Kolovoz 2012.
Osviješteni osjećaj
Thomas Nagel: ŠTO SVE TO ZNAČI?
U prolazu, krajičkom oka okrznem tanku ljubičastu knjižicu koju sam za tridesetak kuna kupio na prošlogodišnjem Interliberu. Naslov joj je ‘Što sve to znači?’, a autor Thomas Nagel. Zastao sam, vratio se polici i uzeo ju u ruke. Slučajno, knjižicu otvorim na mjestu početka drugog poglavlja naslova ‘Znamo li išta?’
Ako razmislite o tom pitanju, vidjet ćete da je sadržaj vašeg uma jedino o čemu možete biti sigurni.
Opa! Vrlo dobro. Knjižicu sam pročitao za nekih sat vremena, ali su se na kraju dojmljivijim pokazale opservacije koje su mi pale na pamet u trenutku uzimanja knjige u ruke…
Ponajprije, Thomas Nagel asocirao me je na Filozofiju uma, intrigantan pravac u filozofiji novijeg datuma ali o kojem sam znao vrlo malo. Ono što sam znao svodilo se na informaciju da se o filozofiji uma danas naveliko raspravlja. Također, bilo mi je poznato da je Thomas Nagel upravo onaj filozof koji je sa svojim člankom „Kako je to biti šišmiš?“ zavrtio tu lavinu popularnosti filozofiranja o umu u ovo današnje doba.
Druga opservacija odnosila se na naslov knjige. Naime, ‘Što sve to znači’ nedvosmisleno upućuje na suvremeni ‘informacijski’ način poimanja i rezoniranja stvarnosti. Eto, više nas ne zanima što jest to čime smo okruženi već što to za nas znači. A to je bitna razlika. Svjesno ili nesvjesno, Thomas Nagel, naslovom svoje knjige, izdigao nas je na novu razinu, izmijenio paradigmu postavljanja pitanja, kontekst filozofiranja, prilagodio se vremenu i usput nemarno pridodao podnaslov s jakim konsekvencama: vrlo kratak uvod u filozofiju.
Dakle, današnji filozofi pitaju se što sve to znači, a ne što sve to jest. Krupnim koracima udaljavamo se od metafizike u susret novoj informacijskoj paradigmi koja će nas pokušati uvjeriti da smo okruženi svijetom sa značenjem. Odustali smo od mozganja o prirodi stvarnosti i usredotočili na mozganje o prirodi značenja stvarnosti – za nas i samo za nas. Ukoliko informaciju sebi protumačimo kao podatak sa značenjem, a što je jedan od vrlo pojednostavljenih načina gledanja na informaciju, onda možemo naslutiti kuda nas sve to može odvesti.
Posljednja opservacija u svezi tanke ljubičaste knjižice odnosila se na naslov drugog poglavlja po redu ‘Znamo li išta?’. U ovom slučaju, ne naglašava se samo informacija već i sam pojam znanja postaje dijelom glavnog fundamentalnog pitanja današnjih filozofa. Međutim, baš na tom mjestu onaj isti kepec sumnje i ona ista krtica nepovjerenja ponovno mi proviruju iz rukava. Kako to da je pojam znanja postao sastavnim dijelom jednog tako fundamentalnog filozofskog pitanja bez da se prije toga nismo fundamentalno zapitali o samoj prirodi znanja kao takvog? O jesmo, jesmo, uzviknut će vojska epistemologa i podastrijeti čitav niz pozitivnih uvida o prirodi znanja do kojih su došli u posljednja dva stoljeća. U redu, kažem, i ne želim sada s vama ulaziti u dublje epistemološke rasprave na tu temu. Želim se sasvim jednostavno zapitati: koliko je pojam znanja doista utemeljen u stvarnosti, koliko je objektivan po sebi, a koliko je tek samo ljudska konstrukcija u čovjekovu umu kao i sve drugo?
Jedan od mojih drevnih magičnih talenata instinktivno mi govori da svemir na nekoj ‘zamišljeno-objektivnoj’ razini svakako nije spoznatljiv. Briga svemir za čovjeka i njegovo znanje! Spoznaja je samo ljudska kategorija, dovikuje mi iz svojih nebula, spoznavati je samo jedan način postojanja! Znanje koje proizlazi kao rezultat spoznaje čovjekov je alat u okrilju prirode koji on rabi za kapitaliziranje vlastitog iskustva i ništa više. Naravno, da se s ovim mnogi neće složiti, ali bože moj, živimo u znanstvenom dobu, međutim, dopustite, svatko ima pravo na svoje mišljenje i okanite se uvredljivih komentara!
– Ti si lud! – povika tetka kao da me nije čula što sam rekao – Kako znanje možeš tako nisko postaviti? – procijedi, tresući tepih preko prozora prostorije s Kolom. Mjesecima nitko ništa ovdje nije čistio. Tetka je odlučila odustati od takve prakse.
– Nisam kazao da znanje nije važno. Kazao sam da znanje predstavlja samo još jedne naočale kojima čovjek promatra svijet oko sebe. Samo za čovjeka svijet je spoznatljiv. – ponovih uključujući usisavač u malu utičnicu za struju koju na brzinu zamislim pored vrata verande.
– A kako onda onaj dabar gradi svoju branu na potoku? – upita tetka.
Koji dab…? Gdje se samo sjeti dabra, tetka, pomislih. Ljudi 21. stoljeća izgledaju nekad tako blesavo kad se odmaknu od televizora i računala. Upalio sam usisavač i podesio ga na bezvučni rad.
– On ne zna, on osjeća kako branu treba izgraditi… Čitavo znanje, zapravo, počiva na osjećaju – mirno sam kazao – U korijenu svakog znanja samo je osjećaj. Osjećaj postaje znanje tek kada se osvijesti u umu.
– E baš si munjen! Hoćeš reći da bi jedan matematičar zapravo trebao govoriti ‘Imam osjećaj za brojeve i mogu se s njima izražavati’?
– Znam da zvuči ludo, ali tako nekako…
Više me nije slušala. Okrenula se televizoru na kojem se, pa barem dvanaest sati dnevno, vrtjela Olimpijada. Biciklisti olimpijci sada su jurili uskom cestom oko koje se smjestila šuma. Uz samu cestu, s malenim zastavicama u rukama, poredali su se gledatelji. Kamera juri za biciklistima te se na ekranu gledatelji vide samo u nejasnim kratkotrajnim obrisima. Iz sekunde u sekundu pojavljuju se obrisi novih gledatelja pored ceste. Činilo se da uz biciklističku stazu nikada neće ponestati ljudi.
– Eto, dovoljno mi je samo vidjeti ovaj špalir gledatelja koje više nikad neću nigdje vidjeti osim u ovoj mili sekundi pa da čovjek postane svjestan koliko nas je samo na ovoj planeti. – bubnu tetka i nastavi s trešnjom tepiha.
Svibanj 2012.
Neprolazna misao je iluzija – bitno je kakav čovjek u njoj dobiva lik
Oswald Spengler: PROPAST ZAPADA
U svibanjsko jutro neobično tmurnih boja Kolo je zaškripalo zvukom koji dotada nisam imao prilike čuti. Dok sam pristavljao vodu za kavu ono je izvodilo svoj mali show; škripalo je, šuštalo, šumilo, a čak se u jednom trenutku moglo reći – i zakreketalo. Prišao sam mu i u trenutku shvatio što mi želi poručiti. Kolo Duha Svijeta željelo me je podsjetiti na nekoga, na koga sam vjerojatno zaboravio… možda upravo svog Tvorca, Oswalda Spenglera i njegovu Propast Zapada pod čijim sam se jakim utjecajem nalazio u vrijeme u kojem se Kolo Duha Svijeta prizemljilo u našu prostoriju. Tko je bio Oswald Spengler? Vrhunski ‘morfološki’ filozof, kako bi vjerojatno volio da ga nazivaju ili još jedna nervozna osoba koja se svojim pisanijama osvećivala društvu uz koje nikad nije prianjala? Ako ništa, očekuje se da barem jednu obrvu podignete u čudu kad pročitate sljedeći citat:
Neprolazna misao je iluzija. Bitno je kakav čovjek u njoj dobiva lik. Što je veći čovjek to je istinitija filozofija – naime u smislu unutrašnje istine umjetničkog djela, što ne ovisi o tome mogu li se pojedini stavovi dokazati i čak biti neproturječni.
