo zadovoljstvo.
Staru i dobro poznatu priču o moralnom padu čovječanstva koje, kroz svoju povijest, svako malo dospijeva do doba Praznine, Ništavila i u kojem, onda, na površinu isplivavaju vrijednosti koje to zapravo nisu, recimo – novac – ispričana je i u novom filmu Davida Cronenberga Cosmopolis. Moram biti iskren, film još nisam pogledao u cijelosti, tek sam škicnuo okom na nekoliko trailera te pročitao izvrstan osvrt na film Višnje Pentić u Zarezu, ali i to je bilo dovoljno da filmu budem privučen poput magneta, baš kao što se to dogodilo i u slučaju Lars von Trierove Melankolije prošle godine. Kada sam to pokušao objasniti tetki nije razumjela.
– Šta? Kažeš da je film težak ali da ga, bez obzira na to, jedva čekaš pogledati?
– Pa da…
– Pobogu brate, zašto bi gledao nešto što ti je teško za gledat?
– Zato…hm, zato… – vrtio sam bespomoćno rukama – …što film, na neki način, razotkriva čitavo duhovno stanje našeg društva danas, njegovu trulost, surovost i bešćutnost… ne znam koji bih ti riječima to objasnio…
– Ja nikada ne bih gledala nešto što bi mi teško padalo… – kazala je tetka prekrstivši ruke na prsima.
– Pa i Melankolija je bila…
– Joj, ne spominji mi samo taj film, taj je film je bio blagi užas – povika tetka.
– Ali kako? – upitao sam unezvijereno.
– Nakon njega, danima sam se loše osjećala. Kad se samo sjetim one drage cure, mislim da se zvala Claire, koja je svoje dijete uzalud pokušavala negdje sklonit od nadolazeće katastrofe; ali ne, onaj ludi režiser odlučio je zabiti onu planetčugu o naš planet i gotovo! Nema nam spasa! Znaš, nikad se u životu nisam osjećala tako bespomoćnom… – spustila je glavu, a u očima joj se pojaviše suze – Čuj, ako je taj tvoj Cosmopolis nešto u tom stilu, selim se u ljetnikovac!
– Ljetnikovac!? Kakav ljetnikovac? – sada sam se ja našao u čudu.
– Tako je, ljetnikovac koji sam dala izgraditi nedaleko odavde. Čekam da još postave parket, stolariju, i još neke sitnice…, ušminkaju ga do kraja.
– Dakle, i ti ćeš odsad primati goste…? – i dalje sam bio u čudu.
Nije mi odgovorila, bila je ljuta na novi film Davida Cronenberga. A da joj spomenem da se u početnoj sceni filma pojavljuje i ona ista limuzina „iz“ Melankolije, možda bi se isti tren odselila, ne čekajući da tkoznakakvisuiodaklesu majstori dovrše posao uređenja njezina ljetnikovca.
Ali ja, Cosmopolis, definitivno moram pogledati, tu suvremenu Odiseju financijskog spekulanta koji u bijeloj limuzini krstari Manhattnom vozeći se na šišanje na drugi kraj grada…
Sjedam na kanape i puštam film. White Limos, skladba iz soundtracka, polako se zahuktava u pozadini, dok se u uvodnoj špici ukazuje apstraktna slika u stilu Jacksona Pollocka. Učini vam se da su sliku na kraju uvodne špice proždrli zastrašujući ‘zubi’ limuzine – strahotna rebra sustava za hlađenje skupocjenog vozila – koji se pojavljuju u početnom kadru filma. Zastrašujuće ‘lice’ limuzine ukazuje vam se kao pravo lice kapitalizma. Kamera za trenutak kao da oklijeva i podrhtava od takva prizora, gledajući kako što prije umaći toj groznoj nemani, prije nego se otisne uzduž jedne strane automobila. Sada nailazi na potpuno identična luksuzna vozila u nizu. Vozaču drugog automobila naslonjenom na nj, koji po svemu utjelovljuje hladnog i beskrupuloznog tipa, s tamnim naočalama, približava se čovjek koji se zabrinuto osvrće oko sebe. Vozaču druge limuzine dovoljno je samo ispružiti nogu pa da se čovjek saplete, ipak, on to ne čini, već blago i gotovo neprimjetno uzmiče nogu. Ali to ‘neprimjetno’ uzmicanje noge kao da predstavlja jamac za postojanje misli o preplitanju noge, u duhu najdubljih zasada kapitalizma. Tako se na ljestvici uspješnosti uspinje ovdje. Uz treću limuzinu stoji vozač okrenut kameri leđima. Njegove hlače, satkane vjerojatno od najskupocjenijeg štofa, čini nam se, ‘lelujaju na vjetru’ pod drmusanjem njegove noge, baš kao i američka zastava negdje u blizini. Jer, mi smo ipak na Wall Streetu! Jedan crnac naglo zakreće između treće i četvrte limuzine i kamera ga slijedi. Hoće li nas on (Obama?) izvući iz surovog i nemilosrdnog okruženja u koje smo dopali? Ne; ubrzo otkrivamo da crnac zastaje i rukuje se s istim hladnim i beskrupolznim tipovima koji stoje s druge strane. I on je u istom kolu, svi smo u istom kolu, čak i žena s pudlicom koja ubrzanim korakom sječe kadar u kojem možemo zamijetiti glavne junake ove ‘kapitalističke odiseje’: Erica Packera, suvremenog junaka, financijskog spekulanta i njegova zaštitara; za koji trenutak dijalog započinje (moj slobodni prijevod):
ZAŠTITAR: Gdje?
