Srpanj 2011.
“Misao misli” – “Filozof filozofa”
Fridrich Nietzsche: TAKO JE GOVORIO ZARATUSTRA
Da ja znam porijeklo svoje
Nezasito kao plam
Gorim, Zgaram sebe sam
Što god darnuh, svjetlost posta
Što ostavih ugljen osta
Sigurno je da sam plam
Prolazim pored vrata filozofskog kabineta koja su iznenađujuće blizu vratima mog ureda. Na samim vratima primijetim dobro poznato lice. Naravno, Nietzsche, najhrabrija filozofska luda među filozofima! Studente i sve zainteresirane poziva se da ponedjeljkom u 19,15 prisustvuju seminarima ili čemu već, na kojima će se moći slobodno raspravljati o vitezovima filozofske misli od kojih je samo jedan Nietzsche. Zvuči primamljivo, ali odmah u sljedećem trenutku odustajem. Akademski raspravljati o Nietzscheu bez stvarne “potrebe za njim”, njegovim riječima, čini mi se potpuno izlišnim. Vjerojatno će se sudjelovanje u raspravi i ocjenjivati.
Zagonetna Nietzscheova ideja o „vječnom vraćanju jednakog“, prema mom mišljenju, nikada se do kraja ne može razumjeti, možda tek na trenutke osjetiti kao što je to i učinio njen tvorac te je obznaniti svijetu. Isto tako, ne sumnjam da je i sâm Nietzsche tom svojom mišlju možda i želio ostati neshvaćen.
Tu najdublju od svih, „misao misli“ prvi put objavio je Nietzsche u svojoj Veseloj znanosti. Potom ju stavlja u usta svog Zarathustre, a zatim ju ponavlja i u S onu stranu dobra i zla.
Sada razmišljam o tome kako mu je ta “misao misli” prvi put pala na pamet. Možda se to dogodilo dok se sagibao nad lavorom hladne vode u iznajmljenoj sobi ljetnikovca u Sils Mariji, zapljuskujući se njome i povremeno pogledavajući svoj odraz na slomljenom zrcalu okačenom o drveni stup. Možda mu je baš u tom trenutku glavom prošla ta slavna misao o „vječnom povratku jednakog“, jer misli upravo tako čovjeku i dolaze. Možda je u tom trenutku uzdahnuo jer je shvatio da tu istu misao u svom vremenu nema s kim podijeliti i da će to moći tek s onima koji još nisu bili ni rođeni. Ali nevažne su duhovne konotacije o tome što je slavni filozof u tom trenutku mislio. Ono što sam želio ovdje istaknuti odnosi se na to da je njegov pokret potpuno nevažnog sagibanja nad lavorom hladne vode, pa barem u nekom obliku, “zapamtila” i njegova okolina: drveni stup o koji je bilo okačeno slomljeno zrcalo, škripavi pod, pod njegovim nogama, krevet standardnih dimenzija s bijelom posteljinom nabacanom ili uredno složenom (u slučaju Nietzschea ne mogu proniknuti koji bi slučaj bio primjereniji – nabacana i izgužvana ili uredno složena posteljina) i tome slično.
Stoga se ne čini nerazumnom želja francuskog pisca, esejista, Allain de Bottona da posjeti ljetnikovac u kojem je Nietzsche živio dok je stvarao svoja najveća djela. Gledati okolinu u kojoj se porodila jedna iznimna misao ne čini se, s duhovne strane, izlišnom radnjom. U nekom obliku mogu se osjetiti zaostale energije, možda i čestice koje su prebivale u danas mrtvom pojedincu koji je stvarao originalni duhovni svijet u sebi. Zbog toga se i ja želim popeti do Sils Marije i suočiti se s intimnim stvarima slavnog filozofa čije su misli toliko utjecale na moj život. Zbog iste potrebe želim posjetiti i Kafkinu kuću u Pragu i vidjeti krevet u kojem se jednog jutra probudio osjećajući se poput velikog žohara. Nisu to činovi običnog turističkog razgledanja, to su uzvišena podsjećanja na okolinu u kojoj su moji duhovni preci živjeli i stvarali, a koja i danas posjeduje ono nešto od običnog intimnog pokreta koji su oni svakodnevno činili.
Friedrich Nietzsche: TAKO JE GOVORIO ZARATHUSTRA >>> citati
Srpanj 2011.
“Postoji” li vrijeme?
Immanuel Kant: KRITIKA ČISTOG UMA
Martin Heidegger: BITAK I VRIJEME
Ah, ta moja tetka! Stanovali smo neko vrijeme skupa prije nego je otišla u Venezuelu, a ja se vratio u Indiju. Voljela je jutrom pjevati kroz otvoren prozor i način na koji spravljam kavu. Ipak, s vremena na vrijeme, ispod svojih dugih trepavica promatrala je tu čudnu stvarnost oko sebe neprestano zapitkujući. Jednom tako, dotakli smo se i vremena.
– Postoji li vrijeme? – upitala me je iznenada.
Na trenutak, odložio sam žličicu kojom sam upravo kavom do vrha napunio staru džezvu i prije nego li ću smjesu zamiješati i vratiti je na štednjak, pogledao je ravno u oči.
– Postoji li vrijeme? Kakvo je to pitanje? Postoji se u vremenu, a Vrijeme bivstvuje samo na sebi svojstven način.
Htio sam reći da vrijeme zapravo vremeni ili ovremenjuje, a onda sam se otrijeznio. Razgovaram s četrdesetgodišnjakinjom koja vrijeme doživljava isključivo kroz vlastitu dosadu. Koliko je, zapravo, ta tema zanima?
Živimo u postmodernom dobu, svakoga zanima sve, ali trenutačno, ne dulje od trideset sekundi. Tako je bilo i s mojom tetkom. Nakon trideset sekundi dograbila je novi Klik magazin sa sofe i utonula u uobičajeno isprazno bivstvovanje.
Tu noć, ipak, dao sam si truda i otišao na stranice Foruma. Pokrenuo sam temu na način kao da je pokreće moja tetka, umislio sam da sam ona i postavio nepretenciozno pitanje, u stilu, između lakiranja dva nokta, postoji li vrijeme. Uskoro, na moju udicu počeše trzati prekaljeni „forumaši“. Sa svih strana započeše dolaziti postovi u kojima jedni tvrde da postoji, a drugi ne. Pritom, svi redom podastiru neke svoje dokaze. Tako vam je na forumu. Lako vam je s “vremenom”, pomislim, o njemu baš svatko može pričati što god hoće. Ali u tom trenutku prođe me blaga jeza, od najvišeg do najnižeg leđnog kralješka. To pitanje o vremenu nije nimalo bezazleno. Zapravo, ključno je za jednu, duhovno svjesnu egzistenciju. Način na koji se odnosimo prema jednom takvom pitanju puno govori o nama. Mnogi ljudi koji su živjeli prije nas, na puno ozbiljniji način, mislili su o njemu. Recimo, Kant. Taj moralni čistunac i getoist (nikada nije otišao izvan svog Königsberga) smislio je fantastičan koncept prostora i vremena. Kazao je da se oni “nalaze”, zapravo, u našim glavama, da ih osjećamo kao što se osjećaju naočale na nosu. Stručnim filozofskim diskursom:
“Vrijeme nije ništa drugo do forma unutarnjeg čula, to jest opažanja nas samih i našeg unutarnjeg stanja… ono određuje odnos predstava u našem unutarnjem stanju.”
