Kolovoz 2016.
Bajka svih bajki (ili kako je O gramatologiji ‘postala’ Crvenkapica)
Zamislite, za mog sinčića knjiga O gramatologiji postala je Crvenkapica! Jednom prilikom, kad sam ga teškom mukom pustio u sobu Plavog noja, moju oazu mira (od svijeta i ljudi), nekako ju je uspio dohvatiti svojim ručicama i odnijeti do mog stola:
– To Clvenkapica – citaj!
I što sam mogao učiniti – osim čitati. ‘Stara metafizika’ zauzela je mjesto Crvenkapice, rečenice “sve počinje od sredine”, ‘neposrednost je izvedena’ i ‘izvantekstualno ne postoji’ nekako su uobličile vuka, dok je ulogu bake mogla preuzeti bilo koja od ‘teških riječi’ koje redovito izazivaju empatiju kod ljudi sklonih filozofiranju poput istine, ljubavi ili prirode. Dakako, zna se što se dogodilo; i baku i Crvenkapicu progutao je vuk. Mogle su biti 1970-e. Međutim, negdje početkom 21. stoljeća na sceni se pojavljuje lovac – isprazna nova retorika koja je na prijelazu stoljeća zavladala u znanosti – te čini nemoguće – iz vučjeg trbuha žive i zdrave izvadi i baku i Crvenkapicu, a vučju utrobu zatrpava kamenjem. Pažljiviji čitatelj primijetit će da se tek ovim činom priča pretvara u bajku (izuzev vučjeg govora koji to čini ranije, ali koji je pandan tomu da je i ‘Derridina istina’ izražena ‘bajkovitim sredstvima’).
Kad malo bolje razmislim, možda moj sin ima pravo! Možda se knjigu O gramatologiji, doista, treba tretirati kao ‘jednu od najčitanijih i/ili najpričanijih bajki pred spavanje’? Ovdje valja imati na umu dvostruku igru riječi. Najprije to da je ona bajka, dakle, neistina, a onda, i da je jedna od najpopularnijih, djeci dragih, priča pred spavanje… Naravno, nijedna interpretacija ne pogađa ili pak pogađa, pa makar u jednom uvrnutom smislu. Što je moj sin zapravo htio ‘reći’ u očevoj interpretaciji? To da, prvo, O gramatologiji treba biti knjiga koja se nalazi u ‘obveznoj lektiri’ svakog imalo ozbiljnijeg duha, i drugo: ona je ‘bajka koja razotkriva bajku’, svojevrsna metabajka, ‘bajka svih bajki’, jer istinu kazuje pomoću onoga (jezika, riječi) što negira. Ali i to da sretno završava, jer istinu, na kraju, ponovno i uspješno prikriva (odnosno, istina biva zaboravljena)…
Nakon ovako ‘vesela uvoda’, kako bi kazao Nietzsche, i nakon što sam svom sinu, ponašajući se poput pravog vuka, oteo knjigu iz ruku i pokazao put njegovoj pravoj baki, u kuću na čuvanje, dohvatio sam se toga da u ‘svom tekstu’ napokon pokušam razotkriti ‘vrhunaravnu’ tajnu tog štiva. I Crvenkapica je, na prvi pogled, teško razumljiva, a što reći tek za knjigu O gramatologiji čiji autor, definitivno, ima problem s riječima i to u dvostrukom smislu: osim što je ‘težak za čitanje’ jer riječi rabi kroz rijetko viđenu ‘akrobatiku stila’, on im, k tomu, pokušava oduzeti i vjekovnu moć (davanja značenja svijetu koji nas okružuje)…
Na svu sreću, naiđoh na kraći tekst Jonathana Cullera posvećenog Derridi u njegovoj knjizi Književna teorija: vrlo kratak uvod koji je tu istu zadaću izvršio na tako maestralno jednostavan način da bi ju mogla razumjeti, čini mi se, čak i baka i Crvenkapica, kad bi postojale. Ono esencijalno o nadomjesku odnosno suplementu što je francuski filozof kazao u O gramatologiji, Culler je sažeo na jedva dvije stranice svoje knjige objavljene u A5 formatu. Može se činiti zapanjujućim što je ‘opasni nadomjestak’ odlučio pojasniti analizirajući, ili, ako baš hoćete – dekonstruirajući, tekst koji govori o jednoj naočitoj ljubavnoj epizodi mladoga Jean Jacquesa Rousseaoua iz njegovih Ispovijesti. Gotovo se čini nezamislivim da na prostodušnom izlaganju ljubavnih osjećaja jednoga mladog književnika i filozofa, Derrida izgrađuje okosnicu vlastite teorije. Da se u onom najintimnijem, i rekli bi, najudaljenijem od svakog filozofskog diskursa, nalazi baš tajna, tajna kako tog istog diskursa (filozofije u cjelini) tako i tajna ljubavi (pojedinačnog pojma koji smo oplemenili nama najdražim značenjima), to je ono što zapanjuje i ostavlja bez riječi. Ne želim preuzimati slavu drugog pisca, pa te dvije stranice u cijelosti donosim u nastavku!
U svojim Ispovijestima Rousseau opisuje svoju mladenačku ljubav prema Madame de Warens u čijoj je kući [neko vrijeme] živio i koju je zvao ‘Mama’ [ovim riječima]:
Dugo bi trajalo da potanko opisujem na kakve me je sve ludosti navodilo sjećanje na ovu dragu Mamu onda kad joj više nisam bio pred očima. Koliko sam puta poljubio svoj krevet kada bih pomislio da je ona u njemu spavala, zavjese i pokućstvo u svojoj sobi, kada bih pomislio da su njezini i da ih je doticala njezina lijepa ruka, pa čak i pod, na koji sam ničice padao, kada bih se sjetio da je ona po njemu hodala!
Koliko je samo senzibilnosti, koliko tankoćutnosti, u Rousseauvim riječima! A k tomu, još jedna čista ‘filozofska istina’ ‘valja’ se u pozadini. Ali dosta s upadicama! Ponovno Culler:
Različiti predmeti imaju u [Maminoj] odsutnosti ulogu suplementa ili zamjene za njenu prisutnost. Međutim, pokazuje se kako ista struktura, ista potreba za suplementom ustrajava čak i u njezinoj prisutnosti. Rousseau nastavlja:
kojiput su mi i u njezinoj prisutnosti izmakle neke ludosti, koje je, kako se činilo, moglo izazvati samo najvatrenija ljubav. Jednog sam dana, u jednom trenutku u kojem je ona stavila zalogaj u usta, počeo vikati da na njemu vidim vlas; ona je taj zalogaj bacila na tanjur, a ja sam ga pohlepno dohvatio i progutao.
… [dakle] i u njezinoj prisutnosti struktura, potreba za suplementom ostaje istom… I lanac zamjena se može nastaviti. Čak i da ju je Rousseau, kako se kaže, mogao ‘imati’, opet bi osjećao da mu je izmakla i da se samo može prisjećati ili očekivati je…
“Iz ovoga niza suplemenata” piše Derrida, “uočavamo jednu zakonitost: zakonitost beskonačnog lanca koji neizbježno umnožava suplementarna posredovanja koja proizvode smisao upravo one stvari od koje se otklanjaju; iluziju same stvari, neposredne prisutnosti, prvotnog zapažanja. Neposrednost je izvedena. Sve počinje posrednikom“. Što nam više ovi tekstovi pokušavaju ukazati na važnost prisutnosti same stvari, to se više otkriva nužnost posrednika. Ti znakovi ili suplementi zapravo su odgovorni za osjećaj da postoji nešto (poput Mame) za čime možemo posegnuti. Iz tekstova možemo naučiti da je pojam izvornika stvoren pomoću preslika i da nam izvornik uvijek izmiče, ostajući izvan dohvata. Iz toga se može izvesti zaključak kako se naše zdravorazumsko poimanje zbilje kao nečega prisutnog te izvornika kao nečega što je nekada bilo prisutno pokazuje neodrživim – iskustvo je uvijek posredovano znakovima, a “izvornik” je proizvod znakova ili suplemenata… Kada pomislite da ste stigli s onu stranu znakova i teksta, u “samu zbilju”, naići ćete na samo još teksta, još znakova i lanaca suplemenata.
Nakon sjajnih Cullerovih komentara, evo i Derride, u originalu, iz možda najglasovitijeg dijela ‘Gramatologije’ koji je pandan trenutku bajke o Crvenkapici, u kojemu Vuk na njeno pitanje “Zašto su ti velika usta?” odgovara:
Ono što smo htjeli pokazati… jest to da u onom što se zove stvarni život ovih stvorenja “od krvi i mesa”… nikada nije ništa postojalo osim pisma, suplemenata i zamjenskih označavanja, a koja su mogla izbiti samo u lancu razlikovnih odnosa… I tako u beskonačnost, jer… Priroda, ono što riječi imenuju kao ‘pravu majku’, itd., [jest] svagda već izvan dohvata i da [nije] nikad [postojala]; [i] da ono što stvara značenje i jezik jest [samo] pismo…
Ima li se ovomu što pridodati? Mislim da ne!
Postoje stvari koje većinu ljudi zanimaju i postoje stvari koje su zanimljive tek nekolicini. Pitanje ‘opasnog suplementa’, nastanka jezika itd. definitivno je nešto što može zanimati samo određen broj ‘duhovnih nomada’ poput nas. Stoga, neovisno od snage umjetnika, njegove moći izražavanja, mnoge istine će potonuti na dno ‘jezera zaborava’ i samo uslijed nezanimanja gomile. Tko bi još volio čuti da je u ‘iskustvu drugoga’ samo znak, i ništa stvarno?… I zato, bez obzira na to koliko ste suglasni s ovdje napisanim, barem nikada ne mozgajte o tome da vi imate nešto s tim što je određenu misao (ili stvar) narod, establishment, tko god, prihvatio ili odlučio ignorirati. Ako hoćete prihvaćanje, pišite o temama koje zanimaju većinu, vaša moć izražavanja je neupitna, i u tom slučaju, jedina razlika između vas i nas bila bi što smo mi davno odlučili suprotno… Isto tako, nemojte smetnuti s uma da o mnogim stvarima odlučuje gomila; a ona je takva da će, na kraju, uvijek proizvesti i pozvati lovca! Po meni, to i ne bi bio neki problem kad biste mu postali meta, koliko to da, iz stvarne potrebe, za njim kličete.
Kolovoz 2016.
Povratak gramatologiji (ili kako izbjeći da nam ‘episteme’ završi u raljama retorike)
JACQUES DERRIDA: O gramatologiji
Derrida mi se ponovno nalazi u rukama; on i njegova O gramatologiji. Jedna teška knjiga. Tko ju još čita 2016-e? Ako se i čita, onda se to čini iz ‘povijesnih razloga’ ili u ‘obrazovne svrhe’ kako bi se istaknula samo jedna faza u razvoju književne teorije kojoj je zabranjeno ponoviti se. “Znate, jedan krug književnih kritičara i filozofa 1960-ih i 1970-ih tako je razmišljao… nazivali su se poststrukturalistima… dok mi današnji (i)pak drugačije razmišljamo!” Kako to ‘drugačije’? U Akademskom pismu Dubravke Oraić Tolić čitam da smo postali retoričari, da smo svoje probleme (uključivo i onaj jezika) riješili na način da smo naučili o njima lijepo pričati (i diskutirati). Nakon proglašavanja ‘kraja znanosti’ (Horgan), ‘kraja povijesti’ (Fukuyama), i još nekolicine drugih ‘krajeva’, uplovili smo u novo doba u kojemu je naše novo ‘oruđe’ mišljenja postala retorika…
Bez daljnjega da knjigu Dubravke Oraić Tolić držim sjajnim štivom koje osim što mladog znanstvenika uči kako napisati znanstveno djelo, izlaže i vrlo jezgrovit i poučan pregled povijesti znanosti… Međutim, ostaviti znanost u raljama retorike, čitaj ispraznog blebetanja makar i o uvjetima episteme, i deklamirati da se problem time riješio, e preko toga ipak nisam mogao prijeći… Ako je istina grozna, a čini se da jest, pogotovo po tu našu episteme, treba joj ili hrabro pogledati u oči ili se zaogrnuti nekim onto-teološkim šalom koji ćemo uvijek naći pri ruci, u blizini.
