Travanj 2013.
‘Znakovita’ bit svijeta
Winfried Nöth: PRIRUČNIK SEMIOTIKE
Roland Barthes: UVOD U SEMIOTIKU (u Europskom glasniku, br. 17, 2013)
Moja nova/stara ‘prostorumna’ ljubav odaziva se na ime semiotika! Poput naratora iz filma Magnolia uporno ponavljam: ništa nije slučajno. U vrijeme kada sam prvi puta svoju častohlepnu prirodu Magičara odlučio liječiti pisanjem bloga, a bijaše to davne 2007., već nekako u to vrijeme, dopirali su do mene signali, znakovi nečega što se tek trebalo dogoditi između moje malenkosti i ovoga, naočitog kraljevstva duha. Naime, jedan od komentatora moga ondašnjeg bloga, koji je btw. nosio ništa manje pretenciozan naslov u odnosu na ovaj današnji (Svijetom i Vremenom) imao je naziv, pogađate – Semiotika. Riječ je bila o kolegici-blogerici, ali ponajprije izvanrednoj pjesnikinji. Danas od nje, manje-više, nećete ‘čuti ni glasa’ (na svom blogu http://semiotika.blog.hr ostavila je jednu jedinu pjesmu, objavljenu još pretprošle godine). Blog je po svoj prilici zanemarila povlačeći se u onu, ovdje već toliko elaboriranu, samodostajuću osamu umjetnika, koju „ni bogovi više ne promatraju“, a opet tako tipičnu za ovo budalasto vrijeme koje su, pored mnogih drugih magičara do kojih nam je stalo, lijepo opjevali i momci iz sarajevskog banda Letu štuke:
Dok pametni šute
Govore budale
U onih nekoliko ohrabrujućih komentara koje smo uputili jedno drugomu, a njezine pjesme bijahu doista prekrasne, duboke, lijepe, iskrene, ne stigoh je priupitati za sam naziv bloga. Zašto se krila iza jednoga takvoga neobičnog naziva?
U maglovitom prisjećanju, već tada, imao sam u umu neobičnu uspomenu na svoj rad u knjižnici koji se u odnosu na našu prepisku dogodio nekoliko godina ranije. Mogla je biti 2004. ili 2005. kada je u moju knjižnicu stigao nov novicijat primjerak knjige Priručnik semiotike Winfrieda Nötha koji je odmah zaokupio moju pažnju. Čim sam ga ugledao, došetao sam do police i pažljivo ga uzeo u ruke. Iznadprosječna težina za jednu knjigu, teško zapamtljiva boja tvrdih korica (između zelene i plave), sitni tisak u dvostrukim stupcima, i vrlo upečatljiva riječ iz naslova. I eto, tako sam prvi put saznao da je semiotika opća znanost o znakovima, ili kako je sam Nöth zapisao – „znanost o znakovnim procesima“. Moram priznati, čak ni u to doba u svoj svojoj rasipajućoj zanimaciji za apokaliptičnu rusku književnost, prve tri minute svemira ili svice s Mrtvog mora, nisam bio daleko od područja koje je omeđila moja nova duhovna opsesija. Naime, već u to vrijeme, osjećao sam veliku simpatiju prema Jungovim promišljanjima simbola i onomu što je smatrao da predstavljaju za psihu čovjeka. Naravno, ‘sve to’ činite kako biste ‘sve to’ doveli u odnos sa sobom i nesmiljenom potragom za svrhom svojega života. Tom mojemu nastojanju sada se pridružila i simpatija prema semiotici. Tu među policama knjižnice iskazao sam svoju prvu simpatiju prema znakovitoj biti svijeta općenito, ne ograničavajući je samo na slova, brojeve i simbole. Na sve oko sebe počeo sam gledati ‘označiteljski’ – kao da se cjelokupna stvarnost sastoji samo od označitelja. A možda se i sama ona, a ne samo čovjek (kako je to odvažno zaključio Charles Sanders Peirce, utemeljitelj semiotike, još u devetnaestom stoljeću) može shvatiti kao znak koji se dade raščlaniti na beskrajni niz drugih znakova koji tajanstveno upućuju na neuhvatljivu pozadinu hipotetskoga označenoga (ili označenih) a koji pak stoje onkraj svega, na nedokučivim mjestima čak i za naša poimanja. Upravo težnja da se znakove promatra izdvojeno iz konteksta bilo koje druge znanosti, kojima su isti revno služili od prapočetaka, započelo je u tom trenutku, davne 2004. ili 2005., ushićivati moju dušu, a da to zapravo nisam ni znao… Osim toga, u to doba definitivno nisam bio dorastao ‘knjižuljku’ od kojih šestotinjak stranica da ih uopće zahvatim nekom ‘prostorumnom’ ozbiljnošću nepoznatoj običnom knjižničaru (književnost se u to doba u meni tek kuhala, a Magičar stasavao).
Ali u komunikaciji sa Semiotikom, blogerskom drugaricom, s kojom sam se povremeno dopisivao 2007. to pitanje ozbiljnijeg promišljanja ove metaznanosti ili metadiscipline, kako joj tepaju njezini gurui, u meni se ponovno postavilo. Ali ni tada ništa se važno nije dogodilo. U međuvremenu, stigao sam na faks, i započeo proganjati studente sa svim tim HTML-ima, XML-ima, ili ako baš hoćete ‘označiteljskim jezicima’ (markup languages), u prvo vrijeme ne uviđajući bjelodanu poveznicu sa semiološkim istraživanjima. S druge strane, moja književnost je počela dozrijevati, sve te metafore i simboli započeli su uspostavljati sve složenije odnose na osobitoj, mogu to sada slobodno reći, i semiotičkoj razini; svi ti ‘plavi nojevi’, ‘magičari’, ‘moćni mehanizmi’ koji nastanjivaše moju književnu pustopoljinu započeli su dobivati nova značenja na novoj ‘konotativno-denotativnoj’ zemlji. A onda se napokon dogodio prijelomni trenutak.
U novom Europskom glasniku imao sam priliku pročitati rad Rolanda Barthesa jednostavnoga znakovitog naziva – Uvod u semiotiku. I upravo taj rad naposljetku mi je rasporio i posljednju koprenu koja je stajala između mene i uvida u fatumsku povezanost s ovom ‘interdisciplinom’. Jer, upravo će Roland Barthes svojom hladnom raščlanjujućom pameti svojstvenoj šarmu francuskog intelektualca sredine druge polovice dvadesetoga stoljeća (među koje, naravno, ubrajam i Derridu) prosvjetljujuće ponoviti ono što sam već znao, ali negdje u sebi zagubio:
Svrha semiologijskog istraživanja jest rekonstruirati funkcioniranje sustava značenja koji nisu jezik…
I upravo to „koji nisu jezik“ otklonilo je u meni posljednje sumnje u potrebitost proučavanja i bavljenja semiotikom. Kao ‘lingvistika bez jezika’ semiotika me ne tjera nužno biti lingvistom, premda je većina njezinih teoretičara dosada izgleda to bila (De Sausser, Hjelmslev, naposljetku i sam Barthes). Kao znakovi ne proučavaju se samo slova i brojevi, već doslovno sve. Ako Barthes spominje sustave odjeće, namještaja ili mode kao predmete semioloških istraživanja, zašto i ja ne bih mogao svoje označiteljske jezike koji u startu, u svome nerazumljivom višeznačnom nazivu udomljuju etimološko pobratimstvo sa sakralnim semiotičkim pojmovima (označenim i označiteljem).
Semiotika kao novo kraljevstvo duha zove me u svoje odaje. Tek su se nadogradile na zdanje s Prostorijom s Kolom. Tu sam, dovikujem neznanom nekome odande. Sasvim je moguće da su još prazne, ali kako to biva, vrijeme sve ispunjava, a tako će biti i s prostorom moje nove ‘prostorumne’ ljubavi – u to ne sumnjam!
Veljača 2013.
Pustolovina postajanja čovjekom
Vilém Flusser: DIGITALNI PRIVID (Europski glasnik br. 17)
Pročitah sjajan članak Viléma Flussera u novom broju Europskog glasnika. Na nekih desetak stranica članka, čini se, stalo je više od onoga što obično stane u jednu knjigu. Stara dobra pitanja o našem identitetu ponovljena su u ledenom i sumornom ozračju digitalnog doba. Što se to, dovraga, s nama zbiva? Kroz što smo sve prošli dok smo se, kao Kant, pitali Što možemo znati? Filozof brazilsko-čeških korijena (nevjerojatna kombinacija!), zadivljujućom vještinom sažimanja povijesnih činjenica u svezi gnoseoloških ideja, uspijeva nam ponuditi svoj odgovor na njih, u čijoj srži kao da su utkani Derrida, postmodernizam i ideja Matrixa zajedno.
Flusserove teze o našemu etičko-gnoseološkom razvoju odlučio sam parafrazirati svodeći ih na natuknice koje sam zaodjenuo vlastitim književnim plaštem. (Pritom, uzdržavao sam se od citiranja jer vam uvid u njegovu originalnu misao nudim na posebnoj stranici.)
1. U srednjem vijeku vrijednost (čitaj istinu) neke stvari određivala se prema zamišljenom idealnom obliku te iste stvari. Biskupi su bili mjerodavni za konstituiranje idealnog oblika neke stvari. Istina neke stvari se sastojala u dovoljno dobrom literarnom opisu te iste stvari.
2. U novom vijeku vrijednost neke stvari postaje relativna, mjeri se u odnosu na neku drugu stvar. Znanstvenici smišljaju sve bolja i bolja objašnjenja za svijet koji nas okružuje, a prema njima udjeljuju vrijednost stvarima. Geocentrični sustav zamijenjen je heliocentričnim. Sunce na taj način postaje ‘vrjednije’ od Zemlje. Istina neke stvari sastojala se u dobrom matematičkom opisu te stvari. Kalkulacijsko mišljenje uzima maha, kao i ideja ‘slobodnog tržišta’.
3. Otprilike od osamnaestog stoljeća tinja nada da bismo putem kalkulacijskog računa mogli postati sveznajući. Diferencijalne jednadžbe omogućuju nam da popunimo posljednje rupe u prostoru. Krajem devetnaestog stoljeća mislimo da smo stvarno sveznajući, svaki kutak stvarnosti možemo opisati matematikom. Međutim, postavlja se novo pitanje: jesmo li time postali i svemoćni?