Stoga, i ne čudi površno čitanje Spenglera od strane mnogih europskih intelektualaca, i prije i poslije, bilo na vrhuncu ili na izmaku snage svoga intelekta a koji su, dakako, redovito uvjereni da upravo njihova misao pogađa bit svijeta neovisno o perspektivi gledanja na isti kroz osobite i zauvijek osobite ‘ljudske’ naočale. Dobar primjer za to je Frank Furedi, jedan od vodećih europskih filozofa danas, čiji sam članak Kraj Europe? imao prilike pročitati u najnovijem broju Europskog glasnika. Furedi bez dlake na jeziku piše o mogućem kraju starog kontinenta prisjećajući se apokaliptičnih riječi ‘njemačke filozofske mašine’ (kako od milja nazivam Oswalda Spenglera) iznoseći pritom jednu potpuno proizvoljnu tvrdnju prema kojoj je sam Oswald Spengler za propast Zapada okrivio, između ostalih gluposti, čak i neobrazovanost masa. Spengler, za razliku od Nietzschea nije ostao nimalo dvosmislen. To mora biti jasno svim njegovim iole boljim poznavateljima. Kraj Europe odnosno Zapada Spengler je vidio kao što se vidi nužan kraj svakog života i za taj kraj nikoga nije okrivljavao. On je kulture i narode koji ih tvore smatrao živim, i odnosio se prema njima, više-manje, kao prema živim organizmima. Ideja o propasti zapadne civilizacije plod je nužnosti a ne nesretnog spleta okolnosti. Osim toga, pored zapadne civilizacije kojoj je prethodila istovjetna kultura, vidio je on i mnoge druge kulture/civilizacije u historijskom kontekstu:
Namjesto one odbojne slike svjetske povijesti u obliku linije, što se održava smo ako se zatvaraju oči pred pretežitom množinom činjenica, vidim prizor mnogih moćnih kultura, koje se rascvjetavaju praiskonskom snagom iz okrilja rodnog kraja, za koji je svaka od njih tijesno vezana u cijelom toku svoga bivstvovanja [poput biljke], od kojih svaka udara pečat svog vlastitog oblika svome predmetu, ljudstvu, i ima vlastitu ideju, vlastite strasti, vlastiti život, htijenje, osjećanje, vlastitu smrt.
Jasno je da se čovjek grozio povijesne sheme ‘stari-srednji-novi’ vijek. Zapad, jedna velika kultura na zalasku, nakupila je stoljeća. Sada joj se kao umornom starčiću sprema neminovna propast, kaže filozof. Sve što se Zapadu danas događa, događa se kao rezultat nakupljenih stoljeća, bora na njegovom licu, koje duh Zapada danas čine duhom jednog senilnog starca. Naravno da se životi velikih kultura ne mogu u cijelosti analogijom prevesti na život jednog živog organizma. Starost jedne kulture, njenu onemoćalost, Spengler naziva civilizacijom, ali koja se nikako ne pokazuje onemoćalom u doslovnom smislu…
Civilizacija je kraj, neopoziv, no s najdubljom nužnošću, biva uvijek iznova postignuta… Tek tako će se Rimljanin shvatiti kao nasljednik Helena… Bezdušni, lišeni smisla za filozofiju, bez umjetnosti, rasni do brutalnosti, bezobzirno se držeći realnih ishoda, oni se nalaze između helenske kulture i ničega. Grčka duša i rimski intelekt – to je to, tako se određuje razlika između kulture i civilizacije. A to ne vrijedi samo za antiku. Uvijek se iznova pomalja taj tip duhovno snažnih, potpuno nemetafizičkih ljudi. Oni u svojim rukama drže duhovni i materijalni usud svakog kasnog doba. Oni su proveli babilonski, egipatski, arapski, … rimski imperijalizam. U takvim vremenima budizam, stoicizam i socijalizam konačno stasaju… i [taj je tip ljudi kadar] još jednom zahvatiti i preoblikovati čovječanstvo koje se gasi. Čista civilizacija, kao historijsko zbivanje, sastoji se u potpunoj razgradnji oblika što su poprimili anorganski sadržaj, što odumiru.
Tetka me zabrinuto gleda. Međutim, nisam se mogao zaustaviti, izgledao sam poput onog lika iz filma Bliski susreti treće vrste koji, gonjen nesavladivim unutarnjim porivom, za vrijeme obiteljskog ručka od hrane u svom tanjuru (pire krumpira?) pravi maketu jednog te istog brda koje mu nikako ne izlazi iz glave – ispostavit će se da se radi o mjestu susreta s vanzemaljcima. Ideja Oswalda Spenglera je smiona, neočekivana, iščašena, filozofski potpunoma luda pa opet, i nevjerojatno primamljiva i potpunoma smislena ako se metodi analogije prizna božansko poslanje u ljudskoj spoznajnoj moći. U ideju rascvjetavanja kultura u vremenu, njihova rađanja, življenja i umiranja, zaljubio sam se još tamo 1990-ih. Ma koliko fatalistički bila nastrojena, čak i totalitarna u svojoj biti, nisam joj mogao odoljeti. Vjerojatno kao i svaka ideja ima u sebi nešto pogrešno, neistinito. Ali sam Spengler, pobogu, naglašava da je svaka misao prolazna, i zapravo ne znam prvi razlog zašto je mojem umu tako primamljiva…
– Sudbina je dobra stvar dok te ne zajebe – procijedi tiho tetka.
Osjećam kao da sam sa sebe skinuo jedan veo, jednu masku. Da, moj je um i dalje, protivno svim postmodernističkim umovima na potezu Lady Gaga – Damien Hirst, zadojen razotkrivanjem smisla ovog besmislenog kretanja, iako sam se i sam sto puta dosada uvjerio da takav – pa barem ne postoji. Ali što o tome misli Spengler?
Zbilja je kukavan životni sadržaj još jednom i malo drugačije izložiti mišljenja o pojmu volje i psihofizičkom paralelizmu, kako je to činilo stotine prethodnika… To može biti ‘poziv’, ali to nije filozofija. Valja šutjeti o onome što ne zahvaća i ne preinačuje cijeli život jednog doba do najdublje njegove osnove…
I naposljetku misao koja me osobito pogađa:
RADIJE KONSTRUIRATI ZRAKOPLOVNI MOTOR NEGO NEKU NOVU I JEDNAKO IZLIŠNU TEORIJU APERCEPCIJE
Sva sreća pa mi je struka povezana s informacijama i njihovim procesuiranjem u strojevima, inače ne bih znao kud bih sa sobom… 🙂
Svibanj 2012.
Pamtimo li razloge svojih mišljenja?
Søren Kierkegaard: ILI-ILI
Søren Kierkegaard, taj neobični ‘filozof-kršćanin’, prethodnik egzistencijalizma, koji uopće „nema strpljenja za život“, došao nam je u posjet. On i njegove pomalo uvrnute rečenice/misli. Doista, neobično je da netko sredinom devetnaestog stoljeća (već) piše na ovaj način:
Kako je užasna dosada… užasno dosadna! Ne znam jači izraz koji bi bio istinitiji jer samo isto spoznaje isto. O, kada bi bilo nekog boljeg, jačeg izraza, bilo bi ipak još nekog kretanja! A ja ležim dokon; jedina stvar koju vidim, to je praznina, jedina stvar u kojoj se krećem, to je praznina. Čak ne patim od bolova… Mene je čak bol prestao da okrepljuje.
Uh, samo da tetku ne probudi. To devetnaesto stoljeće čini je mrzovoljnom preko svake mjere, uvijek je za nešto „modernije“, pa makar to bila i nekakva apstraktna umjetnost sastavljena od najnerazumljivijih šara i oblika, samo joj nemojte pod nos turati tu goetheovsku romantiku, viktorijanski stil ili zaprepašćujuće naivni zanos za razvoj znanosti toga doba. Ipak, nisam siguran da bi devetnaesto stoljeće prepoznala u rečenicama ovog danskog filozofa.
