Veljača 2012.
Sudbinski besmislena smrt
William Shakespeare: HAMLET
Hamlet – obiteljska, ali i civilizacijska tragedija na djelu. Tako će svršiti Zapad. Započet će s tim da će Engleska otrovat Njemačku, Francuska usmrtit Španjolsku, a Italija dokrajčit Skandinavske zemlje, osim male Danske koja će se nekako uspjeti izvući i na spavanju ubiti Italiju te prije vlastitog samoubojstva smrtno raniti Francusku a da bi ova, zadnjim svojim snagama, nekako uspjela na drugi svijet poslati Englesku. Zapadni duh će tako nestati s međunarodne scene, osim što će Sjedinjene Američke Države, poput Bizantskog carstva, potrajat još hiljadu godina.
Hamlet kao osvjedočeni mizantrop. Tragedija tragedije je u tome što Hamlet ima pravo. Ljude se ne može voljeti. Hamletov duh dubi do te grozne istine u kojoj nitko ne predstavlja izuzetak pa tako ni on sam koji Ofelijinu smrt svakako mora nositi na duši.
Williama Shakespeara nikada nisam doživljavao kao svog magičara, čak ni u ovom trenutku u kojem mu poklanjam ovaj zapis. No, kako duh zapadnoeuropskog mišljenja oduvijek osjećam kao vlastiti, a koji je sa Shakespearom povezan kao krpa i zakrpa, tako neumitno da se čini da će u trenutku propasti zapadne civilizacije nepovratno biti zagubljena i sva djela ovog dramskog pisca, tako moram prihvatiti i neželjeni hamletovski položaj.
*
* *
Najednom nekakav glas se prolomi prostorijom. Tetka pade na pod.
– Podignite ruke visoko u zrak i potom napustite prostoriju. – ponovio je dvaput.
Tetka i ja smo se grozničavo gledali. Nije bilo ničeg strašnog u tom glasu osim što je bio iznimno snažan i glasan. Stakleni zidovi sobe podrhtavali su od njega.
Kad bih znao kuda izići, poslušao bih glas.
– Ne pravite se pametni, podignute ruke visoko u zrak i napustite prostoriju! – ponovio je isti glas.
Odakle je dopirao? Iz neke šupljine mog ili tetkinog uma? Tetka se ustala s poda, popravila minicu i zatim podigla ruke visoko iznad sebe. Pritom, kao nezainteresirano, žvakala je svoju žvaku.
– A ti glupane! Zar ne razumiješ što ti se kaže! – prodera se ponovno glas.
Podignem i ja svoje ruke u zrak.
– Sada napustite prostoriju!
Ne znam kako se dogodilo da sam zatvorio oči, ali kad sam ih ponovno otvorio tetka i ja smo bili okruženi nekakvom skupinom vojnika. Vojnici su bili tu valjda da paze na nas, ali ona je već koketirala s jednim. Momak je već odložio pušku i zadovoljno se prepuštao mislima kako već miluje tetkine obline. Ona mi namignu da pokušam srediti drugu dvojicu koja su stajala sa strane ne radeći ništa. Kako ih srediti?
– Sudbina je neumitna, je li momak? – obrati mi se jedan od te dvojice.
– E, ako je neumitna uskoro ćeš to osjetiti i na svojoj koži – pakosno ustvrdi drugi.
– Ne kažem da je neumitna – kazao sam.
– A što smo onda to čuli, tamo kod vas u onoj čudnoj kući? – upita prvi. Bio je za dlaku promućurniji od drugoga.
– Jeza me prođe svaki put kad moram proći kraj te vaše kuće. Što ste joj učinili? Normalan čovjek je se plaši.
Nisam znao kako odgovoriti pa sam samo šutio. Drugi vojnik pogleda na sat a onda u svog suborca.
– Vrijeme je Antone, 1. je rujna 1939. Moramo u rat.
– Imate sreće, gospodičiću, mi zbog tih vaših ideja moramo sada poginuti i nemamo više vremena se s vama zajebavati, iako mi nekad zna biti žao.
Prvi vojnik doviknu trećeg koji je u tom trenu stigao do toga da je mogao milovati tetkinu kosu.
– Idemo Adrijane!
Adrijan kao najobičniji poslušnik proburazi se odmah u vojnika.
Trojica vojnika objesiše svoje puške na ramena i krenuše. Uskoro nestadoše u magli koja se počela spuštati. Tetka mi priđe ne odvajajući pogleda od puta kojim su se vojnici izgubili. Blagim pokretom ruke dlanovima oblikova nevidljivu kuglu i podiže je u smjeru vojnika. Uskoro smo mogli vidjeti njihovu pogibiju. Kod Staljingrada, sva trojica su izginula od granate koja je nesretno doletjela u njihov rov, 1942. Kakva sudbinski besmislena smrt, pomislim.
Veljača 2012.
Melankolija koja kažnjava
Lars von Trier: MELANCHOLIA
Ima li išta uznemirujuće od saznanja da nam se iz dubokog svemira približava planet-skitnica s ozbiljnom prijetnjom sudara s našim planetom? Film Melancholia Larsa von Triera tematizira upravo jednu takvu ne-mogućnost. Zapravo, takav katastrofičan scenarij režiseru ovog filma bio je potreban za nešto drugo: izricanje, pa barem, dvije strašne tvrdnje o čovječanstvu koje su, kazao bih – preko reda – njegov umjetnički uradak uvrstili u iznimna magična dostignuća čovječanstva i zavrijedila poseban post na ovom blogu. Strašne tvrdnje o ljudskom postojanju, pritom, Lars von Trier stavlja u usta jedne od junakinja filma, depresivne – u našem jeziku kazati ‘melankolične’ je već eufemizam – Justine koje ona izriče svojoj ne-depresivnoj, ali zato društvenim konvencijama sklonoj, sestri Claire, upravo u trenutku kada njih dvije ozbiljno posumnjaju da se planet-skitnica ipak nepovratno sunovratio u smjeru našeg planeta i da je sudar gotovo pa postao neizbježan. Tvrdnje se izriču u sljedećem dijalogu sestara:
JUSTINE: Zemlja je zlo. Ne trebamo tugovati zbog nje.
CLAIRE: Što?
JUSTINE: Nikome neće nedostajati.
CLAIRE: Ali gdje će Leo odrasti. (Clairein sin, op.)
JUSTINE: Sve što znam je … Život na zemlji je zlo.
CLAIRE: Možda postoji život još negdje.
JUSTINE: Ne, ne postoji.
CLAIRE: Kako znaš?
JUSTINE: Budući da znam stvari.
CLAIRE: Da, ti uvijek zamišljaš…
JUSTINE: Znam da smo sami.
Saznati da je život na zemlji zlo i da, zbog toga, ne treba previše tugovati za njim kao i to, da smo sami u svemiru, sigurno ne može nijedno ljudsko biće ostaviti ravnodušnim. Lars von Trier, i sam vrlo depresivna osoba, koji je prije snimanja filma prošao tretman liječenja od depresije, pa je u skladu s tim Justine neka vrst njegova altera-ega, pokušava osvijestiti naš sadašnji trenutak, stepenicu ljudskog razvoja koja kao da ne vodi nikamo drugdje osim u veće zlo. Do tad, nježna i depresivna Justine, odjednom se preobrazi u osobu koja se itekako zna nositi s nastalom situacijom dok praktična i pragmatična Claire, postaje nesnosna u svojoj nemogućnosti prihvaćanja iste te pomalo započinje sličiti sestri prije razotkrivanja strašnog usuda.
Kako biste se vi ponašali u takvoj situaciji? Jeste li tip ‘Justine‘ ili ‘Claire‘, umjetnički hladno pita vas Lars von Trier, propitujući tako našu čovječnost na najdubljoj razini. Zbog toga je, čini se, i film podijelio u dva dijela i nazvao ih, pogađate – Justine i Claire…
U prvom dijelu filma melankolična Justine nastoji se udati. Film započinje scenom zapinjanja luksuzne limuzine na putu za ljetnikovac u kojem se vjenčanje treba održati; na zavoju uskog puta, obična stijena pored puta pokaže se nepremostivom preprekom za luksuzno i nezgrapno vozilo. Justine i njezin izabranik sjede pozadi, na zadnjem sjedištu automobila i gestikulacijama svoga lica pokazuju kako se dobro glumi iskazujući upravo onu dozu nervoze i zabrinutosti zbog kašnjenja na vjenčanje koju bi uobičajeno svatko od nas iskazao u takvim prilikama. Njihovo je ponašanje toliko obično, toliko nesvjesno kamere, da ostajete pomalo zatečeni njihovom glumom prisjećajući se svog onog izvještačenog glumljenja u američkim filmovima. Naravno, na kraju će dvoje mladenaca s primjetnim kašnjenjem ipak stići na vjenčanje. Usprkos početnom raspoloženju, Justine ubrzo zahvaća val depresije. Scene u kojima se razotkriva očigledan jaz u odnosima s roditeljima, zatim beskrupuloznost njezina šefa, u ulozi vjenčanog kuma, koji se ne libi s njom razgovarati o poslu čak i na dan njenog vjenčanja i sl., ubrzo Justine dovode do bezizlazne situacije i spremnosti da od svega odustane. To i ne bi bio neki problem, vjerojatno bi sve poslala u finu materinu da nije sestre i njenog muža koji su financijski i materijalno pokrili troškove njezina vjenčanja. Njima se Justine mora svaki put lažno osmjehnuti a na njihova opetovana i dosadna pitanja „Jesi li sad napokon sretna?“ neprestano tupavo potvrđivati glavom – a tu upravo leži korijen svake depresije. Lagati sebe i druge u pogledu svojih stvarnih osjećaja, biti bolesno prijatan prema svima oko sebe, a ako u tome ne izdržiš onda zbog toga okrivljavati sebe – tu je već riječ o prikazu ustaljenog mehanizma depresije koji danas pustoši zapadnoeuropskim društvima. Vjenčanje propada, cijela večer poprilično loše završi a u jednoj od posljednjih scena prvog dijela filma Claire priznaje sestri da je ponekad ‘toliko mrzi’…
A onda na scenu stupa ‘naš’ planet, planet-skitnica, ‘izbavitelj’. U drugom dijelu filma saznajemo sve o dotičnom planetu koji se iznenada pojavi iz sjene Sunca, prođe pored Merkura i Venere te krene prema Zemlji. John, Clairin suprug, amaterski se bavi astronomijom i objašnjava Claire kako se najgori mogući scenarij ipak neće dogoditi – sudar dvaju planeta. Ipak, Claire, na internetu ubrzo pronalazi sajtove koji upozoravaju na „ples smrti“ uljeza u Sunčevu sustavu koji bi se prema svim proračunima ipak trebao sudariti sa Zemljom. John popušta pod pritiskom najnovijih saznanja da je sudar ipak neizbježan i počini samoubojstvo; Claire ostaje sama sa svojim sinom i depresivnom sestrom i u tom trenutku odvija se i spomenuti dijalog sestara… Doista, morate imati hrabrosti pogledati ovaj film u cijelosti. Na ovom mjestu moram čak i zaustaviti svoje pisanje… Teško je ići u susret neminovnoj smrti čak i preko filmskog platna…
Ali iznenada, dosjetim se da je sam redatelj filma smislio način kako se nositi s neugodom koja vas polako zahvaća gledajući drugi dio filma. Sjetim se da vam uopće nisam spomenuo njegov prolog! Hvatam daljinski DVD playera i vraćam film na sam početak. Lice Kirsten Dunst u ulozi Justine pojavljuje se poput lica Venere s Botticellijovog platna. Glazba Richarda Wagnera, uvertira Tristana i Izolde, kao da najavljuje filmski uradak iz devetnaestog stoljeća što, naravno, nema nikakva smisla. Lars von Trier će kasnije priznati da je slow motion u uvodu filma trebao poslužiti kao priprema gledatelja na njegov kraj koji i doslovno završava scenom kolizije dva planeta. Ali zato što se ta scena prikazuje i u uvodu filma, iako umjetnički maskirana, gledatelju je trebala omogućiti da se lakše nosi s neugodnim scenama u drugom dijelu filma, za koje, kad ih nadvlada, biva nagrađen potpunom katarzom. Uvod u film, tako, pogledajte pa barem dvaput… jednom ili čak više puta, zbog čistog umjetničkog sladostrašća, a jednom, barem jednom, eto, zbog privikavanja vašeg duševnog bića na neugodno katastrofičan rasplet…
*
Pogledao sam kroz prozor Prostorije. Vječna crvenkasta sumaglica spuštala se na okolno zemljište. Nigdje nikog na vidiku. Pustoš i praznina koje i kad se izreknu donose više nego što je to stvaran slučaj na koji se ove riječi preslikavaju. Ipak, na nebu uočavam zamjetnu promjenu. Nedaleko Mjeseca, kroz jedan majušni kumulus, provirivala je sada i lopta planeta-skitnice, upravo nalik na planet iz filma Melancholia. Kako je samo dospio ovamo? Nije li se već sudario sa Zemljom u svom filmu, i što sad hoće?
