Studeni 2013.
Presveta krivnja
Mikhail A. Bulgakov: MAJSTOR & MARGARITA
U romanu Majstor & Margarita nalazi se možda i najljepša rečenica svjetske književnosti. Ne znamo zašto nas pogađa, ali nas pogađa, duboko, u samu našu prirodu, možda i u samo dno naših bića gdje stoluje taj naš stalni, uzvišeni i presveti osjećaj krivnje zahvaljujući kojemu smo razboriti, savjesni, puni duha, i suprotni svakom drugom živom biću:
U bijelom plaštu s purpurnom podstavom, hodom konjanika, u rano jutro četrnaestog dana proljetnog mjeseca nisana, u natkritu kolonadu između dva krila dvorca Heroda Velikog, ušao je prokurator Judeje Poncije Pilat.
Kada je upišete u internetsku tražilicu iznenadit će vas broj stranica na kojima se pojavljuje, u svom bezvremenom i duboko ljudskom obliku i mimo moćne tehnologije koja s njom bezosjećajno barata kao i sa svakom drugom rečenicom, neosjetljiva na njezinu semantiku, jedino na sintaksu. Što je tako moćno u ovoj rečenici i ovom romanu? Teško da se odgovor može ponuditi kroz jedan do dva posta. Svatko ga, na kraju krajeva, pronalazi sâm za sebe. Ono što se čini najljepšim jest da se odgovoru čovjek čini najbližim samo onda kada knjigu uzme u ruke i započne s ponovnim čitanjem…
Moja sestra voljela je ovu rečenicu (kao i cijeli odlomak koji navodim u nastavku). Čitala mi ju je dok sam bio školarac, i govorila da od nje, u književnom smislu, nema ništa savršenije. S četrnaest godina nisam mogao shvatiti zašto je to tako, a ni ona mi nije mogla to objasniti. Krivnja i sudac, pa zatim grijeh i otkup tog istog grijeha koji zbog neprestanog osjećaja krivnje kao da doista negdje u svijetu postoji, sve to stoji u pozadini ove estetski savršene rečenice/odlomka. Kad bih po tome sada kopao, pomislim, ja, intuitivno nadaren za psihologiju, možda bih i na nešto mnogo ‘veće’ naišao…
Više od svega na svijetu prokurator je mrzio miris ružina ulja i sada je sve predskazivalo loš dan jer je taj miris počeo proganjati prokuratora još od zore. Prokuratoru se činilo da na ruže mirišu čempresi i palme u vrtu, da se u vonj kožne opreme i znoja stražara miješa mirisna struja prokletih ruža. Od stražnjih krila dvorca, gdje se smjestila prva kohorta Dvanaeste munjevite legije koja je u Jeršalajim došla s prokuratorom, dopirao je dim preko gornje terase u kolonadu, i u gorkasti dim koji je svjedočio da su kuhari u centurijama počeli kuhati ručak umiješao se isti taj masni ružin miris. O bogovi, bogovi, zašto me kažnjavate?
Taj “miris ružina ulja” koji posvuda prodire, ne možemo li ga shvatiti simbolom krivnje – sveopćega, uzvišenog osjećaja ljudskosti koji nas bezdanim ponorom odvaja od ostatka svijeta? Kada jedan Poncije Pilat, kršćanskom predajom sudac, zajadikuje “Bogovi, bogovi, zašto me kažnjavate!” nije li to vapaj onoga koji se osjeća krivim samo zato što je prisiljen na tu ulogu sudca, vrednovatelja ljudskih vrijednosti i života, zbog koje se nelagodno osjeća posebnim, i zauvijek odvojenim od svijeta? Pitanje, dakako, postaje sve više filozofske prirode, ali ja se sada, barem ne u ovom postu, ne želim udaljiti od književnosti, kao ni od ove knjige.
Definitivno, Majstor & Margarita roman je o krivnji, odatle nužno i o optužbi. Na Wikipedijinoj stranici o Mikhailu Bulgakovu naći ćete informaciju da su mu zadnje riječi prije smrti bile “Da znaju… da znaju!” navodno upućene ruskoj boljševičkoj vlasti. Propitivanje čovjekove savjesti vuče se čitavim romanom. Kad malo bolje razmislim, na prvu ruku, Nietzsche vjerojatno ne bi volio ovaj roman… podsjećao bi ga na kršćanstvo, međutim, nekako mislim da bi mu se vremenom strašno svidio jer, nije li upravo on svoja “prevrednovanja svih vrijednosti” također naslonio na tu ogradu “ljudskiju od svih ograda” – i svoju filozofiju pokušao izgraditi na činjenici ‘imanja savjesti’ baš kao što je to učinilo kršćanstvo?
Sve što pišem, pišem još uvijek jako zaobilazno, jer dvojim čvrsto pritisnuti na ranu koja ostaje skrivena negdje ispod… Ali, tko zna, možda se na to odvažim u u jednom od tekstova koji dolaze…
U svakom slučaju, mislim da se nikada neću zasititi Majstora i Margarite, književnog kritičara Berlioza i pjesnika Bezdomnog, Wolanda, Azzazela, Korovjeva, Hele, naposljetku i Mačka Behemota, nikada tog načina pisanja za koji vjerujem, i pored nekih suprotnih naznaka, da će uvijek biti u stanju suprotstaviti se struji vremena…
Listopad 2013.
Roman nad romanima
Mikhail A. Bulgakov: MAJSTOR & MARGARITA
Taj roman nad romanima, u pravom smislu riječi – romančina, sasvim je neopravdano bio zapostavljen na ovim stranicama. Začudnoga, fantastičnog zapleta, s bezbroj konotacija i prikrivene simbolike, preplavljenog nevjerojatno bizarnim događajima uglavnom vezanim uz posjet vraga i njegove družine Moskvi 1930-ih, nikoga ne bi trebao ostaviti ravnodušnim…Ili ipak bi? Dovoljno je reći da se i moja pisanija, ništa manje začudna avantura koja prati dogodovštine jedne ugledne, drevne životinje plavkastog perja i pačjih očiju, u dobroj mjeri oslanja na ovo književno čudo ruske književnosti, pa da i sam ostanem iznenađen što o Majstoru i Margariti u Pustopoljini nisam ranije pisao. Nemam opravdanja. Ali svejedno, ovaj roman toliko je velik da vam naprosto sve oprašta – kako ničim opravdanu zapostavljenost tako sada i ovu nastupajuću i u svakom pogledu pretjeranu eksponiranost…
Majstora i Margaritu, čini mi se, čovjek bi mogao čitati u bilo koje doba. Kada to kažem, mislim i doslovno. Hoćete u Rimskom carstvu ili Srednjem vijeku, dobu renesanse ili klasicizmu, svejedno. Mišljenja sam da bi svako doba pronašlo u romanu nešto svoje, nešto što bi se moglo opisati kao protivno struji vremena ili pak nešto što u prvim naznakama najavljuje propast onog doba u kojem bi se roman čitao. Takvi su vam Majstor i Margarita, odnosno roman – Majstor i Margarita; bezvremen, nerazumljiv, predskazujući, i pomalo zlosutan.
Istrpjet će on čak i čitanje s početka ovog stoljeća – obilježenog enormnim uplivom medija, gluposti i tehnologije u naše živote. Ne sumnjam da bi se Wolandova družina i danas bila u stanju obračunati s faktima tzv. suvremene današnjice – pametnim telefonima i tabletima, e-čitačima, Facebookom ili recimo, emisijom In Magazine Nove TV. Baš kao što se izmotavala s vremenom boljševičke Rusije, vjerujem da joj to ne bio bio problem ni s današnjom ‘Putinovom Rusijom’, te prividno stabilnom, a zapravo umornom i dotrajalom Europom… Kakav bi bio slučaj s našim krajevima – ne mogu točno predvidjeti, možda bi se našim nestvaralačkim moćnicima, uglavnom primitivnom vladajućem establishmentu, rugala na u ovom trenutku potpuno nezamisliv način? (Možda sličan Rambu?)
Ipak, baš u ovom dobu, dogodilo se nešto što me je u pogledu ovog romana, ali ne samo ovog romana, istinski zabrinulo, nešto nenadano, a što me je još više podsjetilo na našu gorku bezduhovnu sadašnjost. Zamislite, i tom i takvom, bezvremenom romanu jedan današnji forumaš-čitatelj ‘uzeo je mjeru’ kazavši kako, po njegovu mišljenju, u romanu Majstor i Margarita “nema ništa što bi [ga] interesiralo”…! Puni citat glasi: “M&M je kvalitetno napisan roman, no nažalost ništa više od toga. Pročitao sam preko pola i nisam imao snage da ga dovršim. Ne zato što je dosadan i loše napisan, već što sam shvatio da u njemu nema ništa što bi me interesiralo.”
