Ožujak 2013.
Zašto je nebo crno?
Edgar Allan Poe: CRNI MAČAK
Rijetki znaju da je E. A. Poe među prvima ponudio odgovor na jedno, na prvi pogled, sasvim trivijalno pitanje: zašto je nebo crno. Još manje ih zna da nam odgovor na to pitanje pruža, rijetko dostupno, neupitno znanje o prirodi svemira. U svojoj Eureci, koju je pisao potkraj života, nadahnuto je naveo da je nebo crno zato jer svjetlost zvijezda koje ne vidimo nije imala dovoljno vremena da dođe do nas. Rekli bi, sasvim obična rečenica s kojom se danas bezrezervno slažemo, da iza sebe ne krije čudesne implikacije upravo po pitanju našeg znanja o prostornim i vremenskim granicama svijeta u kojem živimo. O čemu je riječ?
Poeov odgovor, ako ga se, recimo, uzme kao istinitog, svemiru nužno nameće jednu granicu – onu vremensku; nebo je crno zato što svemir nije vječan, zato što ima svoj početak u vremenu. Naime, ako te granice nema i svemir je vječan, onda je svjetlost zvijezda trebala imati dovoljno vremena (sâmo vrijeme je vječno) da stigne do nas i nebo iznad nas bilo bi zasljepljujuće svijetlo. Dakako, to nije slučaj – nebo iznad nas je crno. (Gotovo bi mogli reći da je E. A. Poe među prvima svojom tvrdnjom postulirao teoriju Velikog praska.) Međutim, crnilo neba može se objasniti i na drugi način. To bi bio slučaj u kojem se Poeovom odgovoru uskraćuje istinitost, i u kojem bi svemir bio vječan. U tom slučaju da bismo zadržali crnilo neba morali bismo ga ograničiti u prostoru. Drugim riječima, morala bi postojati neka vrst ‘prostorne granice’ svemira, nakon koje i doslovno više ne bi bilo zvijezda. I na ovaj način pošlo bi nam za rukom nebo ‘zadržati crnim’ odnosno uskladiti teoriju s opažanjima.
Time smo saznali da odgovor na pitanje zašto je nebo crno sa sobom ipak nosi neko znanje. Nebo je crno zato što je svemir ograničen – ili u prostoru ili u vremenu, ali nikako i u jednom i u drugom! Svemir je ili vječan ili bezgraničan, ali ne i oboje!
Daleko od svakog daljnjeg umovanja o prirodi našeg svemira, vraćam se američkom književniku. Što bih još mogao napisati o Edgaru Allanu Poeu kao o svom omiljenom piscu? Da je ‘književni vrag’ koji me uopće natjerao pisati? To je istina. S ovim književnim ekscentrikom, definitivno, moramo dijeliti neke karakterne crte. Njegovu mrzovolju na primjer, ili sklonost morbidnim temama, ili još bolje – njegov stil pisanja! Upravo stil pisanja ovoga prvog američkog boema (Walt Whitman u ‘travu je legao’ puno kasnije) ono je što nas trenutačno mora zaraziti, pogotovo ako se nalazimo na pragu spisateljske karijere. Za izražavanje snažnih emocija, kojih u svakoj mladoj duši nikada ne nedostaje, nećete moći ne posegnuti za aoristom ili imperfektom! Kada, primjerice, pročitate:
Od djetinjstva bijah poznat po popustljivosti i čovječnosti svoje ćudi.
intuitivno slutite da se tu nešto iza brda valja, da se zapravo radi o liku vrlo nemirne i ćudljive naravi – i to samo zbog ovoga ‘bijah’! (Premda će netko kazati da je to stvar prijevoda – ne bih se složio!).
Sjećam se da sam svoju prvu pravu priču napisao upravo u duhu Edgara Allana Poea, njegovim jezikom, njegovim stilom. U to vrijeme, dakako, čitao sam Crnog mačka (Poe se izgleda rijetko udaljavao od teme ‘crnoga’!), omanju pripovijetku iz njegova opusa i prvi put shvatio da u pisanju, u tzv. ich-formi slobodno mogu uzeti lik, osobnost, koja je (barem naizgled) daleko od one kojom se predstavljam u stvarnosti. Ali nikada ne reci nikad! Ne poreci da i tu i takvu osobnost ne skrivaš u nekom kutku vlastite nutrine! Možda je svojim pisanjem Edgar Allan Poe želio i samo to: isporučiti nam susret sa samim sobom, sa svim tim silnim proturječnostima od kojih se sastojimo i koje nam razdiru nutrinu. Tko bi ga znao!
Što se tiče Crnog mačka, morbidna je to pripovijest o čovjeku kojega iznutra razdiru različiti porivi i raspoloženja. Premda gaji općenitu ljubav spram životinja i ljudi, konkretno, svoga crnog mačka i svoje žene, u danom trenutku, doživi promjenu. S iznenađenjem u sebi otkriva sasvim drugačije porive za koje tek usputno kaže kako mu ih je donio alkohol: mrzovolju, gađenje, bijes. A zapravo, riječ je o ‘duhu nastranosti’, o kojem čak ni jedna „filozofija ne vodi brigu“. Crni mačak, tako je priča o duhu nastranosti, jednom „od najiskonskijih poriva ljudskoga srca“.
Tko se još nije stotinu puta zatekao kako čini nešto opako ili budalasto, ni iz kojeg drugog razloga nego zato što zna da ne bi smio? … Ovaj duh nastranosti, rekoh, uzrokovao je moju konačnu propast. Bijaše to ona nedokučiva težnja duše da izjeda samu sebe – da vrši nasilje nad vlastitom prirodom – da čini zlo samo radi zla sama…
U naletu pomahnitaloga, pijanskog ludila on će svome mačku najprije iskopati oko, a onda ga, i nedugo potom, bezočno objesiti. Sam čin vješanja opisan je jednom od ‘književno najljepših’ rečenica koje sam u životu ikada pročitao, i za koju sam siguran da pripada ‘vrhu vrhova’ Poeovog književnog opusa općenito:
Jednoga jutra, posve hladnokrvno, nabacih mu omču oko vrata i objesih ga o granu nekog drveta – objesih ga dok su mi suze curkom curile iz očiju, i s najgorim kajanjem u srcu – objesih ga zato što sam znao da me ljubi, i zato što sam znao da se nije ničim o mene ogriješio – objesih ga zato što sam znao da time činih grijeh – smrtni grijeh, koji će toliko ugroziti besmrtnu mi dušu da će se naći – ako je to uopće moguće – van dosega beskrajnog milosrđa Najmilosrdnijega i Najstrašnijega Boga.
(U toj rečenici nalazi se puno više toga, od tek izvanrednog uprizorenja ‘duha nastranosti’.) Ipak, pomahnitalom grižnjom savjesti (čak i grižnja savjesti njime mahnita!) glavni lik ove morbidne pripovijesti nabavit će sebi novoga, zaprepašćujuće istog mačka, s jednakim biljegom ‘nastranoga duha’ – iskopanim desnim okom. Iz odlomka u odlomak pomračenje njegova uma se nastavlja, kao i prakticiranje nasilja. Naposljetku, potonjeg neće biti pošteđena ni njegova žena. U novom pijanskom deliriju, dokrajčit će je sjekirom te, začuđujuće mirne savjesti, uzidati u podrumski zid kuće. Policija će uzalud tragati za ženom luđaka dok se ovaj zaprepašćujuće smiren vraća uobičajenom životu. U odsutnom trenutku, tek banalnim događajem ipak biva razotkriven. Nakon što je (polunamjerno, polusvjesno) lupnuo o podrumski zid kuće, baš na mjestu na kojem je uzidao leš vlastite žene, kroza nj, do policijskih službenika će doprijeti „…vrisak, potpuno neprirodan i neljudski – urlik…“ životinje. Ispostavit će se da se radi o kriku zamjenskog crnog mačka kojeg je, eto, živog, nehotice i ne znajući, glavni lik pripovijesti zajedno sa ženinim tijelom uzidao u podrumski zid kuće. U posljednjoj sceni policijski službenici će u hipu razrušiti zid i pronaći leš…
…već u stanju znatnog raspadanja… [koji se] pojavio … uspravan pred promatračima. Na njegovoj glavi, crvenih razjapljenih usta i s jednim jedinim rasplamsanim okom, sjedila je ona jeziva zvijer koje me prepredenost mamila u umorstvo, i koje me izdajnički glas izručio krvniku. Zazidao sam tog monstruma unutar grobnice!
Tim riječima završava kratka novela E. A. Poea, od koje svakome duhu, iole osjetljivom na književnost, mora zastati dah.