Preko djela Jacquesa Derride ne možemo tek tako prijeći. Međutim, sve upućuje na to da se je već prešlo. Ne samo Dubravka Oraić Tolić, nego i mnogi drugi znanstvenici koji su svoju zrelost (a u nekim slučajevima i genijalnost) zadržali ili (su je) dosegli u prvim godinama novog milenija, na neki svoj način šutke prelaze preko djela francuskog mislioca koje oduzima svaku riječ. Ako, primjerice, jedan Peter Sloterdijk grmi da mu je dosta rasprave u jeziku, jer smo čitavo 20. stoljeće potrošili na nju – što više reći… Ne bih se iznenadio da mu njegov doživotni oponent u mišljenju, Jurgen Habermas, na toj odluci stisne ruku. S druge strane, sâm Derrida u O gramatologiji napominje da znanost, a pogotovo filozofija, još nisu spremni za njegovu misao, za to ‘znanstveno ustanovljavanje gramatologije’, ako je ono uopće moguće… I čini se da to nisu ni danas.
Podsjetimo, francuski filozof Jacques Derrida na vrlo je suptilan način ukazao na granice našeg mišljenja i jezika, koji su uvijek i nekako uvjetovani pismom, običnim znakom, a ne ‘živom riječi’, govorom, idejom, i čija se vjerodostojnost opravdavala njihovom, naoko očevidnom, prisutnošću u zbilji (pa odatle i imamo izraz ‘metafizika prisutnosti’). ‘Metafiziku prisutnosti’ ili logocentrizam, kao što znamo, zagovarala je velika većina filozofa Zapadnog kruga, a njezin najveći zagovaratelj bio je, dakako, Martin Heidegger. Međutim, to nije tako, tvrdi Derrida. Naše iskustvo započinje iz sredine, uvijek putem posrednika. Taj je posrednik znak (a nikako logos ili bitak) koji postaje nadomjestak za zbilju. Čista neposrednost ne postoji; ona je uvijek izvedena. Ključni pojmovi Derridina diskursa su, pored pisma, znaka i nadomjestka – i razlika i trag:
Ovaj zajednički korijen, koji i nije korijen, već zakrivanje izvorišta [podsjetimo, polazi se od sredine], i nije zajednički, jer se vraća samo dosadnom upornošću razlike, ovo neopisivo kretanje same razlike koju smo strateški nazvali tragom, granicom, ili razlikom, može se nazvati pismom samo u povijesnoj ograničenosti, tj. u granicama znanosti i filozofije.
Derridi nikako nije bila namjera stvoriti neku novu metafiziku, a onima koji mu spočitavaju da se i njegov tekst može na isti način ‘dekonstruirati’ kao što on to čini čitanjem drugih tekstova (ponajviše Heideggera, Rousseaua, Levi-Straussa i dr.) valjda postaje jasno da on ovdje vrlo pažljivo rabi jezik kako bi samo ‘strateški’ opisao nešto što je samo ‘neopisivo’, ili samo trag… ili razlika ili i jedno i drugo! Kad dođemo do pisma, mi smo već u omčama znanosti i filozofije! Naravno, da se takav način razmišljenja nije nailazio na veliki broj pristalica među filozofima i znanstvenicima Zapadnog kruga. Pa tako, u sarajevskom izdanju knjige O gramatologiji, u okviru biblioteke Logos čitamo:
Tu je odista potrebno razumjeti ovu neovlaštenost znanosti koja je i također inkompetencija filozofije, zatvorenost episteme. [Jer] posebno one ne žele vraćanje predznanstvenom ili nižem filozofskom obliku govora…
Kada se nastoji raspravljati o razlici, tragu, uvjetima samog pisma, a onda i same znanosti i filozofije, paradoksalno, prisiljeni smo izići iz tradicionalne znanosti i filozofije, a što nijednom znanstveniku i filozofu koji je čvrsto ukorijenjen u njoj, zasigurno nije milo, barem u početku. Čak ni Derrida nije siguran što je to što bi se trebalo zasnovati, ali mu je barem dao naziv – gramatologija. Po Derridi, ona bi bila (ipak) znanost o uvjetima episteme per se! Za gramatologe, dosadašnje mišljenje trebalo bi biti…
… jedno neutralno ime, bjelina u tekstu, nužno neodređeno kazalo jednog doba… Na određeni način, “mišljenje’ ne znači ništa… Misliti znači ono što mi još nismo otpočeli činiti: ono što, po mjerilu pisma, otpočinje samo u episteme.
I kako se filozofi i znanstvenici ne bi osjećali jadnima nakon ovih riječi… Postaje sve jasnije zašto su ovog filozofskog drznika s etiketom poststrukturalizma na sebi (kao samo jednog pravca u mišljenju pored drugih) na koncu prognali u povijesnu ropotarnicu ideja…
I tog i takvog Derridau odlučio sam čitati na obiteljskom ljetovanju u Vodicama. Saplićući se i probijajući između gusto postavjenih ručnika na čuvenoj vodičkoj Plavoj plaži, s patkom na napuhavanje u jednoj, i rukom svoga sina u drugoj ruci, u isto sam se vrijeme u svojoj glavi saplitao, podizao i dalje probijao kroz strukturu, učinilo mi se, najdublje misli koje je čovječanstvo (u svojoj misaonoj povijesti) ikad iznjedrilo. Uz glas Mate Bulića koji je dopirao iz jednog lounge-bara pored mora, zagledan u ravnu crtu horizonta između razbacanih otočića vodičkog akvatorija, razmišljao sam o tome kako je čovječanstvo kroz misao ovoga čovjeka možda za trenutak spoznalo svoje pravo mjesto u ovome što nazivamo ‘okriljem prirode’ – da bi na tu spoznaju zaboravilo. Moguće je i da će se čovječanstvo ovoj misli, koju, by the way, još nismo obrazložili i opisali u svojoj punini, u budućnosti ipak vraćati, jer nekako ne mogu zamisliti da je budući slobodni duhovi ignoriraju, iako mogu zamisliti da ju na dulje vrijeme prekrije prašina vremena…
Čitajte Derridu, znam da je težak, ali polako…; dajte mu vremena; ne dajte da misao koju je izrekao padne u zaborav, siguran sam da na njoj možemo graditi… možda i taj navikani vrli novi svijet. Ma kako na prvi pogled izgledalo da je njegova misao o pismu daleko od stvarnih životnih problema, ona to nije. Dobra strana ovog bloga je što imam tu nezasitnu želju da vam prenesem zašto nije, ali mi obrazloženja nikada ne stanu u jedan odlomak, jedan post. Potrebni su mi njih tisuću. Ali i o tome sam prestao brinuti. Jer čak i kad prestanemo pisati – ostajemo u tekstu, ili kako već glasi čuvena Derridina rečenica koju u svojoj Književnoj teoriji ističe i Jonathan Culler – Il n’y a pas de hors-texte – priroda nema svoj tekst…
Svibanj 2016.
O izmišljanju (ili ne očajavajte ako novi razlog za život tek trebamo izmisliti)
RADIOHEAD: The Numbers (A Moon Shaped Pool)
Uzeo sam gitaru i uputio se prema laptopu. Prekrasno je svibanjsko jutro, žena je odvela djecu kod svoje mame, sâm sam u kući, pa sam odlučio skinuti akorde pjesme The Numbers (u prvoj verziji ‘Silent Spring’), prekrasne balade Thoma Yorka koja upozorava na klimatske promjene u svijetu, a koja me je oduševila još prije nekoliko mjeseci, kada sam na nju nabasao grozničavo upisujući u YouTube tražilicu “radiohead new song”… Moram priznati, pomalo sam razočaran produkcijom iste pjesme u studijskoj verziji; mislim da su je Greenwood i Godrich, protivno volji samog Thoma, bespotrebno začinili s R&B & jazz atmosferom… Taj dosadni klavir koji već u startu pjesme nehajno prebire u pozadini! Ali zato su onaj komplicirani ‘Johnny’s bit’, središnji dio pjesme, na koji se simpatično ‘žali’ i Thom Yorke u živim verzijama pjesme prije objave albuma, popratili uistinu fenomenalni ‘ženski stringovi’. Međutim, snaga Thomovih početnih gitarističkih akorda upravo je fascinantna i morao sam si dati truda naučiti ih. Na video filmiću Warrenmusica saznajem da se radi o posebnom štimungu gitare, žice su otpuštene za čitav ton, pa se, primjerice, C-dur, svira kao D-dur! Osim toga, šesta, najgornja žica otpuštena je za dodatni ton te daje duboki C. Sve to postaje silno uzbudljivo i komplicirano za moje gitarističko umijeće, ali ne odustajem, i uskoro, osim uvježbanosti sviranja u ritmu, pod mojim prstima proizlazi The Numbers u mojoj verziji, koji ću ovo ljeto odašiljati u svijet sa svog balkona…
It holds us like a phantom
The touch is like a breeze
It shines its understanding
See the moon smiling[…]
We are of the earth
To her we do return
The future is inside us
It’s not somewhere else
*
* *
Kob ovog doba: sve što pišem odnosi se na izmišljanje. Sve što napišem, izmislio sam. Tako stoji s riječima, tako stoji s mislima, gotovo sa svim. Ne mogu si pomoći. Riječi mi trebaju kao i veo iluzije koji zakriljuje moj život. Ali, tako je i s vama. Niste u ništa boljem položaju od mene; stoga, izmišljajmo!
Tko je krivac za saznanje ove ‘grozne istine’? Dakako, jedan od naših Učitelja: doktor Jacques… hvala @Caninhu koji mi je proslijedio link na ovaj video (i podsjetio na film “Derrida” iz 2002 iz kojega je klipić ‘izrezan’), i na kojem ‘preoštroumni’ filozof govori o nesvjesnom strahu zbog onoga što je učinio (samog sebe optužujući da je lud…) A što je učinio? Prava sitnica: samo je pokopao zapadnoeuropsku misao na neko vrijeme dokazavši da se bavila samo izmišljanjima…
Ali izmišljanja ne moraju biti nešto u strogom smislu loše. Sâm Nietzsche tvrdio je da život može imati samo estetski smisao, pa u čemu je onda problem? Problem je u tome što i estetski pogled, nakon nesagledivog haračenja dekonstrukcije po ljudskoj moći zaključivanja, na ovom svijetu polako odumire. I premda sâm život ne može naći drugog smisla doli estetskog, današnji čovjek, razmjerno mržnji koju pritajeno osjeća spram sveg religioznog, ili smislenog po sebi, sklon je razviti nevjerojatno iluzionističko-prolazne smislove života. Jedan se ogleda u skrbi za novcem, drugi u ostvarivanju moći, treći u postajanju slavnim. I ne radi se toliko o tome da ‘prijašnji čovjek’ nije želio biti bogat, moćan i slavan, koliko o tome da ‘današnji’ robuje čistim pojmovima bogatstva, moći i slave; drugim riječima, nimalo se neće zamarati pitanjem na koji se to način obogatio, postao moćan ili slavan, sve dok je – pogađate – bogat, moćan i slavan. Tako je svoje bogatstvo mogao steći na prijevaru, svoju moć ostvariti kroz prisilu, a slavu izgraditi na nekoj gluposti, ništa ga od toga ne zanima, osim čistog bogatstva, moći i slave. Takav čovjek, definitivno, više ne prianja uz život, kao prijašnji… On ga se zasitio. Ako u nečemu još uživa, onda je to samo u vlastitom izmišljenom stanju, koliko je to moćan i slavan, odnosno koliko ga drugi ljudi u svojim izmišljajima drže takvim. Da ne postoje drugi ljudi i njihovi izmišljaji koji mu to priznaju, bio bi ništavan.