Pomislim, a na koliko sam samo ja knjiga naišao u kojima nisam nalazio ništa interesantno po svoj habitus sklon apstraktnom razmišljanju u temelju? Recimo, kad u ruke uzmem većinu romana hrvatskih pisaca to mi se događa! I doslovno ne nalazim u njima ništa ‘što bi me zanimalo’. Ne mogu reći da to nisu dobro napisani romani, sve je na svom mjestu, likovi, radnja, čak i ona, od strane kritičara hvaljena, autentičnost, međutim, meni su oni naprosto dosadni.
Stvar je u tome da se danas postavlja pitanje, je li istina da nam o vrhunskoj književnosti više nije dopušteno suditi objektivno, već samo iz svoje subjektivne niše dvojbenih kriterija koje u nama uspostavlja vrijeme u kojem živimo? Možda se dotični forumaš nesretno izrazio, i nije tako mislio. U ovom trenutku ostao mu je samo taj jedan, jedini nesretni post uz njegovo avatarsko ime. Možda će nestati u vihoru internetskih identiteta koji se vječno pale i gase, ali definitivno, tim je postom, ne s izričitom namjerom, najavio novu razornu oluju u našim nutrinama koja će u konačnici iz nas ispuhati i ono malo duha što je u nama preostalo…
S nekom tugom u srcu sada prepisujem odabrane citate iz ove knjige (s neke lako pronalazive internetske adrese), koja nas samo pukom slučajnošću ne predstavlja u Voyageru na međuzvjezdanom putovanju, i pokušavam ponovno izustiti tu nezamislivu rečenicu da u romanu Majstor i Margarita “nema ništa interesantno”.
Priznaj da prerezati nit može samo onaj tko ju je objesio.
Općenito, čovjek nije zanimljiv ako u škrinjici njegove nutrine nema iznenađenja.
A činjenice su najtvrdoglavije stvari na svijetu.
Ne postoji li dokument, ne postoji ni čovjek.
Pogledala me začuđeno i ja sam iznenada i potpuno neočekivano shvatio kako sam čitav život ljubio upravo tu ženu.
Valjda svaku prepoznajem kao staroga dobrog druga iz djetinjstva. I čujte, ako vam čak i kao takve, ogoljene, izvučene iz konteksta, ove rečenice/misli doista “nisu interesantne”, onda imamo ozbiljan problem. Čovječanstvo se uistinu danas pretvara u nešto drugo! Ali, pokušat ćete me smiriti i kazati: “Hej, oduvijek je bilo ljudi neosjetljivih na vrhunsku književnost. I zapravo, ne bi se zbog toga trebao pretjerano nervirati… Za života, sâm Bulgakov jedva da je pročitao tri pozitivne kritike svojih djela….” Ali nema pomoći za moju razočaranost.
Ali malo pomalo, na um mi počinju padati nove smicalice Wolandove družine, ovoga puta uperene protiv prostog ljudskog poriva – da bude lijen duhom – drugim riječima, da se unedogled valja u svojoj gluposti, da takoreći, bez ispaljenoga metka, prihvaća ovu i ovakvu društvenu stvarnost političkog i medijskog licemjerstva koja od njega traži samo jedno – poslušnu inertnost…
Zamišljam mačka Behemota kao moderatora forum rasprava koji jednim klikom briše sve postove… kao da se tim problemom išta rješava, jer nakon njegova klika, na stotine novih “nema ništa interesantno” nanovo na njega izviruje i on ih ponovno briše i tako unedogled… baš kao što je to uostalom činio i u romanu u otvorenoj razmjeni vatre s ruskim agentima u kojoj nitko nije bio ranjen! Ali najednom, to “nema ništa interesantno” plazi svuda, po dnevnicima javnih i privatnih televizija, drečećim naslovima novina i magazina, i odvratnim reklamnim panoima, po sluzi ovog vremena koje, sada to znamo, neće biti primljeno u riznicu prošlosti iz jednog sasvim jednostavnog razloga – pogađate – jer u njemu samom “[nije bilo] ništa interesantno”…
Listopad 2013.
Filozofija vremena danas
Michael J. Loux: METAFIZIKA / Narav vremena
Recite mi, zar vas ovaj čarobni uvod u jesen ne inspirira da razmišljate o filozofiji vremena? Tko bi rekao, s naše strane, nesvjesni modernih filozofskih struja, da u ostatku porozne bačve filozofske metafizike danas glavnu ulogu ima filozofija vremena…
Knjigu “Metafizika” autora Michaela J. Louxa kupio sam na posljednjem sajmu Interliber za nevjerojatnih 10 kuna. Ta činjenica najbolje prikazuje trenutačni status metafizike i svega ‘metafizičkog’ u svijetu. Interesantno, ni po toj cijeni je ne bih kupio da mi poglavlje naslovljeno ‘Priroda vremena’ nije privuklo pažnju u posljednji tren. I brzo sam otkrio: krajem dvadesetog i na početku dvadeset i prvog stoljeća, postojali su filozofi koje je mučilo isto vječno pitanje – što je vrijeme. Nevjerojatno, pomislih u svom snažnom uzbuđenju. Iako sam skeptičan prema bilo kojoj vrsti metafizičkog razmišljanja danas, u srcu sam ostao čovjek koji je duboko sklon apstraktnom mišljenju. A vrijeme… to neuhvatljivo, apstraktno dijete filozofske metafizike… i mistike… uvijek je usmjeravalo moje misli prema jedinstvenom, spekulativnom načinu razmišljanja. U tom trenutku, s nostalgijom sam se sjetio Svetog Augustina, Heideggera, Nietzschea… svih onih filozofa koji su se bavili ovim pitanjem i usput stvarali grandiozne ideje o univerzalnoj stvarnosti, koje su me često opijale mjesecima…
Sve u svemu, filozof J. M. E. McTaggart, iako možda neznatan za neke (za većinu filozofa svakako nije), još na početku dvadesetog stoljeća nastojao je dokazati da je vrijeme neodređeno, koristeći pritom fascinantnu ideju. No, ono što mi je zaokupilo pažnju nije bila McTaggartova zaključna misao (o kojoj će riječi biti kasnije), već način na koji ju je formulirao. Uključio je dva, na prvi pogled, potpuno nova elementa u raspravu o suštini vremena – A i B vremenski niz. Oba se odnose na naš, ljudski doživljaj vremena. A-niz se odnosi na naše iskustvo vremena kada ga percipiramo kroz prošlost, sadašnjost i budućnost, dok B-niz uključuje naš doživljaj vremena kada izjavimo da se nešto dogodilo prije ili poslije nečega drugoga. Iako McTaggart nije rekao ništa što već nismo znali o našem doživljaju vremena, ipak je važno primijetiti da je kreirao dva nova izraza koja jezično, semantički, na koji god način, olakšavaju uspostavljanje poveznica među njima. Zahvaljujući tome, McTaggart će, bez oklijevanja, u tradiciji visoko apstraktnog filozofskog izričaja, utvrditi da je vrijeme definirano pretpostavkom da B-niz podrazumijeva A-niz, te da je A-niz u svojoj suštini proturječan. Naravno, svoje tvrdnje će potom poduprijeti nizom argumenata, razloga, uvida, i slično, što je uobičajeno za svaku filozofsku raspravu, ali premašuje opseg ovog teksta. U tom kontekstu, upućujem vas na knjigu Michaela J. Louxa gdje su svi ti aspekti eksplicitno izraženi.
Ono što mi, kao i svim drugim ‘neposlušnim’ književnicima, više od svega privlači pažnju nije slušati još jedan od milijuna odgovora na poslovično ‘neodgovorljivo’ filozofsko pitanje Što je vrijeme?, već razmišljanje o tome što se dalje razvijalo na filozofskoj sceni tog doba. U duhu tipičnoj za filozofiju, ostali su filozofi, izazvani McTaggartovom misaonom ‘provokacijom’ o najneodgovorljivijem filozofskom pitanju ikada, svim svojim mentalnim naporima pokušali opovrgnuti jednu od dvije McTaggartove teze. Tako su nastale nove generacije filozofa! Konkretno, oni filozofi koji su osporavali tvrdnju da B-niz podrazumijeva A-niz zaradili su sebi naziv B-teoretičara, a oni kojima nije bio prihvatljiv stav da je A-niz u svojoj suštini proturječan – postali su A-teoretičari! Osim što su se suprotstavljali McTaggartovim argumentima, A- i B-teoretičari uspjeli su započeti raspravu i među sobom.
(Naravno, ova rasprava se ‘prelila’ i u naše vrijeme; na primjer, Brian Greene, fizičar i kozmolog koji se često spominje na ovom blogu i zagovornik teorije struna, deklarirani je B-teoretičar; uvjeren je da prošlost, sadašnjost i budućnost – svi ‘istovremeno’ postoje; pravo uzevši, ako vjerujete u točnost teorije relativnosti, onda nužno pripadate B-teoretičarima; a o aspektima A- i B teorije svakako ću pisati nekom drugom prilikom.)
