Siječanj 2014.
U sadašnjem vidjeti propast prošlog
W. G. Sebald: SATURNOVI PRSTENOVI
Za Winfrieda Georga Sebalda saznao sam u iznenađujuće okrepljujućoj prepisci s hvalevrijednim urednikom jednog časopisa kojem sam ponudio svoje rukopise na objavu. Bio je to moj pokušaj doticaja s etabliranim književnim krugovima našeg podneblja i našeg doba, ali koji se zasada po svemu sudeći pokazao bezuspješnim, a tu prije svega mislim na skretanje pažnje na moje pisanje, što mu je bila inicijalna namjera. Kakav god bio, priznat ili nepriznat, pisac se najviše mrzi u trenucima u kojima je prisiljen nekomu skrenuti pažnju na svoje djelo. Ipak, jedan dio mog bića likuje. Likuje zbog ‘otkrivenog’ Sebalda. Podsjetimo se: čitanje je isto što i pisanje; kada naiđete na nekoga čije vas pisanje ‘pogodi’, ono izaziva isti ushit u vama kao kad napišete nekoliko stvarno dobrih stranica…
Winfried Georg Sebald, Nijemac i germanist po vokaciji, za života zaposlenik engleskog sveučilišta, često natjeran u pogubne šetnje uz ‘njemački ocean’, s kojim u Engleskoj od sveg ‘njemačkoga’ ima jedini doticaj, definitivno, piše vrhunsku prozu. Već nakon nekoliko pročitanih stranica ovog književnog genija svog Plavog noja najradije bih spalio u vatri; ne šalim se. Porazno je, međutim, da njegovu prozu vjerojatno ne čita mnogo ljudi. S obzirom na činjenicu da živimo u dobu u kojemu jedan nogometni menadžer u mirovini (Sir Alex Fergusson – sa štovanjem u svezi sveg nogometnog što se veže uz njegovo ime) drži vrh top liste najprodavanijih knjiga u Velikoj Britaniji u 2013. – to onda nimalo ne čudi. Književnici koji se bave društvom u kojem žive, već dulje vremena su na marginama zanimanja istog. Zbog toga postavio sam sebi sljedeće pitanje: je li današnje društvo doista sve manje brine o tome kako živi ili se više ne želi ogledati u ‘književnom ogledalu’ kako bi izbjeglo još jedan pogled na gluposti i taštine koji njime danas prevladavaju? U tom smislu, Sebalda se ne treba plašiti. On gleda u društvenu prošlost, a ne sadašnjost. Rastakanje društvenih slojeva, obrazaca ponašanja i vrijednosti jednog vremena, fizička propast građevina, vrtova, sela i gradova koji su ga krasili – to su, zapravo, njegove omiljene teme.
Od prve rečenice, kojom počinje Sebaldova ispovijest, očarani ste vrsnoćom književnosti koja se valja pred vama:
U kolovozu 1992., kada su se dani pasje vrućine približavali kraju, pješke sam se zaputio kroz istočnoenglesku grofoviju Suffolk u nadi da ću nakon završetka jednog većeg posla na taj način uspjeti umaći praznini koja se u meni širila.
I gdje smo ‘kliknuli’? Recite mi, orlovi moji! Naravno, na ovome “…umaći praznini… ” koje samo potvrđuje moju ideju da se vrhunska književnost mora prepoznati, ako ne već u prvoj rečenici, a onda svakako u prvom odlomku romana. Jer, radi se o stilu! Uvijek se radi o stilu i ničemu drugom!
I ostala poglavlja započinju na sličan način, s tim, za mene već tipično sebaldovskim, znamenito-stilskim – “kada sam…” – u strogoj, gordoj jednini, koji se, izgleda, sasvim slučajno, na početku knjige prometnuo u “…kada su…” – ne manje gordom obliku trećeg lica množine. Pa tako čitamo, “Kada sam u kolovozu 1992. putovao prema obali, dan je bio zastrt niskim oblacima…” (II. Poglavlje); ili “Kada sam nakon večere krenuo u prvi obilazak gradskih ulica i uličica, kišni su se oblaci već bili razišli.” (IV. Poglavlje); i naposljetku: “Kada sam se u podne nakon odmora na žalu, popeo do zaravni Dunwicha iznad mora, postalo je neobično mračno i sparno.” (VII. Poglavlje).
Sebalda zanimaju teme koje izgleda nikoga ne zanimaju. Istočnoengleska grofija Suffolk, nakon njegova opisa, ne čini se privlačnim mjestom za život, čak ni za imigrante. Puste obale i priobalje, zapušteni parkovi, urušeni gradovi, napušteni vojni objekti, iako s bogatom poviješću, danas se čine kao mjesta na kojima se Bog umorio izgovarajući ‘laku noć’. A tko bi rekao da se ta mjesta nalaze u današnjoj Engleskoj? Na brzinu otvaram Google Earth i upisujem Suffolk… ali ne mogu pronaći nijedan zapušteni park, oronuli ljetnikovac ili posječenu aleju dudova, dok se polja iz zraka, s visine od 6,73 km, čine oku ugodno obrađenima… Ni traga pustopoljini kojom je pisac bio okružen u romanu… A možda se ipak radi – kao što se uvijek radi – samo o piščevu pogledu, čitaj osjećaju… Sebald se tako razotkriva kao spisatelj nadaren da u sadašnjem vidi propast prošloga. Definitivno, to je motor njegove književnosti. Tako lijepe rečenice o propasti nigdje drugdje nećete pročitati. Ipak, jednu od meni najdražih rečenica u romanu posvećuje ribičima točno pogađajući njihovu bit:
Ne mislim da ti ljudi danima i noćima sjede uz more kako, kao što tvrde, ne bi propustili trenutak prolaska jata pišmolja, približavanja iverka površini ili prilaska bakalara obali, nego vjerojatno žele biti na mjestu na kojemu im je svijet iza leđa, a pred njima nema ničega osim praznine.
Zanimljivost može predstavljati činjenica da se u jednom povećem odlomku osvrnuo čak i na našu mrlju prošlosti – grozomorno, ‘najradije bih da ga ne spominjem’, ustaštvo koje se u svijetu najčešće dovodi u vezu s ubijanjima i mučenjima u logoru Jasenovac. Apsurd koji ovaj, ipak samo, književnik nije primijetio dok je ljeta 1992. u Banja Luci pregledavao dokumentaciju ustaških zločina u logoru Jasenovac, ogleda se u činjenici da su mu baš u to doba, u bosansko-hercegovačkom ratu, doslovno iza leđa ‘stasavali’, ‘našem Jasenovcu’, srpski logoraški pandani – Omarska, Manjača i dr. i u kojima su nastavljena mučenja i umorstva ljudskih bića…. Ali nemojte me krivo shvatiti. Politički nikada neću biti angažiran dok ovako jalovo i beskrvno osuđujem sve počinjene zločine na ovim prostorima. Bit ću poput M. Houellebecqa koji osjeća “najdublje nepovjerenje prema onima koji se hvataju oružja iz bilo kojih razloga”. Ipak, kada u književnosti naiđem na ‘nepotpune’ izjave ili svjedočenja u vezi počinjenih zločina, tužakat ću poput Isusa nukajući da baci kamen onaj koji misli da je bez grijeha… U ovom smislu, na sebi mnogo bližem primjeru Sebald je zadržao ravnotežu. Pišući o višestoljetnom englesko-irskom sukobu, izložio je kritici kako engleski imperijalizam tako i irsku piromaniju paljenja vlastelinskih kuća engleskih obitelji. Ako ikada budemo željeli istinski mir na ovim prostorima morat ćemo se naučiti sve počinjene zločine stavljati u jednu rečenicu (ili jedan odlomak, jedno poglavlje ili jednu knjigu), neovisno o njihovim razmjerima… Tko ovo razumije? Valjda neki budući koji dolaze, dok bi me ovi današnji najvjerojatnije – ne smijem ni pomisliti ‘što’…
Što se tiče moje spisateljske karijere, u ovom životu činim se poput Sebalda u Saturnovim prstenovima – lutam predjelima ‘bogu iza nogu’ svugdje nailazeći na nagovještaje (vlastite) propasti, čitaj odbijanja. Nitko to neće čitati… Ili hoće u nekom, po mojoj mjeri dobu, negdje u budućnosti… U pogledu toga čini mi se da me je najviše uplašila moja žena kazavši da je to željno iščekivano ‘moje doba’ zapravo već završilo… ‘Plavi noj’ je ostatak umornog, ocvalog postmoderniteta… čak je točno locirala i godine kazavši da se tako pisalo 1980-ih…
Zar sam u sebi pohranio čitavo jedno doba koje je, eto, pukim slučajem, doba moje adolescencije, i da iz njega, u duhovnom smislu, ne mogu nikako izići? Iz tog, za mene nikad prežaljenog doba, koje je opet uredno izgeneriralo sve moje komplekse, snove i nade za budućnost? O 1980-im, uvjeren sam, uvijek će se pisati, zato što ih oduvijek, pomalo naivno, shvaćam ako ne baš zenitom ljudskog duhovnog razvoja, a ono nečim najboljim što je čovječanstvo u duhovnom smislu ikada ostvarilo… Jednom drugom prilikom pitajte me zašto.