ERIC: Želim ići kod frizera.
ZAŠTITAR: Predsjednik je u gradu.
ERIC: Koga briga. Moram kod frizera… na drugi kraj grada.
ZAŠTITAR: Bit ćemo uhvaćeni u monstruozni zastoj u prometu.
ERIC: Čekaj… o kojem Predsjedniku pričamo?
ZAŠTITAR: … Sjedinjenih Država… Prepreka će biti posvuda… Cijele ulice će biti zakrčene…
ERIC: Pokaži mi moj automobil!
…
Ožujak 2012.
Bog uistinu postoji, ili postoji sumnja?
Leteći Cirkus Montya Pythona: SMISAO ŽIVOTA
U prostoriji me dočekao muškarac zalizane kose, odjeven u smoking. Sjedeći za nekakvim uredskim stolom kemijskom je olovkom doticao desno uho neprestano se svladavajući da nešto kaže. Najednom, kroz otvoren prozor, na mojoj strani Prostorije, uđe daljinski vođena filmska kamera na pokretnom stalku. Muškarac zalizane kose u smokingu podiže svoj pogled, okrenu se kameri i na čistom engleskom s jakim londonskim naglaskom kaza:
– And Now for Something Completely Different!
Sada sam prepoznao muškarca, zapravo njegovu masku; nepoznati lik držao je na svom licu masku možda najpoznatijeg montypythonovca Johna Cleesea što je značilo samo jedno: da sam se sa svojom Prostorijom, Kolom i nepripremljenom tetkom našao u središtu jedne od epizoda Letećeg cirkusa Montya Pythona.
– Što imamo? – retorički se najprije upitao lik s maskom Johna Cleesa na svom licu – Jednog momka u crnoj rolci s uvijek istih dvadeset i devet godina, jednu tetku u crvenoj minici i nekakvu skalameriju koja se izdaje za Kolo Duha Svijeta, pa da vidimo… Na početku jedno lagano pitanje za vas – tu se “John Cleese” okrenu prema nama – Zašto smo ovdje? Mislim, na ovoj maloj ubogoj planeti, a ne u ovoj ektaplazmičnoj prostoriji nečijeg uma? Vjerojatno ćete brzo odgovoriti pa da možemo brzo prijeći na drugo pitanje…
Tetka i ja razmijenismo dug i neodlučan pogled; kao da mi se učinilo da je i samo Kolo učinilo isto.
– Ovaj… – rekoh
– Ovaj… – ponovi za mnom tetka, a Kolo se oglasi tupim udarcem.
– Mmmmmm… u redu, vrijeme je isteklo! – oglasi se montypajtonovac. – Bili ste vrlo blizu odgovora, ali što se može. Idemo na sljedeće pitanje, ništa lakše: Što nam je činiti? Vrijeme za odgovor je ovoga puta ograničeno na šezdeset sekundi…
Prođe tridesetak sekundi nakon kojih se tetka nesigurno oglasi :
– Pa možemo, valjda, činiti što god nas je volja… – tu me gurnula laktom kako bih valjda i ja pripomogao davanju odgovora na ovo besmisleno pitanje.
Lik s maskom Johna Cleesea pogleda je ispod oka.
– Je li to vaš konačni odgovor?
– Hm, pa da. – odgovori tetka.
Na to se montypaytonovac okrenu kameri i u svojstvu prekaljenog TV voditelja najavi:
– Reklame, pa se vraćamo u studio!
