Veljača 2012.
Neutkana sveta tuga
F. M. Dostojevski: BJESOVI/DEMONI/ZLI DUSI
Fjodora Mihailoviča Dostojevskog zamišljam kao duha-zaštitnika čovječanstva. Isto, primjerice, ne mogu reći za jednog Turgenjeva ili Čehova, a kamoli Tolstoja. Dostojevski je oduvijek bio moj prvi izbor među ruskim piscima ili onom književnom klišeju koji se naziva “ruski roman“. Osim toga, on je jedan od rijetkih pisaca kojeg sam čitateljski pratio od samog početka njegova književnog puta. S Bijednim ljudima krenuo sam još tamo sredinom devedesetih. Uslijedila je neobična pripovijest Dvojnik, a onda sam u biografiji autora pročitao da je završio na robiji. U Sibiru Dostojevski je proveo deset godina koje će se pokazati ključne za njegovo stvaralaštvo. O zatvorenicima koji zajedno s njim služe kaznu iznenađujuće pozitivno piše u Zapisima iz mrtvog doma. Svoju ljudsku i književnu dubinu Dostojevski zaprima čini mi se, upravo u sibirskom getu, o kojem piše kako bi mnogi iz njega htjeli pobjeći dok u njemu ostaju samo oni koji su spoznali pravi smisao života. Uslijedili su Zapisi iz podzemlja koji sve više upućuju na izvanrednu psihološku intuiciju samog pisca. Dalje sam čitao Ponižene i uvrijeđene, Kockara i Idiota, zaljubivši se već nakon prvih četrdesetak strana romana u Nastasju Filipovnu; naposljetku, po drugi put sam (nakon srednje škole) pročitao, po meni, možda i precijenjenu Zločin i kaznu i onda stigao do najmračnijeg piščeva razdoblja…
I tu je odjednom, niotkud, zapuhao snažan vjetar. Prozori u prostoriji su se zatresli. Pretpostavio sam da nam je netko pred vratima, ali netko tko je bio vrlo snažan; njegovo pojavljivanje narušavalo je konzistentnost stvari u čistom prostoru. Tko bi to mogao biti? Vrtnja Kola se ubrzala dok se kroz njegove utore započeo provlačiti vjetar stvarajući neobične zvukove. Naglo, jedan prozor se otvori i hladnoća zapuhnu unutrašnjost prostorije. Tetka dotrča do prozora i pokuša ga zatvoriti, ali nalet vjetra je bio toliko snažan da joj to ne pođe za rukom. Osvrnula se nemoćno prema meni:
– Zar ne bi mogao pomoći, pametnjakoviću!
– Ne shvaćaš – rekao sam joj mirno. – Upravo primamo gosta! Vjetar nam ga donosi…
Kad to izrekoh vjetar se smiri a pred nama se doista pojavi figura stasita čovjeka prorijeđene brade. Njegov pogled bijaše i vatren i hladan u isto vrijeme. Definitivno, čovjek nije potjecao iz našeg vremena. Na sebi je imao izlizan kaput koji se pružao do zemlje, ali ispod njega, zato, vrlo skupocjene, košulju i prsluk, kakvi su se nosili u Petrogradu u drugoj polovici 19. stoljeća u bogatim kućama ruskih vlastodržaca. Stajao je pred nama stavivši ruke na leđa, izbočene glave, tek nemirno vrludajući očima po prostoriji.
– Čuo sam za ovo mjesto i danas poslijepodne, nakon samovara, odlučim ga posjetiti – reče neznanac s jakim ruskim naglaskom. – Vidim, lijepo ste ga sebi uredili… – ogledao se oko sebe devetnaestostoljetnim smiješkom.
– U ovom vremenu moramo voditi računa i o izgledu a ne samo o smislu – uzvrati mu tetka koja je dolazila iz jednog smjera.
– Smisao je danas čak u svemu pomalo suvišan, nije li tako Magičaru? – pridodala je nehajno se okrećući k meni. Imala je na sebi smeđi džemper obučen preko jarko crvenog kostima; bez obzira, stala je puhati u svoje dlanove.
U prostoriji je temperatura naglo pala ispod nule. Nisam znao što da joj odgovorim pa sam samo ostao stajati kao ukopan. Gost ju odmjeri pogledom za kakvim je tetka oduvijek žudjela, a onda se okrenu meni.
– Da pređem na stvar, već znate da ON nije mogao doći, ali, eto, našao je za shodno poslati mene. Nadam se da vam to ne smeta… Sinoć ga je ponovno uhvatio napad, i obećao je to učiniti čim prije… Samo, kazao je da vas pitam, koliko sada to sve ima smisla…
– Rekosmo da više nema smisla! – viknu tetka. – Nastupa vrijeme čiste estetike…a tu onda na scenu stupate… Vi!
Na tetkine riječi pridošlica sijevnu očima, zatim spusti svoj pogled i okrenu se prema prozoru.
Ja sam svuda ogledao svoju snagu. Ali u što snagu staviti – to je ono što nikad nisam vidio, ne vidim ni sada, i ako sam dobivao vaše pohvale… kojima [eto, sada, vjerujem]. Ja mogu, isto tako kao i uvijek dosad uvijek poželjeti da učinim dobro djelo i osjećam od toga zadovoljstvo, usporedo s tim, ja želim i zlo, i također osjećam zadovoljstvo. Kod mene nikad ne može biti srdžbe ni stida, pa dakle, valjda ni očajanja.
– Upravo nam takvi trebate … – izustih. – za jedno ovako bešćutno vrijeme… Samo, ne zamjećujem ili ne vidim na vama…
… svetu tugu, koju kad neka izabrana duša jednom okuša i pozna neće je docnije nikad zamijeniti jeftinim zadovoljstvom.
– Da, tu svetu tugu… – izustih tiho – Ne vidim je na vašem licu…
– Ha, ha, ha! Vi ste me, onda, sigurno s nekim zamijenili, možda s mojim ocem, Stepanom Trofimovičem? – jetko se nasmija pridošlica. – Iako dobro zvuči, ja nemam ništa s njom…uostalom, ona se u romanu i spominje u njegovu kontekstu.
Ugrizoh se za usnu. Možda smo pogriješili. Prizivati lik romana koji ne baštini ono najvrijednije iz književnog opusa ruskog književnog kralja – svetu tugu – nije bilo dobro rješenje. Ali kad sam prvi put čitao Bjesove, u prijevodu su to bili Zli dusi, Nicholas mi se bio svidio, a vidi ga sad. On bi morao biti taj čovjek kojem je „svejedno živio – ne živio“, ali kako se moglo dogoditi da Naručitelj (Dostojevski) zaboravi u njega utkati svetu tugu, taj književni biser nad biserima?
