Svibanj 2016.
Droga moći (ili o postanku ‘volje za moći’ iz sanjarenja)
FRIEDRICH NIETZSCHE: Volja za moć
RADIOHEAD: Daydreaming
Možemo samo nagađati kako je to izgledalo u početku, tog, za svakog čovjekolikog majmuna, sumornog dana, ispunjenog strahom, patnjom i bježanjem, u kojem se praideja ‘volje za moći’ konačno oblikovala u njegovu umu, a možda upravo iz njegova ondašnjeg sanjarenja… Dižući se iz magle bitaka, njegove tamne strane, dospjela je ona u svoje vrijeme. Naravno da su se u to doba i druge pra-ideje morale motati umovima prvobitnih ljudi. Pra-ideja Boga, recimo, možda je prva pra-ideja uopće koja je čovjeku pala na um! Znatiželja je vjerojatno izrasla iz seksualnog nagona, umjetnost iz oponašanja, a zen-budizam – sad stvarno spekuliram – iz ignoriranja čovjekovog nepovoljnog položaja u prirodi. No tvrditi da je sama ‘volja za moć’ nekakav nagon po sebi – u ovom trenutku i u ovom dobu – čini se ne samo pretjeranim nego i neprimjerenim… evo i zašto.
Najprije, što bi bila ‘volja’ “po sebi”? Ono što volju razlikuje od nagona odnosi se na njenu “intrinzičnu” svjesnost… pa bi se moglo reći da se radi o kultiviranom svjesnom nagonu, nagonu koji se evolucijom uspio obrazovati i postati svjestan samoga sebe. No iz toga zaključiti da je volji kao takvoj inherentno i stremljenje moći, i da se radi o nagonu ‘volje za moći’ – to, iz prethodnog izlaganja, nikako ne možemo zaključiti!
Bilo kako bilo, Nietzsche se silno trudio pokazati na djelu mehanizme funkcioniranja ‘volje za moći’, pa je u jednom trenutku došao i do sljedećeg luckastog objašnjenja: svaka stvar u prostoru i vremenu, shodno vlastitoj ‘volji za moći’, teži rastezanju u svim smjerovima s ciljem zauzeća cijelog prostora, no kako je u tom nastojanju sprječava otpor drugih stvari, imamo svijet kakav imamo.
Da bi otklonio vječitu neizvjesnost u vezi pronalaska hrane, u jednom trenutku naš je predak morao doći na ideju da svoj obrok podijeli na dva dijela. Tako je jedan dio obroka mogao pojesti odmah, a drugi u neko drugo vrijeme. Drugim riječima, uspio je u svom umu aktivirati tu čudesnu brojku ‘dva’… ulaznicu za kraljevstvo ‘volje za moći’. Vidio ju je jasno pred sobom u obliku dva obroka! Nakon toga, došao je na bolju ideju: umjesto da jedan obrok podijeli na dva dijela, zašto ne bi istog dana pribavio dva cijela obroka, jedan za danas, drugi za sutra…? A onda se u cijelu priču ubacio novi element. Zadovoljstvo uslijed otklonjene neizvjesnosti u vezi pronalaska hrane vremenom se pretvorilo u ovisnost. Ako nešto izaziva zadovoljstvo, i ako se kroz dulji period ‘konzumira’, neminovno dovodi do ovisnosti. Drugim riječima – moć drogira čovjeka. “Tako se mora osjećati Bog dok vlada ovim svijetom!”. Moć možda i nije ništa drugo doli prai-deja Boga koja je ‘sišla’ u nagone.
U međuvremenu, dok sam pisao i promišljao ovaj tekst, grupa Radiohead objavila je svoj novi album koji sam godinama nestrpljivo iščekivao. Slušajući prekrasnu Daydreaming u izvanrednom spotu koji se ovih dana vrti na YouTube-u, došao sam na nevjerojatno mračnu misao: ono što nam Thom Yorke i društvo žele poručiti je skori kraj čovječanstva; cijeli spot učinio mi se kao primjereno ljudsko opraštanje od postojanja, povratak u spilju, animizam i životinjski svijet…
U pravilu, čovjek da bi izdržao život, prisiljen je nečim se drogirati, u duhovnom smislu. Može to biti i obična nada u bolje sutra, ili neka ‘religiozna istina’ poput obećanja zagrobnog života, ali čini se da ipak nema snažnije i učinkovitije ‘droge’ za čovjeka – od moći, od stremljenja k moći! Težina života je podnosiva, ako se ‘volji za moći’ prokrči put u čovjeku. Sad su tu pred njim, jasni poput podneva, jedan cilj i jedna namjera – i okrunjeni smisao života!
No, što ako upojedinačenih živih bića koja streme moći u jednom trenutku bude previše…? A već sada jest. U takvim okolnostima, ‘droga moći’ postaje preopasna za čovječanstvo u bilo kojem smislu. Današnja zadaća filozofa nije pronaći neku novu istinu, nego ukazati na dublji smisao ‘volje za moći’, kao droge čovječanstva u dobu nihilizma! To je moj zaključak.
Travanj 2015.
Kratka povijest (ideje) volje za moći II.
Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ
Stanley Kubrick: ODISEJA U SVEMIRU 2001.