4. Prijelaz iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće nosi tužnu vijest. Kompleksne diferencijalne jednadžbe, jedino istinski zanimljive, za svoje rješenje trebaju vrijeme trajanja svemira. Premda smo sveznajući, nikada ne možemo postati svemoćni. Znanje se ne može pretvoriti u moć. To je taj tužan ishod modernističkog pogleda na svijet uslijed kojega mi, u postmoderni, kroz osjećaje apsurda i tjeskobe svakodnevno trpimo.
5. Ipak, ne damo se; izumljujemo računala! Njima ustupamo čast rješavanja kompleksnih jednadžbi. Ali, neočekivano, računala iskazuju dva nepredviđena svojstva. Prvo, uklanjaju potrebu za elegantnim matematičkim rješenjima, uklanjaju umjetnost iz matematike, jer i doslovno sve matematičke probleme računaju ‘na dva prsta’. Drugo, osim što su sposobni matematički opisati stvarnost, sposobni su je i ‘komputirati’, sintetizirati u likove. Drugim riječima, računala su u stanju u digitalnom obliku vraćati ne samo naš ‘stari svijet’, već i projicirati beskonačni broj drugih, alternativnih svjetova.
6. Jedan drhtaj morao je u tom trenutku proći cijelim područjem humanističkih znanosti. Jer, ako je tomu tako, pomisliše preživjeli filozofi druge polovice dvadesetog stoljeća, zašto i ovaj naš svijet ne bi mogao biti na isti način ‘komputiran’ kao i alternativni svjetovi? Rodila se ideja Matrixa! A toj, po svemu, revolucionarnoj i uznemirujućoj zamisli kratko vrijeme prethodila je još jedna, ne manje revolucionarna i uznemirujuća zamisao prema kojoj kalkulacijsko mišljenje možda samo zadaje jednadžbe prirodi, dok priroda rezultate tih jednadžbi jednostavno samo ‘eksperimentalno’ vraća. Drugim riječima, naša istinita spoznaja o naravi svijeta samo je naša projekcija prirode koju smo uspostavili kako nama odgovara.
7. Zaključak se morao dogoditi u takvom obliku kakvog ga sada navodimo. Ako su alternativni svjetovi svi redom komputirani, i ako u svojim kalkulacijskim izračunima mi stižemo samo do projekcije prirode i svijeta koji nas okružuje, zašto komputiranje ne bi bilo u osnovi i ovog našeg svijeta…
Na tom mjestu rasprave Flusser potresno zapisuje:
Mi nismo više subjekti danoga, objektivnog svijeta, nego projekti alternativnih svjetova. Iz podložnog subjektivnog položaja uspravili smo se u projekciju. Postajemo odrasli. Znamo da sanjamo.
Bez obzira što se i Flusseru, kao uostalom i svakom drugom Magičaru, u starom, dobrom postmodernističkom duhu, dosta toga može spočitnuti – primjerice, nije li cijeli njegov uvid također samo umna projekcija onoga što se to s nama ‘stvarno’ događa (a da s tim ‘stvarno’ ne pokušavamo izići iz granica kolokvijalnog govora) – ipak, ne može mu se oduzeti onaj patos filozofskog poštenja što se uopće drznuo ponuditi relativno novu sliku odnosa prirode i čovjeka – čega god – u jednom, relativno novom, okruženju kojeg najbolje opisuje izraz ‘digitalno’.
Što je, uopće, istina? Čim nešto izričemo, ciljamo na istinu. Želimo je isključivo za sebe, da s izrečenim, strogo uzevši, jedino mi budemo u pravu. Richard Rorty ovaj je problem detektirao kao problem autoreferencijalnosti, problem koji se praktički možda nikada neće razriješiti. Svakome od nas možda jednoga dana postane san: moći pisati, a ne ciljati istinu, ali ovoga puta, ostavimo problem autoreferencijalnost po strani i uživajmo u Flusserovoj igri riječi koja nas dovodi, ako ništa, barem do zamišljanja, kako nam sâm autor sugerira – nove faze pustolovine zvane „postajanja čovjekom“…
Srpanj 2012.
Propast materijalnog realizma
Amit Goswami: SVEMIR SVJESTAN SEBE
Ako živimo u svijetu u kojem možda ništa nije stvarno, zašto umjetnost nije na pijedestalu naših najviših vrijednosti; zašto su se tamo smjestili novac, moć i seksualna požuda? Moram priznati da nisam iznašao nijedan zadovoljavajući odgovor na to pitanje i bolje mi je možda što prije utrnuti „kepeca i krticu“ koji uokolo viču: „Zašto? Zašto?“. Pogotovo na ovo pitanje teško je dati neki suvisao odgovor a koji se neće pozvati na Charlesa Darwina i galapagoske kornjače, selekciju, slobodnu volju, snažnije spram slabijih i volju za moć. Ali eto, upravo ovih dana saznali smo da je posljednji predak galapagoskih kornjača završio sa svojim životom, pa sam zlurado pomislio da će se možda jednom isto dogoditi i s teorijom koja se utemeljila na njihovu proučavanju. Ne zaboravimo, svaka misao je iluzija. I nakon pet stoljeća razvoja moderne znanosti još uvijek nismo sigurni što je stvarnost. Ne samo to, nismo sigurni ni jesmo li dobro postavili pitanje, niti je li uopće u redu postavljati takva pitanja.
I onda bi na ovom mjestu trebala uletjeti umjetnost kao „spasonosna čarobnica vična liječenju“ kako ne bismo propali zbog, ne više toliko nedopuštenog koliko izlišnog, branja plodova s drveta znanja. No, nastojati izgraditi neku afirmativnu poziciju za umjetnost u ovom dobu jednako se čini jalovim poslom. Ona će izbijati ili neće izbijati iz nas svejedno koliko jastuka za nju pripremili u dnevnom boravku naše duše.
Najgore što se čovjeku može dogoditi jest “furati se” na umjetnost, raditi nešto bez unutarnje potrebe, recimo, pisati romane zbog konkuriranja za kakvu književnu nagradu ili režirati drame kako bi se uzburkala javnost. Umjetnost kao dodatak životu mnogo je više od slikarstva, glazbe ili čak književnosti, u onom smislu u kojem ih danas poimamo. I naravno da se ona danas kao takva ne prepoznaje. Sam čovjek je, ma koliko to paradoksalno zvučalo, prirodna umjetnost za sebe ako je svoj, ako nije tip i ne slijedi zadane obrasce društvenog mišljenja.
Postoji zanimljiva poveznica između vremena i umjetnosti. Kao što o vremenu ne možemo izreći nijedan suvisao iskaz nakon Augustina, tako nam i pravi smisao umjetnosti uvijek izmiče… Umjetnost treba živjeti, možemo samo tiho protisnuti, više za sebe, i moliti boga da nam taj novi slogan ne preuzme neka od namnoženih reklamnih agencija i ne upotrijebi ga, recimo, u reklami novih super povoljnih tarifa mobilne komunikacije vašeg mobilnog operatera.
Ali ne možemo stajati postrani, ako smo magičari, ako znamo da vrijednost životu jedino može podariti umjetnost. Stoga treba ponovno krenuti u dijalog sa znanošću zapetljanom u kvantnim mrežama. Mora nas zagolicati ta uvrnuta kvantna postavka da ništa na ovom svijetu nije stvarno dok to ne pogledamo i na neki način ovjekovječimo u našoj svijesti. Pitanje stvarnosti ponovno je postalo in.
Zato sam se posljednjih dana prihvatio zanimljive knjige pomalo nadobudnog naslova: SVEMIR SVJESTAN SEBE Amita Goswamija. Možete osjetiti moje raspoloženje. I ja bih krenuo u istom smjeru kud i ovaj luckasti kvantni fizičar indijskih korijena, jedino što imam problem, čak i u ovom po znanost skliskom terenu, s prihvaćanjem jedne znanstvene istine koja tupavo treba vrijediti za sve, pa makar bila i neupitno dokaziva.
U knjizi o kojoj govorimo, autor me uvjerava da smo svi mi uronjeni u beskrajni ocean svijesti, zapravo, postoji samo jedna svijest, a osjećaj odvojenosti samo je iluzija. Na čudesan način, zbog backgrounda znanstvenika koji se specijalizirao u području kvantne fizike, Amit Goswami spojit će neobjašnjive kvantne fenomene s fenomenima svijesti, u vama uliti osjećaj da on misli onu misao koju ste vi tek trebali misliti u dalekoj budućnosti, na koncu sve lijepo objasniti, jedino što vam na kraju baš to ‘lijepo objašnjenje’ nekako prisjedne. Shvatite da je najveću tajnu postojanja pokušao iznijeti suhoparnim znanstvenim jezikom. Drugim riječima, osjećate kao da vas je žedna preveo preko vode.
Zašto jednostavno ne napisati: samo pomoću simbola i metafora možemo doseći „stvarnost kakva jest“ u najdubljem ‘bitkovnom’ smislu. Zato što mnogi to neće razumjeti. Današnji svijet je svijet materijalnog realizma, ali baš zato mi se i sviđaju poruke koje indijski znanstvenik odašilje svojom knjigom. Znanstvenim sredstvima potkopati samu znanost, pogotovo pogled materijalnih realista koji uporno i zagriženo osluškuju vijesti iz CERN-a. Kao da je svijest, pardon, svijet sastavljen od čestica…
Lipanj 2012.
Ah, te postmodernističke ‘istine’
Douglas Hofstadter: ČUDNOVATA PETLJA SAM JA
Kuda svrstati Douglasa Hofstadtera i njegovu čudnovatu knjigu? U znanost ili filozofiju? Ili možda religiju? O kojoj je vrsti moći duha ovdje riječ? Tetka i ja se češkamo iza uha.
– Ti klasificiraj tu knjigu, to ti je, uostalom, i posao! – na kraju tetka kiselo procijedi i udalji se.
Prekrasan miris lipinog cvijeta ulazio je kroz prozor u našu Prostoriju s Kolom. Podigao sam pogled. U daljini jedan kumulonimbus obećavao je kišu. Popodne za čisto razmišljanje, a što drugo?