Nicholas (Nikolaj Vsevolodovič) Stavrogin, lik romana Bjesovi kojeg smo ugostili u našoj prostoriji s Kolom, sada se nervozno vrtio na potpeticama svojih cipela. On, kao čisto oličenje snage bez moralnog posvećenja, stajao je pred nama spreman da nas ubije ili nagradi – „divlje spokojno“… Bilo je očigledno da se odluka u njemu spremala.
– Stvoren sam da uplašim. – reče naposljetku hladno.
– Tako je, ali vi svakako niste samo ono što su o vama pisali kritičari – kazao sam – U vašeg Naručitelja uvijek su prisutne i te pozadinske misli koje svoje likove, ako su bili prethodno napadnuti, opravdavaju i itekako im daju za pravo. Od tih pozadinskih misli sastoji se vaša veličina. Bjesovi na površini jesu politički roman, i tako ih shvaća većina kritičara, to ne mogu poreći. Za nekolicinu nas, međutim, u ovakvim prostorijama s Kolima, Bjesovi su odvažno istraživanje ljudske prirode u slučaju kad joj fizička i duševna snaga narastu do neslućenih granica.
Rus me je gledao, ne trepnuvši.
– Da, Nicholas, vi ste prvi pokazali Nadčovjeka u svom liku koji se desetak godina kasnije ukazao Nietzscheu, ali i to, da individualni razvoj pojedinca zapravo nikud ne vodi. Ostajete sa starim problemima koji samo poprimaju nova lica. U životu se nikad ništa ne rješava.
Kao da se zaledio u prostoru i vremenu Nicholas Stavrogin je ostao samo tako stajati neko vrijeme. Ubrzo je postalo jasno da je doista samo lik romana, satkan od misli, a ne ljudsko stvorenje od krvi i mesa. Niotkud, onaj isti vjetar koji ga je donio otvori prozor pored Kola. Lik Nicholasa Stavrogina obujmi pijavica i on uskoro iščeznu pred našim očima. Otišao je kako je došao, s vjetrom ektaplazmičnih misli.
Tetka potrča zatvoriti prozor.
– Što jest – jest! – odahnula je – Gledao me je onako kako bih uvijek voljela da me gledaju muškarci, ali nek’ je otišao. Čitavo vrijeme osjećala sam neku nelagodu. I daj više prestani s tim 19. stoljećem! Znaš, nekad imam osjećaj da si fasciniran njime!
Listopad 2011.
O drevnom Kolu Duha Svijeta
Oswald Spengler: PROPAST ZAPADA (predgovor)
Sjedim potpuno miran na stolici. U otvorenom prozoru okreću se Kola, čudesna kola duha svijeta, tako su se barem predstavila po svom dolasku. Velika i Mala Kola spojena u impozantnu konstrukciju. Nešto drevno, nešto prije pojave riječi. Oko rubova Kola izbija snažno žuto svjetlo. Mogu samo nagađati oko zalaska sunca koje se iza Kola vječno događa.
U prostoriji vrijeme ne teče. Vrijeme je obustavljeno. Na stvari je apsolutna pobjeda duha. Pokreti koji se događaju brižljivo su izrežirani naumi svijeta. Mogu ih poništavati, po volji prekrajati, igrati se boga.
Obučen sam jednostavno, crna rolka i crne hlače; izgledam kao vječni student, a zapravo mi je devetnaest ili možda dvadeset i devet godina. Vječnih dvadeset devet godina u mojem umu zrcali ovu sobu u nadstvarnosti.
Tetka gleda televiziju u svom kutu sobe. O, da, i ona je tu. Pripijene uz tijelo – suknja i majičica. Vrpolji se na stolici dok se daju reklame. Tko bi mogao reći, tko je ona ustvari? Neka moja misao, uspomena, nastojanje duha? Ipak njeno živo tijelo lebdi pred mojim očima. Svjestan sam da je u ovoj sobi ona žena od krvi i mesa, toliko me ne mogu lagati moja čula.
Ponovno se okrećem Kolu. Ogromno je, ali tek svojim vrškom ulazi u moju sobu. Na samom vršku smješteno je manje kolo koje mi je nadohvat ruke. Veće kolo, kako već rekoh, gubi se negdje u neizmjernoj žutoj praznini koja dolazi iza prozora. Tetka se ustaje iz fotelje i klizi prema jednom zidu. Pomiče zastor, isto žuto svjetlo probija se u prostoriju, gleda kroz prozor.
– I tako ćeš odsad cijeli život provesti ovdje sa mnom? – pita me.
– Pa, tu sam zbog Kola… – nevješto kažem.
– Ovog čuda ovdje? – upita me oštro svinuvši glavu prema Kolu.
– Pa da…
Kolo, koje se dotad vrlo polako okretalo, kao da se sada započelo brže vrtjeti, sićušne lampice počeše treperiti.
– Ovo je zatvor, limb, znaš to?
– Da, znam.
– I ne bojiš se ničega?
– Bojim, ali drugog izbora nemam. – kazah u potpunosti svjestan svojih riječi.
– U redu – mirno reče tetka i odmaknu se od prozora. – I? Što ćemo ovdje raditi?
– Čitati.
– Ma nemoj! Nisam valjda luda čitati one tvoje dosadne knjige s police. Gledat ću televiziju i povremeno zirkati kroz prozor…
Pritom, vještim pokretom ruke namjesti kratku suknjicu oko struka. Bio je to jedan od onih pokreta koji žene čine kad su sigurne da ih nitko ne gleda ili kad su u društvu svog intimnog partnera. Ali nisam bio tetkin intimni partner. Tko zna, što sam ja za nju, ustvari? Neka njena misao, uspomena, nastojanje duha? I moje živo tijelo lebdi pred njenim očima. Ali koliko znam, čovjek sam od krvi i mesa i vjerojatno joj to njena čula ne mogu utajiti.
Kolo povremeno škripi na vjetru. Trenutačno zalandaraju svi njegovi privjesci, amajlije, talismani, sličice čudnih likova. Ono je jednostavno kolo duha svijeta nekako prizemljeno u moju sobu.
Polica s knjigama se nalazi nasuprot tetkinog dijela sobe. Sve knjiga do knjige koje sam pomno odabrao prije nego li ću raskrstiti s vanjskim svijetom. Ne plašim se, ja, stidljivi momak u crnoj rolci, s vječnih devetnaest ili dvadeset devet godina. Čega se još imam plašiti?