Iskreno, nevažno mi je što iz navedenog MacTaggart ili bilo koji A i B-teoretičar zaključuje… koliko to da je stvorena nova ‘tapiserija’ ljudskog mišljenja na kojoj će se misli nove generacije filozofa po pitanju biti vremena odražavati na sebi svojstven način. Što je visoka misao ako ne ona koja stvara pozornicu za druga mišljenja, koja je i u filozofiji samo pitanje, i koja, makar to paradoksalno zvučalo, uspješno i zasvagda prikriva istinu. Takva je, po mom mišljenju i MacTaggartova misao… ali i svaka druga vrijedna ljudska misao.
Filozofima svaki komentar na ovaj post strogo zabranjujem! 🙂
Listopad 2013.
Što je religija?
Yann Martel: PIJEV ŽIVOT
Roman je to koji na neobičan način leluja između zoologije, teologije i običnog avanturizma, ali i predstavlja onu jednu priču koju, nakon što je napišete, osjetite da niste uzalud trošili toplu vodu. Kanadski pisac Yann Martel možda je mogao upravo to osjetiti.
U uvodnoj bilješci autora, u pomalo demode stilu Dostojevskog, pokušao je kobajagi izložiti svu muku neplodna pisca. Priznavši da je njegovo prethodno djelo bilo spisateljsko mrtvorođenče okrenuo se tuđim pričama. Posrećilo mu se upoznati nekoga tko mu je pristao ispričati svoju životnu priču te je tako napisao ‘roman u romanu’.
Skladna napetost između zoologije i teologije u prvom dijelu romana, te njihovo začudno prožimanje, isprva zbunjuje čitatelja. Sjećam se, na izlazu iz kina po završetku filmske ekranizacije Pijevog života, mogao sam čuti primjedbu: “Samo da nije toliko spominjao tu religiju!” Pa u religiji i jest bît djela, htio sam povikati za površnim gledateljem koji je ubrzo nestao u gužvi trgovinskog centra.
Tako se djelo Yanna Martela (svejedno radi li se o filmskoj ekranizaciji ili pisanom izvorniku) može promatrati na dvije razine: avanturističkoj, za pojedince kojima je scena s tigrom u čamcu na pučini Tihog oceana vrh vrhova avanturističkih scena uopće, te duhovnoj, koja nam na sebi svojstven način razotkriva smion odgovor na pitanje – što je to religija. Naravno da se po prirodi ovog bloga nisam mogao ne osvrnuti na ovaj roman. Netko je, eto, u formi romana ponudio odgovor na pitanje što je po njemu jedna od moći duha o kojima ja ovdje zdušno, već više od dvije godine, razglabam i kako na njega ostati ravnodušan?
Početak romana uistinu je sjajan. U poluironičnom, ležernom tonu pisac se osvrće na život troprstog ljenjivca, životinje kojoj je ‘dobroćudan osmijeh vječno na usnama’ i koji opstaje i usprkos bazičnoj nemotiviranosti da uopće pokreće svoje tijelo, kako bi dao naslutiti da je potka romana mnogo dublja od bjelodane teme preživljavanja u čamcu s tigrom koja se prikazuje i na naslovnici knjige … Začudnu zapletenost spomenutih zoologije i teologije, Yann Martel divno dočarava sljedećim odlomkom:
Katkad bi [ih] pomiješao… Mnogi su me kolege na bogosloviji – smušeni agnostici koji ne znaju ni gdje im je glava, a robuju razumu, tom luđačkome zlatu bistroumnih – podsjećali na troprstog ljenivca, a troprsti ljenivac, predivan primjer životinjskog čuda, podsjećao na Boga.
Zatim na red dolaze bazeni; izrijekom, riječ je o pariškim, opisi njihove čistoće i nečistoće, neobično su skopčani s nastankom imena glavnog junaka. Uživamo u točnom nabrajanju svih tih nevažnih informacija, jer nas nagone na estetsko zadovoljstvo pročitanim. Nakon bazena ulazimo u problematiku života u zoološkim vrtovima s izvrsnom, rekli bi gratis, raspravom po pitanju zatvoreništva životinja u zoološkim vrtovima. Svi ti opisi su, zapravo, vrlo pažljivo sročeni i trsim se da sam shvatio poruku koju nam pisac želi prenijeti. Zatvorenost životinje u kavezu treba nas asocirati na ‘zatvorenost’ ljudske duše u religiji. Prema Yannu Martelu zoološki vrtovi su mjesta u kojima su životinje riješile većinu svojih stvarnih potreba (vlastiti teritorij, osigurana hrana, bez neprijatelja u blizini) te da su u takvim okolnostima rijetko spremne na bijeg. Ne možemo li na isti način gledati i na ljudsku dušu okovanu ‘svetim predanjem’, kao da nam želi poručiti…
Otvorenost pogleda na religiju u romanu najbolje dočarava očaranost glavnog junaka trima svjetskim religijama. On je i doslovno kršćanin, musliman i hindus u isto vrijeme! Ta fenomenalna dosjetka osim što zabavlja kao da otkriva i vrata nečeg dubokog u nama. Sve se religiozne tradicije danas nalaze u službi pojedinca čiju duhovnu potrebu kao da više ne može zadovoljiti samo jedna od njih. Kao da roman govori u naše ime: iako smo i dalje prijemčivi za religije, na njih više ne gledamo isključivo iz svoje kulture, običaja, podneblja, tradicije, gledamo je iz kozmičkog kuta, eklektički…
Bilo kako bilo, koliko god ponuđeni odgovor na pitanje o religiji bio dubok, od kojeg na trenutke ostajemo ganuti, jer što imamo – na površini prekrasnu, fantastičnu priču, a u dubini gorku i zastrašujuću istinu – ipak se taj odgovor, čini se, tiče samo jednog segmenta religioznog osjećaja u nama, onoga koji religiozno dočarava u metaforama. Religiozno, dočarano u metaforama, u jednom trenutku prisiljava nas na ‘osjećaj vjere’, da stvarno povjerujemo u ono što je samo metafora. Zbog toga u religijama vjera dobiva prednost, dok sve drugo pada u drugi plan. Ovdje sam namjerno napisao ‘osjećaj vjere’ kako bih naglasio da osjećaj – a ne vjeru – smatram istinskom religioznošću po sebi. Svaki umjetnik može potvrditi da se radi samo o osjećaju… ‘Običnom čovjeku’ u nama, s druge strane, već su potrebne riječi, predaje, pripovijesti, molitve… Kada svojim osjetilima dopustimo neposredno osjetiti stvarnost oko sebe tek tada postajemo duboko religiozni…
Da bi mi dočarala jedan prekrasan dan svoga ljetovanja, jedna mi je prijateljica prije neki dan napisala kako “nije radila ništa”, samo je promatrala i osluškivala morski krajolik oko sebe, osjećala vjetar, sunce i more, i svim tim bila duboko zaokupljena i dirnuta. Naravno, o toj vrsti religije u romanu Yanna Martela nije bilo riječi.
Bez obzira na moje mušičave upadice na koje ste se valjda već navikli, pred vama je knjiga koju ipak morate pročitati. Ne dajte da vas zbuni prilagodba izdanja dječjem uzrastu (knjigu ćete u mnogo slučajeva naći na dječjem odjelu knjižnica). Iako jest lektira, nije za školarce, nego za vas devetnaestogodišnjake pred kojima život tek počinje…
Rujan 2013.
Čovjek i tehnika: svećenici stroja
Oswald Spengler: ČOVJEK I TEHNIKA
Na početku svake razvijene kulture stvaraju se dva prastaleža – plemstvo i svećenstvo – kao počeci svakog društva, piše Spengler u jednom od posljednjih poglavlja svoje knjige. U faustovskoj, Zapadnoj kulturi radi se o, kako ih on naziva – vikinzima krvi i vikinzima duha.
Plemić – ratnik i pustolov živi u svijetu činjenica, a svećenik – učenjak i filozof u svom svijetu istine. Jedan trpi sudbinu ili je i sam sudbina, a drugi razmišlja o uzrocima. Onaj hoće staviti duh u službu nekoga jakog života, a ovaj svoj život ulaže u službu duha.