Nažalost, danas više ne mogu pisati na taj način. Ne mogu, jer su računala ušla u moj život. Osjećam da su iz mene isisala tu moć opijenosti riječima i jezikom. Na neki način, moram se pomiriti sa znanjem što ga posjedujem iz uvoda ovoga posta, odgovorom na pitanje Zašto je nebo crno kojega, eto, barem ponosno, u svakom trenutku, mogu u tančine svakome obrazložiti. Ali na tom crnom nebu iznad svoje glave, siguran sam, nerijetko ću ugledati ‘mačkasti’ obris zvijeri koja će mi nedostajati, moga simbola one opojne poeovske moći pisanja koju sam u međuvremenu izgubio, i čijim sam gubitkom zacijelo platio cijenu svoje današnje znanstvenosti…
Veljača 2013.
Bjesomučna vedrina
Herman Hesse: STEPSKI VUK
Nekad se pitam što pogoni ovu moju bjesomučnu vedrinu? Zašto sam vedar i pored tmore današnjeg života? Ako na posjedovanju ove neobične pozitivne energije ne mogu biti zahvalan svojoj okolini, prožetoj nezapamćenom bijedom duha koju će zauvijek povezivati uz početak dvadeset i prvoga stoljeća – kome onda mogu? Osjećam se kao da sam priključen na nevidljive kablove kojima kolaju nezemaljske energije. Tko zna, možda vode u svemir, izvan planeta Zemlje, do nepoznatih i egzotičnih nebula ili ne manje egzotičnih i zagonetnih područja tamne energije. A možda sežu u drugom pravcu? Možda se spuštaju u dubine moga uma čiji ponori također jesu i ostat će zagonetka iste eshatološke snage zasvagda. Drugim riječima, u ovom tekstu želim se pitati na čemu počivamo, ako smo, u ovo današnje doba, vedri? (versificirana Jinx verzija istog pitanja glasi – Na čemu si ti?).
Mnogi prije mene su napisali: svijet je mračno i nesigurno mjesto, čovjek je sublimacija nesreće organskoga svijeta, i općenito živih organizama, jer je izgrađen na protivnostima. Osim što je upojedinačen i perspektivičan, sklon je i lukavstvima svake vrste. Ne možete preživjeti ako ste se našli u njegovu okruženju. Otežavajuća okolnost nastupa kada ‘otkrijete’ da ste i vi ljudsko biće… da sve što ste na čovjeku detektirali… imate u sebi, samo u obliku dobro skrivenog eksploziva koji jednoga dana, može, ali i ne mora, eksplodirati…
Nositelj ste svoje radosti, ali i svoje muke. Vjerojatno ste dosad shvatili i ne želim to skrivati: meni pisanje i čitanje donose moju vedrinu. Međutim, ponekad vam i ta umjetno stvorena vedrina mora prisjesti. Duboko konceptualna, zadojena neprestanim baratanjem znakovima i simbolima, na kraju mora izgubiti onaj neposredni dodir sa životom na koji neprestano podsjeća John Zerzan. Izgubili smo Drugoga, za kojeg nam se čini da se u nekom drugom dobu činio nadohvat ruke. Istinsko pisanje i čitanje danas postale su vrlo usamljene djelatnosti.
A sasvim je moguće da pisanje i čitanje doista imaju svoje korelate u stvarnom životu koje ću jednoga dana, nadam se, s užitkom otkriti. Želio bih biti C + H2O s primjesama drugih elemenata u odgovarajućim omjerima, ali bez potrebe bježanja od stvarnosti kao takve. Ne želim se plašiti svoje prirode, ali je ne želim ni obuzdavati. Ne vjerujem u čovjeka kojemu je njegov Kraj zapisan u njemu, a ne u nepažljivom kometu koji bi i prema najmanjoj vjerojatnosti ipak jednoga dana trebao doletjet iz dubina svemira i reći Bum! Shvaćate, sporazuman sam da nas dokrajči slučajnost, a ne naša priroda… Nikako se ne mogu pomiriti s tim da sam čovjek – samo kao čovjek… i da se s nekakvom glupavom nadom nastavljam pitati, može li se on, čovjek, promijeniti? Može li postati biće u čijem će se društvu moći i živjeti, a ne samo pisati i čitati?
Zašto sam postao takav: „blijed, sjajan i nijem, počivajući nad samim sobom“, možda mogu zahvaliti jednoj knjizi koju pročitah u nevrijeme – u doba kada je to i za jednog ‘ slobodnog duha’ bilo malčice prerano – sa samo petnaest godina. U njoj sam se, po prvi puta, suočio s tom morbidnom istinom o čovjeku koju je njezin autor, nakon što ju je izrekao, ipak svim silama nastojao uljepšati. Osim toga, napisao je i nešto što odista, bez daljnjega, mora ulijevati nadu:
Čovjek nije čvrsto i trajno uobličenje, već je prije pokušaj i prijelaz, dakle, ništa drugo nego uzani i opasni most između prirode i duha. Prema duhu, prema Bogu, goni ga unutrašnja predodređenost – prema prirodi, prema majci vuče ga topla čežnja: između ove dvije sile plašljivo se leluja njegov život.
Da, Stepski vuk bila je knjiga koju sam pročitao s petnaest godina (i iz koje sam upravo naveo citat) a koja mi se i danas čini puno zahtjevnijom i ‘opasnijom’ od Siddarthe. I premda će nepopravljivi romantičar Hesse o čovjeku napisati kako mu se čini da on „nije samo prilično razumna životinja, već i dijete Bogova, kome je određeno da bude besmrtno“ ipak mi, u ovom vremenu, dakako, mnogo bolje prijaju njegovi suprotni dojmovi o istom:
… njegov život samo jedna opaka zabluda, žestoki neuspio izrod pramajke, divlji jeziv promašen pokušaj prirode…
Budućnost, a možda i ona vrlo skora, pokazat će je li bio u pravu.
Veljača 2013.
Budizam na lak način
Herman Hesse: SIDDHARTHA
Sve što vam govorim u svezi mišljenja, a u mojoj terminologiji – svojevrsnog Prostora Uma, nije ništa novo. Sve to postoji, u većem ili manjem obimu, u magičnim dostignućima drugih magičara odnosno filozofa. Dakle, moja filozofija, kao i filozofija drugih živućih filozofa, eklektička je smjesa koječega, ona je misao nastala pod utjecajem druge misli… Stoga, kada se i čini da vam želim prenijeti nešto svoje – to vjerojatno ne odgovara istini. Obično sam to negdje drugdje pročitao, i to pročitano sada propuštam kroz vlastito svjesno ili nesvjesno, koje, onda, oblikuje “ektaplazmičke čičke” moje osobnosti.
I vi, kad god nešto ‘stavite na papir’, ili platno pričvršćeno na štafelaj, niste u prilici stvoriti ništa novo. Vaša ruka je ‘teška’ nekoliko tisućljeća te na sebi mora ‘nositi’ sve druge ruke koje su, kao i vaša, nekoć radile ovaj isti, nezahvalni posao. Što ćete učiniti? Nema vam druge nego vjerovati da jedino još možete biti zabavni, jer ste barem zadržali moć da iste teme preobučete u novo ruho. Moja je žena jednom kazala kako je ljudska mašta, zapravo, poprilično ograničena. Uvijek se ponavljaju iste stvari. Ne zahvati li i vas ponekad isti osjećaj?
Tako sam uvidom u nekoliko tekstova budističke provenijencije shvatio kako se moja privatna filozofija prostora uma u mnogim stvarima poklapa s budističkim učenjem. Hoćete li kratki podsjetnik na budizam? Pronašao sam ga u romanu Siddhartha Hermana Hessea, u pogovoru ili predgovoru djela, autora kojemu, nažalost, ime nisam zapisao:
Budu je odgojio otac u uslovima lagodnosti i raskoši. Jednog dana dok se dvokolicama vozao tamo-amo Buda je vidio ženu kako se porađa, bolesnog čovjeka, starca i leš. Obuzet saznanjem da je jad nerazlučivo povezan sa životom želio je otkriti izvor čovjekovih patnji. I dok je utonuo u razmišljanje ispod nekog drveta, doživio je prosvjetljenje…
Patnja je najveće zlo svijeta. Izvor patnji je želja, a izvor želje je ‘ja’. Sve je to u jednome danu shvatio Gautama Buddha sjedeći ispod ne sasvim običnog drveta; zapravo, radilo se o bodhi drvetu (engl. bodhi tree) po kojem je dobio ime – “probuđeni”. A onda se i dosjetio rješenja problema. ‘Ja’, kazao je, ne postoji, stvari do kojih nam je stalo ne postoje, stoga, ni patnja koju osjećamo ne može biti stvarna; svijet je vječna i začuđujuća mijena, tok mentalnih i fizičkih energija koje se isprepliću, te je u njemu doista teško pronaći nešto trajno, za što bi se čovjek mogao uhvatiti. Besmisleno je željeti nešto što u narednom trenutku postane nešto drugo ili u potpunosti nestane. Posve je razumljivo pomisliti kako je Buda na ovaj način postulirao ubojitu metodu koja se obračunava s patnjom – izvorom sveg zla na svijetu.