U teorijama moći koje spominje španjolski sociolog Manuel Castells u svom eseju “Moć u umreženom društvu” objavljenom u jednom od brojeva Europskog glasnika, primjećujem razmišljanja koja su iznenađujuće slična mojima. Moć se prepoznaje kao relacijsko svojstvo u procesu nametanja vlastitih vrijednosti drugima putem sile i institucija. Međutim, čini se da nijedna od teorija moći koje Manuel Castells spominje ne raspravlja o porijeklu “volje za moći” kao takve…
Nedvojbeno je izazovno izreći bilo kakvu smislenu izjavu o ranim trenucima “zore čovjeka”, koji su se odigrali prije nekoliko milijuna godina prema suvremenim znanstvenim tvrdnjama. Kako matematičar Keith Devlin navodi, danas imamo samo prazne lubanje koje nam otkrivaju veličinu mozgova prvih hominida. U evolucijskom pregledu povijesti nastanka vrste sposobne za matematičko razmišljanje, Keith Devlin, matematičar sa Stanforda, najvjerojatnije bi smjestio “našu priču” o čovjekolikim majmunima i njihovoj borbi ispod osamljenog drveta u beskrajnoj pustinji savane prije otprilike 3,5 milijuna godina. Sličan vremenski okvir nailazimo i u sinopsisu filma “Odiseja u svemiru 2001.”. Čovjekoliki majmuni koji se pojavljuju u filmu pripadaju vrsti Australopiteka, koji su mnogi smatrali prvom vrstom hodajućih hominida na Zemlji. Bez obzira na vremenski okvir, možemo se vratiti našoj priči, jer dolazimo do najzanimljivijeg dijela – trenutka kada na scenu stupaju osjećaj moći pripadnika čopora…
Na ovoj točki, moramo primijetiti da “instinktivni vođa čopora” nije ništa novo u životinjskom svijetu, mnoge životinje ga imaju (poput lavova). Stoga, našeg samoproglašenog vođu čopora čovjekolikih majmuna moramo drugačije nazvati. Jedini izraz koji nam pada na pamet u ovom trenutku je “čopor s priznatim-na-sili/mili vođom” kako bismo naglasili odnose koji vladaju unutar takvog čopora, a koji svakako nisu samo životinjski. Životinja ne živi u “svijetu volje za moći”, to je isključivo ljudski svijet. Stoga trebamo pažljivo promatrati ključnu sekvencu prikazivanja “osvita čovjeka” u Kubrickovom filmu – događaj borbe između dva čopora oko izvora vode. Ako je jedini cilj u toj borbi bio otjerati pripadnike drugog čopora od izvora vode kako bi se pripadnici našeg čopora mogli napiti, tada volja za moći još nije u igri i to je još uvijek puko životinjsko ponašanje. Međutim, ako ste nakon borbe zarobili i asimilirali pripadnike drugog čopora u svoj, tada definitivno govorimo o tipičnoj volji za moći. Tek u društvenoj zajednici poput “čopora s priznatim-na-sili/mili vođom”” volja za moć kao ideja može u potpunosti zaživjeti i razviti sve svoje potencijale. Međutim, ne smijemo zaboraviti da je “čopor s priznatim-na-sili/mili vođom” samo ideja kao što su to ideje vladara i privatnog vlasništva. Naša teza je da smo u ove suštinske ideje morali biti duboko uvjereni da su stvarne i istinite, a ne samo ideje, kako bi se u nama konačno upalio “vječni plamen” volje za moć…
Važno je primijetiti da u prethodnom postu opisana uloga vođe čopora – od samog početka – nije podrazumijevala nikakvu odgovornost. Čovjekoliki majmun koji se proglasio vođom čopora mogao je čopor voditi na “dobar” ili “loš” način, a jedino drugi čovjekoliki majmun u borbi mogao ga je smijeniti. Uobičajena biološka naracija o udruživanju životinja u čopore radi preživljavanja u otvorenim prostorima savane, u ovom slučaju čovjekolikih majmuna, sada se nadopunjuje našom pričom o volji za moći cijelog čopora…
Prema tome, pored ideje kralja i privatnog vlasništva, prepoznajemo i ideju države (čopora s priznatim-na-sili/mili vođom) kao jednu od mnogih pozornica na kojima se odvija predstava života pod nazivom Volja za moć. Na što pokušavamo ukazati? Pokušavamo ukazati na to da bilo koja druga dobro oblikovana suštinska ideja koja bi duboko prodrla u ljudsku prirodu i njenu inherentnu kreativnost mogla, u doglednoj budućnosti, svrgnuti samu ideju “volje za moć” s prijestolja. I naravno, mi to pokušavamo s različitim stupnjevima uspjeha, kao i mnogi prije nas! Ako je u mnogim ljudima Bog danas ‘uspio’ umrijeti, zašto bi ‘volja za moć’ u njima morala ‘do vijeka’ plamtjeti? Ne mora! Parafrazirajmo riječi iz jednog od prošlih postova: Čovječanstvo je preuzelo svoju sudbinu u svoje ruke. Više se ne mora boriti oko izvora vode, kao što se ne mora skrivati od savanskog pirgastog lava… U ovom dobu, na jedan nama još uvijek nejasan način, kao da se otvara mogućnost da svaka stvarna povlaštenost napokon postane dostupna svima što bi automatski porušilo temelje volje za moći u našem biću… Međutim, čini se da čovječanstvo ove ‘sluteće mogućnosti’ još nije svjesno…Možda će se to, na kraju krajeva, zaista dogoditi, da čovječanstvo postane svjesno ideološke pozadine volje za moć u ljudskom biću. No isto tako, možda će ga ubrzo novi barbari vratiti u “staro okruženje”, što, kao što znamo, nije tako rijedak slučaj u povijesti.
Ovom pričom željeli smo poručiti da čovjek, zbog svoje umnosti i sklonosti utjecaju vlastitih ideja, doživljava svijet kao volju za moć ili kao božje djelo. U svojoj suštini, volja za moć, kao i svaka druga ideja, nema utemeljenje u stvarnosti; stoga ona ne predstavlja stvarnu moć, osim na papiru i u ljudskim umovima. Ako želimo izvući neki zaključak o volji za moć kao takvoj, možemo reći da se najvjerojatnije radi o atavističkoj težnji da se stanje ugode održi pod svaku cijenu… i to je krajna točka našeg zaključka.