– Hoće nas ispitati, kako se nosimo s kataklizmičkim događajima koji će uskoro uslijediti… – reče suvo tetka.
Dogodilo mi se da sam s tetkom zamijenio uloge. Sam sam udrvenio, postao kućanica koja se drži televizora i pinokolade dok se tetka pretvorila u pravog pustolova.
– Nema veze. Naručila sam rakete zemlja-zrak. Stižu za koji sat. Raznijet ćemo gada! – povikala je tresući se kao prut.
– Što ti je tetka!? – povičem. – Počela si sličiti onim američkim generalima iz sci-fi filmova, s bezbroj odlikovanja na svojoj uniformi, kojima kompetenciju za ratovanje na Zemlji nikakav problem nije prenijeti i u svemir. Ipak, ne čini li ti se da ratobornost u svemiru ne prolazi?
Nije ništa odgovorila. Nastavila se tresti kao prut i tu je prvi put nježno zagrlim.
– Hej tetka, sve će biti u redu. – kažem joj na uho. – Taj je planet naš prijatelj. On prijeti i uništava samo ono što se razotkriva i našim neprijateljem.
– A što se razotkriva kao naš neprijatelj? – upitala me je pretvorena u uplakanu četverogodišnju curicu.
– Pa, recimo, nastojanje oko uspijevanja u društvu u bilo čemu i na račun drugih ljudi umjesto da radimo samo ono što volimo raditi. Zbog takvih je stvari koje se neprestano ponavljaju u ljudskom društvu čika Lars kazao da je život zlo. Dobro, on je u tim svojim stavovima poprilično ekstreman, ali mi to ne moramo biti.
Za to vrijeme Melancholia se približila našem prozoru na udaljenosti manjoj od metra, i tu se zaustavila.
– Vidiš – kazao sam tetki – Nije to onaj rogobatni planet iz filma, došao nas je samo pozdraviti. Svijet duha mu nije neprijatelj; ionako, ne bi mu mogao ni nauditi. ‘Naše kraljevstvo nije od ovoga svijeta’ čini mi se da je kazao i jedan naš prethodnik.
Nagnem se kroz prozor i rukom pogladim pristigli planet. Površina planeta bila je neizmjerno i začuđujuće glatka. Potom se još više nagnem kako bih planetu mogao šapnuti riječi pozdrava:
– Znam da svugdje gdje u svom lutanju naiđeš na materijalističke vrijednosti i gramzivost moraš djelovati. Isto tako, znam da ti je i najžalosnije što u tom trenutku i čistoj nevinosti moraš oduzeti život odnosno mogućnost da se divi ovom svijetu. Onog dječaka iz filma oplakivao sam cijelu noć… ali, takvo je kretanje svijeta. Idi i sudaraj se s kim već moraš!
Potom sam s planetom-skitnicom “opalio” jedan selfi, u skladu s vremenom u kojem sam živio. Njegova i moja slika odsad krasit će našu Prostoriju s Kolom. Na neki način, planet Melancholia uklapao se s nama, čudnim bezvremenim likovima iz Prostorije s Kolom Duha Svijeta. Još neko vrijeme planet-skitnica se odlučio zadržati u našem svijetu. Postavio se na nebu točno na mjestu na kojem smo ga svaki put mogli vidjeti kad bismo pogledali kroz prozor u tetkinom dijelu Prostorije. Ubrzo je i tetka pristala mahnuti mu kad bi otvorila prozor. Sada i mnogo manje gleda televiziju.
Veljača 2012.
Na deset Mjesečevih udaljenosti od Zemlje
Stanley Kubrick: ODISEJA U SVEMIRU 2001.
Aram Khachaturian: SVITA IZ GAJANE BR. 3 (ADAGIO); J. S. Bach: 2. BRANDENBURŠKI KONCERT
Netko je zatvorio poklopac. Čuo se samo zvuk, tup udarac, ništa više. Kad sam otvorio oči već sam trčao. Trčao sam u prstenu svemirskog broda Discovery One s podešenim neznatnim bestežinskim stanjem, upravo kako bih mogao besciljno kružiti bez stajanja i okretanja. Povremeno bih rukama napravio pokoji boksački potez, zauzeo gard ili uputio udarac, tek toliko, da bih i ruke održao u kondiciji. Svemirski brod vodio me je na daleko putovanje. Klizio sam u ništavilo svemira, u prazninu, bez znanja o pravom smislu misije, i pritom, spokojno trčkarao. Tko zna što me može dočekati tamo, u tami bezdana. Morao sam biti spreman na svakojake iznimne napore, a tu sam ponajviše pretpostavljao upravo one – tjelesne.
U pozadini svira glazba, Aram Khachaturian, ledeni tonovi baletne Svite iz Gajane br. 3 prate me u stopu, onako kako se prati izdvojena i osamljena životinja. Dvije violine se blago isprepliću, svita se zahuktava; ako je itko uspio osamljenost pretvoriti u glazbene tonove, onda je to pošlo za rukom ovom armenskom kompozitoru. Neobično, nije jedna violina, već dvije, ali zato mi se osamljenost koju izražavaju čini tim veća, može ih biti i na stotine, tisuće, čak i sedam milijardi, jer ovo je ipak zapis o osamljenosti ljudske vrste…
U brodu je još jedan astronaut, možda si to ti koji ovo čitaš; moraš biti isto tako osamljen kao i ja u ovom trenutku da bi postao on. Pazi! Udaljeni smo od majčice Zemlje deset udaljenosti Mjeseca od Zemlje i krećemo se prema Jupiteru samo zato što je neki manijak, navodno, iz oblaka plinovitog gorostasa detektirao nekakav signal možebitno izvanzemaljskog porijekla. I što da se radi!?
O monolitu ne znam još ništa, o njemu ne smijemo pričati. Zna ga samo HAL, naš brodski kompjutor, koji mi upravo javlja da imam uspostavljen video link. Uzimam ručnik i brišem se, nehajno ga prebacujem oko vrata i pokrećem vezu. Na ekranu se pojavljuje tetkino lice.
– Pa jesi li ti lud!? Samo tako si nestao…
– Ne brini, tetka. Trenutno sam u sceni filma Odiseja u svemiru 2001. Zamolio bih te da me neko vrijeme ne prekidaš…
– Da te ne prekidam?! Znaš što ću ti reći? 2001. je davno prošla. Dosta te igrarije. U prostoriji je postalo hladno, moraš se vratiti i vidjeti što je s grijanjem…Budi malo muš…!
Ugasio sam video link. Nisam mogao prekidati ovu čaroliju pod ravnanjem Stanleya Kubricka u kojoj sam sam postao sudionikom. Tako će se, uostalom, jednog dana moći činiti u budućnosti. Moći će se odabrati knjigu, film ili čak neki stvarni povijesni događaj i sudjelovati u njemu. Moja Prostorija s Kolom mi je omogućila da to činim već danas i to je ta prednost imanja Prostorije s Kolom. Možda želite i vi jednu za sebe?
Opet sam na deset mjesečevih udaljenosti od Zemlje – od Zemlje. Igram se riječima, mogu raditi i činiti što god me volja. Krajičkom misli okrznem spravice za koje mi se čine da su u ovom trenutku jedine u moćnijem položaju od mene – Voyager-1 i 2 – svemirske letjelice, danas na rubu Sunčeva sustava, na gotovo sigurnoj udaljenosti od čovjeka, u prilici za dosezanjem nesagledivog stupnja slobode i pustoši. Nasreću ili nesreću Voyageri nisu ljudska bića, oni svoje prilike ne doživljavaju kao čovjek ili pak doživljavaju, samo što mi to ne znamo. Možda u društvu s Bachom, kojeg svako malo zavrte na svojim Zlatnim pločama, podosta nauče o čovjeku…
Zamišljam kako ogroman oblak radio-signala jednog dana zasipa zemlju. Na svim radio-frekvencijama odjednom čuju se taktovi Bachova 2. Brandenburškog koncerta. Negdje, u svemirskoj pustoši su se odbili, od nekakav ravan meteor ili čak planet, i ponovno završili na Zemlji. Međutim, ono što su donijeli na zemlju ovoga puta je, osim same glazebe, i taj osjećaj osamljenosti, „izvođenja za nikoga“ u svemirskoj pustoši…
Sve mi to pada na pamet dok se nalazim u jednoj sceni filma Odiseja u svemiru 2001., dopuštam si da mi to pada na pamet. Čak pomišljam da se na Voyageru-1 ili 2 baš u ovom trenutku uključila glazba, da 2. Brandenburški pokušava osvojiti pažnju prvih meteora i svemirskog kamenja unutarnjeg ruba Kuiperovog pojasa… Ali tu već svojim načinom razmišljanja dolazim u sukob s dobro poznatom teorijom relativnosti. Ona nalaže da ne mogu razmišljati na taj način, razmišljati o istodobnosti s događajem koji je od mene, kao motritelja, udaljen više od 300 000 km, a Voyager-1 ili 2, usamljene lutajuće mašine, to svakako jesu. Mi tek pomoću svjetlosti otkrivamo prostor i vrijeme, prostor i vrijeme nama otvara svjetlost, kaže mi tutorski teorija relativnosti, a svjetlost je u tom pogledu ograničena. Ograničena je upravo tom svojom fantomskom brzinom; svedena na tih, u svemirskim okvirima, mizernih 300 000 km/s.
Nakon problema s HAL-om koji su uspješno riješeni (kompjutor je ušutkan), iznad tvoje i moje glave pojavljuje se monolit, kvadrasta crna gromada koja kruži oko broda, a potom nas odvodi do ulaza zastrašujuće crne rupe. Propadamo u crvotočinu čiji oblik u SF filmovima godinama neće biti nadmašen. Vrtimo se u svemirskom kaleidoskopu kao da stvarno putujemo kroz vrijeme.