Ponovno sam sručio svoj pogled na knjigu profesora kognitivnih znanosti koji je za sebe ustvrdio kako se specijalizirao ‘za mišljenje o mišljenju’. Možda se radi o pažljivo smućkanom koktelu sve tri vrste moći duha – znanosti, filozofije i religioznog osjećaja – a možda na tome ne stane, možda je to tek početak, i takve knjige uskoro preplave svijet. Na kraju, završio je u znanosti, iako je to, zapravo, bilo svejedno. Ono što sam želio naglasiti i nije bila trojna priroda Hofstadterovog teksta nego ono što proizlazi iz njega kao takvog – benevolentno izricanje jedne tipične postmodernističke istine koju će mnogi danas, dakako, uzeti s rezervom, da ne kažem da je uopće neće uzeti zaozbiljno. Tako vam stoji s postmodernističkim istinama. Prisjećam se da sam negdje na nekom forumu pročitao mišljenje jednog forumaša o Hofstadterovoj knjizi, kako je sve to ‘lijepo i zanosno’, ali potpuno krivo. Ali čak mi ni taj forumaš nije izgledao kao netko tko se zna ophoditi s postmodernističkim istinama. One nikako ne mogu biti ‘u krivu’ kao ni ‘u pravu’. One su postmoderne, izriču više od jedne istine, više od jedne laži, a možda ni jedno ni drugo. Po Derridi one ništa ne izriču, tu su u svijetu kao vaša i moja svijest, dakle, samo kao jezično/misaona igra.
Druga zanimljiva stvar vezana uz ovu knjigu je što sam Hofstadter nije postmodernist (da li će Amerikanci ikad razumjeti postmoderno doba?) i njega, poput pravog djeteta, muči to, od šire javnosti, neprihvaćanje njegove ‘istine’, njegova otkrića, njegove podloge za neku novu religiju koju je svijetu obznanio još u svojoj prvoj knjizi na tu temu, a koja je objavljena 1979. Predmnijevam da je Hofstadter nesvjesni postmodernist. U predgovoru knjige ‘Čudnovata petlja sam ja’ nema kraja čuđenju kako temeljna poruka koju je odaslao u knjizi Gödel, Escher, Bach i dalje ne dopire do ušiju čak ni njegovih čitatelja.
No usprkos popularnosti knjige, uvijek me je mučilo to što se činilo kako temeljna poruka GEB-a (kako je uvijek nazivam i po kojem je nadimku općenito poznata) uglavnom prolazi nezapaženo. Ljudima se knjiga sviđala iz kojekakvih razloga, ali rijetko, ako uopće ikad, zbog onoga što je njezin središnji raison d’etre.
Napokon, o čemu se tu radi? Ukratko, za neupućene, Douglas Hofstadter u svom ‘mišljenju o mišljenju’ nastoji povezati „pojam ljudske osobnosti i misterija svijesti s [ni manje ni više] Gödelovim šokantnim otkrićem veličanstvene zaokružene samoreferentne strukture (čudnovate petlje) [kako ju je sam poslije nazvao]“ a koja je u ono doba (1930-ih) uzdrmala same temelje matematike. O Gödelovom otkriću na ovom mjestu nećemo trošiti riječi, tek samo reći da je nezgodni austrijski matematičar preko jedne osobite ‘jezične igre’, čudnovate petlje, u kojoj matematičke varijable imaju čudnovatu moć upućivati na same sebe, uspio dokazati nepotpunost matematičkih teorema. Hofstadter tvrdi da se i naša svijest koja udomljuje to tašto i nadmeno ‘ja’ ponaša također poput te čudnovate petlje, i još gore, da je kao takva i zbog toga – samo ‘optička varka’.
Dakako, morala je to biti vrlo posebna vrsta optičke varke, iluzije koja samu sebe percipira, a da pri tome ne vjeruje kako percipira iluziju, no svejedno – to je bila iluzija. Bilo je to gotovo kao da ta prevrtljiva pojava nazvana ‘svijest’ nastaje sama iz sebe, gotovo kao da stvara sebe iz ničega, a onda se raspada opet ni u što, kad god netko u nju pažljivije upre svoj pogled.
Toliko od Douglasa Hofstadtera zasad. Zauzeo je svoje mjesto među pozvanim Magičarima duha u Prostoriji s Kolom. Njegovoj knjizi ću se zasigurno vraćati što, naravno, neće bog zna što usrećit tetku. Ali razmišljanja o porijeklu i prirodi naše svijesti i pratećeg mislećeg ‘ja’ toliko je neodoljivo za moju svijest ili misleće ‘ja’, više ne znam koga, da o njima nisam mogao šutjeti ni u svom romanu. Stoga za kraj, donosim i prigodan odlomak:
Bilo je to davno, još dok je Stari Plavi noj bio živ. Sjedili smo u dvorištu naše kuće u predvečerje kad je svečano najavio:
– Vidite djeco, uskoro će se pojaviti Čovjek. Trebamo se pripremiti za njegov dolazak.
– A koliko će ostati? – bezazleno sam upitao. Bio sam još mali Mađioničar, nerazvijenih trikova i moći zamišljanja.
– Dovoljno dugo kako bismo mu ukazali naše gostoprimstvo. – odgovorio je Stari Plavi noj – Ne možemo tek tako prijeći preko činjenice da će se pojaviti.
– A što će taj Čovjek raditi kada se ovdje pojavi? – upitao je preko jednog od svojih ekrana maleni Moćni Mehanizam.
– Vjerojatno što i mi – kazao je Stari Plavi noj – Ali ne zaboravite djeco, on je samo naš gost, a gosti dolaze i odlaze.
Djevojčica Gheta, u koju sam bio potajno zaljubljen, samo se smijuljila i nije ništa rekla. Potom je Stari Plavi noj podijelio zadatke, nama, djeci Prvog pustopoljinskog kruga, koji će se ticati Čovjeka i njegova života u našoj kući. Mene je dopalo biti to što jesam, Mađioničar Velikog Zadatka, čarobnicu Ghetu da bude moja vječna neuslišana želja, a Moćni Mehanizam izvršnu vlast u svakom pogledu, što god to značilo. Nisam to spomenuo, ali s nama je bilo još jedno dijete, uvijek plačljivo dijete koje je neobično podsjećalo na mene i koje smo zbog njegovog užasnog jaukanja „aaaaa“ pogrdno nazvali – JA. Ali upravo je Veliki Zadatak tog djeteta bio, prema riječima Starog Plavog noja, brinuti se za Čovjeka; većinu vremena provodit će s njim, uključujući i redovite šetnje izvan kuće, surovim okolnim krajem, sve zato kako bi noću mogao mirno počinuti u krevetu koji smo za njega spremili.
Trilijuntni sat zazvonio je na kuli. Netko je doista bio pred vratima. Zasigurno – Čovjek. Kakav uzbudljiv trenutak! Odškrinuo sam dvorišna vrata i zaustavio dah. Lanac je zasuna još uvijek pridržavao vrata i sprječavao ulazak pridošlice, međutim, Stari Plavi noj ga je bez razmišljanja u potpunosti uklonio.
– Nema razloga za strah, dijete – reče mi i rukom dohvati kvaku.Po prvi put ugledali smo biće koje će neko vrijeme provesti u našoj kući. U trenutku otvaranja vrata i JA se smirilo, naslutivši da je Čovjek upravo ono biće koje je tako dugo i željno iščekivalo…
Ožujak 2012.
A da Higgsov bozon, kad ga otkrijemo, pitamo za vrijednost življenja?
Brian Green: TKIVO SVEMIRA
Albert Camus: MIT O SIZIFU
Pitam se zašto nam danas djeca ne nose majice s motivom Higgsova bozona umjesto s motivima svojih priglupih zvijezda iz svijeta showbiza? Zašto, recimo, ne nose majicu s foto snimkom raspada čestica u CERN-ovu sudaraču i jednim malenim crvenim krugom narisanim oko jedne mrljice koji će ponosno pokazivati svojim prijateljima, ukazujući na misteriozni bozon, a ne na svom pametnom telefonu razmjenjivati slike prekrasnih lica instant zvijezda iz svijeta čiste zabave. Tako se pitam kada sam u duhu loše raspoložen. Tada mi je potrebno spustiti se na znanstvenu razinu, trebam upravo znanost kao tabletu pred spavanje, kako bih je branio i sažaljevao u ovom glupavom vremenu. Jedina živa sestra duha, koja još uvijek igra kakvu-takvu ulogu u današnjem društvu, već doživljava ignoriranje kakvo doživljavaju stari ljudi. U osvit najvećeg znanstvenog otkrića samu znanost pripremaju otpravit u grob. Ali o čemu je zapravo riječ?
Temeljna čestica zahvaljujući kojoj cjelokupna masa u svemiru crpi svoju bit – težinu, posjeduje intrigantan, misteriozan naziv. Peter Higgs, škotski znanstvenik, još je 1964. domislio način kako objasniti težinu naših tijela odnosno odgovoriti na pitanje zašto se sva tijela koja imaju masu razlikuju od, primjerice, svjetlosti. Sve nas je uronio u jedan nevidljivi ocean i kazao da se osjećaj težine naših tijela poklapa s osjećajem otpora koji taj ocean pruža našoj kretnji. Ta se zamisao na kraju čini i elegantnom i logičkom. Nakon nevjerojatno sitnog djelića vremena od trenutka Velikog Praska, svemir je prošao faznu transformaciju; poput one iz leda u vodu. Temperatura u tom sitnom djeliću vremena uspjela je čudesno pasti i stvorili su se uvjeti za stvaranje tzv. “Higgsova oceana”. Prije tog trenutka ništa nije posjedovalo masu, no nakon tog trenutka sve se osjećalo “teškim”. Drugim riječima, Higgsov ocean stvara osjećaj mase, odnosno težine u ruci koju podižete. Dakako da je “Higgsov ocean”, koji je u stručnoj literaturi dobio ime Higgsovo polje, sazdan od tih malih bezličnih bozončića oko kojih se danas podiže prašina. Ali, postoji li Higgsov bozon, uistinu?
Tetka i ja se svalismo pred kompjutor. Nagnem se i pomoću miša kliknem na ikonicu YouTube-a.
– Sad će se opet pojaviti lice onog tvog zaluđenog znanstvenika…? – protisnu tetka kroz zube.
– Brian Greenea.
– Eh da, onog malca kojeg je, ako se ne varam, prilično zatekao početak jedne Camusove knjige…
Ustao sam se i s police s knjigama dohvatio Tkivo svemira, sivkastu knjižurinu začudo tvrdih korica i u njoj pronašao odlomak na koji je aludirala tetka.
Posegnuo sam za tom knjižicom, stresao prašinu s nje i otvorio je na prvoj stranici. Prve rečenice su me, da se blago izrazim, zaprepastile: „Samo je jedan filozofski problem, a to je samoubojstvo“, počinjao je tekst. Ustuknuo sam. „Tek poslije dolaze pitanja ima li svijet tri dimenzije“, slijedilo je, „ili ima li um devet ili dvanaest kategorija“; takva pitanja, objašnjavalo se u tekstu, dio su igre (op. moj kurziv) koju čovječanstvo igra, ali ona zaslužuju pozornost tek nakon što se riješi jedino istinsko pitanje. Ta knjiga bila je Mit o Sizifu.