Od danas, odlučio sam Kolu Duha Svijeta prići sustavno. Sve tajne koje nosi u sebi izvući na sunce, jednu po jednu. Zbog toga sam se i započeo sustavno pripremati. Ustao sam se rano, oko šest. Tetka je još spavala; ona i njene lončanice u prozoru. Zapravo, čini mi se da je u snu nekoliko posljednjih mjeseci. U posljednje vrijeme, rijetko sam tu, u prostoriji s Kolom Duha Svijeta. Vjerojatno će se sada iznenaditi kad me ugleda u učenjačkoj pozi, u plavoj kuti, i radnom raspoloženju. Ali valja mi istražiti to Kolo. Valja mi istražiti razloge svojih mišljenja. Osjećam se poput starog dobrog Fausta. Ali kao što ni Zarathustra nije bio vičan pamćenju razloga svojih mišljenja tvrdeći da čovjek u tom slučaju mora biti pravo bure pamćenja kako bi ih mogao sve popamtiti, tako se ni ekscentrični Danac nije pokazao ništa boljim. U svom možda i ponajboljem djelu Ili-ili koje kao da predstavlja jedan od najprofinjenijih načina razdiranja ljudske duše, piše:
Neka me pitaju što hoće samo ne za razloge. Oprašta se mladoj djevojci kada ne može navesti razlog; kaže se da ona živi osjećanjima. Drukčije stoji sa mnom. Uopće imam toliko mnogo i među sobom duboko oprečnih razloga da stoga ne mogu da navedem nijedan razlog…
Poslije izvjesnog vremena češće mi se događa da potpuno zaboravim kakve sam razloge imao da postupim ovako ili onako, i to ne samo u sitnim stvarima već i pri najpresudnijim koracima. Ako se onda opet sjetim razloga, izgleda mi ponekad tako čudan da sam ne želim povjerovati da je to bio razlog… Razlog je uopće čudna stvar; ako gledam na njega sa svom svojom strašću, izrasta on do ogromne nužnosti koja može pokrenuti nebo i zemlju; ako mi nedostaje ta strast, gledam na njega s prezirom.
Nedavno sam razmišljao duže o tome, kakav je ustvari bio razlog da napustim svoje mjesto pomoćnog nastavnika. Kada sada o tome mislim, izgleda mi da sam to učinio zato što mi je upravo takvo stanovište odgovaralo. Danas mi je postalo jasno: razlog je bio upravo taj što sam morao smatrati da je to mjesto bilo kao poručeno za mene. Da sam, dakle, ostao na svom poslu, sve bih izgubio, a ništa ne bih dobio. I zato sam smatrao ispravnim da napustim to svoje mjesto i da potražim zaposlenje u putujućoj kazališnoj trupi, jer za to nisam raspolagao nikakvim darom i tako sam imao sve da dobijem.
Tetka je sada već budna. Prilazi mi.
– Pa gdje si ti, pobogu, nema te jednu cijelu malu vječnost. Što to imaš?
Pod nos joj poturam sljedeću rečenicu filozofa-neženje:
Ako se oženiš, kajat ćeš se; ako se ne oženiš, isto ćeš se kajati; ako se oženiš ili ne oženiš, kajat ćeš se i zbog jednog i zbog drugog; ili ćeš se oženiti ili se nećeš oženiti, kajat ćeš se zbog obe stvari… U tome se, gospodo, sadrži sva životna mudrost.
– E, taj je pametan! – reče suho tetka jednom dobro uzdahnuvši – Ne bih voljela da sam bila u koži njegove bivše zaručnice.
– Regine Olsen?
– Znaš da mi nije stalo do pamćenja imena. Ali tako se danas razmišlja kako je razmišljao taj Kijerkega… ili kako već! Vidiš, napokon si započeo živjeti u sadašnjosti…
– Ali tetka, to je devetnaeststoljetna misao… prešao sam te. – uzvratih kroz smiješak.
– Znaš što?! – povika tetka snebivo – Ako te ja dohvatim… – tek je stigla kiselo dometnuti, i potom se udaljiti .
Ali, sve u svemu, ostala je dobro raspoložena, i što je najvažnije – opet je budna. Søren Kierkegaard bio je taj koji ju je, eto, probudio kao i mene, uostalom – iz „dogmatskog drijemeža“…
CITATI (FILOZOFI) >> Søren Kierkegaard: ILI-ILI
Svibanj 2012.
Tko je bio Friedrich Nietzsche II. (ili “Sjena filozofa” u filozofu)
Danko Grlić: FRIEDRICH NIETZSCHE
U životnom sam dobu kada se duboko pitam kako pomiriti život i duh, prozaične životne potrebe i uzvišenost vlastitih misli; barem ih ja takvima uzimam. Zamislite sljedeću scenu: prije nego li će dovršiti svoj slavni aforizam o volji za moći u „S onu stranu dobra i zla“ Nietzsche je možda morao na zahod. Ostavio je olovku i sjurio se u nužnik koji se nalazio dva kata ispod njegovog sobička u ljetnikovcu na Sils-Mariji. Dok se malo kasnije brisao toaletnim papirom (ako je takav u to doba postojao) zasigurno je morao misliti o nedovršenom aforizmu. Ali nakon nužde morao se i papirom obrisati! Tu je otvoren taj jaz. Nietzscheov stvaran život u ljetnikovcu na Sils-Mariji nije se razlikovao od života obična čovjeka koji u životu, po pravilu, u ničemu bitnom ne uspijeva. Zajedno sa svojim crijevima i želucem, svojom nesanicom, svojim živčanim smetnjama i nadasve lošom probavom Nietzsche je pisao svoja znamenita djela. Dok se Zarathustra objavljivao seljacima u dolini, na štednjaku je kuhala voda za zeleni čaj koji je probavu filozofu činio mnogo lakšom.
„Jadni i ništavni“ smo u ‘šestovljevskom’ smislu svi mi koji smo ostavljeni da se batrgamo sa svojim mislima, da iz života izvodimo „i ovo i ono“ dok on – život, pored nas prolazi gotovo neprimjetno, „bučno“ se manifestirajući samo kroz te kratke epizode bjesnila bioloških potreba. To je bio i Nietzscheov slučaj. Koliko god da je bio na strani života, i slavio ga pisanom riječju i mišlju, sam život kao da mu se narugao, ostavljajući ga „jadnim i ništavnim“ u odnosu na svoju okolinu, prepuštenim njegovu i samo njegovu „carstvu misli“. A što je, onda, Nietzsche tako epohalno učinio? Učinio je da to „carstvo misli“, taj dar umjetnosti, nepojmljive stvaralačke snage, postavi upravo kao najveću vrijednost tog istog života! Poruka Danka Grlića, koju kao testament pronalazim ostavljenu u njegovoj knjizi o Friedrichu Nietzscheu, i kao odgonetnutu i na sunce izvučenu osobnu tajnu filozofa nakon godina proučavanja, glasi: došlo je doba u kojem se umjetnost približava životu, više mu ne želi biti utjeha, niti njegovo uljepšavanje – želi biti njegova najafirmativnija mogućnost, njegovo najintimnije biti. U ovom se smislu nedavno, kroz jedan čitav roman izrazio i francuski spisatelj M. Houellebecq (inače, slova njegova imena su u cloudu oznaka ovoga bloga druga po veličini, odmah iza Nietzcheovih): karta postaje zanimljivija od teritorija; nedvojbeno i umjetnost od života.
Kao što se u postmodernom dobu nenadano razgolitilo da svoju najveću sreću ljudsko biće povezuje sa životom u velikoj, prozračnoj, suncem obasjanoj, i skupo namještenoj kući (sjetimo se reklama!), a što, onda, u privilegiran položaj postavlja preduvjet ‘materijalnog’ naspram svakog ‘duhovnog’ osjećaja, a u koje spada i osjećaj sreće, tako je i Nietzsche, samo u obrnutom smislu, zavalio pljusku prozaičnom životu, kazavši mu: tu si samo kako bih ja mogao stvarati.
Ali daleko smo još od tog da razotkrijemo cjelovitu bit učenja njemačkog filozofa.
Na osnovi izrečenog želio bih vam otkriti još jednu tajnu vezanu uz ime ovog filozofa. Njegova riječ, misao, nekad i šutnja namijenjeni su pojedincu, ali samo onom pojedincu koji se osjeća drugačije u odnosu na druge, na svoju okolinu. Vidite! Prepisao sam svrhu bloga iz vlastita tumačenja Nietzscheove ostavštine! Poanta učenja njemačkog Zarathustre tako je samo jedna: izgraditi samo sebi svojstven umjetnički svijet i na njemu temeljiti svoj život. I kad napada institucije, poput kršćanske crkve, najviše zbog morala, to čini samo zbog toga kako bi vas otjerao iz stada, osjećaja pripadnosti zajednici. Njega i doslovno ne trebaju čitati svi. Koliko je truda samo uložio u to da ga ne razumiju! Probajte krenuti s čitanjem Zarathustre i ubrzo ćete otkriti na što mislim. Probijte se kroz šumu tih simbola oružjem razumijevanja, dođite i ispričajte mi što je pisac time želio reći i predat ću vam korisničko ime i lozinku ovog bloga te ga, ukoliko to budete željeli, možete nastavite dalje uređivati. Jasno je da pogotovo Nietzsche nije želio biti popravljač čovječanstva, pa ipak, njegovim se opusom poput aveti provlači sjena „nekakvog“ Nadčovjeka, duboko zagonetni Vječni Povratak Jednakog poigrava se na vjetru neke nove religije dok Volja za Moći mnogima danas služi kao životni princip. Avaj, usamljeniče, što si to učinio? Narod, stado si zaveo! Zašto?