I evo me u poznatoj bijeloj sobi koja se javlja pred kraj filma. Ali, nisam li malo preuranio? Nitko nije zakuhao kavu. Nema više ni tebe u blizini. Sam sam. Iznenada otkrivam da čitavo vrijeme sjedim pred kompjutorom u svom stanu. Ista osamljenost, isti osjećaji, isti besmisao. Tipkam slova na svom kompjutoru i duboko udišem i izdišem kao što je to činio i Frank Poole dok je mijenjao onaj pokvareni dio na Discovery-ju. Kubrickova vizija je samo uljepšana stvarnost. Poslao nas je na put do Jupitera s bolesno narcisoidnim kompjutorom, naše odveć nejasno osjećanje Boga vizualizirao u crnu kvadrastu gromadu te nas, na koncu, ušuškao u krevet u čistoj bijeloj sobi nalik laboratoriju i još k tomu učinio da razmišljamo o smislu života; ali zašto? Samo zato da bi pojačali dojam ovih istih osjećaja koje imamo u našoj sobi u Nadstvarnosti dok sjedimo za računalom i dopisujemo se s poluznancima na Facebooku. Samo zato da bi se hvatao i grizao za rep, uvijek iznova; ali i samo zato da bi približio umjetnost stvarnom životu. Vječno vraćanje istog, kazao bi Nietzsche.
Osjetim nečije ruke na sebi. Tetkine su. Drmusala me je dok se u potpunosti nisam razbudio. Ali odmah razaznam da se još uvijek nalazim u čistoj bijeloj sobi s kraja filma Odiseja u svemiru 2001.
– Hej, što tu radiš? – upitam je.
– Ti ne razumiješ, jel’ da!? – podrugljivo prozbori tetka – Ti si u našoj prostoriji, samo što je ona sada postala to bijelo sranje iz tog tvog filma iz 2001… ili koje već godine…
– Ali što se dogodilo s Kolom…? – jedva sam stigao izustiti.
Na to se tetka samo okrenu prozoru, u čijem se okviru, mogao sam to sada dobro vidjeti, upravo na mjestu Kola, slavodobitno smjestila ta kvadrasta gromada – crni monolit.
Veljača 2012.
Neutkana sveta tuga
F. M. Dostojevski: BJESOVI/DEMONI/ZLI DUSI
Fjodora Mihailoviča Dostojevskog zamišljam kao duha-zaštitnika čovječanstva. Isto, primjerice, ne mogu reći za jednog Turgenjeva ili Čehova, a kamoli Tolstoja. Dostojevski je oduvijek bio moj prvi izbor među ruskim piscima ili onom književnom klišeju koji se naziva “ruski roman“. Osim toga, on je jedan od rijetkih pisaca kojeg sam čitateljski pratio od samog početka njegova književnog puta. S Bijednim ljudima krenuo sam još tamo sredinom devedesetih. Uslijedila je neobična pripovijest Dvojnik, a onda sam u biografiji autora pročitao da je završio na robiji. U Sibiru Dostojevski je proveo deset godina koje će se pokazati ključne za njegovo stvaralaštvo. O zatvorenicima koji zajedno s njim služe kaznu iznenađujuće pozitivno piše u Zapisima iz mrtvog doma. Svoju ljudsku i književnu dubinu Dostojevski zaprima čini mi se, upravo u sibirskom getu, o kojem piše kako bi mnogi iz njega htjeli pobjeći dok u njemu ostaju samo oni koji su spoznali pravi smisao života. Uslijedili su Zapisi iz podzemlja koji sve više upućuju na izvanrednu psihološku intuiciju samog pisca. Dalje sam čitao Ponižene i uvrijeđene, Kockara i Idiota, zaljubivši se već nakon prvih četrdesetak strana romana u Nastasju Filipovnu; naposljetku, po drugi put sam (nakon srednje škole) pročitao, po meni, možda i precijenjenu Zločin i kaznu i onda stigao do najmračnijeg piščeva razdoblja…
I tu je odjednom, niotkud, zapuhao snažan vjetar. Prozori u prostoriji su se zatresli. Pretpostavio sam da nam je netko pred vratima, ali netko tko je bio vrlo snažan; njegovo pojavljivanje narušavalo je konzistentnost stvari u čistom prostoru. Tko bi to mogao biti? Vrtnja Kola se ubrzala dok se kroz njegove utore započeo provlačiti vjetar stvarajući neobične zvukove. Naglo, jedan prozor se otvori i hladnoća zapuhnu unutrašnjost prostorije. Tetka dotrča do prozora i pokuša ga zatvoriti, ali nalet vjetra je bio toliko snažan da joj to ne pođe za rukom. Osvrnula se nemoćno prema meni:
– Zar ne bi mogao pomoći, pametnjakoviću!
– Ne shvaćaš – rekao sam joj mirno. – Upravo primamo gosta! Vjetar nam ga donosi…
Kad to izrekoh vjetar se smiri a pred nama se doista pojavi figura stasita čovjeka prorijeđene brade. Njegov pogled bijaše i vatren i hladan u isto vrijeme. Definitivno, čovjek nije potjecao iz našeg vremena. Na sebi je imao izlizan kaput koji se pružao do zemlje, ali ispod njega, zato, vrlo skupocjene, košulju i prsluk, kakvi su se nosili u Petrogradu u drugoj polovici 19. stoljeća u bogatim kućama ruskih vlastodržaca. Stajao je pred nama stavivši ruke na leđa, izbočene glave, tek nemirno vrludajući očima po prostoriji.
– Čuo sam za ovo mjesto i danas poslijepodne, nakon samovara, odlučim ga posjetiti – reče neznanac s jakim ruskim naglaskom. – Vidim, lijepo ste ga sebi uredili… – ogledao se oko sebe devetnaestostoljetnim smiješkom.
– U ovom vremenu moramo voditi računa i o izgledu a ne samo o smislu – uzvrati mu tetka koja je dolazila iz jednog smjera.
– Smisao je danas čak u svemu pomalo suvišan, nije li tako Magičaru? – pridodala je nehajno se okrećući k meni. Imala je na sebi smeđi džemper obučen preko jarko crvenog kostima; bez obzira, stala je puhati u svoje dlanove.
U prostoriji je temperatura naglo pala ispod nule. Nisam znao što da joj odgovorim pa sam samo ostao stajati kao ukopan. Gost ju odmjeri pogledom za kakvim je tetka oduvijek žudjela, a onda se okrenu meni.
– Da pređem na stvar, već znate da ON nije mogao doći, ali, eto, našao je za shodno poslati mene. Nadam se da vam to ne smeta… Sinoć ga je ponovno uhvatio napad, i obećao je to učiniti čim prije… Samo, kazao je da vas pitam, koliko sada to sve ima smisla…
– Rekosmo da više nema smisla! – viknu tetka. – Nastupa vrijeme čiste estetike…a tu onda na scenu stupate… Vi!
Na tetkine riječi pridošlica sijevnu očima, zatim spusti svoj pogled i okrenu se prema prozoru.
Ja sam svuda ogledao svoju snagu. Ali u što snagu staviti – to je ono što nikad nisam vidio, ne vidim ni sada, i ako sam dobivao vaše pohvale… kojima [eto, sada, vjerujem]. Ja mogu, isto tako kao i uvijek dosad uvijek poželjeti da učinim dobro djelo i osjećam od toga zadovoljstvo, usporedo s tim, ja želim i zlo, i također osjećam zadovoljstvo. Kod mene nikad ne može biti srdžbe ni stida, pa dakle, valjda ni očajanja.
– Upravo nam takvi trebate … – izustih. – za jedno ovako bešćutno vrijeme… Samo, ne zamjećujem ili ne vidim na vama…
… svetu tugu, koju kad neka izabrana duša jednom okuša i pozna neće je docnije nikad zamijeniti jeftinim zadovoljstvom.
– Da, tu svetu tugu… – izustih tiho – Ne vidim je na vašem licu…
– Ha, ha, ha! Vi ste me, onda, sigurno s nekim zamijenili, možda s mojim ocem, Stepanom Trofimovičem? – jetko se nasmija pridošlica. – Iako dobro zvuči, ja nemam ništa s njom…uostalom, ona se u romanu i spominje u njegovu kontekstu.
Ugrizoh se za usnu. Možda smo pogriješili. Prizivati lik romana koji ne baštini ono najvrijednije iz književnog opusa ruskog književnog kralja – svetu tugu – nije bilo dobro rješenje. Ali kad sam prvi put čitao Bjesove, u prijevodu su to bili Zli dusi, Nicholas mi se bio svidio, a vidi ga sad. On bi morao biti taj čovjek kojem je „svejedno živio – ne živio“, ali kako se moglo dogoditi da Naručitelj (Dostojevski) zaboravi u njega utkati svetu tugu, taj književni biser nad biserima?
Nicholas (Nikolaj Vsevolodovič) Stavrogin, lik romana Bjesovi kojeg smo ugostili u našoj prostoriji s Kolom, sada se nervozno vrtio na potpeticama svojih cipela. On, kao čisto oličenje snage bez moralnog posvećenja, stajao je pred nama spreman da nas ubije ili nagradi – „divlje spokojno“… Bilo je očigledno da se odluka u njemu spremala.
– Stvoren sam da uplašim. – reče naposljetku hladno.
– Tako je, ali vi svakako niste samo ono što su o vama pisali kritičari – kazao sam – U vašeg Naručitelja uvijek su prisutne i te pozadinske misli koje svoje likove, ako su bili prethodno napadnuti, opravdavaju i itekako im daju za pravo. Od tih pozadinskih misli sastoji se vaša veličina. Bjesovi na površini jesu politički roman, i tako ih shvaća većina kritičara, to ne mogu poreći. Za nekolicinu nas, međutim, u ovakvim prostorijama s Kolima, Bjesovi su odvažno istraživanje ljudske prirode u slučaju kad joj fizička i duševna snaga narastu do neslućenih granica.
Rus me je gledao, ne trepnuvši.
– Da, Nicholas, vi ste prvi pokazali Nadčovjeka u svom liku koji se desetak godina kasnije ukazao Nietzscheu, ali i to, da individualni razvoj pojedinca zapravo nikud ne vodi. Ostajete sa starim problemima koji samo poprimaju nova lica. U životu se nikad ništa ne rješava.
Kao da se zaledio u prostoru i vremenu Nicholas Stavrogin je ostao samo tako stajati neko vrijeme. Ubrzo je postalo jasno da je doista samo lik romana, satkan od misli, a ne ljudsko stvorenje od krvi i mesa. Niotkud, onaj isti vjetar koji ga je donio otvori prozor pored Kola. Lik Nicholasa Stavrogina obujmi pijavica i on uskoro iščeznu pred našim očima. Otišao je kako je došao, s vjetrom ektaplazmičnih misli.
Tetka potrča zatvoriti prozor.
– Što jest – jest! – odahnula je – Gledao me je onako kako bih uvijek voljela da me gledaju muškarci, ali nek’ je otišao. Čitavo vrijeme osjećala sam neku nelagodu. I daj više prestani s tim 19. stoljećem! Znaš, nekad imam osjećaj da si fasciniran njime!
Siječanj 2012.