Pridodat ćemo, ovaj drugi ne samo da razmišlja o uzorcima nego osmišljava cjelokupnu pozornicu na kojoj se odigrava ta tragedija s čovječanstvom, dok onaj prvi u njoj ponosno nastupa… Tehnika se tu javlja kao scenografija koja nudi najveći broj mogućnosti za uređivanje pozornice… Nekad smo imali pećine i nastambe na drvetu, danas imamo kuće na kat i nebodere, nekad smo se u čoporu gurali oko zapaljene vatre ispred pećine, danas se dosađujemo ispred televizora sami u svom stanu. Scenografija se mijenja tajanstvenim uplivom moćnih misli vikinga duha… i toj se promjeni odmah prilagođavaju i vikinzi krvi…
Uzmimo, recimo, jedno sveučilište ili fakultet. Što može biti jedno sveučilište ako ne pozornica na kojoj se neprestano odvija borba ‘akademskog plemstva’ oko vlasti i položaja. Samo sveučilište, njegovu ideju, ‘akademsko plemstvo’ neće dovoditi u pitanje. Njegova pozornica im je, nekom hudom zamisli jednog vikinga duha, postavljena nekad davno, kao što im je odmah ‘postavljena’ i njegova funkcija – da stvara i prenosi znanje. Kao što im je nekada davno bila ‘postavljena’ vlažna pećina, gladni vukovi ispred nje, i snažne toljage među prstima koje su ih od njih trebale obraniti, tako je danas postavljena i scenografija sveučilišta sa svom zapetljanom procedurom napredovanja u zvanju i izbora na upravljačka mjesta rektora i prorektora, dekana i prodekana. Plemstvo uvijek ostaje plemstvo, i u akademskom ruhu, uvijek će se boriti za sebe i svoje interese. Svećenstvo ostaje svećenstvo i s akademskom kapom na glavi, nikada neće sudjelovati u borbi, tzv. ‘radu’ sveučilišta već samo u njegovu stvarnom preoblikovanju…
Tako odgovornost za sumanuti razvoj tehnike ne možemo pripisati vikinzima krvi, običnim ljudima kojima je stalo samo do moći i vlastite slave. Oni bi se za nju borili i u puno skromnijim uvjetima. Tehničko mišljenje je ono mišljenje koje je odgovorno za nezaustavljiv i neprestan razvoj priručnih sredstava, za ideju napretka, i nove otuđene pozornice ljudske drame…
Pronalazak stroja Spengler naziva’najlukavijim mogućim oružjem protiv prirode’… Pompozna je to najava kraja razvoja tehnike u cjelini. Rad je oduvijek bio prokletstvo, kako to uostalom ‘prikazuje pripovijest na početku Biblije’. Zašto ga onda za nas ne bi obavljali strojevi, morale su pomisliti duhovne grabežljive zvijeri faustovske kulture prije nego li će svoj zahtjev uobličiti u još strahotniji oblik: samu prirodu upregnuti u svoj jaram da bi povećala čovjekovu snagu i za nj obavljala ropske poslove! Znanstvenim rječnikom, čovječanstvu je po prvi puta na um pala ideja perpetum mobilea, stroja-svijeta koji sam sebe pokreće, kao što to čini pravi svijet, ali koji, za razliku od pravog svijeta, isključivo sluša čovjekove naredbe. Međutim, paradoksalno, napominje Spengler, čak i u slučaju perpetum mobilea ‘ne ušteđuje se nikakav ljudski rad’.
Broj potrebnih ruku raste s brojem strojeva jer tehnička raskoš povećava svaku drugu vrstu raskoši i jer umjetniji život postaje sve umjetniji.
Kako se dogodilo pa da čovjek, ta s moći neumjereno opijena životinja, postane sluga tehnici i njezinu pandanu – stroju, Spengler, međutim, ne objašnjava na razvidan način. Ako to i pokušava, koristi još jednu ljudsku podjelu, trubi o nekakvom nerazumijevanju između ‘vođa’ (koji rad osmišljavaju) i ‘vođenih’ (koji osmišljeno trebaju sprovesti u djelo) koju više ne možemo razumjeti. Neprijeporno, tvrdi on, kako je razlika između ‘vođe’ i ‘vođenih’ oduvijek postojala i kako se dugo vremena poštivala, međutim, već kod velikih gradnji u Starom Egiptu pojedini radnici nisu shvaćali ni cilj ni svrhu čitavog postupka te je ‘opasno porasla duhovna napetost’ između jednih i drugih… Ali ako su pojedini radnici već tada shvaćali ono što se nama današnjima čini poprilično razumnim – da ne budu dobrovoljni robovi mahnitih gospodara – što činiti s preostalom poviješću u kojoj je tu razliku još manje uputno spominjati… Tu Spenglera nitko ne razumije i na ovom mjestu on nam ostaje velikim dužnikom. Tek stidljivo, iz odlomka na str. 51. Lausovog izdanja, na nas proviruje rečenica u kojoj se kaže ‘da neobuzdano ljudsko mišljenje više ne može shvatiti svoje posljedice’…
Gospodar svijeta postaje robom stroja koji nas sve, bez iznimke – htjeli mi to priznati ili ne – prisiljava na hod njegovim putem. Palog pobjednika bijesna zaprega vuče u smrt.
Sve što je organsko podliježe organizaciji. Umjetni svijet prodire i truje ga. Sama je civilizacija postala strojem; ona funkcionira, ili pokušava funkcionirati poput stroja. Mislimo samo u kategorijama konjskih snaga; ne gledamo neki vodopad, a da ga u mislima ne pretvaramo u električnu energiju…
U konfuznom kraju knjige, koji će neke vidovnjake možda podsjetiti na kraj čovječanstva u cjelini ako ga takvog vide u budućnosti, izmjenjuju se moralni zahtjevi za prihvaćanjem sudbine i teške optužbe na račun današnjih duhovnih ‘vođa’. Sudbina je neumitna i mora se dovršiti; takav pošten kraj jedino je što se čovjeku ne može oduzeti. S druge strane, ‘vođe’ se optužuje da su zasićene tehnikom te da pred njom namjerno uzmiču. Optužuje ih se i zbog ustupanja ‘specifikacije tehnike’ ‘obojenima’ koji će je samo iskoristiti kao oružje u borbi protiv faustovskog čovjeka… Sve velike ideje tako završavaju u jarmu velikog uma koji ne prihvaća da je svoje najbolje već dao od sebe.
Vođe ‘po rođenju’ počinju bježati pred strojem… Uskoro će na raspolaganju biti još samo drugorazredni talenti, ostaci ‘velikih vremena’…
Upravo jaki i stvaralački talenti okreću se od praktičnih problema i znanosti prema čistoj spekulaciji…
Umjesto da najveće blago ‘bijelih’ naroda – tehničko znanje – bude tajna, ono se hvalisavo pokazivalo cijelom svijetu…
Onda se najavljuje kraj, u tipično dramatičnom spenglerovskom duhu, upotrebljavaju se modernističke sintagme – samo sanjalice vjeruju u izlaze: optimizam znači kukavičluk – koje su u njegovo vrijeme valjda trebale zastrašiti, dok u našem pobuđuju samo uzdah nostalgije za takvim mišljenjem…
Ova tehnika stroja ima svoj kraj zajedno s faustovskim čovjekom i jednog će dana biti uništena i zaboravljena… Ona će biti izjedena iznutra kao i svi veliki oblici kulture. Kada i na koji način? – ne znamo.
Jesmo li mogli utjecati na svoju sudbinu? Možda. Doduše, sve ovo bilo je samo mišljenje jednog čovjeka… kako bi kazao Derrida, premda – posebnog, drugačijeg… štoviše, ubojite filozofske mašine per se – kojoj kao da je pošlo za rukom kroz vlastitu misao samu sebe sagledati… Ako vas takva vrst mišljenja diže i ispunjava ispunila je svoju zadaću. Nije važno je li istinita ili ne. Ionako, istina je uvijek na pola puta. Važno je da ste sada smireniji i spremniji u sebi uzgojiti onu jednu… svoju misao… za vlastitu crkvu… i svećenstvo duha… i koliko budete u prilici, manje tehničku… (kraj)
Kolovoz 2013.
Čovjek i tehnika: kako je došlo do podjele na stvaralačke i ‘nestvaralačke’ ljude
Oswald Spengler: ČOVJEK I TEHNIKA
Nikada neću zaboraviti odgovor Martina Heideggera u svezi tehnike novinaru Spiegela u čuvenom intervjuu danom 1966:
NOVINAR: Ta, sve funkcionira. A gradi se sve više elektrana. Marljivo se proizvodi. Ljudi su u visoko tehnificiranom dijelu zemlje dobro zbrinuti. Živimo u blagostanju. Što tu zapravo nedostaje?
HEIDEGGER: Sve funkcionira. To je upravo ono strašno (das Unheimliche), da to funkcionira, te da funkcioniranje sve više goni k daljnjem funkcioniranju i da tehnika čovjeka sve više čupa iz zemlje i raskorjenjuje.
Upravo tom raskorijenjivanju, čini mi se, imao sam prilike svjedočiti za vrijeme nedavnog posjeta jednom sjevernobosanskom selu. Osim ratom, selo je danas raskorijenjeno i mehanizacijom koja preplavljuje preostala dvorišta. Današnji je seljak tehnokrat koji se po njivama voza u svom džipu. Osim traktora i kombajna, on danas posjeduje kosilice i kopačice, tanjurače i zubače, čak i stroj za automatsko branje voća. Seljaku se strojevi ne isplate ako minimalno nema sto hektara zemlje. Kad bi svaki seljak imao sto hektara zemlje bio bi sam za sebe svoje selo. Postavlja se pitanje kada bi se stigao vidjeti s drugim seljakom?