A malo dalje, u cijelu priču uključuje i prostor:
“Uzeti oboje zajedno, prostor i vrijeme, naime, jesu čiste forme svega čulnog opažanja i time oni omogućuju sintetične stavove a priori. Ali ovi izvori saznanja upravo time (što su samo uslovi čulnosti) postavljaju sebi granice, naime da se odnose na predmete samo ukoliko se oni smatraju za pojave, a ne ukoliko predstavljaju stvari po sebi.”
Najpoznatija izjava o vremenu, pak, seže od Sv. Augustina. Na prvu, čini se da je kazao kao da ništa nije kazao, ali kada se malo bolje razmisli, iznenađujuće je intuitivno točno pogodio prirodu vremena. Pitali su ga što je to vrijeme a on odgovorio:
„Kad me ne pitaju, znam; kad me pitaju, ne znam.“
Jedno vrijeme svog života, uz tajnu vremena sav sam bio prionuo. Iščitavao sam čudesnog Plotina, Pascalove intrigantne misli, nezaobilaznog Nietzschea (Vječni Povratak Jednakog) i mnoge druge, u potrazi za, ako ne već odgovorom što je to vrijeme, barem bogobojažljivim odnosom prema tom pitanju. Drugim riječima, nisam nimalo sumnjao da vrijeme „postoji“. Na kraju, najuzvišenije misli o vremenu pronašao sam, analogno, kod najvećeg filozofa 20. stoljeća – Martina Heideggera. Među čudesnim rečenicama njegova Bitka i vremena izvukao sam njih nekoliko te ih postavio na forum na isti topic, ali ovoga puta pod svojim pravim imenom:
“Odlučnost ličnosti nasuprot nestalnosti raspršenosti u samoj je sebi protegnuta stalnost, u kojoj tubitak kao sudbina drži „uključene“ u svoju egzistenciju rođenje i smrt i njihovo „Između“, i to tako, što je tubitak u takvoj stalnosti za Svjetski-povijesno svake svoje situacije trenutačan … … Stalnost se ne oblikuje tek putem, i iz, uzastopnog dodavanja „trenutaka“, nego ovi iz već protegnute vremenosti budućnosno bijućeg ponavljanja.”
“Protegnuta stalnost” odgovara toj našoj svijesti u vječnoj sadašnjosti, koja se za vrijeme našeg života pomiče po liniji vremena i prostora predstavljajući osjećaj vremena. Uzbudljivo je to što Heidegger tvrdi da se ona zapravo ne mijenja, da se zapravo uvijek radi o jednoj te istoj “protegnutoj stalnosti”, odnosno da u svijesti nosimo potpuno jednak osjećaj i na dan polaska u školu i danas dok pišemo ovaj post. Ono što se mijenja je izvan nas i mi se u tom izvan “gubimo” prema zagonetnom zakonu vlastitog bitka.
“Pitanje ne može glasiti: posredstvom čega tubitak polučuje jedinstvo slijeda za neki naknadni čvrsti lanac niza „doživljaja“ što su uslijedili i slijede, nego: u kojoj se vrsti svojeg vlastitog bitka on gubi tako, da mora sebe tako reći tek naknadno skupljati iz raspršenosti i za svoje Skupa izmišljati neko obuhvaćajuće jedinstvo?”
Tetka je prešla na gledanje nove turske sapunice na televiziji dok drhtavom rukom posežem za Bitkom i vremenom na polici, malom zdepastom debelom knjigom u kojoj se na jednom mjestu našlo toliko magičnih misli/riječi kao ni u jednom djelu prije ni poslije njega. Pitam se hoću li opet osjetiti istu jezu koju sam osjetio i prvi put iščitavajući nesumjerljive misli njemačkog doktora filozofije. Pronalazim stranicu s danim rečenicama i osjećam upravo isto. Riječi i dalje imaju za mene magičnu moć. Čitav odlomak završava neobično pomirljivom rečenicom od koje bi se svakom čestitom filozofu trebalo grašcima znoja orosit čelo:
Tmine se daju raspršiti to manje što nisu razmršene već ni moguće dimenzije primjerenog zapitivanja, a u svima njima tjera svoje tajna bitka i, kao što je sada postalo jasno, tajna kretanja.
– Šta to čitaš? – evo ti tetke – Daj ovamo! – I svojim ručerdama zgrabi knjigu.
Započe naglas čitati rečenice s nasumično otvorene strane (“svetu stranicu” sam u zadnji tren stigao zaklopiti).
– Ma znaš šta? Meni ovo izgleda kao da se netko vrhunski zajebava…
Nije li, naprosto, neodoljiva, ta moja tetka? Toliko o percepciji Heideggera s početka 21. stoljeća… A gdje smo mi ono stali? No, „postoji“ li vrijeme? Jeste li barem zauzeli stav prema tom pitanju?
Lipanj 2011.
Prostor umjetnosti
Anselm Kiefer: SVAKI ČOVJEK STOJI ISPOD SVOJE NEBESKE KUPOLE
Kada sam u svom filozofiranju domišljao izraz “prostor umjetnosti” kao jedan od dva prostora “ponuđena” čovjeku ( drugi prostor je, naravno, “prostor života” oba predstavljeni nešto kao perspektive gledanja u postojanju), nisam ni slutio da on negdje već stoji oslikan simbolično i to upravo na jednom platnu ovog umjetnika nazvanom Svaki čovjek stoji ispod svoje nebeske kupole iz 1970.
Slika prikazuje čovjeka, sićušnog u svojoj beznačajnosti, kako stoji negdje u preoranom polju prekrivenom snijegom pod SVOJOM nebeskom kupolom. Izvan kupole je ISTO takvo polje i tamni svod. Čemu kupola, pitat ćemo. Izrazita simboličnost neobičnog književnog motiva zaokuplja našu pažnju. Filozofija bi takav motiv sebi objasnila odnosom subjektivnog i objektivnog, a književnost se podičila da je napokon oslikana.
Anselm Kiefer nije slučajno prvi umjetnik o kojem pišem. Moje zanimanje za njega seže dobrano petnaestak godina unatrag kada je i nastao prethodni tekst. Inače, neosjetljiv za likovnu umjetnost, o kojoj ćete na ovom blogu čuti podosta pesimističkih izjava i predviđanja, u slučaju ovog njemačkog slikara ostao sam bez daha. Svako njegovo platno, koje uzgred možete pogledati na Artcyclopediji, nosi neodoljiv filozofsko-književni pathos promatranja svijeta oko sebe zbog kojega Kiefera tako dobro razumiju književnici.