Malo kasnije, Brian Greene uvjerit će sebe kako je shvatio što je nadobudni francuski pisac alžirskih korijena Albert Camus mislio:
Možemo razmišljati i analizirati ovo ili ono […], ali pravo pitanje glasi hoće li nas sva ta promišljanja uvjeriti da život vrijedi živjeti. […][A ja] kao nadobudni fizičar držao sam da je za obaviještenu procjenu življenja nesumnjivo potrebno puno razumijevanje životne arene – univerzuma.
Naposljetku, pustio sam film.
– Dobro, ali samo da znaš, u pet kreće moja sapunica… – progunđa tetka.
Želite biti u trendu i prijateljima opisati najnovija dostignuća fizike? Pozabaviti se pitanjima kao što su što je prostor ili što je vrijeme; i osim ‘mrak čestice’ Higssova bozona, spomenuti misterioznu tamnu energiju, lamentirati oko uskrsle Einsteinove kozmološke konstante, nagađati oko ideje univerzuma kao holograma, upuštajući se čak u umovanja o tzv. informacijskoj površini crne rupe (engl. The Information Surface of Black Hole) – sve to ćete pronaći u dokumentarcu fizičara po mom ukusu, Briana Greena, koji je nastao na temelju njegove, u mom čitanju gusto ispodvlačene, knjige Tkivo svemira.
Međutim, nakon nekog vremena provedenih u tišini, dok smo pratili film preuzet s YouTube-a na OpenCulture portalu, pade mi na pamet užasna pomisao.
Džaba nam sve: znanost će svršiti sa svojim postojanjem, baš kao što je to već učinio Bog i bilo kakvo čovjekovo umjetničko djelovanje iza toga. Preostale su još samo „uzvišene razvaline“, pojedinci, povučeni od svijeta, društva u kojima ‘duhovno’ još kako-tako preživljava. Mogu pisati koliko god hoću, mogu imati uzvišenih misli koliko hoću, ali promjenu u globalnu načinu čovjekova bivstvovanja neću moći spriječiti. Ona se već danas događa. Boga, suvremenu umjetnost ili vječna filozofska pitanja dobro odgojen postmodernist ismijat će bez većih problema. Iako će priznati da je sada krivo okrenuti se materijalnim dobrima, za većinu ljudi na ovom planetu tu nema zbora. Ako ne postoji nadređeno biće koje nagrađuje i kažnjava, čovjek se hvata za ono što vidi i što može držati u rukama. Vrijednost, stoga, za njega neproblematično počiva jedino još u materijalnim dobrima. Zato smo ekonomisti, bankari i burzovni meštri. Ako nema života iza smrti, zašto bi se zanosili nekakvim uzvišenim mislima, pitali bi se oni manje zainteresirani za financijske prijevare i malverzacije s dionicama, i zašto naprosto ne bi gluvarili, zabavljajući se video igricama i gledanjem televizijskih trač emisija. Ništa ničeg nije vrijedno. Zvuči poznato? Nihilizam u svojem najboljem, nepatvorenom izdanju, od vrha do dna.
To je zato što se u postmoderni nenadano otkrilo da je čak i znanost samo ljudski izum, da je spoznavanje samo način postojanja, ali da svijet, sa svoje strane gordosti, u svom bitku ne posjeduje ništa takvo. Svijet bivstvuje spoznat ili nespoznat, odnosno spoznaja ima vrijednost samo za čovjeka. Tako i ‘mračni’ Higgs, postajao ili ne postojao, zavlačit će se u dubine samo ljudske duše i nigdje više.
Za koje stoljeće čovječanstvo će počivati na drugim zasadama. Promjena se već sada događa. Neće mu trebati religija, filozofija, umjetnost i znanost, vjerojatno, čak ni književnost. Postojat će na druge zanimljive ili nezanimljive načine. Na osnovu nečeg drugog, nama u potpunosti nezamislivog, uvjerit će sebe da život vrijedi živjeti. Ili ga uopće neće trebati uvjeravati u bilo što. Zaboravljam da je i to Greenovo ‘uvjeriti’ proizišlo iz istog duhovnog vrela odakle i Camusovo ‘strašno’ pitanje kojim je započeo svoju knjigu Mit o Sizifu, i da izvan njega vjerojatno gubi svaki smisao. Ne znam kako bih to kazao, ali ne mogu si dočarati postojanje čovjeka bez oslanjanja na njegove duhovne moći. Svijet bez duha za mene bi bio stran i nepoželjan svijet. Međutim, sve ukazuje da upravo idemo prema tom svijetu.
A opet, nekad sjetno pomislim: „Možda će jednog dana… (ah, to „jednoga dana“!) – duhovne moći u čovjeku ponovno zaživjeti“ Ljudsku gramzivu prirodu uplašit će nekim novim bogom, glavama će se ponovno započeti rojiti pitanja bez odgovora (poput onog iz Smisla života „Zašto smo ovdje, na ovom planetu?“)“, a zbog nagomilanih osjećaja straha i znatiželje, čovjek će opet snažno osjetiti potrebu za stvaranjem. Možda će se ista igra ponoviti, a možda će biti drugačija, možda će biti veći ulog u njoj, a možda manji, možda se neće ići na samo jednog Boga, možda će, recimo, u religioznoj igri ostati mjesto samo za osjećaj, ali ne i vjerovanje, a možda će znanost postati sklonija i tolerantnija prema umjetničkom pogledu na zbilju, magiji i činu zamišljanja nego što je to sada. Možda.
Postoji tisuću tih ‘možda’ od kojih se, naravno, ne živi, već samo razotkriva jedna slabost pisanja. Naravno, da to ne ide tako! Dosta samosažaljenja i žala za prošlim. Valja nam natrag u život, po uobičajenu dozu patnje i naslade, obveze prema drugima i beskrajno vrijednih trenutaka slobodnog vremena. Ničemu se ne nadati, nikoga ništa moliti. Pogotovo ne pitati se za vrijednost življenja! Pisati i odolijevati, samo to.
U trenu shvatim da se tetka premjestila na svoj trosjed i da gleda onu svoju sapunicu. S obzirom na ovakvog mene danas, čini se i da nije imala izbora.
Siječanj 2012.
Large Hadron Collider i kraj svijeta
Boris Bosančić: U ZEMLJI PLAVOG NOJA
„… Svi mi, moj Teo, vrlo dobro znamo tko smo, odakle smo i kamo idemo: Nitko Iz Ništavila u Ništavilo. Ali eto, čitava ova bajka s čovječanstvom, ta više neizdrživa svijest o vlastitom postojanju, možda se ponavlja milijunima godina. Jedno vrijeme na nekoj planeti u svemiru proklija život, relativno dugom evolucijom razvije se ljudska vrsta, dođe se do faze svijesti te iz protivnih snaga u samoj svijesti – jednostavno se propadne, nestane. I tako unedogled. Zasigurno se pitaš zašto tako govorim, odakle izvire taj moj, na trenutke i meni, nepodnošljivi pesimizam? Pa evo, potrudit ću se i pokušati objasniti nešto što mi svakih nekoliko noći tjera san s očiju, ali ne mogu si pomoći, takav sam i ti me znaš takvog.
Sve u svemiru može se usporediti sa životom i smrti zvijezda. „Život“ života bi po toj univerzalnoj analogiji tako odgovarao normalnoj fuziji vodika u helij koja se neprestano događa u jezgri Sunca i koja se prema van manifestira prekrasnom plamtećom loptom o kojoj se, onda, pišu pjesme. Prisjetimo se samo kako je nastao život! Prvo su se pojavile bakterije u vrućim praoceanima zemlje, onda su došle amebe i koralji, pa ribe i ostale životinje. Sve je to trajalo neizmjerno dugo. Godinama, stoljećima, milenijima, milijunima godina. To doba se, dakle, može usporediti s fuzijom vodika u helij u središtu sunca. A onda, na samom kraju, pojavio se čovjek i, zapravo, najavio kraj života. Kada se sunce približi svome kraju na desetke puta poveća svoju veličinu. Postane velika užarena lopta koja proguta sve objekte u svom okruženju. Ali ta neizmjerna snaga i surovost kratkog su vijeka, otkrivaju se varljivim. Ne prođe dugo vremena i sunce ili eksplodira ili naprosto zgasne. Ono što na kraju preostane mali je bijeli patuljak ili podmukla crna rupa. Ne bi li se pojava čovjeka mogla na sličan način protumačiti, kao neslućeni rast života pred sam njegov kraj? Ta čudnovata svijest koju je čovjek zadobio da bi se mogao baviti filozofijom i znanošću kao tek grandiozna i nemjerljiva veličina ali kratkog vijeka? Dakako, ništa nas u tome ne sprječava. Svemir bi sa svojim tajnama ostao i nakon našeg nestanka. Pitanje koje bi se moglo opravdano u tom kontekstu postaviti bilo bi – da li je uopće bila riječ o tajnama? Mi smo se pitali, ali svako pitanje prije svega spada u gramatiku! U gravitacijskom sažimanju naše znanje jest prokleto znanje koje nas i vodi ravno u crnu rupu. Ne možemo mu se oduprijeti. Znanje je tu samo kako bi okončalo život i naše postojanje.
Zamislite svijest koja, da bi sebe objasnila, mora posegnuti za isto tako svjesnim bićem i njemu pripisati moć stvaranja – same sebe. To nam govori da se svijest sa svojim postojanjem ne može nositi. Ona je čudo prirode, neshvatljivost po sebi, vrh stabla života koje će uskoro biti posječeno.
Sveta tuga kraja života zbog toga zahvaća mnoge umjetnike i romanopisce. Mi nismo nekada lijepo živjeli pa sada imamo problem. Ne, mi smo, čim smo se pojavili, najavili kraj živućeg svijeta, mi smo ti pogrebnici životne alijanse koja je imala sreću jedno vrijeme egzistirati na jednoj planeti. Svijest je oružje koje će okončati muku umornog i dotrajalog života. Dovoljno je samo da se dovoljno dugo pita, da ima nemjerljiv apetit prema znanju…
Naša svijest će udariti, samo što nije. Možda i uskoro, u Švicarskoj u CERN-u u kojem je već nekoliko godina u pogonu Large Hadron Collider, divovski sudarač čestica. Ne kažem da će minijaturne crne rupe za koje se tvrdi da bi Large Hadron Collider bez problema trebao stvoriti biti i okidač kraja svijeta. Samo slutim da razvoj znanosti ide u tom jednom pogibeljnom smjeru. Tako mora biti jer tako hoće naša svijest. Davno smo zagrizli jabuku s drveta znanja i uskoro ćemo shvatiti zašto je to bio grijeh.