Pokazuju mi gaj, mjesto na zavoju puta omeđeno prastarim bosanskim hrastovima na kojem su seljani nekad igrali kola nakon što bi završili s poljodjelskim poslovima. Mjesto je danas zaraslo. Seoskog života u kojem se predvečer igraju kola već odavno nema. Seljanin koji je ostao tu živjeti mogao bi ga iskoristiti tek kao vozni park za svoje skupe poljodjelske strojeve…
Doba tehnike Heidegger određuje kao “tek započinjuće”. Raskorijenjivanje i pustošenje nisu na svom kraju, već na svom početku. Na mjesto filozofije, po njemu, zasjesti će kibernetika – tajnovito vrelo jednoga drugog načina mišljenja. I bez obzira na to što kibernetika u međuvremenu nije preživjela, zamijenjena je tek naoko drugim ‘znanostima’ informatike i računalstva, jasno je na što je Heidegger mislio. Bit tehnike je, međutim, kaže on, još uvijek nemišljena. Na tu ‘nemišljenost’ biti tehnike mi danas možemo samo pomišljati; možda je čak o njoj najbolje šutjeti jer je:
Za nas današnje … veličina onoga što se ima misliti prevelika.
Moć ruke, za koju je u prvom dijelu ovog ogleda pokazano da je usko povezana s postankom čovjeka, tehnička je moć. Sva moć nad prirodom, životinjama i drugim ljudima tehničkog je karaktera. Tehnika je čovjeku omogućila jedan drugačiji pogled na stvarnost. Omogućila mu je slobodu. Međutim, priroda je jača i čovjek koji se priklanja tehnici nužno mora tragično završiti.
Oružje svih grabežljivih zvijeri je prirodno, samo čovjekova naoružana ruka – s umjetno usavršenim, promišljenim i izabranim oružjem – nije prirodna. Ovdje se javlja “umjetnost” kao protupojam prirodi. Svaki čovjekov tehnički postupak je umjetnost i uvijek se tako nazivao; umjetnost strijeljanja lukom i jahanja kao i umjetnost ratovanja [itd.] … Svako je ljudsko djelo umjetno, protuprirodno, počev od paljenja vatre pa sve do onoga što u razvijenim kulturama označavamo pravim umjetničkim djelima.
Ne znamo koliko je trajalo razdoblje naoružane ruke, tj. otkada postoji čovjek… Ne radi se o milijunima, čak ni o više stotina tisuća godina; no ipak, moralo je proteći više tisućljeća.
Po Spengleru, drugi stadij prožimanja čovjeka i tehnike karakterizira poduzetništvo. Ljudi se započinju udruživati, pojavljuju se tragovi obrade tla i gonjenja stoke, gradnje koliba i putova. Zanimljivo je da Spengler ovu novu mutaciju čovječanstva vrlo precizno vremenski smješta u “peto tisućljeće prije Krista” – samo dva stoljeća prije pojave prvih velikih kultura Egipta i Mezopotamije. Ponovimo, do tada je svaki čovjek živio svoj život, sam je izrađivao svoje oružje i nije trebao drugoga. Odjednom, to se dramatično mijenja!
Dolazi do pojave govora…
…oblikovanja vrsta riječi na temelju praktičnih, a ne teorijskih ciljeva. Teorijsko razmišljanje nema gotovo nikakva udjela u postanku rečeničnog govora. Svaki je govor praktične prirode i polazi od ‘mišljenja ruke’.
Za potrebe gradnje koliba i putova ljudi su se trebali sporazumjeti. Zapravo, s govorom na scenu stupa…
… mišljenje, duh, razum, ili kako god se to želi nazvati.
Na ovom mjestu, međutim, Spenglerov aristokratski prezir spram masa odveć dolazi do izražaja. On se na mase obrušava, kazali bi, gore od Nietzchea, tumačeći povijesnu ulogu masa na jedan doista upitan, iskrivljen način a koji će poslužiti njegovim kritičarima da mu pripišu kako je za propast Zapada optužio “neobrazovanost masa”.
Naime, s pojavom duha, Spengler je čovječanstvo podijelio na dvije vrste ljudi – stvaralačke i ‘nestvaralačke’ – na umjetnike i one koji su sačinjavali masu.
Kod svakog se naime postupka može razlikovati zamišljanje i izvedba… [odatle] … Postoji rad vođe i rad izvođača… tako postoje oni koji po prirodi zapovijedaju i oni koji slušaju… stvaralačka djelatnost kao nužnog pratioca ima rad ‘nestvaralačkih’ ljudi.
Jasno je da Spengler pretjeruje. Svaki čovjek je u sebi umjetnik, istina, koliko mu to prilike dopuste i koliko to on sâm sebi dopusti. S druge strane, rijetko su istinski stvaratelji bili i ti koji su zapovijedali… Tome nas je nebrojeno puta učila povijest, svejedno radi li se tu o povijesti koja se oslanja na ‘prevaziđenu’ podjelu na Stari, Srednji i Novi vijek, ili onu koja historiju čovječanstva tumači kroz postanak, razvoj i propast divovskih kultura Egipta, Mezopotamije, Stare Grčke, Arabije, Kine, Asteka, Inka i Zapada. Prije bi se moglo reći da se na sceni pojavio treći tip ljudi koji su ‘krasile’ osobine izvanrednog snalaženja u društvenim odnosima s naglaskom na bezočno manipuliranje ljudima (kako samim stvarateljima tako i onima koji to nisu bili), i čije je zlatno doba zapravo bilo svako civilizacijsko doba (pogotovo zlurado tu mislim na ovo današnje doba). Ipak, s izvanrednim talentom za ‘poetskidramatično’ izražavanje teških i upitnih stvari Spengler će svoju misao dovršiti na sebi svojstven način:
Prezir s visine gleda dolje, dok obrnuto zavist odozdo škilji prema gore. To su svjetsko-povijesni osjećaji čovječanstva koje je organizirano u države i staleže, a čiji miroljubivi primjerci nemoćno tresu rešetkama kaveza koji ih sve zajedno zatvara… Ima smisla poštivati ili prezirati ovu činjenicu, no nemoguće je promijeniti je; čovjekova je sudbina u toku i mora se dovršiti.
…uključujući, u svoj tekst, na ovaj način, i svoj vlastiti prezir. Ipak recite, kojem je stvaratelju pošlo za rukom baš u svim slučajevima tomu se oduprijeti? (nastavit će se…)
Srpanj 2013.
Čovjek i tehnika: moć ruke
Oswald Spengler: ČOVJEK I TEHNIKA
Jedna od tri glavne teme mog romana je tehnika. Bolje rečeno – svojevrsno pustošenje tehnike (kako) ‘čovjekovom nutrinom’ tako i ‘izvanjskošću svijeta’. Preostale dvije su kapitalizam i mediji (netko bi ih, shodno analogiji, zlurado preimenovao u ‘pustošenje kapitalizma’ i ‘pustošenje medija’ ovim vremenom i vjerojatno ne bi bio daleko od istine!). Ako malo bolje razmislite, svaki ozbiljan pisac danas (a tu više ne računam sebe) u svojim romanima bavit će se više-manje, nužno ovim trima temama. Ne možete ih danas izbjeći ako vama teče krv pisca čiji imperativ ukratko glasi: vremenu u kojem živi skinuti vlastitu kožu.
Dugo vremena mislio sam da je tema mog romana, zapravo, odumiranje duha u svijetu, duhovna smrt čovječanstva koja, ako se još nije dogodila, u najskorijoj budućnosti zasigurno hoće. Međutim, sada sam shvatio da se samo radi o strogom pridržavanju puta kojim nas ‘duh tehnike’ – jedan osobit, ‘proračunat’ način razmišljanja (i zamišljanja) – evo, već nekih pet stoljeća neumoljivo vodi i kojem smo, čini se, sve bliže kraju. Još gore, shvatio sam da se radi samo o kulminaciji, krajnjem izvodu tog istog proračunatog mišljenja koje se sada pokazalo i kolijevkom onoga što sam najviše cijenio i volio, a što smo imenovali rječicom duh. Nisam to sebi htio priznati, ali što je najgore, konačno sam otkrio da je čak i sâm ljudski duh, pored toga što je u mnogo čemu povezan s tehnikom, i sâm ‘tehnički‘ u/po sebi.
Jedan od ‘krivaca’ za moj takav stav svakako je Oswald Spengler. U svom predavanju iz 1931, utjelovljenom u knjižici naslova Čovjek i tehnika, pojavu ljudskog duha on rezimira na sljedeći način:
Ako je govor djelovanje, onda se radi o duhovnom djelovanju uz pomoć osjetila. Njemu više nije potrebna neposredna veza s osjetilnim djelovanjem, jer ono što je od 5. tisućljeća prije Krista novo, jest mišljenje, duh, razum ili kako se god to želi nazvati… Čisto duhovno promišljanje, “proračunavanje”… odjednom [se] pojavljuje i mijenja sve…
Za Spenglera mnogi kažu da nije bio u pravu. Kolega filozof, s kojim se povremeno susretnem i popričam na hodniku fakulteta, jednom prilikom označio ga je kao onog filozofa koji ‘baš u ničemu nije bio u pravu’. Čovjek je ponudio svoj pogled na stvar; kako, po njemu, veridički ‘stoje stvari’ s čovječanstvom u cjelini, i imao nesreću da ga nisu ozbiljno shvatili. Zapravo, do dan danas, velika većina njegovih akademskih kolega uopće ga nije shvatila. Ipak, ne bih se sada želio zadržavati na poziciji branitelja ovog filozofa-morfologa, iz razloga što mu ja, za razliku od tihe akademske većine, u mnogo čemu dajem za pravo, premda ne i za “čitavu istinu”, nego pređimo odmah na stavove njegova daleko uvaženijeg konkurenta u tumačenju čovjekova, po svoj prilici, sudbinskoga fenomena.