Kad je to izrekao lik Letećeg cirkusa Montya Pythona zaustavi se u vremenu. Potom se na tetkinom televizoru započe izvoditi isječak iz filma Smisao života leteće družine koji problematizira postavljeno pitanje kao i općenito – filozofiju i filozofe. U isječku, uglađeni konobar (ponovno John Cleese) sredovječnom paru za restoranskim stolom (Michel Palin i Eric Idle) iz menija za razgovor ponudi, pogađate, filozofiju…
– Filozofija.
– Je li to sport?
– Ne, to je pokušaj stvaranja uvjerljive hipoteze kojom bi se objasnio SMISAO ŽIVOTA.
…
– Zgodno. Bi li razgovarala o smislu života, dušo?
– Zašto ne?
– Filozofija za dvoje?
– Da.
– Soba?
– 259.
– Kako…
– Želite da ja započnem?
– Voljeli bismo.
– U redu. Jeste li se ikad zapitali zašto ste ovdje?
– Pa, lani smo bili u Miamiju, a preklani u Kaliforniji…
– Ne, zašto smo mi ovdje, na ovom planetu?
– Ne.
– U redu. Je li vas ikad zanimalo o čemu se uopće radi?
– Ne.
– Fino. Tijekom povijesti mnogi su muškarci i žene pokušavali riješiti tajnu postojanja.
– Divno.
– Njih nazivamo filozofima.
– A o tome je sad riječ!
– Tako je.
– Baš zgodno!
– Čini se da shvaćate. Evo vam kartice za razgovor. Na njima su zapisane filozofske metode, imena. Evo. Želim vam ugodan razgovor.
– Najljepša hvala.
Lik koji nam je na početku postavio dva pitanja sada je skinuo masku i stajao pred nama u šarenoj košulji i hlačama s tregerima. Bijelu bradicu je zagladio prstima.
– Dobro večer, dopuštate da se predstavim… – počeo je – Ja sam Monty Python!
– Vi nas zajebavate – osorno reče tetka – Monty Python kao lik uopće ne postoji.
Ali samoprozvani Monty Python se samo jetko osmjehnu.
– A kao da je to uopće bitno! Možete o tome misliti što hoćete, da postojim i da ne postojim, ali ne možete poreći da sa mnom razgovarate. Uzmite me kao duha glasnogovornika same serije Leteći cirkus Montya Pythona i riješen problem. Vidim da ste ovdje, u ovoj Prostoriji, redovito zainteresirani za glasnogovornike toga tipa. Svako magično djelo, svakog Magičara tjerate da unajmi svog glasnogovornika s kojima biste komunicirali. Ah ta, postmodernistička narcisoidnost, no, sve je dopušteno. Stoga, opustimo se i razgovarajmo!
Shvatio je bit naše Prostorije s Kolom za manje od šezdeset sekundi. Ne bismo ga smjeli podcijeniti.
– Onda, mogu li…? – upitao je.
– Da, svakako… – odgovorio sam i učinio da ovaj neobični lik koji je baštinio ono najbolje od britanskog humora druge polovine 20. stoljeća preuzme trenutačno kontrolu zamišljanja u našoj Prostoriji.
Prvo što je po tom pitanju učinio bilo je to da je naše ozbiljno Kolo Duha svijeta pretvorio u obični ringišpil kakav se viđa po zabavnim parkovima. Na Kolu-ringišpilu ubrzo su se pojavile nekakve šare i čudni likovi velikih glava, a tobože božji prst svako se malo s neba spuštao i okretao ga. Monty Python nas pozva da se popnemo u jedna kolica i zajedno s njim provozamo na ringišpilu. Pomislio sam kako je cijelu stvar s našim Kolom izokrenuo naglavce i učinio nas smiješnim.
– Ali u smijehu je spas, ne brinite. – kazao je kad se ringišpil zavrtio. – Ionako vas, preko svake mjere, optužuju za crnilo koje svojim postojanjem širite svemirom. U ovom blesavom vremenu Smijeh je samo odraz one ‘svete tuge’ koju svako malo ovdje spominjete. Znate li da je Nietzsche proglasio smijeh svetim? U postmoderni ne možemo drugačije nego se neprestano smijati ako želimo, kako tako, na svijet još gledati ozbiljno. To je taj paradoks postmoderne.
– A na bilo kakav smisao ste pogotovo kivni… – rekoh. – U Smislu života ste od pitanja u njemu napravili pravu smijuriju…
– Ali vjerujte mi, to je bio najozbiljniji mogući pristup jednom takvom pitanju u našem vremenu. Vidite, pitanje o smislu života dosad je bilo pitanje kojim se najviše manipuliralo ljudima. Uporno se previđalo se da moglo živjeti i ne pitajući se na tako bizaran način…
– Ali ako želimo nešto od svog života postići…?