Odjednom, sirena kola se oglašava. Skačem sa stolice i prinosim knjigu koju već neko vrijeme držim u rukama. Oswald Spengler, PROPAST ZAPADA. Sad ili nikad, pomislim. Stavljam knjigu na podest i odmičem se. Kolo zarotira i proguta knjigu. Zvuk snažnog praska prolomi se sobom. Poput ptolomejovskih epicikli Kolo se sada zavrtjelo pomalo podsjećajući na Stroj namijenjen ostvarivanju kontakta s vanzemaljcima – Vegancima – iz filmske ekranizacije romana KONTAKT Carla Sagana. Na jednoj rampi kola koja se nije vrtjela pažnju mi privuče skalamerija s lampicama koje su se sada uporno palile i gasile. Radilo se o malenom podestu s dva plitka utora s otiscima ljudskih ruku na dnu svakog od njih. Bez razmišljanja, ruke provučem kroz utore i položim ih na otiske. Na ovaj način, ma koliko to nevjerojatno zvučalo, Kolo mi je omogućavalo ispreplesti me s mislima morfeološkog filozofa sudbine. Najednom, u stanju sam čuti glas njegovih misli; ne dišem, samo puštam da kroz mene prolazi:
U uvodu [prethodnog izdanja]… rekao sam da je tu, po mome uvjerenju, nepobitno formulirana misao koja se više neće opovrgavati čim se jednom izrekne. A trebalo je da kažem – čim bude shvaćena.
Tko se ikada duboko zagledao u pretpostavke živog mišljenja, taj će znati da nam nije dan neproturječan uvid u krajnje temelje bivstvovanja… Tako mogu srž onoga što sam pronašao jedino označiti „istinitim“, istinitim za mene i, vjerujem, također za vodeće duhove razdoblja koje dolazi, a ne istinitim „po sebi“…
[Ipak, ova knjiga] sadrži samo jednu stranu onoga što vidim pred sobom, novi pogled jedino na povijest, jednu filozofiju sudbine, i to prvu svoje vrste.
Svijet razumjeti nazivam ja – svijetu biti dorastao. Okrutnost života ono je bitno, a ne pojam života.
Osjećam se ponukanim da u zaključku [ovog predgovora] još jednom navedem imena onih kojima dugujem gotovo sve: Goethe i Nietzsche. Od Goethea sam preuzeo metodu, a od Nietzschea način postavljanja pitanja, i ako bih svoj odnos spram njega morao izreći u jednoj formuli, usudio bih se reći: iz njegovog vidika (njem. Ausblick) načinio sam jedan pregled (njem. das Überblick). Goethe, pak, bijaše, a da to nije ni znao, Leibnitzov učenik u cijelom svom načinu mišljenja. Stoga, ovo što je napokon pod mojim rukama dovršeno na moje iznenađenje, osjećam kao nešto što usprkos bijedi i odvratnosti tih godina s ponosom želim nazvati: njemačka filozofija.
Priđe mi tetka zagrizavši jabuku koju je tko zna gdje pronašla.
– I tko je onda taj filozof sudbine? – pompozno je zagestikulirala rukama.
– Oswald Spengler, ubojita njemačka filozofska mašina. – rekoh povlačeći ruke iz utora – Svima predviđa neumitnu sudbinu, s početkom i krajem, ali svima i samo prolaznost. Bivanju nije moguće utisnuti karakter bitka.
– Dobro, dobro…? A jesi li ga čitao?
– O, kako da ne! Bio sam i više nego zaluđen njime!
– A što kaže Kolo na sve to?
– Koliko ja znam, ono je tu da mi samo omogući ispreplitanje misli s tim ljudima, nisam siguran da je tu kako bi u nečemu zauzimalo svoj stav…
Tako je i bilo. Nakon što je shvatilo da neću vraćati ruke u utore, Kolo je započelo prikazivati odabrane citate teksta iz progutane knjige. Pohranjujem ih u kolovator. Cijeli postupak se dovršava prikazom broja 91. PROPAST ZAPADA obilježena je brojem 91, a da tomu ne znam pravi razlog, i po prvi put, nakon duljeg vremena, osjećam se smislenim…
Rujan 2011.
O ljubavi i zašto se o njoj mogu pisati samo pjesme
Pablo Neruda: NOĆAS BIH MOGAO NAPISATI
Tertium Organum knjiga je koju po drugi put čitam u životu. Prvi put stao sam negdje oko sredine, a razlog sam otkrio tek danas. Radilo se o dva “dosadna poglavlja” o ljubavi i njezinoj ulozi u čovjekovu životu. Daleko od toga da sam protiv ljubavi! Jedino što sam sam pomislio je da ljubavi nije mjesto u jednoj takvoj knjizi. Objašnjavati nešto što je uzročno-posljedične ili znanstveno-filozofske prirode, i pritom, pozivati se na ljubav činilo mi se tada, a i danas, u najmanju ruku neozbiljnim. Ljubav je, u najkraću ruku, “milodar s neba” koji nas se najintimnije tiče, ali o kojem u većini slučajeva treba šutjeti, osim – u onoj pjesničkom. O ljubavi smo, ako već želimo o njoj govoriti, jedino slobodni pisati pjesme. Na primjer: „Noćas bih mogao napisati najljepšu pjesmu o tebi“…
Napisati, na primjer: “Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini.”
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati [najljepšu pjesmu o tebi].
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Zbog toga mi se nikada nisu sviđali “duhovnjaci” koji sklope ruke i kažu „Sve je ljubav“. Deepak Chopra predstavlja najbolji primjer. On je čak magični osjećaj svijeta nazvao ljubavlju. Ponavljam, nemam ništa protiv ljubavi, ali nema nikakvog smisla izražavati ljubav svijetu oko vas. Ni on to neće činiti vama. Svijet je ravnodušna pustara i hvala bogu da je takav. Sve što učinimo u tom svijetu sami sebi činimo i sami sebe usrećujemo ili unesrećujemo.
Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Bio sam nekoliko puta zaljubljen u životu, kao što je i nekoliko drugih žena bilo zaljubljeno u mene. Svaki put, ljubav je u meni narasla do neslućenih razmjera uvijek zbog nekih točno određenih neodoljivih para očiju. Nije moglo biti drugačije. U tim trenucima, ljubav u vama postaje sila kojoj se teško oduprijeti. I Nietzsche ju je morao osjetiti: zbog Lou Salome, u jednom trenutku, kanio je ostaviti sve. Zasigurno bi bili uskraćeni za nekoliko velikih misli njemačkog filozofa da je ona doista prihvatila njegovu ženidbenu ponudu. „Udaj se za mene ili odoh u planine!“ šapnuo joj je na uho ili napisao kratko pisamce kakvo se već pisalo u njegovo vrijeme, u društvu prijatelja Paul Reea, dok je u njemu ljubav mahnitala pomevši u trenu sve njegove duboke misli koje su mu dotad zaokupljale um. Na kraju – otišao je u planine.