Ako su prvi trenuci svemira bili tako nepostojani i konfuzni kako o tome pričaju znanstvenici i plus što su se odvijali na mikroskopskoj razini ne vidim prepreku da naši znanstvenici uskoro ne dođu do vrlo sličnih uvjeta u laboratorijima CERN-a. I onda, paf! Vjerojatno će kad-tad zbog nestrpljivosti nekog laboranta koji neće do kraja provjeriti sve uvjete eksperimenta morati doći do Velikog praska – a čega drugog!
Kratki trenutak prije uobičajene inflacije, ubrzanog širenja novog svemira i svoje smrti možda će jedan od tih veleumova shvatiti da je stari svemir nastao u jednom isto takvom laboratoriju prije ravno 14 milijardi godina. To bi zaista bio trenutak za pamćenje iako ga se naravno nitko ne bi imao prilike sjećati. U jedno bi se stopili znanja filozofije i znanosti, bez problema bi se otkrili ti toliko traženi početni uvjeti koji su vladali na početku stvaranja svemira: svemir je nastao u laboratoriju, a početne uvjete stvorili su znanstvenici prethodnog svemira. Ali to bi bio izrazito kratak trenutak – 10-33 sekundi – kako su ga točno izračunali znanstvenici našeg svemira. Nakon njega novi svemir a time i novi ciklus svega otpočeo bi sa svojim postojanjem. Sada je valjda svakome jasno zašto film Odiseja u svemiru 2001 završava u bijeloj čistoj sobi nalik laboratoriju…“
>>> tekst je izvorno objavljen na Lupiga.com.
Prosinac 2011.
Planckova ‘sumnjiva’ zamisao
Ivan Supek: POVIJEST FIZIKE
Što se to, zapravo, događalo u ljeto 1900-te u Berlinu, i u kojim okolnostima je najveća teorija moderne fizike prokrčila put do svog priznanja? Kako je uopće došlo do ideje da se silovita i dotad neukrotiva energija svemira podijeli na svoje dijelove?
Max Planck bio je čudo od čovjeka za svoje vrijeme. Prosijedi brkovi na izmoždenom, ali strastvenom učenjačkom licu, odlučan, nepokolebljiv pogled; ne možete pogriješiti, u vas upravo gleda lice sa sudbinom. Sve to mogu iščitati dok promatram Planckovu fotografiju koja se raširila preko cijele stranice Povijesti fizike Ivana Supeka. Na idućoj stranici otkrivam da je slika ponovljena, ali u znatno manjem formatu s prigodnim riječima objašnjenja što je to fizičar učinio za čovječanstvo.
Početak povijesti kvantne fizike oduvijek mi je sličio kakvoj bajci. U igri imamo crno tijelo za koje se ustvrdi kako je prepuno tih sićušnih vražićaka elektrona koji u svom titranju proizvode još sićušnije vražićke – fotone – odnosno emitiraju svjetlost. Sama narav te igre – proizvodnje svjetlosti – ostaje po strani, te se promatra titraj elektrona, i promišlja amplituda tog titranja…
– Pa pobogu, zašto ne? – morao je uskliknuti naš junak, kako rekosmo, jednoga ljetnog dana 1900-te, dok mu se genijalna zamisao oblikovala u glavi. Zašto se amplituda titranja elektrona ne bi uzela kao paketić energije ravan umnošku frekvencije titranja čestice i hm…, recimo, neke konstante koja je tu u igri kako bi frekvenciji omogućila interakciju s očigledno malim vrijednostima energije na čestičnoj razini. Nakon toga, Planck je ideju požurio prenijeti svome sinu a što je uredno zabilježila većina kroničara povijesti kvantne fizike/mehanike od kojih je Ivan Supek samo jedan, a tu se računaju i oni fizičari čestica i kozmolozi kojima je kvantna fizika/mehanika tek nužan uvod za obrazlaganje svojih zamisli na tom području poput Leona Ledermana ili Briana Greena (spominjem samo one koje sam pročitao i o kojima već postoje zapisi na ovom blogu).
Na samrti devetnaestog stoljeća, tako, stvorena je formula koju će fizičari vrlo često koristiti u dvadesetom:
E= hv
U formuli v se razaznaje kao frekvencija titranja, h kao fizikalna konstanta kojoj je naknadno pridodan posvojni pridjev tvorca te je postala Planckova konstanta, dok E označava upravo taj sićušni paketić energije kojeg usput prozvaše kvant…
Tetka prekide moje pisanje da bi mi rukom pokazala na starčića koji se odjednom stvorio tu i stajao pored Kola, očito očaran konstrukcijom i ravnomjernom vrtnjom danas vrlo raspoloženog mehanizma.
– Gospodine… – zazvao sam starčića.
Okrenuo se prema meni a pogledom mu prostruji isti tračak odlučnosti koji sam već bio zamijetio na fotografiji u knjizi Ivana Supeka. Preda mnom je stajao, glavom i bradom, Max Planck, u starijoj dobi, možda negdje oko 1930-te, tridesetak godina nakon svog čuvenog otkrića. Začudo, izmoždenost lica zamijenila je blaga snishodljivost promatrača. Nije više mogao stajati u prvom redu bitke koja se vodila u natjerivanju prirode kako bi nama, običnim smrtnicima, razotkrila svoje tajne, ali, ako bi ga se sada krenulo propitivati o trenutnoj situaciji u kvantnom području, vrlo brzo bi se otkrilo da je vidno očaran Heisenbergovim načelom neodređenosti koje je u to doba, oko 1930-te, krčilo put širem razumijevanju u zajednici fizičara. Ipak, kad je progovorio osjetio sam da mu je na umu olakšati dušu.
– Vidite… – počeo je obraćajući se i tetki i meni.
– Nemojte samo meni pričati o toj vašoj kvantnoj mehanici! – uskliknu tetka – Pričajte njemu, on vam je ljubitelj spoznaje prirode! – i prstom pokaza u mom smjeru. Potom se lagano nabadajući štiklama odvuče do televizora.
– Vidite… – ponovio je starčić – Skoro da nisam nikome pričao o ovome. Ali sad, kad sam se već našao tu, dobivam sve veću želju to nekome prenijeti…
Ponudio sam Maxu Plancku da sjedne na kanape, a i ja sjednem pored njega pretvarajući se sav u uho.
– Jeste li vi dio ovog Kola? – bojažljivo me upitao.
– Da, ja sam njegova transmaterijalizacija u ljudsko biće – hladno sam odgovorio.
– Pretpostavio sam to… pa to je sjajno, to Kolo se čini tako savršenim…
– U redu, u redu, starče – prekinem hvalospjeve – Započeli ste neku priču…
– Ah da, da. Vidite, radi se o mojem otkriću, je li. Pretpostavljam da znate tko sam. Kao i većina znanstvenika tog doba tražio sam područje u kojem bih se mogao dokazati. Nakon nekog vremena vjerovao sam da sam ga našao u istraživanju zračenja crnih tijela. Vidite, to zračenje je predstavljalo rijetku fizikalnu pojavu koja se nikako nije uklapala u građevinu klasične fizike koja se tada, prema mišljenju mnogih, nakon nekoliko stoljeća mukotrpne izgradnje, dovršavala… Proučavanje pojave koja se ne uklapa u poznatu sliku svijeta mladim fizičarima se čini izvrsnom prilikom za dokazivanje, je li…
– Da, poput ovih danas koji ne žele da se ‘Higgs’ otkrije jer im više ne bi bilo uzbudljivo istraživati… – prodera se tetka iz kuta prostrije u kojoj se nalazio televizor.
– Molim? O čemu ona to…? – prenu se iznenađeno starčić. Za trenutak, izgledao je zabrinuto.
– Ništa, ništa, ne brinite. Ne slušajte ju…, ona, jednostavno, previše čita novine. Vi samo nastavite… – ohrabrio sam Maxa Plancka u dobi od sedamdeset godina. Pogledao me nesigurnim pogledom pa potom nastavio:
– U to doba, a vjerojatno vam je ta činjenica poznata, J. W. Rayleigh i J. H. Jeans izračunali su na osnovi zakona klasične fizike kakva mora da je jakost i spektar svjetlosti što ga šalju užarena crna tijela. S druge strane, moj kolega Wilhelm Wien proučavao je distribuciju zračenja crnih tijela i pokazao kako se spektar brzo gasi u ultraljubičastom području što je bilo protivno izračunima Rayleigha i Jeansa. Drugim riječima, jedna prava “ultraljubičasta katastrofa” kako smo Wilhemov nalaz voljeli nazivati u danima nakon provedenog eksperimenta**. Mi u Berlinu, imali smo moćan, tehnički super-opremljen laboratorij i mnogi znanstvenici su zbog te rijetke povlastice bili pomalo ljubomorni na nas. Svi ostali morali su čekati da Wilhelm objavi rezultate svog istraživanja pa da vide što se tu može učiniti odnosno pokušati dati neki svoj doprinos kako bi se očita nepodudaranja između teorijskih izračuna i eksperimentalnih uvida nekako prevladala. Jer Wilhelmovi rezultati, bili su, blago rečeno, uznemirujući; građevina klasične fizike opasno se počela tresti…
Svrnuo sam pogled na Povijest fizike Ivana Supeka koja se smjestila u mojem krilu i ubrzo pronašao odgovarajući odlomak koji je pratio događaje u praskozorje teorije koja je, eto, malo-pomalo, dovela do toga da se danas u najvećem ubrzivaču čestica na svijetu – u švicarskom CERN-u – provodi veliki lov na česticu-utvaru koju je spomenula tetka – stanoviti Higgsov bozon – neporecivo božjih ovlasti, jer se njegova funkcija vezivala uz jednu tako fundamentalnu stvar kao što je davanje mase kompletnoj materiji u svemiru.