Čak je i Sebald dao obol mojim sumnjama u vrijednost vlastitog pisanja koje pisca svako malo pogađaju ako mu je stalo do toga da ga i drugi čitaju…:
Danima i tjednima razbijamo glavu, ne znajući, kada bi nas pitali, pišemo li dalje iz navike ili želje za priznanjem, ili zato što nismo naučili ništa drugo, iz čuđenja nad životom, iz ljubavi prema istini, iz očaja ili pobune, a također ne bismo mogli reći ni postajemo li pisanjem pametniji ili luđi. Možda svatko od nas gubi pregled situacije u onoj mjeri u kojoj na svojemu djelu radi dalje…
Zbog sveg izrečenog, uzeo sam notes i mrtvo-hladno napisao sljedeću misao koji nisam imao namjeru objaviti, ali eto, dogodilo se suprotno: “Za onog pisca koji je u času smrti još uvijek relativno anoniman, a njegovo djelo nepoznato široj javnosti, za takvoga pisca možemo reći da je njegovo doba tek pred njim. Za onog pisca pak koji u času smrti proživljava svoju najveću slavu i počasti možemo reći da je njegovo doba na kraju ili da je već završilo… Zbog toga istinski pisac ne bi trebao težiti slavi za života jer on uvijek piše za buduće naraštaje, one koji dolaze – kada bi pisao za današnje, ne bi bio pisac, bio bi zabavljač!” Tako svoju sujetu smirih i vratih se životu…
Prosinac 2013.
Što se događa u Rusiji?
Michel Houellebecq & Bernard Henri-Levy: DRŽAVNI NEPRIJATELJI
Što se događa u Rusiji? – to pitanje ravno je onom za milijun kuna; kao da ste pitali što se će dogoditi s čovječanstvom u budućnosti. Nećemo pogriješiti ako kažemo da Rusija polako postaje mjesto u koje mnogi započinju polagati svoje nade ili strahove za budućnost.
Bizarnosti i pretjeranosti u svakom pogledu, sveti križevi i go-go plesačice, deliriji i praznina, na pomalo šokantan opis današnje Rusije nailazite u izvanrednom osvrtu Petera Pomerantseva u jednom od posljednjih brojeva Zareza. Supermoderni terenci, zatamnjenih stakala, svako malo zalijeću se preko Crvenog trga. Oligarhija je Rusima u krvi. Biti svoj gazda na svome. Ipak… nekako ne biste išli tamo… Ne vuče vas beskrajna ravnica i golemi oblaci energije koji isparavaju iz zemlje, ili možda iz krvi ljudi koji tamo žive. Ali barem oko nečega moramo se složiti: Rusi nisu mrtav, depresivan narod, što se već ne bi moglo tvrditi za neke današnje europske narode; ako već jesu nešto, onda su mrtvi pijani i strahotno okrutni… kako prema drugima tako i prema sebi.
Dostojevskom vjerojatno ne bi predstavljalo čast slikati se Noćnim vukovima, ruskom okrutnijom verzijom Hells Anglesa koja se danas bizarno stavlja u ulogu eksluzivnog zaštitnika pravoslavlja; ipak, neupitnost kolanja života ruskim podnebljem besprijekorna je. Možda je to u ovom trenutku kaos, kaos života u kojem smo prisiljeni zaboraviti na svaki viši ukus, ali i u njemu takvom nailazimo na očitovanja avangardističkih pobuda koje se toliko krasile doba Dostojevskog; primjerice, na aktivnosti feminističke skupine Pussy Riot (čijih nekoliko članica upravo ovih dana dočekaše slobodu nakon služenja zatvorske kazne zbog “provociranja i uvrede vjernika”).
U svojoj super zanimljivoj prepisci teme Rusije dotakla su se i dva, u svojoj zemlji omražena, kako od milja sebi vole tepati, francuska intelektualca – Bernard Henri-Levy i Michel Houellebecq. S jedne strane, tako, dobili smo ‘do zuba’ intelektulano angažiranoga Henri-Levyja koji se bez zadrške s više frontova (političkog, moralnog, čak i ideološkog) obrušava na današnju Rusiju, dotle, na drugoj strani imamo neuobičajeno smirenog Houellbecqa koji mu oponira na sebi svojstven – houellebecqovski način.
I dok Henri-Levy u današnjoj Putinovoj Rusiji prepoznaje generator svih suvremenih boljki državnih sustava, Rusiji za koju kaže da “… vodi rat u Čečeniji…i …ubija Anu Politkovskaju na stubištu njezine zgrade… koja [istu tu Rusiju] malo prije nego što će biti ubijena, opisuje u onoj lijepoj knjizi Bolna Rusija… Rusij[i] koja ima muda objašnjavati da što će njoj demokracija i ljudska prava kad ona ima svoju demokraciju… Rusij[i] rasističkih bandi koje su usred Moskve progonile ‘neetničke’ Ruse… Rusij[i]… [koja] ne vjeruje ni u što, doista ni u što, samo u religiju tržišta, potrošnje i maraka… [toj] Rusij[i] [kojoj] kao da je netko isprao mozak i kulturu…” itd., dotle Houellebecqa raduje “… što živi u jednom pomirenom svijetu, u kojem je moralna žica rijetko pozvana da se napne, u kojem je većina djela moralno neutralna.” On, sa svojim književnim pajdašem, Frederic Beigbederom, bez ikakve grižnje savjesti posjećuje ruske noćne klubove, i uvaljuje se raskošnim plavušama po dobro poznatoj, u svojim knjigama itekako “opjevanoj jednadžbi”, a kad se vraća kući na Zapad ima isti osjećaj kao i Ivan Karamazov, da se vraća u mrtvilo – “groblje svih grobalja.” Dakako, nikada neće biti za Putina, ali podržava sirovu energiju, po njemu, zdravog ruskog naroda. Vrlo uvjerljivo to pokazuje kroz prepričavanje susreta s bivšim namještenikom Ruskog Ministarstva vanjskih poslova, u jednom trenutku i doslovno mu stavljajući ove riječi u usta:
“Zapravo, može biti da je sve to zdravo; to dokazuje da društvo ima vlastite snage i da su sustav vladanja koji se na njega nadograđuje, njegova pravila, njegovi dužnosnici, tek neka vrsta parazita.”
I tako smo došli do toga da ćemo vječno u glavi preturati to pitanje: što se događa u Rusiji? Ne radi se više o komunizmu, kako primjećuje Henry-Levy, nego o “…postkomunizmu… koji je možda, testna platforma naše budućnosti”, i u kojem će vrhuške vlasti možda postati manje važne… a možda i neće.
Ako danas zamišljate Rusiju kao kulturnu pustinju – varate se – tamo knjižare posluju s izvanrednim uspjehom. Čita se više nego ikad. I premda se predsjednik države katkad ponaša kao šef oligarhijskog klana, književna, glazbena, umjetnička, alternativna, koja god scena, održavaju svoj neprestani provokativni naboj. Dovoljno je spomenuti posljednji slučaj ruskog umjetnika Petra Pavlenskog koji je i doslovno dao prikovati svoje spolovilo za kaldrmu Crvenog trga, pa da shvatimo koliko je tu sirove, nepatvorene snage, čak i u jednom umjetničkom činu.
Što će se zbiti s Rusijom? I hoće li se to dešavanje odraziti na ostatak čovječanstva kako sluti Henri-Levy? Što će biti s nama, malenom životinjskom vrstom, kratkotrajno uznapredovalom, na jednoj beznačajnoj planeti u jednoj isto tako beznačajnoj galaksiji? Pritom, netko me u prolazu dobrohotno podsjeća na Božje poslanstvo… Svejedno, odgovaram mu… Pitanje ostaje…
Bez obzira na događaje u i oko Rusije, ljubomorno gledam i na prepisku francuskih intelektualaca koji, premda omraženi u svojoj domovini, svojim ‘perima’ itekako uspijevaju podići prašinu u nečemu što bi se još moglo nazvati kulturnim miljeom jedne države. Ako ništa, tamo ih još uvijek uzimaju zaozbiljno. Čitava kulturna javnost bruji o njima, čak i časopisi poput Marriane (koja bi se mogla svrstati u rang naše Glorije) to čine. Kod nas se to, nažalost, ne može dogoditi. Naš narod, a što je bolno dokazano nedavnim istraživanjima o čitateljskim navikama, sve manje čita. Još manje se zanima za intelektualne teme. Ne promišlja kraj metafizike, a kamoli da je zainteresiran oko kryoničkih mogućnosti zamrzavanja ljudskog tijela nakon smrti za potrebe testiranja nekih optimističnih naznaka post– i transhumanizma u svezi ovladavanja besmrtnošću.