Kad kažem da estetski pogled polako odumire na ovom svijetu mislim i na to da suvremeno doba mrzi sve što je originalno, i da odatle, iz dna duše mora mrziti i umjetnost. U pravilu, u kapitalizmu originalno se teže prodaje, i zato je nepoželjno. Stoga me pretjerano i ne iznenađuju kritike glazbenih kritičara novog albuma grupe Radiohead u kojima, na momente, kao da izbija čuđenje da jedan takav band još postoji , band koji, eto, još uvijek stvara originalnu glazbu (npr. vidi kritiku Denisa Leskovara na HRT3). Nekako me obuzima dojam da se i sami članovi kultnog banda čine zatečenim trenutnim položajem na glazbenoj sceni, kao i percepcijom onoga što su stvorili.
U tom trenu, eto ti Tetke, gotovo niotkud:
– Hej, slušam ovaj tvoj radijski ‘glavati band’, kako se već zove … I daj mi reci, kako im je samo pošlo za rukom stvoriti nešto novo? Nikome to više ne polazi za rukom… I zašto to još rade? Je li stvarno misle da je to nekome više potrebno…? Zašto jednostavno ne miješaju postojeće, kao što svi rade, onda ih mogu staviti u neku kategoriju, ovako su kategorija za sebe… – za trenutak je zastala te se udaljila kako bi mogla pročitati natpis u Playeru – The Radiohead, jedini, donekle i mainstream, band koji danas još stvara originalnu glazbu… I još nešto! Ne pati te što su zato malčice demode za ovu današnju dječicu? ”
– Pa, ako još nisi primijetila, i ja sam malčice demode… – rekoh suho i za Tetkom zatvorim vrata.
We call upon the people
People have this power
The numbers don’t decide
Your system is a lie
…počeo sam sviruckati upravo naučenu pjesmu i pjevušiti je kao što majstor pjevuši neku pjesmicu s radija dok zavrće šaraf na karoseriji starog automobila. Kapitlizam is a lie, ali brojevi ostaju nedužni. Ne zaboravimo, matematika, a s njom i znanost i tehnologija, tu su samo kako bi nam dale odgovor na pitanje ‘kako živjeti’, ali prethodno, mi sami moramo odlučiti zašto… I nemojte očajavati ako novi razlog za življenje budemo prisiljeni tek izmisliti!
Listopad 2015.
Stvarni život vs. ideje (može li se osjećaj dekonstruirati?)
JEFFREY EUGENIDES: Bračni zaplet
Derrida, Barthes, dekonstrukcija; dekonstrukcija dekonstrukcije, studentski život s početka 1980-ih u Americi… ali kakve to veze može imati s bračnim zapletom, pitate se dok sumnjičavo prevrćete knjigu Jeffreyja Eugenidesa na čiji ste prikaz onom, već posvećenom, ‘serendipidnošću’ nabasali na Trećem programu Hrvatskog radija…? Vjerojatno postoje i oni koji su pomislili upravo suprotno preturajući knjižnicu uzduž i poprijeko u potrazi za kakvim lakim štivom uz koje bi se samo opustili, pa im se ovaj roman, s obzirom na njegov naslov, učinio idealnim za takvo što. Posudivši ga s primisli da se radi o zgodnoj ljubavnoj sapunici, zasigurno su se morali razočarati. Jer, kako drugačije objasniti nedostupnost ovog romana u knjižnici moga grada? Derridinu knjigu Pisanje i razlika, jedinu u fondu knjižnice mog fakulteta, držim u svom uredu, evo, skoro pa već dvije godine (sada već i namjerno toliko dugo), samo kako bih se uvjerio da je nitko više nikada neće posuditi; istu stvar sada ću ponoviti i s knjigom O gramatologiji zbog dobrih knjižničnih veza s knjižnicom iz mog rodnog grada, pa opet Eugenidisova knjiga je u većini knjižnica razgrabljena i teško do nje možete doći, bez obzira što se u njoj citiraju rečenice upravo iz ‘Gramatologije’.
Bilo kako bilo, jasno je da se Jeffrey Eugenides u svom romanu na svoj način poigrao s poststukturalističkim teorijama Zapadnog kruga. Stavljajući ih u odnos sa stvarnim životom te na taj način izgrađujući svoju kritiku, međutim, mora se priznati da od njih nije ništa ni oduzeo, tako da čak i neupućen čitatelj može dobiti brzi uvid o čemu se tu radi.
Derrida govori da se moramo koristiti razumom jer, znate već, razum je jedino što postoji. Ali istodobno morate biti svjesni da je jezik sam po sebi nerazumski. Morate izrezonirati put iz [ne]razumnosti.
I, ako ćemo pravo, Jeffrey Eugenides nije učinio samo to; njegova dobrohotno-subverzivna namjera (koja krasi svakog dobrog književnika) ticala se pokušaja dekonstruiranja same ideje dekonstrukcije ukazivanjem na bjelodanu i samodovoljnu prozaičnu stranu svakog života koji izgleda nikada u tolikoj mjeri neće ovisiti o idejama koje čovjeku padnu na pamet. Svoju namjeru Eugenides je sproveo, između ostalog, i premještajući radnju romana u polje ženskog pogleda na život. Madelaine Hanna, dvadesetdvogodišnja studentica engleske književnosti, čija ljupka posebnost čitatelju odmah mora upasti u oči, poslužila mu je za tu priliku.
Prospekt Odsjeka za angloameričku književnost bio je za Madeleine isto što i katalog velike robne kuće za njezine cimerice.
Međutim, svojevrsno iznenađenje može predstavljati činjenica da je fokus romana doista na ‘bračnom zapletu’, omiljenoj temi slavnih prethodnika viktorijanskog doba; drugim riječima, starim dobrim ljubavnim jadima.
Madeleinini ljubavni jadi započeli su u vrijeme kad je francuska teorija koju je čitala dekonstruirala sam pojam ljubavi.
Dakle, baš u vrijeme njenog zaljubljivanja u naočitog, na dekonstrukciju činilo se otpornog, momka Leonarda Bankheada, Eugenides joj u ruke ‘daje’ čitati Fragmente ljubavnog diskursa, jednog drugog barda dekonstuktivizma, Roland Barthesa.
Bart. Tako se dakle izgovara. Madleine si to pribilježi, zahvalna što je pošteđena poniženja.
Kada bih u ovom trenutku imao dvadeset i dvije godine bio bih lud za Madeleine, kao što sam se nekoć, k’o od šale, zaljubljivao u ženske likove Dostojevskog (Nastasja Filipovna iz Idiota je u tom pogledu apsolutno neprikosnovena). Međutim, što je učinio Jeffrey Eugenides? Dvoje mladih ljudi u svom romanu posvađao je upravo zbog dekonstrukcije! U trenutku, u kojem Madeleine Leonardu izjavljuje ljubav, sričući mu na uho „Volim te!“, on poseže za Barthesovim štivom i u njemu nalazi rečenicu sljedećeg sadržaja:
Nakon prvog priznanja, „volim te“ ne znači više ništa.
Što je drugo preostalo jadnoj Madeleine nego da mu istog trena tu istu knjigu baci u glavu i prekine vezu. Osim toga, u trenutku u kojemu Leonard dekonstruira Madleininu ‘dekonstrukciju’ Barthesovog ljubavnog diskursa – jer kako drugačije nazvati njenu istinsku, uzavrelu ljubav u danom kontekstu, i koja je, jasno, stvar života, a ne teorije – i Eugenides izriče svoj blagoironični stav spram najnaprednije književne teorije koju je čovječanstvo ikad iznjedrilo:
Stabla magnolije… djelovala su kao u plamenu. Iz njih su strujali mirisi i ulazili kroz prozore Semiotike 211. Stabla magnolije nisu čitala Rolanda Barthesa. Ona nisu mislila da je ljubav mentalno stanje; magnolije su insistirale na tome da je ona prirodna, vječna.
Pa tako, i usprkos tomu što je (od Barthesa) saznala „da je ljubav kultuloroška konstrukcija“ i da su njeni „simptomi isključivo mentalne prirode“ i da je „biti zaljubljen“ tek ideja, Madeleine se nikako nije mogla „osloboditi njezine tiranije“. („Biti zaljubljen“ da je tek ideja, nisam li nešto slično donedavno pokušao s „voljom za moći“?) Ljudski život pleše po crti razuma i nerazuma, baš kao i magnolije. Ali očigledno da magnolijama to bolje ide.
I na ovom mjestu trebao bih upasti ja, kako bih nastavio ovu igru bez kraja i konca i pokušati dekonstruirati i samu Eugenidesovu ideju dekonstrukcije ‘dekonstrukcije’ dekonstrukcije, ako sam ih sve dobro prebrojao… No, ponovimo; na početku imamo Barthesovu dekonstrukciju ljubavnog diskursa koju Madeleine na svoj način ‘dekonstruira’ zaljubljujući se u Leonarda upravo u trenutku dok je uronjena u njeno čitanje (dajući joj potpuno drugo značenje), zatim Leonarda koji njenu ljubav (izjavu ljubavi u riječima ‘Volim te’) nepažljivo ponovno svodi na obične riječi, tekst (dekonstruira ju!)… i na kraju imamo Jeffreyja Eugenidesa koji kroz usta magnolija u cvatu ustvrđuje da je ljubav ipak prirodna i vječna i da nikako ne može biti podložna pogubnim teorijskim dosjetkama…
Ipak, ovoga puta to neću učiniti… neću stati u obranu dekonstrukcije. Jer, ma kako okrutan bio, životu ponekad ne treba oduzeti njegove stvarne mogućnosti, pogotovo ne njegovu moć da nas u danom trenutku otrijezni od ideja kojima smo možda i malo previše zaokupljeni. Zbog toga je ovaj roman važan. Budimo pošteni, Derridina filozofija, u danom trenutku, iako čista semiotika, počela je trijezniti čovjeka čak i od onoga što je doživljavao u svom stvarnom životu! A to je već malo previše! Ne moramo to nikako nazvati (pa ga nećemo moći ni dekonstruirati), to nadimanje u grudima, uzbuđenje i blagu izgubljenost kada se draga osoba pojavi u našoj blizini, i opet ćemo to isto osjećati… Osjećaj, prema Madeliene, ne možemo dekonstruirati. To što on jest kemijska reakcija u fizičkom, materijalnom pogledu, to je manje važno s obzirom na to da kao ljudska bića osjećamo. I na tim postavkama Eugenides je ‘raspeo jedra’ svog romana. Iako je zamislivo, da će se i na tim razinama situacija jednoga dana raspasti, jer sve se u krajnjoj liniji mora raspasti, jedna tanašna nada da to ipak neće uslijediti tako brzo, kao da se upalila nakon čitanja ovog romana, čak i u nutrini jednog derridijanca poput mene…
Srpanj 2015.
O beznačajnosti ili zašto ići za promjenama (ničeancije vi.)
Bernard Stiegler: PRIJEĆI NA DJELO
33.