Noćas bih mogao napisati [najljepšu pjesmu o tebi].
[Misao] da je nemam, [osjećaj] da sam je izgubio.
Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.
Zašto ne bismo napisali pjesmu o ljubavi koju smo netom osjećali? Umjetnost je uopće jedini način da se jedan te isti osjećaj ljubavi održi na životu. Uspomene su svetište ljubavi! Kada se prisjetite osobe kojoj ste nekoć predavali svoje srce i kad se sjetite svoje ljubavi upućene njoj, zapravo, osvijetlite odaje vaših najdubljih tajni. Anthony de Mello bi na ovom mjestu procijedio da se zaljubljujete samo u sliku koju ste stvorili o toj osobi. Žao mi je što to čujete, vi, plahe dušice, kojima je ljubav sve. Nažalost, morat ćete se svojim ručicama uhvatit za nešto drugo kako ne bi propali; takvo vam je kretanje svijeta.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.
Čežnju za ljubavlju ipak ne mogu osporiti. Ostaje u našem srcu i kad sve mine. Sve bi dali za nju, mi izbezumljeni ljudi! I najpronicljivija znanstvena otkrića, i najlogičnije filozofske sisteme, i najdublje religiozne istine. Možda jedino ne umjetnička djela; ali to je zato što bi ljubav njih uzela u svoju službu kako bi mogla stvoriti svoje pandane u Beatrici, Lotti, Nastasji Filipovnoj ili čak Dorian Grey-u.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednja bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.
Svršetkom najljepše ljubavne pjesme koju sam pročitao u svom životu odjavljujem tekstualni dio posta. A za sam njegov kraj donosim i jednu svoju – inspiriranu upravo prethodnom. Rijetko pišem pjesme, već deset godina nisam napisao nijednu, ipak, Poemu o Svjetlosti držim svojim najvećim pjesničkim dostignućem, pa tako, ako vam se ne svidi, sljedeći put kad ugledate neku moju pjesmu na ovom blogu – kliknite na nešto drugo…
POEMA O SVJETLOSTI
Na putovanju sam
Zagledan u noć što drhti zvijezdama
I čini mi se da je opet vidim
Njen srebrn lik gospodari tamom
Nepomičan i tih
Među zvijezdamaDozivam
l osluškujem jeku svojih glasova
Koji od nje dolaze
Ljubav što za nju osjećam…Noć je u meni
A vjetar je zaborav što pustoši mnomePjev’o bih joj divne pjesme
Ali brzina zvuka nedostatna je
Da dopre do nje
Da prestigne SVJETLOST
Jezik našeg sporazumijevanjaAli mi smo kadri biti SVJETLOST
Naučila me je da se vraćam sebi
A u ovim hladnim noćima to dobro je
Dug je put preda mnom
l “moje društvo” dobro će mi doć’Ne, ne bojim se samoće!
Ja odašiljem signale na sve strane
Još stignem odaslati signale…
Koje svejednako guta noć…Svemir je pust i beskrajan
Katkad ipak naiđe kakvo lice
Kakva zvijezda
Kakav avetinjski lik u noći
I zraka koju sam odaslao
Meni se vraćaJoš malo više šutim
Hladnoća je svemu razlog
l ovaj vjetar što pustoši mnomePutujem carstvom tmine i zatvaram oči
Beskraj, beskraj me zove
Iščeznuće svega što volim
A stare ruke me bole
Na put me tjera u stvari nešto lošel mislim bolestan sam
U to više nema sumnje
Kad još osjećam čeznuće
Za danima kada sam odbijen
Reflektirao se o nešto drago
Nešto što sam volioLjubav je moja presušio izvor
Možda sam zvijezda na samrti
Nešto tamno, golo i ohlađeno
Gledam si ruke
Porod njihov izostao je
l sve uzalud je
A smrt me mami
Kao što me nekoć mamio životPrepušten padam u njegovu jamu
Jer ja sam još samo tvar za razgradnju.
Kolovoz 2011.
Prikopčati se na Stvarnost – isključiti Misleće ‘ja’
Anthony de Mello: BUĐENJE SVIJESTI
Nekada mi se čini da je uvid u stvarnost, realnost, zbilju – kako god to nazvali, glavna preokupacija mog duha i ušće u koje se ulijevaju sve moje misli. Ali kako ga steći? Kako postaviti pitanje? I da li ga uopće postaviti…? Što je stvarnost? Ili možda, što želim sa stvarnošću: spoznati je, osjetiti ili nešto treće? Želim živjeti najviši život koji mi svojom naravi dopušta. Ali kako? Misli kao da mi se odbijaju o stranice hermetičke kutije u kojoj su zatvorene. Priroda stvarnosti čini se da je i u srži svih ljudskih duhovnih nastojanja počev od religije pa do znanosti. Na kraju krajeva, slutim da možemo misliti samo to što možemo misliti i da postoje područja o kojima jednostavno ne možemo misliti, ma kako primamljiva bila. Možda je stvarnost upravo jedno takvo područje…
No uobičajeno mišljenje svodi se na nešto drugo, jednu posebnu točku svijeta – naše jastvo i njegove prilike. Sve što mislimo ide na uštrb ili niz vjetar tog našeg jastva. Krajnji smisao dobrih ili loših misli jest ono – malo, bijedno i ograničeno – jastvo. I što, onda, činiti? Kako izmaći toj neumitnoj sudbini upojedničenja?
Albert Einstein na samom početku knjige Moj pogled na svijet, magičnom štivu per se, daje svoj sud o vrijednosti nečijeg života. Einstein tvrdi da se on sastoji u tome koliko se pojedinac udaljio od svojeg vlastitog ‘ja’. Čudesno bezazlena izjava velikog znanstvenika koji je porodio jednu takvu magičnu teoriju poput teorije relativnosti. No kakve veze ona ima sa stvarnošću?