‘Pogubni’ utjecaj konceptualne umjetnosti
Jonathan Watkins: ON KAWARA
Teško se odlučujem za kupovinu kakve umjetničke monografije. Reprodukciju djela tek nekoliko umjetnika rado vidim u ukoričenom izdanju na svojoj polici. Pored Anselma Kiefera i Paula Cezannea, sada je tu i monografija japanskog konceptualnog umjetnika On Kaware.
Tetki je, naravno, svejedno. Njena „mašina s pokretnim slikama“ – televizor, u potpunosti ju zadovoljava. Neki dan smo razgovarali i o, njezinim riječima, “nekakvim malenim elektroničkim stvarčicama” – e-čitačima, koji bi u najskorijoj budućnosti trebali preuzeti mjesto tiskanih knjiga. Gledala je na televiziji kako funkcioniraju. Nije im potreban izvor napajanja. Dnevno svjetlo dovoljno je kako bi se osvijetlila elektronička tinta kojom je na ekranu ispisan tekst magičnih djela.
Za to vrijeme Kolo je šutjelo, i vrtjelo se u svom uobičajenom polaganom ritmu, malo na jednu, malo na drugu stranu. Kako će ono provariti priču o e-čitačima? Hoće li jednoga dana zaista umjesto sadašnjih, nerazumljivih natpisa ispisanih guščijim perom na nepoznatu jeziku, osvanuti s digitalnim ekrančićima na svojim šarkama? Ako se to i dogodi, svejedno, stari problemi će ostati. Postanak svemira ili nespoznatljivost prostora i vremena, na primjer, ili, ako se ti problemi nekomu čine rješivim, tu su prolaznost čovjeka, besmisao ljudskog postojanja, i mnogi drugi. U konačnici, u svima nama postoji tajnovita stvaralačka energija koju koristimo kako bi stvorili svijet po našoj mjeri s rješivim i nerješivim problemima u njemu. Prostor i vrijeme samo su pozornica za vječni proces stvaranja i rastvaranja svijeta pred našim očima.
Vraćam se razgovoru s Tetkom. Pa, ništa, velim joj. Magičnost djela nije sadržana u obliku u kojem se prikazuju, magičnost je u konceptualnosti, našoj moći zamišljanja koju upravo tematizira i tip čiju sam monografiju upravo kupio na interentu. Njegovo ime je On Kawara. Nakon toga, iskoristio sam situaciju da ju uvedem u priču o japanskom umjetniku.
Već na početku svoje umjetničke karijere On Kawara se odlučuje na pomalo bizaran umjetnički projekt: izradu pločica s ispisanim datumima njihove izrade – na dnevnoj bazi. Samo to je bitno. Svaki dan izraditi po jednu pločicu na kojoj će stajati datum kad je napravljena, i to je sve. To je kao da kaže: živ sam 22. travnja 1968. kao što sam živ i 30. ožujka 2001., i kao što sam to i danas, sve do svoje smrti. Rekli bi da On Kawara dokumentira najmanji mogući trag postojanja jednog ljudskog bića. Svaki dan je pokriven i podsjeća umjetnika na njegov poziv. Svaki dan je trošenje tople vode opravdano jednom, čistom, banalnom radnjom. Zamislite ovog konceptualnog umjetnika u svom poslu. Znate što točno radi svaki dan – izrađuje jednu ovakvu pločicu. Pločice same po sebi nemaju umjetničku vrijednost, najčešće se radi o crnim pravokutnicima, koji se ponekad javljaju i u drugoj boji s datumima izrade. Međutim projekt, koji nosi naziv Today Series, predstavlja paar excellance konceptualne umjetničke prakse. Nabijen simbolikom, metaforom, kojom god hoćete figurom, neprestano nas nuka na razmišljanje. A što sam ja radio taj dan? Što ste vi radili taj dan? Malo-pomalo počnete razmišljati o radnjama koje ljudi svakodnevno obavljaju u svom životu. Svi dani su, u neku ruku, i važni i nevažni; kao da nam upravo to želi priopćiti On Kawara dok oslikava svoje pločice.
Velika bitka s Vremenom s velikim V za On Kawaru tako traje od početka njegova umjetničkog puta i kulminirat će u kolosalnom projektu od kojega zastaje dah, i u kojem je borbu s vremenom odlučio voditi, čini se, u ime cijelog ljudskog roda, potpunoma sam. One Million Years sastoji se od dvadesetak tomova knjiga u kojima se nalaze ispisane godine ljudskog postojanja koje su prošle iza kojih slijede i godine pretpostavljenog čovjekovog postojanja u budućnosti. Otprilike milijun godina prije sadašnjeg trenutka i milijun godina nakon njega. I ako je za prvih milijun godina narisao dostojanstvenu posvetu: „Za sve one koji su živjeli i umrli“ (All Those Who Have Lived and Died), ispisanih milijun godina u budućnosti posvećuje riječima od kojih se čovjeku diže kosa na glavi – za posljednjeg (živućeg) čovjeka (For The Last One).
Tako je, poručuje On Kawara, ova priča o čovječanstvu koja je imala svoj početak imat će i svoj kraj i ne trebamo previše o tome razmišljati. Svi mi živimo u jednoj bajci koja će se vremenski protegnuti možda i na nekoliko milijuna godina, ali nekog većeg smisla iza toga jednostavno nema. Tu najveću i zastrašujuću tajnu umjetnosti a odatle i cjelokupnog ljudskog postojanja On Kawara izriče na tako banalan, burleskan način da bi mu i moj Plavi noj mogao pozavidjeti.
On Kawaru tetka nikako nije mogla svariti.
– Kažeš tolike knjižurine, ali samo s ispisanim godinama ljudskog postojanja? Taj mora da je stvarno lud. Pa tko će to čitati?
– To se i ne treba čitati, tetka… – pokušao sam objasniti.
– Ma pusti ti to! I kažeš Japanac? Onda mi je sve jasno. Japance nikad nisam mogla probaviti; sva ta njihova staloženost, tankoćutnost, pogled kroz vodu… Sigurno će na kraju počinuti samoubojstvo, tako to kod njih ide; onu sepuku, znaš.
Pokušao sam zamisliti način na koji će On Kawara naslikati pločicu iz Today Series posljednjeg dana svog života. Hoće li uopće u tome uspjeti ili će cijeli projekt morati privesti kraju prije svoje smrti? Naježim se pri pomisli da bi se doista mogao odlučiti na sepuku kako bi ostao dosljedan svom umjetničkom projektu. To je tako japanski, kako bi kazala tetka. Na posljednjoj pločici, uz datum izrade, možda će stajati nešto poput Died u analogiji s onim „For the Last One“. Tako to ide s umjetnicima. Oni doista ne brinu koliko će živjeti, i kad će umrijeti. Primjećujete li da već dulje vrijeme ravnodušno razgovaramo o smrti? Što reći, osim da je to taj ‘pogubni’ utjecaj konceptualne umjetnosti o kojem vam govorim i koji sam uzeo za naslov ovog posta… 🙂
Siječanj 2012.
Književno “fuganski” osjećaj
Johann Sebastian Bach: UMJETNOST FUGE, CONTRAPUNCTUS 1
Namćorast rumunjski filozof Emil Cioran tvrdio je da je Bachova glazba jedini argument u prilog tezi da se stvaranje svijeta ne može smatrati potpunim promašajem. Kako se, onda, dogodilo da još nisam stvorio zapis o ovom iznimnom glazbenom Magičaru? Zapravo, već jesam; o Bachovoj glazbi kontempliram i pišem na različite načine već dugi niz godina. Osim što Bachova djela redovito slušam, eto, ja i pišem o njima, a jedan osobit doživljaj Bachove glazbe kroz književnost donosim u nastavku. Naime, neznano kako, ali dogodilo se da je početnim tonovima njegove Umjetnosti fuge, točnije Contrapunctusa 1, pošlo za rukom dodirnuti predjele moje vlastite Pustopoljine…
Pa tako, jednog dana naiđem na Bachovu fugu gdje sjedi na modrom kamenu koje kao da se otkinulo od samog neba Pustopoljine s figuricom Naručitelja u svojim rukama. Pritom, zviždukala je početne tonove same sebe dok su se stare netaknute orgulje nalazile nedaleko od nje. Bachova Fuga u D-minor iz zbirke Die Kunst der Fuge u mom je svijetu, svijetu Pustopoljine, uzela lik žene pedesetih godina kojoj kao da je bilo svejedno za postojanje drugih ljudi na ovom svijetu. Svoju sijedu kosu svezala je u punđu u obliku male lopte.
– Da li želiš da te izvedem? – upitao sam je.
– Ne, nije potrebno. – suho je odgovorila. – Bojim se da je sa mnom sada stvarno svršeno. Već dulje vremena u Glazbenom svijetu nemam Izvoditelja. Kad bi se i pojavio izvodio bi me ili u nedovršenom ili potpuno bezosjećajnom obliku. Tek nedavno, dogodilo se da su moji prvi tonovi odsvirani s mjerom koju i iziskuju, ali pokazalo se da se radilo o Izvoditelju koji gotovo da pojma nije imao o glazbi. Njegova sobica u potkrovlju, i njegove orgulje koje nisu bile zapravo orgulje, i na kojima je pisalo nekakvo KX nešto, sve to me je u tolikoj mjeri šokiralo da nakon tog Izvođenja dugo nisam mogla doći sebi. A dugo vremena nije bilo tako. Kad bi me neki Izvoditelj izvodio u Nadstvarnost znala sam biti itekako uzbuđena. Od koje zidove ću se sada odbijati, u čije ušne školjke ulaziti, pitala sam se izvan sebe, maštajući. To je bilo tako slatko. Ne znam, gospodine, koliko uopće sebi možete dočarati razlijevanje tonova u izvođenju jedne fuge u Nadstvarnosti?
Ništa nisam odgovorio. Ipak, svojom šutljivošću potakao sam je da svoju priču ispriča do kraja.
– Možete li zamisliti samo taj osjećaj kad se susretnete s ljudskom emocijom tamo vani, s druge strane ovog svijeta, u Nadstvarnosti? Ubrzo sam shvatila što je moj smisao; oh, pa naravno, barem za trenutak, stopiti se s njom, biti Jedno. Kakav je to samo fuganski osjećaj…
Fuga u D-molu pritom je nesvjesno počela udarati svojom nogom o tlo. Naravno, Tlo se ubrzo pobunilo i učinilo da se njena stopala zalijepe za nj.
– Oh, oprostite, zaboravila sam kako ovdje stvari stoje… – odmah se ispričala Tlu i ja pomislim kako su glazbena djela sve same ucviljene i senzibilne dušice s kojima se treba ponašat kao da su od stakla.
– Gdje su ti djeca? – upitao sam. Radilo se o nekih petnaestak njenih nastavaka koje je Naručitelj skladao kao cjelinu i koje su označene zagonetnim brojem 1080…
– Tu su negdje. – pokazala je rukom neodređeno oko sebe – Znate, oni se još nadaju da će biti izvođeni… – i tu Fuga u D-molu opali plakati. Morao sam to nekako zaustaviti.
– Slušaj, Fugo, dosta je plakanja i žaljenja za starim poretkom stvari. I ja sam tako jedno vrijeme činio, i onda shvatio da čovjek od plakanja ne živi. Znaš kako se Stvarnost ovremenjuje? Svakim trenutkom iznova sve kreće ispočetka. Naše mogućnosti se svode da ili jednostavno ignoriramo cijeli proces ili da ostanemo očarani njime. Predlažem prvo. Osim toga, imam jedan zadatak za tebe. Vodim te sa sobom u jedan novi, vrli svijet. Hoće li se fugice moći jedno kratko vrijeme brinuti same o sebi?