Odgovor je jednostavan i vraća nas na početak priče: zbog filozofovih “crijeva i želuca”. Da je bio zdraviji, i manje usamljen, da je naišao na barem jednog čovjeka sličnog njemu s kojim bi svoju muku mogao podijeliti, možda mu ne bi trebala ta mala nesvjesna osveta čovječanstvu: da mu, adresirano na njegovo ime, zada ono nerješivo. Dok god se obraća čovječanstvu, filozof je u krivu, nigdje ne stiže osim do nekog novog farizejstva, lakomog opovrgavanja starih ploča, udaranja po moralu nekim novim moralom. Kao da je u igri svojevrsna anomalija u mišljenju našeg filozofa, neka njegova davna osobnost koja se samo povremeno vraća i tjera ga da se obraća čitavom čovječanstvu a ne samo pojedincu. Slutim da se radi o sjeni onog filozofa koji je kao jadan i ništavan propatio u onoj đenovskoj zimi 1879, i koji je u jednom trenutku, ipak, morao potpisati privremenu kapitulaciju, i tim činom izgleda zapečatio nekakav nerazjašnjen dug čovječanstvu. O tom psihologijskom momentu Nietzscheova životna puta možda je pisano, možda ne, ali ja ga smatram važnim za objašnjenje niza ideja koje, u stilu „novih ploča“, izgledaju kao da su namijenjene cijelom čovječanstvu, a ne pojedincu koji je iznad sebe „objesio svoju volju i svoj zakon“.
Zbog te „sjene filozofa“ u filozofu, koju neki poput Karla Schlechte razotkrivaju tek kao bezočno falsificiranje (od strane Nietzscheove sestre Elisabeth Förster Nietzsche), Nietzscheovog Nadčovjeka započinju svojatati svakojaki slabići, između ostalih i oni u nacističkim uniformama, dok volju za moći čitavo jedno doba, kao što je ovo postmoderno, proglašava svojim životnim principom. A zapravo, za Nietzschea, stvarnog Nietzschea „bez sjena“, Nadčovjek je biće koje se u potpunosti umjetnički ostvaruje i nikako drugačije, koje ima moć kako nad samim sobom tako i nad svim životnim potrebama, kojem jedna osveta a kamoli stid više ništa ne znače. Stoga će se autor monografije o Nietzscheu, u završnom dijelu prvog poglavlja knjige, duboko zapitati:
… ili je Nietzsche bio bolestan i cijela je njegova filozofija samo patološki eksces, ili je njegova pojava svjetski povijesna veličina; u takvom se prosuđivanju ni na trenutak ne pomišlja da je oboje istodobno moguće.
Tom mogućnošću neočekivanog i dubokog zaključka Danko Grlić, dakako, pred nas postavlja još jednu zagonetku. Ali tragati za njezinim rješenjem čini mi se, barem u ovom trenutku, svrhom ovoga mog malog i jadnog života…
Svibanj 2012.
Tko je bio Friedrich Nietzsche?
Danko Grlić: FRIEDRICH NIETZSCHE
Rijetko koju ću knjigu toplo preporučiti, ali svima vama koji posjećujete ovaj blog, nije mogla promaći veličina slova njemačkog filozofa, istaknuta u tzv. cloudu oznaka, koja je najveća moguća, i koja vas upozorava na, u isti mah, i ciničnu i bezazlenu prirodu autora pustopoljine, i otkud on to crpe svoju mahnitu inspiraciju. Knjigu Danka Grlića „Friedrich Nietzsche“ ne samo da vam preporučam, tu knjigu proglašavam obveznom literaturom za sve čitatelje bloga (drugo je pitanje kako do nje doći, a ja sam imao puno sreće kada sam na nju naišao u jednom zagrebačkom antikvarijatu prije mnogo godina).
Tko je bio Friedrich Nietzsche? To pitanje i danas postavljam dok u rukama držim Nietzscheovu monografiju utjecajnog filozofa iz zagrebačke praxisovačke škole, do čije interpretacije Nietzscheova učenja duboko držim. Tko je bio Danko Grlić, možda se trebam pitati. Čovjek koji je znao s riječima? Definitivno! Ono što je Nietzscheu njega privuklo, privuklo je i mene. Za „zamalo njemačkog“ filozofa u uvodnom poglavlju piše:
Neke su njegove [Nietzscheove] teze izrečene toliko specifičnim, gotovo neponovljivo osobnim akcentom i u jednoj posebnoj povišenoj ničeanskoj klimi da ih je gotovo nemoguće učiniti općim, racionalizirati ih, jer ih se može razumjeti isključivo iz njih samih, putem filozofe vlastite riječi.
Ali upravo taj osobni akcent Nietzscheove filozofije postao je vremenom predmetom rasprava filozofa i izglednim mjestom na kojem se Nietzschea može napasti. Na ovom mjestu Grlić piše o „radikalnoj, i često dubokoj interpretaciji Nietzschea“ ruskog filozofa Lev Izakovič Šestova:
Šestov – nešto pojednostavljeno rečeno – smatra da je Nietzsche, kao ponosan čovjek htio sakriti od radoznalih pogleda svoje rane, pa se zbog toga morao pretvarati i lagati. Istodobno, on je mislio da ga čekaju značajni, važni poslovi, što je, međutim, bila samoobmana, varka. Da bi dosljedno obranio svoju psihološku konstrukciju i što uvjerljivije protumačio ne samo mnogobrojne unutarnje borbe, već i bolesne ekscese, Šestov ne preže ni pred tim da otvoreno zastupa i ovakve apsurdne teze: „Pokazalo se da nije bio u pravu – on je bio ništavan i jadan čovjek.“
([Ipak], ne valja zaboraviti da … [Šestov] ima [i] lucidnih zapažanja o izvorima i metodama Nietzscheova filozofiranja. Na primjer: „Od psihologizma i materijalizma on je uzimao oružje za borbu sa idealizmom, ali i obrnuto, jer je u sebi duboko i najiskrenije želio propast svim pogledima na svijet koji su ljudi izmislili.“)
Je li to doista moguće, pokušavamo se pitati u Nietzscheovu slučaju? Na početku biti gotovo bolesno ambiciozan u svojoj najprije filološkoj, potom filozofskoj i inoj karijeri, zatim iznenadno potonuti, zapasti u depresije i fizičke bolesti, u vlastitu ništavnost, a onda se, istom tako, nenadano podići, doživjeti svoju zoru i buđenje da bi se u uzvišenom ozračju švicarskih planinskih vrhova isključivo moglo posvetiti stvaranju svoga djela, vrijeme je pokazalo – nenadmašnog po mnogo čemu.
Drugim riječima, Nietzscheova zagonetka može glasiti i ovako: kako je ništavnom i jadnom čovjeku kojemu ništa nije polazilo za rukom i kojeg je društvo izgnalo, uspjelo podići se iz pepela i uzvratiti mu ne osvetom, nego grandioznom umotvorinom duha koja i više od jednog stoljeća nakon nastanka plijeni svojom ingenioznom i drskom mudrošću?
Ako nekog filozofa možemo smatrati drskim onda je to svakako Friedrich Nietzsche. Njemu se zasigurno ne bi dopalo ako bi o njemu mislili kao o ljubitelju čovječanstva, pukom altruisti. Ali danas, sa sigurnošću i jamstvom jednog postmodernog doba u pozadini, vrlo dobro znamo da je svaki čovjek sastavljen od komponenti vlastite suprotnosti. Koliko god bilo drskosti i bezobzirnosti u mislima ovog filozofskog gorštaka toliko je u njemu bilo i samilosti i filantropije koje su najvjerojatnije dolazile do izražaja u običnu životu.