U Egu ništavan, u Duhu besprijekoran! Život čovjeka lomi se na pola, kada stigne do ovog sudbinskog uvida… Kad samo pomislimo – što sve čovjek ne čini u životu da bi sačuvao svoj Ego, a ne Duh! Naravno, čini to samo zato što Duha još u dovoljnoj mjeri nema. No, sada shvaća: ego je tu samo kako bi očitovao Duh koji zaprima, to je ta, jedina prava misija Ega, premda u ovom vremenu duboko zametena i o(b)motana ispraznim ljudskim mislima da se čini da ju je nemoguće doseći.
34.
Za jedan Ego, u krajnjem slučaju, Duh može biti Bog ili Ništavilo, sve u svemu, nešto izvan Prostora i Vremena. Iz Božjeg nauma ili Ništavila smo rođeni, Bogu ili Ništavilu se vraćamo. Ali pritom postaje jasno da se i Bog i Ništavilo, s ne-Ego perspektive, mogu uzeti zajedno, kao nekakva ‘Cjelina Svijeta’, zbroj ‘bezgraničnih mogućnosti’; drugim riječima, kao sâm Duh. Kako god uzeli, Duh je i teistički i ateistički.
35.
Jedino Duhom zauzdan Ego dolazi do bezazlenosti u svom djelovanju. Nijednoj mogućnosti on ne daje za pravo. Njegov jedini cilj je, zapravo, dopustiti sebi što više mogućnosti! U praktičnom smislu to znači: ići za promjenama. Svaku od mogućnosti izvući iz svoje beznačajnosti, i dati joj značenje, možda i na način koji spominje francuski filozof, Derridaeov učenik, Bernard Stiegler u svom djelu Prijeći na djelo.
Kada govorim o značenju i beznačajnosti, [to je] čisto moja odgovornost. Samo moj odnos prema stvari njoj daje ili ne daje značenje: to je vrlo dobro pokazao Barthes koji je iz bilo kojeg elementa svakodnevice oslobađao njegovu snagu značenja svijeta, protivno beznačajnosti za koju se čini da je svakodnevica obično konstituira. Ne-običnost svijeta jest ono što nalazi onaj koji zna kako nadići beznačajnost stvari koje je učinio običnima ne-odnosom što je sklopio s njima i koje je tako zaboravio.
Sada shvaćamo zašto smo pasionirani neprijatelji svakodnevice!
36.
Taj čovjek – Bernard Stiegler – pet je godina proveo u zatvoru i upravo tamo otkrio filozofiju! Ona je bila luč u tami koja mu je ostala nakon oduzimanja slobode omogućivši mu da preživi… A kako je sâm napisao, ovako “…osamljen, mogao je eksperimentirati”…
Nema ničeg beznačajnog po sebi… ono što može biti beznačajno nisu same stvari ili stvari po sebi, nego odnosi koje održavam ili ih, zapravo, ne održavam sa stvarima takvima kakvima ih artikuliram i raspoređujem…
I u mjeri u kojoj mi se svijet pojavljuje kao beznačajan, i na neki način mi se ne pojavljuje, ja sam sâm beznačajan – znam to i patim zbog toga: sloboda je teška.
Da mu se nije dogodila filozofija definitivno bi poludio ili postao asocijalnim. Pa ipak, dvadeset i pet godina poslije, nakon “prijelaza na djelo” koji ga je “odveo prema djelatnoj filozofiji” (u međuvremenu je izišao iz zatvora), svijet mu se i dalje čini “užasno negostoljubivim” mjestom. Svijet mu se čini kao da se organizirao “za ohrabrivanje stava u kojem prevladava beznačajnost, pa čak i ne-značenje”. Ljudi mu se čine “prestrašeni i utučeni životom, zaglupljeni reklamama i medijima” i katkad udaljeni “ne samo od filozofije nego i svake vokacije za mogućim filozofiranjem…”
37.
Moramo se mijenjati jer, kao što kaže pučka izreka, samo se budale ne mijenjaju. A istovremeno moramo prebivati… ostati vjerni ostacima. A činjenica je da pamćenje iznevjerava…
Dakle, “budući da je krhko i pogrešno, pamćenje je nevjerno” veli Stiegler. Proces reminiscencije odvodi nas u nešto što on zove Naknadnošću, a sama Naknadnost je “nepopravljivi proizvođač fantazija i fikcija”. Drugim riječima, “nemoguće je ne proizvoditi fikciju u ovome što upravo govorim”. Teškoće koje su nas ovdje zadesile posve je nemoguće riješiti. Ipak, na kraju svoje ‘litanije’, Stiegler napominje:
Mislim da je jedina vjernost koja vrijedi ona koja se hvata u koštac s tim problemom naknadnosti. Na izvjestan način, to čini religijsko.
Još jedan (filozofski) uvid da s ‘religijskim’ nismo završili… i da vjerojatno i nikada nećemo!
38.
Naoko bilo koji put, uvijek se svodi na onaj jedan, jedini put.
Lipanj 2015.
O značenju (ničeancije iv.)
Winfried Nöth: PRIRUČNIK SEMIOTIKE
19.
Ono što se oduvijek “provlači mojim spisima” dalo bi se izraziti sljedećim riječima: živimo u svijetu koji smo prekrili značenjima; mi smo stvaratelji značenja; odatle za svako stvoreno značenje moramo preuzeti odgovornost. Ako Drugoga u bilo kojem obliku promišljamo i zamišljamo, to je zato da mu utisnemo vlastiti značenjski aspekt, drugim riječima, da mu na posredan način kažemo koliko za nas vrijedi. To je sjajno uočio još Nietzsche kazavši kako je pitanje vrijednosti za jedan život fundamentalnije od pitanja istine. Kada se i dođe do istine vrlo brzo se otkriva da se radi o samo jednoj strani medalje, jednog značenja, jednog pogleda na život i što je posebice znakovito, da je sama istina u funkciji vrijednosti. Istinito je ono najvrijednije za nas! Možemo govoriti o istini sudova, propozicija i sl., ali nikada, baš nikada ne možemo govoriti o “istini po sebi”. Tomu nas uči “istina značenja” koju upravo pojmismo.
20.
“O tome što valja razumijevati kao značenje malo je suglasja, koliko u teorijskom toliko i u terminološkom pogledu.” piše Winfried Nöth u svom Priručniku semiotike odmah na početku poglavlja o temeljnim pojmovima semantike. Greimas pak primjećuje da se „o značenju ne može reći ništa, ne ushtjednu li se uvesti metaforičke pretpostavke s mnogim daljnjim implikacijama.“ Po Greimasu, parafrazira Nöth:
Umjesto značenja postoje samo njihovi učinci, koji se „proizvode s pomoću naših osjetila stupe li u doticaj sa značenjem“, i taj je efekt značenja „jedina dokučiva zbiljnost, ali zbiljnost koju nije moguće razabrati neposredno“.
Konotacija, denotacija, referencija, signifikacija, designacija, reprezentacija samo su neki od pojmova koji se dovode u najužu vezu sa značenjem. Neki istraživači razlikuju semiotična (znakovna) od nesemiotičnih (metaforičkih) značenja, drugi, pak, značenju kao takvom suprotstavljaju proces označivanja i naposljetku, ima i onih istraživača koji na značenje ne gledaju kao na zaseban entitet već ga promatraju kao funkciju, relaciju. U znanstvenom pogledu, dakle, značenju značenja nikad kraja…
21.
Ako značenje, osobitim misaonim zahvatom (recimo, dekonstrukcijom ili nekom novom idejom ili čak ideologijom) “lupimo po glavi”, ono je u stanju raspasti se na nova značenja! S jednim značenjem možemo stvoriti druga značenja. Književnost nije ništa drugo doli čin umnažanja značenja; od svima poznatih, jednostavnih i površnih značenja na koja nailazimo u našoj svakodnevici, do onih dubljih, skrivenijih i nerijetko dvosmislenijih značenja u našem duhu!
22.
Po Platonu, značenje je “svjetlo” Svijeta Ideja* koje ‘pada’ po stvarima ovoga svijeta. Po Jacquesu Derridau, značenje je “svjetlo” našeg Uma koje ‘pada’ po stvarima ovoga svijeta.
Platon, i ne znajući koliko je bio u pravu – ako je dopušteno da upotrijebimo iste riječi koje je Bataille upotrijebio za Hegela – smjestio je izvor značenja u zaseban, bezvremenski Svijet Ideja, nedokaziv po sebi.
Jacques Derrida, kao uostalom i ostatak “znanstvene svojte”, vjerovao je da naš um stvara značenja. Naravno, ni on to nikada nije mogao dokazati.
*u originalnoj interpretaciji - 'sjećanje' na 'Svijet Ideja'.
23.
Prvi slučaj: što ako značenja koja smo dodijelili stvarima ovoga svijeta, doista, “nisu od ovoga svijeta”? Konkretno, možemo li značenjima pripisati ulogu silueta Platonova Svijeta Ideja koje nas povezuju s njim? I ako da, jesmo li, onda, pripuštajući Duh u sebe, pripustili i samu ‘pramogućnost’ poznačivanja stvari koje ‘vidimo’ oko sebe, a samim tim i njihovo primordijalno značenje iz Svijeta Ideja?
24.
Drugi slučaj: značenje nam se, osim što ga pojmimo kao razliku, čini već kao sama mogućnost iskustvenog svijeta kao takvog… U tom slučaju, jednom značenju odgovarala bi jedna spontano proizišla mogućnost iz našega iskustva, a ne, zaokružena i zasvagda određena ideja u Platonovu smislu. Značenja bi u međuovisnoj “igri stvaranja” jedni drugih slijedila tu ‘struju mogućnosti’ iskustvenog svijeta te bi ih se moglo mijenjati, djelomično po svome (interpretativna, mahom apstraktna značenja) a djelomično putem inherentne, nama nepoznate objektivnosti koju svijet kao takav posjeduje (činjenična značenja)… Drugim riječima, mi bismo bili ti, stvaratelji značenja našega cjelokupnog iskustva, odnosno – naš um.
25.
Bilo kako bilo, i htjeli-ne-htjeli, prisiljeni smo pomiriti se s činjenicom da nikada nećemo biti sigurni odakle nam “značenja svijeta” dolaze. Možemo vjerovati da je naš mozak samo prijamnik koji značenja prima iz sfera izvan čovjeka (na tragu jedne ekstravagantne, ali i okrepljujuće ideje Ruperta Sheldrakea), a možemo vjerovati da je za “značenja svijeta” odgovoran samo i isključivo naš um (i zbog toga nesretno uzrokovati jedno doba Egolanda).
Ipak, ono što se čini sasvim izvjesnim iz ove perspektive odnosi se na činjenicu da značenju više ne možemo osporiti ulogu stanovitog pojmovnog lijevka, singulariteta, kroz koji, kad jednom prođu, svi naši pojmovi padnu u jedan te isti nepoznat izvor. U našem novom “značenju značenja”, značenje je pojmovni most s nepatvorenim Duhom, tragom onog Drugog u nama, Cjelinom Svijeta, čim god… I kad kažemo da se značenje “nalazi u razlici” (Derrida), da predstavlja “pojmovni sadržaj” (Nöth) ili da “utjelovljuje smisao” (Frege), i kada ga bez ikakvih problema možemo poistovjetiti sa svakom mogućnošću jastva, mislimo na to kako u misaonom, intelektualnom i svakom drugom duhovnom pogledu, ne bi ništa postojalo da nema Značenja kao takvog… i kojeg zbog toga, njemu u čast, za kraj ovog teksta, pišemo s velikim Z.
Veljača 2015.