– Postići…!? Eto ti ga na! Opustite se mladiću! Dosta više s tim ‘postizanjem’. Čega se plašite? Smrti? Ma dajte! Čovjek se može samo plašiti vlastitih misli koje je iskonstruirao o bilo čemu pa tako i o smrti. Vjerujte mi na riječ.
Tu je Monty Python ponovno zagladio svoju bijelu bradicu.
– Ne znam, nekad sam tako shrvan patnjom i spoznajom da na svijetu postoje stvari koje je najbolje ne znati… – rekao sam pognute glave.
Monty Python više ništa nije rekao. U trenutku kad se na tetkinom televizoru nastavio prikazivati isječak iz filma Smisao života Letećeg Cirkusa ovog ovdje čovjeka s kojim smo razgovarali – ringišpil se zaustavio.
– Baš je zgodan.
– Vrlo susretljiv.
– Nisam znala da je Schoppenhauer bio filozof.
– Pa da! Ime mu počinje sa S.
– Da, kao i Nietzsche.
– Počinje li Nietzsche sa S?
– Postoji S u Nietzsche.
– Tako je! Imaju li svi filozofi S u imenu?
– Mislim da većina ima.
– Zar je i Selina Jones filozof?
– Moguće.
– Pjeva o SMISLU ŽIVOTA.
– Imaš pravo.
– No zar sama piše pjesme?
– Ne. Možda joj ih piše Schoppenhauer.
– Ne, nego Burt Bacharach.
– On nema S u prezimenu.
– A ni Hal David.
– Tko je on?
– Tekstopisac.
– Burt sklada. No sad je oženjen s Carol Beyer Seger.
– Konobar, ovaj nam razgovor ne odgovara.
– Žao mi je.
Veljača 2012.
Melankolija koja kažnjava
Lars von Trier: MELANCHOLIA
Ima li išta uznemirujuće od saznanja da nam se iz dubokog svemira približava planet-skitnica s ozbiljnom prijetnjom sudara s našim planetom? Film Melancholia Larsa von Triera tematizira upravo jednu takvu ne-mogućnost. Zapravo, takav katastrofičan scenarij režiseru ovog filma bio je potreban za nešto drugo: izricanje, pa barem, dvije strašne tvrdnje o čovječanstvu koje su, kazao bih – preko reda – njegov umjetnički uradak uvrstili u iznimna magična dostignuća čovječanstva i zavrijedila poseban post na ovom blogu. Strašne tvrdnje o ljudskom postojanju, pritom, Lars von Trier stavlja u usta jedne od junakinja filma, depresivne – u našem jeziku kazati ‘melankolične’ je već eufemizam – Justine koje ona izriče svojoj ne-depresivnoj, ali zato društvenim konvencijama sklonoj, sestri Claire, upravo u trenutku kada njih dvije ozbiljno posumnjaju da se planet-skitnica ipak nepovratno sunovratio u smjeru našeg planeta i da je sudar gotovo pa postao neizbježan. Tvrdnje se izriču u sljedećem dijalogu sestara:
JUSTINE: Zemlja je zlo. Ne trebamo tugovati zbog nje.
CLAIRE: Što?
JUSTINE: Nikome neće nedostajati.
CLAIRE: Ali gdje će Leo odrasti. (Clairein sin, op.)
JUSTINE: Sve što znam je … Život na zemlji je zlo.
CLAIRE: Možda postoji život još negdje.
JUSTINE: Ne, ne postoji.
CLAIRE: Kako znaš?
JUSTINE: Budući da znam stvari.
CLAIRE: Da, ti uvijek zamišljaš…
JUSTINE: Znam da smo sami.
Saznati da je život na zemlji zlo i da, zbog toga, ne treba previše tugovati za njim kao i to, da smo sami u svemiru, sigurno ne može nijedno ljudsko biće ostaviti ravnodušnim. Lars von Trier, i sam vrlo depresivna osoba, koji je prije snimanja filma prošao tretman liječenja od depresije, pa je u skladu s tim Justine neka vrst njegova altera-ega, pokušava osvijestiti naš sadašnji trenutak, stepenicu ljudskog razvoja koja kao da ne vodi nikamo drugdje osim u veće zlo. Do tad, nježna i depresivna Justine, odjednom se preobrazi u osobu koja se itekako zna nositi s nastalom situacijom dok praktična i pragmatična Claire, postaje nesnosna u svojoj nemogućnosti prihvaćanja iste te pomalo započinje sličiti sestri prije razotkrivanja strašnog usuda.