Što znači transcendirati, ako takvo što uopće postoji, vidljivo je na spomenutom platnu. To je upravo “izići iz sebe”, barem za trenutak napustiti svoju vlastitu kupolu (a koja se ovdje može shvatiti kao vlastita perspektiva gledanja na svijet bilo kroz pragmatičnost, volju za moć ili nešto treće) i možda ugledati “stvari kakve jesu” ili se pak stopiti s prirodom u jednoj izvanredno zagonetnoj općenitosti, potpuno zaboravljajući na sebe da bi se konačno našli upravo u – “prostoru umjetnosti”. Jer, prostor izvan naših kupola nije čovjeku nedostižan prostor, čovjek ga napokon i pod svojom kupolom zamjećuje. Ali bitno je primijetiti: zamjećuje ga samo ako je svjestan kupole kroz koju gleda. Svaka umjetnost započinje promatranjem. Najbolja možda i kod nje završava. Iz takve perspektive napokon “prostor umjetnosti” za čovjeka je nešto bezgranično, ali i nešto o čemu zapravo nema iskaza.
I danas stojim iza svake zapisane riječi o ovom platnu. Kako bih naglasio taj nikad prežaljeni osjećaj uzvišenosti koji dominira Kieferovim slikarstvom, taj hudi osjećaj kojeg smo u postmoderni negdje zagubili (možda i u supermarketu pored police s mrkvom i peršinom pokraj koje se pak nalazi polica s monografijom ovog i drugih slikara), donosim još jedno njegovo platno ne manje čudesnog naziva uz primjeren i njime inspiriran književni odlomak na kraju jedne od mojih tužnih priča o životu u provinciji u 2000-im.
Naziv platna je Tvoja starost i moja starost, i starost svijeta, a prigodan književni odlomak koji mu pokušava barem približno stati uz bok glasi:
Provincije su od rata na ovamo, a to sam htio ispričati ovom pričom, postale bezduhovne pustinje u kojima borave materijalizam i primitivizam. Ništa više nije isto, niti će tako ostati u budućnosti. Možda je Walter Benjamin zazivajući prošlo vrijeme kao ono koje je uvijek bolje od budućeg, utvrdio istinu zasvagda. Možda je samo naša uobrazilja da napredujemo, da se krećemo već nekamo u tmini svemira, a zapravo igramo i glumimo u samo nama razumljivom komadu zvanom ljudski život koji sve lošije završava. Dok iščitavam ove bijedne stranice o bijedi provincije, naravno, ne mogu zaobići i bijedu samoga sebe koja isijava na dnu svake priče. To su danas proplamsaji umorna čovjeka, možda promašena života, ali britke riječi. One su mi jedine još preostale i žeđaju za stvarnošću s kojom se svaki dan susrećem, s kojom žele odsad pod svaku cijenu stupiti u odnos i izgraditi neki svoj, najlakše je reći, književni svijet. Možda svjetlo toga svijeta bude dovoljno da zakrili današnju tamu onog s druge strane. Anselm Kiefer jednu je svoju sliku nazvao „Tvoja starost i moja starost, i starost svijeta“; ja bih je mogao preobratiti u „Tvoja bijeda i moja bijeda, i bijeda svijeta“, ali ovoga puta ne žaleći niti svijeta kojeg ocrnih, niti sebe kao pisca ovih redaka.
Lipanj 2011.
Supersudarač na vrhu planine
Large Hadron Collider: HIGGSOV BOZON
Duhovnost čovječanstva, a tu doista mislim na izvornu duhovnost, u ovom vremenu kao da je pala na pleća zajednice fizičara čestica. Čini se da jedino još oni, mimo svakog koristoljublja i gledanja na život kroz prizmu „vlastitih prilika“ nastoje uzvisiti čovjekov duh.
Na ovom blogu ste već mogli pročitati da čovjekov duh raspolaže četirima moćima: religioznošću ili moći sagledavanja cjeline, umjetničkim osjećajem, filozofskim pogledom na svijet i tom znanstvenom spoznajom. Sve četiri moći ostaju u domeni zagonetnog i razlikuju nas od svakog drugog živog bića. Religija, umjetnost i filozofija su danas više-manje “mrtve” odnosno ono što se imenuje tim nazivima daleko je od izvornog značenja istih. Preostala je znanost, svojeglava drznica, koja logičkim aparatom u kojoj nadređeno mjesto zauzima matematika nastoji svijet spoznati na svoj način. Nije mi cilj ovdje kritizirati znanost. Promatram je više kao unuku koja se dohvatila te igračke spoznaje koju su joj nekoć dobacili danas “mrtvi” bogovi. Naravno, u jednom obijesnom filozofskom maniru možemo reći da svijet po sebi nije spoznatljiv i da samo čovjek spoznaje. On je taj koji je izmislio spoznaju kako bi preživio u okrilju nepoznatog. On je taj koji se dugo vremena ogledao oko sebe i veselo ustvrđivao kako ima toliko toga nespoznatljivog, ali kao da je i tomu danas došao kraj. Fizičari u CERN-u u Švicarskoj vjeruju da su na pragu posljednje spoznaje – otkrića temeljne čestice materije, stanovitog i ovdje, najvjerojatnije često spominjanog, Higgsovog bozona. Iza toga, teško da će biti moguće nastaviti provoditi znanost u takvom istom, usudio bih se reći, duhovnom obliku. Sva znanost postat će primijenjena znanost.
Stoga mi se i ta posljednja vojska “znanstvenika-duhovnjaka” okupljena u CERNu oko moćnog hadronskog sudarača, čini tek poput “duhovnih izbjeglica” pred sveopćim potopom bezduhovnosti koji zahvaća čovječanstvo. Kao da su taj svoj supersudarač smjestili na sam vrh najviše planine, koju je sa svih strana okružilo “bezduhovno”, potopno more, te da će u trenutku dok voda bude prekrivala i taj posljednji vrh saznati tu najveću tajnu, ali naravno, najveću samo po znanost…
Uistinu, nisam želio uputiti tako teške riječi na račun znanosti, i sad vidim da sam pretjerao. Dočim, smatram je danas jedinom aktivnom duhovnom moći čovjeka u pravom smislu riječi. Međutim, taj znanstveni pogled na svijet učinio je da mnogi znanstvenici, intelektualci i sl. zanemare preostala tri. Sami znanstvenici u svom veličanju znanosti znaju itekako pretjerati, recimo, poput Stephena Hawkinga koji je u svojoj nedavnoj izjavi lakonski ustvrdio kako je danas filozofija mrtva i da se svi lijepo trebamo okrenuti znanosti u otkrivanju posljednjih tajni prirode. E, zbog takvih postoje i ovakvi tekstovi koji imaju za cilj vratiti znanost na njeno pravo mjesto…
U prilogu donosim poglavlje mog romana U zemlji Plavog noja pod nazivom U Tvornici Vječnog Ovremenjavanja Svijeta u kojem se na šaljivo-dubok način upravo tematizira problematika “božje čestice”…
Riječ je bila, zapravo, o dvije beskrajne ploče okrenute jedna prema drugoj koje su između sebe na doista neki čudan i nerazumljiv način spajale prostor i vrijeme. Njihovim radom upravljao je nekakav neugledni bozon koji mi na brzinu uruči masku za udisanje vremena pravdajući se riječima:
– Vrijeme, naravno, proizlazi s prostorom, ali ga je teško odmah osjetiti. Ovdje ga, međutim, ima u dovoljnim količinama. – kazao je pokazujući mi na masku. – Vidite Mađioničaru, sve to činimo kako ne bi zadobili svoju poznatu Glavobolju od nedostatka vremena! – objasnio je.