Naravno, problem ovoga primamljivog tibetanskog učenja leži u tome što je on za mnoge ljude praktički nedostižan. Do ‘iscjeljujuće spoznaje’ dolazi se isključivo putem poprilično komplicirane tehnike meditacije (a koja na koncu čovjekovu svijest dovodi do konačnoga utonuća čuvstava u nirvani). Nikakav dekonstrukcionistički uvid ne može dovesti do iste spoznaje. A to zasigurno mora tištati mnoge ne-Tibetance zapadnjačkog porijekla koji se s nadahnjujućim anagogičnim himalajskim masivom – možda i kolijevkom najnaprednijega ljudskoga duhovnog uvida postignutog ikada – susreću uglavnom putem ne tako jeftinih i često sasvim prozaičnih turističkih aranžmana.
Stoga, na ovome stupnju razvoja, ovdje propagiranu filozofiju prostora uma, neko kritičko i zajedljivo oko može vulgarno shvatiti kao ‘laički budizam za ne-Tibetance“, jer je u prvom redu upućena onima koji zbog manjka koncentracije ili viška nervoze nisu kadri prakticirati meditaciju i utonuće u iscjeljujuću spoznaju, nirvanu… Takvima se, eto, nudi uvid Deridinog tipa, a koji Buddha lijepo sažima ovim riječima:
Ova je sabranost duha bez obilježja čvrsto utemeljena i proniknuta. Pa ipak je i sve ono što je čvrsto utemeljeno i proniknuto tek nepostojana i prolazna pojava.
Prethodni citat preuzet je iz Prostorije (bloga) Magičara s puno kompetentnijim Kolom u pogledu, kako ove, tako i inih filozofskih tema, i koji je, eto, također objavljen baš danas… (Hvala, Davore!)
Od ostalih uvida koje budizam iznosi na vidjelo vrijedi izdvojiti sljedeće: nema čuda i nema transcendencije, nema ovoga i onoga svijeta, pa čak ni skrivene stvarnosti bilo kojeg oblika. Zahvaljujući svemu tome, budizam ne ide ruku pod ruku ni sa jednom svjetskom religijom, a na misticizam se osvrće kao na dječju igru.
Za kraj donosim nekoliko citata iz spomenutoga romana Hermana Hessea. Prepisao sam ih u svoju malu bilježnicu, vjerojatno ne predmnijevajući da je Herman Hesse napisao i puno boljih romana od ovoga… (Zamislite, tu još ne mislim na Demijana! U to doba, a bilo mi je devetnaest godina, tek sam bio počeo čitati… ali čitati bez navodnih znakova, toliko karakterističnih za srednju školu…) Ali za temu – mogu poslužiti!
Prepoznavati uzroke, činilo mu se, upravo i jest mišljenje.
Ljudi našega kova možda ne mogu voljeti. ‘Dječji ljudi’ to mogu; to je njihova tajna.
Siddhartha je posjedovao umijeće mišljenja, čekanja i posta.
Zavidio im je na jedinom što mu je nedostajalo, a oni su imali, na važnosti koju su pridavali svom životu, na strastvenosti njihovih radosti i strahova, na tjeskobnoj ali slatkoj sreći njihove vječne zaljubljenosti. Vazda bijahu zaljubljeni ti ljudi u same sebe, u žene, u svoju djecu, u čast ili novac, u planove ili nade. A to od njih nije naučio, već upravo ono neugodno što je prezirao… [srditost, nestrpljivost] …
Tražiti znači: imati cilj. A naći znači: biti slobodan, stajati otvoren, nemati cilj! Mudrost se ne može priopćiti.
„… i vrlo mi se sviđa i vrlo sam sporazuman s time da ono što je jednom čovjeku blago i mudrost drugome uvijek zvuči kao ludost.“
Studeni 2012.
Hodajuća anegdota
F. M. Dostojevski: ZAPISI IZ PODZEMLJA
Dr. Dragutin Prohaska: FJODOR MIHAJLOVIČ DOSTOJEVSKI
Tužna je strana ljudskog života ta da izražavanje, neki vid umjetnosti, ne možete podijeliti s drugima. Možete podijeliti trač, neki vid ogovaranja (drage ili nedrage osobe), ali ne možete podijeliti ono što je u vama doista vrijedno. Zašto? Zato jer je posebno, nikad prije viđeno. Ono što možete učiniti jest navući druge na vaše izražavanje, da se poistovjete s vama, da vaše muke postanu i njegove. A kada to postignete postali ste samo uspješni manipulator, ništa više.
Ipak, objavljivanje vam donosi niz prednosti praktične prirode. Možda vam privremeno riješi zapravo po svojoj prirodi nerješivu financijsku situaciju, možda vam postane lakše izlaziti pred ljude jer oni sada znaju tko ste, a možda vam takav scenarij dodatno zagorča život. Najveću prednost objavljivanja vidim u činjenici da ćete biti primorani doći u kontakt s ljudima koji su poput vas, drugačiji od drugih.
Raščistite to već jedno u sebi. Ukoliko se još uvijek osvrćete na percepciju vašeg djela i vas u javnosti, onda ste u velikoj opasnosti da prestanete biti čovjek koji se izražava, da prestanete biti ono što jeste. U tim trenucima, mnogima se u umu otvori kolektivna svijest taštine i samoljublja, te počnu razmišljati o tome što ljudi misle o njima i njihovu pisanju a ne da se isključivo posvete stvaranju svoga djela. Čak ni jedan Dostojevski nije bio pošteđen toga. U tom ste trenutku definitivno pokopani za svako daljnje umjetničko pisanje odnosno stvaranje u bilo kojem smislu te riječi… osim ako ne učinite ono što je učinio Dostojevski…
O samoljublju Dostojevskog čitam u knjizi nekog Dragutina Prohaske koju je objavio, iz vizure 21. stoljeća, svakako davne 1921., na stogodišnjicu rođenja ovoga literarnog čarobnjaka. Knjiga je stara, korice se pod mojim prstima raspadaju, već nakon nekoliko stranica primoran sam naslovnicu, koja je potpuno otpala, odložiti na stranu. Ali držim se nakladničkog pokliča „Sadržaj je kralj“ te se udubljujem u isti.
Nakon prvog uspjeha s Bijednim ljudima, Dostojevskog zahvaća euforija, doživljava „prve trnce slave“ te ga primaju u krug tada vodećeg književnog kritičara Bjelinskog. Za sve iole malo bolje poznavatelje života i djela Dostojevskog značenje tog kritičara, s društvenim afinitetom i zavidnim stupnjem socijalne inteligencije, u njegovu životu zasigurno je poznat, pogotovo, njihov međusobni raskol koji je uslijedio nakon objavljivanja Dvojnika, njegova drugog romana. Ali ono što me je sada privuklo u čitanju biografije ovoga književnog genija bilo je, mogu to slobodno reći, skandalozno ponašanje Dostojevskog, ogrezlo u samoljublju, koje je nastupilo odmah po njegovu stupanju u ugledno petrogradsko književno društvo. Asocijalni je genij zbog svog ponašanja tu doživio rijetko viđena poniženja, mahom od kolega književnika kao što je bio on sâm. Prohaska piše da su u poniženjima Dostojevskog, pisanju pamfleta protiv njega i sl. prednjačila i takva ugledna književna imena kao što su to bili Turgenjev i Njekarasov. Najsočniji izraz koji sam zapamtio a kojim su počastili Dostojevskog bio je „hodajuća anegdota“. Neshvatljivo ostaje kako se dogodilo pa da jedan izuzetno talentiran pisac, i doslovce “kralj riječi”, u svakodnevnim situacijama postane objekt za porugu.
Počeli su ga ismijavati, smijali su se njegovoj [vanjštini], očima, nosu, njegovoj nespretnosti, stasu. Bio im je hodajuća anegdota, mladi mjehurić; mučili su ga ogovaranjem, paskvilima, epigramima, karikaturama iz dana u dan.