Fuga u D-molu obrisa svoj ucviljeni nosić i potvrdnu kimnu glavom.
– Ne mogu ti obećat bog zna kakvu avanturu, ali ti si mi najbolji izbor s obzirom da želim ispitati glazbenost jednog novog svijeta koji se u međuvremenu ustoličio. Uostalom, s nama ide i jedan Brandenburški pa ti neće biti dosadno.
– Koji?
– Peti.
– Oh, onaj umišljeni. – duboko je uzdahnula – Misli da u svom izvođenju negdje transcendira. Još gore, za vrijeme jednog Izvođenja pročitao je u nekim novinama koje je slučajno dotakao svojim tonovima da se upravo on, pored, naravno, Drugog Brandenburškog, smatra savršenstvom glazbene produkcije našeg Naručitelja.
– Da, načuo sam nešto o tome… – rekoh.
– Nakon toga, Drugi i on postali su veliki pajdaši. Sada su nerazdvojni. Gdje se izvodi jedan, izvodi se i drugi…
– Ali sad mi ne treba Drugi Brandenburški, odlučio sam se za Peti i …tebe i gotovo. – pokušah otklonit nervozu koja me naglo zahvatila.
– U redu, obojica se nalaze na proplanku nedaleko odavde. – pokazala je rukom u jednom smjeru – Drugi po tko zna koji put priča svoju najnoviju dogodovštinu o svom nesvakidašnjem izvođenju u Nadstvarnosti, znate, onda kad se našao u onoj tami okružen zvijezdama…
I tako, sa slikom letjelice Voyager pred očima koja danas pluta po rubovima našeg Sunčeva sustava dovršavam ovaj neobičan doživljaj Bachove glazbe na književni način.
Poznato je da Voyager, kad ga opali kakav svemirski kamenčić, zasvira upravo Drugi Brandenburški koncert Johanna Sebastiana Bacha. Najdalji objekt od planeta Zemlja, ikad stvoren ljudskom rukom, tako, čini mi se, daje glazbeni obol kako osamljenosti ljudske vrste u okrilju prirode, tako i svom beznadnom lutanju bespućima negostoljubiva vakuuma.
– Kakav je to samo književno-fuganski osjećaj! – reče mi Fuga u D-molu kad je na kraju pročitala ovaj zapis.
Siječanj 2012.
Najgori mogući scenarij u društvu u kojem živiš
MARKO POGAČAR: Poslanice običnim ljudima
– …
– Tko da je došao? – ponovim pitanje.
– Neki malac; želi te vidjeti pod svaku cijenu.
– I što hoće?
– Pojma nemam; pitaj ga sam.
Tetka je provirivala kroz ključanicu sobička u koji sam se sklonio ne bih li barem zakratko počinuo. Ovo Kolo mi ne dopušta ni trenutak mira. Duboko uzdahnem i istupim iz sobe. Upitno kimnem tetki, a ona uzvrati identičnim kimanjem samo na drugu stranu, u smjeru doista pristiglog mladića. Koji je tebe vjetar nama nanio, pomislim.
Svakog jutra prethodiš stvarima
Kao što neke druge prethode Tebi
Stajao je i gledao ispred sebe odsutno. Imao je bradu zanesenjačkog tipa, a la Dostojevski, i dječački nevin pogled koji ga je, iz nekog razloga, barem u mojim očima, još više činio sličnim tom fanatičnom Rusu. U rukama je držao tanku knjižicu. Ponudim ga da sjedne, ali odmahnu glavom. Bio je u vidnom šoku kojeg kao da mi je želio prenijeti riječima.
– Vidite gospodine – počeo je – Ni sam ne znam kako sam dospio ovdje, do vas; sjećam se da sam upravo zapisao dva posljednja stiha pjesme koja me dugo mučila i da se onda dogodilo to – našao sam se ovdje s vama, vašom gospođom i tim nadasve čudesnim Kolom…
Činilo se da nikako nije mogao skriti svoje oduševljenje duhovnom skalamerijom koja se sada ponosno okretala u njegovu prisustvu. Kolo na sve djeluje ili kako bi kazao jedan norveški pisac, a moj dobar znanac: „ i nikog ne ostavlja bez svog traga u sebi“.
– Dođite, pokazat ću vam ga izbliza. – dobrohotno rekoh i povedoh mladića do Kola – Došli ste ovuda! – te mu pokazah središnji otvor onog manjeg Kola koje se vrtjelo na osovini većeg. To manje Kolo potpuno je zadiralo u sobu, gotovo se moglo tretirati kao dio namještaja, dok se ono veće, puno moćnije, već gubilo u vanjskom prostranstvu čudesnog žutog odsjaja.
– Ne razumijem… – prošaptao je.
– Ništa strašno, pjesma je bila povod da vas manje Kolo uzme pod svoje. Naime, vi pripadate sadašnjosti, a u ovom trenutku u kojem teče ovaj naš razgovor, teče i vaš život izvan ove prostorije… Dakle,… – pritom podignem tanku knjižicu u mladićevim rukama kako bih pročitao ime autora – … Marko, možda se sada krećete jednom od zagrebačkih ulica u susret svojoj dragoj kako biste joj objavili da ste danas imali sreće i napisali jednu duboku pjesmu, a možda idete samo u susret prijateljima kako bi se još jednu noć namrtvo napili…
– Čekajte! – povikao je Marko – Doista sam se kretao jednom zagrebačkom ulicom i zastao na jednom osvijetljenom mjestu, izvadio notes i zapisao ta posljednja dva stiha, ali nisam išao svojoj dragoj ni svojim prijateljima, išao sam u Booksu… znate, to vam je jedan književni kafić odnosno kafić u kojem se okupljaju književnici… Tamo se, naime, održavala večer poezije, a ja sam bio domaćin-urednik…
Manje Kolo na to zaškripa i na svom ekranu prikaza tu malu pustaru duha s pjesnicima. Pjesnici su svako malo zazivali Markovo ime, ali ne u ulozi vehementnog pjesnika već više u kontekstu organizacije pjesničke večeri. „Marko će to srediti, on je dobar dečko“, „Prepustite to Marku“… čulo se sa svih strana za potrebe osiguravanja dovoljnog broja stolica za publiku, pića i umjerene količine slastica, kako je to već uobičajeno na pjesničkim večerima.
– Eto, povlače vas na rukav na svakom koraku, kako biste im služili… Vjerojatno vam još uvijek udjeljuju i savjete kako da pišete, je li tako? – podrugljivo se osmjehnem.
– Gospodine, nemate uopće pravo…
– Baš ste skroman mladić! – bez mog dopuštenja i tetka se ubaci u razgovor. Na prvu se moglo zamijetiti da je ostala zatečena mladićevom pojavom i da je spremna bacit se na njega upravo ovog trenutka.
– Hvala, gospođo, ali ja zaista… – zbunio se Marko.
– Za vas sam tetka, samo tetka – reče Tetka sneno pružajući mu svoju ruku s crveno nelakiranim noktima.
Stvari za trenutak kao da mi počeše izmicati iz ruku. Manje Kolo pojača svoju vrtnju i ja dograbim Tetkina ramena i okrenem ih u smjeru kuhinje.
– Siguran sam da je naš gost žedan. Đus, grejp ili nešto drugo, mladiću? – upitao sam na brzinu zbunjena mladića.
– Može sok od jabuke – na kraju je skrušeno zatražio.
Nikog nema na tavanu
znam to
jer je iznad nas užareni betonski krov,
srebrni nosač neba,
i uopće nemamo tavana.
toliko je stvari
koje praktično definiraju odsustvo.
tavana.
kuće.
svijeta.
sobom se rasipa plitki pospani zvuk
kao da su se na tavan uvukli puhovi, ali,
već sam rekao,
nema tavana.
više nam ne preostaje obala. čvrste točke su
predale svoje zidove.
sutra ću obaviti tristo
odgođenih telefonskih poziva,
već dugo ne mogu
podnijeti verbalnu bliskost.
počeo sam po četvrti put
gledati Fitzcarraldo.
Ponovno uzeh u ruke mladićevu tanku knjižicu. Naslov je glasio Poslanice običnim ljudima, iznimno duboka i zahtjevna poezija. Iznenađujuća za ovo doba…Možda svi pjesnici tako dobro pišu, ali teško je u to povjerovati, trebalo bi pitati onog Tomicu Bajsića, on to sve prati.
– Slušajte mladiću, iako izgledam kao da imam godina kao i vi, uzimam si za pravo ocjenjivati vašu poeziju i vaš život kao da mi je dvostruko više. Ona, to jest vaša poezija, iako iznimna, hrvatskom društvu je apsolutno bespotrebna – u ovom obliku. Ono danas počiva na mnogo beskrupuloznijim zasadama kao i mnoga druga tranzicijska društva danas.
– Jedino mi se francusko čini iznimkom! – povikala je tetka iz kuhinje – Pročitala sam neki dan da su Francuzi najdepresivniji narod od svih! Ti su sigurno ludi za poezijom i romanima!
Naše poglede zakratko okrenute tetki vratismo jedan na drugoga.
– Ljude ne zanima poezija. Nikad ih i nije zanimala. – nastavio sam – Poezija zanima samo pjesnike, pišeš pjesme isključivo zbog sebe kako bi sebe podržao u svijetu, kako bi uopće preživio. Naravno, te tvoje pjesme mogu zanimati još samo ljude koji isto tako pišu pjesme. S romanima je drugačije. Njih čitaju i ljudi koji nisu pisci. Jedino još romani, kako tako, drže vodu. Drugim riječima, pokušajte napisati roman ukoliko želite otisnuti svoj bitak u prašinu bivanja…
– Ali, ja ne želim pisati ono što, kako kažete, ljude zanima. Pjesme su u meni i izlaze kad one to hoće…
– Da, razumijem…još ste mladi. Sve u svoje vrijeme. Nego… jeste li upoznali onog Perišića? – povedem razgovor u drugom smjeru.
– Da, imao sam ga prilike upoznati, nekoliko puta smo bili na pivi u Gjuri…
– Noćna ptica, taj Perišić – promrmljam – Za sebe tvrdi da je Velik Igrač ali i dalje nikako da se udostoji napisati jedan pravi i veliki roman…
– Ali kako se piše ‘veliki roman’, gospodine, ako smijem znati? – mladić je sada postao znatiželjan iako se vidjelo da ne očekuje bog zna kakav odgovor.
– Zamisli najgori mogući scenarij u društvu u kojem živiš i eto ti velikog romana! – kazao sam bez većeg razmišljanja – Kao primjer mogu ti poslužiti romani onog Šveđanina, Larssona, Stieg Larssona. Za njega danas tvrde da je predvidio pojavu onog ubojice Brevika u skandinavskom društvu, a on je samo zamislio najgori mogući scenarij…
U tom trenutku stiže tetka sa sokom.
– Evo, mladiću moj – reče tetka i pruži Marku čašu zelena soka popravljajući punđu drugom rukom.
„Dostojevski“ obori oči.
– Čula sam – poče tetka kao obraćajući se meni – da ti je 50 eura na Silvestrovo kazao da je Brevik učinio nešto epohalno: onaj idealan život u skandinavskim zemljama, o kojem smo svi dosada maštali, da je porušio kao kulu od karata…
Bilo je očigledno da je željela pred mladićem ispast pametnija nego što je to bila. Ali on kao da nije obraćao pažnju na nju. Uperio je svoj dječački pogled prema meni.