Kako biste se vi ponašali u takvoj situaciji? Jeste li tip ‘Justine‘ ili ‘Claire‘, umjetnički hladno pita vas Lars von Trier, propitujući tako našu čovječnost na najdubljoj razini. Zbog toga je, čini se, i film podijelio u dva dijela i nazvao ih, pogađate – Justine i Claire…
U prvom dijelu filma melankolična Justine nastoji se udati. Film započinje scenom zapinjanja luksuzne limuzine na putu za ljetnikovac u kojem se vjenčanje treba održati; na zavoju uskog puta, obična stijena pored puta pokaže se nepremostivom preprekom za luksuzno i nezgrapno vozilo. Justine i njezin izabranik sjede pozadi, na zadnjem sjedištu automobila i gestikulacijama svoga lica pokazuju kako se dobro glumi iskazujući upravo onu dozu nervoze i zabrinutosti zbog kašnjenja na vjenčanje koju bi uobičajeno svatko od nas iskazao u takvim prilikama. Njihovo je ponašanje toliko obično, toliko nesvjesno kamere, da ostajete pomalo zatečeni njihovom glumom prisjećajući se svog onog izvještačenog glumljenja u američkim filmovima. Naravno, na kraju će dvoje mladenaca s primjetnim kašnjenjem ipak stići na vjenčanje. Usprkos početnom raspoloženju, Justine ubrzo zahvaća val depresije. Scene u kojima se razotkriva očigledan jaz u odnosima s roditeljima, zatim beskrupuloznost njezina šefa, u ulozi vjenčanog kuma, koji se ne libi s njom razgovarati o poslu čak i na dan njenog vjenčanja i sl., ubrzo Justine dovode do bezizlazne situacije i spremnosti da od svega odustane. To i ne bi bio neki problem, vjerojatno bi sve poslala u finu materinu da nije sestre i njenog muža koji su financijski i materijalno pokrili troškove njezina vjenčanja. Njima se Justine mora svaki put lažno osmjehnuti a na njihova opetovana i dosadna pitanja „Jesi li sad napokon sretna?“ neprestano tupavo potvrđivati glavom – a tu upravo leži korijen svake depresije. Lagati sebe i druge u pogledu svojih stvarnih osjećaja, biti bolesno prijatan prema svima oko sebe, a ako u tome ne izdržiš onda zbog toga okrivljavati sebe – tu je već riječ o prikazu ustaljenog mehanizma depresije koji danas pustoši zapadnoeuropskim društvima. Vjenčanje propada, cijela večer poprilično loše završi a u jednoj od posljednjih scena prvog dijela filma Claire priznaje sestri da je ponekad ‘toliko mrzi’…
A onda na scenu stupa ‘naš’ planet, planet-skitnica, ‘izbavitelj’. U drugom dijelu filma saznajemo sve o dotičnom planetu koji se iznenada pojavi iz sjene Sunca, prođe pored Merkura i Venere te krene prema Zemlji. John, Clairin suprug, amaterski se bavi astronomijom i objašnjava Claire kako se najgori mogući scenarij ipak neće dogoditi – sudar dvaju planeta. Ipak, Claire, na internetu ubrzo pronalazi sajtove koji upozoravaju na „ples smrti“ uljeza u Sunčevu sustavu koji bi se prema svim proračunima ipak trebao sudariti sa Zemljom. John popušta pod pritiskom najnovijih saznanja da je sudar ipak neizbježan i počini samoubojstvo; Claire ostaje sama sa svojim sinom i depresivnom sestrom i u tom trenutku odvija se i spomenuti dijalog sestara… Doista, morate imati hrabrosti pogledati ovaj film u cijelosti. Na ovom mjestu moram čak i zaustaviti svoje pisanje… Teško je ići u susret neminovnoj smrti čak i preko filmskog platna…