Zaista dok je izgovarao ove riječi izgledalo je kao da su one već bile izgovorene, da pomoću ovo malo vremena koje sam primao preko maske samo razabirem ono što je već davno izgovoreno.
– Hoćeš reći da me vrijeme na neki način liječi? – odgovorih.
Kimnuo je glavom.
– I, ne plašite se dolaska Velike Bjeline, veliki Mađioničaru? – upita me kroz smiješak bozon zavrćući neke ventile koji su očigledno kontrolirali brzinu proistjecanja svijeta između ploča.
– Nikako! Kao da mi nije prvi put. – rekoh dodatno namještajući masku za vrijeme na svoje lice.
– I, što ima u tvornici stvaranja svijeta? – upitam kad sam se malo priviknuo.
– Tja, ništa, osim dosade stvaranja! – odgovori bozon. – Skačem ovdje poput kakve žabe, od jednog ventila do drugog ventila, a pitam vas, dokle tako i zašto? Da biste vi, likovi stare Pustopoljine mogli zbijati šale! Pih!
– Kako je Bog? – upitam.
– Ma dobro je. Eno ga, čami iza ploča. Njega ovo sve pretjerano ne zanima, mislim, ti tehnički detalji stvaranja svijeta. On je odlučio stvoriti svijet te je svima podijelio zadatke. Mislio je da će ga zanimati, ali ga ipak ne zanima. Vječno je rastresen. Kod njega je postojao samo jedan trenutak lucidnosti, kada je podijelio zadatke u vezi stvaranja svijeta, a taj trenutak je prošao. Iza toga, opet ne zna kud bi sa sobom!
Zatim se pažljivo okrenu oko sebe kako bi bio siguran da se nitko ne nalazi u našoj blizini, a onda mi priđe i prišapnu:
– Ali znate, moj zadatak se ipak čini najvažnijim!
– Da…? – napravih grimasu kao da sam čuo nešto nevjerojatno važno – A od čega se sastoji vaš zadatak, ako smijem znati? – upitah nastavljajući glumiti zanimanje.
– E pa, moj zadatak se sastoji od toga da svemu što iziđe odavde i nepovratno ode u svijet usadim volju za vraćanjem, he, he.Tu smo, dakle, pomislim, ideja vječnog vraćanja je samo jedna od specifikacija tehničkog stvaranja svijeta koja je pod izuzetno sretnim okolnostima postala zadatak života jednog nadmenog bozona…
Lipanj 2011.
Okolnosti prisiljavaju na opsjenarstvo…
Bela Hamvas: FILOZOFIJA VINA
Želio bih da se razumijemo: osjećaj religioznosti o kojem piše mađarski ‘Hiperion’ Bela Hamvas nema nikakve veze s religioznošću glavnih svjetskih religija poput kršćanstva ili islama. Ono što nam on nastoji prenijeti je osjećaj… osjećaj religioznosti u svojoj izvornosti, kojem nije potrebno nijedno ime, čak ni ono boga. Samo i isključivo osjećaj božanske stvarnosti s kojom se čovjek susreće odmah na početku svog postojanja. Zbog toga mu Nietzcheova filozofija nimalo nije strana a njegovo pisanje kao da slijedi naputak njemačkog filozofa:
… govoriti se smije samo ovako: cinično i bezazleno, okorjelo i rafinirano, gotovo opako pametno; a istodobno čista srca, vedro i jednostavno kao pjev ptice!
Taj pomalo šeretski i zanesenjački pristup pitanju božanstva razotkriva i nešto od postmodernog osjećaja današnjeg čovjeka. Izvornu religioznost, baš kao što je to tvrdio i Nietzsche, možemo živjeti u svako doba – ali samo unutar nas samih. Tako ju je živio, čini se, i Bela Hamvas. Tog duhovnog pustinjaka koji je dobar dio svog života proveo u getu mnogi će tek posthumno razumjeti. Meni osobno, otvorio je puteve prema drugačijem pogledu na stvarnost te mi se oduvijek činio najboljim uzorom za početak pisanja o religioznom osjećaju u našim bićima.
Svoju „Filozofiju vina“ Hamvas neobično drsko, za jedno znanstveno doba, posvećuje ateistima prozvavši ju čak Molitvenikom za ateiste. Ali daleko od toga da se ova knjiga može shvatiti kao ozbiljan napad na ateizam ili znanost. “Filozofija vina” predstavlja poziv za proširenje vidika u poimanju jedinstvene i čudesne stvarnosti oko nas, a nikako za šuplju polemiku o postojanju i nepostojanju nekakvog vrhunaravnog „nadbića“. Kada govori o Bogu, Bela Hamvas čak predlaže i druge vrste riječi: poljubac, zanos, kuhanu šunku ili baš – vino, nastojeći u intelektualca-znanstvenika-ateiste osvijestiti taj drugačiji i neposredniji pristup stvarnosti.
Bilo kako bilo, svaka priča o religioznom osjećaju ne može izbjeći metaforu božanstva. Zašto uopće ‘religiozno’? Zašto bavljenje ‘religioznim’? Religiozni se osjećaj ovdje shvaća kao duhovna moć čovjeka ravna ostalim duhovnim moćima – spoznaji, mišljenju i stvaranju. Najkraće bi je se moglo opisati kao onu moć s kojom možemo vidjeti svijet u svojoj povezanosti, u Jednom. Međutim, prava istina o religioznosti danas je mučna. Čini se da nas je gotovo potpunoma napustila, iščezla. S njom, kao jednom od moći duha, najteže izlazim na kraj. Tek u rijetkim prilikama uspijevam je osjetiti. A ‘osjetiti’ je upravo prava riječ kada želim uputiti na ono religiozno u nama. Nažalost, ljudi iz dana u dan sve više gube taj osjećaj. Zašto je tomu tako? Plaćamo li uobičajeni danak napretka civilizacije?