Dostojevski nije trpio društvo, ne zato što ga nije volio po sebi, već zato što se u njemu nije snalazio. Za sebe je govorio:
Svakako, nijesam stvoren ni za kakovo društvo. Glavno što se nikako u društvu ne znam vladati. Dođem li gdje ima mnogo ljudi, uvijek osjećam, da me svi pogledi [elektriziraju]. To me naročito počinje stezati, stezati fizički…
Bio je zatvoren tip sa svojim sanjama i maštarijama, sa svojim demonima koji mu ni jedan trenutak nisu davali mira. Zbog toga je društvo doživljavao isključivo kao pozornicu na kojoj je mogao doživjeti slavu ili poniženje. Iako je Dostojevski ekstreman primjer, slično se može primijeniti na svakog pisca ili pjesnika i to je ono čega trebate postati svjesni, po mogućnosti, što je moguće ranije. Ako ste istinski stvaratelj, niste za društvo i točka. Možete biti, kako bi kazao Nietzsche, prikazivač djela koje je netko drugi stvorio i onda odatle biti miljenik društva i medija. U svakom slučaju, morate biti svjesni toga da kada se u vama i budi neki poriv za prihvaćanjem u društvu, željom za popularnošću, to je neko drugo biće od onoga koje u vama stvara. Kod Dostojevskog je to bilo bolno vidljivo. Padavica je bila cijena podvojenosti njegove ličnosti koja se od te iste podvojenosti prekasno naučila braniti. Kako? Pisanjem romana. U romanima je izlagao sebe, svaku svoju osobinu, bilo dobru ili lošu, a ponajviše je bilo onih kojih se najviše sramio. Svaku svoju slabu točku, kao i dobru, tematizirajte, pišite o njoj. Na kraju krajeva, samo pisanje štiti od samoljublja, vjerujte mi.
U Zapisima iz podzemlja, Dostojevski izriče misao dublju od čitave književnosti pisaca koji su se okupljali u krugu oko Bjelinskog, tada 1840-ih u Petrogradu. Nitko u tom trenutku nije imao ni najmanju primisao o genijalnosti toga padavičara koji će obilježiti svjetsku a ne samo rusku književnost devetnaestog stoljeća. Ali tako to ide s genijalnostima, one uvijek odabiru najteži put.
U spomenima svakog čovjeka ima takvih stvari koje on ne otkriva svima, već samo prijateljima. Ima i takvih stvari koje neće reći ni prijateljima, već jedino sebi, i to u povjerenju. Ali ima, najzad, i takvih koje čovjek ne smije ni samom sebi da otkrije, i baš takvih, svaki pristojan čovjek ima podosta.
Samoljublje je samo jedna od karakteristika Dostojevskog zbog koje je bio primoran silaziti u vlastito podzemlje. Tamo se suočavao sa stvarima s kojima se „svaki pristojan čovjek“ ni u primisli nikada ne bi mogao suočiti – i zato bio u stanju napisati velika djela… Svakome to treba postati jasno tko polaže pravo, ako ne na stvaranje dobre književnosti, a onda barem na njeno duboko razumijevanje…
Studeni 2012.
Život bez briga na književni način
Henry Miller: JARČEVA OBRATNICA
Henry Miller bio je moj prvi učitelj riječi, moja sretna zvijezda na ‘ružičastom raskršću’ života (pod utjecajem Millerovih romana jedno sam vrijeme upravo tako nazivao mladalačko doba), a ujedno i jedna od onih umjetničkih luda koje su znale neodgovorno uživati u životu. Ali takav vam je uzor potreban dok ste još mladi, nemojte to zaboraviti. Zašto? Jer i vi u tom životnom dobu morate biti neodgovorni i neusiljeni. Millerova mudrost ne ide dalje od mudrosti koja se usredotočuje na osobu, ličnost. Taj nikada nije ciljao dalje od života bez briga (Hakune Matate) pod krinkom pisca, pa opet, imao je tu ludu odvažnost da živi život po svome. Svoj credo iznio je u Jarčevoj obratnici, romanu koji pripada trilogiji u koju se smjestila i ona slavnija – Rakova.
Otkrio sam da cijeloga života nisam želio živjeti – ako se ono čime se ostali bave može nazvati življenjem – nego izražavati se. Shvatio sam da me život nikada nije ni najmanje zanimao, nego jedino ovaj posao kojim se sada bavim, koji je nekako paralelan sa životom, koji je njegov dio, a istovremeno i iznad njega. Istinitost me gotovo uopće ne zanima, pa čak ni stvarnost; zanima me samo ono što sam zamišljao, ono što sam svaki dan potiskivao da bih mogao živjeti. Nije me briga da li ću umrijeti danas ili sutra, i nikad me nije bilo briga, ali muči me i kinji da čak još i danas, poslije višegodišnjih napora, ne mogu točno izreći ono što mislim i osjećam.
Poput molitve, ovaj tekst slijedite do u njegove tančine. Ponavljajte kako vas ne zanima život, već izražavanje. Jedno vrijeme neka to bude vaš životni credo. Tako je dobro, kako se poslovično kaže u Bibliji. Istinabog, prije ili kasnije otkrit ćete kako „Amerikanac u Parizu“ u svojim romanima samo opisuje ono što živi, i da se taj život, više-manje, svodi na opis života boema jebivjetra u francuskoj prijestolnici. Ali što se može, vama je u ovom dobu potrebno čitati o jebačini i dobrom provodu, i eto vam odličnog pisanja o jebačini i dobrom provodu. Našeg Henrija na svakom koraku nemimoilaze seksualne avanture, osim što se opija u starom dobrom boemskom duhu i s vremena na vrijeme vodi zanimljive razgovore sa zanimljivim pojedincima o prvim i posljednjim stvarima, mahom iskreno i bez uvijanja. Nakon pedeset pročitanih stranica već ste zaljubljeni u njegovu Monu i željeli biste je pošto poto odvući u krevet. Izluđuje vas njezina nesputanost i koketnost. Ubrzo sričete prvi stih, uskoro počinjete sanjati o vlastitoj slobodi. Ali dug je još put do slobode…
Kada prvi put banete na neko predstavljanje knjige ili pjesničku večer shvatit ćete kako su proza i poezija na njima od drugorazredne važnosti. U prvom planu su pijanstvo i jebačina, oboma dobrodošao vaš talent za suptilnu i otkačenu konverzaciju koja im vodi. Recimo, FAK kao književni pokret mnogim je piscima ostao u sjećanju isključivo po dobrim tulumima, a nikako po književnosti koja se na njima naglas čitala. Kako ćeš svoju pažnju usmjeriti na književnost ako pored vas stoji zgodna i na literaturu nabrijana cura?
Ako se želite istinski baviti pisanjem, onda morate shvatiti da je to osamljena djelatnost, baš kao i čitanje. Nikoga nema u vašoj blizini. Sami ste, vi i vaše nalivpero u devetnaestom, pisaći stroj u dvadesetom i laptop ili možebitno koja druga slična elektronička stvarčica u dvadeset i prvom stoljeću. Književna događanja samo su prilika da zaboravite na pisanje, da malo proživite za vlastiti ćef.
Možda ćete sada razumjeti Charlesa Bukowskog koji je u svom fenomenalnom dnevniku potkraj života pisao o tome kako mu je dosta budala koji se – pazite dobro – samo furaju na književnost a u osnovi im je nešto drugo – ili da se dobro napiju ili da s nekim završe u krevetu. Razdvojite svoj život od svoje umjetnosti i nikad, nikad, ne tražite u životu da vas štede zbog toga što ste ubogi umjetnik, jer riskirate iskrenost pisanja. Život vas mora dohvatiti za gušu, a vi trebate ostati ravnodušni kako na njegove neugodnosti tako i ugodnosti koje donosi sa sobom. Ukoliko ste cinični, naglas ćete svima drobiti kako su životne neugodnosti i ugodnosti samo građa za vaše djelo, ali bolje bi bilo da o tome šutite. Kad ste već stavili na kocku sve, i srce vam je čisto poput pupoljka, čemu još cinizam? Vi ste odsada na putu da postanete entitet koji se izražava, trodimenzionalna fizički živa stvar koja u prostorima uma postaje bezdimenzionalna i bezgranična. Odsad, neka vaše kraljevstvo bude od ovoga svijeta… u kojem postajete đavolski slobodno biće nesputani u svojim prohtjevima…
Drugim riječima, za početak budite Henry Miller – upravo to sam vam želio reći!
Listopad 2012.
Medijsko doba
Michel Houellebecq: ŠIRENJE PODRUČJA BORBE
Za posljednje dane nemam drugih riječi doli onih Michel Houellebecqa – kolje me depresija. Mislim da ih je upotrijebio u romanu Širenje područja borbe, ali nisam siguran. Možda su to bile i Elementarne čestice? Nije važno. Sjetih se Širenja područje borbe i ta je misao nadalje upravljala mojom preuzetnošću; došao sam do police i dohvatio ga. Roman je to po mojoj mjeri, po mojem ukusu, a mogao bi biti i po vašem, ukusu duhovnih nomada koji su preživjeli prvi barbarski nalet Medijskog doba.