Ali iznenada, dosjetim se da je sam redatelj filma smislio način kako se nositi s neugodom koja vas polako zahvaća gledajući drugi dio filma. Sjetim se da vam uopće nisam spomenuo njegov prolog! Hvatam daljinski DVD playera i vraćam film na sam početak. Lice Kirsten Dunst u ulozi Justine pojavljuje se poput lica Venere s Botticellijovog platna. Glazba Richarda Wagnera, uvertira Tristana i Izolde, kao da najavljuje filmski uradak iz devetnaestog stoljeća što, naravno, nema nikakva smisla. Lars von Trier će kasnije priznati da je slow motion u uvodu filma trebao poslužiti kao priprema gledatelja na njegov kraj koji i doslovno završava scenom kolizije dva planeta. Ali zato što se ta scena prikazuje i u uvodu filma, iako umjetnički maskirana, gledatelju je trebala omogućiti da se lakše nosi s neugodnim scenama u drugom dijelu filma, za koje, kad ih nadvlada, biva nagrađen potpunom katarzom. Uvod u film, tako, pogledajte pa barem dvaput… jednom ili čak više puta, zbog čistog umjetničkog sladostrašća, a jednom, barem jednom, eto, zbog privikavanja vašeg duševnog bića na neugodno katastrofičan rasplet…
*
Pogledao sam kroz prozor Prostorije. Vječna crvenkasta sumaglica spuštala se na okolno zemljište. Nigdje nikog na vidiku. Pustoš i praznina koje i kad se izreknu donose više nego što je to stvaran slučaj na koji se ove riječi preslikavaju. Ipak, na nebu uočavam zamjetnu promjenu. Nedaleko Mjeseca, kroz jedan majušni kumulus, provirivala je sada i lopta planeta-skitnice, upravo nalik na planet iz filma Melancholia. Kako je samo dospio ovamo? Nije li se već sudario sa Zemljom u svom filmu, i što sad hoće?
– Hoće nas ispitati, kako se nosimo s kataklizmičkim događajima koji će uskoro uslijediti… – reče suvo tetka.
Dogodilo mi se da sam s tetkom zamijenio uloge. Sam sam udrvenio, postao kućanica koja se drži televizora i pinokolade dok se tetka pretvorila u pravog pustolova.
– Nema veze. Naručila sam rakete zemlja-zrak. Stižu za koji sat. Raznijet ćemo gada! – povikala je tresući se kao prut.
– Što ti je tetka!? – povičem. – Počela si sličiti onim američkim generalima iz sci-fi filmova, s bezbroj odlikovanja na svojoj uniformi, kojima kompetenciju za ratovanje na Zemlji nikakav problem nije prenijeti i u svemir. Ipak, ne čini li ti se da ratobornost u svemiru ne prolazi?
Nije ništa odgovorila. Nastavila se tresti kao prut i tu je prvi put nježno zagrlim.
– Hej tetka, sve će biti u redu. – kažem joj na uho. – Taj je planet naš prijatelj. On prijeti i uništava samo ono što se razotkriva i našim neprijateljem.
– A što se razotkriva kao naš neprijatelj? – upitala me je pretvorena u uplakanu četverogodišnju curicu.
– Pa, recimo, nastojanje oko uspijevanja u društvu u bilo čemu i na račun drugih ljudi umjesto da radimo samo ono što volimo raditi. Zbog takvih je stvari koje se neprestano ponavljaju u ljudskom društvu čika Lars kazao da je život zlo. Dobro, on je u tim svojim stavovima poprilično ekstreman, ali mi to ne moramo biti.
Za to vrijeme Melancholia se približila našem prozoru na udaljenosti manjoj od metra, i tu se zaustavila.
– Vidiš – kazao sam tetki – Nije to onaj rogobatni planet iz filma, došao nas je samo pozdraviti. Svijet duha mu nije neprijatelj; ionako, ne bi mu mogao ni nauditi. ‘Naše kraljevstvo nije od ovoga svijeta’ čini mi se da je kazao i jedan naš prethodnik.
Nagnem se kroz prozor i rukom pogladim pristigli planet. Površina planeta bila je neizmjerno i začuđujuće glatka. Potom se još više nagnem kako bih planetu mogao šapnuti riječi pozdrava:
– Znam da svugdje gdje u svom lutanju naiđeš na materijalističke vrijednosti i gramzivost moraš djelovati. Isto tako, znam da ti je i najžalosnije što u tom trenutku i čistoj nevinosti moraš oduzeti život odnosno mogućnost da se divi ovom svijetu. Onog dječaka iz filma oplakivao sam cijelu noć… ali, takvo je kretanje svijeta. Idi i sudaraj se s kim već moraš!