Netko bi mi možda s pravom spočitnuo da miješam lončiće, da je ‘vjera’ mnogo širi pojam od ‘religije’, pod kojom se uvijek misli neka konkretna religija poput kršćanstva, islama ili hinduizma. Međutim, ispod svoje filozofske mantije imam spreman odgovor. Ako upotrijebim termin ‘vjersko’ nisam li time unaprijed označio nešto strašno dogmatsko u samoj srži te riječi, nešto što kao takvo najprije podsjeća na slijepo i zadrto vjerovanje u nešto, a što upravo želim izbjeći. Zbog toga, mnogo umjesnijim čini mi se upotrebljavati izraz ‘religiozno’, pogotovo stoga što u sebi ne nosi konotaciju na vjerovanje bilo kojeg oblika. Upravo glagol ‘osjetiti’ a ne ‘vjerovati’ predmnijevam u smislu izraza ‘religiozno u nama’.
U okviru prvog posta o religioznom u našim bićima, religiozno nastojim dovesti u vezu s barem jednom drugom moći duha i odabrao sam znanost. U knjizi „Kontakt“, neokrunjenog kralja popularne znanosti Carla Sagana, postoji trenutak kada Ellie, junakinja romana, uvjerena znanstvenica, zadobije osjećaj/vjeru u matematičku narav stvarnosti. To je onaj trenutak kada joj vanzemaljac/Veganac otkriva nevjerojatnu tajnu numinoznog (slutim da je taj pridjev bio i osobito drag autoru) broja “pi” u kojem su Veganci otkrili, nakon tko zna koliko decimala, zagonetno pojavljivanje neobično dugačkog niza sastavljenog od isključivo jedinica i nula. U tom trenutku, Ellie shvaća da matematika nije samo ljudska umotvorina koja joj omogućuje uopće nešto “sintetički apriori” zaključuje o svijetu, nego da je sama stvarnost matematička i da ona to može, pazite na riječ koju ću upotrijebiti – osjetiti. Osjetiti matematičku stvarnost – upravo tako. Pa iako se radi samo o romaneskno uobličenoj hipotetskoj tvrdnji, ona predstavlja najbolji primjer kako znanstvenika uputiti da osjeti, a ne samo spozna stvarnost. Moje je mišljenje da su svi veliki fizičari svijeta „očijukali“ s numinoznim, od Alberta Einsteina preko Richarda Feynemana, Davida Bohma, pa sve do Carla Sagana. Primjerice, sâm Albert Einstein tvrdio je kako je teoriju relativnosti, mnogo godina prije konačnog uobličenja, mogao „osjetiti“ u sebi.
Završavam zapis jednim, svojim tekstom o ‘religioznom’ inspiriran upravo “znanošću” Bele Hamvasa iz “Filozofije vina”.
Te 1999.-te, predzadnjeg dana ljetovanja na Malom Lošinju, osjetio sam prisustvo božanskog. Rukom sam mogao pokazati dio Lošinja u kojem je boravilo. Bilo je samo prisustvo, iluzorno bi bilo zamišljati nekakav lik. Do tog trenutka, mi, božji dječaci, preko dana kupali smo se u moru a navečer u vinu. Možda nam je vino sada došlo glave, možda ga je već toliko bilo u našoj krvi da nam se Bog počeo priviđati. Jer, kako kaže Bela Hamvas, na kraju ostaju samo dvojica – Bog i vino. Mi smo bili vino a Bog je bio bog.
Iduće jutro, poranio sam na plažu. Okupao sam se u uljno mirnom moru i nakon toga zapalio cigaretu. Jutarnje sunce izvodilo je svoju čaroliju na površini vode bljeskajući s tisuću svjetala. Savršen trenutak, pomislim – božje vrijeme. Bilo je to jedini put da sam se ustao tako rano i išao na plažu tako rano. Sve ostale dane ljetovanja uslijed noćnih pijančevanja spavao bih do podneva i plaža me ne bi vidjela. (Tek mnogo godina kasnije, ponovno ću se ustajati rano i odlaziti na plažu rano kako bih doživio to božje vrijeme.) Dok smo u rana jutra po povratku iz grada lijegali u krevet, on je već zamijenio noć za dan, dok smo se rješavali mamurluka jutarnjom kavom, on je bio na kupanju i budio vjetrove, dok smo se u vrela poslijepodneva vukli do plaže, Bog je bio (već) u molitvi. Razmimoilazili smo se s njim tako cijeli dan i kad se nakon smrti s njim ponovno sretnemo – što ćemo mu reći? Da smo bili s Njim na istom mjestu, ali ne i u isto vrijeme, božje vrijeme? Mimoilazili smo se s Bogom po cijeni praznine koju na kraju života osjećamo dok čekamo smrt da nas preda u njegove ruke.
Svibanj 2011.
Oplakivanje čovječanstva
Michel Houellebecq: LANZAROTE I DRUGI TEKSTOVI
Michael Houellebecque izgleda mi kao čovjek koji je imao priliku iz neposredne blizine promatrati propast čovječanstva. Sva ta groza i nelagoda koja se može iščitati s njegova lica, nemirne ruke kojima pripaljuje cigaretu za cigaretom, konačno, i sam zaplet njegova romana „Mogućnost otoka“, skovale su u meni tu apokaliptičku metaforu o njemu. Čini se kao da je čovječanstvo već oplakao i da se vratio u vrijeme tik pred njegovu propast mučen budućnošću bez perspektive.
Naravno da je riječ o nečemu drugom, nečemu puno intimnijem nego što je to propast svijeta a što pisac ne skriva od javnosti – radi se o proživljenoj vlastitoj životnoj traumi. Zapravo, uvijek je o tome riječ. I kada naoko govorimo o najopćenitijim stvarima i čini se da ni najmanje ne uplićemo sebe, uvijek na kraju iznjedri naše lice koje skrušeno prizna da je to samo naš vlastiti izraz u ovom svijetu. Ipak, dogodi se da se nečije sudbine na zagonetan način podudare sa sudbinama većeg broja ljudi, u vrlo rijetkim slučajevima i čitavog čovječanstva, a to je, čini mi se slučaj Michela Houellebecquea. On upravo posjeduje tu moć – pisati duboko o tom istom čovječanstvu, uzimati mu mjeru koja mu točno pripada. S tim u vezi, imam još jednu dobru metaforu o M. H.: kao da smo se približili neuglednom usjeku među stijenama prekrivenim grmljem koje kad bi razmakli i ušli u nj – vodio bi nas ravno do središta zemlje…
Bilo kako bilo, svojim ponašanjem u javnosti Michael Houellebecque otkriva i kako je teško biti pisac i pokazivati se u istoj. Koliko samo nelagode i nemira mora osjećati dok je okružen kamerama i fotoaparatima s bljeskalicama… jedino, ako ne spada među beznadno tašte umjetnike kojima to godi. No, Michel Houelebecque nije takav… Uostalom, pogledajte video!