Svima vama zainteresiranima za promišljanje uloge tehnike u našim životima zasigurno su poznata Heidegerova razmišljanja o biti tehnike (a koja u skraćenom obliku, zahvaljujući ponovno ‘blogerskom komšiluku’, možete pročitati >> ovdje. Hvala Davore!). Uzgred, na istom mjestu pronašao sam i referencu na sjajan rad Damira Barbarića objavljen u zadnjem broju Vijenca u kojem se Heideggerove ideje o tehnici dovode do kristalne jasnoće i k tomu rasvjetljuju ključni pojmovi pomoću kojih se prodire u njezinu bit – “pustošenje” (svijeta) i “raskorjenjivanje” (čovjeka). Kao jedan od načina bitka, tehnika nije zlo po sebi. Ne može biti ni nešto loše, a ni dobro; isto tako, ne može biti ni nešto neutralno kako se tehnici, recimo, danas najčešće prilazi (često i s olakšanjem!). Heideggerova uputa je tu nedvosmislena: s tehnikom nam valja ići ukorak, neprestano s njom i o njoj ‘razgovarati’, propitivati njezinu bit, i kako god to znamo i umijemo, privesti je njezinim krajnjim svrhama. Na neki način, pustiti je da u pravom smislu riječi ‘iživi’ svoje ‘poslanje’ na zemlji.
Za Spenglera, dapače, tehnika je nešto što ne ide ruku pod ruku samo s čovjekom nego ju mogu prakticirati sva živa bića. Ona je tu sa svijetom – ‘otkad je svijeta’. Ipak, jedino čovjeka ona temeljito preobražava, štoviše – i uopće čini čovjekom. Kao njegova “taktika čitavog života” ona je od samog početka s njim kako bi ga obučila samoj sebi – tehnici ili taktici lova, rata, izuma itd. “Ne radi se o stvarima…”, primjerice o izradi alata, “…nego uvijek o djelovanju koje ima neki cilj.” Za razliku od tehnike životinja koja je uvijek tehnika vrste (npr. “tehnika lava koji nadmudruje gazelu”), koja je bezlična u svojoj biti te se ne razlikuje od jedinke do jedinke, ljudska tehnika, “i to samo ona, jest neovisna o životu ljudske vrste”.
To je jedini slučaj u cjelokupnoj povijesti života da pojedinačno biće izmiče zadanosti vrste. Da bi se shvatila veličina ove činjenice, potrebno je dugo razmišljati. Tehnika u životu čovjeka jest svjesna, hotimična, promjenjiva, osobna, domišljata. Ona se može naučiti i usavršavati.
Znači, ‘postajanje’ čovjekom moralo je biti usko povezano uz jedan izniman ‘tehnički’ događaj ili čin koji je čovjeka zauvijek izdvojio iz životinjskog carstva. Taj ćemo čin prepoznati u filmu Stanley Kubricka “Odiseja u svemiru 2001” – filmu kojega ćemo vjerojatno uvijek nedovoljno hvaliti ali i razumjeti – u legendarnoj sceni u kojoj, uz zvuke Wagnerovog Zarathustre, čovjekoliki majmun svojom rukom dohvaća sudbinsku kost, u trenu prepoznajući je kao oružje koje će ga preobraziti… Otkad postoji čovjek? I Kubrick (tom scenom) i Spengler (odgovarajućim odlomcima iz knjige Čovjek i tehnika) odgovaraju: postankom ruke. Nikada nisam saznao je li Stanley Kubrick ikada čitao njemačkog filozofa-morfologa, ali sve upućuje na to da su po pitanju odgovora na pitanje ‘Otkad postoji čovjek?’ dijelili isto mišljenje. Osim toga, obrazlažući svoja daljnja razmišljanja po tom pitanju Spengler dopisuje: “Sve se to zbilo u isti mah, odjednom… (dakle, evoluciju možemo zaboraviti dok na njezino mjesto dolazi mutacija) [međutim], nenaoružana ruka sama za sebe ne vrijedi ništa”. Nužno joj je dakle, pridodan alat, oružje…, a što je sve lijepo anticipirano u Kubrickovom nezaboravnom ostvarenju…
Dubinska, na trenutke, zastrašujuća spoznaja uloge tehnike u ljudskoj povijesti, kojoj su na svoj način dali za pravo i vrhunski umjetnici poput Stanley Kubricka, među povjesničarima i filozofima dvadesetog stoljeća, međutim, nije izazvala očekivanu reakciju. Izvanredan uvid u sâm postanak čovjeka među samom strukom prošao je relativno nezapaženo. Možda su ti bljedunjavi, učeni ljudi ovako razmišljali: zašto se obazirati na mišljenje povjesničara-filozofa koji je standardnu općeprihvaćenu povijesnu shemu Stari-Srednji-Novi vijek izvrgao ruglu proglašavajući je običnom bedastoćom? Općenito, svo to patetično pisanje o sudbini, duši, prolaznosti i pretkazanjima propasti velikih kultura (u Spenglerovom glavnom djelu Propast zapada), kome to treba? Osim što podsjeća na spekulaciju, doprinosi i tomu da ga se smatra neznanstvenim, odatle i nevjerodostojnim. Čini mi se i da je ‘odatle’ negdje njemački filozof započeo ‘u svemu ne biti u pravu’. Prozvani Spengler naslutio je to možda i prije pisanja knjige Čovjek i tehnika jer je već u njezinu uvodu napisao kako je došao do zaključka “da većini čitatelja nije moguće zadržati pregled nad cjelinom mnoštva misli te da se zbog toga gube u pojedinačnim područjima koja su im bliža”. Nadalje, u istom tekstu još savjetuje da se čovjekova područja djelovanja moraju promatrati istodobno uspoređena. Naime, pogrešno je, npr. polazeći od politike, religije ili umjetnosti, osvjetljavati pojedine strane čovjekova bitka u uvjerenju da se time sve objašnjava. Ali i taj, za jednog Spenglera, neuobičajeno pomirljiv, neratoboran ton kao da je samo dolio ulje na vatru rasprave u svezi njegovih djela. I njegove misli o tehnici, stoga, također nisu naišle na odobravanje… (nastavit će se)
Lipanj 2013.
Mi, ekstremni fizičari!
Scientific American: EXTREME PHYSICS
Neki dan, za vrijeme šetnje s djecom, nepredvidiva dječja žeđ natjera me da svratim po vodu u obližnji kiosk. Međutim, ubrzo shvatim kako se više ne radi o običnom kiosku. Sada je riječ o novom, velebnom zdanju od tamnih staklenih ploča, pri čemu me jedna od njih, dok sam im se približavao, uporno podsjećala na činjenicu kako više nisam mlad. Kada dospijete u prostor ‘modernog kioska’ osjetite se gotovo nelagodno što imate namjeru kupiti samo običnu vodu. Stoga se jednom izvještačenom kretnjom osvrnem oko sebe i svoj pogled zaustavim na polici s časopisima. Kad tamo, je li me to oči varaju ili doista vidim naslov Extreme Physics? Jest, uvjerim se da se radi o specijalnom izdanju Scientific Americana za ovo ljeto posvećenom rubnim dijelovima fizike. Postoji ekstremna desnica i ekstremna ljevica, na nedavnom InSubversive festivalu saznao sam da postoji čak i ekstremni centar, ali eto, postoji i ekstremna fizika, i potonja činjenica, ljude poput mene, najviše tješi. Pitam prodavačicu koliko dođe. Sedamdeset i četiri kune, kaže. Na to se zahvalim i iziđem van.