Potom sam s planetom-skitnicom “opalio” jedan selfi, u skladu s vremenom u kojem sam živio. Njegova i moja slika odsad krasit će našu Prostoriju s Kolom. Na neki način, planet Melancholia uklapao se s nama, čudnim bezvremenim likovima iz Prostorije s Kolom Duha Svijeta. Još neko vrijeme planet-skitnica se odlučio zadržati u našem svijetu. Postavio se na nebu točno na mjestu na kojem smo ga svaki put mogli vidjeti kad bismo pogledali kroz prozor u tetkinom dijelu Prostorije. Ubrzo je i tetka pristala mahnuti mu kad bi otvorila prozor. Sada i mnogo manje gleda televiziju.
Veljača 2012.
Na deset Mjesečevih udaljenosti od Zemlje
Stanley Kubrick: ODISEJA U SVEMIRU 2001.
Aram Khachaturian: SVITA IZ GAJANE BR. 3 (ADAGIO); J. S. Bach: 2. BRANDENBURŠKI KONCERT
Netko je zatvorio poklopac. Čuo se samo zvuk, tup udarac, ništa više. Kad sam otvorio oči već sam trčao. Trčao sam u prstenu svemirskog broda Discovery One s podešenim neznatnim bestežinskim stanjem, upravo kako bih mogao besciljno kružiti bez stajanja i okretanja. Povremeno bih rukama napravio pokoji boksački potez, zauzeo gard ili uputio udarac, tek toliko, da bih i ruke održao u kondiciji. Svemirski brod vodio me je na daleko putovanje. Klizio sam u ništavilo svemira, u prazninu, bez znanja o pravom smislu misije, i pritom, spokojno trčkarao. Tko zna što me može dočekati tamo, u tami bezdana. Morao sam biti spreman na svakojake iznimne napore, a tu sam ponajviše pretpostavljao upravo one – tjelesne.
U pozadini svira glazba, Aram Khachaturian, ledeni tonovi baletne Svite iz Gajane br. 3 prate me u stopu, onako kako se prati izdvojena i osamljena životinja. Dvije violine se blago isprepliću, svita se zahuktava; ako je itko uspio osamljenost pretvoriti u glazbene tonove, onda je to pošlo za rukom ovom armenskom kompozitoru. Neobično, nije jedna violina, već dvije, ali zato mi se osamljenost koju izražavaju čini tim veća, može ih biti i na stotine, tisuće, čak i sedam milijardi, jer ovo je ipak zapis o osamljenosti ljudske vrste…
U brodu je još jedan astronaut, možda si to ti koji ovo čitaš; moraš biti isto tako osamljen kao i ja u ovom trenutku da bi postao on. Pazi! Udaljeni smo od majčice Zemlje deset udaljenosti Mjeseca od Zemlje i krećemo se prema Jupiteru samo zato što je neki manijak, navodno, iz oblaka plinovitog gorostasa detektirao nekakav signal možebitno izvanzemaljskog porijekla. I što da se radi!?
O monolitu ne znam još ništa, o njemu ne smijemo pričati. Zna ga samo HAL, naš brodski kompjutor, koji mi upravo javlja da imam uspostavljen video link. Uzimam ručnik i brišem se, nehajno ga prebacujem oko vrata i pokrećem vezu. Na ekranu se pojavljuje tetkino lice.
– Pa jesi li ti lud!? Samo tako si nestao…
– Ne brini, tetka. Trenutno sam u sceni filma Odiseja u svemiru 2001. Zamolio bih te da me neko vrijeme ne prekidaš…
– Da te ne prekidam?! Znaš što ću ti reći? 2001. je davno prošla. Dosta te igrarije. U prostoriji je postalo hladno, moraš se vratiti i vidjeti što je s grijanjem…Budi malo muš…!
Ugasio sam video link. Nisam mogao prekidati ovu čaroliju pod ravnanjem Stanleya Kubricka u kojoj sam sam postao sudionikom. Tako će se, uostalom, jednog dana moći činiti u budućnosti. Moći će se odabrati knjigu, film ili čak neki stvarni povijesni događaj i sudjelovati u njemu. Moja Prostorija s Kolom mi je omogućila da to činim već danas i to je ta prednost imanja Prostorije s Kolom. Možda želite i vi jednu za sebe?