O NEJEDINSTVU, SLOBODI I PATNJI, ZAPRAVO – SVEMU (OSVRT NA LANZAROTE I DRUGE TEKSTOVE M. HOUELLEBECQA) (objavljeno u časopisu 15 dana)
Sve nam se više čini da gubimo vjeru u prajedinstvo svijeta. Ono što svijet jest, kroz zbroj i sinenergiju svih njegovih dijelova, toliko je proturječno u sebi da je, iza toga, teško zamisliti bilo kakvu sliku pretpostavljenog idiličnog prazajedništva. Upojedničenje i sloboda – neoborivi fakti svijeta kakvog poznajemo – ne čine nam se više izmirljivim s pojmovima jedinstva i smisla.
Jedan od „krivaca“ za naš novi stav možda je i M. Houellebecq čije „druge tekstove“ u knjizi Lanzarote i drugi tekstovi upravo pročitah. Da li voljeti ili mrziti slobodu pita se Houellebecq; on sam nema dileme – svakako mrziti. „Metafizika“, koju u konačnici razvija, svoju krajnju točku će doseći u specifičnom razumijevanju pojma istine koju, po Houellebecqu „svaki književnik treba izdupsti svojim pisanjem“.
Kao osobu, Michaela Houellebecqa javnost već dulje vremena doživljava kao dokazanog anti-liberalistu odnosno osobu koja se nikako nije željela povinovati „lijevim intelektualnim svaštarenjem u kojem je ogrezlo XX. stoljeće“. S druge strane, Houellebecqa možemo smatrati i onim književnikom-misliocem čiji su kontroverzni stavovi, u jednoj sasvim postmodernističkoj maniri, svakako s metafizikom davno raskrstili. Stoga, uobičajeno „metafizičko“ značenje pojma istine nikako se ne smije pobrkati s njenim značenjem kojeg nam želi prenijeti pisac.
Houellebecq bez uvijanja kaže da vjerujemo u jedinstvo Istinitog, Dobrog i Lijepog, znači, s jedne strane nimalo nam ne brani naslađivati se plodovima starog metafizičkog vrta, dok s druge, on sam, taj napušteni vrt više ne posjećuje (pogotovo ne, kako bi prevladao egzistencijalno ništavilo sebe kao ljudske jedinke i čovječanstva u cjelini a što se zapravo jedino i činilo tijekom ljudske povijesti). Čovjeku ništa ne može pomoći, kazat će nepomućenim mirom, ali ako ništa, barem se toga mora biti bolno svjestan. Izreći tu „istinu“ naglas – to je taj posao književnika.
Uronimo sada u tu novu-staru metafiziku Michaela Houellebecqa i nastojimo pročačkati njene temelje. Sve se kod Houellebecqa vrti oko pojmova patnje, slobode i (ne)jedinstva. Patnja je iskonska zbog razdvojenosti stvari u svijetu. Sve na svijetu zbog toga pati: subjekt koji promatra, objekt koji je promatrani i neprikosnoveni sudac u svemu tome – bezlični svijet. Zagonetni odnosi između subjekta i objekta, subjekta i svijeta te objekta i svijeta nisu proizvoljni već se u gotovo svakoj epohi ljudske povijesti prepoznaju kao suštinski te uobičajeno imaju za posljedicu čitave gredice postavki humanističkih znanosti u oronulom metafizičkom vrtu.
Ipak, jedna holistička misao pokušala je još davno prevladati tu gorku razdvojenost primamljivom tvrdnjom da je svijet Jedno. Sve je Jedno, ponavljao je i svojim nedoraslim sugrađanima i antički mislilac Heraklit, međutim, „Sve je jedno“ mogao bi biti i najlakši zaključak jedne intuitivne krajnje logike koja se naspram generaliziranih postavki svijeta ponaša suviše površno bez da svoje utemeljenje zaista pronađe na osnovu činjenica vanjskog svijeta. Praizvor svemira ostaje u tami i usprkos svih nastojanja da to ne bude tako. Danas se neki od nas opravdano pitaju nije li taj „praizvor“ uopće spoznatljiv i da li uopće postoji. Čak i znanost treba uzeti s rezervom kada se zalaže za jednu, već kod izgovora, upadljivo glupu ideju o tome da se svemir širi. I o tome se, također, ne može ništa znati. Stoga, stvari treba prihvatiti kakve jesu samo u odnosu na nas, a takve su da bilo kojom metafizikom, intuicijom ili intelektom možemo razlučiti jedino „sveto trojstvo“ – subjekt, objekt(e) i svijet.
Čak i na tako niskoj razini promatranja, mogu nas agnostični cinici navući na tanak led, i sjetiti se, recimo, ideje grčkog filozofa Demokrita koja svijet svodi na „atome i prazninu“. Međutim, uz neznatne preinake, bez problema u atome možemo prevesti i subjekt i objekt(e), dok ulogu praznine u potpunosti možemo prepustiti svijetu, našem praznom svijetu i na taj način dokazati fleksibilnost našeg pogleda.
Sada dolazimo do patnje. Patnja kao takva ipak nije svrha čovjekovog bivstvovanja, kaže Michel. Ona je samo posljedica nejedinstva svijeta odnosno činjenice da je svijet na začudan način – slobodan. I na ovom mjestu riječ sloboda počinje nam se otkrivati u drugačijem, neugodnijem svjetlu. Što zapravo znači kad kažemo da je svijet slobodan? To ponajprije znači da objekti nisu ništa dužni subjektu, da svijet nije ništa dužan objektima, ali ni subjekt nije ništa dužan svijetu. Hoćemo li to izreći kombiniranim jezikom prirodnih i humanističkih znanosti, kazat ćemo: objekti nisu dužni nadavati se subjektu kako bi mu bili spoznatljivi, svijet nije dužan osiguravati nikakvu uzročno-posljedičnu povezanost objekata, ali isto tako, subjekt nije dužan ponašati se u svijetu po bilo kakvim prethodno propisanim normama. Svi smo, tako, nesretno slobodni!
Taj strahotni zaključak, međutim, trenutno nas oslobađa, ali samo za patnju. Jer, upravo u toj točci razmatranja zaista nestaje sigurnost Jednog. Nismo više uglavljeni u nekakvoj strukturi u kojoj vidimo smisao, već smo bačeni na zemlju da se na njoj sami snalazimo kako god umijemo. U takvim okolnostima, izvjesne su brojne neugodnosti i ugodnosti; primjerice, netko nam može nanijeti bol – zbog toga moramo biti neprestano na oprezu. Ali isto tako, i mi drugima možemo nanijeti bol – zbog toga se moramo neprestano samosvladavati, biti moralni. Nitko nam ništa ne može obećati, čak ni Sunce da će sutra opet izići! Sad je jasno zašto H. mrzi slobodu ali i zašto ga odatle sasvim pogrešno smatraju gnjilim desničarom. Sloboda je vraški nezgodna stvar! Također, sada tek postaje jasno zašto jedna od današnjih najutjecajnijih religija svijeta – kršćanstvo – toliko pažnje poklanja slobodnoj volji i njenom izboru. Sve se na ovom svijetu, zaista, vrti oko slobode i patnje.