Kada govorimo o propasti metafizike, dakle, ne mislimo ni na što drugo osim na osvještavanje tog našeg inherentno ‘idejnog pogleda na svijet’; činjenice da na svijet (koji je stvaran, ali nema smisao) ne možemo drugačije gledati osim kroz neku smislenu ideju koja je – protivno njemu samom – nestvarna; njena jedina čvrsta poveznica sa svijetom smo mi sami.
Vrijeme je za odjavu ove teške, možda najteže misli, koja nam je u Pustopoljini pala na um. K tomu, ovoga puta, ona, opet samo kao ideja, prkosi temeljnoj ideji iz arsenala našeg Učitelja…
No, za trenutak zastanimo i zapitajmo se kako bi o tom momentu (pojavljivanja volje za moći) zborio sâm Nietzsche? Možda bi opisujući tu pojavu s nesagledivim posljedicama uporabio i ove teške i duboko-dramatične riječi koje je napisao u svom istoimenom nedovršenom djelu:
“Mora postojati mnoštvo vjere; da se smije suditi; da nedostaje dvojba s obzirom na sve bitne vrijednosti – to je pretpostavka svega živog i njegova života. Nužno je, dakle, to da se nešto mora držati istinitim – ne to da nešto jest istinito.”
A možda je Nietzsche, na svoj način, bio u pravu, kao što smo i mi u pravu – na neki svoj. Sjetimo se njegovih riječi iz S onu stranu dobra i zla:
‘Svijet gledan iznutra’ i ne može biti ništa drugo doli volja za moć! Ali, čije je to stanovište? Tko je taj koji na svijet gleda iznutra? To može biti samo naš Ego, upojedinačena jedinka (ili samo misao, perspektiva) izuzeta iz cjeline svijeta.
Bez imalo Duha u sebi (iako praktički to nije moguće, jer je svaki Ego u svijetu primoran pripustiti Duh Cjeline u sebe), Ego i ne može biti ništa drugo doli volja za moć. Na neki čudan, polumističan način, zamišljamo da se svaki Ego (pojedinačnost) želi rastegnuti kako bi dosegao Cjelinu iz koje je otrgnut. I onda, to njegovo nastojanje prepoznajemo kao volju za moć…
Znamo da razaranje iluzije još ne daje istinu nego samo nešto više neznanja, neko širenje našeg “praznog prostora”, porast naše “pustoši”.
I jesmo li, onda, dosegli ‘Nietzscheovu visinu’? Smijemo li u svoju blizinu doista pripustiti ‘pustoš’ koju nam je sâm navijestio….? (pritom, njegov način uporabe jezika, onu, svima znanu, ničeansku poetiku filozofske misli, dakako, nikada nećemo dosegnuti)
Čovjek konačno u stvarima nanovo ne nalazi ništa doli ono što je u njih sam metnuo: – ponovno se nalaženje zove znanost, umetanje pak – umjetnost, religija, ljubav, ponos. U obojemu bi, pa neka je to i dječja igra, valjalo nastaviti i imati dobrano hrabrosti za oboje – jedni za ponovno nalaženje, drugi – mi drugi! – za umetanje!
I ovo je Nietzsche iz ‘Volje za moći’… onaj Nietzsche ‘s tristo svojih pročelja’… koji je s jednim od njih – po našem mišljenju, dubljim i vedrijim od ostalih, možda bio spreman i samu ‘volju za moć’ staviti na kušnju, kao što smo je i mi sada spremni staviti…
– I hoćemo li…? – u ‘đavoljskoj dreci’ upućujemo veseli poziv svim slobodnim duhovima u našoj blizini
Travanj 2015.
Kratka povijest (ideje) volje za moći I.
Stanley Kubrick & Arthur C. Clarke: ODISEJA U SVEMIRU 2001.
Ciljevi mogu biti plemeniti – sreća svih ljudi, spas planeta u ekološkom smislu i sl. – i manje plemeniti – vlastita sreća, sreća pojedinog naroda ili države… – do potpuno neplemenitih: osobno bogaćenje, vladanje drugima itd. Svejedno, sredstva za ostvarenje ciljeva života postoje uvijek u samo dva oblika: mrkva i batina; Mila i Sila. Zbog toga, često dolazi do paradoksa: za ostvarenje kakva plemenita cilja čovjek može koristiti i sredstva batine!
No, važno je znati: ciljevi, smislovi, vrijednosti jednog života ili života vrste – stvari su duha. To su samo ‘ideje u umu’, od dobrote do zloće, od istine do laži; od života uronjenog u asketsku meditaciju do života posvećenog stjecanju materijalnih dobara. Ciljevi jednostavno nisu stvarni. Oni su samo izvedenice naše potrebe za Ugodom i izbjegavanjem Neugode. Nažalost, sredstva za ostvarivanje ciljeva stvarna su koliko to mogu biti – Mila i Sila, dvije sestre koje mrze jedna drugu, ali koje jedna bez druge ne mogu. A tako je dok je njihovih ‘roditelja’ – Ugode i Neugode…. Kako sam dospio dotle da budem ‘tako pametan’ kao moj Učitelj u Ecce homo, premda svojom pameću protivan njegovoj, pročitajte u ovoj kratkoj pripovijesti.