Nedokučivo ‘lice’ Drugog: Duh i Ego (III. dio)
Jacques Derrida: PISANJE I RAZLIKA
Sve što u Duhu zamislim, dakle, produkt je svjetlosti ‘umnog sunca’, kojemu, naravno, ni Lévinas ne može umaći. Međutim, i to ne-ustrajavanje u dokučivanju i spoznavanju Drugog koje, po Lévinasu, nažalost, ne prakticiraju fenomenologija i ontologija (i zbog toga su za njega ‘metafizike nasilja’), samo je nova ideja/svjetlost u naravi istoga, starog ‘umnog sunca’. No ono što predstavlja relativnu novost u razmišljanju odnosi se na činjenicu da Lévinas, a zajedno s njim, čini se, i Derrida, pozivaju na razvrgavanje ‘tajnovitog saveza između Svjetlosti i Moći’. Nažalost, to su, prema mome mišljenju, učinili jednom, krajnje nevinom, ali, vrijeme će pokazati, možda ipak nespretnom mišlju, mišlju koja će, kao i desetke srodnih misli koje su u tom dobu nicale kao gljive poslije kiše, zadati kobni udarac zapadnoeuropskom mišljenju u prošlom stoljeću i prirediti pozornicu za divljanje jednog osobito bezduhovnog ‘ideala’ početkom ovog stoljeća, pored drugih – ideala okrenutosti Egu. Ta misao glasi:
Sve što mi je dano u svjetlosti izgleda kao da sam dao sâm sebi.
Osim što ćemo ustvrditi da se tu ponovno radi o onoj istoj vrsti ‘prevare’ kojom se razotkrilo da je u naravi našega uma ‘da hoće više no što može’ (Sloterdijk) i zbog koje je, po nekima, jedan modernizam bio primoran prepustiti mjesto postmodernizmu, uočimo zadah praznine i neke nove egzistencijalističke samoće koja na nas odatle vreba… Ali, ako se zadržimo u etičkim okvirima i malo bolje razmislimo, jedino u tom obliku, navedena misao osigurava da se u ime bilo kakve ‘svjetlosti’ (čitaj ideala, a tu mislimo i na ‘ekonomske ideale’ neoliberalističkog tipa, vjerske dogme, pa čak i ‘zdravorazumske’ znanstvene uvide) više ne može počiniti nikakvo nasilje. Ipak, zbog onog ‘izgleda’, teistima je ostavljena mogućnost da se iz vlastita uvjerenja mogu s olakšanjem osmjehnuti. U visokom stilu, podsjećajući na najbolje dane filozofskog mišljenja, Derrida zaključuje:
Borges je u pravu: „Možda je sveopća povijest tek povijest nekoliko metafora.“ Od tih nekoliko temeljnih metafora, svjetlost je samo jedan primjer, ali kakav! Tko će njome ovladati, tko će ikada izreći njezin smisao, a da prethodno ne bude njome izrečen?
Premda naoko slavodobitan, ovaj zaključak nije nam donio ničega dobrog u godinama koje su uslijedile. S neslućenih umnih visina, bili smo prisiljeni spustiti se dolje i gotovo priznati da je prosvjetiteljska filozofija na kraju porazila samu sebe. Tek što sam otkrio da se moje JA, u koje sam blesavo vjerovao, može preslikati na prapočelni Duh, da se mogu poistovjetiti s ‘umnim suncem’ koje je preslika usamljena Duha koji je ‘lebdio nad Vodama’ u trenucima prije stvaranja svijeta (u onom obliku u kojem ga znamo) i čije je porijeklo jedino može biti ne-prostornovremensko… Derrida me spušta na zemlju, mrtvo-hladno ukazujući mi da sam JA stvaratelj toga Duha, i potpuno je nevažno kojim ga slovima pišem… Jasno je da se s tim ne mogu pomiriti i da je došao čas u kojem ću svog učitelja ili prevladati ili napustiti.
Je li moguće živjeti i ne vjerovati u ništa, moji prosvjetitelji? Ako negdje još uvijek postoji kakva nova sudbina Magičara, onda bi se jedna mogla sastojati od toga da se prosvjetitelje privede stvarima duha, u religioznom smislu. Nihilizam se mora okončati, drugovi moji. Morate započeti ponovno vjerovati. Ne nužno u nekog današnjeg Boga, ali svakako u nešto duhovne prirode na kojemu i vama omražene religije počivaju… kako god to nazvali… Zašto? Pitate me zašto? Zato što nema ničeg paradoksalnijeg u današnjem društvu od prisvajanja Duha od strane onih koji drže samo do svog JA i koje prepoznajemo pod uglađenim imenom konzervativaca!
Jer, što će se dogoditi (a mnogi će se složiti da se već dogodilo), ako to, u dogledno vrijeme, ne učinimo? Što je alternativa?
Alternativa je povratak na početnu zagonetku, dihotomiju JA -SVIJET, ali sada s otvrdnutim i mrzovoljnim JA, bačenim-u-SVIJET JA, u njemu nezanimljivi SVIJET, bez ideala (i bez ideja), kojemu jedino on sâm (JA) može biti ideal. To je jednadžba života u sumornoj JA-zemlji, JA-landu. I u DRUGOM (ISTOM KAO JA) prepoznajem još jedan JA. Promatrat ću ga odsad samo kroz naočale svoga JA, ono što ja želim vjerojatno želi i on i obratno… Ja sam On, On je JA…
Mimo jezika, nasilja, totaliteta, beskonačnosti i sl. pojmova koji zaokupljaju Derridu dok je uronjen u čitanje Lévinasa (ipak, oni to cijelo vrijeme raspravljaju o mnogo čemu drugom), mi smo ostali zainteresirani samo za dvojicu igrača u našoj umnoj igri: sebe i Drugog. Nakon silnih i (ne)dopuštenih igara preslikavanja, našu temeljnu metafizičku dvojbu ponovno smo vratili u okvire dihotomije. I sada se pitamo, što nam taj ‘ogoljeni’ JA može reći o Drugom, bez upliva nečeg izvan sebe, a što ne predstavlja njega samog? Na ovom mjestu, Derrida prvi put napušta Lévinasa i otkriva nam na čemu to počiva naša samorazumljiva, ‘izvanreligiozna’ dihotomija JA-SVIJET kad jednom počnemo u nju vjerovati:
To da sam i ja esencijalno drugi od drugog, da to znam, neobično je simetrična činjenica, čiji se trag u Lévinasovim opisima nigdje ne pojavljuje. Bez te činjenice ne bih mogao željeti (ili) poštovati drugog u etičkoj [transcendenciji]…
I malo dalje:
…drugi je apsolutno drugi samo ako je ego, to jest na neki način isto što i ja.
Na ovaj način, postigli smo da prvi put vlastito biće započinjemo promišljati kao Ego, JA je Ego, pojedinačnost u cjelini. I jedini način da drugog poštujem jest u njegovu Egu. Ništa drugo mi nije preostalo nakon abdiciranja Svjetlosti s trona Duha Svijeta, nakon saznanja da sam sâm tu Svjetlost Uma iznjedrio u Svijet, ja kao Ego. Moje iskustvo svijeta samo je moje, bilo kakvo odnošenje spram znanja nemoguće je, i jedino simetrična spoznaja vlastite drugosti u očima drugog utemeljuje u meni jedini moral…
Eto do čega je dovela ta nes(p)retna misao koju pronalazimo u Pisanju i razlici na str. 97 u Šahinpašićevom izdanju (i nisam siguran je li postoji još koje u prijevodu na naš jezik?). Ipak, ono što me jedino može utješiti odnosi se na ‘Derridino dopuštenje’ odnosno mogućnost da ponovim simetriju u mišljenju. Nitko ne bi trebao osporiti nalaz da se spomenuta rečenica može pripisati koliko Duhu, toliko i Egu, jedinim igračima koji su ostali na pozornici ove kostimirane ljudske drame. Duh, za koji smo u konačnici otkrili da nije ništa drugo doli Cjelina prostornovremenske zbilje, a naročito to da je misao o toj Cjelini (odakle izvire porijeklo svih sestara duha), predak ‘nemislivog’ (nevažno je li se radi o Bogu, Bitku, Velikom Prasku ili nečemu četvrtom) i Ego, Pojedinačnost koja se treba odlučiti vjeruje li u pripadnost toj Cjelini (religiozni osjećaj) ili ne (pa ju izražava, kvazi-ostvaruje, sredstvima moći). Najzanimljiviji uvid, ipak, ostavio sam za kraj. Ma, koliko bio u stanju u svoje JA pripustiti Duha (kršćanstvu zahvaljujem na tom čudesnom glagolu) oslabivši Ego i obratno – ma koliko bio okrenut svome Egu istiskujući Duh iz sebe (manje sretan izraz) i tu dramu vidjeti da se događa i u DRUGOM (ISTOM KAO JA) – Duh se ne može svesti na Ego i obratno. U Derridinoj interpretaciji, koja će ga, u konačnici, odvesti do njegove slavne misli o jeziku, to zvuči ovako:
Ja i drugi [u novoj terminologiji – Duh i Ego, u različitim omjerima u Ja i drugom] ne dopuštaju da se nad njih nadvije, da ih totalizira pojam odnosa. Prije svega zato što se pojam (jezična tvar), uvijek dan drugome, ne može sklopiti nad drugim, shvatiti ga. Ta se dativna ili vokativna dimenzija jezika koja otvara izvorni smjer jezika, ne bi mogla bez nasilja shvatiti i preobraziti u akuzativnu ili atributivnu dimenziju objekta. Jezik, dakle, ne može totalizirati vlastitu mogućnost i u sebi shvatiti vlastito podrijetlo i svrhu. [kao izravna posljedica nemogućnosti svođenja Cjeline na Pojedinačnost i obratno]
U završnom dijelu ove igre uma, premda sam mislio da ga neće biti, još nam je preostalo baciti pogled na pozornicu na kojoj obitava naše današnje JA, od sredine druge polovine dvadesetog stoljeća – prepušteno samo sebi. Ja kao Ego gotovo da više ne primjećuje Duh (u nekom praktičnom smislu – njegovu mogućnost). Danas se nalazimo u novoj zemlji, koja je na jednak način stvarna ili nestvarna kao što je to bila bilo koja ‘zemlja umnog sunca’ – ona Svijeta Ideja, Carstva Nebeskog ili Plavog Noja, ali koja to još ne zna – zemlji Egolanda, u kojoj kao da živimo, a zapravo samo preživljavamo… [nastavit će se…]
Siječanj 2015.
Nedokučivo ‘lice’ Drugog: etička transcendencija (II. dio)
Jacques Derrida: PISANJE I RAZLIKA
‘Eshatološka dosjetka’ na kraju prošlog posta možda je tu samo kako bi nam ukazala na dubinu na koju se spustio Emmanuel Lévinas sa svojim ‘umnim suncem’, svojim mislima, a za njim i jedan od posljednjih velikih filozofa Zapada – Jacques Derrida; na čudnovatu, nedokučivu prirodu i iskustvo Drugoga. Duh ostaje bez riječi nad Vodom. Ona je tu pod njim, ali u isto vrijeme i beskrajno daleko. Na djelu su oduvijek: ‘apsolutna blizina i apsolutna udaljenost’.
Apsolutna drugost trenutaka, bez koje ne bi bilo vremena, ne može nastati – konstituirati se – u identitetu subjekta ili postojećeg. Ona vremenu dolazi preko Drugog.