Max Planck je ljeti 1900, odmah nakon Rayleighova rezultata razmišljao što treba da se promijeni u tom teorijskom izvodu, da bi se postiglo slaganje s Wienovim opažanjima. Prema klasičnoj teoriji otpada na svaki harmonični oscilator ili ravni val u termodinamičkoj ravnoteži u prosjeku energija kT (gdje je k Boltzmannova konstanta a T apsolutna temperatura). Budući da ima beskrajno mnogo harmoničnih oscilatora i ravnih valova visoke frekvencije, to bi i ta energija beskrajno rasla. Mora, dakle, postojati nešto u prirodi, zaključio je Planck, što „reže“ raspodjelu energije prema visokim frekvencijama. Pri tim nagađanjima došla mu je na um genijalna misao da pri tvorbi prosjeka ne ume kontinuum energije, već diskontinuum. I to je bilo rješenje!
– I što sam ja učinio? – ponovno sam se koncentrirao na glas starca. – Wilhelmove eksperimentalne krivulje distribucije zračenja crnog tijela počeo sam uspoređivati sa zbirkom grafova matematičkih funkcija. Kad sam pronašao jedan koji je veoma sličio eksperimentom dobivenoj krivulji zračenja crnog tijela našao sam da se radi o grafu koji prikazuje sumu reda cijelih, kvantiziranih, brojeva. Odatle mi se rodila zamisao da zračenje mora biti kvantizirano!* Međutim, ni dan danas s tim svojim postupkom nisam raščistio, ne smatram ga u cijelosti ispravnim, ako me razumijete…, to je bio čin očaja**, a pogledajte do čega je sve doveo…
– ‘Higgs’ – već otkriven, samo je skriven u podacima istraživanja! – ponovno se začuo Tetkin glas koja je očigledno glasno iščitavala naslove dnevnih novina.
Starčić se ovoga puta samo okrenuo u smjeru odakle je glas dopirao, ništa ne govoreći. Potapšam ga po ramenu.
– Nemate razloga za brigu. – kazao sam – Spoznaja uistinu može biti objektivna ali može biti i samo još jedan strašni izum čovjeka. O tome nikada nećemo moći donijeti konačnu odluku. Osobno, uvijek sam je uzimao kao ogledalo sa svim svojim zavojitim i ukrašenim rubovima u kojem se, zajedno s prirodom, svijetom, svemirom kao pozadinom, nužno, u prvom redu i prije svega, ogleda sam čovjek…
Na te moje riječi Kolo se zaustavilo. Podignem pogled. Šarene boje od kojih je bilo satkano kao da se malo više zažariše dok je žuti odsjaj pozadi Kola ponovno postajao sve snažniji…
– Mislim da sa svojom zadnjom izjavom i nisam puno promašio. A što vi…? – ali tada primijetih da se starac zaledio u vremenu, s jednom pozom, činilo se, trajnog smješka na brkovima poluskrivenim usnicama. Kao da su ga u trenutku zamrzavanja moje riječi umirile, kao da je u njima našao neku vrst znanstvenoistraživačkog olakšanja. Naravno, nije mogao preživjeti zaustavljanje vremena koje se u ovoj prostoriji svako malo desi. Prije nego li će se njegova pojava potpuno rasprsnuti i nestati pred mojim očima začujem tetkin glas:
– Prebacujem nas ponovno u dvadeseto stoljeće, u osamdesete… Dosta mi je više tog devetnaestog!
* dio teksta koji je književno obrađen na osnovi jednog posta na forumu na koji sam slučajno nabasao i koji se nalazi >> ovdje
** ubačen tekst na Davorovu sugestiju iz komentara 🙂
Rujan 2011.
Mandelbrotov skup
Mandelbrotov skup nekada se čini najvećim čudom prirode a nekad, pak, samo matematičko-računalnih mogućnosti. Promatrate li ga nekoliko sekundi učinit će vam se živim, poput neobično sraslih buba (učtiviji tekstovi koji ga opisuju rabe pojam kukca), jedne znatno veće od druge, na koje su se nasadile još manje bube, a na ove još manje i tako u beskraj. Nekad pomislim da matematika doista može “zastraniti”, a primjer tog “zastranjena”, dakako u pozitivnom smislu, svakako vidim u tvorbi Mandelbrotovog skupa. Kad sam ovaj magični lik prvi put ugledao pomislio sam: “Evo nam lica svemira!“ Ako je sve u prirodi na mikro i makro razini slično sebi, kako to tumači princip fraktalnih dimenzija, onda je Mandelbrotov skup upravo ona sličica koja stoji na kraju svakog umanjivanja i uvećavanja svijeta – njegov ključ.
Ipak, nije tako jednostavno ustrajati na toj tvrdnji. Matematika ima jedno čudno svojstvo, oponašati prirodu na sebi svojstven način, pa tako, kaos u prirodi pronalazi svoj pandan i u matematici. Ipak, u slučaju teorije kaosa izgleda kao da je sama matematika doživjela prosvjetljenje. Nenadano, ukazalo joj se novo područje u kojem će možda pronaći i razlog svog postojanja – tu toliko nedostajuću osnovu za svoje čvrsto utemeljenje.
Priču o otkriću Mandelbrotovog skupa nije tako jednostavno sažeti književnim jezikom. Nekoliko stvari, pritom, apriori mora biti razumljivo čitatelju, sa stručnog stajališta: recimo, ti imaginarni brojevi, a da ne pričamo o kompleksnoj ravnini realnih i imaginarnih brojeva te principu iterativnog rješavanja određene jednadžbe čija rješenja obilježavaju točke Mandelbrotovog skupa u istoj. Sam James Gleick započinje priču povratkom na Feigenbaumovu univerzalnost spominjući, na moj ponos i diku, ponovno magiju:
Odakle ti ciklusi od 2, 4, 8, 16, ti Feigenbaumovi nizovi? Da li su se pojavili putem magije, iz nekakvog matematičkog ponora, ili su ukazivali na sjenu nečeg još dubljeg. Barnsleyeva intuicija govorila je da moraju biti dio nekakvog veličanstvenog fraktalnog objekta skrivenog daleko od pogleda.
Pokazalo se da svi ti fraktalni oblici od kojih su možda najpoznatiji Julijini skupovi imaju svog „praoca“ u Mandelbrotovom skupu. Benoitu Mandelbrotu pomoću računala uspjelo je pronaći lik koji bi se mogao smatrati nekom vrstom vodiča za sve druge fraktalne oblike. Došao je do toga da bi ponovljeno preslikavanje jedne vrlo jednostavne jednadžbe u kompleksnoj ravnini bilo u stanju na zaslonu računala iscrtati nešto iskonsko (o samoj konstrukciji Mandelbrotovog skupa, na kraju, odustao sam pisati i u stručnom smislu informirajte se o njemu na Wikipediji).
Mandelbrotov skup je najsloženiji objekt u matematici, vole reći njegovi štovatelji. Vječnost nije dovoljna da ga se cijelog pregleda, njegovi diskovi načičkani su bodljikavim trnjem, njegove spirale i vlakna vijugaju uokolo i prema van, noseći mjehuraste molekule koje vise, beskrajno raznolike, kao grozdovi na Božjoj lozi. Promatran u boji, kroz podesivi prozor računalnog zaslona, Mandelbrotov skup izgleda fraktalniji od fraktala, toliko je bogata njegova složenost u raznim mjerilima.
Najbolja stvar koja se tiče Mandelbrotovog skupa je hvatanje u koštac s beskonačnošću. Vrlo slični oblici, nikad u potpunoma isti, pojavljivat će se pri svakom novom umanjivanju. Kako se spuštamo u mikrorazinu „praoca“ fraktala, tako će pred našim očima uvijek iznova izranjati njegov početni oblik, dvije bube u zagrljaju u različitim položajima, okružene sličnim, ali nikad istim konjićima, spiralama i vlaknima. Gledamo li, pritom, i u igru samog života i svemira? To je to pitanje koje ostaje i kad se pogase svjetla “fraktalne pozornice” a računalni program zaustavi svoj rad…
Dogodilo se da sam tri posta za redom posvetio jednoj knjizi i, slobodno mogu reći, jednoj temi, što pomalo riskira dosadnost. Pritom, prednost sam uglavnom dao dosadnjikavom stručnom diskursu naspram onog u kojem bi mi same misli ispreplele neku svoju igru riječima oko tih čudesnih fraktalnih oblika u još čudesnijoj igri kaosa. Pa ipak, učinilo mi se da su u slučaju igre kaosa čak i ove stručne, mrtve riječi bile dovoljne za izražavanje magične biti ovog fenomena. Sam kaos i fraktali čudesni su i magični na svoj način tako da nema potrebe oko njih dolagati nekakve književne ukrase. Već sami po sebi su magijsko dostignuće. Stoga, slobodno uronite u Mandelbrotov skup putem ovog filmića kojeg donosim u prilogu, a riječi zadržite u sebi – tako ćete ostati bez daha!
Rujan 2011.
Fraktalna geometrija prirode
James Gleick: KAOS: RAĐANJE NOVE ZNANOSTI
Najintrigantniji nusproizvod teorije kaosa svakako predstavlja fraktalna geometrija prirode koju je 1970-ih na svjetlo dana iznio Benoit Mandelbrot. On je pošao od jednostavnog razmišljanja da euklidska geometrija nije dovoljna za izražavanje složenosti prirode.
Oblaci nisu kugle, Mandelbrot je rado govorio. Planine nisu stošci. Munja ne putuje pravocrtno.
Ima nešto doista čudno u vezi prirode. Njezini oblici nisu matematički oblici, pa opet, kao da ni matematika nije kazala svoju zadnju riječ o sebi i svojim mogućnostima izražavanja stvarnosti. Ponukan nekim bizarnim matematičkim likovima na koje je naišao u radovima svojih kolega s početka 20. stoljeća, u jednom trenutku, Mandelbrot se odlučio za proučavanje neobičnog i neuhvatljivog oblika u prirodi koji je uspješno izmicao euklidskoj geometriji: odlučio se pozabaviti, ni manje ni više, nego s „običnom“ obalnom crtom i njenom biti postavljajući sebi jedno pomalo uvrnuto pitanje.
Mandelbrot je postavio to pitanje u članku koji je postao prekretnicom u njegovu razmišljanju: “Koliko je duga obala Britanije?“
Već u startu pretpostavio je odgovor: svaka je obalna crta – u određenom smislu – beskrajno dugačka. Jedan tako bizaran zaključak zahtjeva pojašnjenje. Kako se može dogoditi da nešto što u stvarnosti osjećamo potpuno konačnim (jer ako ćemo pravo, obalu Britanije koliko god da jest dugačka, možemo propješačit u nekoj jedinici vremena te se uvjeriti u njenu konačnost) u matematici se javlja kao beskrajna veličina. Tajna je u perspektivi promatrača, veli Mandelbrot. Ukoliko se započnemo spuštati u “mikro-svemir” obalne crte primijetit ćemo nešto neobično: u okviru zaljeva i poluototka koje zamjećujemo i golim okom, kako se mjerilom spuštamo na sve manje razmake, iskrsavat će novi zaljevi i poluotoci te nam se čini da tako možemo ići u beskraj. Posljedica ovakvog načina promatranja neznatan je ali neograničen rast obalne crte u matematičkom smislu.