Kratka povijest ideje Volje za Moći
U pradavna vremena, u nepreglednoj savanskoj pustoši afričkog kontinenta, postojalo je osamljeno drvo/stablo (ili pećina, uzvisina, što god) na kojem se čovjekoliki majmun, koji je nastanjivao ovo područje tisućama godina, osjećao iznimno sigurno i ugodno… ‘Mjesto’ na stablu bilo je bogom dano: osim od paklenog sunca štitilo je i od prirodnih neprijatelja, poglavito pirgastog savanskog lava koji do njega ni pod kojim okolnostima nije mogao dospjeti. Može se zaključiti da je to mjesto na osamljenu drvetu/pećini/uzvisini bilo povlašteno u svakom pogledu u odnosu na druga mjesta u savani. Svaki čovjekoliki majmun u čoporu želio je počinuti na njemu. Međutim, mjesta je bilo samo za jednog. Svaku večer vodila se krvava borba među našim precima za bogom dano mjesto. Majmun koji bi tog dana u borbi pobijedio počinuo bi na njemu vidajući svoje rane. Dakako, čovjekoliki majmuni nisu vječno mogli ostati u njemu. Glad i žeđ primorali bi ih da siđu sa stabla ili uzvisine (ili iz pećine) i priča bi se ponavljala iz dana u dan.
A onda, jednoga dana, snimatelji filma Odiseja u svemiru 2001. 🙂 ili sama evolucija ‘pokazali su’ jednom majmunu iz čopora kako da kost davno crknute životinje iskoristi kao oružje (premda je u izvornoj Clarkovoj/Kubrickovoj zamisli to ‘učinio’ crni monolit). Nastupila je prekretnica. S kosti u rukama kao novim oružjem, čovjekoliki majmun se s lakoćom mogao obračunati s drugim majmunima iz čopora, i ne samo tog, nego i bilo kojeg drugog dana. Tako je povlašteno mjesto na stablu dobilo svoga stalnog stanodavca. Čvrsto držeći kost u svojim rukama, ‘izabrani’ čovjekoliki majmun po prvi je put u svom životu zadobio nov osjećaj koji ga je sada cijelog prožimao; osjetio je… da je na neki način i on ‘povlašten’… po nečemu poseban u odnosu na druge (majmune)… na isti način na koji je to bilo i mjesto na stablu/uzvisini/u pećini u odnosu na druga mjesta u savani. Povlaštenost, kao takva, prema tome, nosila je najveći stupanj sigurnosti i ugode i čovjekoliki majmun je to vrlo brzo shvatio. “Bilo bi sjajno kada bih mjesto na drvetu mogao zadržati, a da se više ne moram boriti s drugim majmunima”, morao je pomisliti. U tom trenutku, a da to još nije znao, formulirao je prve obrise vlastite volje za moći… Da bi ove mogućnosti uopće postao svjestan, čovjekoliki majmun morao je početi razmišljati. I druge ideje počele su mu padati na um, njemu ili njegovim potomcima – svejedno, a među njima svakako vrijedi izdvojiti dvije…
Ideja ‘vladara’, ‘kralja’, vođe čopora vjerojatno je bila prva. Povlaštenost može zadržati, ako postane samoproglašeni vođa čopora. Tako bi dobio priliku povlašten položaj zadržati putem drugih smicalica; mogao bi, primjerice, dopustiti drugim majmunima da zauzmu ‘njegovo’ mjesto na drvetu, ali samo do trenutka kojeg on odredi, mogao bi im čak i pokazati kako se rukuje s kosti crknute životinje kao oružjem i sl.
Druga ideja ticala se pak povlaštenog mjesta. Zašto ga ne bi proglasio svojim produljenim dijelom… a odatle i – vlasništvom? Kao što je ruka koja je držala kost bila njegova, njegovim vlasništvom je ‘novim ukazom’ moglo postati i povlašteno mjesto na drvetu. I ova ideja (koja je zasigurno morala pasti na pamet njegovim mnogo kasnijim potomcima) omogućila bi čovjekolikom majmunu zadržavanje ugode koliko je to dulje moguće.
Ono što smo ovim kratkim tekstom htjeli poručiti odnosi se na sljedeće: u korijenu bilo kojeg oblika volje za moć nalazi se povlaštenost bilo kojeg oblika. Ideja kralja i ideja privatnog vlasništva utemeljene su na prvotnom osjećaju povlaštenosti kako bi ga legitimirale pred Drugim. Sada se već može reći: kralj po sebi povlaštena je osoba, kao što bilo koja stvar na svijetu može postati nečije privatno vlasništvo. Poštenije bi bilo reći da se radi, zapravo, o ulogama. Svatko može dobiti ulogu kralja, kao što svaka stvar može zaprimiti ulogu nečijeg privatnog vlasništva. Kralj i privatno vlasništvo samo su pojmovi, ideje u našem umu. Zato Žižek neprestano govori o predstavi zvanoj život.
Odatle, volja za moć može biti shvaćena kao težnja prema određenim ulogama (i vlasnik privatnog vlasništva je samo uloga), a ne nekim stvarnim faktima. Podsjetimo, stvarni fakti samo su Ugoda i Neugoda koji se osjećaju izravno, bez posrednika. Međutim, volji za moć neophodni su drugi.
Sutradan, čovjekoliki majmun proglasio se vođom čopora. Imao je tu kost u rukama, sredstvo batine, oružje koje mu je davalo moć nad drugim majmunima. Pored toga, povlašteno mjesto na drvetu odredio je svojim stalnim prebivalištem, ako ne još vlasništvom…
(nastavit će se)
Srpanj 2014.