Ovaj šokantan ‘ontologijski nalaz’ dovodi nas do ne manje šokantnoga ‘ontičkog pitanja’: je li vrijeme teklo prije ‘svjetlosnog’ (u našem slučaju) stvaranja svijeta? Očigledno, u tim ‘pra-trenucima’ Duh nije bio sâm. Kada bi, recimo, logiku spomenutog ‘ontologijskog nalaza’, po kojemu vrijeme osjećamo isključivo preko Drugoga, primijenili na hindusku religioznu tradiciju, došli bismo do sljedećeg zaključka: hindusko Jedno, dok je bilo Jedno, vrijeme nije poznavalo; nije ni moglo; tek kad se na tajnovit način podijelilo na Dva, poteklo je i samo vrijeme… U kršćanskoj tradiciji, pak, Bog je taj koji iz ničega stvara Nebo i Zemlju, što je, kako smo to i prije naglasili, filozofski neuporabljiva činjenica (zbog svoje inherentne dogmatičnosti). U kršćanskom stvaranju ne kaže se da je Bog iz sebe stvorio Nebo i Zemlju ili iz bilo čega drugog, što bi barem u natruhama dovelo do primisli o egzistenciji Pra-Jednog prije stvranja svijeta; ne. Božje stvaranje je silovit čin koje Boga i ‘njegovu dimenziju bivstvovanja’ u potpunosti ostavlja u tami, a sam čin stvaranja (prostora i vremena) misterijom nad misterijama… Prema pak najnovijim znanstvenim spekulacijama, predstavljenima u posebnom izdanju časopisa Scientific American posvećenom upravo temi prirode Vremena (A Matter of Time), vrijeme ne predstavlja fundamentalni gradivni blok svijeta već ‘izrasta’ s porastom skupa čestica koje su prisiljene zauzeti međusobni odnos. Na neki način, prema ovom tumačenju, jedna čestica drugoj otkucava njeno vrijeme… Zašto naglašavamo vrijeme? Zato što se vodimo pretpostavkom da bi temporalnost, kao evidentna činjenica u našemu, hipotetskomu procesu stvaranja svijeta (prvo je Duh ‘lebdio nad vodama’, onda ‘bi Svjetlost’, nakon čega se ukazao Svijet), mogla biti zastupljena i u ‘formuli’ Trojstva. Pitamo se: je li održiva eshatološka konstrukcija po kojoj je ‘najprije’ obitavao Duh, onda Otac, a zatim Sin? Možemo li nad njom meditirati, a da još uvijek budemo kršćani (ili vjernici bilo koje druge vjere) s obzirom da smo Boga Oca postavili na drugo mjesto vremenske skale? Njega, stvaratelja Svijeta? Ili je Božja uloga u svijetu u kojemu je vrijeme poteklo naprosto nevažna i sve Božje poslove na sebe može preuzeti njegov Duh?
Stoga, najprije se usredotočimo na ideju početka, čina stvaranja. Ako želimo biti pošteni u svom razmišljanju, ne možemo previdjeti da je ideja početka, ideja stvaranja svijeta, na svom početku… još samo ideja. Za Bibliju, to je bila ideja Boga, ali za Boga smo već naučili da nije prostornovremensko biće (čak ne možemo o njemu govoriti ni kao biću, upozorit će nas opravdano skolastici); za nas, to je bila ideja nikoga drugog doli ingenioznog Duha (kako našeg ‘pravremenskog’ predaka, tako i ovoga (duha) u nama koji piše i razumijeva ovaj tekst)…Ideje padaju na pamet jedino u vremenu, a’u društvu’ s Tamom, Bezdanom i Vodom nikome ne može na pamet pasti previše toga… No jedno stvaranje svijeta nije na odmet! Ali zašto ne bismo, uopće, pomjerili čin stvaranja svijeta s pustih Neba i Zemlje na trenutak kad je tek stvorena Svjetlost a za njom i čitav Svijet…? Odatle, preslikati Boga na Svjetlost, a njegova sina na Svijet, čini se logičnim izborom, čak i za jednog filozofa. Čitav Svijet jest najprije onaj Drugi u našim očima. Bogu preostaje samo očinska odgovornost za stvoreno…
Tako sam razmišljao sve do trenutka dok u u igru (uma) nisam uveo DRUGOG (ISTOG KAO JA). Prije toga, odnos prema Bogu Ocu nije mi se činio problematičnim, postojao ili ne postojao, stvari ostaju iste… Imate jednu dvojbu koju za života ne morate razriješiti. Svejedno je li stvoritelj Bog ili Veliki Prasak; imate molitve, imate znanstvene metode – poslužite se. Ono što nas istinski muči, dakle, ne bi trebalo više biti pitanje postoji li Bog ili ne, ili je li svijet stvoren ili je oduvijek bio, nego… kako živjeti (na ovom ubogom planetu) dok ste živi…
…lišiti se drugog (ne nekim odvajanjem… što upravo znači odnositi se prema njemu, poštovati ga, nego ignorirajući ga, to jest spoznavajući ga, identificirajući ga, asimilirajući ga), lišiti se drugog znači zatvoriti se u samoću (lošu samoću postojanosti i samoidentiteta) i potisnuti etičku transcedenciju.
Ovdje se nalazi ključ naše eshatološke komutacije. Dakle, potreban nam je netko tko će pokazati kako živjeti… Možemo li ga prepoznati u DRUGOM (ISTOM KAO JA) o kojemu ćemo se odnositi upravo onako kako se ON najprije bude odnosio prema nama?
Prethodno, pokazali smo da laički pokušaj preslikavanja ‘trojstva’ JA – SVIJET – DRUGI (ISTI KAO JA) na konstituente kršćanskog Trojstva ne može teći glatko. Međutim, ništa nas neće koštati ako se pozovemo na nikad dokazano, ali ni opovrgnuto, načelo nespoznatljivosti ‘stvari po sebi’ koje je ugrađeno u temelje funkcioniranja našega ‘umnog sunca’ (kršćani će se na ovom mjestu prisjetiti Stabla Spoznaje, a filozofi Immanuela Kanta): pored DRUGOGA (kako tvrdi Lévinas) i Boga (što se dade iščitati iz Biblije, „ja sam onaj koji jesam“), nespoznatljiv ‘po sebi’ mora biti i sâm SVIJET koji nas okružuje (premda će fizičari još dugo lomiti zube na ovom uvidu). Stoga, ništa nas ne sprječava da zamijenimo uloge, i da Boga preslikamo na SVIJET! Svjetlost i Svijet neka budu Jedno – Bog Otac… (što, zapravo, i nije daleko od nalaza jedne druge igre uma, koju smo nedavno proveli)
Što nam preostaje? Božji Sin kao utjelovljenje DUGOGA (ISTOG KAO JA!), kao djelić svjetlosti koja se smilovala i spustila na onoga što je zarobljen u solilokviju uma. Božji Sin kao onaj koji je došao pokazati kako živjeti na ovom ubogom planetu (samo preuzimam Nietzscheove riječi iz Antikrista), a Derridinim riječima: kao onaj koji ljudima otkriva kako etički transcendirati. Istinska vrijednost kršćanskog nauka, tako, u potpunosti se razotkriva u načinu života Isusa Krista. Jedino to možemo učiniti s DRUGIM – pomagati mu, solidarizirati se s njim, nikako – posjedovati ga, spoznavati ili dokučiti.
Da se drugo može posjedovati, dokučiti, spoznati, ono ne bi bilo drugo. Posjedovati, spoznati, dokučiti, sinonimi su moći. (Vrijeme i drugo, E. Lévinas)
Na ovom mjestu, uputimo na izjavu koja će se morati duboko urezati u dušu čovječanstva u dvadeset i prvom stoljeću, ako želi preživjeti:
„Ovdje smo kako bismo jedni drugima pomogli izdržati sve ovo, što god da to jest“.
(Marc Vonnegut, sin pisca Kurta Vonneguta)
U ovoj izjavi (zapravo, radi se o jednoj rečenici iz pisma ocu) čini se da je etička transcendencija, na koju se poziva Derrida, pronašla svoj puni izraz. Pitanje porijekla postaje nevažno („što god da to jest“ čitamo kao „postajao Bog ili ne“), dok istodobno i altruizam i filantropija ostaju bez teorije; osim toga, čak se ni jedan humanizam ne može tako lako dovesti u vezu s ovom vrstom pomaganja; „jedni drugima“ može se odnositi i na životinje, biljke, bilo što. S ovom mišlju, teorijski ćorsokak stići će i ideje mizantropije, privatnog vlasništva, čak, vjerujemo, i volje za moći… sve ih tamo mora odvesti ova nova svjetlost umnog sunca, svjetlost čije konture, istina, tek trebamo iz-fokusirati slijedeći Lévinasa i Derridu… [nastavit će se…]
Siječanj 2015.
Nedokučivo ‘lice’ Drugog: igra preslikavanja (I. dio)
Jacques Derrida: PISANJE I RAZLIKA
Oduvijek sam smatrao da postoji samo jedna anagogična suprotnost: JA – SVIJET na kojoj sam temeljio izvođenje svih stvari ili ‘sestara duha’ – Religije, Umjetnosti, Filozofije i Znanosti – no danas mi je postalo jasno da se ta suštinska suprotnost može shvatiti i kao trojstvo: JA – SVIJET – DRUGI (ISTI KAO JA), nakon čega me zahvatio neobičan osjećaj da je kršćanstvo, možda i pukim slučajem, u nečemu u pravu.
Drugi/Drugo. Što je to? Neprijatelj? Puka Nepoznanica? Jedina Izvjesnost pokraj mene…? Sve ono što nisam ja sâm…? A što sam ja sâm? Što me čini, što pripada meni? Moja ruka… je li to Drugo ili je to samo neosviješteni dio mene samog?
Pitanjem Drugog na svoj se način bavio i francuski filozof Emmanuel Lévinas čiju kritiku fenomenologije razmatra i Jacques Derrida u eseju „Metafizika i nasilje“ u svojoj knjizi Pisanje i razlika. Na svega dvije stranice teksta smjestila se Lévinasova „nemisliva istina živog iskustva“ zboreći lucidnije i dublje od većine knjiga filozofije koje sam dosada imao prilike pročitati, o nečemu, zapravo, sasvim jednostavnom – našem iskustvu Drugog (Derrida ga nekada piše malim, nekada velikim slovom; ja ga želim naglasiti i zato ga pišem velikim slovom).
U dosadašnjoj ‘teoriji i praksi’ – filozofi bi rekli – ‘ontičkog iskustva’ i ‘ontološkog odnošenja’, Drugo se javlja ili kao protivnik, neprijatelj, odnosno netko s kim se valja boriti za mjesto pod suncem ili kao netko s kim možemo podijeliti muku bivanja u zajedničkom podnošenju životnih nedaća. „Svijet svjetlosti i jedinstva“ (Derrida) odnosno „filozofija svijeta svjetlosti, bezvremena svijeta“ (Lévinas) glavni su sponzori ljudske solidarnosti koja će ideal društvenog tražiti u stapanju njegovih subjekata u kolektivnu predstavu zajedničkog ideala:
Zajednica [je ta]… koja kaže „mi“, koja, okrenuta prema umnome suncu, prema istini, osjeća drugog pokraj sebe, a ne pred sobom.
Međutim, i Lévinas i Derrida, žele nas upozoriti da ova dva odnosa s Drugim nisu izvorna. Ona su uzrokovana uplivom našega ‘umnog sunca’, ali koje je na pozornicu života stupilo tek naknadno. Pravo stanje stvari je da smo na početku i oduvijek suočeni s nedokučivim ‘licem’ Drugog o kojem zapravo ništa ne znamo. Drugo nije ni pokraj, niti stoji nasuprot nas, ono je jednostavno pred nama. U našem odnosu s Drugim, ako uopće o nečemu takvome možemo govoriti, uvijek su na djelu „apsolutna blizina i apsolutna udaljenost“. Taj ‘nepojmljeni eros u zapadnome mišljenju’ kako kaže Derrida, polazna je misao za Lévinasa i njegovu filozofiju.