Anthony de Mello, jezuitski svećenik koji je većinu svog života proveo u Indiji, pod jakim utjecajem budizma, u svojoj knjizi Buđenje svijesti izlaže sasvim jednostavnu ideju načina života. Kaže nam da se probudimo i time učinimo najveću moguću stvar koja se može učiniti u životu. Ako se probudimo, ostvarujemo kontakt sa stvarnošću, a stvarnost, osim što je Bog, čudesna je. Nikada više nećemo poželjeti vratiti se u isti, refleksivni žrvanj uma. Što moramo žrtvovati? Prije svega to ‘ja’ – a to znači da od drugih ne očekujmo ništa, kao što ni Drugi od nas ne trebaju ništa očekivati . Drugim riječima, trebamo se riješiti ovisnosti o drugim ljudima. To nas privodi sebi te predstavlja najjaču duhovnu sedaciju. Zatim slijedi samopromatranje kako bi se „osvijestila“ svijest, onaj dobro poznati postupak „izdvajanja iz sebe“ koji se već poslovično spominje u literaturi popularne psihologije. Ali što god mislili o njemu – on uistinu pogađa! Naravno da nismo nikud izišli iz sebe, pogotovo ne umakli iz vlastite kože; sve to činimo samo „u duhu“, zamisli.
Sastavni dio buđenja je da vi živite svoj život onako kako vama odgovara. I shvatite da to nije sebično. Sebično je zahtijevati da netko drugi živi svoj život onako kako vama odgovara.
Ako želimo istu stvar zahvatiti filozofskim diskursom, pronalazimo ga kod Sloterdijka:
Kritika egoizma, bolje kritika privatnog privida, tvori, držim, jezgru svoga prosvjetiteljstva u kojemu samoiskustvo civiliziranih jastava dospijeva do zrelosti. Nakon nje logički ne može biti više nikakve otkrivajuće kritike, nego samo još “praksa”, svjesni život… … Kako jastvo dolazi do svojih određenja? Odgovor glasi: jastvo je rezultat programiranja… Nije li već Nietzsche upozoravao na ono “životu protivno prosvjetiteljstvo” koje načinje samoopsjene što podaruju snagu…. “Ja” je ono koje pruža najodrješitiji otpor odlučujućem prosvjetiteljstvu…Gledam u zrcalo i prepoznajem stranca koji me uvjerava da je on ja. Neodoljiva je ironija prosvjetiteljstva da ono našu svijest razara s takvim radikalnim kontraintuicijama. Na kraju ovog misaonog toka želim u naznaci odvagnuti da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”… U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija… No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo, koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida.
Tu je i Nietzsche sa svojom prekrasnom izjavom da smo „za stvari samo oranica“:
Pustiti da nas posjeduju stvari (ne osobe) i to što je moguće veći obujam pravih stvari! Pričekati što će odatle izrasti: mi smo za stvari oranica! Iz nas treba da izrastu slike tubitka: i mi trebamo takvi biti kako nas ta plodnost sili da budemo: naše sklonosti, nesklonosti su ona oranica koja ima takove plodove donijeti. Slike tubitka su ono Najvažnije što dosad bijaše – one vladaju čovječanstvom.
Kontakt sa Stvarnošću omogućuje nam da zaobiđemo nastojanje oko njene spoznaje. Cilj nam nije spoznati stvarnost, cilj nam je postati je svjestan, drugim riječima, samo bivstvovati u njoj, a vjerujte mi, to je dovoljno da bi se život ispunio ili rječnikom većine ljudi – bude sretan. Promjena nastupa sama od sebe. Ne morate ništa činiti osim biti svjesni.
Vi ne mijenjate sebe: promjena se događa kroz vas, u vama. Ne mogu vam to bolje objasniti. Vidite da se u vama događa promjena; ona ide kroz vas, događa se u vašoj svijesti. Vi ne stvarate promjenu; kada vi unosite promjenu, onda je to loš znak jer promjena nije trajna. A ako traje, neka se Bog smiluje ljudima u vašoj blizini jer ćete postati nemilosrdni. S ljudima koji se preobražavaju iz mržnje prema samima sebi ili iz vlastitog zadovoljstva, nemoguće je živjeti.
Tako se na neobičan način otkriva kako je “prikopčavanje” na Stvarnost povezano s isključivanjem Ega, onog našeg, taštog „mislećeg“ Ja kojeg nam je itekako „pun kufer“. Vi nikad niste to “ja”, shvatite to i počet će te živjeti u Stvarnosti. Za početak, vrlo sažet i dovoljan naputak za sve slobodne duhove!
Srpanj 2011.
Filozofirati znači naučiti kako umrijeti
Michel de Montaigne: ESEJI; Friedrich Nietzsche: ROĐENJE TRAGEDIJE
Volim čitati pisce koji otvoreno pišu o svom životu. Jedne godine osjetio je krizu, druge se zaljubio u neku ženu, treće se osjećao tako i tako. Onda bih, na laganoj vatri srca, sve to dovodio u vezu sa svojim životom; pa i ja sam u nekoj svojoj godini života osjetio krizu ili se zaljubio. Osobito sam volio povlačiti paralele između godina u kojima su moji omiljeni pisci započeli s objavljivanjem knjiga nadajući se da meni uvijek ostaje vremena za to. Iako danas više nije tako, jer dosada ništa značajnije nisam objavio, u sjećanjima mi je preostao taj lijepi osjećaj.
Mojim omiljenim piscima omiljena tema je bila smrt. Pisali su o njoj u svakojakim prigodama, kako je se plaše ili je ne zarezuju, neki su je veličali a neki kudili, no, svi su zaobilazili da je na kraju doista i opišu kad su se napokon s njom susreli – licem u lice, na sam dan njenog nastupanja. Zbog osobitih okolnosti u kojima nastaje smrt, to je i razumljivo; pa, ipak. Zar nijedan nije bio svjestan toga da će baš danas umrijeti? Ako je netko temi umiranja posvetio iznimnu pažnju onda je to bio Michel de Montaigne koji kao da se svojim čitavim književnim opusom pripremao za nju. Bilo mu je nevjerojatno stalo do toga da i u praktičnom smislu, dostojanstveno umre. U svojim, u nekim izdanjima i trotomnim (četvrti tom se odnosi na pisma) Esejima, Montaigne, pod naslovom odjeljka Filozofirati znači naučiti kako umrijeti, piše:
Svekolika mudrost i dokazivanje svijeta zapravo vode jednome, a to je poučiti nas kako da se ne plašimo umiranja.
Zadnje dvije godine svog života na dulje vrijeme povlačio se u svoj toranj da bi razmišljao o boli i smrti koja se približavala.
U sadašnjem sam trenutku, hvala budi Bogu, spreman otići kadgod se to Njemu bude svidjelo, ne žaleći ni za čim izuzev za životom samim – ako me njegov gubitak zadesi. Razuzlao sam sve čvorove; sa svime sam se već napol oprostio, osim sa sobom. Nema čovjeka koji se potpunije i nepomućenije pripremio napustiti svijet, cjelovitije se rastao od svega, no što sam ja naumio učiniti.