Ne mogu se oteti dojmu kako upravo Medijsko doba posjeduje nešto barbarsko u svom nastupanju, a što ga, po nekoj mojoj analogiji, dovodi u vezu s barbarskim plemenima koja su nekoć provaljivala u Rimsko Carstvo, i koja su to činila sve dok ga nisu srušila. A na čiji to ‘teritorij’ prodire Medijsko doba danas? Nezahvalnu poziciju Rimskog Carstva, u tom bezočnom pohodu, po svoj prilici, preuzeo je Duh čovječanstva. Danas se više ne ratuje kopljima i puškama, uz poneku iznimku; ‘ratuje’ se preprodajom dionica i ulaganjem kapitala, a ‘teritorij’ neprijatelja osvaja legitimnim tržišnim transakcijama te kupovinom nekretnina ili zemljišta na njegovim atraktivnim lokacijama. Medijsko se doba u tim ‘novim ratovima’ obznanjuje kao sredstvo koje svim zaraćenim stranama nudi nešto najubojitije: pogubne, razarajuće ‘dezinformacijske bombe’ koje vaš duh pustoše više nego bilo koje drugo oružje. U sjeni ekonomskih ratova izvan naših bića, na djelu je i jedno barbarsko osvajanje našeg unutarnjeg prostora bez premca čije ćemo posljedice trpjeti jako dugo. Zato barbarskim pohodom, koji redovito označava kraj jedne civilizacije, jednog načina života, i nazivam taj besprimjeran upliv medija u sve pore ljudskog života.
I onda, što Michel Houellebecq kaže o izgledima za treći milenij?
Ne namjeravam vas očarati suptilnim psihološkim razmatranjima. Nije mi ambicija izmamiti vam pljesak svojom profinjenošću i humorom. Ima autora koji svoj dar uprežu u službu tankoćutnih opisa duševnih stanja, karakternih odlika itd. Nećete me svrstati među njih. Sve to gomilanje realističnih detalja koji bi trebali ocrtati jasno razdvojene likove uvijek sam smatrao, ispričavam se što to kažem, običnom bezvezarijom. Daniel je Herveov prijatelj, ali osjeća određenu odbojnost prema Gerardu. Paulove su fantazije utjelovljene u Virginiji… moglo bi se satima tako nabrajati. Jednako je zabavno promatrati jastoge koji gaze jedni po drugima u staklenoj posudi (treba samo otići u kakav riblji restoran). Uostalom, rijetko se družim s ljudskim bićima.
Kako bih postigao cilj koji sam si postavio, cilj koji je na drugačiji način filozofski, morat ću, naprotiv, pročistiti. Pojednostaviti. Mnoštvo detalja jednog po jednog uništiti. Uostalom, u tome će mi pomoći tijek povijesnog razvoja. Svijet pred našim očima postaje jednoličnim; telekomunikacijska sredstva napreduju; stanovi se obogaćuju novim uređajima. Ljudski odnosi postupno postaju nemogućima, što dodatno onemogućuje broj anegdota od kojih se sastoji život. I malo-pomalo, u punom sjaju izranja lice smrti. Krasni predznaci za treći milenij.
Svoj prvijenac M. Houellebecq objavio je 1994. Ono što danas možemo reći, iz vizure donekle već izlivenog trećeg milenija, jest – imao je prokleto pravo! Istinabog, na ovim će našim prostorima, zajedno s evidentnim otuđenjem ljudskih odnosa, u isti celofan biti upakirano i nešto malo balkanske sirovosti i primitivizma, ali to ne mijenja bitno na stvari. A možda vi svijet još uvijek ne osjećate tako traumatično? Možda vas vaša iluzija još uvijek drži u čvrstom uvjerenju, koje baštinite negdje iz djetinjstva, da se on uvijek kreće prema nekom „boljem sebi“. No problem, jednog dana probudit ćete se, i shvatit ćete kako zapravo stvari stoje. Nimalo blistave, nimalo izgledne za jedan život koji se ne želi svesti na nagone.
U tom trenutku, primijetim i da se Kolo nekako čudno oglasilo, gotovo bolno zaškripalo. Ubrzo sam shvatio da mi želi prenijeti poruku.
„Zašto smo danas toliko fascinirani ljudskim osobnostima? Odgovor na ovo pitanje ponudit će i odgovor na sljedeća dva koja nam padaju na um: zašto se mediji pokazuju kao najzavodljiviji prikazivači istih, i zašto će ovo doba budući povjesničari sa zgražanjem ili nostalgijom na kraju biti prisiljeni prozvati Medijskim dobom?“
Ljudske osobnosti? Mediji kao najzavodljiviji njihovi prikazivači? O čemu je to trabunjalo Kolo Duha Svijeta? Ipak, bilo je i nešto vragolasto u svemu tome, gotovo u tetkinu stilu.
A otkad me je napustila (i otišla u ljetnjikovac!), postao sam mrzovoljniji, ali i skloniji Nietzscheovoj ideji „odolijevanja“. To mi je u korijenu bića; skutren nad laptopom i daleko od svih očiju – odolijevati. Ipak, vjerujem da će me ta usredotočenost na vlastitu osobu vremenom popustiti i da ću poput grupe Radiohead jednom uspjeti izići iz zagađenog kruga života i na nebu uzeti oblik blijede i sjajne zvijezde. M. Houellebecq, čini se, ili to nije želio ili to nije mogao učiniti sa svojim poslovično depresivnim likovima. Ali treba dobro promisliti o motivaciji pisca koji piše roman. Njegovi glavni likovi moraju biti utjelovljenje nekog prosjeka, odnosno prosječne osobe koja negdje skutreno živi i radi s početka ovog stoljeća, i koja se u njima, bez većih problema, može prepoznati. Tomu, uostalom, i služi književnost. Izbaviti nas od zla ovog svijeta na način da samo zlo promatramo, i na taj način osvijestimo ga u sebi.
Uzdahnuo sam, otvorio prozor i zamijetio neka užurbana kretanja oko tetkinog ljetnikovca. Po svemu sudeći, uskoro bi trebao primiti prve goste…
Rujan 2012.
Kafkinim očima promatrati svijet
Kafkinim očima promatrati svijet, to je nešto čemu sam oduvijek težio ili bio prirodom natjeran. A onda se dogodilo da sam nenadano dobio poziv u Češku, u Prag, njegov grad i naravno da me je odmah počela kopkati zamisao: pokušati promatrati ga njegovim očima. Nisam mogao poželjeti više! Sa sobom na put ponio sam debelu žutu knjižurinu koju obično držim na polici kao branu za ostale knjige, kako ne bi popadale: Kafkine Dnevnike. Sa svakom pročitanom riječi u kupeu vlaka koji se trucka najprije slovenskim a potom austrijskim brdima kao da ulijevam i malo Kafke u sebe.
Spavao, budio se, spavao, budio se, kukavan život.
Neću se prepustiti umoru. Uskočit ću u svoju novelu, pa makar pri tom razrezao lice.
Danas se niti ne usuđujem sebi nešto predbaciti. Doviknem li to u ovaj prazan dan, odjeknut će odvratnom jekom.
Ako se nekoliko sati ponašam ljudski, kao danas s Maxom i kasnije kod Bauma, već sam, prije polaska na počinak, nekako ohol.