Osim toga, nitko u našoj državi neće trpjeti Srećka Horvata i Zorana Roška ako koji slučajem povedu raspravu o potrebi i načinima konačnog ukidanja ‘svete’, božjim poslanjem ili kletvom zadane političke bipolarnosti – podjele na ustaše i partizane – a kamoli dopustiti im da se i jednom suvislom rečenicom osvrću na svjetske prilike dovodeći ih u vezu s prilikama male i primitivne balkanske države iz koje dolaze. Mi imamo svoje teme, svoje ‘za’ i ‘protiv’, koje groteskno konvergiraju u stanovito pitanje koje u najkraćim crtama opisuje duh naroda iz kojeg smo ponikli – što nam to susjed misli!? – a koje se prosječnom građaninu, dajem ruku u vatru, neprestano mota mislima…
Prosinac 2013.
Možemo li se uzdržati od proizvodnje (umjetničkog) sadržaja?
Fernando Pessoa: KNJIGA NEMIRA (VELIKI ULOMCI)
U posljednjih nekoliko dana zamijetih da je nekoliko blogova, koje sam manje-više redovito obilazio, prešlo na onaj svijet, da je izdahnulo i da ih više nema ! Kada upišete njihova ‘urlizirana’ imena u preglednik, tzv. browser dobijete onu bijelu, neutralnu stranicu “The page can not be displayed…” i pomislite da je njihovim autorima napokon dozlogrdilo to bjesomučno proizvođenje sadržaja u današnjem svijetu u kojem se ponekad čini da se ništa drugo ne radi osim – proizvodi nekakav sadržaj. Ovaj poriv valjda je jednak onomu kada na početku 21. stoljeća, među sedam i pol milijardi suvremenika na ovom planetu, odlučite nemati djecu.
Proizvodnja sadržaja u ovom dobu toliko je bjesomučna da svakom umjetniku u nekim trenucima mora pozliti. A kako je samo nadahnuto, na rubu entuzijazma, Marina Abramović nekoć izvikivala svoj ironični slogan: “Umjetnost mora biti lijepa!”, propitujući njime tek estetsku stranu umjetničkog fenomena dok danas kao da je došlo vrijeme propitati je li umjesno više išta proizvoditi u umjetničkom smislu? Kako ostati umjetnikom u dobu u kojem postaje očito da svaki stvaralački čin nenamjerno pridonosi besprimjerenom sadržajnom zagađenju? Možemo li se uzdržati od proizvodnje sadržaja? Možemo li ostati umjetnici samo za sebe? Možemo li iz same umjetnosti isključiti taj njezin definitivno precijenjeni komunikacijski aspekt koji smo kao takvog u međuvremenu razotkrili? Možemo li samo pisati i onaj jedan roman godinama, kao što sam to uostalom i sam činio…? Ili se učiti pomnom čitanju i usputnom pravljenju bilješki?
Moja kolegica s posla umjetničko stvaranje kojim se bavi naziva amaterskim i postavlja ga nasuprot profesionalnog.
– Mi smo umjetnici-amateri; nas ne zanima koliko ljudi će našu umjetnost stvarno percipirati… Shvaćaš?
Baš i ne. Želim stvarati, a pritom želim biti i percipiran, konzumiran, što god, odnosno da sve to bude moje djelo. Ali kako? Ne vidim načina da to postignem, osim neumjetničkim sredstvima.
Međutim, Fernanda Pessou, portugalskog pjesnika i esejista, koji je iza sebe ostavio prekrasnu literarnu krasoticu, nikad dovršenu Knjigu nemira, kao da je već čuo savjet moje kolegice. Govorio je da piše samo za svoj gušt i da mu nisu potrebni čitatelji.
Zašto ne vjerujete da ne pišem radi objavljivanja, čak ni radi pisanja ili stvaranja umjetnosti. Pišem jer je to samo sebi cilj, uzvišeno savršenstvo, naravno, alogično savršenstvo, … moje kulture stanja duše. Ako uzmem neku svoju senzaciju i razmrsim ju tako da mogu njome tkati unutarnju stvarnost koju nazivam Šuma otuđenja ili Nikada ostvareno putovanje, vjerujte da to činim ne zato da bi proza zvučala lucidno i zvonko, čak ni zato da uživam u prozi – i koliko to jače želio, to više dodajem krajnju uzvišenost poput lijepa pada platna ponad mojih sanjanih scenarija – nego zato da pružim potpunu izvanjskost onome što je nutarnje, da bih tako ostvario neostvarivo, združio suprotnosti, i pretvorivši san u izvanjsko pružio mu njegovu najveću snagu čistoga sna kao zaustavljač života…
Knjigu nemira čitam nešto prije ponoći – kako bih utonuo u smirenje pred spavanje. Ironična nakana. Pessoa me podsjeća da i nismo toliko rijetki, mi, ravnodušni na život i svako odigravanje u njemu. Jedino, što on svoj poziv nikada nije iznevjerio, nije žalio za tim što u životu nije stekao ni prijatelje ni ljubav (barem je tako napisao), dok u mojemu slučaju – situacija je blago kompliciranija. Bio sam u vječnoj potrazi, kako za ljubavlju svog života tako i za prijateljima. Nisam se predavao i kad bi me na tlo oborila najgušća i najneumoljivija depresija. Vjerovao sam ljudima. Polagao nade u njih. Mislio sam, sad će doći ta životna sreća. Odrast ću i postati zreo muškarac koji će naći svoju sreću pod suncem. Ali bijahu to zaludne nade…
Umjetnost je osama. Svaki umjetnik mora nastojati osamiti druge, prenijeti im u duše želju da budu sami.
Jasno je da mi, ‘pessoisti’, imamo sve samo ne običnu narav i mozak, da su naše misli nešto što je nemoguće zadovoljiti, i da se stoga samo pretvaramo da živimo, a zapravo jedino što radimo je da mislimo, zaokupljeni smo sobom, svojim mislima, svojim mogućnostima, a u rijetkim danima radosti zaokupljeni i samo svijetom ne razlikujući se od njega ni u jednom atomu. Mi, sposobni da promatramo stvarnost onkraj stvarnosti, onkraj nas samih i same te stvarnosti, da promatramo iznutra i izvana, iz niše nekog još nepoznatog zakona, mi smo ti koji skoro više nismo za život…
O vremenu u kojem je živio Pessoa je napisao divnu rečenicu koju citiram za kraj ovog posta bez da sam vam dao jasnu uputu kako se postaviti spram bjesomučne proizvodnje sadržaja. Zasada je samo imajte u vidu, i to je dovoljno da izvrši utjecaj na vašu umjetnost.
Pripadam naraštaju, ili bolje, dijelu naraštaja, koji više nimalo ne poštuje prošlost, koji je izgubio bilo kakvu vjeru ili nadu u budućnost. Zato živimo u sadašnjosti gladni i željni jer nemamo druge kuće… […] … smiješimo se našem unutarnjem životu i ravnodušni smo u oholoj pospanosti prema brojčanoj stvarnosti stvari.
To je taj Pessoin futurizam koji nas pogađa ravno u glavu, ali i sve one koji iza nas dolaze… Uskoro nećemo imati druge stvarnosti koja će nas zanimati doli one Prostora Uma, Pessoinih sanja, ili kako hoćete da je već nazovem. Prije otprilike jednog stoljeća, on ju je slutio, danas je na nama da ju iskusimo u svom njezinom privlačnom, fatumskom naboju … premda, i za nas, ona ostaje zagonetka.
Zašto uopće mislim na te stvari, ako su već toliki drugi na njih mislili i zbog njih patili?…
Pa… baš tako…moj dragi Fernando! Uzeo si mi pitanje iz usta!
Studeni 2013.