U pogovoru znamenitih Eseja ostao je kratki zapis o trenutku njegova umiranja.
Smrt je nastupila 13.rujna 1592… Tri posljednja dana uslijed paralize jezika, komunicirao je s ljudima oko sebe samo pismeno. “Naredio je da se služi misa u njegovoj odaji, i kad je svećenik došao do Corpus domini, taj se ubogi čovjek pridigne slabašno kako je mogao na svom krevetu, skrhana tijela, sklopljenih ruku, i tim posljednjim činom prepusti svoju dušu Bogu:”
Opisana stvarnost umiranja, međutim, kao da je opet izostala. Ali drugačije i ne može biti. Teško se odlučujemo na pisanje na sâm dan smrti, a kada razmišljamo o njoj to je uvijek s izvjesne vremenske distance. Tako je bilo i u slučaju Michele de Montaigna. Drugim riječima, problem je u tome što, koliko god pisali o smrti ona se, osim u slučaju teške i neizlječive bolesti, čini uvijek bezbrižno dalekom te se ne može osjetiti u svom bitku. Stoga, razmišljanje o smrti za čovjeka na životu ima sasvim drugi cilj.
Život je besmislen – hladno ću sebi dopustiti sumirati duhovni doseg čovječanstva kroz stoljeća a koji se bez većih problema na kraju iščitava u većini njegovih duhovnih dostignuća. Pa ipak, kada su upitali velikog Talesa ako je život besmislen zašto ne umre, on im je mudro odgovorio: „Zato jer je to svejedno.“ Tako se otkrilo da su već Stari Grci posjedovali svijest o prolaznosti i umiranju i k tomu nastojali je učiniti prihvatljivom, u smislu i smjeru jednog velikog opuštanja od težine i očekivanja od života. Starogrčki odnos prema smrti doseže svoj vrhunac u kratkoj anegdoti koju Nietzsche iznosi u Rođenju tragedije:
Priča drevna bajka da je kralj Mida dugo lovio u šumi mudrog Silena, Dionizijeva pratioca, a kad mu je najzad pao šaka kralj ga upita što je za ljude najbolje i najsavršenije. Ukrućen i nepomičan, demon šuti; dok najzad prisiljen kraljevim navaljivanjem uz grohotan smijeh ne prasne ovim riječima:
“O bijedni i kratkovječni rode, slučaja i tegoba porode, zašto me prisiljavaš da ti kažem ono što bi za Tebe bilo najprobitačnije da ne čuješ? Ono najbolje – za Tebe je sasvim nedostižno: NE BITI ROĐEN, ne postojati, biti ništa! A drugo po redu najbolje za Tebe, to je – DA UBRZO UMREŠ!”
Sjećam se, dugo vremena mi je trebalo da se oporavim od rečenice mudrog Silena nakon što sam je prvi put pročitao. Glavom su mi zujale sintagme NE BITI ROĐEN i DA UBRZO UMREŠ kao rojevi pčela. Strahotna mudrost koja vas trenutačno podsjeća na lakoću postojanja kao jedini prihvatljiv način bivstvovanja. A da bismo uništili svaku daljnju patnju na ovom svijetu prisiljeni smo je duboko upiti u sebe.
Razmišljanje o smrti, tako, ima za cilj čovjeka privesti sebi. U trenutku, on osjeti „nepodnošljivu lakoću“ vlastitog postojanja, ali je odjednom i u stanju izraziti svoj život. Zato smo kao ljudska bića upućeni na umjetnost. Taj trenutak i slučaj pokušao sam opisati u priči „Smrt gospodina Waldingera“ čiji ulomak i donosim u odjavi ovog posta…
Smrt kao da se već ušuljala u našu sobu. Zasjela je u kut ispod prozora strpljivo iščekujući. Preuzeo me je u neku ruku blažen osjećaj da to još nije moja smrt. Bila je riječ o smrti drugoga, smrti gospodina Waldingera. Ipak, nelagoda se nije mogla tek tako otjerati. Počeo sam razmišljati o svom životu. Susret sa smrću drugoga redovito nam to omogući. Tko sam, dakle, ja? Za koji dan oporavit ću se od operacije i opet slobodno šetati ulicama držeći se za ruke sa svojom prijateljicom, pogleda uperenog u oblake. I bit ću očišćen od svih crnih misli kojima sam bio zasuknut ovih dana.
Čovjek sam koji svoj život živi poput sretne okolnosti, bez naboja, gotovo i bez obveza. Svoj život živim na osnovi pogleda u oblake, svjesnosti jednog te istog trenutka i moći oduševljavanja svijetom i životom. Odlučio sam se ne ženiti, i to sam objasnio svojoj prijateljici s čim se složila, ne imati nikakvih obveza doli izjutra razmatrati konstelaciju boja koja se javlja na prijelazu neba i zemlje uz čitanje naglas nekog odlomka jednog od svojih omiljenih pisaca. Moji dani su svi dobri i svi beznačajni. U modernom kapitalističkom društvu lako je osigurati novčana sredstva da biste mogli živjeti jedan ovakav život. On uistinu ne zahtjeva puno. To je ta sretna okolnost mog života. Jedinu ambiciju koju imam jest napisati knjigu, jednu, a ako me krene i više njih. Zapravo, sudbina pisca jedina me još može privesti stvarnom životu u kojem bih onda pronašao svoje mjesto. Ljudi bi me prepoznavali kao pisca i ja bih ostvario legitimitet za život koji vodim. Ovako, smatraju me običnom budalom, nesposobnjakovićem, strašljivcem. Ovako, nada mnom uvijek vlada prijetnja da ću sa svojim beznačajnim životom otplutati na jednom od oblaka koje svako jutro promatram u neznanom smjeru. Ali ne žalim se, život mi je podario toliko uspomena da je dovoljno da se samo krećem u tom krugu bez izlaza, po mjestima koja me podsjećaju na vrijeme u kojem je moja snaga još bila dostatna za nošenje s drugim ljudima, a moja nada gotovo pa djelatna snaga koju je vrijedilo iskoristiti za popravljanje svijeta.
Ali je li svijet popravljiv? Je li moj život u nekom drugom svijetu može dobiti na važnosti, u to gotovo da sam izgubio vjeru da propitujem. Čitao sam neki dan članak u nekim novinama o indigo djeci, neprilagođenoj djeci koja žele popraviti svijet u kojem žive. Shvatio sam da za sebe mogu reći da sam indigo četrdesetogodišnjak samo možda sa zgasnutom vjerom da bilo što mogu učiniti.