Nije zgorega podsjetiti da se pred kraj svjesnog života započeo zamjenjivati za Dioniza, grčkog boga vina i Raspetog. Njegova borba protiv kršćanstva crpila je snagu iz njegove duboko potisnute ljubavi prema istom, smatra i Karl Jaspers.
Na ovom mjestu moram zastati, i promisliti. Na pamet mi je pala odveć začudna misao koja potrebuje kratki test vremena. Pomalo patim i od osvrtanja na prošlost. Evo, za koji dan će i godišnjica pisanja ove pisanije. Možda želim i jubilarni, svečarski post ostaviti ponovno za “uzvišenu razvalinu” ako ne čisto njemačke a ono zasigurno zapadnoeuropske filozofije i tek tada otkriti vam njegovu tajnu… A u igri je i jedan sasvim praktični razlog, o Nietzscheu se danas ne mogu tek tako lako zaustaviti pisati. Stoga, za koji dan, slijedi nastavak…
Travanj 2012.
Poziv Ništavilu
Friedrich Nietzsche: ZORA/OSVIT
U jednom trenutku odlučim nazvati starog prijatelja – Ništavilo. Nervira me što je njegov broj beskonačno dugačak, pa mi treba čitava mala vječnost da ga utipkam i dobijem poznat hrapav glas s druge strane.
– Pozdrav prijatelju! Šta ima? – upitao sam ga preko telefonske linije koja je prolazila kroz tko zna koliko svjetova.
– Niš’ – drugačije nije ni mogao odgovoriti moj prijatelj. – Sjedim i čamim, a što bi drugo. Iako čujem da mi popularnost ponovno raste, i ne mogu se pohvalit nekim posjetima.
– Nema čovjeka koji se barem jednom u životu nije susreo oči u oči s tobom – trudio sam se ohrabrit ga.
– Imaš pravo – reče odsutno. – Ja, Ništavilo, ipak sam važan.
– Tu je i Nietzsche… – nemarno pridoda – … pa igramo šah.
– Oho-ho, nije li to malo predaleko od mjesta u kojem obitavaju ljudske duše nakon smrti?
– Nije, svaki dan dolazi na šah, pa utrnemo misli; nema se bog zna o čemu misliti ako si u Ništavilu da ne kažem da si sam Ništavilo. I lijepo se osjećamo. Šah je jedna od rijetkih stvari koja ovdje začudo ima smisla.
– Što priča Nietzsche?
– Ma ništa, samo šuti. Nekad mi se učini da bi nešto htio reći, ali u posljednji tren odustane. Misli mu vjerojatno stvaraju galamu a meni se ne da prespajat na njih. Što bih mogao čuti? Odu o smislenosti, vjerojatno sada, naspram one o besmislenosti koju je ponavljao za života…
Tišina potraja nekoliko stoljeća prije nego li će me prijatelj upitati za razlog mog poziva. Moram priznati da sam se zbunio. Kroz telefonsku slušalicu dopiralo je nešto što bi čovjeka ostavljalo u vječnoj šutnji. I pretvorena u elektromagnetske valove, praznina je ostavljala upečatljiv dojam beznađa.
– Zapravo, zovem te zbog novog posta na blogu, trebala mi je neka tema a ti mi se neprestano vrzmaš po mislima. Odlučio sam te nazvati i vidjeti imaš li što za mene.
– Vidiš da nemam. – suvo je odgovorio.
– Da, ali od tebe je i to puna kapa. – našalio sam se.
– Hej, ipak imam nešto… – iznenada se oglasi stari prijatelj preko telefonske slušalice. – Nietzsche te hoće na telefon!
Nietzsche!? Trenutak kasnije hrapav glas njemačkog filozofa poljskih korijena začuo se u slušalici. Teško da sam ga mogao razumjeti. Glasovi više nepostojećih ljudi u sebi zadržavaju i nešto od zadaha ništavila koje ih prožima. Dovoljno da omete jasno razumijevanje. Nekako sam uspio razabrati da zapravo izgovara rečenice iz svojih knjiga kao da sam sa sobom razgovara. U ništavilu čovjek očito ne napreduje, ne evoluira, jer nisam mogao čuti ni jednu novu misao kontroverznog mislioca. Ali to što sam čuo, bilo je nesumnjivo upućeno meni i samo meni. Kako li je samo znao da mi u ovom trenutku mog života treba upravo podrška rečenica iz njegove knjige Zora koja je predstavljala i prijelomni trenutak njegova filozofskog puta? Dadem znak Kolu da započne s dešifriranjem Nietzscheova glasa s onog svijeta a zatim se i sam prepustim opojnim rečenicama Dionizova apologeta.
Mudrost bez ušiju
Svakodnevno slušati šta/što se o nama govori, ili čak dokučivati što se o nama misli – to satire najjačeg čovjeka. Drugi nas ostavljaju da živimo zato da bi svakodnevno zadržavali pravo nad nama! Oni nas ne bi izdržali ako bismo poželjeli da smo protiv njih imali ili čak imamo pravo! Ukratko, prinesimo žrtvu općoj miroljubivosti, ne osluškujmo, ako se o nama govori, ako nas hvale ili kude, žele i nadaju nam se – i nijednom na to ne pomišljajmo!Sopstveni/vlastiti put
Ako načinimo odlučujući korak i stupimo na put što se naziva „sopstveni/vlastiti put“: onda se nenadano raskriljuje tajna: ma ko sve da nam je bio prijatelj i prisan – svi su oni uobražavali kako su nadmoćni prema nama i uvrijeđeni su tom našom odlukom. Najbolji od njih su popustljivi i strpljivo čekaju da nađemo „pravi put“ – oni ga dobro poznaju! Drugi se podruguju i ponašaju se kao da smo prolazno pobudalili, ili zlurado ukazuju na zavodnika. Oni gori nas proglašavaju taštim budalama i pokušavaju ocrniti naše motive, a najgori vidi u nama najljućeg neprijatelja što žudi da se osveti za dugu zavisnost, te zazire od nas. – Šta/što, dakle, činiti? Savjetujem: svoju nezavisnost započeti time što ćemo za neku godinu unaprijed svim svojim poznanicima obezbijediti/osigurati pomilovanje za grijehe svake vrste.
Ponavljam, ovoga puta Nietzscheove riječi upućene su samo meni, i očigledno nekomu tko se ujedno odlučuje za vlastiti put… Zbog toga sam, dakle, nazvao Ništavilo. Zbog toga se vratio na izvor bića kako bih uzeo zalet – za skok. Kuda? U svoju vedrinu, kazao bi stari njemački filozof!
Travanj 2012.
Aktivno i reaktivno zalijevanje i okopavanje cvijeća
Luc Ferry: NAUČITE ŽIVJETI: FILOZOFIJA ZA POČETNIKE
U rukama mi je napokon jedan svjetski bestseler, debeljuškasta knjižica s bijelo-plavim omotom (naprijed bijela, odostraga plava) i očekivanim populističkim naslovom Naučite živjeti: filozofija za početnike. Jedno „ma nemoj“, otrgnu mi se ravno iz kolopleta moga uma. Međutim, ubrzo pogled mi pade na ime autora knjige: Luc Ferry. Nisam mogao suspregnuti iznenađenje. Nije li to francuski filozof kojeg sam svojedobno slušao na III. programu Hrvatskog radija, odnosno njegov tekst o aktivnim i reaktivnim silama kojim je, moram mu to i danas priznati, vrlo dojmljivo istumačio Nietzscheovo učenje? Sjećam se da sam tekst smjesta transkribirao i objavio u samizdat underground listu kojeg smo, s vremena na vrijeme, objavljivali moj kum (prije faze postajanja obrnutim Diogenom) i ja. Tekst je nosio naziv Je li Nietzsche najveći filozof 20. stoljeća, međutim, sada, kad sam ga pronašao i otvorio na svojem prijenosnom računalu, u njemu se nisu spominjale nikakve aktivne i reaktivne sile. Ferryjev se tekst temeljio na tri podnaslova u uobičajeno dosadnom analitičkom stilu. Ali u samoj bijelo-plavoj knjižici naišao sam na poglavlje koje je nosilo naziv Postmodernizam. Slučaj Nietzsche koje je u potpunosti bilo posvećeno učenju mog omiljenog učitelja; i što je bilo još važnije – spominjale su se aktivne i reaktivne sile.