Presveta krivnja
Mikhail A. Bulgakov: MAJSTOR & MARGARITA
U romanu Majstor & Margarita nalazi se možda i najljepša rečenica svjetske književnosti. Ne znamo zašto nas pogađa, ali nas pogađa, duboko, u samu našu prirodu, možda i u samo dno naših bića gdje stoluje taj naš stalni, uzvišeni i presveti osjećaj krivnje zahvaljujući kojemu smo razboriti, savjesni, puni duha, i suprotni svakom drugom živom biću:
U bijelom plaštu s purpurnom podstavom, hodom konjanika, u rano jutro četrnaestog dana proljetnog mjeseca nisana, u natkritu kolonadu između dva krila dvorca Heroda Velikog, ušao je prokurator Judeje Poncije Pilat.
Kada je upišete u internetsku tražilicu iznenadit će vas broj stranica na kojima se pojavljuje, u svom bezvremenom i duboko ljudskom obliku i mimo moćne tehnologije koja s njom bezosjećajno barata kao i sa svakom drugom rečenicom, neosjetljiva na njezinu semantiku, jedino na sintaksu. Što je tako moćno u ovoj rečenici i ovom romanu? Teško da se odgovor može ponuditi kroz jedan do dva posta. Svatko ga, na kraju krajeva, pronalazi sâm za sebe. Ono što se čini najljepšim jest da se odgovoru čovjek čini najbližim samo onda kada knjigu uzme u ruke i započne s ponovnim čitanjem…
Moja sestra voljela je ovu rečenicu (kao i cijeli odlomak koji navodim u nastavku). Čitala mi ju je dok sam bio školarac, i govorila da od nje, u književnom smislu, nema ništa savršenije. S četrnaest godina nisam mogao shvatiti zašto je to tako, a ni ona mi nije mogla to objasniti. Krivnja i sudac, pa zatim grijeh i otkup tog istog grijeha koji zbog neprestanog osjećaja krivnje kao da doista negdje u svijetu postoji, sve to stoji u pozadini ove estetski savršene rečenice/odlomka. Kad bih po tome sada kopao, pomislim, ja, intuitivno nadaren za psihologiju, možda bih i na nešto mnogo ‘veće’ naišao…
Više od svega na svijetu prokurator je mrzio miris ružina ulja i sada je sve predskazivalo loš dan jer je taj miris počeo proganjati prokuratora još od zore. Prokuratoru se činilo da na ruže mirišu čempresi i palme u vrtu, da se u vonj kožne opreme i znoja stražara miješa mirisna struja prokletih ruža. Od stražnjih krila dvorca, gdje se smjestila prva kohorta Dvanaeste munjevite legije koja je u Jeršalajim došla s prokuratorom, dopirao je dim preko gornje terase u kolonadu, i u gorkasti dim koji je svjedočio da su kuhari u centurijama počeli kuhati ručak umiješao se isti taj masni ružin miris. O bogovi, bogovi, zašto me kažnjavate?
Taj “miris ružina ulja” koji posvuda prodire, ne možemo li ga shvatiti simbolom krivnje – sveopćega, uzvišenog osjećaja ljudskosti koji nas bezdanim ponorom odvaja od ostatka svijeta? Kada jedan Poncije Pilat, kršćanskom predajom sudac, zajadikuje “Bogovi, bogovi, zašto me kažnjavate!” nije li to vapaj onoga koji se osjeća krivim samo zato što je prisiljen na tu ulogu sudca, vrednovatelja ljudskih vrijednosti i života, zbog koje se nelagodno osjeća posebnim, i zauvijek odvojenim od svijeta? Pitanje, dakako, postaje sve više filozofske prirode, ali ja se sada, barem ne u ovom postu, ne želim udaljiti od književnosti, kao ni od ove knjige.
Definitivno, Majstor & Margarita roman je o krivnji, odatle nužno i o optužbi. Na Wikipedijinoj stranici o Mikhailu Bulgakovu naći ćete informaciju da su mu zadnje riječi prije smrti bile “Da znaju… da znaju!” navodno upućene ruskoj boljševičkoj vlasti. Propitivanje čovjekove savjesti vuče se čitavim romanom. Kad malo bolje razmislim, na prvu ruku, Nietzsche vjerojatno ne bi volio ovaj roman… podsjećao bi ga na kršćanstvo, međutim, nekako mislim da bi mu se vremenom strašno svidio jer, nije li upravo on svoja “prevrednovanja svih vrijednosti” također naslonio na tu ogradu “ljudskiju od svih ograda” – i svoju filozofiju pokušao izgraditi na činjenici ‘imanja savjesti’ baš kao što je to učinilo kršćanstvo?
Sve što pišem, pišem još uvijek jako zaobilazno, jer dvojim čvrsto pritisnuti na ranu koja ostaje skrivena negdje ispod… Ali, tko zna, možda se na to odvažim u u jednom od tekstova koji dolaze…
U svakom slučaju, mislim da se nikada neću zasititi Majstora i Margarite, književnog kritičara Berlioza i pjesnika Bezdomnog, Wolanda, Azzazela, Korovjeva, Hele, naposljetku i Mačka Behemota, nikada tog načina pisanja za koji vjerujem, i pored nekih suprotnih naznaka, da će uvijek biti u stanju suprotstaviti se struji vremena…
Listopad 2013.
Roman nad romanima
Mikhail A. Bulgakov: MAJSTOR & MARGARITA
Taj roman nad romanima, u pravom smislu riječi – romančina, sasvim je neopravdano bio zapostavljen na ovim stranicama. Začudnoga, fantastičnog zapleta, s bezbroj konotacija i prikrivene simbolike, preplavljenog nevjerojatno bizarnim događajima uglavnom vezanim uz posjet vraga i njegove družine Moskvi 1930-ih, nikoga ne bi trebao ostaviti ravnodušnim…Ili ipak bi? Dovoljno je reći da se i moja pisanija, ništa manje začudna avantura koja prati dogodovštine jedne ugledne, drevne životinje plavkastog perja i pačjih očiju, u dobroj mjeri oslanja na ovo književno čudo ruske književnosti, pa da i sam ostanem iznenađen što o Majstoru i Margariti u Pustopoljini nisam ranije pisao. Nemam opravdanja. Ali svejedno, ovaj roman toliko je velik da vam naprosto sve oprašta – kako ničim opravdanu zapostavljenost tako sada i ovu nastupajuću i u svakom pogledu pretjeranu eksponiranost…
Majstora i Margaritu, čini mi se, čovjek bi mogao čitati u bilo koje doba. Kada to kažem, mislim i doslovno. Hoćete u Rimskom carstvu ili Srednjem vijeku, dobu renesanse ili klasicizmu, svejedno. Mišljenja sam da bi svako doba pronašlo u romanu nešto svoje, nešto što bi se moglo opisati kao protivno struji vremena ili pak nešto što u prvim naznakama najavljuje propast onog doba u kojem bi se roman čitao. Takvi su vam Majstor i Margarita, odnosno roman – Majstor i Margarita; bezvremen, nerazumljiv, predskazujući, i pomalo zlosutan.
Istrpjet će on čak i čitanje s početka ovog stoljeća – obilježenog enormnim uplivom medija, gluposti i tehnologije u naše živote. Ne sumnjam da bi se Wolandova družina i danas bila u stanju obračunati s faktima tzv. suvremene današnjice – pametnim telefonima i tabletima, e-čitačima, Facebookom ili recimo, emisijom In Magazine Nove TV. Baš kao što se izmotavala s vremenom boljševičke Rusije, vjerujem da joj to ne bio bio problem ni s današnjom ‘Putinovom Rusijom’, te prividno stabilnom, a zapravo umornom i dotrajalom Europom… Kakav bi bio slučaj s našim krajevima – ne mogu točno predvidjeti, možda bi se našim nestvaralačkim moćnicima, uglavnom primitivnom vladajućem establishmentu, rugala na u ovom trenutku potpuno nezamisliv način? (Možda sličan Rambu?)
Ipak, baš u ovom dobu, dogodilo se nešto što me je u pogledu ovog romana, ali ne samo ovog romana, istinski zabrinulo, nešto nenadano, a što me je još više podsjetilo na našu gorku bezduhovnu sadašnjost. Zamislite, i tom i takvom, bezvremenom romanu jedan današnji forumaš-čitatelj ‘uzeo je mjeru’ kazavši kako, po njegovu mišljenju, u romanu Majstor i Margarita “nema ništa što bi [ga] interesiralo”…! Puni citat glasi: “M&M je kvalitetno napisan roman, no nažalost ništa više od toga. Pročitao sam preko pola i nisam imao snage da ga dovršim. Ne zato što je dosadan i loše napisan, već što sam shvatio da u njemu nema ništa što bi me interesiralo.”