Kada bih analizirao svoj život, vrlo brzo bih došao do zaključka da sam dobar njegov dio, iz ovdje nebitnih razloga, prvo proveo u osvajanju slobode, a potom, i u bježanju od nje.
Sloboda kao direktnu posljedicu ima nejedinstvo svijeta. Ali ako ne postoji nekakavo prajedinstvo svijeta onda ne mora postojati ni nekakvo jedinstveno stajalište na ovom svijetu o samom svijetu i pripadnim mu subjektom i objektima a koje nam upravo on nudi; ne postoje univerzalne formule koje mogu na bilo koji način pomoći čovjeku kao jedinki i čovječanstvu kao vrsti – u bilo čemu (sjetite se Einsteinovog „Sve je releativno!“, zbog toga nikada do kraja ne možemo povjerovati čak ni u bjelodanu znanstvenu postavku da se svemir uistinu širi ). Houellebecqov odgovor je primjenljiv, ali samo na njega sama, na njegov „skup atoma“, kao i za vrlo slične skupove atoma koje, pukim slučajem, i autor ovog teksta možda zaprima. Međutim, netko treći može reći da on uopće ne osjeća patnju, može reći da nije razumio ni riječ ovdje napisanog i dokazati kako se on, osobno i naprotiv, vrlo dobro osjeća u svijetu. Nevezano uz tekst, za tog bi Houellebecq kazao da je „blizak životinji“ a u ne-podrugljivo prenesenom značenju to bi značilo da je blizak svojim instinktima, prirodi, onomu što je bio prije nego je postao čovjek, ali u tome svakako nije „kvaka“ ovoga teksta.
A u čemu, onda, jest? Nejedinstvo svijeta, te uzrokovane sloboda i patnja na svakog čovjeka se drugačije odražavaju te, zbog toga, u njima stvaraju njihovu vlastitu „istinu“. Sam pojam istine je, dakle, nešto potpunoma subjektivno, preko kojeg onda možemo izgraditi vlastiti svijet i u njemu „imati“ vlastite objekte, što god hoćemo. Jedna od naših „istina“ onda može biti i ova Houellebecqova. Ali – a ovdje treba dobro naćuliti uši – i nečija druga „istina“ postaje moguća, pa čak i ona koja negira Houellebecqovu „istinu“ i negira nejedinstvo svijeta, slobodu i patnju. Međutim – a u tome je „kvaka“ cijelog ovog teksta – samim tim što je neka „druga istina“ moguća na ovom svijetu, nama je dovoljan dokaz opstanka „naše istine“ o tri temeljna pojma od kojih je sazdan bitak svemira – nejedinstva, slobode i patnje – upravo u onom obliku kako smo ih ovdje izložili.
Na ovaj način došli smo do srži postmodernističke filozofije, paar excallance. Sa sjetom u očima i duboko iscrpljeni metafizičkim svaštarenjem, možemo se zahvaliti gospodinu Kantu za misao koju je izrekao prije više od dvjesto godina, na početku ova turobna prosvjetiteljska puta, jer je tek danas dobro razumijemo: da svatko od nas ponaosob ima „moralni zakon u sebi“ po kojem sudi zajedničko nam „zvjezdano nebo iznad“ i da je jedina mudrost svijeta samo to.
Svibanj 2011.
“Štruca” prostorvremena
Brian Green: TKIVO SVEMIRA
Oduvijek sam se zanosio putovanjem u prošlost. Otud i moje razočarenje kad sam u knjizi Briana Greeena TKIVO SVEMIRA pročitao da je jedino moguće putovanje kroz vrijeme ono – u budućnost. U trenutku kada bude izumljen vremeplov postat će moguće otputovati u budućnost i vratiti se u ovo isto vrijeme, sadašnjost, ali ne i dalje od toga. Prošlost ostaje nedostižna prema trenutnim idejama čak i spekulativne prirode današnje generacije fizičara. I što sad?
Svoju prošlost, doživljene trenutke, nekad mi se čini da mogu proživjeti u glavi kao da sam se uistinu vratio u njih. Moj mozgovni vremeplov, pritom, uspijeva zaobići sve fizikalne zakone, ali samo u duhovnoj sferi. I nikako se ne mogu oteti utisku da sam ja, zapravo, još uvijek tamo, u tom svom ludom tinejdžerskom dobu, zarobljen u tkivu prostorvremena, sa zalizanom frizurom i repićem koji je u to doba bio „in“. Jedan dio mene kao da nikada nije odrastao i kao da nikada neće doživjeti starost. Uvijek će mi mahati s tog mjesta, od fizičara dokazane, „štruce prostorvremena“.
Fizikalni zakoni kažu da svaki doživljeni trenutak jednostavno jest, da nastavlja postojati iako sadašnjost od njega sve dalje odmiče. Vrijeme teče dalje, ali trenutak ostaje. Jedini mogući vremeplov koji bi mogli izmisliti i koji bi nas mogao vratiti u prošlost je onaj koji bi nas provodio galerijom smrznutih trenutaka prošlosti bez mogućnosti da ih pokrenemo i u njima nešto izmijenimo. Ali, kad malo bolje razmislim, to mi je dovoljno. Dovoljno mi je sebe vidjeti u nekom prošlom trenutku, za osjećaje tog trenutka će se pobrinuti moj mozgovni vremeplov koji ih ionako čuva u netaknutom obliku otkad su se dogodili.