Pogledao sam oko sebe. Prostorija s Kolom ispunila se proljetnim mirisima. Na svom prozoru, tetka je zalijevala je cvijeće u saksijama. Njeni cvjetovi bili su u raznim bojama, bilo je tu visibaba, tratinčica i maslačka, čak i ljubičica i jaglaca, a pogled mi pade i na grm forzicije smješten na posebnoj prozorskoj dasci povrh tetkine glave. Učinilo mi se neobičnim da tetka u saksijama drži cvjetove koji su se mogli pronaći na svakoj livadi.
U mojem dijelu prostorije nisam držao cvjetove koji su cvjetali. Držao sam filodendrone, fikuse i kaktuse. Iz nekog razloga nisam mogao podnijeti da me nešto rascvjetano promatra.
Kolo se, čini se, odmaralo. Jutros se požalilo na proljetni umor i utonulo u ravnodušno dremuckanje. Vrtjelo se lagano između francuskih klasicista i njemačkih idealista, kad sam mu prišao i predložio mu da se ponovno okrene na Nietzschea.
– Nemoj opet Nietzschea! – kao da mi je htjelo poručiti.
Slegnuo sam ramenima i sam podesio mehanizam. Ako je postojalo nešto što nisam trpio to je bio lijen duh; ne više, otkako sam sa svojom lijenošću duha raskrstio. A u posljednje vrijeme svakomu je valjda jasno da se Kolo Duha Svijeta ulijenilo. Mrtvo-hladno, u tražilicu sam upisao „aktivne i reaktivne sile“ i Kolo Duha Svijeta bi prisiljeno prikazati mi odgovore na moj upit iz knjige Luc Ferryja.
Počnimo analizom reaktivnih sila: to su one koje se mogu raspršiti po svijetu i u njemu proizvesti sve svoje učinke samo ako potisnu, ponište ili preobraze druge sile…
Nietzsche smatra da je [Sokratovo] ponašanje suštinski negativno i reaktivno ne samo zato jer se istina koju traži ukazuje isključivo pobijanjem ostalih istina, nego i zato jer ne izjavljuje ništa rizično, ne izlaže se, ne predlaže ništa pozitivno.
[Odatle] filozofija i znanost mogu „funkcionirati“ samo suprotstavljajući „razumski svijet“ „osjetilnom svijetu“, na način da prvi neizbježno obezvrijedi drugi.
Za razliku od reaktivnih sila, aktivne sile pojavljuju [se] u svijetu i djeluju u njemu bez potrebe za oštećivanjem ili potiskivanjem drugih sila. One pronalaze svoj životni prostor u umjetnosti, a ne više u filozofiji i znanosti… umjetnik postavlja vrijednosti ne raspravljajući … smišlja nove svjetove bez potrebe pokazivanja zakonitosti u onome što nudi. … Mogu ti se sviđati Chopin, Bach, rock ili techno, flamanski ili suvremeni slikari i nitko te ne može prisiliti da biraš. Što se tiče istine, naprotiv, u određenom trenutku treba odlučiti.
Tetka je započela s okopavanjem zemlje u lončanicama s velikim žutim cvjetovima kojima nisam znao imena kad sam dovršio čitanje. Iz drugog pokušaja uspjelo mi je na prijenosnom računalu pronaći traženi tekst o aktivnim i reaktivnim silama objavljenom u našem underground listu. Međutim, kao autor tog teksta navodi se neki André Comte-Sponville. K tomu, tekst ima drugi naslov: Ključevi za čitanje i razumijevanje Nietzschea (kratko tumačenje). Zagooglam André Comte-Sponvillea i na Wikipediji saznam da se također radi o francuskom filozofu koji je, između ostalog, napisao jednu knjigu s Luc Ferryjem. Tu smo! Vjerojatno sam pogriješio u vezi autorstva tog kratkog tumačenja Nietzscheova učenja. U tom malom tekstu pronašao sam sve bitne momente koji se javljaju i u bijelo-plavoj knjižici populističkog naslova koju sam sada držao u rukama. Nedvojbeno, barem kao koautor teksta Ključevi za čitanje i razumijevanje Nietzschea (kratko tumačenje) javlja se i Luc Ferry. Naposljetku, u underground listu nailazim i na treći tekst, Zašto (ni)sam Ničeanac, autor je ponovno André Comte-Sponville ali sa svim primjesama Ferryjevog duha iz knjižice Naučite živjeti: filozofija za početnike.
Razmišljam o tome da sva tri teksta objavim na zasebnim stranicama bloga. Vjerojatno ću to i učiniti. Usporedo, nastavljam gledati tetku u svom poslu okopavanja i zalijevanja cvijeća. Proljeće je i kao da je nastupilo malo mira u našoj nastambi.
Ožujak 2012.
Postati ‘obrnuti’ Diogen
Diogen Laertije: ŽIVOTI I MIŠLJENJA ISTAKNUTIH FILOZOFA
Peter Sloterdijk: KRITIKA CINIČKOG UMA (DIOGENES IZ SINOPE – ČOVJEK-PAS, FILOZOF, NIŠTARIJA)
Dok izvodim jutarnju gimnastiku volim da je uključen radio. Hrvatski Drugi program posebno mi je drag. Dobra, umjerena glazba, umjereni i profesionalni glasovi spikera za razliku od glazbe i spikera nekih drugih, najčešće lokalnih stanica, koje držim napornim. Ipak, sve češće prisiljen sam svoj Radio-CD player i s HR2 prebaciti na CD s Bachovom glazbom. I danas se događa nešto slično. Odličnu kompoziciju Ane Oxa, pobjednice festivala San Remo iz 1999., prekidaju dioničarskom emisijom. Dok marljivo određujem dvadesetak trbušnjaka na podu svog dnevnog boravka jedino još mogu čuti glas koji priča o izdašnim dividendama nekog državnog poduzeća.
Drugačije i ne može biti u bivšim socijalističkim društvima u kojima se državna poduzeća igraju kapitalizma. Bach je već krenuo sa svojim 4. Brandenburškim koncertom a ja s posebnim vježbama za razgibavanje ruke koja je prošla operaciju. Međutim, još uvijek razmišljam o naravi vremena u kojem živim.
Čini se da je ekonomiji pošlo za rukom pokupiti sve vrijedne umove u svim državama svijeta. Dioničarska filozofija se, tako, danas može pohvaliti najinteligentnijim pristalicama. Recimo, moj kum, jedno nadasve inteligentno biće, nakon odricanja od svakog umjetničkog djelovanja, poput Rimbauda koji je svu svoju poeziju napisao do osamnaeste a zatim se otisnuo put Afrike na nekom trgovačkom brodu, danas prati kretanja na burzama, čita i povremeno mi šalje članke s Banka Magazina; uostalom i zaposlen je u jednoj od banaka korporacijsko-globalnog tipa. S jedne strane, razumijem potrebu da se prate aktualnosti, vrlo dobro shvaćam da je moć danas pohranjena u globalnim korporacijama bankarskog tipa, ali i dalje ne razumijem da čovjeka može samo to zanimati.
Tko stoji uz bitak vremena, nekad se pitam, ja koji kako-tako još uvijek držim do neprolaznih stvari poput Bachove glazbe koju i po osamtisućiti put preslušavam – ili moj kum – koji se drži prolaznih izvjesnosti koje danas vladaju na burzi a sutra se mogu pročitati u Banka Magazinu?
Diogen, poznati grčki filozof iz bureta, imao je zanimljivu biografiju. Prvo se bavio financijama, pokušavajući živjeti od novčanih prevara, a potom se prometnuo u filozofa lutalicu kojeg pamtimo i danas. Moj kum, a vjerujem i mnogi drugi inteligentni pojedinci u današnjem društvu, svoju su mladost obilježili na vrlo umjestan način, kakvim umjetničkim angažmanom ili barem prijateljskim druženjima protkanim znatiželjama za znanjem svakog tipa. A onda su krenuli u život Diogenovog tipa – ali iz njegove prve faze; one zbog koje samog Diogena ne bismo nikad zapamtili.
Možda su i samo nepretenciozni pojedinci koji ne žele da ih se zapamti zbog bilo čega, razočarani u poredak svijeta. Možda, ali mi se nekako čini više ono prvo.