Pomislim, a na koliko sam samo ja knjiga naišao u kojima nisam nalazio ništa interesantno po svoj habitus sklon apstraktnom razmišljanju u temelju? Recimo, kad u ruke uzmem većinu romana hrvatskih pisaca to mi se događa! I doslovno ne nalazim u njima ništa ‘što bi me zanimalo’. Ne mogu reći da to nisu dobro napisani romani, sve je na svom mjestu, likovi, radnja, čak i ona, od strane kritičara hvaljena, autentičnost, međutim, meni su oni naprosto dosadni.
Stvar je u tome da se danas postavlja pitanje, je li istina da nam o vrhunskoj književnosti više nije dopušteno suditi objektivno, već samo iz svoje subjektivne niše dvojbenih kriterija koje u nama uspostavlja vrijeme u kojem živimo? Možda se dotični forumaš nesretno izrazio, i nije tako mislio. U ovom trenutku ostao mu je samo taj jedan, jedini nesretni post uz njegovo avatarsko ime. Možda će nestati u vihoru internetskih identiteta koji se vječno pale i gase, ali definitivno, tim je postom, ne s izričitom namjerom, najavio novu razornu oluju u našim nutrinama koja će u konačnici iz nas ispuhati i ono malo duha što je u nama preostalo…
S nekom tugom u srcu sada prepisujem odabrane citate iz ove knjige (s neke lako pronalazive internetske adrese), koja nas samo pukom slučajnošću ne predstavlja u Voyageru na međuzvjezdanom putovanju, i pokušavam ponovno izustiti tu nezamislivu rečenicu da u romanu Majstor i Margarita “nema ništa interesantno”.
Priznaj da prerezati nit može samo onaj tko ju je objesio.
Općenito, čovjek nije zanimljiv ako u škrinjici njegove nutrine nema iznenađenja.
A činjenice su najtvrdoglavije stvari na svijetu.
Ne postoji li dokument, ne postoji ni čovjek.
Pogledala me začuđeno i ja sam iznenada i potpuno neočekivano shvatio kako sam čitav život ljubio upravo tu ženu.
Valjda svaku prepoznajem kao staroga dobrog druga iz djetinjstva. I čujte, ako vam čak i kao takve, ogoljene, izvučene iz konteksta, ove rečenice/misli doista “nisu interesantne”, onda imamo ozbiljan problem. Čovječanstvo se uistinu danas pretvara u nešto drugo! Ali, pokušat ćete me smiriti i kazati: “Hej, oduvijek je bilo ljudi neosjetljivih na vrhunsku književnost. I zapravo, ne bi se zbog toga trebao pretjerano nervirati… Za života, sâm Bulgakov jedva da je pročitao tri pozitivne kritike svojih djela….” Ali nema pomoći za moju razočaranost.
Ali malo pomalo, na um mi počinju padati nove smicalice Wolandove družine, ovoga puta uperene protiv prostog ljudskog poriva – da bude lijen duhom – drugim riječima, da se unedogled valja u svojoj gluposti, da takoreći, bez ispaljenoga metka, prihvaća ovu i ovakvu društvenu stvarnost političkog i medijskog licemjerstva koja od njega traži samo jedno – poslušnu inertnost…
Zamišljam mačka Behemota kao moderatora forum rasprava koji jednim klikom briše sve postove… kao da se tim problemom išta rješava, jer nakon njegova klika, na stotine novih “nema ništa interesantno” nanovo na njega izviruje i on ih ponovno briše i tako unedogled… baš kao što je to uostalom činio i u romanu u otvorenoj razmjeni vatre s ruskim agentima u kojoj nitko nije bio ranjen! Ali najednom, to “nema ništa interesantno” plazi svuda, po dnevnicima javnih i privatnih televizija, drečećim naslovima novina i magazina, i odvratnim reklamnim panoima, po sluzi ovog vremena koje, sada to znamo, neće biti primljeno u riznicu prošlosti iz jednog sasvim jednostavnog razloga – pogađate – jer u njemu samom “[nije bilo] ništa interesantno”…
Listopad 2013.
Što je religija?
Yann Martel: PIJEV ŽIVOT
Roman je to koji na neobičan način leluja između zoologije, teologije i običnog avanturizma, ali i predstavlja onu jednu priču koju, nakon što je napišete, osjetite da niste uzalud trošili toplu vodu. Kanadski pisac Yann Martel možda je mogao upravo to osjetiti.
U uvodnoj bilješci autora, u pomalo demode stilu Dostojevskog, pokušao je kobajagi izložiti svu muku neplodna pisca. Priznavši da je njegovo prethodno djelo bilo spisateljsko mrtvorođenče okrenuo se tuđim pričama. Posrećilo mu se upoznati nekoga tko mu je pristao ispričati svoju životnu priču te je tako napisao ‘roman u romanu’.
Skladna napetost između zoologije i teologije u prvom dijelu romana, te njihovo začudno prožimanje, isprva zbunjuje čitatelja. Sjećam se, na izlazu iz kina po završetku filmske ekranizacije Pijevog života, mogao sam čuti primjedbu: “Samo da nije toliko spominjao tu religiju!” Pa u religiji i jest bît djela, htio sam povikati za površnim gledateljem koji je ubrzo nestao u gužvi trgovinskog centra.
Tako se djelo Yanna Martela (svejedno radi li se o filmskoj ekranizaciji ili pisanom izvorniku) može promatrati na dvije razine: avanturističkoj, za pojedince kojima je scena s tigrom u čamcu na pučini Tihog oceana vrh vrhova avanturističkih scena uopće, te duhovnoj, koja nam na sebi svojstven način razotkriva smion odgovor na pitanje – što je to religija. Naravno da se po prirodi ovog bloga nisam mogao ne osvrnuti na ovaj roman. Netko je, eto, u formi romana ponudio odgovor na pitanje što je po njemu jedna od moći duha o kojima ja ovdje zdušno, već više od dvije godine, razglabam i kako na njega ostati ravnodušan?
Početak romana uistinu je sjajan. U poluironičnom, ležernom tonu pisac se osvrće na život troprstog ljenjivca, životinje kojoj je ‘dobroćudan osmijeh vječno na usnama’ i koji opstaje i usprkos bazičnoj nemotiviranosti da uopće pokreće svoje tijelo, kako bi dao naslutiti da je potka romana mnogo dublja od bjelodane teme preživljavanja u čamcu s tigrom koja se prikazuje i na naslovnici knjige … Začudnu zapletenost spomenutih zoologije i teologije, Yann Martel divno dočarava sljedećim odlomkom:
Katkad bi [ih] pomiješao… Mnogi su me kolege na bogosloviji – smušeni agnostici koji ne znaju ni gdje im je glava, a robuju razumu, tom luđačkome zlatu bistroumnih – podsjećali na troprstog ljenivca, a troprsti ljenivac, predivan primjer životinjskog čuda, podsjećao na Boga.
Zatim na red dolaze bazeni; izrijekom, riječ je o pariškim, opisi njihove čistoće i nečistoće, neobično su skopčani s nastankom imena glavnog junaka. Uživamo u točnom nabrajanju svih tih nevažnih informacija, jer nas nagone na estetsko zadovoljstvo pročitanim. Nakon bazena ulazimo u problematiku života u zoološkim vrtovima s izvrsnom, rekli bi gratis, raspravom po pitanju zatvoreništva životinja u zoološkim vrtovima. Svi ti opisi su, zapravo, vrlo pažljivo sročeni i trsim se da sam shvatio poruku koju nam pisac želi prenijeti. Zatvorenost životinje u kavezu treba nas asocirati na ‘zatvorenost’ ljudske duše u religiji. Prema Yannu Martelu zoološki vrtovi su mjesta u kojima su životinje riješile većinu svojih stvarnih potreba (vlastiti teritorij, osigurana hrana, bez neprijatelja u blizini) te da su u takvim okolnostima rijetko spremne na bijeg. Ne možemo li na isti način gledati i na ljudsku dušu okovanu ‘svetim predanjem’, kao da nam želi poručiti…
Otvorenost pogleda na religiju u romanu najbolje dočarava očaranost glavnog junaka trima svjetskim religijama. On je i doslovno kršćanin, musliman i hindus u isto vrijeme! Ta fenomenalna dosjetka osim što zabavlja kao da otkriva i vrata nečeg dubokog u nama. Sve se religiozne tradicije danas nalaze u službi pojedinca čiju duhovnu potrebu kao da više ne može zadovoljiti samo jedna od njih. Kao da roman govori u naše ime: iako smo i dalje prijemčivi za religije, na njih više ne gledamo isključivo iz svoje kulture, običaja, podneblja, tradicije, gledamo je iz kozmičkog kuta, eklektički…
Bilo kako bilo, koliko god ponuđeni odgovor na pitanje o religiji bio dubok, od kojeg na trenutke ostajemo ganuti, jer što imamo – na površini prekrasnu, fantastičnu priču, a u dubini gorku i zastrašujuću istinu – ipak se taj odgovor, čini se, tiče samo jednog segmenta religioznog osjećaja u nama, onoga koji religiozno dočarava u metaforama. Religiozno, dočarano u metaforama, u jednom trenutku prisiljava nas na ‘osjećaj vjere’, da stvarno povjerujemo u ono što je samo metafora. Zbog toga u religijama vjera dobiva prednost, dok sve drugo pada u drugi plan. Ovdje sam namjerno napisao ‘osjećaj vjere’ kako bih naglasio da osjećaj – a ne vjeru – smatram istinskom religioznošću po sebi. Svaki umjetnik može potvrditi da se radi samo o osjećaju… ‘Običnom čovjeku’ u nama, s druge strane, već su potrebne riječi, predaje, pripovijesti, molitve… Kada svojim osjetilima dopustimo neposredno osjetiti stvarnost oko sebe tek tada postajemo duboko religiozni…
Da bi mi dočarala jedan prekrasan dan svoga ljetovanja, jedna mi je prijateljica prije neki dan napisala kako “nije radila ništa”, samo je promatrala i osluškivala morski krajolik oko sebe, osjećala vjetar, sunce i more, i svim tim bila duboko zaokupljena i dirnuta. Naravno, o toj vrsti religije u romanu Yanna Martela nije bilo riječi.