Zapravo, ovu, po matematiku vrlo neugodnu situaciju, u kojoj neki nepravilni i bizarni oblici, čak i matematičke prirode, poprimaju beskrajne duljine, uočili su još neki “perverzni” matematičari s početka 20. stoljeća. Među njima se posebno ističe ime Helge von Koch čiji um je bio dovoljno ustrajan u svojoj “perverznosti” i bizarnosti da mu je uspjelo zamisliti jedan gotovo nemoguć matematički lik koji je, pak, u literaturi poznat pod prilično nevinim nazivom – Kochina pahuljica. Kako formirati Kochinu pahuljicu? Zamislimo jednakostraničan trokut i zadajmo mu ponovljivu transformaciju: na srednju trećinu svake stranice dodajmo novi jednakostraničan trokut. U prvoj iteraciji dobijemo Davidovu zvijezdu. Međutim, ponavljajući zadanu transformaciju, Davidova zvijezda ubrzo će poprimiti oblik pahuljice, ali pahuljice s dosta čudnim svojstvom: svojstvom neograničenog povećavanja opsega. Što se događa?
Opišemo li oko izvornog trokuta kružnicu Kochina krivulja [koja opisuje Kochinu pahuljicu] nikad je neće prijeći. Pa ipak, sama je krivulja beskonačno dugačka, kao euklidska ravna crta produljena do rubova neograničenog svemira…
Ono što je nevjerojatno i s čim se naš um doista mora boriti da shvati jest da „svaka transformacija povećava duljinu na četiri trećine prethodne duljine“ naše bezazlene pahuljice. Opseg pahuljice doista se beskrajno povećava! James Gleick završava priču o Kochinoj pahuljici sljedećim riječima:
Ovaj paradoksalan rezultat, beskonačna duljina u konačnom svemiru, uznemiravala je mnoge matematičare na prijelazu stoljeća koji su razmišljali o ovom problemu. Kochina [pahuljica] bila je čudovišna, protivna svakom normalnom poimanju likova i – gotovo da i nije bilo potrebno reći – patološki ne nalik bilo čemu pronađenom u prirodi.
Ipak, Mandelbrot je upravo u Kochinoj pahuljici, preciznije Kochinoj krivulji vidio „grub, ali djelotvoran model obalne crte“. I ne samo to, shvatio je da se tajna njene paradoksalnosti krije u dimenzijama. Kad biste ga zapitali na koji način, zapravo, u naš život ulaze dimenzije on bi odgovorio: „u ovisnosti o motrištu“. S velike udaljenosti neka stvar se čini poput točke, jednodimenzionalna je, pa ipak, kad joj se priđe dovoljno blizu ona postaje dvodimenzionalna, a još bliže trodimenzionalna itd.. Poznato je i da teoretičari teorije struna opravdavaju svojih jedanaest dimenzija u svojoj teoriji sličnim razmišljanjem. Kažu da bismo ih zamijetili kad bismo im se dovoljno približili – a to znači da bismo se jednoga dana – “mikroskopski” – trebali spustiti na njihovu razinu.
Ipak, nema jasne granice kada se jednodimenzionalna točka nekog predmeta u našoj percepciji pretvara u trodimenzionalno tijelo. Stoga je Mandelbrot posegnuo za nečim, uobičajenom matematičaru, vjerojatno nemogućim: ustanovio je razlomačke dimenzije, dimenzije koje je smjestio između priznatih cjelobrojnih dimenzija. Mogli ste, recimo, imati dimenziju od 1,2. Razmišljajući o Kochinoj krivulji i koristeći se matematičkim tehnikama onih istih “perverznih” matematičara s početka 20. stoljeća, izračunao je točnu vrijednost njene dimenzije. Razmislimo malo, Kochina krivulja je malo više od crte jer zauzima prostor, ali ipak znatno manje od ravnine; Mandelbrot bi se s tim složio i zatim ponudio i točnu vrijednost – 1,2618. Na osnovi izračunate vrijednosti dimenzije nekog predmeta Mandelbrot je pošao dalje i na njenoj osnovi izveo novo ključno određenje: stupanj hrapavosti ili nepravilnosti nekog predmeta. U čemu je poanta? Stupanj nepravilnosti nekog predmeta upravo zbog konstantne vrijednosti njegove dimenzije ostaje postojan bez obzira na mjerilo.
Sada je već shvatio da mu je potreban naziv za te njegove uvrnute likove, dimenzije i geometriju. I tako je nastao fraktal, opća oznaka za nepravilne oblike čiji stupanj hrapavosti ne ovisi o mjerilu.
Misaono, fraktal je način promatranja beskraja.
Osim toga, fraktalno je značilo i sebi slično.
Fraktalni ustroj prirode je izveo svoja djela tako uspješno da u većini tkiva nijedna stanica nikad nije više od tri ili četiri stanice udaljena od krvne žile. Ipak, krvne žile i krv zauzimaju malo prostora, ne više od pet posto tijela.
Svoja je otkrića Mandelbrot objavio u knjizi i više nego egzotičnog naziva Fraktali: oblik, slučaj i dimenzija. Nakon nekoliko godina ova je knjiga dobila svog proširenog i pročišćenog nasljednika u Fraktalnoj geometriji prirode za koju Gleick kaže da je „prodana u više primjeraka nego ijedna druga knjiga o višoj matematici“ i koja je pozajmila naslov ovom postu…
I tako, ni ovoga puta nisam uspio stići do kraja prikaza Gleickove knjige. Preostao mi je osvrt na praoca svih fraktalnih oblika – Mandelbrotov skup. Ali kako ne biste zaboravili da je ovo u svojoj biti književni blog za kraj ovog posta donosim i prigodnu „kaotičnu“ književnu crticu…
U jednom trenutku pojavio se, sam od sebe, taj znak, ili kako to uopće već nazvati. Lorenz ga je prvi ugledao, nesvjesno je poruku prenio Yorkeu, Yorke je nazvao Maya, May Ruella, Ruell Shawa, Shaw je zatim nazvao Feigenbauma, Feigenbaum dojavio Barnsleyu, a Barnsley istu poruku prenio ponovno Lorenzu. A Lorenz, taj sramežljivi meteorolog, koji nikuda nije išao bez svoje žene, zapravo inicijalni otkrivač kaosa, duboko je uzdahnuo i kazao:
– Pa, zar je moguće!?
Zatim je izišao iz svoje kuće držeći se za ruke sa suprugom i pogledao u nebo. A ono, nebo, bilo je upravo takvo kakvo bi trebalo biti, prozirno plavo i nepredvidljivo, s urednim ništavilom u svom središtu. Ovdje nije bilo riječi o nikakvim kvantnim fluktuacijama na mikrorazini i s tim u vezi, kvantne fizičare unaprijed možemo izbaciti iz cijele priče. Jedino, prema sjeveru, kao da se nešto doista neobično događalo: oblaci su ispleli čudnovate oblike koji su se Lorenzu učinili kao slova. Pa, zar je moguće? Oblaci su pred njegovim zabezeknutim pogledom ispisivali jasan i svakome razumljiv imperativ: „FILOZOFIRAJTE!“Nije prošlo dugo, Benoit Mandelbrot se spuštao u svom razlomačkom četveropregu pozdravljajući izbezumljene znanstvenike kaosa okupljene u Lorenzovom dvorištu.
– Nemojte reći da vas nije iznenadio! – nehajno im je doviknuo.
– Ali, Benoit – zavapila je Mellisa Lorenz, Edwardova supruga – Ovo je Božji znak. Kakve veze kaos može imati s njim?
– Zar ne vidiš da nam je poruku prenio preko oblaka, tih istih oblaka koji posjeduju fraktalnu dimenziju odnosno kad ih čovjek promatra iz aviona nisi siguran jesu li udaljeni tri ili tri hiljade metara od tebe… Možda je ovo upozorenje – tu se Mandelbrot počešao po svojoj bradi.
Edward Lorenz stajao je okrenut suncu, raširenih ruku, prstima kao dodirujući tišinu oko sebe.
– Nisam sve ovo želio, ovu popularnost, Benoit – govorio je zatvorenih očiju. – Znaš, samo sam otišao na kavu i kad sam se vratio to se dogodilo… Ne mogu povjerovati da sam sada odgovoran za događaje koji su uslijedili, da sam možda pobudio i bijes samog Njega…
– Ne pričaj gluposti – hladno je uzvratio Mandelbrot.
– Zar nitko ne zna čitati? – povikao je ostalima – „Filozofirajte!“ piše pa filozofirajmo. Možda je ovo samo upozorenje da prebrišemo svoje matematičke i fizikalne table i odamo se ponovno filozofiranju prapočela…Možda se priroda, stvarnost, što god, ponovno čudnovato izmijenila…A s druge strane Stvarnosti, u prostoru i vremenu Svevišnjeg, njegov pomoćnik okrećući se tamnoj prilici svoga gospodara u sjeni okuražio se dati svoj sud:
– Rekao sam vam, o Bože, da vam se ovaj Mandelbrot možda malo i suviše približio…
– Nije Kristijane – uzvrati Bog – Ali molim te, što prije razbucaj te oblake kako ne bi previše mozgali o poruci koju sam im odaslao. Složit ćemo im novu sliku prirode. Čovjeku ne smije biti dosadno.
– Kako kažete, o Bože. – skrušeno obori glavu Kristijan.
– A sad me ostavi na miru! – naposljetku gromko a opet tiho, u svom stilu, prošapta najtajnovitija spodoba svemira.
Kolovoz 2011.
Teorija kaosa
James Gleick: KAOS – RAĐANJE NOVE ZNANOSTI
Evo nam jedne teorije koja baca rukavicu u lice svim fizičarima i matematičarima koji se kao pijani plota drže svog područja! Na neki način, stvari se pomalo zakuhavaju. Potrebno je misliti kozmički, ali ne i globalno. Jer, osim matematike i fizike, u igri se, po pitanju razotkrivanja stvarnosti, najednom pojavljuje i jedan neugledni gospodin obučen u “odijelo od fraktala i atraktora” – no, gospodin Kaos. Radi se o relativno novom znanstvenom području koje je utemeljeno u drugoj polovini 20. stoljeća.