Na ovom mjestu donosim nekoliko Diogenovih izreka preuzetih iz knjige jednog drugog Diogena – Laertija. Nemojte reći da tu knjigu – Životi i mišljenja istaknutih filozofa – nemate na svojoj polici!? Pored onih, vjerujem svima dobro poznatih izjava poput “Makni mi se sa Sunca!” (Aleksandru Velikom) i “Tražim čovjeka!” (sa svijećom u ruci na atenskom trgu u pol bijela dana) Diogen Laertije spominje i sljedeće:
Kad su Diogena pitali kakvu korist ima od filozofije odgovorio je: “Ako ništa drugo onda da budem spreman na svaki udarac sudbine”
A kad su ga pitali zašto ga smatraju psom rekao je: “Onima koji mi nešto daju mašem repom, onima koji mi ne daju ništa – na njih lajem, a ujedem one koji ne valjaju”…
[… ili kad su ga kanili prodati kao roba a on uskliknuo pokazujući na jednog kupca: “Prodaj me ovom; ovom treba gospodar!”]
[… ili kad ga je neki čovjek jednom poveo u nekakvu raskošnu kuću i zabranio mu da u njoj pljuje na što je Diogen pljunuo čovjeku ravno u lice pravdajući se kako nije našao prikladnije mjesto za to.]
Diogenu iz Sinope Peter Sloterdijk u svojoj knjizi Kritika ciničkog uma posvećuje cijelo jedno poglavlje:
Svijet on ne osjeća ni tragično ni apsurdno. Oko njega nema ni traga melankolije, koja prianja uz sve novovjekovne egzistencijalizme.
Građanin se bori sa utvarama taštine i teži za bogatstvom, s kojim on i ne može započeti ništa više od onoga, što je u elementarnim užicima kiničkog filozofa samorazumljivost, što se ponavlja iz dana u dan: ležati na suncu, promatrati zavrzlamu svijeta, njegovati svoje tijelo, radovati se i ništa ne očekivati.
Za samog Diogena, pak, piše:
Približiti se sa smiješkom “punim razumijevanja” već bi bio nesporazum.
Na nj ostavljaju dojam samo karakteri, koji se s njim mogu nositi u pogledu prisutnosti duha, spremnosti za uzvraćanje udaraca, budnosti i neovisna čuvstva života.
Slobodan od potreba, kako Diogen nastupa, on bi prije mogao sloviti kao praotac misli o samopomoći, dakle asket u smislu samopomagalaštva distanciranjem i ironiziranjem potreba, za zadovoljavanjem kojih većina ljudi plaća slobodom.
Njegovo spektakularno siromaštvo je cijena slobode, to valja ispravno razumijeti. Da je mogao biti imućnim a ne izgubiti neovisnost, on zacijelo ne bi imao ništa protiv. No, nijedan se mudrac ne smije dati izludjeti takozvanim potrebama. Diogen je naučavao da i mudrac jede kolače, premda jednako može i bez njih.
Dovoljno da ga pokušam dovući u Prostoriju s Kolom i upoznam s tetkom. 🙂
Studeni 2011.
Mračni “prezentist”
Heraklit: FRAGMENTI
(fragmenti preuzeti iz knjige “Filozofija Heraklita mračnog” Miroslava Markovića)
Žuto svjetlo dolazi odnekud odozgo… ili odozdo. Nikad nisi siguran otkad imam ovo čudo u sobi. Vani je temperatura pala ispod ništice, u otvorenom prozoru imam magično Kolo, ipak, u sobi nije hladno. Kolo ne dopušta prodor hladnog zraka u moje utočište.
Ponekad se vrti samo od sebe, ponekad ne. Nekad samo zuji, a nekad mi se čini da u njemu nešto samo grebunja. Različiti čudni zvukovi dopiru iz njegove unutrašnjosti. Jutro je, 8 sati, a Kolo je već u pogonu. Primakao sam svoju stolicu bliže, stavio ruku na podest s knjigama i osluškujem… Nekad bi slova iskočila sama od sebe, nekad bi Tetka zavrtjela staro drveno svrdlo ispod kućišta pa bi se kolo čudno drmusalo i mogu to slobodno reći, gotovo, kao za sebe, pjevalo. Nikad nisi mogao predvidjeti što će se sljedeće s Kolom dogoditi.
U njemu su misli naših prethodnika, svih magičara koji su nekoć živjeli. Sve misli sakupljene u tom kolu, malenom i velikom. Sve ljudske misli koje su pokušale biti most između zbilje i mišljenja. Hoće li i jedna moja biti u njemu sačuvana? Zasada samo još kradem od drugih. Obmotavam svoje misli, misli jednog magičara u stasanju, oko misli svojih velikih prethodnika i čekam…
Čeprkam po džepovima. Tetka mi prilazi. Traži cigaru.
– Ne pušim, znaš to…
– Tko bi tebe znao – jedan dan pušiš, drugi ne – odmahuje glavom i kukovima. Udaljava se. Sjeda na kanape koji se odjednom tu stvorio i skida štikle. Zaviruje u jednu kao da traži upali kamenčić. Potom ih odlaže pored kanapea. Jedno vrijeme samo sjedi, zaleđena je, ne gleda nikud iako drži oči otvorene, takva vam je moja tetka…
Priđem polici i u trećem redu prvog odjeljka prstima izvučem malu smeđu knjigu. Potom je postavim na podest Kola predviđen za tu namjenu. Kola oživješe. Vrtnja malog kola je bila obrnuta na od velikog. Škripa kotačića, pera, možda i pokojeg zupčanika ispuni prostoriju. Iz velikog mijeha na koncu isplovi oblak sa slovima.
FRAGMENT 7
Ljudi treba da su upoznati s mnogim stvarima. (frag. 7)FRAGMENT 12
Ubogi svjedoci jesu ljudima njihove
Oči i uši ako imaju dušu
Koja ne razumije njihov jezik. (frag. 13)
– O kome je riječ?
– O Heraklitu iz Efeza.
– Onom što je tvrdio da nikad ne ulazimo u jednu te istu rijeku ili nešto u tom stilu.
Kimnem glavom. Kola su postigla zadovoljavajuću brzinu i sada su se truckala u jednoličnom ritmu. Druga slova ubrzo zamijeniše stara.
FRAGMENT 8
Pravo ustrojstvo stvari voli da se krije.FRAGMENT 9
Nevidljivi sklop jači je od vidljivoga.FRAGMENT 12
On [logos] izmiče ljudskom znanju
zato što ljudima nedostaje povjerenje
[da ga mogu saznati].
– On je bio među prvima koji je upoznao ovo Kolo… Shvatio je kako se okreću kotači svijeta…. Ipak, kasnije u životu, odlučio se za jednu stranu bitka – postao je prezentist (engl. presentist).
– Uh, što ti je to sada? – zagrmi tetka.
– Prezentisti su ljudi koji smatraju da postoji samo sadašnjost, da se svijet iz trenutka u trenutak ponovno stvara i da je zbog toga iz trenutka u trenutak uvijek nov, drugačiji. Odatle ona misao da nikad ne gazimo u istu rijeku kao i ona da je ovo sunce koje nam se čini isto, zapravo, svaki dan novo… za razliku od…
– Za razliku od? – ponovi tetka kao ošamućena mojim riječima.
– Za razliku od eternalista (engl. eternalists)… koji kažu da je svaki dio vremena stvaran, i prošlost i budućnost zajedno sa sadašnjošću. Najoštrija konsekvenca te misli je nijekanje kretanja.
– Brzo, podsjeti me, ne radi li se o nekakvoj kornjači koju neki nespretnjaković nikako da prestigne iako je bio poznat po svojoj brzini?
– Tako je, riječ je o grčkom junaku Ahileju i kornjači…
Ali baš u tom trenutku na televizoru započe Bingo.
– Samo malo… – protisnu Tetka, vidljivo ošamućenija emisijom igara na sreću nego mojim riječima o efeškom misliocu te se odgega do televizora.
Uskoro, Tetkino Kolo Hrvatske lutrije zavrti se na televizoru. Škripa tog Kola kao da je za trenutak nadjačala škripu mojeg.
– Devedeset jedan – reče naočit muškarac koji se, prema tetkinim riječima, nedavno proslavio u nekoj sapunici i tamo vjerojatno zaradio brdo novca. Ubrzo je otkrio i način kako se taj isti novac može u vrlo brzo trošiti. Kad se završilo snimanje sapunice i novca ponestalo, nije mu preostalo ništa drugo nego se prihvatiti uloge Bingo voditelja.