– A što bi mogao biti najgori mogući scenarij društva u kojem živim? – upitao je.
Vratim smiješak na lice kao Toni Soprano pred Christopherom Moltisantijem u čudesnom umjetničkom serijalu.
– To je na tebi – da ga prepoznaš, uočiš, izmisliš – što god! – kazah nastavljajući oponašati stil televizijske gangsterske zvijezde zakratko hvatajući mladića za ramena.
Ali u tom trenutku prostorija u kojoj smo boravili iz temelja se zatrese; jednom, pa onda još jednom. Netko je bio vani, netko izvan ovih zidova, hodao je ovom zemljom, i bio očito jako velik. Mladić uplašeno pogleda u nas.
– Je li ovo stvarnost? Je li se ovo uistinu događa? – upita nas uplašeno.
– Probaj ovo prepričati svojim pjesnicima u Booksi! – podrugljivo kažem – Ne mogu podnijeti misao o kulturi koja nije skopčana sa stvarnošću. Riječi se ispisuju krvlju i moraju moći zaboljeti dok se čitaju, samo ih treba znati moći napisati na pravi način. Evo ti jednog koji upravo tako čini! –pokazah u smjeru prozora odakle je dolazilo sve veće podrhtavanje. Postajalo je sve jasnije da je podrhtavanje dolazilo od koraka koji su se približavali, koraka iznimno velikog bića.
– Inače, ne moraš ništa brinuti, on je samo jedan od Magičara na proputovanju Izgubljenom Zemljom Uma.
Uskoro, ogromno lice francuskog pisca Michela Houellebecqa, nalik licu stare kornjače, proviri kroz jedan od visokih prozora. Natprirodne veličine morao se sagnuti kako bi zavirio u prostoriju, toliko je bio ogroman.
– Ta nije li i ovo samo jedna od mojih maštarija uma? – prošapta kao za sebe zavirujući nehajno u unutrašnjost prostorije.
Potom se uspravi i uz podrhtavanje tla udalji nastavljajući svoje, po svemu sudeći, beskrajno lutanje…
Siječanj 2012.
Large Hadron Collider i kraj svijeta
Boris Bosančić: U ZEMLJI PLAVOG NOJA
„… Svi mi, moj Teo, vrlo dobro znamo tko smo, odakle smo i kamo idemo: Nitko Iz Ništavila u Ništavilo. Ali eto, čitava ova bajka s čovječanstvom, ta više neizdrživa svijest o vlastitom postojanju, možda se ponavlja milijunima godina. Jedno vrijeme na nekoj planeti u svemiru proklija život, relativno dugom evolucijom razvije se ljudska vrsta, dođe se do faze svijesti te iz protivnih snaga u samoj svijesti – jednostavno se propadne, nestane. I tako unedogled. Zasigurno se pitaš zašto tako govorim, odakle izvire taj moj, na trenutke i meni, nepodnošljivi pesimizam? Pa evo, potrudit ću se i pokušati objasniti nešto što mi svakih nekoliko noći tjera san s očiju, ali ne mogu si pomoći, takav sam i ti me znaš takvog.
Sve u svemiru može se usporediti sa životom i smrti zvijezda. „Život“ života bi po toj univerzalnoj analogiji tako odgovarao normalnoj fuziji vodika u helij koja se neprestano događa u jezgri Sunca i koja se prema van manifestira prekrasnom plamtećom loptom o kojoj se, onda, pišu pjesme. Prisjetimo se samo kako je nastao život! Prvo su se pojavile bakterije u vrućim praoceanima zemlje, onda su došle amebe i koralji, pa ribe i ostale životinje. Sve je to trajalo neizmjerno dugo. Godinama, stoljećima, milenijima, milijunima godina. To doba se, dakle, može usporediti s fuzijom vodika u helij u središtu sunca. A onda, na samom kraju, pojavio se čovjek i, zapravo, najavio kraj života. Kada se sunce približi svome kraju na desetke puta poveća svoju veličinu. Postane velika užarena lopta koja proguta sve objekte u svom okruženju. Ali ta neizmjerna snaga i surovost kratkog su vijeka, otkrivaju se varljivim. Ne prođe dugo vremena i sunce ili eksplodira ili naprosto zgasne. Ono što na kraju preostane mali je bijeli patuljak ili podmukla crna rupa. Ne bi li se pojava čovjeka mogla na sličan način protumačiti, kao neslućeni rast života pred sam njegov kraj? Ta čudnovata svijest koju je čovjek zadobio da bi se mogao baviti filozofijom i znanošću kao tek grandiozna i nemjerljiva veličina ali kratkog vijeka? Dakako, ništa nas u tome ne sprječava. Svemir bi sa svojim tajnama ostao i nakon našeg nestanka. Pitanje koje bi se moglo opravdano u tom kontekstu postaviti bilo bi – da li je uopće bila riječ o tajnama? Mi smo se pitali, ali svako pitanje prije svega spada u gramatiku! U gravitacijskom sažimanju naše znanje jest prokleto znanje koje nas i vodi ravno u crnu rupu. Ne možemo mu se oduprijeti. Znanje je tu samo kako bi okončalo život i naše postojanje.
Zamislite svijest koja, da bi sebe objasnila, mora posegnuti za isto tako svjesnim bićem i njemu pripisati moć stvaranja – same sebe. To nam govori da se svijest sa svojim postojanjem ne može nositi. Ona je čudo prirode, neshvatljivost po sebi, vrh stabla života koje će uskoro biti posječeno.
Sveta tuga kraja života zbog toga zahvaća mnoge umjetnike i romanopisce. Mi nismo nekada lijepo živjeli pa sada imamo problem. Ne, mi smo, čim smo se pojavili, najavili kraj živućeg svijeta, mi smo ti pogrebnici životne alijanse koja je imala sreću jedno vrijeme egzistirati na jednoj planeti. Svijest je oružje koje će okončati muku umornog i dotrajalog života. Dovoljno je samo da se dovoljno dugo pita, da ima nemjerljiv apetit prema znanju…
Naša svijest će udariti, samo što nije. Možda i uskoro, u Švicarskoj u CERN-u u kojem je već nekoliko godina u pogonu Large Hadron Collider, divovski sudarač čestica. Ne kažem da će minijaturne crne rupe za koje se tvrdi da bi Large Hadron Collider bez problema trebao stvoriti biti i okidač kraja svijeta. Samo slutim da razvoj znanosti ide u tom jednom pogibeljnom smjeru. Tako mora biti jer tako hoće naša svijest. Davno smo zagrizli jabuku s drveta znanja i uskoro ćemo shvatiti zašto je to bio grijeh.
Ako su prvi trenuci svemira bili tako nepostojani i konfuzni kako o tome pričaju znanstvenici i plus što su se odvijali na mikroskopskoj razini ne vidim prepreku da naši znanstvenici uskoro ne dođu do vrlo sličnih uvjeta u laboratorijima CERN-a. I onda, paf! Vjerojatno će kad-tad zbog nestrpljivosti nekog laboranta koji neće do kraja provjeriti sve uvjete eksperimenta morati doći do Velikog praska – a čega drugog!
Kratki trenutak prije uobičajene inflacije, ubrzanog širenja novog svemira i svoje smrti možda će jedan od tih veleumova shvatiti da je stari svemir nastao u jednom isto takvom laboratoriju prije ravno 14 milijardi godina. To bi zaista bio trenutak za pamćenje iako ga se naravno nitko ne bi imao prilike sjećati. U jedno bi se stopili znanja filozofije i znanosti, bez problema bi se otkrili ti toliko traženi početni uvjeti koji su vladali na početku stvaranja svemira: svemir je nastao u laboratoriju, a početne uvjete stvorili su znanstvenici prethodnog svemira. Ali to bi bio izrazito kratak trenutak – 10-33 sekundi – kako su ga točno izračunali znanstvenici našeg svemira. Nakon njega novi svemir a time i novi ciklus svega otpočeo bi sa svojim postojanjem. Sada je valjda svakome jasno zašto film Odiseja u svemiru 2001 završava u bijeloj čistoj sobi nalik laboratoriju…“
>>> tekst je izvorno objavljen na Lupiga.com.
Prosinac 2011.
Od rođenja do starosti i umiranja jednog alternativnog rock banda
THE PIXIES
Tetka mi namignu i uključi mikrofon. U istom trenu počnem govoriti u kameru koja je visjela na nevidljivim nitima iznad Kola…
The Pixies – ili pokazivanje rođenja, djetinjstva, mladosti, zrelog doba, starosti te umiranja jednog alternativnog rock banda, s tim, da bih tu ponovio opservaciju iz posta o Radioheadu – ‘alternativno’ se više-manje odnosi na ‘umjetničko’ u rock odnosno postomodernoj glazbi. The Pixies su utjecajan band, band koji je uzor i magnet za mnoge druge glazbenike/rokere koje cijenim; čini mi se čak, da nijednog važnog glazbenika 1990-ih nisu ostavili bez svog traga u sebi: Thom Yorkea i Radiohead, Curt Cobaina i Nirvanu, tu je i čak i …
U tom trenutku krajičkom oka primijetim da je tetka počela čitati nekakav časopis, ljuljajući se u svojoj mreži, ne mareći za snimanje. Zaboravim što sam htio reći. Ipak, ubrzo se saberem i nastavim:
Spoj, na svoj način, melodične gitare, ekscentričnog vokala, i izluđujuće ritam sekcije promijenio je dotadašnju glazbenu rock scenu i najavio ulazak u alternativne 1990-e. Tekstovi Black Francisa, frontmena grupe, uglavnom su kongelmerat zabranjenih tema, poput religioznog fanatizma, biblijskog nasilja, incesta i sl. Ipak, Pixiesi će ostati zapamćeni po mnogo čemu; osim po neopisivoj energiji posvema originalne glazbe, svakako i po hrabrosti da budu drugačiji u dobu kad se činilo da je i sam rock skrenuo u komercijalne vode.
Kada je Thom Yorke došao na koncert bostonskih anonimusa negdje s kraja 1980-ih jedino što je iz Amerike u glazbenom smislu poznavao bio je Bon Jovi. Bezmalo, doživio je iznenađenje kad je čuo bostonsku četvorku. Uvijek razmišljam o trenutku kako je šokirano-oduševljeno pogledivao na Jonnija Greenwoda i možebitno ostale članove budućeg Radioheada nakon svake odsvirane stvari.
Moje poimanje o glazbi Pixies su se mijenjali postepeno. Zbog godina, nisam ih mogao pratiti od samih početaka karijere. Dok sam bio u U2 fazi oni već prašili po koncertima svoje prve vinil uratke. Pixies sam otkrio kad i sav „ostali svijet“ – s Monkey Gone to Heaven, njihovim najvećim a pokazat će se i jedinim pravim komercijalnim hitom iz 1989. U to vrijeme bio sam u vojsci, točnije, u ljubljanskoj vojnoj bolnici na liječenju iščašenog nožnog zgloba, kad se iz radija mojom bolničkom sobom, u kojoj sam bio smješten s još dva svoja druga, prolomio uvodni distorzirani rif Monkey Gone to Heaven najavljujući koncert Pixiesa u Ljubljani. Bilo je to prvi put u životu da sam čuo Pixies. Kad po prvi put čujete nešto dobro zahvati vas najprije čudan osjećaj. To se i meni dogodilo. Sjećam se da me je Ljupče, jedan od dvojice vojnika s kojima sam dijelio sobu i s kojim sam se sprijateljio u tih mjesec i pol dana provedenih u bolnici, nakon odslušane pjesme prebacio na svoja leđa te me iznio van, na travu bolničkog parka, da zapalimo jednu. On sam, ipak, slušao je Iron Maiden pa mi je pričao kako su na Ohridskom jezeru on i njegovo društvo, znali ponijeti kasetofon s dvije glave i puštati Mejden do kasno u noć i opijati se. Tu noć smo uspjeli prošvercat litru Vekije u našu sobu, a ja sam upriličio koncert na stolu s gitarom i nogom u gipsu za vrijeme kojeg mi dogodilo da u jednom trenutku spontano odsviram i legendarni E-Fis-Fis-G-D rif… – uvod u Monkey Gone To Heaven.