Sramežljivom američkom meteorologu Edwardu Lorenzu prvom je pošlo za rukom naslutiti prirodu kaosa. A kako je matematičarima, više-manje, uspjelo zauzdati njegovu prirodu, svodeći je u poznate determinističke okvire, u literaturi se pojavio poznati oksimoron – deterministički kaos.
Kako je započela nova znanost? Priča je nadasve uzbudljiva, pa je iz knjige Jamesa Gleicka prenosim gotovo pa u cijelosti. Lorenza je, kao i svakog meteorologa, zanimala prognoza vremena, naravno, što dugotrajnija – tim bolja. Putem zadavanja početnih uvjeta poput tlaka zraka ili temperature proučavao je razvoj vremenskih prilika pomoću računala. Kombinacija točno određenih početnih uvjeta tvorile bi jedan niz vremenskih prilika u računalnom modelu. Računalni model je pritom bio čista simulacija, ništa više.
Jednog dana, zime 1961., želeći podrobnije proučiti jedan niz, Lorenz je krenuo prečicom. Umjesto ponovnog započinjanja cijelog postupka, krenuo je iz sredine. Kako bi stroju dao početne uvjete, otkucao je brojke iz ranijeg ispisa. Zatim je odšetao hodnikom, da pobjegne od buke i popije kavu. Kad se sat kasnije vratio, vidio je nešto neočekivano, nešto što je posijalo sjeme buduće znanosti.
Novi je niz trebao točno ponoviti stari. Lorenz je sam prepisao brojeve. Ipak, pogledavši ispis, ustanovio je da se njegovo vrijeme brzo odvaja od obrasca prethodnog niza, kod čega je, kroz jedva nekoliko mjeseci, svaka sličnost nestala… Najprije je pomislio da se pokvarila neka elektronska cijev.
Odjednom je shvatio istinu. Nije bilo kvara, Problem je bio u brojevima koje je upisao. U memoriji računala pohranjeno je šest decimalnih mjesta: 0,506127. U ispisu, zbog uštede prostora, pojavljuju se samo tri: 0,506. Lorenz je unio kraće, zaokružene brojeve, pretpostavljajući da razlika – jedna tisućinka – nema značaja…
Odlučio je podrobnije proučiti način na koji su se dva gotovo jednaka niza vremenskih prilika razišla. Prekopirao je jednu valovitu crtu ispisa na prozirnu podlogu i postavio je preko druge, istražujući način njihova razdvajanja. Najprije su se dva brijega poklapala do u tančine. Zatim jedna crta počinje za dlaku zaostajati. Do idućeg brijega dva su niza vidljivo izvan faze. Do trećeg ili četvrtog brijega, sve sličnosti su nestale…
Tog je prvog dana zaključio da dugoročna prognoza vremena nema budućnosti.
U kasnijem radu, Lorenz se daje na proučavanje vodeničnog kola, prvog znamenitog sustava kaosa koji ga je naposljetku i doveo do njegova atraktora. Vrlo je lako zapaziti da zbog nelinearnih učinaka okretanje vodeničnog kola postaje kaotično. Razmislimo malo o tome. Na početku, vjedra na vodeničnom kolu dok ih puni mlaz vode ubrzavaju, ali „ako se kolo brzo okreće, malo je vremena za punjenje“ pa „vjedra mogu krenuti na drugu stranu prije nego li se dospiju isprazniti“. To znači da vodenično kolo mnogo puta može izmijeniti smjer svog okretanja. Što je napravio Lorenz? Preko tri vrijednosti koje određuju trenutni položaj vodeničnog kola u trodimenzionalnom prostoru počeo je mukotrpno računati (zapravo računalo je računalo, a on vjerojatno samo sa strane promatrao!)
U bilo kojem trenutku, tri varijable određuju položaj točke u trodimenzionalnom prostoru; kako se sustav mijenja, kretanje točke predstavlja stalno promjenjive varijable.
S obzirom da se sustav nikad ne ponavlja putanja nikad točno ne presijeca samu sebe. Umjesto toga, vječno piše petlje. Kretanje na atraktoru je apstraktno, ali izražava bit kretanja stvarnog sustava. Na primjer, prelazak s jednog krila atraktora na drugo odgovara promjeni smjera okretanja vodenog kotača…
Ono što se iscrtalo na zaslonu Lorenzova računala u nekom zabitom meteorološkom uredu u vukojebini SAD-A, tamo negdje, početkom šezdesetih godina, dobilo je naziv Lorenzov atraktor, prva matematički vidljiva manifestacija kaosa koju je pogonila ta osjetljiva ovisnost o početnim uvjetima.
Ti naoko bezazleni a čudovišni početni uvjeti nam lijepo prognoziraju: ako smo leptirić u Tokyju i u jednom trenutku zamahnemo svojim krilcima, slijed događaja koji smo pokrenuli može prouzročit uragan na Floridi. Odatle se za osjetljivost o početnim uvjetima nekog sustava u pjesničkim krugovima rabi izraz leptirov učinak.
Pomislim kakav bi lijep atraktor vjerojatno tvorile moje misli kada bi ih se uspjelo uhvatit u odgovarajući računalni model; možda bi bio sličan Neobičnom atraktoru, samo jednom u šumi atraktora čiji likovi su započeli izranjati na zaslonima računala u znanstvenim laboratorijima širom Europe i Amerike. A možda bi ipak imao neki svoj jedinstven oblik?
Devet je godina Lorenzov članak naslovljen „Deterministički neperiodični tok” čučao u meteorološkom časopisu Journal of Atmospheric Sciences, objavljen u 20. broju na 130. stranici, dok ga na koncu 1972. matematičar po imenu James Yorke nije otkrio.
Kad je Yorke vidio Lorenzov članak, iako je bio zakopan u meteorološkom časopisu, znao je da je to primjer koji će fizičari razumjeti.
York je osjećao da su fizičari naučili ne opažati kaos. U svakodnevnom životu lorencijansko svojstvo osjetljive ovisnosti o početnim uvjetima [međutim] čuči posvuda.
Yorkov članak „čudnog i zakučastog“ naslova „Period tri ukazuje na kaos“ dao je ime novoj znanosti. Kamen se zakotrljao i uskoro privukao mnoge čudne tipove kojima je rad u novim i neistraženim područjima znanosti naprosto bio u krvi.
„Fraktalni“ dio knjige Jamesa Gleicka u ovom postu, ipak preskačem. Vezu između atraktora i fraktala koju su ustvrdili Harry Swinney, Jerry Gollob i David Ruelle proučavajući „problem nad problemima“ – turbulenciju – ostavljam za jedan od budućih zapisa, a sve to, kako bih ukazao čast jednom od najvećih Magičara koji su hodali zemljom – Benoitu Mandelbrotu. Njegov čudesni skup kojim je, mnogi će se složiti, razotkrio geometriju prirode predstavlja još jedan magični lik nove znanosti a koji kao da nas približava na korak od samog Boga…
Ali ako bi se na trenutak vratili mučnom pitanju iz jednog od prijašnjih postova: pogađa li matematika svojim aksiomima našu stvarnost, onda bi teorija kaosa, odnosno napor oko stvaranja i proučavanja svih tih atraktora i bifurkacija, ukazala da djelomično svakako to čini. Mitchell Feigenbaum, dugokosi znanstvenik iz Los Alamosa svojim računalnim modeliranjem dokazao je da je kaos univerzalna slika prirode, da različite jednadžbe zapravo konvergiraju istom rješenju. Michael Barnsley je, pak, ustvrdio da priroda igra vlastitu inačicu igre kaosa. To objašnjava na primjeru računalne simulacije nastanka paprati.
U spori iz koje izrasta neka paprat može se smjestiti ograničena količina informacije. Dakle, postoji ograničenje razrađenosti do koje može izrasti paprat. Nije čudno što možemo pronaći odgovarajuću sažetu informaciju kojom ćemo opisati paprat.
Zamislite kojom ste, onda, nelinearnom jednadžbom vi opisani! Njena rješenja polako će graditi materiju od koje ste sastavljeni. Na osnovi teorije kaosa to bi se događalo na način: prvo ova stanica ovdje na ruci, pa onda ova u srcu, pa ova, tko zna negdje u našoj glavi itd.; kako bi se jednadžba izvodila pojavljivali biste se iz nasumičnog niza točkica-stanica i na koncu dosegli svoj konačni tjelesni oblik. Priroda igra vrlo sličnu igru jedino što vam ne dopušta „nastajanje točkicu po točkicu“ nego od početka ravnomjerno rastete. Ali, nije li to znak da se njena jednadžba svodi na isto, ali da je samo profinjenija?
Robert Stetson Shaw je na koncu zaključio da je kaos tvorevina informacije. Kako je po svojoj prirodi nepredvidljiv, „stvara stalni niz informacija. Svako novo opažanje je novi bit.“ Bio je to „prvi mukotrpni pokušaj preplitanja teorije informacija i kaosa.“
James Gleick u svojoj knjizi na nekoliko mjesta u knjizi spominje riječi „magično“ odnosno „magija“: Prvi put kada opisuje Lorenzov atraktor, prvu sliku kaosa u znanstvenoj literaturi, kaže:
Ovaj magični lik, nalik licu sove ili krilima leptira, postao je zaštitni znak prvih istraživača kaosa.
Drugi put, kada uspostavlja vezu između znanstvenika koji bave kaosom:
Lorenzov rad bio je magija koju je Yorke, i ne znajući, tražio.
Naposljetku, citirao je dva znanstvenika, Heinz Otto Peitgena i Peter H. Richtera koji su proračunavajući, iscrtavajući i ulazeći u dubine Mandelbrotovog skupa u jednom trenutku zapisali: „Možda bismo trebali povjerovati u magiju.“
Svakome odatle mora biti jasno da se magija i magično odnose na one prve trenutke u spoznajama velikih teorija. Novost se uvijek doživljava magično. Nova spoznaja o funkcioniranju prirode ima učinak magijskog čina: natjerali smo prirodu da nam se podvrgne, nama, bijednim ljudskim prolaznostima, da svoj bitak uredi tako da je odsada nama spoznatljiv.
Sada vam mora biti jasan i povod ove blog-pisanije i odakle epistemološki izvire tako ugledno ime vašeg domaćina… ili još nije!?
O Duhu i njegovim Moćima 