Naravno, do sutradan prežalio sam tih, za moja mjerila, bezobrazno-skupih sedamdeset i četiri kune (spadam u onaj red ljudi koji svoj osjećaj za cijene još nije izliječio od sveopće epidemije poskupljenja kojoj smo bili izloženi unazad nekoliko godina) i sutradan, već u ranim prijepodnevnim satima nacrtao se ispred ‘svemirskog broda’ od kioska u iščekivanju njegovog otvaranja… Nakon nekog vremena – imam ga u rukama – fantastično ilustrirano izdanje posvećeno ‘prvim i posljednjim stvarima’, a zapravo odnosu koji suvremeni fizičar trenutno zauzima prema njima…
O čemu će pisati u Extreme Physics ako ne najprije o našem ‘starom poznaniku’, Higgsovom bozonu, koji je relativno nedavno ‘otkriven’. Otkriće čestice nalik na Higgsovu (jedan naprema tri milijuna, kažu znanstvenici, da to nije tako odnosno da se radi samo o vakuumskim fluktuacijama), premda konstantno izaziva kontroverze, definitivno je najznačajniji događaj suvremene fizike. Ipak, krajičkom oka u sadržaju okrznem i neke druge teme poput onih tamne energije i tamne materije, postanka svemira i crnih rupa; tu je i intervju s ‘bad boyem’ suvremene fizike Leonardom Susskindom, međutim, koji trenutak kasnije, i moja je pažnja već sasvim usmjerena na izvještaj o okončanju mitske potrage za primordijalnom česticom koja u svih stvari uzrokuje ‘osjećaj težine’ odnosno svojstvo mase. Do u tančine je u uvodnom članku izdanja opisano otkriće čestice čije je postojanje predvidio škotski fizičar Peter W. Higgs još prije pedesetak godina, a opis događaja nije mogao ne započeti uzbudljivijim tonom:
Kasno navečer 14. lipnja 2012. grupa diplomiranih i poslijediplomskih studenata započela je zavirivati u tek otvorene podatke istraživanja koje je Large Hadron Collider izgenerirao tijekom prethodnih mjeseci…
Kao najveći, ATLAS i CMS detektori u okviru LHC-a dobili su zadatak pronalaženja Higgsove čestice te su radili odvojeno jedan od drugoga. Već 15. lipnja u popodnevnim satima, u sobi 222 CERN-ovog instituta, zavladalo je neobično uzbuđenje. Mladi fizičari koji su od prethodne večeri proučavali podatke istraživanja CMS detektora izvijestili su starije kolege o opipljivim dokazima o postojanju ‘Higgs-like’ čestice, odnosno o činjenici da se na 125 GeV (GeV – jedinica za masu i energiju u fizici čestica) doista događa neko ‘okrupnjavanje’ iza kojeg bi, po svemu sudeći, trebala stajati nova čestica. Nekoliko dana kasnije, točnije 25. lipnja i grupa istraživača oko ATLASA, drugog LHC detektora, dobila je potvrdu sličnih rezultata. Na koji su način znanstvenici dokazivali postojanje čestice nalik Higgsovoj? Uglavnom, u želji da izbjegnem komplicirana fizičarska objašnjenja, podsjetit ću da je Higgsov bozon ‘supermalo’ ćudljivo stvorenje koje se ponaša vrlo nepredvidivo. U kratkom djeliću svoga očitovanja u svijetu nakon sudara sklono je raznoraznim transformacijama. Grupe znanstvenika okupljenih oko ATLAS i CMS detektora proučavale su raspade Higgsovog bozona u fotone, leptone i kvarkove na način da bi izračunali ukupnu energiju čestica proizišlu iz raspada. U svim navedenim slučajevima zbroj ukupne energije kretao se uvijek oko jedne te iste vrijednosti, pretpostavljene mase Higgsove čestice – 125 GeV. Cijeli postupak popraćen je sljedećim riječima:
Otkriće ‘Higgs-like’ čestice statističke je prirode tako da se ne može reći da je jedan konkretni sudar i raspad čestice doveo do otkrića.
Eto, dokle nam je stigla suvremena fizika!
Objava trenutno najvećeg znanstvenog otkrića u ovom stoljeću ostavljena je za 4. srpanj 2012. Naime, odlučeno je da se toga dana u CERN-u održi poseban seminar. Iz razloga što su informacije po CERN-ovim kantinama bile nedostatne da se u javnosti već prije tog datuma potvrdi otkriće neuhvatljive čestice s nestrpljenjem se gledalo na praznu stolicu u prvom redu konferencijske dvorane CERN-ovog instituta neposredno pred sam njegov početak. Tko je na nju trebao sjesti? I naravno, kada je kao posljednji u dvoranu ušao škotski fizičar Peter W. Higgs dvoranom se prolomio pljesak – svi su znali što je na stvari – te su formalne dokaze koje su uskoro pred njih započeli iznositi direktori CERN-a popratili tek s razdraganim smiješkom na licu…
U Prostoriji s Kolom nešto prozuja. Okrenem se oko sebe. Ništa. A onda opet. Ovoga puta bio sam brži. Kad ono – ‘Higgs’, supermali bozon. „Zalijepit ću te na ovo Kolo, znaš ‘Higgs’“, kažem mu. “U redu gospodine, samo me nemojte ozlijediti”, zavapila je čestica… I kao što sam to nekad u srednjoškolskim danima činio sa žvakom, zalijepim malenu zujeću česticu na Kolo, na njegovu najnižu lopaticu. Kolo objavi da je sada kompletno. „I što ti to sada znači?“, upitah ga. „Uskoro ćeš vidjeti…“, samo reče…
Lipanj 2013.
Kome bi svemir, prostor i vrijeme bili još zanimljivi…
Brian Greene: ELEGANTNI SVEMIR
Uđoh onako smeteno u ured i prva stvar koja mi pade na pamet bila je raširiti mokar kišobran da se osuši. To grozno vrijeme! Nikada nećete biti spremni na kišu i devet stupnjeva u svibnju! Zbog posljednje misli učinio sam to energično, kako to ne činim u životu, i iz čiste pristojnosti ispričao se stolici koja je na sebe, htjela-nehtjela, morala primiti jato sićušnih kapi koje su se s kišobrana razletjele po sobi.
– Ništa, ništa… – odgovori mi stolica.
Zapanjen zastanem i okrenem se četveronožnom predmetu koji koristimo za sjedenje.
– Ti govoriš… – promucah.
– Naravno da govorim! – reče stolica.
– Ali kako… i zašto to prije nisi činila?
– Zato što mi se nitko nije obraćao! A što se tiče govorenja – ono je najlakša stvar u svemiru!
– Čula si za svemir? – priglupo upitah.
– Kakvo je to pitanje? – reče osorno stolica – U trenutku u kojem se jedna stolica udostojila po prvi put uspostaviti kontakt s ljudskim bićem, ti započinješ prežvakanu priču o svemiru… Imamo mi i pametnijih stvari za priču… ako smo već pokrenuli tamo neki ‘razgovor’. Ali kad već spominješ svemir… ona knjiga tamo zapela mi je za oko.
– Elegantni svemir…? – ponovno se glupo oglasih.
– Ma da, bila je otvorena na stranicama koje nisam mogla ne pročitati… Govorile su o kretanju u prostoru i vremenu… Po tom ćaknutom autoru, čak se i ja krećem u prostoru. Smatrala sam da ću svoju smrt dočekati u sudbinski bolnoj statičnosti jer sam bila uvjerena da se svo moje ‘kretanje’ odvija u vremenu, kad ono – stvari ne izgledaju onakvima kakvima se čine…
– Pa da… – rekoh smušeno. – Brian Green na tim je stranicama lijepo objasnio zašto vrijeme sporije teče za nekoga tko je u pokretu za razliku od nekoga tko je statičan… poput tebe…
– Da čujem! – reče zvonko stolica.
– Zapravo, vrijeme sporije teče za nekoga u pokretu, ali sa stanovišta nekoga tko promatra tog nekoga tko je u pokretu… Ovaj… možda nije loša ideja da ipak pročitam taj dio naglas, ako nemaš ništa protiv…?
Da je mogla napraviti bilo kakav pokret stolica bi ga vjerojatno napravila, nešto kao ‘moj naklon’ da to učiniš. Ovako, izgledalo je da se statični predmet za koji trenutak još više ‘udrvenio’.
– Najprije zamisli dva zrcala jedno iznad drugoga i foton koji se kreće između njih… – započeh objašnjavati otvarajući knjigu.
– U reeedu… imam ih! – reče stolica.
– A sada zamisli da se zrcala ne miču… Foton udara u jedno zrcalo i pod pravim kutom odbija se do drugoga i tako unedogled…
– Ne samo da mogu zamisliti, to mogu i osjetiti… – reče tugaljivo stolica.
– U redu, a sada pokušaj zamisliti što bi se događalo kada bi se zrcala s fotonom nalazila u relativnom gibanju u odnosu na nas koji ih gledamo… Na ovom mjestu Brian Green elegantno, bez mistificiranja, objašnjava zašto za zrcala i foton u pokretu s našeg gledišta vrijeme sporije teče… Slušaj!
Budući da se, s našeg gledišta, sat (zapravo, misli na dva zrcala i foton) giba, foton mora putovati pod kutom (u odnosu na zrcala)… Da [foton] nije išao tom [dijagonalnom] putanjom promašio bi gornje zrcalo i odletio u svemir… [što se ne događa; probaj baciti kamen kroz prozor jurećeg vlaka! U redu, ti to ne možeš učiniti, ali probaj zamisliti nekoga tko to može…]… Jednostavna ali bitna poanta [cijele priče] u tome je da je dvostruka dijagonalna putanja kojom… prolazi foton dulja od izravne putanje kojom foton putuje u nepokretnom satu [od donjeg zrcala prema gornjem i natrag]… [A] budući da mora prevaliti veću udaljenost kako bi ostvario otkucaj, otkucavat će manje često … vidimo da se prolaženje vremena usporilo za pokretni sat.