Kad sam se vratio iz vojske nabavio sam Doolitle, a nedugo poslije i dva ranije objavljena albuma. A danas se, eto, rodila ideja da njihovu diskografsku povijest prikažem kroz svima razumljiva razdoblja ljudskog života.
Rođenje – Come in Pilgrim
Način rođenja je Come in Pilgrim, mini LP koju su izdali 1987. Osam pjesmuljaka, svaki ne dulji od tri minute osim naslovne Caribou. Čak i Vamos koji se pojavljuje i na Surfer Rosi, rock-estam session, u prvotnoj verziji ne prelazi tri munute… U najpoznatijoj pjesmi s tog mini LP-a – I’ve been tired – Pixiesi uvode ritam brojanja „jedan, dva, tri“ umjesto uobičajenog „jedan, dva tri, četiri“. Kad sam prvi put čuo pjesmu doslovno me izbacila iz takta. Isla de Encanta su Pixiesi u svojoj biti. Ako postoji pjesma koja izriče njihovu bit i koju će svirati svugdje bez napora to je ova španjolska drmačina u trajanju od jedne minute i četrdeset i jedne sekunde. Pravi fanovi grupe shvaćaju o čemu pričam.
Djetinjstvo – Surfer Rosa
Djetinjstvo grupe reprezentira Surfer Rosa, dječji razigran album koji je, čini se, samo nastavak prethodnog mini LP-a. Uvodnu Bone Machine svaki alternativni rocker mora poželjeti odsvirati sa svojim bandom. Obrnuto udaranje u doboš i bas papuču svakog normalnog bubnjara mora dovesti na rub živčanog sloma. A tek vrištanje članova banda nakon drugog refrena kao uvod u solo koji se sastoji od jednog jedinog akorda… Pokušavam zamisliti izraz lica Thoma Yorka kad je Bone Machine čuo prvi put, pretpostavljam, upravo na spomenutom koncertu s kraja 1980-ih. Ostale pjesme sa Surfer Rose izgledaju kao da su se izlegle iz istog gnijezda koje je svio uvodni song. Ipak, Where Is My Mind kao da ne možemo strpati u isti koš. Pjesma je to koju danas čak obrađuju i u klavirskoj izvedbi. S izrazitom melodioznošću pogađa u svojoj biti i s obzirom na ne tako rijetku situaciju iz svakodnevnog života – gdje mi je bila pamet…
Mladost – Doolittle
Što reći o Doolitlu? Moj bratić ima njegovu naslovnu kompoziciju Debaser na svom mobitelu kao što ja imam Radioheadov Bloom na svom, a moj bratić vam je veliki autoritet u glazbi… Tame i Crackity Jones nas ponovno vraćaju na brojanje do tri i luđačku dernjavu, Pixies u najboljem izdanju. S Gouge Away već su naučili brojati do pet… Neke pjesme će se tek kasnije otkriti poput Wave of Mutilation, The Best Of kompilacija izišla 2004. upravo nosi takav naziv. Na albumu su se našle i neke stvari koje čovjek ne bi prepoznao na prvu da su „Pixies stvari“ poput Here Comes Your Man ili La La Love You. Izlet s komercijalnim aspiracijama ili samo umjetnička sloboda? Hey je napokon jedna balada u Pixies stilu. … Be trying to meet you… Pixiesi pokazuju da ne moraju biti samo deračina i vrištanje.
S izvrsnim završnim dijelom u No. 13 Baby u kojem Pixiesi sviraju kao za rock udžbenik završava izvrsni dokumentarac koji donosim u prilogu. Jedan ton gitare i bass koji vrti beskonačni krug… Ako raj za rokere ima prateću glazbu onda bi to trebala biti ova iz završnog dijela No. 13 Baby.
Zrelost – Bossanova
Osobno, najbolji album Pixiesa kojeg je Ante Batinović u svojoj emisiji Rock-Express na drugom programu Radio-Zagreba s početka 1990-ih puštao unedogled. Apokaliptična uvodna Ceccilia Ann, pa onda ništa manje energična Rock Music uvod su u album u kojem su deračina, vrištanje i distorzirani zvukovi dobili svoju mjeru. Bossanova predstavlja profinjenu deračinu, profinjeno vrištanje, profinjenu distorziju. I naravno, uz ples na rubu komercijalnog; zbog toga se vjerojatno mnogi Pixies fanovi neće složiti sa mnom da je Bossanova uistinu njihov najbolji album. Ali kad je čovjek zanimljiv? Kad je mlad ili kad je u zrelom dobu? Za vrstu glazbe koju Pixies sviraju možda to doista jeste mladost, ali probajte danas poslušati Bossanovu. Iznenadit će vas svojim skrivenim dijelovima koje niste primijetili prvi put. Produkcija je neizmjerno sofisticiranija, bogatija, a da zvuk Pixiesa pritom nije ništa izgubio. Svaka pjesma predstavlja malu glazbenu čaroliju. Najveći hit s albuma je Velouria, ali izrazitom pjevnošću se još ističu Allison i Ana, svaka na svoj način (Allison je drmačina, Ana balada u Pixies stilu), tu je i Dig for Fire. Is She Weird već ima nešto bolesno u sebi, ponovno Pixiesi „ne znaju“ brojati u ritmu kako se to od njih očekuje, već kao da cijelo vrijeme imaju viška akord. Druga strana vinilskog uratka Bossanove kao da je nastala od iste glazbene smjese. Započinje ponovno s apokaliptičnim zvukovima Down to the Well, slijedi The Happening koji kao da istu temu obrađuje na malo drugačiji način samo pojačavajući energiju. Na kraju, album ipak završava u smirujućim zvukovima najprije himnične Stormy Wether a potom gotovo bebski-dječje Havaline.
Starost – Trompe le Monde
Teški i ponavljajući distorizirani gitarski rif u U-Mass govori vam sve – Pixiesi su došli do kraja. Sve češće gitare se samo „testerišu“ kao u Alec Eiffel, a neka tuga i frustriranost se provlače čitavim albumom. U mom stvarnom svijetu počinjao je neshvatljivi rat. Bježao sam od stvarnosti granata u glazbu koja se također urušavala. Da li zbog rata, ili nečeg trećeg, Trompe le Mond nikada nisam zavolio. Kao da se osjećala zasićenost i neslaganje članova banda između sebe. Zapravo, dogodilo se ono neminovno – raspad, a ne kao u slučaju The Rolling Stonesa kojima je ostvarena karijera, izuzev možda samih početaka, služila za proizvodnju para i privlačenja pozornosti javnosti.
Glazba je Pixiesima bila krv, kada su je svu popili prestali su postojati. Bili su i ostali prirodni sa svojim prirodnim rođenjem i pravovremenom smrću. Tako sam barem mislio u tom trenutku…
Nakon Trompe le Monde članovi grupe su se posvađali i potom razišli. Oni koji su utrli put eksploziji alternativnih bandova 1990-ih između kojih vrijedi izdvojiti i jednu Nirvanu i jedan Radiohead nisu nimalo mogli uživati u plodovima slave koja ih je tek očekivala.
Ono što se dogodilo 2004. ostat će mi nejasno do današnjeg dana. Band se ipak odlučio okupiti kako bi poput The Rolling Stonesa namlatio pare koncertnim turnejama. Možete mi pričati što god hoćete, ali riječ je o četiri mrtvaca koji danas sviraju, koji na današnjim koncertima ne komuniciraju s publikom, već hladno najavljuju i odjavljuju pjesme uglavnom mehanički ih prašeći. Recite mi, vi fanovi, zašto band nakon okupljanja nije izdao nijednu jedinu pjesmu? Tako, bez odgovora na postavljeno pitanje, na pomalo tužan način, valja mi završiti ovaj glazbeni osvrt.
– Hej, nemoj više pisat te osvrte… – dobaci mi tetka zaustavljajući snimanje.
– Zašto?
– Riječi ti nisu neke. Nije to za tebe. Piši kako osjećaš ili nemoj pisati. Nitko neće umrijeti ako ti ne napišeš klasični osvrt o nekom bandu i pročitanoj knjizi. Pozovi, brate, ljude ovdje, pokaži im ovo naše Kolo kao što si to učinio s onim starčićem (Planck) pa da vidimo kakvi su kao ljudi…razumiješ?
Ah, ta tetka; ali, moram priznati, riječi su joj imale težinu… Dosta snimanja, čitanja prethodno napisanog teksta, kao da će taj moj osvrt objaviti u nekakvom glazbenom časopisu. U trenutku shvatim da sam iznevjerio Kolo. Idući put Black Francisu dolaziš ravno u ovu sobu i da vidimo što ćeš imati za reći u svoju obranu na temu pjesme Nimrod’s son; ako povedeš ostale možda i održite nekakav mini koncert. Dvojim, jedino, zbog naknadnog okupljanja banda 2004. i mrtvila glazbe koje je tada uslijedilo.
– Ali ti ih pozovi onakve kakvi su bili 1989.… Znaš da smo s ovim Kolom svemogući… – ubaci se tetka.
– Vidiš, to ti uopće nije loša zamisao… – na kraju sam se, htio-ne-htio, morao složiti s tetkom.
Prosinac 2011.
Književnost i zbilja
Michel Houellebecq: KARTA I TERITORIJ
Michel Houellbecq napisao je neopisivo dobar roman, prema mojemu skromnom mišljenju, svoj najbolji; roman na kojem bi mu svaki pisac trebao pozavidjeti, ali svakako ne zbog istančanih lirskih opisa prirode à la Lamartine ili pronicljivosti u pronicanju psihologije likova svog romana u stilu Dostojevskog, više zbog kretanja oko i u srži bitka književnosti odnosno odašiljanja jedne vrlo ingeniozne romaneskne kritike društva u kojem živi. Krajnji je cilj svakog romana, složit ćete se, na najbolji mogući način oslikati vrijeme u kojem živimo, i u kojem je roman nastao, prikazati sve njegove bitne momente, događaje i likove, sažeti bit vremena kao i društva u cjelini; a pogotovo, ne libiti se tom istom vremenu odnosno društvu, pritom, otvoriti njegove najbolnije rane. Na tome mu zavidim, jer te je ciljeve Michel Houellebecq ovim romanom maestralno ostvario. Napokon, i književna kritika u Francuskoj morala je odložiti svoje oružje kojim ga je prethodnih godina bespoštedno ranjavala – Michel Houellebecq je za roman Karta i teritorij napokon dobio i Goncura – najprestižniju književnu nagradu u Francuskoj.