Bez posrednika i bez sjedinjavanja, ni posrednost, ni neposrednost, takva je istina našeg odnosa s drugim, istina prema kojoj je tradicionalni logos zauvijek negostoljubiv. Nemisliva istina živog iskustva…
Dosadašnja metafizika, koja velikim dijelom uključuje i fenomenologiju i ontologiju, umnogome se oslanjala na prirodnu istinoljubivost ‘umnog sunca’ koje, po njima, i nije sposobno odaslati nekakvu ‘lažnu svjetlost’ u svijet, nekakav oksimoron ‘lažne istine’. Međutim, Lévinas nas sada hoće uvjeriti da ‘lice’ Drugoga prethodi svakoj umnosti. Istina ili bilo koja druga ideja našeg uma, u ovom ‘troodnosu’ – dolazi tek kao treća!
Čemu ova razglabanja? Zapravo, ne znam. Možda zbog osobite igre uma koja mi je naknadno pala na pamet, kao i sve dosad, inspirirana onim što trenutno čitam i preturam po svojoj glavi… U svakom slučaju, radi se ponovno o još jednoj igri uma u kojoj su mi (poput pravog mistika), mimo svih katehističkih pravila, dopuštene svakojake igre preslikavanja eshatoloških konstituenata različitih metafizičkih i religioznih tradicija. U prvom redu, mislim na igru preslikavanja eshatoloških konstituenata jednog privatnog svijeta misli s istima jedne, naočite religiozne tradicije; sve to pod dojmom misli Emmanuela Lévinasa o našemu izvornom iskustvu Drugoga (o kojemu saznajem iz eseja Jacques Derride).
S eshatološkim konstituentima jednog privatnog svijeta misli (mog vlastitog, naravno) već ste se upoznali: JA – SVIJET – DRUGI (ISTI KAO JA). Njihov upadljiv trihotomijski odnos tvori strukturu koja u startu mora podsjetiti na strukturu na koju je želimo preslikati (strukturu Trojstva kršćanske tradicije). Dakako, prema potrebi, pozivat ćemo se i na eshatološke konstituente (i strukture) drugih filozofskih tradicija poput Derridinog ‘umnog sunca’ ili Platonovog svijeta ideja. Međutim, pravo pitanje je mogu li se svi ti eshatološki konstituenti, doista, preslikavati jedan na drugi unedogled, a da se, pritom, ipak zadrži religiozna i filozofska ozbiljnost? Drugim riječima, možemo li svi naučiti tu sakralnu igru koju su i stari mistici upražnjavali na osamljenim mjestima pustinjskih spilja i planinskih vrhova? To su pitanja na koja bi većina filozofa i religioznih vođa odgovorila odrično, pa ipak… ovo je samo igra!
Dakle, ono što me od početka mami da učinim jest sljedeće: da misleće JA, moje privatne filozofije, s početka ovog teksta, preslikam/poistovjetim, što god, s ‘umnim suncem’ filozofa, tom Svjetlošću našega i samo našega uma koja svim stvarima koja nas okružuju jedina daje smisao. Uz neke ograde, vjerujem da to mogu učiniti. Premda ih Lévinas zagonetno razlikuje („Postoji… solilokvij uma i samoća svjetlosti“), Derrida će dopisati:
Solipsizam nije ni zastranjenje, ni sofizam; on je sâma struktura uma.
Od ovih riječi čovjek se (već) mora naježiti. Gdje si, kršćanstvo? Pomagaj! Može li mi u ovome tvoj nauk pomoći? Jer, što učiniti s onim što nisam ja sâm, a koje evidentno mogu iskusiti; što učiniti i kako se mogu odnositi prema Drugom? Gdje ga smjestiti? U koju ‘ladicu’ uma? Čini mi se nemogućim da je Svjetlost mog vlastitog uma jedina odgovorna za to kako vidim ovaj Svijet. Da je Svijet jedno veliko JA bez izlaza?
I kao što je poznato, pitanje Drugog kršćanstvo je riješilo eshatologijom Svetog Trojstva – inherentnom božjom trihotomijom. U njoj se javljaju: nedostupni Bog na nebesima (moguće da je i izvan ovoga svijeta), njegov dostupni čovječji Sin i naposljetku, zagonetka po sebi – Duh Sveti. U ulogu potonjeg u kršćanskoj tradiciji običnom smrtniku teško je proniknuti. Kršćani će olako kazati da je Duh ljubav između Oca i Sina, ali čini se, barem s filozofske točke gledišta, da je on puno više od toga. Ono što o Duhu Svetom znamo proizlazi iz oskudnoga, poetičnoga i poslovično dvosmislenog biblijskog izvora i uglavnom se svodi na dvije stvari/činjenice: prva govori o tome da je netom nakon čina stvaranja svijeta upravo on – Duh – ‘lebdio nad vodama’ i mnogo kasnije, da je omogućio začeće božje emanacije u ljudskom obliku.
Nije nam namjera opovrgnuti kršćanski nauk o Trojstvu (u izlaganju, s prvog lica jednine polako prelazimo na prvo lice množine). Zato, ono što sada slijedi, predstavlja samo komutaciju nad kršćanskom ‘jednadžbom’, objašnjenje, koje u konačnici vodi istom ‘rezultatu’.
Dakle, ako započnemo s prebacivanjem ‘varijabli’ eshatoloških konstituenata s početka stvaranja svijeta, ‘s jedne na drugu stranu’ ‘jednadžbe’ Trojstva, odnosno, započnemo li se ponovno baviti ‘nemislivim’, sâmim činom stvaranja, vrlo brzo ćemo doći u poziciju (napast) da svjetski pra-Duh shvatimo kao neku vrst inkarnacije filozofskog ‘umnog sunca’, odatle i svakog mislećeg JA. Drugim riječima, dovest ćemo ga u vezu s našim i samo našim neukrotivim, dubokim mislima… Zbog toga ćemo se na ovom mjestu prisjetiti Ivana, ‘našega Ivana‘, autora jedinog Evanđelja bliskog gnosticizmu, a možda i prvog post-strukturalistu uopće, koji na početku svoje biblijske poslanice na čudesan način spaja početak s krajem zapadnjačke misli (o čemu smo već pisali na jednom drugom mjestu):
U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Bog bijaše Riječ.
Ako će i Lévinas i Derrida devetnaest stoljeća kasnije, kao ‘okorjeli’ pripadnici post-strukturalizma, završnog pokreta zapadnjačkog mišljenja u cjelini, uglas deklamirati „Misao je jezik“, ne možemo li pretpostaviti da je Ivanov nauk o stvaranju svijeta, pod zlatnim sponzorstvom Riječi, ključeve tog stvaranja u potpunosti predao osamljenu Duhu, kojemu je Riječ, odatle i jezik – sama supstanca postojanja? Sve to ulijeva nam dodatnu hrabrost za najveću blasfemiju: zamisliti situaciju u kojoj lik Boga, onako kako ga zamišljaju ljudi, kao Oca u Svetom Trojstvu, i nije postojao prije nego što ga je porodio osamljeni Duh. Dakle, situaciju, u kojoj se on (lik Boga) konstituirao tek s pojavom Svjetlosti koju spominje i slavni dictum s početka Knjige Postanka i na koji se, upravo zbog toga, podjednako naježe i teisti i ateisti? Jer, kako kaže Ivan? Iako ‘Riječ bijaše u Boga’ („Neka bude svjetlost“) ‘i Bog bijaše Riječ.’ Uočimo da se ovdje radi o komutaciji i samo komutaciji, jer ne gubimo ništa od božje providnosti: ono esencijalno božansko već je prisutno u samome Duhu prije stvaranja svijeta.
(Dakako, ovdje propuštamo reći da Biblija na čin stvaranja ne gleda ‘tim očima’. Za nju Bog ostaje nedostupno i nespoznatljivo biće koje je u prvoj rečenici Knjige Postanka na misteriozan način stvorilo Nebo i Zemlju, da bi zatim sišlo u svijet Tame u obliku Duha, i susrelo bez ikakva objašnjenja i Vodu… Na neki način, kao da se radi o pripremi pozornice za ‘pravo’ stvaranje svijeta koje je uslijedilo s Božjim imperativom “Neka bude svjetlost!” Jasno je da su u nekoj filozofskoj raspravi to neuporabljive činjenice. Čak i za jednu igru uma, one su na početku takve te ih moramo zaobići. O takvome Bogu teško da se još nešto suvislo može reći. Međutim, dajemo obećanje da ćemo im se vratiti na kraju.)
Mnogi ateisti, kao što je poznato, nemaju ništa protiv ideje da je Duh, a tu u prvom redu misle na ljudski Duh, tvorac svega, uključujući tu i, po ovim pitanjima, nezaobilaznog Nietzschea. Uostalom, mnogima je poznata izjava: „Najveća čovjekova nesebičnost bila je to što se divio i obožavao, a znao tajiti sebe, što je baš on bio taj koji je stvorio ono čemu se divio“ čiji je Nietzsche autor.
Ali, s druge strane i na ovom stupnju, sve smo više pobornici ideje da Svijet, sa svim svojim spoznatljivim i nespoznatljivim zakonima, nije mogao postati, nastati, dok ga na svoj način nije iznjedrila Svjetlost, dok ga nije stvorio Bog. Je li nam onda dopušteno da u ovoj osobitoj igri uma Boga preslikamo na samu Svjetlost? Gledano iz tog kuta, Svijet i Svjetlost, stoje u istom odnosu kao Sin i Otac u kršćanskoj ‘jednadžbi’ Trojstva. Jesmo li spremni Boga poistovjetiti samo sa Svjetlošću, a njegovog Sina s nastalim Svijetom? Međutim, nešto u ovom preslikavanju ne štima. Osim što smo Boga degradirali na stupanj Svjetlosti, pitamo se i što činiti s preostalim, trećim konstituentom našeg privatnog svijeta misli – DRUGIM (ISTIM KAO JA)? Možemo li ga dovesti u vezu s prethodno spomenutim eshatološkim konstituentima? Ako nam to pođe za rukom, predmnijevamo, može se dogoditi da kršćanstvo dovedemo u neslućene visine ‘filozofski mislivog’, koje kao da su samo nekim filozofima dostupne…
Ponovimo: ako smo prihvatili da s druge strane jednakosti kršćanske ‘jednadžbe’ Trojstva stoji Duh i samo Duh, kao jedini tvorac svega (kako Svjetlosti i Svijeta u filozofskom smislu, tako i Oca i njegova Sina u kršćanskoj eshatologiji) – gdje se u toj cijeloj priči smjestilo Drugo/Drugi? Međutim, nakon čitanja Lévinasa, dolazimo do čudesnog uvida: upravo taj i takav Duh, prije samog čina stvaranja svega, morao je iskusiti ‘lice’ Drugoga – ‘lice’ Vode nad kojom je lebdio… [nastavit će se]
Kolovoz 2014.
Bezumna genijalnost (književna crtica, a možda i ne?)
Albert Einstein: MOJA TEORIJA
Ovih dana uzdrman sam poprilično čudnim mislima. I Albert Einstein mi je ponovno u njima… on i njegove savršene teorije… I zamislite, potakle su me da i ja smislim svoje! Pa tako sam, uslijed očaranosti teorijama relativnosti, njihovom neusporedivom elegancijom i dubinom, i ja osmislio svoje teorije o prirodi svijeta koji nas okružuje. Naravno da su na tragu Einsteinovih, ali bojim se da će me zbog njih ovdje, u Institutu pokraj prekrasna jezera (premda malo dalje od tog prekrasnog jezera), najvjerojatnije pokopati i ismijati… A možda me poneki blagonaklon duh i uzdigne? Pa što? Ako sam sve stvorio u svojoj glavi, neka me, onda, znanstveno pokopaju i umjetnički uzdignu! Jako mi se dopala misao koja mi je pala na pamet prije neki dan, dok sam u svojoj sobici na petom katu staklenog institutskog zdanja backupirao podatke jednog od detektora – da, ako ništa, barem pomičem granice ljudske mašte… Nije li i to, u neku ruku, dovoljno…? Ne opravdava li i ‘samo to’ bilo kakav duhovni napor…?