Bez obzira na moje mušičave upadice na koje ste se valjda već navikli, pred vama je knjiga koju ipak morate pročitati. Ne dajte da vas zbuni prilagodba izdanja dječjem uzrastu (knjigu ćete u mnogo slučajeva naći na dječjem odjelu knjižnica). Iako jest lektira, nije za školarce, nego za vas devetnaestogodišnjake pred kojima život tek počinje…
Svibanj 2013.
Umjetnost i glupost na istom zadatku (ili kako izdržati tjeskobu)
Douglas Adams: VODIČ KROZ GALAKSIJU ZA AUTOSTOPERE
Ne bih vam nikada savjetovao da pišete ako ne morate. Postoje stanja, po svemu sretna, okrepljujuća, u kojima se pisanje čini dosadnim poput molitve. Ne pišite! Stanite i osluškujte. I u vedrom i veselom raspoloženju već stanuje čestica zlovolje, u-sebi-zatvorene depresije koja će se kad-tad vratiti. Naše je samo živjeti a onda umrijeti. Raspoloženja neka nam budu poput oblaka, a mi sami budimo njihovo nebo.
Ali zašto umjetnici toliko drže do svojih raspoloženja? Pravilnije bi bilo reći zašto nezreli ili neostvareni umjetnici, ili pak oni koji su iz nekog sasvim beznačajnog i krivog razloga od svoje umjetnosti odustali, žeđaju za dobrim raspoloženjima/osjećanjima? Upravo zato što su nezreli ili neostvareni ili su krivo procijenili sebe… Na svoja raspoloženja, kaže Nietzsche,nekada trebate sjesti, ne dozvoliti da se pod vama pomiču da biste mogli stvarati, a možete li to, o vi, odabrani ili samo sujetni…?
Staviti na kušnju svoje ništa, svoje djelo, ili samo svoju nakanu, kad tad će prevladati. Ali prvo što ćete shvatiti jest da vam to odricanje ništa ne donosi. Poanta nije u žrtvovanju, tobože nekakvom ‘formiranju svoga djela’, to bi bilo suviše sebično. Poanta je u čistoj, nepatvorenoj slobodi živog bića koje je ono ‘dužno’ za života osvojiti. U ničemu više. Umjetnost tek dolazi kao posljedica izborene slobode, bolje rečeno, kao posljedica sa slobodom nužno povezane tjeskobe… Ne možete biti slobodni a da istovremeno niste i tjeskobni. Ali neka vas to previše ne muči, tu ne možete ništa učiniti osim – priviknuti se.
U tim trenucima lijepo je prisjetiti se Restorana na kraju vremena iz čuvenog Vodiča kroz galaksiju…kako biste pojmili da ste zatvoreni u toj ogromnoj rupi zvanoj svemir iz koje vam nema mrdanja. Jednoga dana moći ćete putovati kroz vrijeme, pa ćete se do njega odvesti i u paroksizmu strasti uživati u samrtnim grčevima vašeg ‘Naddoma’ koji će tada biti preplavljen ‘kužnom svjetlošću’ u pretkataklizmičkom stanju, ali, ne brinite, toga vas neće biti strah i zbog toga nećete biti tjeskobni. Drugim riječima, smrt će vas odavno prestati zabrinjavati. Tjeskobni ćete biti i jeste jer ste prisiljeni sve ponoviti, vječno se vraćati unatrag, nastaviti u beskraj ponavljati jednu te istu igru iz koje nema izlaza. To što ste na kraju ovladali i samim vremenom ništa vam neće značiti, jer prema riječima Zaphoda Beelebroxa – vrijeme je budalaština.
Zato vam, dragi moji, valja pisati pjesme. Nećete tjeskobu biti u prilici drugačije izdržati. Ili možda hoćete… nekom svojom glupošću. Osim umjetnosti za izdržavanje tjeskobe i glupost vam je na raspolaganju. Nje ima u izobilju, masovno se koristi i na to ćete se vremenom također naviknuti. Možda je poželjno ili čak nužno oboje kombinirati? Ali što da vam kažem, u ovom vremenu ako već možete birati, pišite pjesme… A kad vam to dosadi, ugledajte se na stil života Zaphoda Beeblebroxa!
Svibanj 2013.
Don’t panic (ili kako je nekome takvo nešto uopće moglo pasti na pamet…)
Douglas Adams: VODIČ KROZ GALAKSIJU ZA AUTOSTOPERE
Knjigu koju sam davno trebao pročitati (a nisam) ‘odaziva’ se na ime Vodič kroz galaksiju… Da, da, mislim upravo na onaj Vodič kroz galaksiju… Tu urnebesno-smiješnu, šaljivo-duboku, zadivljujuće-jedinstvenu knjigu koja mojemu ‘plavom noju’ dođe nešto kao ‘brat po mlijeku’.
Iako je njezin autor već odavno mrtav, iako je čak doživjela i filmsku, pored originalno namijenjene radijske ekranizacije, ne znam kako se dogodilo pa da je tek danas držim u svojim rukama… i, što reći, umirem od smijeha ali i beskrajne zadivljenosti.
Ali da se razumijemo, ova knjiga nije namijenjena tomu da samo ‘umiremo od smijeha’, dubina s kojom se istodobno suočavamo čitajući avanture Arthura Denta, Zaphoda Beeblebroxa, Forda Prefecta, manično-depresivnog robota Marvina i zagonetne Trillian – jednostavno ne da se opisati. Veličina i beznačajnost ljudskog roda u okrilju prirode/svemira neprestano nam se vrti pred očima. “Svemir je divovski, neshvatljivo velik” odjekuje knjigom poput mantre, kao i savjet “Don’t panic” koji čitatelja zbog takve činjenice treba umiriti. Naprosto nevjerojatno je da je Douglasu Adamsu tako nešto uopće moglo pasti na pamet. Ako bi nekome drugome (premda mi u ovom trenutku ne pada na pamet kome) trebali podastrijeti dokaz o maštovitosti ljudskog roda onda to bez ikakve grižnje savjesti možemo učiniti s ovom knjigom…
Svjedočanstvo neizmjerne dubine koja krasi knjigu, primjerice, izići će na vidjelo već na 37. stranici Koanovog izdanja u odgovoru Vogona (Prostetnic Jeltza), pripadnika užasno odvratnih bića od kojih su i ‘sile evolucije s gađenjem okrenule glavu u stranu i otpisale ih kao ružnu i nesretnu pogrešku’, na pitanje zašto piše poeziju.
“Znači hoćete reći da ja pišem poeziju zbog toga što pod svojom zlom, grubom i bezosjećajnom vanjštinom zapravo želim biti voljen” rekao je. Onda zastane. “Je li tako?”
Ford se nervozno nasmije. “Pa, u stvari da”, rekao je. “Zar svi mi u dubini, znate, ne želimo…ovaj…”
Vogon ustane.