Kad sam se konačno našao na odredištu i ugledao Dvorac ponad zadrijemala grada oćutio sam blagi osjećaj kao da sam doista stigao kući. A Kafka, već sasvim uobličen u meni, postao je nestrpljiv i sada me je svako malo gurkao da krenemo. Htio je toliko toga vidjeti, a već na početku čekalo ga je neugodno iznenađenje. Razočarano je morao uvidjeti zašto se njegov K. morao prometnuti u moga Ki.-a. Prošli čovjek u budućem mora da vidi samo gorku šalu od mjesta u kojem je nekoć živio. Budućnost prošlom može se činiti samo smiješnom. Praškom kaldrmom kojom je on nekoć noću lutao ili se strastveno vozio na svom biciklu, raspirujući inspiraciju za pisanje, danas kolaju na milijune turista. Vjerojatno ne bi ništa razumio; što su i odakle su? Možda bi mu se činili čak i poput vanzemaljaca koji grad promatraju za potrebe nekakavog svog proučavanja u znanstvene svrhe. Postmodernu verziju njegova romana Dvorac stoga vidim u opisu nastojanja da se dopre do Dvorca ali kroz horde turista…
Kafka je u Pragu posvuda. Rodio se ovdje, živio ondje i ondje, radio tamo. Na svjetski poznatoj Plavoj kući u Zlatočkoj ulici stoji da je Kafka živio i ondje. Izlazio je s prijateljima u kavane Corso, Savoy i City, redovito posjećivao Cabaret Lucerna. Zaključujem: jedino u Dvorcu nije bio…
Da, Kafka odnosno njegov Josef K. nikada nije dospio do Dvorca, osobitog kompleksa građevina poznatog pod nazivom Zamak Hradčany kojim dominira njegova najviša točka – Katedrala sv. Vida. Prvotno, i ja sam se htio najradije vrtjeti cijeli dan oko Dvorca, baš kao što je to činio i njegov K. i po mogućnosti nikada ne dospjeti u njegovu unutrašnjost. To je trebao biti neki moj vid literarnog turizma koji se kao trebao razlikovati od onog uobičajenog. Na kraju, ipak sam od te namjereodustao i pronašao put do Dvorca. Međutim, hudom sudbom stigoh do njega baš u vrijeme njegova zatvaranja. Za potrebe oblikovanja snažnog književnog doživljaja, Katedralu sv. Vida poistovjetio sam s pravim Kafkinim Dvorcem. Približio sam se vratima Katedrale kroz koja su, jedan po jedan ispadali posljednji turisti i pripremio fotoaparat. Visoki momak s kosom svezanom u rep, potpuno nesvjestan snažne književne metafore, latio se ključa i pred auditorijem zabezeknutih turista, uz gromoglasan tresak, zaključao izlazna vrata Katedrale/Dvorca. U tim trenucima, zakratko, ponosno oćutih da sam se preobrazio Josefa K.
Kako je Kafka sebe vidio najbolje opisuju ovi ulomci iz njegova Dnevnika upućeni teozofu Rudolfu Steineru (premda blago posprdno):
… moja sreća, moje sposobnosti i svaka moja mogućnost da budem na bilo koji način koristan, leže oduvijek na literarnom području. I tu sam, dakako, doživio neka stanja (ne mnoga), koja su po mom mišljenju, vrlo bliska vidovitim stanjima, što ste ih vi, gospodine doktore, opisivali, i tijekom njihova trajanja boravio sam sasvim u svakoj ideji, i ispunjavao svaku ideju, osjećajući se pri tom ne samo na svojim granicama, već uopće na granicama ljudskoga… Tom literarnom poslu se ja zasada ne mogu posve predati, kao što bih to morao, i to zbog raznih razloga. Bez obzira na moje porodične prilike, ja od literature, već uslijed polaganog nastajanja mojih radova i njihova osebujna karaktera, ne bih mogao živjeti; osim toga sprečava me i moje zdravstveno stanje, a i moj karakter, da se predam jednom životu, koji bi, i u najpovoljnijem slučaju, bio nesiguran. Stoga sam prihvatio mjesto činovnika u jednom zavodu za socijalno osiguranje. Ali sada se ta dva poziva uzajamno nikako ne podnose, i ne dopuštaju nikakav zajednički osjećaj sreće. I najmanja sreća u jednom, postaje nesreća u drugom. Ako jedne večeri napišem nešto dobra, gorim već drugo jutro u svom uredu od nestrpljenja i ne mogu ništa obaviti… […] I zar da sada tim dvama neuskladivim nastojanjima privedem još i teozofiju kao treće? […] Došao sam, gospodine doktore, da vas to pitam, jer slutim, ako me vi smatrate sposobnim za to, da ja to, doista, i mogu uzeti na sebe.
Lutajući Pragom, malo pomalo shvaćam zašto za umjetnost u ovakvoj Europi, oronulih i umornih prijestolnica, nema više nikakva izgleda. Ili su na djelu po umjetnost neosjetljiva civilizacija ili još presirova prakultura. Civilizacija – kao ova u Kafkinu gradu, na infuziji je kapitalizma, s turističkim žarom kao staračkom vedrinom kojom još podnosi život; prakultura – eno je ondje u Bosni u okovima sirovih i primitivnih, ‘prakulturnih’ ljudi, trebat će joj dosta vremena da se ponovno probudi i proklija iz vlažne zemlje.
Nailazim na ulične svirače, pa ležerno sjedam u Coyotes bar kako bi ih poslušao i u svoj notes nešto zapisao. Jedna mi grupa posebno privlači pažnju, pogotovo djevojka koja svira harmoniku. Kafka bi ju zasigurno znao lijepo opisati. Duge, energične ruke koje, svaka za sebe, rade svoj posao na složenom i zahtjevnom instrumentu; crna kosa svezana u punđu s puštenim pramenovima, haljinica na bretele. Dok svira, osmjehuje se. U njenu osmjehu, kazao bi Kafka, napokon egzistira nešto istinsko. Sada je čak započela i pjevati. Njen glas kao da probija barijeru okoštale civilizacije i vraća se u majčicu kulturu i tamo prebiva neko vrijeme. Ne treba mi mnogo da je usporedim s Dorom Dyamantovom, posljednjom Kafkinom ljubavi s kojom je proveo zadnje razdoblje svog života. Upravo sam ju takvu i zamišljao: užagrenog pogleda, energičnih ruku, smionu do neobuzdanosti u ostvarenju nekakvih, uvjetno rečeno, umjetničkih životnih ciljeva koji su započeli upravo svirkom po praškim ulicama … Nakon Kafkine smrti, Dora Dyamantova svoje želje je i ostvarila. Snovi koje je sanjala s Kafkom nepunu godinu dana, o životu posvećenom umjetnosti – postali su java. Postala je poznata glumica i još nešto, više se ne mogu sjetiti što, ali nije ni važno…
Za sve to vrijeme ‘kojoti’ od konobarica u Coyotes baru najprije kasne s posluživanjem, a onda me i bezočno varaju s cijenom pića.
Mladalačka raskalašenost danas je uobičajen zaštitni znak grada. Čovjek se zapita što se na kraju dogodi sa svim tim preplanulim, opuštenim mladićima i djevojkama s 26-27 godina koji preko dana zarađuju kruh kao turistički vodiči i konobari, a noću uživaju sve blagodati noćnog života što im samo Prag može udijeliti. A onda ugledam nešto starije i oronule ulične svirače koji instrumente u svojim rukama samo zbunjeno prevrću te prosjake u upečatljivoj pozi za prošenje s licem sljubljenim uz zemlju, pa da shvatim da su to oni za deset-petnaest godina, ako ih u Pragu nešto nenadano zadrži. Dobar provod za mladog čovjeka u analogiji je sa stremljenjem materijalnim dobrima i uspjehu u društvu – onog zrelog.
Tik prije nego će započeti pisati Dvorac, Kafku je proželo jako osjećanje da za života neće dosegnuti njegov smisao. Dvorac je proizišao upravo iz tog sumornog osjećaja u koji je zapala čitava moderna, kako su nam to naknadno vrlo lijepo interpretirali književni i ini kritičari.
Prošlog tjedna je to bilo, kao neki potpuni slom, kao onda u onoj noći prije dvije godine; inače nisam nešto takvo nikad doživio. Izgledalo mi je da je svemu kraj, a i danas mi ne izgleda nimalo drugačije. To se može shvatiti na dva načina, a i treba to istovremeno shvatiti.
Prvo: slom, nemogućnost da spavam, nemogućnost da bdijem, nemogućnost da podnosim život, točnije kontinuitet života. Satovi se ne podudaraju međusobno, onaj nutarnji juri đavolski ili demonski, ili u svakom slučaju na jedan neljudski način, a onaj vanjski ide zastajkujući, svojim uobičajenim hodom. Šta se može dogoditi drugo nego da se ta dva svijeta raziđu, a oni se i razilaze ili se u najmanju ruku trgaju jedan od drugoga na najstrašniji način. […]
Drugo: pravac te mahnite trke usmjeren je van ljudskog. Ona osama koja mi je najvećim dijelom oduvijek bila prisilno nametnuta, a djelomično sam je i ja tražio – ali i to je bilo nekom prisilom – sada, idući u krajnost postaje nedvosmislena. Kamo ona vodi? Ona može, i to se neodoljivo nameće, dovesti do ludila…
Čovjek nema pojma kroz što je Kafka prolazio dok ne pročita njegove dnevničke zapise. Sva ta grozničava duševna stanja malodušnosti i nepouzdanja u sebe pršte na vas sa svake stranice Dnevnika. Premda sam ih čitao puno ranije, čitao sam ih i danas dok sam pohodio njegov grad. Vjerojatno umoran i rastrojen onim što je vidio Kafka se konačno rasplinuo u meni vraćajući se u Ništavilo, natrag svojoj pravoj kući. Moj red za povratak još nije bio te se u mislima grozničavo okrenem svom Ki.-u i njegovoj noveli:
– Dovršit ću te, „pa makar pri tom razrezao lice!“ – kazah odlučno sam sebi u toaletnom ogledalu vagona dok prvi velovi samoće ponovno zastirahu moje lice.