Vrijedi napomenuti da u danom ulomku priče ipak prekoračujem granice teme jer se na njegovu kraju tužno, a za ovu filozofsku raspravu začudo pozitivno, pitam je li svijet popravljiv, pronalazeći neočekivano novog igrača u igri kao odgovor na pitanje o smislu života (‘popravljivost svijeta’). To je i stoga što čovjek nikada neće prestati žudjeti za mogućnošću da životu podari težinu iako se ta njegova žudnja u svakom novom pokušaju naplaćuje sve neizdrživijom patnjom.
Srpanj 2011.
“Misao misli” – “Filozof filozofa”
Fridrich Nietzsche: TAKO JE GOVORIO ZARATUSTRA
Da ja znam porijeklo svoje
Nezasito kao plam
Gorim, Zgaram sebe sam
Što god darnuh, svjetlost posta
Što ostavih ugljen osta
Sigurno je da sam plam
Prolazim pored vrata filozofskog kabineta koja su iznenađujuće blizu vratima mog ureda. Na samim vratima primijetim dobro poznato lice. Naravno, Nietzsche, najhrabrija filozofska luda među filozofima! Studente i sve zainteresirane poziva se da ponedjeljkom u 19,15 prisustvuju seminarima ili čemu već, na kojima će se moći slobodno raspravljati o vitezovima filozofske misli od kojih je samo jedan Nietzsche. Zvuči primamljivo, ali odmah u sljedećem trenutku odustajem. Akademski raspravljati o Nietzscheu bez stvarne “potrebe za njim”, njegovim riječima, čini mi se potpuno izlišnim. Vjerojatno će se sudjelovanje u raspravi i ocjenjivati.
Zagonetna Nietzscheova ideja o „vječnom vraćanju jednakog“, prema mom mišljenju, nikada se do kraja ne može razumjeti, možda tek na trenutke osjetiti kao što je to i učinio njen tvorac te je obznaniti svijetu. Isto tako, ne sumnjam da je i sâm Nietzsche tom svojom mišlju možda i želio ostati neshvaćen.
Tu najdublju od svih, „misao misli“ prvi put objavio je Nietzsche u svojoj Veseloj znanosti. Potom ju stavlja u usta svog Zarathustre, a zatim ju ponavlja i u S onu stranu dobra i zla.
Sada razmišljam o tome kako mu je ta “misao misli” prvi put pala na pamet. Možda se to dogodilo dok se sagibao nad lavorom hladne vode u iznajmljenoj sobi ljetnikovca u Sils Mariji, zapljuskujući se njome i povremeno pogledavajući svoj odraz na slomljenom zrcalu okačenom o drveni stup. Možda mu je baš u tom trenutku glavom prošla ta slavna misao o „vječnom povratku jednakog“, jer misli upravo tako čovjeku i dolaze. Možda je u tom trenutku uzdahnuo jer je shvatio da tu istu misao u svom vremenu nema s kim podijeliti i da će to moći tek s onima koji još nisu bili ni rođeni. Ali nevažne su duhovne konotacije o tome što je slavni filozof u tom trenutku mislio. Ono što sam želio ovdje istaknuti odnosi se na to da je njegov pokret potpuno nevažnog sagibanja nad lavorom hladne vode, pa barem u nekom obliku, “zapamtila” i njegova okolina: drveni stup o koji je bilo okačeno slomljeno zrcalo, škripavi pod, pod njegovim nogama, krevet standardnih dimenzija s bijelom posteljinom nabacanom ili uredno složenom (u slučaju Nietzschea ne mogu proniknuti koji bi slučaj bio primjereniji – nabacana i izgužvana ili uredno složena posteljina) i tome slično.
Stoga se ne čini nerazumnom želja francuskog pisca, esejista, Allain de Bottona da posjeti ljetnikovac u kojem je Nietzsche živio dok je stvarao svoja najveća djela. Gledati okolinu u kojoj se porodila jedna iznimna misao ne čini se, s duhovne strane, izlišnom radnjom. U nekom obliku mogu se osjetiti zaostale energije, možda i čestice koje su prebivale u danas mrtvom pojedincu koji je stvarao originalni duhovni svijet u sebi. Zbog toga se i ja želim popeti do Sils Marije i suočiti se s intimnim stvarima slavnog filozofa čije su misli toliko utjecale na moj život. Zbog iste potrebe želim posjetiti i Kafkinu kuću u Pragu i vidjeti krevet u kojem se jednog jutra probudio osjećajući se poput velikog žohara. Nisu to činovi običnog turističkog razgledanja, to su uzvišena podsjećanja na okolinu u kojoj su moji duhovni preci živjeli i stvarali, a koja i danas posjeduje ono nešto od običnog intimnog pokreta koji su oni svakodnevno činili.
Friedrich Nietzsche: TAKO JE GOVORIO ZARATHUSTRA >>> citati
Lipanj 2011.
Okolnosti prisiljavaju na opsjenarstvo…
Bela Hamvas: FILOZOFIJA VINA
Želio bih da se razumijemo: osjećaj religioznosti o kojem piše mađarski ‘Hiperion’ Bela Hamvas nema nikakve veze s religioznošću glavnih svjetskih religija poput kršćanstva ili islama. Ono što nam on nastoji prenijeti je osjećaj… osjećaj religioznosti u svojoj izvornosti, kojem nije potrebno nijedno ime, čak ni ono boga. Samo i isključivo osjećaj božanske stvarnosti s kojom se čovjek susreće odmah na početku svog postojanja. Zbog toga mu Nietzcheova filozofija nimalo nije strana a njegovo pisanje kao da slijedi naputak njemačkog filozofa:
… govoriti se smije samo ovako: cinično i bezazleno, okorjelo i rafinirano, gotovo opako pametno; a istodobno čista srca, vedro i jednostavno kao pjev ptice!
Taj pomalo šeretski i zanesenjački pristup pitanju božanstva razotkriva i nešto od postmodernog osjećaja današnjeg čovjeka. Izvornu religioznost, baš kao što je to tvrdio i Nietzsche, možemo živjeti u svako doba – ali samo unutar nas samih. Tako ju je živio, čini se, i Bela Hamvas. Tog duhovnog pustinjaka koji je dobar dio svog života proveo u getu mnogi će tek posthumno razumjeti. Meni osobno, otvorio je puteve prema drugačijem pogledu na stvarnost te mi se oduvijek činio najboljim uzorom za početak pisanja o religioznom osjećaju u našim bićima.