“Ne, uopće niste u pravu”, rekao je. “Ja pišem poeziju da bih što oštrije izrazio svoju zlu, grubu i bezosjećajnu vanjštinu…”
Pored ingeniozno-ludih odgovora na vječna pitanja koja oduvijek taru čovjekovu dušu poput onoga ‘četrdeset i dva’, vjerojatno najpoznatijeg odgovora uopće na pitanje ‘Života, Svemira i Sveg Ostalog’ kojeg je dala Duboka Misao, grandiozno računalo sagrađeno upravo za tu namjenu nakon mozganja od sedam i pol milijuna godina ili transkripcije misli, neke vrste razgovora sa samim sobom kita ulješure od trenutka kada se nevjerojatnom okolnošću stvorio u zraku daleko iznad zemlje do njegove smrti uslijed pada s ogromne visine, nezaboravno ostaje obraćanje maloprije spomenutoga Prostetnica Vogona Jeltza čovječanstvu u kojem mu najavljuje uništenje njegovog staništa:
Narode Zemlje, molim pažnju”, reče glas, a zvuk je bio savršen. Bio je predivan, kvadrofonski, s tako niskim nivoima izobličenja da se čovjek rasplače.
“Govori vam Prostetnic Vogon Jeltz iz Galaktičke uprave za hipersvemirsko planiranje”, nastavio je glas. “kao što ste bez sumnje upoznati, planovi razvoja vanjskih područja galaksije nalažu izgradnju ekspresnog hipersvemirskog prolaza kroz vaš zvjezdani sustav i, na žalost, vaš planet jedan je od onih koji su predviđeni za uništenje. Proces će trajati nešto manje od dvije vaše zemaljske minute. Hvala.”
Razglas se isključi.
Nerazumni užas zavlada medu ljudima Zemlje koji su to slušali. Strava se lagano širila kroz okupljenu gomilu, kao da se radi o željeznim strugotinama na ploči ispod koje se kreće magnet. Izbije panika, beznadna, sumanuta želja za bijegom, ali nije bilo mjesta na koje bi se moglo pobjeći.
Kada su Vogoni ovo primijetili, oni ponovo uključiše svoj razglas. Kazali su:
“Nema svrhe da se sad pravite iznenađeni. Svi projekti i nalozi za uništenje izloženi su u vašem lokalnom odjeljku za planiranje na Alfa Centauriju već čitavih pedeset zemaljskih godina, prema tome imali ste dovoljno vremena da uložite kakvu god hoćete formalnu žalbu i stvarno je prekasno da sada počnete praviti probleme.”
Razglas se ponovno utišao, a njegov odjek orio se Zemljom. Golemi brodovi okrenuše se nebu s lakoćom. Na donjem kraju svakog od njih otvoriše se vrata, prazni crni kvadrat.
Do tog trenutka nekome mora da je uspjelo osposobiti neki radio-predajnik, odrediti valnu duljinu i emitirati poruku vogonskim brodovima, moleći ih da poštede planetu. Nitko nikada nije saznao što je rečeno, svi su čuli samo odgovor. Razglas je ponovo škljocnuo i oživio. Glas je zvučao iznervirano. Rekao je:
“Kako to mislite da nikad niste bili do Alfa Centaurija? Za ime božje, ljudi, znate da je ona samo četiri svjetlosne godine odavde? Žalim, ali ako vas ne zanimaju mjesne prilike, sami ste krivi. Aktivirajte zrake za uništenje.”
Ostale citate skupio sam na posebnoj stranici… pa uživajte!
Travanj 2013.
Moć knjige (ili kako živjeti neformalno)
Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ
Michel Houellebecq: OSTATI ŽIV (u LANZAROTE I DRUGI TEKSTOVI)
Ono što me općenito smeta oko književnosti (i publicistike) jest sud da se u knjigama ne nalazi ništa doli zabave. Knjige se čitaju iz zabave, da se prekrati vrijeme, jer su same po sebi zabavna štiva. U današnjem pojedincu ne postoji svijest da mu čitanje neke knjige može promijeniti život. Ne postoji svijest da knjiga posjeduje moć baš kao što ju posjeduju upravni odbori tvrtki čijem članstvu streme ili notorna burza u cjelini. Moć knjige, napisanoga u njoj, istina, ne može se mjeriti apoenima novčanica, dionicama ili materijalnim dobrima, ali može se mjeriti ‘apoenima’ istinske ljudske sreće, izostanka bolesti i depresije, vedrine i opće raspoloženosti. Krvlju napisana knjiga, kako obično nazivamo stvarno dobre knjige u stanju su pojedinca potpuno preobratiti, sačuvati ga od bolesti, i u konačnici, podariti mu, ono za čovjeka možda najvrijednije – njegov smisao… Ne bih napisao ni retka a da nisam uvjeren u stvarnu moć riječi kojima se služim, da su u stanju odista preoblikovati život u cjelini…
Nakon ovako veselog početka, kako bi kazao naš Učitelj, poziv piscima da se prihvate svog posla trebao bi postati ozbiljniji i provokativniji. Stvarajte i unatoč tomu što vas ignoriraju. Napišite u čemu to živite, otvoreno, bez dlake na jeziku, kao što vam savjetuje i Michel Houellebecq u svom kratkom pamfletu Ostati živ; udarite po onim segmentima društva koji medije danas koriste kao primarne izvore mediokriteta za trovanje čitatelja/gledatelja/slušatelja. Pritom, ne uzdižite se na razinu metajezika (odnosno kritike) u Barthesovom smislu; prije ili kasnije, polomit ćete zube. Zaobiđite kritiku i stvorite književno djelo od krvi i mesa u kojem će prikazana stvarnost društva biti u stanju zaboljet i vaš intelekt i vaša čula. Dakle, prije svega, budite maštoviti. Nemojte stati na pola puta kao što je to učinio Robert Perišić u romanu Naš čovjek na terenu. Razgolitite zatupljujući medijski filtar stvarnosti koji se uselio u naše glave i pokušajte živjeti i doslovno neformalno… da vam se živo fućka za sve.
A kada to napišem, živjeti neformalno, tu se i sam gubim. Na trenutak, kao da mi se otvaraju vrata raja, ali ne onoga ‘predcivilizacijskoga’ raja kojeg je zamislio John Zerzan, otac anarhoprimitivizma – ne, u igri čak nije ni ‘De Mellova svjesnost’, već nešto moje/vaše, kojima se svijet odsada povinuje. Probajte spavati s nekom ženom/muškarcem. Neki će vas odbiti, većina ne, ali ne stvarajte formaliziranu ‘situaciju’ (‘legendu’ u Coelhovom smislu) oko toga, da ste upravo takvi i takvi i da zato to ne možete ili možete učiniti. ‘Situacija’ ili ‘sudbina’ u praktičnom smislu ne postoje! Kada neformalno živite sve možete! Vi ste poput Nea u završnoj sceni Matrixa. Sve vam je na dohvat ruke, ali čudnovato, više nemate poriv da bilo čime ovladate. Pa i zašto bi ga imali kad vam je sve u svakom trenutku nadohvat ruke! Ali stvaranje vas ovoga puta privlači snažnije nego ikad prije. Na neki uzbudljiv i nerazjašnjen način na stvaranje ste prisiljeni, jer ste odabrali živjeti neformalno i neobvezujuće! Svaki put kada oko sebe pogledate – svijet i doslovno morate stvoriti, nemojte ga pretočiti u poznate formalne kategorije koje ste usvojili odgojem i obrazovanjem.
Dugo sam vremena sa svoga balkona na četvrtom katu promatrao brezu ispod njega kako raste i na koncu doseže visinu na kojoj se nalazi i moj stan. Njene grane povijale su se na vjetru, listovi šuštali i nakon ljetnog pljuska bljeskali na suncu, i ja bih svaki put kazao, eno, breza se povija na vjetru, breza bljeska na suncu. A onda sam jednom prilikom zamijetio njezino, u odnosu na grane, golemo stablo koje je izlazilo iz zemlje, i koje se dakako nije povijalo na vjetru, i nije bljeskalo na suncu. Kora stabla, bijela kao snijeg, s tamnim mrljama kao životnim iskustvima, nadala mi se kao potpuno novo biće koje je na sebi samom nosilo jedan potpuno drugi svijet. Više nikada nisam pomislio da sa svog balkona gledam brezu. Tko zna što gledam! Od tada, izraslo konglomeratsko čudo prirode pod svojim prozorom vidim uvijek drugačije. Sada je bez lišća, u nekom nadnaravnom spokoju, prije nego ga proljetni sokovi koji pristižu iz zemlje ne probude… Pored njega još je jedno čudo prirode, slično, ali nikad isto… U prirodi ne postoje dvije iste stvari. To vam otkriva neformalan pogled na stvari. Čim zaključite da gledate brezu i pored nje još jednu brezu, umrtvljujete svoja čula, formalizirate stvarnost.