O ‘koristi’ duha (ili o borbi riječima između Neozbiljna Duha i Moćnika Svijeta)
Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ
Perspektiva je sve. Mi smo središte svijeta čiji smisao tek trebamo stvoriti. Priznajte, tako banalan naputak na vrhu piramide životne mudrosti, ipak niste očekivali. Oduvijek su vas uvjeravali da takvu sebičnost ni u jednoj prilici ne biste trebali iskazivati. Trebali bi se povinovati onomu što većina smatra da je dobro, a dobro je ono što je, za većinu, korisno… Tu ‘zelenolivadsku’ sreću stada, a zapravo, moralni imperativ koji ide na ruku svim moćnicima svijeta, Nietzsche je u Zarathustri nazvao zmajem ‘Ti Treba Da’…
Pa i samo ‘imanje duha’ nekako mora biti korisno. A korisno je ako može poslužiti manipulaciji. Upravo to mi je došao objasniti jedan moćnik svijeta, bez imena i prezimena, pa sam ga morao nazvati upravo tako – Moćnik Svijeta, zatekavši se bez poziva u mojoj Prostoriji s Kolom:
– Sve što radimo, radimo sa svrhom! – reći će mi odmah na početku svoje besjede ovaj zmaj ‘Ti Treba Da’ – Ne razmišljate li i vi slično, Magičaru? Uostalom, niste li i vi nedavno spominjali nekakvu svrhu…? Ah da, sad sam se sjetio, smisao života…
– Da, ali nisam ga vidio u utilitarizmu kao vi… – rekoh suho – Pojam koji slavim je eudomonizam, smisao života treba samo usrećiti pojedinca bez uplitanja bilo kakve koristi u igru…
– Ha, ha, ha… – nasmija se moj sugovornik. – Samo ga vi, kako kažete, ‘slavite’, i ostanite ‘neozbiljnim duhom’!
Koji duh smatramo neozbiljnim? Vjerojanto onaj, koji uživa u dočecima Novih godina ili ‘proslavi’ solisticija kod Stonehengea, koji se raduje prolasku kakvog rijetkog kometa ili kiši meteora na nebu; općenito, koji je prepušten “lijepom trenutku” čitanja i pisanja praznom od bilo kakva smisla, da ne govorimo o tome – koji se posvetio slavljenju bijednih pojmova… Dakako, u svom životu, često smo… prečesto, stizali biti ‘neozbiljnim duhom’ – sasvim dovoljno da nas neozbiljno shvate u bilo čemu drugom. Zbog te i takve osobine naše nutrine, kojoj danas, bez uvrede, većina ‘duhovnih pojedinaca’ Europe podliježe, moćnici, poput ovog, ne cijene nas.
I sada se bahato osvrtao oko sebe.
– Lijepo vam je ovo Kolo… – kazao je prilazeći mu. – Za koliko ga ‘dajete’?
– Kolo nije na prodaju! – sijevnuh očima.
– A je li…? – bezobrazno će na to moj gost i zavrti ga. Uskoro je zastalo na meni dobro poznatoj knjizi. Mogli smo pročitati:
Zapravo čovjek neće “sreću”… – Slast je osjećaj moći: isključe li se afekti, isključuju se i stanja koja najviše daju osjećaj moći, dakle slast.
– A šta kažete na ovo?
– Priznajem, većini ljudi i to je dovoljno. Ali ne sumnjam da ćemo zbog slasti na kraju propasti… – rekoh zijevnuši, odajući time svoju nezainteresiranost za daljnji razgovor.
Moćnik, kojeg u sebi započeh nazivati i čovjekom-životinjom, nije se dao zbuniti te ponovno zavrti ‘duhovnu skalameriju’. Nakon što se ovoga puta umirila, mogli smo pročitati:
Nema ni “duha” ni uma ni mišljenja ni svijesti ni duše ni volje ni istine: sve same fikcije koje su neupotrebljive. Nisu posrijedi “subjekt” i “objekt”, nego određena životinjska vrsta što uspijeva samo uz stanovitu relativnu ispravnost, prvenstveno pravilnost svojih zamjedaba (tako da može kapitalizirati iskustvo).
– Ili ‘uzalud vam trud svirači’ – dometnu jetko Moćnik – Mi smo ti koji određujemo što je duhovno vrijedno. Niste to znali? Mi čak određujemo – naravno, u određenom vremenu i na određenom stupnju razvoja, i što treba smatrati pod riječi ‘duh’… dakle, njeno značenje!
– Hvala Bogu, pa od nje odustadoh… – dometnuh zlurado – te mu pokazah uramljen naziv iznad ulaznih vrata Prostorije s Kolom.
– Vidi, vidi…O Umu i njegovim Igrama… – pročita moj gost – Ah, pa vi ste tako… htjedoh reći duhoviti, ali kad ste već odustali od toga izraza, onda moram reći simpatični… Ali poslušajte ovo! – reče, pa još jednom okrenu šarku Kola koja ovoga puta osobito prodorno zaškripi:
Korisnost održanja stoji kao motiv razvoja organa spoznaje, oni se razvijaju tako da je njihovo promatranje dovoljno da nas održava; toliko realnosti vrsta zahvaća zato da bi njome zagospodarila, da bi je uzela u službu.
Neko vrijeme nismo ništa govorili.
– I onda, imate li barem kakve koristi od njega? – prenu tišinu moj nepozvani gost.
– Od koga?
– Pa od ove skalamerije!
– Nemam!
– Znači, hoćete reći da vi tu po cijeli dan sjedite i razmišljate… sjedite i razmišljate… i da tek po neki put i nešto zapišete, bez ikakva povoda i krajnje svrhe, onako bezveze… Poneki čitatelj naiđe i to pročita i to je sve?
– U neku ruku…
– Ne razumijem!
– Teško je to razumjeti, priznajem… – teško sam uzdahnuo.
– Znači, što mogu zaključiti? Vi tu sjedite i razmišljate, ponekad nešto zapišete, i jedinu korist koju izvlačite jest to da sami sebi prekratite vrijeme… A ne mislite li, da biste tim svojim pisanjem, ipak nekako, mogli pomoći čovječanstvu?