Poput snimaka fotografskog aparata te nepomične trenutke prošlosti moguće je, govori nam današnja tehnologija, pokrenuti u nekom filmu. Na taj način možda ćemo jednog dana biti u prilici gledati filmove svoje prošlosti i sebe u prošlosti posjećivati kao u muzeju – zamrznutog poput nekog dinosaurusa…
Život u snu
Peter Sloterdijk: KRITIKA CINIČKOG UMA
“Polako i sigurno kako odmiče, život nam sve više nalikuje na ružan san koji smo usnuli još kao djeca, možda negdje između dvanaeste i šesnaeste godine, a iz kojeg se, koliko god se trudili, ne možemo probuditi. Međutim, kako nam ‘život u snu’ postaje sve ružniji to se upornije želimo probuditi. U neka sunčana jutra na prijelazu travnja i svibnja to nam konačno uspijeva. Spremni smo ponovno osjetiti jutro, u istim bojama u kojim smo ga osjećali onda, na prijelazu iz dječje u adolescentsku dob. U tim trenucima čini nam se da smo opet budni, onakvi kakvi i trebamo biti za života, bez sjećanja, s nekakvom neuobličenom nadom u budućnost. Međutim, trenutak budnosti potraje samo tren i mi kao da opet tonemo u san, san turobna života, koji će nam se opet činiti stvarnijim nego taj kratki trenutak budnosti.” [ (Post)ničeancije ]
Uzalud širim lepeze svojih sjećanja ne bih li se nekako opet probudio i osjetio život kakav jest, kakav je zapamtio taj skriveni duh u mom biću. Međutim, Peter Sloterdijk, autor jedne od ključnih knjiga druge polovice 20. stoljeća KRITIKE CINIČKOG UMA koju sam imao prilike na vrijeme pročitati, naučava sličan nauk uz jednu bitnu korekciju. Prije svega, nije naklonjen povratku u prošlost. Uči me, naprotiv, razračunavanju s prošlošću. Ona, prošlost, i vjera u budućnost, opasne su pogibelji za naše biće. Jedino sadašnjost treba cijeniti. Sumnjičavo vrtim glavom nastavljajući čitati pabirke koje sam povadio iz njegove knjige.
A u svrhu čega se treba razračunati s prošlošću kada mi ona jedina čuva trenutke budnosti u mom jadnom životu? Peterov odgovor pogađa u srž: u svrhu buđenja – ne prošlosti nego sadašnjosti. Svi trenuci tobožnje prošlosti jedan su te isti trenutak vječno promičuće sadašnjosti. Zapravo, postoji samo jedan jedini trenutak na ovom svijetu u kojem se naše ‘ja’ rodi, odraste pa ostari i nestane, pritom samo vraćajući pozajmljenu energiju prirodi odakle ju je i uzelo.
Drugim riječima, danas, gotovo zaboravljena, posljednja zadaća prosvjetiteljstva ogleda se u potpunom rasplinjavanju subjekta, onog našeg taštog i katkad sujetnog ‘ja’ koje odgovara um od daljnjeg širenja. To ‘ja’ i danas gospodari našim bićima uživajući sve povlastice socijalne identifikacije. Međutim, smisao tog ‘ja’ samo je jedan – uspjeh u društvu – kako preko nesreće drugih tako i preko nesreće sebe sama. Zbog toga ‘ja’ zanima, ne on, nego društvo u cjelini. Kad vam je uspjeh moto života morate biti spremni primiti i njegovo naličje – neuspjeh. A teško da ste osoba koja svoje životne ciljeve postavlja realno. Zbog toga je većina nas danas osuđena na neuspjeh.
Peter Sloterdijk nas poziva da prestanemo s tim glumatanjem i iživljavanjem. Ako nemamo ambicija nemamo ni želje za uspjehom. Možemo biti tek „orgazmičko slavlje energijskih osobnosti“ kojima je svaki dan života onaj isti.
Ali, je li čovječanstvo spremno otići tako daleko? U postmodernom dobu, očigledno još ne. Prije bi kazali da je riječ o dobro znanom efektu divovskog razvoja zvijezde pred smrt, po kojem se naše ‘ja’ uvećava sve dok se ne raspukne i od njega preostane jedino svjesni oblak energije, koji će odsada svijetom plutati bez imena.
Promislite dobro, vi koji čitanje još uvijek smatrate nekom vrstom posvećenosti, kako bi to bilo ugasiti svoje ‘ja’ pa barem na trenutak, što bi se uistinu dogodilo? Kao prvo, vjerojatno biste započeli raditi ono što ste oduvijek htjeli, momentalno, zavrtjeli se u krug, ili bacili svoj pogled ka oblacima, a potom dugo vremena gledali samo u jednu točku ovog svijeta pomno je proučavajući. Drugim riječima, možda i ništa, ali to iz vas progovara ono što je Željko Kipke nazvao „sveta inertnost“. Druga bitna značajka “života bez ‘ja'” krasi prestanak mišljenja o tome što drugi misle o vama, što vi mislite o sebi, životu; lanac licemjerstva bi se prekinuo, a sujeto-tašti demon usmrtio. Shvatili bi da zaista postoji samo taj jedan te isti trenutak sadašnjosti u kojem se na čudnovat način izmjenjujete vi i svijet. Shvatili biste i da ništa ne možete dobiti, ali ni izgubiti. Ili kako kaže Peter Sloterdijk:
Život može izgubiti jedino sâm sebe.
Većina mislilaca od Platona do Heideggera govori o tom istom. Pogotovo to vrijedi za Heideggera koji je heraldičkim filozofskim obješenjaštvom velikog stila koristeći najnapredniji filozofski diskurs današnjice tumačio ono što bismo nazvali smiješno jednostavnim.
Međutim, zašto je ovu jednostavnu životnu mudrost tako teško spoznati i živjeti? Zašto čovjek svoju situaciju komplicira? Na to pitanje izgleda da je teže odgovoriti nego prihvatiti živjeti po izloženoj jednostavnoj životnoj mudrosti. Tu se već i Sloterdijk zagonetno osmjehuje. Zato, reći će, što:
…naš um uvijek hoće više nego što može.
Gramzivost i pohlepa u gorem, znatiželja u ljepšem obliku – to je čovjek koji nije gladan. Možda pogubnija za život u cjelini je znatiželja jer u igru upliće od prosvjetiteljstva najcjenjeniji nusproizvod evolucije – znanje.
Tako je ovaj tekst stigao dotle da se okomljuje i na ono čovječanstvu danas najdragocjenije – njegovo znanje. To je možda zato što smo predugo meditirali na rečenicom „Znanje je moć“ za koju Peter Sloterdijk kaže da je „ono što je u 19. stoljeću postalo grobarom filozofije“, u trenu otkrivajući nam porijeklo našeg cinizma. Iznimna knjiga ovog iznimnog magičara duha završava ovim riječima:
U našim najboljim trenucima, kada od pukog uspijevanja i najenergičniji čin uvire u dopuštanje a spontano nas ponese ritmika životnosti, hrabrost se može iznenadno najaviti poput euforične jasnoće ili čudesno u sebi opuštene ozbiljnosti. Ona budi u nama sadašnjost. Budnost u njoj uspinje se odjednom na visine bitka. Svaki trenutak spokojno i jasnovido stupa tvojim prostorom; ti se ne razlikuješ od njegove jasnovidosti, njegove spokojnosti, njegova slavlja. Loša iskustva uzmiču pred novim prilikama. Nikakva te povijest ne čini starim. Jučerašnja odsutnost ljubavi ni na što ne prinuđuje. U svjetlu takve prisutnosti duha prekida se staza ponavljanja. Svaka svjesna sekunda briše beznadnu bivšost i postaje prvom sekundom Druge povijesti.
O Duhu i njegovim Moćima 