Kolovoz 2012.
Posvetiti se formiranju svoga djela
James Joyce: PORTRET UMJETNIKA U MLADOSTI
Skoro svaki dan pišem. Nepokolebljivo stojim do odluke da napokon dovršim roman. Povukao sam se u sobicu pored Prostorije s Kolom kako me Tetka ne bi smetala. Ali me nešto prečesto vuče da iziđem van, štipnem Tetku za dupe i priupitam „Šta ima?“ Zašto bih samo sjedio u maloj sobi i pisao, skvrčen u društvu svojih opsjena? Zašto se ne bih družio s Tetkom, zbijao šale s Kolom ili samo snatrio vječno zagledan kroz prozor Prostorije u tko zna čiji um? Kako je to pisati, ima li tu ikakve životne čarolije? Ne, nema. U pisanju je čovjek sâm i bolestan. Ono ljudsko kao da nastoji pobjeći iz vas. Svake večeri srce mi tuče sto na sat i hoće iskočiti. Ali nešto drugo tjera me ustrajati u dokazano besmislenu poslu. „Zato što to Plavi noj traži od tebe!“, javlja se glas Mađioničaru u trenutku kad je spreman odustati od svoje misije – provedbe likova do njihovih priča u mom romanu. Vraćam se u sobicu i okrećem ključ. Kao hipnotiziran ponovno prionem poslu. Plavi noj je u kutu, njegovo perje leprša sobom, gleda me i kaže: „cc cc cc“
Sada mi treba neka umjetnička knjiga koja govori o samim umjetnicima – pregaocima. I evo je, jedna je pod mojom rukom, paar exellance: Portret umjetnika u mladosti. Nigdje nisam naišao na tako dubok opis umjetnikove prirode kao u romanu Jamesa Joycea.
Osobnost umjetnika, najprije krik ili kadenca ili raspoloženje, a onda tečno i iskričavo pripovijedanje, napokon se pročišćuje od života, postaje bezlično da tako kažem… Umjetnik kao bog stvaranja ostaje u svom djelu ili iza njega ili postrance ili iznad njega, nevidljiv, očišćen iz života, nepristran, podrezujući nokte.
… otac i njegova dva znanca [pili su] u spomen svoje prošlosti. Od njih ga je razdvajao ponor sudbine ili naravi. Njegov um kao da je bio stariji od njihova: hladnije je osvjetljavao njihove svađe i zadovoljstva i žaljenja, kao što mjesec osvjetljuje neku mladu zemlju. U njemu se nije pokretao život ni mladost kao što se pokretao u njih. On nije poznavao ni radost druženja ni krepkost surova muškog zdravlja ni sinovsko strahopoštovanje. U njegovoj se duši nije pokretalo ništa osim neke hladne i okrutne i bezljubavne pohote.
Duh svadljiva drugarstva, što ga je u posljednje vrijeme zamjećivao u svog takmaca, nije Stephena odvratio od njegove uobičajene navike tihe poslušnosti. Nije vjerovao u žestinu, i sumnjao je u iskrenost takva drugarstva koje mu se činilo jadnim nagovještajem muževnosti. Pitanje časti, što je ovdje bilo pokrenuto, njemu je bilo, poput svih takvih pitanja, beznačajno. Dok mu je mozak ganjao svoje neuhvatljive utvare i neodlučno se odvraćao od takve potjere, slušao je postojane glasove svoga oca i svojih učitelja koji su mu preporučivali neka nadasve bude gospodin i nadasve dobar katolik. Sad su ti glasovi muklo odjekivali u njegovim ušima. Kad je bila otvorena vježbaonica, očuo je i drugi glas što ga je nukao da bude snažan i muževan i zdrav, a kad se u koledžu počeo osjećati pokret za narodni preporod, opet ga je neki glas pozivao da bude vjeran svojoj domovini i neka pomaže da se uzdignu njen svrgnuti jezik i predaja… A žamor svih tih prigušenih glasova bio je uzrokom što je neodlučno zastao u svom traganju za utvarama. Glasove bi poslušao za neko vrijeme, ali sretan je bio jedino daleko od njih, izvan njihova dosega, sam, ili u društvu svojih opsjena.
Pisanje, a tu ubrajam i bilo koji drugi vid umjetničkog stvaranja, kao da stoji onkraj života, njegova je protuteža. Pisanje doista sliči najbezličnijem djelovanju kojem se čovjek mogao posvetiti. Ipak pisanje nije posao. Biti piscem ili umjetnikom može biti samo poziv. To znači redovito napuštati život za nekoliko sati formiranja svoga djela. Samoća, napuštenost od ljudi, pustinjaštvo samo su neki od fakata koji zakriljuju umjetnikov život ako on doista stvara umjetnost. Nitko ga u njegovu stvaralaštvu i odlasku od ljudi neće podržati. On životu krade dane za svoju umjetnost. Pogotovo društvo to ne može shvatiti. Stoga, nikome i ne treba ništa govoriti.
„Njegovo se umovanje sastojalo od neke sutonske sumnje i nepouzdanja u samog sebe, osvijetljene na trenutke munjama spoznaje, ali munjama tako jasna sjaja da je u tim trenucima svijet propadao pod njegovim nogama kao da je bio uništen vatrom.“
„Kako li je lud bio njegov cilj! Pokušao je sagraditi branu reda i otmjenosti protiv prljave životne plime izvan sebe…“
Kada u sebi osjetite depresiju, prazninu, kada vas smlavi osjećaj osamljenosti među ljudima, to je onda taj poziv da se iskradete iz života i posvetite formiranju svoga djela.
Za kraj, prenosim i najdojmljiviju umjetničku prisegu sui generis koju sam imao prilike pročitati u jednom romanu i uz koju možete već danas i vi prisegnuti…
Neću služiti onome u što više ne vjerujem, nazivalo se to mojim domom, mojom domovinom ili mojom crkvom: i kušat ću izraziti sebe u nekom načinu života ili umjetnosti što slobodnije mogu i što potpunije mogu, služeći se u svoju obranu jedinim oružjem što ga sam sebi odobravam: šutnjom, progonstvom i lukavošću.
Ne bojim se biti sam, ni da me zbog koga drugog prezru, ni da napustim ono što moram napustiti. I ne bojim se pogriješiti, čak ni počinuti veliku pogrešku, životnu pogrešku, ni možda onakvu što traje vječno!
Srpanj 2012.
Kako se danas pravimo važni!
James Joyce: ULIKS
Pitam se kako je danas u prostoriji s Kolom? Tetka, s nekakvim časopisom u krilu, zavaljena je u fotelji i slatko prediše u snu. Prozori prostorije širom su otvoreni. Sunčeve zrake blago prodiru u nju zadržavajući se ponajviše na prozorskim okvirima. Ljetno je jutro i ptice cvrkuću. Međutim, i Kolo drijema, kao da ljetno doba nije za čitanje knjiga, a kamoli kakvo razmišljanje. Povremeno se jednom-dvaput okrene i zatim ponovno utone u nepokretnost.
Je li moguće da ovdje stanujem, da ovdje moj duh pronalazi svoj mir? Češkam se iza uha, potom okrećem prema polici s knjigama. Već dulje vremena razmišljam da se prihvatim čitanja najtežeg djela od svih, onog koje, u određenom smislu, označava svršetak književnosti uopće, ili barem književnosti zapadnog kruga. Naravno, Ulysses mi je na usnama a ubrzo i u vidokrugu. Debela knjižurina žućkasto plavih korica, naposljetku, nađe mi se u rukama. Do sada, barem tri puta započinjao sam je čitati i svaki put, negdje nakon stote stranice, prekidao. Prekidao sam je upravo na onom poglavlju koje započinje sljedećim odlomkom:
Martin Cunningham je, prvi, uvukao svoju cilindrom prekrivenu glavu u škripavu kočiju i, spretno ušavši, sjeo. Gospodin Power je ušao za njim pažljivo sagnuvši svoju visinu.
– Uđi Simone.
– Ja ću poslije vas – rekao je gospodin Bloom.
– Gospodin Dedalus je brzo ustaknuo šešir na glavu i ušao, govoreći:
– Da, da.
– Jesmo li sada svi tu? – upitao je martin Cunningham. – Dođite Bloome.
Poglavlje koje započinje dotičnim odlomkom čini mi se najtežim poglavljem književnosti zapadnog kruga uopće. Na njemu bih se slomio, i ne bih mogao krenuti dalje. Carl Gustav Jung predložio je da se Uliks čita odostrag jer da je to jedini način na koji ga je on, C. G. Jung, uspio pročitati. Ne znam baš; čini mi se da Uliks kao i svaka knjiga (još uvijek!) podrazumijeva linearan slijed čitanja od svog početka prema kraju, kao što se i neka zarasla njiva krči na isti način.