– Pa da! I da onda neku ideju koja mi padne na pamet iskoristite za vaše potrebe! Čujte, dosta su moja ‘braća po mlijeku’ za vas učinila…
– Zar mislite da bih i danas bio toliko zločest i to učinio? Ha, ha, ha!
– Čujte, u ovim trenucima jako me podsjećate na Velikog Inkvizitora Dostojevskog…
– Onda nećemo dalje u ovom smjeru – reče moj nepozvani gost i okrenu se na drugu stranu.
– A tko vam je ovo ovdje? – rukom je pokazao na smrznutu Tetku u kocki leda.
– To je moja poveznica sa sadašnjim dobom.
– Ha! Zgodna vam je ta ‘poveznica’… a zašto je ne odledite?
– To vas se ne tiče! – grubo odbrusih, ali kad shvatih da sam pretjerao, pomirljivijim tonom pridodah – …Nije joj još vrijeme… i znate, pomalo je naporna…
Moj gost napravi prstima gestu mimike prevelikog pričanja i upitno pogleda u mene…
– Ma da… – nevoljko protisnuh i isti trenutak osjetih kao da sam na neki način izdao Tetku. Bio sam na rubu snaga u razgovoru s ovim nemogućim čovjekom-životinjom.
– Ali jasno vam je da bez drugih ljudi ne možete. – nastavio je dosadnjaković – Biti, ostati sam na ovom svijetu – čista je iluzija. Uostalom, ne želite li imati prijatelje, ženu koju volite, djecu također…?
– Moram priznati, da više nisam siguran što želim… – rekoh skrušeno. – Ljudski odnosi, u posljednje vrijeme, postali su klopka za moju dušu, grozomorna hijerarhija, u kojoj kao da svakome valja pronaći svoje mjesto. Netko mora biti ispod, netko iznad tebe… taj ‘društveni strukturalizam’ naprosto me počeo gušiti…
– Ali ne zaboravite – ima i onih koji su s vama u istoj ravni! – veselo će moj gost i na trenutak zaledi svoj izraz lica.
– Eh da, ima i onih koji sa mnom u istoj ravni… – prozborih odsutno.
– S druge strane, nitko vas ne sprječava da probate ‘skočiti’ na mjesto iznad vas, da se u društvenoj hijerarhiji popnete na više mjesto, uopće, da se vinete iznad svih ostalih…
– A što je, onda, po vama, krajnja svrha takvog postupka? Da nije možda ‘postati najmoćniji čovjek na zemlji’? – upitao sam.
– Upravo tako, moj prijatelju, premda i sama borba za društveni status nudi slast, uzbuđenje koje nigdje drugdje nećete pronaći – potvrdi čovjek-životinja – Čovjek sve što radi, radi zbog moći i utjecaja. Zauzeti vrh piramide ljudskih odnosa, vjerujte mi, cilj je svakog života. Batalite taj svoj sadržaj do kojega toliko držite. Uzmite ga u obzir jedino ako vam pomaže uspeti se na društvenoj ljestvici i ostvariti cilj koji sam vam spomenuo.
Svoje se “ja” vazda promiče na štetu drugoga; život uvijek živi na račun drugoga života – tko to ne poima u sebi još nije učinio ni prvi korak prema čestitosti.
– Eto, vidite! Čak je i Kolo stalo na moju stranu… Izdajte taj roman, vidim da su vam čak i odobrili financijska sredstva za to, ali shvatite, to se dogodilo samo zato jer je to nekome bilo u interesu, a ne zato što je vaš sadržaj, sadržaj vašeg ili bilo čijeg drugog romana, nešto uistinu vrijedno po sebi… Postoje samo ljudska mjerila a njeni ključevi se nalaze u našim rukama, he, he.
– I sad ću vam odati našu tajnu! Vidite, i mi ponekad trebamo ovakve Prostorije s Kolom da bismo u njima nešto stvorili… Ali to što bismo ovdje stvorili, naravno, može biti samo moralne prirode. Nama trebaju robovi! Stvaratelji smo ljudskih vrijednosti, dakle, upravo onoga čime se nesretno poigrao i taj vaš učitelj potkraj života… Stoga, ako nas u tom smislu ikada budete trebali, tu smo – preko puta, naše prebivalište podigli smo u vašem susjedstvu…
Nakon tih riječi Moćnik napusti Prostoriju s Kolom. Uskoro sam ga mogao vidjeti kroz prozor kako se približava ružnoj, divovskoj građevini koja se doista pojavila nedaleko od moje nastambe – velikom plavom neboderu s tisuću upaljenih svjetala na svojim prozorima – odsada, prostorumnom simbolu postojanja te ubitačne, grozomorne hijerarhije društvenih odnosa.
U tom trenutku, prisjetio sam se kratke književne crtice koju sam napisao prije nekih petnaestak godina. Nosila je naziv ‘Neboder’ i u njoj sam izgleda opisao ono što mi je danas osvanulo u susjedstvu. Donosim je u cijelosti:
Stajao sam pred ulazom u neboder. Bilo je mračno, sitna jesenja kiša rominjala je ulicama. Plava grdosija nadvijena nad mene upijala je moju sjenu. Jedna hitronoga žena prešla je cestu i stala nešto tražiti po džepovima. Da li u ovom trenutku još mogu biti vani, pomislio sam.
Neboder je preda mnom, tamna staklena vrata, neljubazan portir i sitni sat dolaska; bojim se da ga ne iznevjerim. Slina je klizila suvratkom mog kaputa. Trinaest puta sam kihnuo i sada sam želio to obustaviti. Žena me nešto upitala. Nisam znao što joj točno odgovoriti. Sve je izgledalo pomalo mračno i bezizgledno. Ipak, prešutio sam joj to.