Pisati i neprestano doticati bitak, na to se ukratko svodi pisanje M. H. Pisati lepršavo, opušteno, čak i o malim i nevažnim stvarima zanimljivo, a s druge strane ludički kompetentno, pa i o najzahtjevnijim temama, s pregršt osobnih i inih referenci na stvarne nazive ulica, vina, osoba, regija, jela, pa čak i vrsta slikarskih uljnih boja – to može samo pisac od formata kakav M. H. jest. Ipak, u tom svjetlu ne mogu ne spomenuti optužbu jednog književnog časopisa za „Houellebecqovo besramno citiranje Wikipedije“. Što reći? Sâm pisac odgovorio je da je ono što je našao na Wikipedijinim stranicama – a Wikipedija mu očigledno služi kao nepresušan izvor književne građe – samo književno obradio, a što osobno smatram sasvim prihvatljivim odgovorom.
„Djelo u meni se mora najprije skrutnuti da bi izišlo van“ kaže na jednom mjestu pisac, zapravo, citirajući sam sebe. O čemu je riječ? H. je upotrijebio vrlo zanimljiv fabularni postupak koji se možda i ne mora smatrati originalnim u tolikoj mjeri, koliko može postati vrlo primamljiv za pisce u ovom stoljeću – naime, kao jedan od likova romana pojavljuje se i sâm autor, upravo kao „slavni francuski pisac Michel Houellebecq“ i o kojem se govori kroz prizmu pogleda Jeda Martina, slikara-umjetnika, a zapravo glavnog lika romana odnosno kroz prizmu trećeg lica kroničara njegova života. Naravno, da H. nije izdržao i da mu je takva forma romana omogućila britke i neuvijene odgovore francuskom medijskom establishmentu na njegova redovita prozivanja.
Reputaciju pijanca stvorili su mi novinari, znate; čudno da nijedan nije shvatio da ja puno pijem u njihovoj prisutnosti samo zato da ih mogu podnijeti… Kako ćete se naći s nekim tko radi za Marianne ili Le Parisien libere, a da vam isti čas ne dođe da se izbljujete. Glupost i konformizam tiska su ipak nepodnošljivi…
I kako nakon tih rečenica ne steći neprijatelje? Kada se o društvu danas progovara kroz umjetnički izričaj onda književnost postaje najnezahvalnija umjetnost od svih a književnicima najteže od svih, jer začuđujuća nedvosmislenost riječi toliko nemilosrdno otvara rane u društvenom tkivu oko sebe da se autori ubrzo nađu opkoljeni čitavom vojskom neprijatelja. To se jednostavno ne može izbjeći, društvo je danas u takvom stanju kakvom jest, stoga, sudbina dobrog pisca je danas, recimo to otvoreno – vrlo zajebana.
U središte svog romana H. tako smješta slikara-umjetnika oko kojeg se ispleće više-manje uspješno-tužna životna priča svakog velikog umjetnika. Njegova platna uspijevaju dostići basnoslovne cijene na tržištu umjetnosti dok on, s druge strane, svršava sa svojim životom bez osjećaja bilo kakve ispunjenosti i smisla, ako se o tome uopće može govoriti kad se analizira život umjetnika. Hladno bi se moglo ustvrditi jedino to da je kao umjetnik poštivao nekakav unutarnji glas koji ga je vodio od jedne do druge umjetničke faze u svom stvaralaštvu.
… biti umjetnik značilo je, u njegovim očima, prije svega biti netko poslušan. Poslušan misterioznim, nepredvidivim porukama što ih je, u pomanjkanju boljega i zbog nepostojanja svakog religioznog vjerovanja, valjalo okvalificirati kao intuicije, porukama koje su međutim zapovijedale na neodložan, kategorički način, ne ostavljajući ti ni najmanju mogućnost da se izvučeš – osim gubeći svaki pojam integriteta i svako samopoštovanje. Te poruke mogle su podrazumijevati da uništiš neko djelo, odnosno cijelu skupinu djela, da bi se uputio u radikalno novom smjeru, a katkada i bez ikakva smjera uopće… Po tome, i samo po tome, mogao se položaj umjetnika katkada okvalificirati kao težak.
Nesretno djetinjstvo, gorka adolescencija, samoubojstvo majke, razočaravajući životni put oca, težak i napet odnos s njim, sve su to preduvjeti, poučava H., za oslobođenje umjetnika u nama, onog koji nikada „nije prianjao uz život“. Pa iako mu je u romanu priuštio i spavanje sa zavidnim ljepoticama putenom Malažankom Genevieve ili neodoljivom Ruskinjom Olgom, Jed Martin se tvrdoglavo drži svog osnovnog, iluzornog nauma koji ga malo-pomalo na kraju odvodi u potpunu samoću – objektivno prikazati svijet kakav jest, naravno, više u onom smislu kako je to ustvrdio Heidegger, nego sa stanovišta nekog „tko poznaje život“ odnosno njegovu praktičnu stranu plaćanja režija ili borbe za vlastitu državu.
Naravno, u tome djelomično uspijeva, i s uljepšanog prikaza proizvoda industrijskog doba putem fotografske tehnike prelazi na Photoshop obradu Michelinovih karata regija Francuske, da bi se u narednoj fazi stvaralaštva iskazao i kao klasični slikar. Vraćajući se temi industrijske ere na jedan kolosalan način započinje stvarati seriju platana ljudskih zanimanja: „Maya Dubois, asistentica teleodržavanja“, „Voljena, escort-girl“, te izrijekom u romanu najuspjelije platno „Bill Gates i Steve Jobs razgovaraju o budućnosti informatike: konverzacija u Paolo Altu“ primjeri su umjetničkih djela koja već samim svojim nazivima u današnjem čitatelju asociraju na nešto poznato i vrlo utjecajno iz društvenog miljea, stvarnost, moguću svakodnevicu koju proživljavamo ili ne proživljavamo. Nemoguće je ovdje ne uočiti profinjenu ironiju kojom neprestano pršti Houellebecqova proza i koja nam tako dobro sjeda, nama, čitateljima s početka 21. stoljeća. Jedna od najprivlačnijih spisateljskih crta francuskog pisca jest upravo način na koji iskazuje ironiju. Pitamo se, zar je moguće da su moderna društva utemeljena u laži u tolikoj mjeri da svaki istinit tekst o njima neizbježno mora biti prožet tom neugodnom stilskom figurom? Čini se da jesu.
U vezi „serije zanimanja“ zanimljivo je primijetiti da se Jed Martin slama u onom trenutku kad pokuša prikazati vlastito zanimanje na platnu – „zanimanje“ samog umjetnika. Pa tako, „Damien Hirst i Jeff Koons međusobno dijele tržište umjetnosti“ postaje neuspjela ali i u dovoljnoj mjeri indikativna slika ove faze. Koonsovo lice je nemoguće prikazati, lice u kojem se miješaju asketizam i razvrat, lice, kako piše H., „mormona pornografa“ koje Jed retušira u više navrata, svaki put bezuspješno. Protivnost na kojima počiva svaka umjetnička priroda nužno za samog umjetnika ostaje tajna, on je nikad neće doznati, a što je još gore – nikad je neće biti u stanju izraziti.
U posljednjem dijelu romana, povukavši se u bakinu kuću na selu, Jed Martin živi odvojen od ljudi, i tek pred samu smrt, u bezazlenom intervjuu nekom umjetničkom glasilu, razotkriva čime je bio umjetnički zaokupljen u svojih posljednjih deset godina života: propadanjem, kako samog života tako i njegovih „proizvoda“, ljudske civilizacije u cjelini, u kojem do izražaja dolazi, u vremenu sporo-nastupajuća, s ljudske točke gledišta teško primjetljiva, ‘agresivnost biljaka’. Izrađuje video-uratke u kojima izgleda simbolizira uništenje ljudske vrste. Sve rukom čovjeka stvoreno nestaje kao i sâm čovjek.
Tonu, na trenutak kao da se otimaju, a onda ih uguše naslage bilja. Zatim se sve smiruje, ostaju još samo biljke što ih miče vjetar. Trijumf vegetacije je totalan.
Karta i teritorij roman je, a ujedno i esej, o suvremenoj umjetnosti, u njemu se spominju najveći umjetnici našeg doba, međutim, slikarstvo se razmatra više s ‘esencijalističkog’ nego ‘formalističkog’ stajališta. Povratkom na, uvjetno rečeno, figurativno slikarstvo, esencija ponovno zadobiva na važnosti, a odatle i slikarski motiv, ono što slika prikazuje, dok formalističko gledište, po kojem su uporaba boja, svjetla-sjene i sl. ono primarno u djelu – pada u drugi plan.
Houellebecqovo pisanje nalazim kao ono pisanje koje oslikava književnost 21. stoljeća, „figurativno“ u književnom smislu, sa strukturom, radnjom, likovima i svim ostalim, a opet tako nepredvidivo, zanimljivo i uzbudljivo da ga je uopće ne moguće opisati, jedino citirati. Za kraj zato izdvajam nekoliko citata (s mojim podnaslovima) koji na najbolji način reprezentiraju osebujni književni izričaj meni omiljenog pisca:
O ekonomiji
Helenino zanimanje za ekonomiju tijekom godina se jako smanjilo. Sve više su joj se teorije koje su pokušavale objasniti ekonomske fenomene, predvidjeti njihov razvoj, činile približno jednako nedosljedne, proizvoljne, sve više ih je bila sklona poistovjećivati s pukim šarlatanstvom; iznenađujuće je, mislila bi katkada, da se dodjeljuje Nobelova nagrada za ekonomiju, kao da se ta disciplina može podičiti jednako ozbiljnom metodologijom, jednakom intelektualnom rigoroznošću kao i kemija ili fizika. Jako joj se smanjio i interes za poučavanje. Mladi je u cjelini više nisu toliko zanimali, njezini su studenti imali strašno nizak intelektualni nivo, katkada si se čak mogao pitati što ih je navelo da se prihvate studija. Jedini razlog, duboko u sebi ona je to znala, bio je taj što su htjeli zarađivati novac, što više novca; usprkos nekolicini kratkotrajnih umjetničkih zanosa, bila je to jedina stvar koja ih je stvarno pokretala. Njezin profesionalni život mogao se sve u svemu svesti na činjenicu da je poučavala laktaške kretene proturječnim besmislicama, iako si je ona to izbjegavala formulirati tako jasnim terminima.O potrebi za novcem
Čudno je to, čovjek bi pomislio da je ta potreba da se izraziš, da ostaviš neki trag u svijetu, moćna sila; a ipak, obično to nije dovoljno. Ono što najbolje funkcionira, ono što ljude najsilovitije gura da nadmaše sebe, i opet je čisto i jednostavno, potreba za novcem.O Olgi
Vrlo blijedog, gotovo prozirnog tena, platinasto plave kose i naglašenih jagodica, savršeno je odgovarala slici slavenske ljepote kakvu su poslije pada SSSR-a popularizirale manekenske agencije i časopisi.O sebi (riječi lika romana Michela Hoeullebecqa, slavnog francuskog pisca)
Najdraži mi je, sada, konac prosinca, noć padne u četiri. Onda mogu obući pidžamu, popiti tablete za spavanje i ići u krevet s bocom vina i knjigom. Ja tako živim već godinama. Sunce iziđe u devet; dobro, dok se opereš, dok popiješ kave, skoro je podne, ostane mi da izdržim četiri sata dana, najčešće uspijem bez većih šteta…
O Duhu i njegovim Moćima 