[stanka]
Zašto sam baš ja stvorio teoriju relativnosti? … Čini mi se da je razlog sljedeći: Normalno odrastao čovjek uopće ne razmišlja o prostoru i vremenu. Po njegovom mišljenju, on je s tim pitanjima raščistio još u djetinjstvu. Ja sam se, međutim, razvijao tako sporo da su prostor i vrijeme zaokupljali moje misli kad sam bio već odrastao…”
Čini se, eto, da sam baš ja pozvan biti Einsteinovim nastavljačem. Mo’š se mislit’! Ja, momak iz nekog kutka neta koji pošteno u ruke nije uzeo nijednu knjigu do svoje dvadeset i pete godine! Osim toga, backup administrator podataka znanstvenih istraživanja u ovom staklenom zdanju s kojeg ipak ne seže pogled do prekrasna jezera u njegovoj blizini! Ali, tako je to. Osjećam se poput Kung-Fu Pande na kojeg je – ne njegovom voljom – pao prst Velike Kornjače (Oogwaya), koja je baš u njemu prepoznala, dugo očekivanoga, Zmajskog Borca. Vjerojatno ludim, ali teorije, i usprkos tomu, iz mene hoće van… Ja ih jednostavno moram staviti na papir! Malo je reći da su nadobudne u svojoj srži, i da najradije ne bih o njima… svejedno, nekakav glas unutar mene nalaže mi da ih moram obznaniti… Jedna govori o izviranju prostorvremena iz nas samih (i, u malo kompliciranijem smislu, iz drugih stvari), a druga o tome da je materija zgusnuta svjetlost. Bezobrazno drsko stanu u jednu rečenicu, toliko su jasne, toliko elegantne… upravo onakve, kakve bi poželio svaki znanstvenik… I ne znam što činiti, osim, do kraja ih formulirati, onako kako to želi moj unutarnji glas.
Nikada se ne može stvoriti predstava o tome da ne postoji prostor, premda se sasvim lijepo može zamisliti da se u njemu ne nalaze nikakvi predmeti. Prostor nikako nije neki empirički pojam koji je apstrahovan iz spoljašnih iskustava… Jer, da bi se izvesni osjećaji odnosili na nešto izvan mene (tj. na nešto na drugome mjestu prostora, izvan onoga na kome se ja nalazim), isto tako, da bi ih ja mogao predstaviti kao jedne izvan drugih i jedne pored drugih, to jest ne samo kao različne već i na različitim mjestima, toga radi predstava prostora mora da leži već u osnovi… Prostor se predstavlja kao jedna dana beskonačna veličina… nijedan pojam kao takav ne može se zamisliti kao da u sebi sadrži beskonačnu množinu predstava… Prostor nije ništa drugo doli samo forma svih spoljašnih čula, to jest subjektivni uslov čulnosti pod kojim je spoljašnje opažanje za nas jedino moguće. (Immanuel Kant, Kritika čistog uma)
To drsko pojednostavljivanje ukida sve antinomije, gospodine Kant. Imali ste vraški dobru intuiciju, prostor i vrijeme su naš private look… ovime se sve lijepo može objasniti… ali možda to objašnjenje ne žele čuti, neki osobit znanstveni lobi koji djeluje u tajnosti; no, znate kako to ide – kako ne bi izgubio posao… Možda saopćenje tih jednostavnih činjenica odgađaju kako bi zadržali izdašno financiranje vlastitih projekata… Jer, ako ćemo pravo, što bi radila znanost nakon njihove objave? Što bi od znanosti ostalo kad bi se saznalo da je sve svjetlost koju se može oblikovati kako vam padne na pamet, i da mi, kao zgusnuta ‘živa’ svjetlost, možemo biti samo umjetnici, nikako znanstvenici…?
[stanka]
A da nisam možda neki pseudo-…tip? Definitivno sam pseudo-, jer – nije li sve ovo… samo jezik? Ovo je samo jedna igra u jeziku – jezična igra, kako bi kazao Jacques Derrida, moje zadnje svjetlo u tunelu filozofije nakon kojeg, ako želite ići dalje, prevladava samo tama… Jer, što nam, nakon tog namćorastog filozofa (valjda je namćorastiji jedino bio Cioran?), može još pasti na pamet u jeziku, a da nije pseudo- po sebi…? Imam dvije pseudo-teorije pod miškom i to je sve! U redu je, dragi ljudi – ne morate ih uzimati zaozbiljno… naravno, sve do… sve do trenutka… dok se eksperimentima ne potvrde…he, he, he! Kada naš, dragi Veliki Hadronski C, na kraju priče o sudaračima čestica (možda već do sredine stoljeća?), pri najvišim energijama ikad postignutim, recimo oko 100 ili 1000 TeV (zasada je sposoban dosegnuti mizernih 14 TeV), u čudesnom raspadu elektrona ‘izbaci’ samo fotone… što ćete, onda, na to reći? I dalje nećete vjerovati da je materija samo ‘dobro zgusnuta’ svjetlost?
A što će se tek dogoditi kada napokon dobijete pristanak četiri milijarde ljudi na jednoj strani Zemljine polutke da sudjeluju u nesvakidašnjem eksperimentu promatranja Mjeseca… kako bi njih i sebe uvjerili da se, u ovisnosti o našoj pažnji, našim prostorvremenima, on [Mjesec] neznantno mijenja… kada napokon shvatite da je objektivnost ovoga svijeta samo suma sumarum naših ispreplićućih subjektivnih svjetova… ispreplićućih prostorvremena… U svojim poznim godinama, imali ste vraški dobru kontra-intuiciju, gospodine Einstein, onu koja se izokrenula u svoju suprotnost… jer, doista, Mjeseca ne bi bilo, barem ne u ovom obliku, kad ga nitko ne bi gledao… a upravo to moja teorija tvrdi…
Ili kad shvatite da sva ta silna ‘tamna energija’ sa svojim tobožnjim antigravitacijskim poljem i nije ništa drugo doli praznina u kojoj se i samo prostorvrijeme slomilo, jer u blizini jednostavno nema nikoga i ničega da ga stvara… Kad shvatite da je svemir izbušen poput sira tim džepovima ništavila tobožnje ‘tamne energije’…? Hej, a prema vašim proračunima na ‘tamnu energiju’ otpada gotovo sedamdeset posto ukupne mase svemira…
[stanka]
Čitatelj bi mogao pomisliti da je ovakvo opisivanje svijeta posve neprikladno. Što to znači ako ja nekom događaju pripišem određene koordinate x1, x2, x3, x4, ako te koordinate same po sebi ništa ne znače? … Jedine izjave koje se tiču ovih točaka, a koje mogu isticati pravo na fizičku stvarnost su, ustvari, izjave o susretima ovih točaka… [gdje] …promatrane… točke imaju neki sklop koordinatnih vrijednosti x1, x2, x3, x4 za zajednički. Čitatelj će nakon zrelijeg razmišljanja bez sumnje priznati da su takvi susreti zapravo jedini stvarni dokazi prostorno-vremenske zbilje koju susrećemo u fizikalnim izjavama.
A možda se i samo dobro zabavljam, a da toga nisam svjestan… Ipak, odlučio sam, poslat ću ih [svoje teorije] u Science ili Scientific American (čini mi se da bi potonjeg mogalo više zanimati s obzirom da dobro zarađuje na svojim Special Collector’s Editions-ima), pa ćemo vidjeti… Nakon njihove objave, tko zna, možda primim poziv i jednog Googlea te se prebacim u njegove, velom tajne prekrivene, urede (koji se nalaze možda pod zemljom ili negdje na dnu oceana) i u kojima se, definitivno, danas događaju najuzbudljivije stvari u znanosti i oko nje… Možda ću tamo surađivati s još jednim luđakom, naravno – onim Ray Kurzweilom, na razvoju umjetne inteligencije; doista, tko zna!? Ray ne zna pošteno skuhati ni šalicu kave, ali zato ubitačno dobro predviđa razvoj umjetne inteligencije… Predvidio je da će računalo pobijediti čovjeka u šahu do 1998, a do 2029 proći Turingov test… Što da vam dalje pričam… Hi Ray, I’m a Magicians of Old Wasteland and would like… Ili me ova moja gospoda iz Instituta, u blizini prekrasna jezera, ipak unaprijede od običnog administratora podataka znanstvenih istraživanja u nešto mnogo bliže njima…?
[stanka]
Nemojte mi vjerovati… ili mi vjerujte, ali na neki svoj, otkačeni način… Znam da ste u biti takvi, slutim to, jer zašto biste bili ovdje, zašto biste sve ove notorne gluposti preturali po svojoj glavi…? Zato imam prijedlog za vas: sjednite za stol i sami pokušajte smisliti neku svoju interpretaciju svijeta! Neku svoju teoriju! Vjerujte mi, dobro ćete se osjećati! Nakon stvaranja teorija o materiji kao zgusnutoj svjetlosti, koja, dakako, predstavlja nastavak Einsteinove specijalne teorije relativnosti te izviranju prostorvremena iz nas samih, koja je teorija-sljednik opće teorije relativnosti – ja se sjajno osjećam! Osjećam se kao da sam uhvatio konce svemira svojim rukama i potežem ih kad mi je volja! Jedino što tražim od vas je da svoje teorije ne namećete drugima, protivno njihovoj volji; ali zato, budite dosljedni u njihovu stvaranju… Stvorite ih jednostavne i elegantne. Ne pretjerujte! I ne ostavljajte mogućnost da budu krivo shvaćene, trudite se da ih takvima ne učinite. Korijen želje za krivim shvaćanjem nalazi se u vašoj taštini… to je ona Nietzscheova taština… Pogledajte do čega je dovelo krivo shvaćanje jednog marksizma ili ničeazima! Razmislite malo, kad-tad vaše će teorije pokušati iskoristiti za svoje potrebe… Možda ih zato i ne trebamo objavljivati…? Možda ih zato trebamo ostaviti da čuče u nama…? Priznajem, u pogledu takvih pitanja, više nisam siguran što činiti…
…specijalna teorija relativnosti ne može polagati pravo na neograničeno područje važenja; njeni rezultati važe samo tako dugo dok se ne obaziremo na utjecaj gravitacijskog polja na pojave (na primjer na svjetlost)… protivnici teorije relativnosti [često su] tvrdili da je opća teorija relativnosti srušila specijalnu teoriju relativnosti… [Ali] …da li je… elektrostatika bila srušena Maxvellovim jednadžbama polja elektrodinamike? Nipošto! Elektrostatika je sadržana u elektrodinamici kao granični slučaj… Najljepša je sudbina neke fizikalne teorije ako utre put za stvaranje jedne općenitije teorije u kojoj ona i dalje živi kao granični slučaj.
Dakle, bez straha! Zapamtite, ukoliko mogućnostima ostavite prostora da žive u vama, dobili ste život najačeg intenziteta. Proživjet će te ga poput Dioniza! Ničeg se libiti: ni riječi, ni matematike, ni tobože nespoznatljivih stvari ovoga svijeta! Nakon svega, nastavljam ispijati svoj Cherry Brandy ispod zelenog suncobrana u kafiću ispred Instituta, polako dovršavajući ovaj tekst… Nakon što ga dovršim, preostaje mi nazvati jednog matematičara kako bih od njega zatražio da postane ‘moj Maxwell‘ – da za moje teorije stvori matematičke formule… Čini mi se da mi u mojoj bezumnoj genijalnosti jedino još to nedostaje!
O Duhu i njegovim Moćima 