Pored ulaznih vrata, na jednom panou stajao je natpis:
“KUĆA BITKA SAD JE PUSTA.
UĐITE I ODIGRAJTE JEDNU OD NAJNOVIJIH INTELOVIH IGARA…!”– Da li se bojiš? – pitala me – Znaš, ja se bojim.
Udrvenio sam oči. Hladnoća mi je već odavna udrvenila lice. I s ovom ženom mi ima poći?Uhvatila me za ruku. Postajalo je sve hladnije, a sumrak se činio sve zlokobnijim. Ali znao sam – u neboderu daju sve na osvjetljenje i grijanje. Konačno mi je svršiti s tim. Gledali smo u neboder kao opčinjeni.
Ulazak više nisam mogao odgoditi.
Svrnuvši svoj pogled na Tetku u kocki leda, ponovno sam se vratio razmišljanju.
U pogledu Nietzschea, ovaj čovjek-životinja djelomično je imao pravo. Nakon što je cijeli život osuđivao moral, Nietzsche se potkraj svog misaonog pothvata posvetio upravo suprotnoj zadaći, stvaranju jednog takvog morala… Čemu? Zašto samo “ne objesiti svoju volju i svoj zakon iznad sebe”, kako je savjetovao u Zarathustri? Da bismo bili u stanju stvoriti nešto istinski novo, i kao takvi čak i postali korisni čovječanstvu (kako bi to, valjda, želio svaki moćnik svijeta), ‘osuđeni’ smo imati svoj moral. Ljudska mjerila nisu naša mjerila, nismo pozvani sudjelovati u igrama moći, i biti zastupljeni u velebnoj, ali zlokobnoj piramidi društvenih odnosa. Pozvani smo biti sami, u miru, i na svijet gledati drugim očima. Ako igdje imamo drugačiji poriv, i u čemu se razlikujemo od drugih ljudi, on se ogleda u tome da želimo na svijet gledati drugim očima. Nas, zapamtimo to, ubija svakodnevica. Mi novo potrebujemo kao što moć potrebuje prosječan čovjek. To je jednostavno tako. Ako mi ne vjerujete, sačekajte moje godine…ili odustanite, i javite se neljubaznom portiru na ulazu u Neboder… ne brinite, unutra za svakoga je lako naći mjesto…
Ožujak 2013.
Cvjetanje ‘novog formalizma’ (uzgred i o stvarateljevoj volji za moć)
Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ
Bilo koja društvena institucija (obrazovna, politička, vojna i sl.), osim što u pojedincima zadovoljava tu nezaobilaznu ‘društvenu potrebu’ “pijenja vode iz istih cisterini”, uglavnom su poligon za oblikovanje odnosa moći. No, to nije ništa novo. O tome su već pisali Horkheimeri, Weberi i drugi sociolozi i filozofi. Ipak, postoji poseban trenutak kada to osjetimo na vlastitoj koži. Hladno promatramo što se događa po mračnim hodnicima institucije u kojoj, pukim slučajem, zarađujemo svoj kruh. Na svakom koraku, kroz pukotine u zidovima, osjećamo notorno pregrupiranje moći među ljudima koji u njoj sjede… Tako je i u mojoj instituciji. Ono što čini našu praksu pregrupiranja moći malo drugačijom u odnosu na druge društvene institucije jest činjenica da se formalizam pokazao kao iznimno prikladno sredstvo za tu zadaću.
Cvjetanje ‘novog formalizma’ u društvenim institucijama ne može proći nezapaženo. Svaki dan ne samo da ispunimo na tisuće obrazaca, nego i utrošimo barem deset puta više riječi u formalnim razgovorima preko fiksnih i mobilnih telefona, instant messengera, video alata, pa čak i u naoko neobveznim razgovorima za vrijeme pauze, za stolovima, kod nas naročito, udomaćenih kafića. Današnjica počinje ozbiljno bolovati od formalizma. Zapravo, moć je pronašla svojega novog slugu.
Igre moći odvijaju se oko donošenja ili nedonošenja novih pravilnika i izvješća o napredovanju u zvanju nastavnika, uključivanja ili isključivanja profesora iz članstva u povjerenstvima i odborima, prihvaćanja ili neprihvaćanja studijskih programa i znanstvenih projekata, i tako dalje. Velika većina znanstveno-nastavnog osoblja na fakultetima posvećuje najmanje vremena svojim primarnim zadacima: stvaranju vlastite znanosti i prenošenju znanja studentima. Općenito, vrlo malo vremena posvećuje se studentima, premda se radi o dvije osnovne funkcije znanstveno-nastavnog rada koje su navedene u statutima visokoškolskih ustanova, kao i u Zakonu o visokom obrazovanju. Ali jasno je zašto je tako – jer nisu uključene u odnose moći.
Kada to tako sročite poželite čovječanstvo (ili barem onaj njegov dio koji se odnosi na birokraciju društvenih institucija) naciljati dvocijevkom. Ne možete povjerovati da čovjek nije u stanju drugačije urediti svoje odnose, pa i dalje stojite do uvjerenja da je Nietzsche grdno pogriješio kad je došao do zaključka da je ‘bitak tubitka’ – volja za moć. U svojoj, za života neobjavljenoj, knjizi istog naziva trebao je napisati da se ta postavka odnosi isključivo na bitak onoga ‘Se’ kojega je Heidegger ‘na pasja kola’ “istračao” u svojemu Bitku i vremenu – naše, svakidašnje, jalovo ‘ja’ koje se povinuje društvenim konvencijama, a nauštrb vlastitog Ja. Na ovaj način propuštena je prilika da bitak ‘pravoga’ tubitka i najzagriženijim Nietzscheovim učenicima ne ostane nepoznat.