Dakle, ne morate biti stvaratelji u klasičnom smislu da biste iskusili neformalnu stranu života. Ne morate za života ni retka napisati, ali možete ih na tisuće pročitati, u konačnici, i samo izgraditi svoj vlastiti ukus i u njemu u svakoj prilici uživati. Ne morate komponirati, slikati, fotkati ili bilo što konkretno stvarati. Možete i samo promatrati svijet oko sebe. Promatranje je čudesni stvaralački čin i ovisi o pojedincu. Osim promatrati, možete i misliti, možete imati svoju filozofiju života, zašto ne! Možete misliti o stvarima oko sebe, osobama, bilo čemu. Možete, pritom, otkriti kako se vaše misli jedno vrijeme ne usuđuju ići preko neke granice, pa nakon nekog vremena, ipak odlaze. Svijet je čudesan, a za tu čudesnost svijeta možete biti zahvalni upravo – samima sebi. Način na koji gledate ovaj svijet zapravo ste vi sami. I to vam je opet ona ista volja za moć koju spominje i naš učitelj u svom istoimenom djelu i kojeg prigodno citiramo za kraj ovog posta:
Čovjek konačno u stvarima nanovo ne nalazi ništa doli ono što je u njih sam metnuo: – ponovno se nalaženje zove znanost, umetanje pak – umjetnost, religija, ljubav, ponos… U obojemu bi, pa neka je to i dječja igra, valjalo nastaviti i imati dobrano hrabrosti za oboje – jedni za ponovno nalaženje, drugi – mi drugi! – za umetanje!
Ožujak 2013.
Roman o biti tehnike
Tom McCarthy: K
U životu postoje knjige koje kao po nekoj dužnosti morate pročitati. Obvezni ste to učiniti kao što je roditelj obvezan pobrinuti za svoje dijete. Jednostavno osjećate da se ta knjiga tiče svega, vašeg bitka, bitka drugih, svijeta u cjelini… Ukoliko je ne pročitate na svijet će pasti taman pokrov, zla kob, kojih ćete se teško riješiti. Jedna je takva knjiga roman Toma McCarthyja jednostavnoga, ali zato implicitnog naslova – K.
K.? Ne radi li se možda o Kafkinom K., prvo je što ćete pomisliti uzimajući u ruke tvrdoukoričeno izdanje knjige u rijetko dopadljivu ovitku: na bijeloj naslovnici slovo K prikazano je u spoju ravnih i valovitih linija koje tvore iste takve ravne i valovite oblike. (Slovo K autoru je trebalo vjerojatno poslužiti kao akronim riječi komunikacija premda i sve druge opcije ostaju otvorene.) Na stražnjoj strani ovitka, uobičajeno, nalaze se izvaci kritika MacCarthyjeva romana iz, što bi rekli, sve samih uglednih časopisa, s nezaobilaznom naljepnicom knjižnične signature, nepažljivo zalijepljenom u gornjem desnom kutu preko nekoliko riječi sažetka jednoga kritičarskoga osvrta. Čitate:
„Kao i u prethodnim knjigama, McCarthy je u romanu K pokušao probleme k… (dolazi naljepnica signature pa ste prisiljeni preći u novi red) …se bavila avangarda uobličiti u pripovijest – a rezultat je vrtoglava, hipnotičk (eto je ponovno – naljepnice signature) …prekrasno napisana itd.
Uočavate da je svaki red prekinut signaturom upravo na tom magičnom slovu iz naslova knjige. To naravno ne bi trebalo ništa značiti, više se ne nalazimo u dobu alkemije i čarobnjaka, pa ipak neobičnoj koincidenciji ne možemo oduzeti neki nejasni tračak ironije koja nam izaziva blag ali podrugljiv osmjeh.
Ali svi ti osvrti, iako pisani kako bi privukli čitatelje, prema mojemu sudu, ostavljaju dojam kako ih McCarthyevo djelo svojom istinskom porukom, biti, nadrasta u mnogo širem obimu nego što to njihovi autori mogu zamisliti. Ili ako ćemo baš biti bahato iskreni, osvrti na roman K ostavljaju dojam da ih njihovi autori možda uopće ne razumiju. Pravo značenje, smisao ili bit romana K, ako uopće još možemo govoriti u tim terminima, kao da su se skrili kako od književnih kritičara (autora osvrta) tako i od samoga autora koji ga nemušto objašnjava sljedećim riječima (citiram ih s unutarnje stranice ovitka knjige): „…spojiti razne priče, onu o telekomunikacijama, književnosti, duševnom i obiteljskom životu, povijesti Carstva, tako da svaka objašnjava ove drugu i time proizvede nova značenja…“ Da se razumijemo, i meni su oni skriveni, ali osjećaj strahopoštovanja koji čuči u mojoj intuiciji spram ovoga djela smatram puno rječitijim od pukih nabrajanja površnih motiva koji se redom nalaze u većini osvrta koje sam pronašao na ovitku knjige. Netko će možda reći, „Što se ovaj zamara s osvrtima na ovicima knjiga, oni su i doista samo pisani da privuku čitatelje“ tako da ova moja sitničavost zadugo možda više neće imati uporište. Ali nekad i sitničavost može učiti profinjenosti.
Osvrte književnih kritičara na djelo koje nisu u potpunosti razumjeli ili im se iz nekog razloga nije svidjelo, prepoznat ćete po beskrajnom nabrajanju motiva koji se u njemu spominju. Tako K vrvi ‘zujanjem električnih signala’, kukcima, strujnim krugovima, tunelima, oružju, ‘razvoju radija’, zemljovidima, crijevima i tunelima… i sustavima za otkrivanje predmeta (vjerojatno se misli na radar), a ja bih tome slobodno mogao dodati i za nijansu profinjenije motive, recimo, umjetnički ukorijenjeno zanemarivanje uloge roditeljstva ili bizarni istraživački zanos i na sprovodu vlastite kćeri, govorim o motivima na koje sam naišao na prvih sto stranica romana.
A što se tiče samih autora, jasno je i da se ne trebamo osvrtati na njihove naknadne pokušaje objašnjavanja onoga što su napisali, a u kojima koriste više od nekoliko riječi. Ako su to pak u stanju učiniti, onda su vjerojatno napisali slab roman, ili im je tek sada sinulo kako je cijela stvar trebala ispasti. (To znači: ako se ikada odlučite za čitanje mojega romana nikada me nemojte pitati što je u konačnici trebala predstavljati uvodna scena dolaska Ki.-a na pusti otok; o romanu sam dovoljno kazao kad sam napisao da mu je tema ‘odumiranje duha u svijetu’). Po meni, autor nikada ne bi trebao imati potrebu objašnjavati svoj roman, osim dodati neku nemuštu pikanteriju u svezi samog procesa pisanja kao što je to učinio Gabriel Garcia Markes svojedobno davši simpatičnu izjavu o tome kako bi njegovo remek djelo, roman Sto godina samoće, barem za sto stranica bilo dulje da je za njegovo pisanje na raspolaganju imao računalo a ne pisaći stroj.
Ali što bi bio glavni motiv, tema romana K? To je ono što biste trebali ispaliti i nakon pročitanih tek dvadesetak ili tridesetak strana svakog književnog djela… Kad sam ga po prvi put naslutio? Možda već na trećoj stranici…
Približavajući se prolazu, iznenada je začuo nekakvo zujanje. Zastao je i počeo osluškivati. Isprekidani zvuk zujanja nekog stroja kao da je dolazio iz staje. Learmontu je palo na um da uđe i ljude koji upravljaju tim strojem upita za glavnu zgradu, ali pomislivši da bi stroj mogao raditi sâm, ipak se odlučio nastaviti stazom.
Kao da je čitava ‘buduća povijest’ tehnike stala u ovome malom odlomku. Sva pitanja koja će nas u budućnosti u vezi nje mučiti, u načelu, u njemu su postavljena. U nekoliko književnih rečenica kao da se može ogledati čitava računalna znanost. Primjerice, iza mogućnosti ‘da bi stroj mogao raditi sâm’ ne samo da se aludira na budući razvoj umjetne inteligencije, nego se u čitavu priču uvodi i čovjekova sumnja, čini li dobro time što je anorgansku materiju u obličju tehnike odlučio probuditi u okrilju prirode.
Tom McCarthy napisao je ‘neupitno briljantan’ roman kako stoji u Timesovoj kritici na ovitku knjige, ali to ‘neupitno briljantno’ kao da je manje briljantno od onoga što ovaj roman doista može ponuditi…
O Duhu i njegovim Moćima 