Studeni 2012.
Život bez briga na književni način
Henry Miller: JARČEVA OBRATNICA
Henry Miller bio je moj prvi učitelj riječi, moja sretna zvijezda na ‘ružičastom raskršću’ života (pod utjecajem Millerovih romana jedno sam vrijeme upravo tako nazivao mladalačko doba), a ujedno i jedna od onih umjetničkih luda koje su znale neodgovorno uživati u životu. Ali takav vam je uzor potreban dok ste još mladi, nemojte to zaboraviti. Zašto? Jer i vi u tom životnom dobu morate biti neodgovorni i neusiljeni. Millerova mudrost ne ide dalje od mudrosti koja se usredotočuje na osobu, ličnost. Taj nikada nije ciljao dalje od života bez briga (Hakune Matate) pod krinkom pisca, pa opet, imao je tu ludu odvažnost da živi život po svome. Svoj credo iznio je u Jarčevoj obratnici, romanu koji pripada trilogiji u koju se smjestila i ona slavnija – Rakova.
Otkrio sam da cijeloga života nisam želio živjeti – ako se ono čime se ostali bave može nazvati življenjem – nego izražavati se. Shvatio sam da me život nikada nije ni najmanje zanimao, nego jedino ovaj posao kojim se sada bavim, koji je nekako paralelan sa životom, koji je njegov dio, a istovremeno i iznad njega. Istinitost me gotovo uopće ne zanima, pa čak ni stvarnost; zanima me samo ono što sam zamišljao, ono što sam svaki dan potiskivao da bih mogao živjeti. Nije me briga da li ću umrijeti danas ili sutra, i nikad me nije bilo briga, ali muči me i kinji da čak još i danas, poslije višegodišnjih napora, ne mogu točno izreći ono što mislim i osjećam.
Poput molitve, ovaj tekst slijedite do u njegove tančine. Ponavljajte kako vas ne zanima život, već izražavanje. Jedno vrijeme neka to bude vaš životni credo. Tako je dobro, kako se poslovično kaže u Bibliji. Istinabog, prije ili kasnije otkrit ćete kako „Amerikanac u Parizu“ u svojim romanima samo opisuje ono što živi, i da se taj život, više-manje, svodi na opis života boema jebivjetra u francuskoj prijestolnici. Ali što se može, vama je u ovom dobu potrebno čitati o jebačini i dobrom provodu, i eto vam odličnog pisanja o jebačini i dobrom provodu. Našeg Henrija na svakom koraku nemimoilaze seksualne avanture, osim što se opija u starom dobrom boemskom duhu i s vremena na vrijeme vodi zanimljive razgovore sa zanimljivim pojedincima o prvim i posljednjim stvarima, mahom iskreno i bez uvijanja. Nakon pedeset pročitanih stranica već ste zaljubljeni u njegovu Monu i željeli biste je pošto poto odvući u krevet. Izluđuje vas njezina nesputanost i koketnost. Ubrzo sričete prvi stih, uskoro počinjete sanjati o vlastitoj slobodi. Ali dug je još put do slobode…
Kada prvi put banete na neko predstavljanje knjige ili pjesničku večer shvatit ćete kako su proza i poezija na njima od drugorazredne važnosti. U prvom planu su pijanstvo i jebačina, oboma dobrodošao vaš talent za suptilnu i otkačenu konverzaciju koja im vodi. Recimo, FAK kao književni pokret mnogim je piscima ostao u sjećanju isključivo po dobrim tulumima, a nikako po književnosti koja se na njima naglas čitala. Kako ćeš svoju pažnju usmjeriti na književnost ako pored vas stoji zgodna i na literaturu nabrijana cura?
Ako se želite istinski baviti pisanjem, onda morate shvatiti da je to osamljena djelatnost, baš kao i čitanje. Nikoga nema u vašoj blizini. Sami ste, vi i vaše nalivpero u devetnaestom, pisaći stroj u dvadesetom i laptop ili možebitno koja druga slična elektronička stvarčica u dvadeset i prvom stoljeću. Književna događanja samo su prilika da zaboravite na pisanje, da malo proživite za vlastiti ćef.
Možda ćete sada razumjeti Charlesa Bukowskog koji je u svom fenomenalnom dnevniku potkraj života pisao o tome kako mu je dosta budala koji se – pazite dobro – samo furaju na književnost a u osnovi im je nešto drugo – ili da se dobro napiju ili da s nekim završe u krevetu. Razdvojite svoj život od svoje umjetnosti i nikad, nikad, ne tražite u životu da vas štede zbog toga što ste ubogi umjetnik, jer riskirate iskrenost pisanja. Život vas mora dohvatiti za gušu, a vi trebate ostati ravnodušni kako na njegove neugodnosti tako i ugodnosti koje donosi sa sobom. Ukoliko ste cinični, naglas ćete svima drobiti kako su životne neugodnosti i ugodnosti samo građa za vaše djelo, ali bolje bi bilo da o tome šutite. Kad ste već stavili na kocku sve, i srce vam je čisto poput pupoljka, čemu još cinizam? Vi ste odsada na putu da postanete entitet koji se izražava, trodimenzionalna fizički živa stvar koja u prostorima uma postaje bezdimenzionalna i bezgranična. Odsad, neka vaše kraljevstvo bude od ovoga svijeta… u kojem postajete đavolski slobodno biće nesputani u svojim prohtjevima…
Drugim riječima, za početak budite Henry Miller – upravo to sam vam želio reći!
O Duhu i njegovim Moćima 
toshimir said,
Studeni 2012. u 12:18 pm
Dobar post.