Uspjeti u društvu, biti ‘glavni’ za druge ljude i u očima drugih možemo samo u formalnom smislu – ako drugi o tome ostave trag, svoj pristanak na nekom formularu. Inače, zašto bi ikada priznali da nad njima imamo bilo kakvo pravo a kamoli moć, makar ih mi u ime istog/iste zlostavljali u fizičkom smislu? Moć, kao takva, može biti samo formalna, ali nasilje koje se u njezino ime provodi jest stvarno.
Premda je u Volji za moć najmanje upravo spomenute ‘volje za moći’, postavlja se pitanje možemo li samog Nietzschea braniti od njegovih ideja pravdajući ga pogubnim utjecajem njegove sestre (nacizmu sklone Elisabeth Förster-Nietzsche), pogotovo s obzirom na izbor naslova njegove posljednje knjige? Kada citira latučkog poglavicu Commora Bakeru koji i doslovno kaže: „Dobri su ljudi svi slabi: dobri su jer nisu dovoljno jaki da budu zli“, onda imamo problem ako ovu čestitu izjavu želimo prevesti u podnošljiv oblik filozofskom čitatelju koji se užasava nasilja ali ipak štuje filozofa pruskih korijena. Ali Nietzsche je doista neuvijeno tvrdio: sve je volja za moć!
Da je vrijednost svijeta u našoj interpretaciji (da su možda gdje drugdje moguće i druge interpretacije no puko ljudske), da su dosadašnje interpretacije perspektivične procjene, s pomoću kojih se u životu, t.j. u volji za moć održavamo radi porasta moći, da svako uzvišenje čovjeka sobom donosi prevladavanje užih interpretacija, da svako dosegnuto ojačanje i proširenje moći otvara nove perspektive te poziva na vjerovanje u nove obzore – to se provlači mojim spisima! Svijet koji nas se nešto tiče patvoren je, t.j. nije činjenično stanje nego neki spjev i zaobljenje nad mršavim brojem promatranja, on je u “tijeku”, kao nešto što biva, kao patvorenost koja se uvijek iznova odgađa, koja se nikad ne približava istini jer – “istine” nema.
Ne bismo li, onda, i mi, premda isprva uvijeno i stidljivo, u sebi trebali iznaći nekakvu svoju, vlastitu volju za moć? Stvarateljevu volju za moć? ‘Neodraslost’ stvaratelja, njegovu nezrelost, karakterizirat će najmanje tri stvari: sklonost vraćanju u prošlost, neozbiljno shvaćanje svoje umjetnosti te užasavanje nad svakim vidom nasilja i nepravde. Svaki duh sklon je vraćanju u prošlost, a nezreli mu naročito pribjegava, jer još nije spreman svoj pogled baciti u budućnost (zreo duh uvijek je ‘jedno’: prošlost, sadašnjost, budućnost). Ne uzimanje svoga unutarnjeg poz(r)iva ozbiljno ima za posljedicu da on (nezreli stvaratelj) uvijek nešto piskara, fotka, slika ali sve to radi ‘samo za svoju dušu’; u rijetkim slučajevima kad svoj poziv i shvati ozbiljno često mu je potreban drugi da ga vrednuje. Užasavanje nad nasiljem i nepravdom, kao treća karakteristika nezrelog duha stvaratelja, naročito je pogubna jer proizvede gomilu kritičkih djela/izraza za društvo u cjelini, a koji zamagle onaj čisti vidik na svijet oko sebe koji svaki zreli stvaratelj uvijek ‘nosi sa sobom’. Ali to je nužan put. Što ga prije prođete to ćete prije postati svjesni odvajanja koje će uslijediti. Odvajanja od društva, njegovih institucija, formalizama, stremljenja slavi, volji za moći. Vi ne pripadate u taj tor, ali tajanstveno – sve to opet imate na svoj način! Imate svoju ‘instituciju’ (stvarateljski opus), ‘formalizam’ (stil), ‘stremljenje slavi’ (želju za utjecajem) te stvarateljevu volju za moć (volju za preoblikovanjem života u cjelini).
Kada se i ne biste složili s ovdje upotrijebljenom terminologijom u objašnjavanju vas samih, neki mali djelić volje za moći nikada u sebi nećete moći negirati i dobar je – jer čuva od prehlade. Važno je da vašu volju za moć ne brkate s voljom za moći drugih. Ona u sebi nema ništa zajedničko sa snovima o slavi, osiguranom mirovinom u nacionalnom društvu pisaca, likovnjaka i sličnima, općenito s prihvaćanjem i pohvalama drugih. Ona i doslovno želi da se po vašoj misli, djelu, preoblikuje sam život, da utječe na pojedince, epohe, po mogućnosti čitav život. Totalitarizam takva stava ipak nije nasilan. Vi želite preoblikovati život, ali samo na dobrovoljnoj osnovi. Često ulogu drugoga stvaratelji moraju sami preuzeti, u tom slučaju, nema im druge nego da sami sebe preoblikuju… Takva vam je umjetnikova volja za moć i naučimo je opisati Nietzscheovim vokabularom. Opijajte se životom kad je i gorak (a prečesto je gorak), postanite svjesni jedinstvenosti postojanja i ovoga trenutka. Ovladajte bezgraničnom znatiželjom i osjetljivošću na zbilju koja će vas nagraditi ekstatičkim iskustvima zbog kojih se više nećete moći oduprijeti nagonu stvaranja… i utjelovit ćete je… Pritom, vjerojatno ćete htjeti da vam svi iz „posluha prave ljubazno lice“… Takve vas Nietzsche vidi – kao umjetnike od glave do pete, ili nešto skromnije, slobodne duhove koji su ovladali svojom voljom za moć…
O Duhu i njegovim Moćima 