Opet sam na deset mjesečevih udaljenosti od Zemlje – od Zemlje. Igram se riječima, mogu raditi i činiti što god me volja. Krajičkom misli okrznem spravice za koje mi se čine da su u ovom trenutku jedine u moćnijem položaju od mene – Voyager-1 i 2 – svemirske letjelice, danas na rubu Sunčeva sustava, na gotovo sigurnoj udaljenosti od čovjeka, u prilici za dosezanjem nesagledivog stupnja slobode i pustoši. Nasreću ili nesreću Voyageri nisu ljudska bića, oni svoje prilike ne doživljavaju kao čovjek ili pak doživljavaju, samo što mi to ne znamo. Možda u društvu s Bachom, kojeg svako malo zavrte na svojim Zlatnim pločama, podosta nauče o čovjeku…
Zamišljam kako ogroman oblak radio-signala jednog dana zasipa zemlju. Na svim radio-frekvencijama odjednom čuju se taktovi Bachova 2. Brandenburškog koncerta. Negdje, u svemirskoj pustoši su se odbili, od nekakav ravan meteor ili čak planet, i ponovno završili na Zemlji. Međutim, ono što su donijeli na zemlju ovoga puta je, osim same glazebe, i taj osjećaj osamljenosti, „izvođenja za nikoga“ u svemirskoj pustoši…
Sve mi to pada na pamet dok se nalazim u jednoj sceni filma Odiseja u svemiru 2001., dopuštam si da mi to pada na pamet. Čak pomišljam da se na Voyageru-1 ili 2 baš u ovom trenutku uključila glazba, da 2. Brandenburški pokušava osvojiti pažnju prvih meteora i svemirskog kamenja unutarnjeg ruba Kuiperovog pojasa… Ali tu već svojim načinom razmišljanja dolazim u sukob s dobro poznatom teorijom relativnosti. Ona nalaže da ne mogu razmišljati na taj način, razmišljati o istodobnosti s događajem koji je od mene, kao motritelja, udaljen više od 300 000 km, a Voyager-1 ili 2, usamljene lutajuće mašine, to svakako jesu. Mi tek pomoću svjetlosti otkrivamo prostor i vrijeme, prostor i vrijeme nama otvara svjetlost, kaže mi tutorski teorija relativnosti, a svjetlost je u tom pogledu ograničena. Ograničena je upravo tom svojom fantomskom brzinom; svedena na tih, u svemirskim okvirima, mizernih 300 000 km/s.
Nakon problema s HAL-om koji su uspješno riješeni (kompjutor je ušutkan), iznad tvoje i moje glave pojavljuje se monolit, kvadrasta crna gromada koja kruži oko broda, a potom nas odvodi do ulaza zastrašujuće crne rupe. Propadamo u crvotočinu čiji oblik u SF filmovima godinama neće biti nadmašen. Vrtimo se u svemirskom kaleidoskopu kao da stvarno putujemo kroz vrijeme.
I evo me u poznatoj bijeloj sobi koja se javlja pred kraj filma. Ali, nisam li malo preuranio? Nitko nije zakuhao kavu. Nema više ni tebe u blizini. Sam sam. Iznenada otkrivam da čitavo vrijeme sjedim pred kompjutorom u svom stanu. Ista osamljenost, isti osjećaji, isti besmisao. Tipkam slova na svom kompjutoru i duboko udišem i izdišem kao što je to činio i Frank Poole dok je mijenjao onaj pokvareni dio na Discovery-ju. Kubrickova vizija je samo uljepšana stvarnost. Poslao nas je na put do Jupitera s bolesno narcisoidnim kompjutorom, naše odveć nejasno osjećanje Boga vizualizirao u crnu kvadrastu gromadu te nas, na koncu, ušuškao u krevet u čistoj bijeloj sobi nalik laboratoriju i još k tomu učinio da razmišljamo o smislu života; ali zašto? Samo zato da bi pojačali dojam ovih istih osjećaja koje imamo u našoj sobi u Nadstvarnosti dok sjedimo za računalom i dopisujemo se s poluznancima na Facebooku. Samo zato da bi se hvatao i grizao za rep, uvijek iznova; ali i samo zato da bi približio umjetnost stvarnom životu. Vječno vraćanje istog, kazao bi Nietzsche.
Osjetim nečije ruke na sebi. Tetkine su. Drmusala me je dok se u potpunosti nisam razbudio. Ali odmah razaznam da se još uvijek nalazim u čistoj bijeloj sobi s kraja filma Odiseja u svemiru 2001.
– Hej, što tu radiš? – upitam je.
– Ti ne razumiješ, jel’ da!? – podrugljivo prozbori tetka – Ti si u našoj prostoriji, samo što je ona sada postala to bijelo sranje iz tog tvog filma iz 2001… ili koje već godine…
– Ali što se dogodilo s Kolom…? – jedva sam stigao izustiti.
Na to se tetka samo okrenu prozoru, u čijem se okviru, mogao sam to sada dobro vidjeti, upravo na mjestu Kola, slavodobitno smjestila ta kvadrasta gromada – crni monolit.
O Duhu i njegovim Moćima 