Svoju „Filozofiju vina“ Hamvas neobično drsko, za jedno znanstveno doba, posvećuje ateistima prozvavši ju čak Molitvenikom za ateiste. Ali daleko od toga da se ova knjiga može shvatiti kao ozbiljan napad na ateizam ili znanost. “Filozofija vina” predstavlja poziv za proširenje vidika u poimanju jedinstvene i čudesne stvarnosti oko nas, a nikako za šuplju polemiku o postojanju i nepostojanju nekakvog vrhunaravnog „nadbića“. Kada govori o Bogu, Bela Hamvas čak predlaže i druge vrste riječi: poljubac, zanos, kuhanu šunku ili baš – vino, nastojeći u intelektualca-znanstvenika-ateiste osvijestiti taj drugačiji i neposredniji pristup stvarnosti.
Bilo kako bilo, svaka priča o religioznom osjećaju ne može izbjeći metaforu božanstva. Zašto uopće ‘religiozno’? Zašto bavljenje ‘religioznim’? Religiozni se osjećaj ovdje shvaća kao duhovna moć čovjeka ravna ostalim duhovnim moćima – spoznaji, mišljenju i stvaranju. Najkraće bi je se moglo opisati kao onu moć s kojom možemo vidjeti svijet u svojoj povezanosti, u Jednom. Međutim, prava istina o religioznosti danas je mučna. Čini se da nas je gotovo potpunoma napustila, iščezla. S njom, kao jednom od moći duha, najteže izlazim na kraj. Tek u rijetkim prilikama uspijevam je osjetiti. A ‘osjetiti’ je upravo prava riječ kada želim uputiti na ono religiozno u nama. Nažalost, ljudi iz dana u dan sve više gube taj osjećaj. Zašto je tomu tako? Plaćamo li uobičajeni danak napretka civilizacije?
Netko bi mi možda s pravom spočitnuo da miješam lončiće, da je ‘vjera’ mnogo širi pojam od ‘religije’, pod kojom se uvijek misli neka konkretna religija poput kršćanstva, islama ili hinduizma. Međutim, ispod svoje filozofske mantije imam spreman odgovor. Ako upotrijebim termin ‘vjersko’ nisam li time unaprijed označio nešto strašno dogmatsko u samoj srži te riječi, nešto što kao takvo najprije podsjeća na slijepo i zadrto vjerovanje u nešto, a što upravo želim izbjeći. Zbog toga, mnogo umjesnijim čini mi se upotrebljavati izraz ‘religiozno’, pogotovo stoga što u sebi ne nosi konotaciju na vjerovanje bilo kojeg oblika. Upravo glagol ‘osjetiti’ a ne ‘vjerovati’ predmnijevam u smislu izraza ‘religiozno u nama’.
U okviru prvog posta o religioznom u našim bićima, religiozno nastojim dovesti u vezu s barem jednom drugom moći duha i odabrao sam znanost. U knjizi „Kontakt“, neokrunjenog kralja popularne znanosti Carla Sagana, postoji trenutak kada Ellie, junakinja romana, uvjerena znanstvenica, zadobije osjećaj/vjeru u matematičku narav stvarnosti. To je onaj trenutak kada joj vanzemaljac/Veganac otkriva nevjerojatnu tajnu numinoznog (slutim da je taj pridjev bio i osobito drag autoru) broja “pi” u kojem su Veganci otkrili, nakon tko zna koliko decimala, zagonetno pojavljivanje neobično dugačkog niza sastavljenog od isključivo jedinica i nula. U tom trenutku, Ellie shvaća da matematika nije samo ljudska umotvorina koja joj omogućuje uopće nešto “sintetički apriori” zaključuje o svijetu, nego da je sama stvarnost matematička i da ona to može, pazite na riječ koju ću upotrijebiti – osjetiti. Osjetiti matematičku stvarnost – upravo tako. Pa iako se radi samo o romaneskno uobličenoj hipotetskoj tvrdnji, ona predstavlja najbolji primjer kako znanstvenika uputiti da osjeti, a ne samo spozna stvarnost. Moje je mišljenje da su svi veliki fizičari svijeta „očijukali“ s numinoznim, od Alberta Einsteina preko Richarda Feynemana, Davida Bohma, pa sve do Carla Sagana. Primjerice, sâm Albert Einstein tvrdio je kako je teoriju relativnosti, mnogo godina prije konačnog uobličenja, mogao „osjetiti“ u sebi.
Završavam zapis jednim, svojim tekstom o ‘religioznom’ inspiriran upravo “znanošću” Bele Hamvasa iz “Filozofije vina”.
Te 1999.-te, predzadnjeg dana ljetovanja na Malom Lošinju, osjetio sam prisustvo božanskog. Rukom sam mogao pokazati dio Lošinja u kojem je boravilo. Bilo je samo prisustvo, iluzorno bi bilo zamišljati nekakav lik. Do tog trenutka, mi, božji dječaci, preko dana kupali smo se u moru a navečer u vinu. Možda nam je vino sada došlo glave, možda ga je već toliko bilo u našoj krvi da nam se Bog počeo priviđati. Jer, kako kaže Bela Hamvas, na kraju ostaju samo dvojica – Bog i vino. Mi smo bili vino a Bog je bio bog.
Iduće jutro, poranio sam na plažu. Okupao sam se u uljno mirnom moru i nakon toga zapalio cigaretu. Jutarnje sunce izvodilo je svoju čaroliju na površini vode bljeskajući s tisuću svjetala. Savršen trenutak, pomislim – božje vrijeme. Bilo je to jedini put da sam se ustao tako rano i išao na plažu tako rano. Sve ostale dane ljetovanja uslijed noćnih pijančevanja spavao bih do podneva i plaža me ne bi vidjela. (Tek mnogo godina kasnije, ponovno ću se ustajati rano i odlaziti na plažu rano kako bih doživio to božje vrijeme.) Dok smo u rana jutra po povratku iz grada lijegali u krevet, on je već zamijenio noć za dan, dok smo se rješavali mamurluka jutarnjom kavom, on je bio na kupanju i budio vjetrove, dok smo se u vrela poslijepodneva vukli do plaže, Bog je bio (već) u molitvi. Razmimoilazili smo se s njim tako cijeli dan i kad se nakon smrti s njim ponovno sretnemo – što ćemo mu reći? Da smo bili s Njim na istom mjestu, ali ne i u isto vrijeme, božje vrijeme? Mimoilazili smo se s Bogom po cijeni praznine koju na kraju života osjećamo dok čekamo smrt da nas preda u njegove ruke.
O Duhu i njegovim Moćima 