Kad tetka pojača televizor moje Kolo padne u sjenu, za trenutak gotovo da iščezne. Ali, i u sjeni televizora i njegovih muljavih boja, u vlastitoj tami koju je oblikovalo oko sebe, ono od sebe još uvijek znake daje…
FRAGMENT 14
Gospod čije je proročište u Delfima
Niti otkriva niti skriva
Već znake daje…FRAGMENT 15
Ja sam zapitao samoga sebe.
Listopad 2011.
O drevnom Kolu Duha Svijeta
Oswald Spengler: PROPAST ZAPADA (predgovor)
Sjedim potpuno miran na stolici. U otvorenom prozoru okreću se Kola, čudesna kola duha svijeta, tako su se barem predstavila po svom dolasku. Velika i Mala Kola spojena u impozantnu konstrukciju. Nešto drevno, nešto prije pojave riječi. Oko rubova Kola izbija snažno žuto svjetlo. Mogu samo nagađati oko zalaska sunca koje se iza Kola vječno događa.
U prostoriji vrijeme ne teče. Vrijeme je obustavljeno. Na stvari je apsolutna pobjeda duha. Pokreti koji se događaju brižljivo su izrežirani naumi svijeta. Mogu ih poništavati, po volji prekrajati, igrati se boga.
Obučen sam jednostavno, crna rolka i crne hlače; izgledam kao vječni student, a zapravo mi je devetnaest ili možda dvadeset i devet godina. Vječnih dvadeset devet godina u mojem umu zrcali ovu sobu u nadstvarnosti.
Tetka gleda televiziju u svom kutu sobe. O, da, i ona je tu. Pripijene uz tijelo – suknja i majičica. Vrpolji se na stolici dok se daju reklame. Tko bi mogao reći, tko je ona ustvari? Neka moja misao, uspomena, nastojanje duha? Ipak njeno živo tijelo lebdi pred mojim očima. Svjestan sam da je u ovoj sobi ona žena od krvi i mesa, toliko me ne mogu lagati moja čula.
Ponovno se okrećem Kolu. Ogromno je, ali tek svojim vrškom ulazi u moju sobu. Na samom vršku smješteno je manje kolo koje mi je nadohvat ruke. Veće kolo, kako već rekoh, gubi se negdje u neizmjernoj žutoj praznini koja dolazi iza prozora. Tetka se ustaje iz fotelje i klizi prema jednom zidu. Pomiče zastor, isto žuto svjetlo probija se u prostoriju, gleda kroz prozor.
– I tako ćeš odsad cijeli život provesti ovdje sa mnom? – pita me.
– Pa, tu sam zbog Kola… – nevješto kažem.
– Ovog čuda ovdje? – upita me oštro svinuvši glavu prema Kolu.
– Pa da…
Kolo, koje se dotad vrlo polako okretalo, kao da se sada započelo brže vrtjeti, sićušne lampice počeše treperiti.
– Ovo je zatvor, limb, znaš to?
– Da, znam.
– I ne bojiš se ničega?
– Bojim, ali drugog izbora nemam. – kazah u potpunosti svjestan svojih riječi.
– U redu – mirno reče tetka i odmaknu se od prozora. – I? Što ćemo ovdje raditi?
– Čitati.
– Ma nemoj! Nisam valjda luda čitati one tvoje dosadne knjige s police. Gledat ću televiziju i povremeno zirkati kroz prozor…
Pritom, vještim pokretom ruke namjesti kratku suknjicu oko struka. Bio je to jedan od onih pokreta koji žene čine kad su sigurne da ih nitko ne gleda ili kad su u društvu svog intimnog partnera. Ali nisam bio tetkin intimni partner. Tko zna, što sam ja za nju, ustvari? Neka njena misao, uspomena, nastojanje duha? I moje živo tijelo lebdi pred njenim očima. Ali koliko znam, čovjek sam od krvi i mesa i vjerojatno joj to njena čula ne mogu utajiti.
Kolo povremeno škripi na vjetru. Trenutačno zalandaraju svi njegovi privjesci, amajlije, talismani, sličice čudnih likova. Ono je jednostavno kolo duha svijeta nekako prizemljeno u moju sobu.
Polica s knjigama se nalazi nasuprot tetkinog dijela sobe. Sve knjiga do knjige koje sam pomno odabrao prije nego li ću raskrstiti s vanjskim svijetom. Ne plašim se, ja, stidljivi momak u crnoj rolci, s vječnih devetnaest ili dvadeset devet godina. Čega se još imam plašiti?
Odjednom, sirena kola se oglašava. Skačem sa stolice i prinosim knjigu koju već neko vrijeme držim u rukama. Oswald Spengler, PROPAST ZAPADA. Sad ili nikad, pomislim. Stavljam knjigu na podest i odmičem se. Kolo zarotira i proguta knjigu. Zvuk snažnog praska prolomi se sobom. Poput ptolomejovskih epicikli Kolo se sada zavrtjelo pomalo podsjećajući na Stroj namijenjen ostvarivanju kontakta s vanzemaljcima – Vegancima – iz filmske ekranizacije romana KONTAKT Carla Sagana. Na jednoj rampi kola koja se nije vrtjela pažnju mi privuče skalamerija s lampicama koje su se sada uporno palile i gasile. Radilo se o malenom podestu s dva plitka utora s otiscima ljudskih ruku na dnu svakog od njih. Bez razmišljanja, ruke provučem kroz utore i položim ih na otiske. Na ovaj način, ma koliko to nevjerojatno zvučalo, Kolo mi je omogućavalo ispreplesti me s mislima morfeološkog filozofa sudbine. Najednom, u stanju sam čuti glas njegovih misli; ne dišem, samo puštam da kroz mene prolazi:
U uvodu [prethodnog izdanja]… rekao sam da je tu, po mome uvjerenju, nepobitno formulirana misao koja se više neće opovrgavati čim se jednom izrekne. A trebalo je da kažem – čim bude shvaćena.
Tko se ikada duboko zagledao u pretpostavke živog mišljenja, taj će znati da nam nije dan neproturječan uvid u krajnje temelje bivstvovanja… Tako mogu srž onoga što sam pronašao jedino označiti „istinitim“, istinitim za mene i, vjerujem, također za vodeće duhove razdoblja koje dolazi, a ne istinitim „po sebi“…
[Ipak, ova knjiga] sadrži samo jednu stranu onoga što vidim pred sobom, novi pogled jedino na povijest, jednu filozofiju sudbine, i to prvu svoje vrste.
Svijet razumjeti nazivam ja – svijetu biti dorastao. Okrutnost života ono je bitno, a ne pojam života.
Osjećam se ponukanim da u zaključku [ovog predgovora] još jednom navedem imena onih kojima dugujem gotovo sve: Goethe i Nietzsche. Od Goethea sam preuzeo metodu, a od Nietzschea način postavljanja pitanja, i ako bih svoj odnos spram njega morao izreći u jednoj formuli, usudio bih se reći: iz njegovog vidika (njem. Ausblick) načinio sam jedan pregled (njem. das Überblick). Goethe, pak, bijaše, a da to nije ni znao, Leibnitzov učenik u cijelom svom načinu mišljenja. Stoga, ovo što je napokon pod mojim rukama dovršeno na moje iznenađenje, osjećam kao nešto što usprkos bijedi i odvratnosti tih godina s ponosom želim nazvati: njemačka filozofija.
Priđe mi tetka zagrizavši jabuku koju je tko zna gdje pronašla.
– I tko je onda taj filozof sudbine? – pompozno je zagestikulirala rukama.
– Oswald Spengler, ubojita njemačka filozofska mašina. – rekoh povlačeći ruke iz utora – Svima predviđa neumitnu sudbinu, s početkom i krajem, ali svima i samo prolaznost. Bivanju nije moguće utisnuti karakter bitka.
– Dobro, dobro…? A jesi li ga čitao?
– O, kako da ne! Bio sam i više nego zaluđen njime!
– A što kaže Kolo na sve to?
– Koliko ja znam, ono je tu da mi samo omogući ispreplitanje misli s tim ljudima, nisam siguran da je tu kako bi u nečemu zauzimalo svoj stav…
Tako je i bilo. Nakon što je shvatilo da neću vraćati ruke u utore, Kolo je započelo prikazivati odabrane citate teksta iz progutane knjige. Pohranjujem ih u kolovator. Cijeli postupak se dovršava prikazom broja 91. PROPAST ZAPADA obilježena je brojem 91, a da tomu ne znam pravi razlog, i po prvi put, nakon duljeg vremena, osjećam se smislenim…
O Duhu i njegovim Moćima 