Ali ta prozaičnost u opisu svakidašnjih događaja na kraju vam se jednostavno mora smučiti. Na isti način na koji su uglađena gospoda s cilindrima na glavama ušli u kočiju danas se ulazi u kupe vlaka i kao što će se ulaziti u letjelicu za obilazak Mjeseca. Čini mi se da je ovo poglavlje ono u kojem svakodnevica doslovno prodire u književnost, i da nam Joyce želi poručiti kako ju književnost mora izdržati. Poglavlje kao da reprezentira sve one romane u kojima se do u detalje opisivao običan život ljudi, jer valja naglasiti: Ulysses je sveobuhvatan. Na neki način, osjećam kao da u sebi, u nekom obliku, sadrži sve romane koju su objavljeni prije njega. Ulysses je granica iza koje počinje neki novi svijet ili ne dolazi ništa.
Vrlo dobro poznam slavnu analogiju kojom su kritičari opjevali djelo Jamesa Joyca, onu s Odisejevim putešestvijima, prema kojoj se u romanu prikazuje/prepričava/opisuje jedan jedini dan u Dublinu 1904. i uglavnom prati život gospodina Blooma s kojim se onda, i pored toga što ogriza u bolnoj svakodnevici, mogu povući paralele sa životom slavnog mitološkog junaka. Usput, spominju se i ‘avanture’ glavnog lika njegova romana Portret umjetnika u mladosti (neka vrst Joyceova alter-ega?) Stephena Dedalusa. Ali svejedno, roman ni do dan danas nisam uspio pročitati do kraja…
Ipak, ne mogu s blagom dozom ironije ne reagirati u trenutku kad se u razgovor o književnosti ubaci i ovo znamenito, zahtjevno djelo.
– Ah, Ulix, da, da, pročitao sam ga u srednjoj… Doista, vrlo zanimljivo štivo… Što? Nisi pročitao Uliks?
Takve bih odmah zatvorio u čitalačke kule darivajući im po jedan primjerak knjige s ugrađenim fotoosjetljivim senzorima za registriranje pokreta oka na svakoj stranici, u svakom redu, iza svakog slova knjige pa da vidimo koliko bi takvih stvarno pročitalo Uliks. Postoji i ona vrsta čitanja kada se samo leti preko teksta pa se ležerno objavi da se knjiga pročitala, a u čovjeku od knjige ništa ne preostane. Mora postojati ono nešto dublje što ostaje u vama kad pročitate neki roman; neka rečenica ili čitav odlomak ili barem atmosfera ili osjećaj. U pogledu Uliksa ne možete samo reći da ste ga pročitali. Morate tomu nešto pridodati. Većini ljudi on mora biti nerazumljiv a odatle i dosadan. Ali onoj manjini, koja se uvijek nekako skupi u nekom narodu, mora biti jasno zašto je Uliks možebitno najveći roman književnosti zapadnog kruga.
Što je u meni ostalo nakon pročitanih prvih stotinjak stranica romana? Osjećaj bezvremenosti i bezgraničnog strahopoštovanja prema tom djelu (iako potonje, vjerojatno, nije dobro). Bezvremenost kojom odiše tekst, na svakoj stranici, u svakom redu, riječi i slovu, čini se da je tekstu romana osiguralo izvanrednu moć u opisivanju ljudske prirode, od glave do pete. Evo, pokušajmo to provjeriti, idemo se upoznati s gospodinom Bloomom.
Mr. Leopold Bloom s užitkom je jeo iznutrice životinja i peradi. Volio je gustu juhu od guščije ponutrice, pikantne želuce, punjeno prženo srce, pohanu jetricu s mrvicama, pečenu bakalarevu ikru. Najviše od svega volio je na žaru pečene ovčje bubrege koji su mu na nepcu ostavljali blag okus s jedva primjetnim mirisom urina.
Jasno je da se ljudska priroda neće mijenjati. Gospodin Bloom ju utjelovljuje. Možemo činit što god hoćemo, ovčje bubrege uvijek ćemo htjeti konzumirati. Čitav odlomak koji opisuje najskrivenije kulinarske sklonosti glavnog lika izgleda mi poput skrivenih scena iza kulisa nekog romana. Kao da je nekakav ljubavni jad u prednjem planu, ona i on u nekakvoj sceni utjehe, svađe ili pomirenja, a u pozadini vidi se čovjek koji u tom trenutku razmišlja o pohanim jetricama s mrvicama. Inače, rijetko se u romanima piše o, primjerice, prosjacima na autobusnim i željezničkim kolodvorima, smeću i prljavštini javnih mjesta i sl. koji su uvijek tu oko nas, ali koje smo odlučili ne primjećivati. Tako je i s nekim mislima. Joyceu je uspjelo, kao nikom prije njega, tim mislima ‘onkraj’ uma dati formu. U stručnom žargonu, to se, onda, naziva – romanom toka svijesti…
Uliks započinje u Martello kuli u predgrađu Dublina koju sam imao prilike iz daljine samo pogledom okrznuti kad sam prošle godine pohodio Irsku. Velika mi je želja jednog dana posjetiti Martello kulu koja danas nosi naziv po James Joyceu (James Joyce Tower) i baciti oko na to ‘slinavozeleno more’ s ‘okruglog topovskog postolja’. Međutim danas trebam donijeti važnu odluku. I onda, dakle? Hoću li se ponovno dotaći svetog štiva? Pitanje je ostalo visjeti u zraku.
U tom trenutku i tetka se probudi. Sneno protrlja oči i vidjevši me s pitanjem iznad glave kaza:
– Oh, kako se jutros pravimo važni!
Srpanj 2012.
Disati riječima
Disati riječima. Upravo to pokušavam dok pišem. Disati riječima. Ali kako uhvatiti igru svemira u mrežu riječi? Čini se da je samo rijetkima to polazilo za rukom. Neki od njih su i moji pisci: Dostojevski, Kafka, Joyce, a potkraj života to je pošlo za rukom čak i onom ‘starom pokvarenjaku’ Bukowskom… Zaboravio sam spomenuti i neke novije pisce, možda Murakamija, i definitivno Houellebecqa. Na koji način pisati da bi riječima uhvatili igru svemira? Najljepše je u književnosti što na to pitanje nema odgovora. Nema riječi koje bi zarobile druge riječi. U skladu s tim, književna kritika samo je jedan žalostan, besplodan pokušaj da se to učini. Književnost ostaje neuhvatljiva za svemir koji se (i)pak može zahvatiti književnošću. Međutim, nemojmo se zavaravati, tek dio svemira, možda i onaj najmanji, zahvaćen je riječima pisaca. Veliki ostatak uglavnom nastavlja prebivati u slatkoj i besciljnoj praznini sa samim sobom.
Umjetnost se tako nadaje kao oznaka za protuživotnu ludost. Svi vi, razočarani, neprilagođeni životu kucate na vrata te lječiteljice ljudske duše, ali samo će rijetkima ona otvoriti vrata, i biti druga mogućnost, ništa više.
Čini mi se da je tako otvorila svoja vrata i autoru STVARI, bloga arhive misli, kojem ne mogu ući u trag osim činjenice da vjerojatno živi u Splitu.
Nekoliko mjeseci nosio sam sat koji ne radi. Osim sentimentalnih razloga, bio mi je drag jer je usporavao vrijeme, a onda sam primijetio da se kazaljke ipak pomalo pomiču; toliko sporo da bi mi život prošao u dvadeset i četiri sata. U tom strahu, prestao sam ga nositi.
Najdublji uvidi u stvari, ne daju se zapisati. Oni se zapisuju u tebe. (Stipi)
Akvarij. Ima li šta više uznemirujuće od toga da prostim okom promatraš granice jednog života.
Baba je legla na kauč da odmori; na TV-u je nogometna utakmica. Ona malo sklapa oči, a malo gleda na TV; pao je gol. Pita me Čiji su ovi šta su dali gol? I jedni i drugi su Škoti, kažem, iz Glasgowa, iz istog su grada. Aha, kaže baba. U tom trenutku sam odlučio da ako prođem šezdesetu, svako jutro ću oblačit odijelo i samo čekati smrt – tako bi volio. Uznemiruje me pomisao da umrem uz utakmicu Glasgowa i Celica. Oni su iz istog grada.
I eto, sasvim slučajno nabasao sam na hrvatskog pisca, koji možda i nije pisac po profesiji, a koji tako dobro piše! Ne znam kako vi, ali meni se nakon STVARI čitava hrvatska književnost čini nekako jako malom.
O Duhu i njegovim Moćima 