Nakon pročitanog stolica ne reče ništa, već ubrzo, na moju žalost, skrenu temu razgovora na drugu stranu… Pa da, kome bi svemir, prostor i vrijeme još bili zanimljivi! I tu se nesmotreno raspričah s drvenim predmetom o svemu pomalo, ponajviše o njezinom životu i osjećanju kako je to ‘biti stolica’, ne pretpostavljajući u kakvu sam zamku upadao. Ne bih vam više duljio jer život stolice ni po čemu nije poseban, nema se tu što prepričavati, stojite i samo stojite, a onda netko dođe i sjedne na vas. Sada trpite ali i dalje stojite i u tome je sva poanta ‘stoličkog’ života. To što imate neke misli sasvim je u redu jer zasigurno ne biste takav način života dugo izdržali.
Ubrzo, svaki put kada bih ulazio u svoj ured, morao bih nekoliko minuta svog dragocjenog vremena odvojiti na stolicu i razgovor s njom; ako ne bih pozdravio, učinila bi to stolica. Ne jednom pod svaku cijenu željela je da razgovaramo o potpuno nevažnim stvarima, recimo, o tome kako je nešto načula da će stol u susjednoj kancelariji prefarbati u boju koja mu se nije sviđala. U ladicama mi se kuhalo stotinu neobavljenih poslova a ja sam morao slušati jadikovke svoje stolice. Jedna od njih odnosila se i na sobnu vješalicu koja se mojoj stolici, iz meni još nejasnih razloga, strašno zamjerila. Isprva, nekoliko puta sam ju blago upozorio da imam uistinu jako puno posla i da sada nemam vremena za razgovor, međutim uznemiravanja su se nastavila. Više nikada nije razgovarala o svemiru. A knjigu Briana Greena jedva da je još jedanput spomenula (mislim čak u pejorativnom smislu). Brbljala je o svemu i svačemu, a ja sam sve više šutio, nastojeći prikupiti bar malo koncentracije za posao koji sam obavljao na laptopu.
Situacija je postajala sve gora. Uskoro su krenule i uvrede. Jadan ‘stolički’ život uzrokovao je u moje stolice da me započne optuživati za njega… Ustvari, optuživala me je za sve, za trpljenje moga tijela kojeg svakodnevno mora podnositi, za svaku svađu s ostalim uredskim namještajem u sobi, naposljetku i za kišu koja je danima padala tamo napolju u potpunosti izvan dosega njezinoga svijeta. Bolje je da vam ne kažem što mi je odgovorila kad sam joj kazao: “Pa ti si stolica, to ti je smisao, podnositi nekoga dok sjedi na tebi!”…
Što sam na kraju mogao učiniti? Jedino dopustiti da je zamjene novom. A s novom stolicom nije mi padalo na pamet započinjati bilo kakve razgovore. U očekivanju nove stolice neko vrijeme stojećki sam obavljao svoje poslove na laptopu i lako mogao dokučiti kako se to neće dobro odraziti na moju kralježnicu… Statičnost nije dobra, bez obzira da li vaše vrijeme ubrzava ili usporava u odnosu na nekog drugog…
Lipanj 2013.
Iz bure mladićkog u prazninu zrelog doba
Ride: NOWHERE
Grupu Ride slušao sam u dvadeset i prvoj. In a Different Place i Paralysed vrtio sam na svom vokmenu bjesomučno iz dana u dan ‘autizirajući’ se za rat koji se približavao, da bih, gle čuda, nakon nekoliko godina u onoj, svima dobro znanoj, ‘poslijeratnoj amneziji’ potpuno na njih zaboravio. U poslijeratnoj polovici 1990-ih, u mojoj glazbenoj memoriji preživjeli su Pixies i Sonic Youth, čak i Stone Roses, jedino Ride nisu… Zašto? Ne znam.
Ali su zato prije neki dan bez ikakva povoda naglo ‘iskrsnuli’ u mojemu umu, najprije apokaliptični gitarski rifovi iz Seagulla a onda i oni iz ostalih pjesama. Na brzinu u YouTube tražilicu utipkam ime grupe i dakako, odmah na vrhu mi se pojavi Nowhere – album prvijenac grupe koji sam, eto, nakon više od dvadeset godina ponovno dobio priliku preslušati…
Što se događalo s bandom u onim godinama u kojima sam na njega potpuno zaboravio, bilo je moje sljedeće pitanje. Zamislio sam sljedeći scenarij: članovi grupe mirno su se razišli i započeli raditi nešto drugo. Njihovo vrijeme kao glazbenika je prošlo, jednostavno, došlo je vrijeme da odrastu i započnu raditi nešto drugo. Ali što drugo? Pa… to, da postanu informatičari, sveučilišni profesori, eksperti za rudarsku tehnologiju ili možda samo obični obiteljski ljudi koji se brinu o svojoj djeci. Jedino mi je takav scenarij, ne znam zašto, padao na pamet.
Neumoljiva logika umjetnosti sugerira nam da se prestanemo baviti njome kada iscrpimo svoja stvaralačka vrela. Ride su, pomislio sam, upravo to i napravili. Raspali su se 1996. i uskoro uistinu završili kao informatičari, sveučilišni profesori, eksperti za rudarsku tehnologiju ili kao mirni, povučeni obiteljski ljudi… Nerijetki su primjeri umjetnika koji su na sličan način postupili. Recimo, jedan Arthur Rimbaud već je sa osamnaest godina iza sebe imao dovršen pjesnički opus kojim će zauvijek obilježiti francusko i svjetsko pjesništvo da bi ostatak života proveo baveći se nečim drugim (mada se radi o prizemnoj trgovinskoj djelatnosti). Ako vas na to ne tjera nikakva neumoljiva logika umjetnosti, ne morate se i u zrelom dobu nastaviti baviti onim čime ste bili zabavljeni u mladosti. Ride nisu stvorili nikakav grandiozan umjetnički, pa čak, ni rock and roll opus (poput, recimo, Beatlesa ili Radioheada), ‘glazbeno su živjeli’ na način kojeg je lijepo opisao upravo jedan od frontemena grupe, Andy Bell:
Nastojimo stvarati glazbu i pritom ostati u potpunosti anonimni…
pa ipak, ono što ih je činilo posebnima bila je činjenica da su bavljenje umjetnošću shvaćali kao dio svoga osobnog razvoja ne sluteći da nakon burnog mladićkog doba obilježenog iznimnim stvaralaštvom ono što jedino može uslijediti je, s umjetničke pozicije, praznina zrelog doba.
Bolji poznavatelji rock i pop scene 1990-ih znaju da je slična sudbina zadesila i talentirane momke iz grupa The Stone Roses i Slowdive… pretpostavljam, i mnoge druge. Ali isto tako znaju da ista sudbina, recimo, nije zadesila i jedan Radiohead… Kao da je to ‘prijelomno vrijeme’ u političkom, ekonomskom, kulturnom i svakom drugom pogledu na prijelazu iz 1980-ih u 1990-e iznjedrilo i jednu osobito izgubljenu generaciju mladih ljudi kojoj su Ride možda bili i najbolji glasnogovornici… (Radiohead su svoj prvi album objavili tek u ‘novom dobu’). Na kraju našega sazrijevanja koje se događalo u jednom dobu prebačeni smo naglo u sljedeće… zaustavljeni od Velike Promjene koja je svaki naš suvisao napor u prijašnjem dobu učinila beznačajnim u dobu koje je uslijedilo… Nikada se nećemo moći priviknuti na ‘novo doba’… nikada… O tome, eto, čini mi se, svjedoči i glazba grupe Ride… Zbog toga mi se i čini da sa sobom i u sebi uvijek nosim i tog zbunjenog dvadesetjednogodišnjaka, kao emotivnu olupinu, čije rane nikada do kraja neće zacijeliti…
Dakako, članovi Ridea nisu postali informatičari i sveučilišni profesori, nastavili su egzistirati kao glazbenici, Andy Bell se nakon raspada banda čak priključio i Oasisu, a neki i danas snimaju i objavljuju, mahom beznačajne albume. Mogu ih zamisliti i u ulogama producenata, studijskih glazbenika, ton-majstora, ali sva ta zanimanja ne mogu izdržati usporedbu s onim što su Ride bili s početka 1990-ih… – klinci koji kroz dobru vlastitu umjetnost stasavaju… u ništa…
Vjerojatno sam ovim tekstom želio nešto drugo reći, a što mi, uviđate, neprestano izmiče pod prstima. Izraziti nekakav osjećaj nalik na tugu, nostalgiju, ali koji nije tuga, i nije nostalgija, naposljetku, koji se promeće u filozofa spremnog potražiti odgovor na ključno pitanje naše mladosti: jesmo li barem danas u prilici biti ono što bismo možda postali da nije bilo te Velike Promjene početkom 1990-ih koja nam je preokrenula živote…
O Duhu i njegovim Moćima 