Svibanj 2016.
O izmišljanju (ili ne očajavajte ako novi razlog za život tek trebamo izmisliti)
RADIOHEAD: The Numbers (A Moon Shaped Pool)
Uzeo sam gitaru i uputio se prema laptopu. Prekrasno je svibanjsko jutro, žena je odvela djecu kod svoje mame, sâm sam u kući, pa sam odlučio skinuti akorde pjesme The Numbers (u prvoj verziji ‘Silent Spring’), prekrasne balade Thoma Yorka koja upozorava na klimatske promjene u svijetu, a koja me je oduševila još prije nekoliko mjeseci, kada sam na nju nabasao grozničavo upisujući u YouTube tražilicu “radiohead new song”… Moram priznati, pomalo sam razočaran produkcijom iste pjesme u studijskoj verziji; mislim da su je Greenwood i Godrich, protivno volji samog Thoma, bespotrebno začinili s R&B & jazz atmosferom… Taj dosadni klavir koji već u startu pjesme nehajno prebire u pozadini! Ali zato su onaj komplicirani ‘Johnny’s bit’, središnji dio pjesme, na koji se simpatično ‘žali’ i Thom Yorke u živim verzijama pjesme prije objave albuma, popratili uistinu fenomenalni ‘ženski stringovi’. Međutim, snaga Thomovih početnih gitarističkih akorda upravo je fascinantna i morao sam si dati truda naučiti ih. Na video filmiću Warrenmusica saznajem da se radi o posebnom štimungu gitare, žice su otpuštene za čitav ton, pa se, primjerice, C-dur, svira kao D-dur! Osim toga, šesta, najgornja žica otpuštena je za dodatni ton te daje duboki C. Sve to postaje silno uzbudljivo i komplicirano za moje gitarističko umijeće, ali ne odustajem, i uskoro, osim uvježbanosti sviranja u ritmu, pod mojim prstima proizlazi The Numbers u mojoj verziji, koji ću ovo ljeto odašiljati u svijet sa svog balkona…
It holds us like a phantom
The touch is like a breeze
It shines its understanding
See the moon smiling[…]
We are of the earth
To her we do return
The future is inside us
It’s not somewhere else
*
* *
Kob ovog doba: sve što pišem odnosi se na izmišljanje. Sve što napišem, izmislio sam. Tako stoji s riječima, tako stoji s mislima, gotovo sa svim. Ne mogu si pomoći. Riječi mi trebaju kao i veo iluzije koji zakriljuje moj život. Ali, tako je i s vama. Niste u ništa boljem položaju od mene; stoga, izmišljajmo!
Tko je krivac za saznanje ove ‘grozne istine’? Dakako, jedan od naših Učitelja: doktor Jacques… hvala @Caninhu koji mi je proslijedio link na ovaj video (i podsjetio na film “Derrida” iz 2002 iz kojega je klipić ‘izrezan’), i na kojem ‘preoštroumni’ filozof govori o nesvjesnom strahu zbog onoga što je učinio (samog sebe optužujući da je lud…) A što je učinio? Prava sitnica: samo je pokopao zapadnoeuropsku misao na neko vrijeme dokazavši da se bavila samo izmišljanjima…
Ali izmišljanja ne moraju biti nešto u strogom smislu loše. Sâm Nietzsche tvrdio je da život može imati samo estetski smisao, pa u čemu je onda problem? Problem je u tome što i estetski pogled, nakon nesagledivog haračenja dekonstrukcije po ljudskoj moći zaključivanja, na ovom svijetu polako odumire. I premda sâm život ne može naći drugog smisla doli estetskog, današnji čovjek, razmjerno mržnji koju pritajeno osjeća spram sveg religioznog, ili smislenog po sebi, sklon je razviti nevjerojatno iluzionističko-prolazne smislove života. Jedan se ogleda u skrbi za novcem, drugi u ostvarivanju moći, treći u postajanju slavnim. I ne radi se toliko o tome da ‘prijašnji čovjek’ nije želio biti bogat, moćan i slavan, koliko o tome da ‘današnji’ robuje čistim pojmovima bogatstva, moći i slave; drugim riječima, nimalo se neće zamarati pitanjem na koji se to način obogatio, postao moćan ili slavan, sve dok je – pogađate – bogat, moćan i slavan. Tako je svoje bogatstvo mogao steći na prijevaru, svoju moć ostvariti kroz prisilu, a slavu izgraditi na nekoj gluposti, ništa ga od toga ne zanima, osim čistog bogatstva, moći i slave. Takav čovjek, definitivno, više ne prianja uz život, kao prijašnji… On ga se zasitio. Ako u nečemu još uživa, onda je to samo u vlastitom izmišljenom stanju, koliko je to moćan i slavan, odnosno koliko ga drugi ljudi u svojim izmišljajima drže takvim. Da ne postoje drugi ljudi i njihovi izmišljaji koji mu to priznaju, bio bi ništavan.
Kad kažem da estetski pogled polako odumire na ovom svijetu mislim i na to da suvremeno doba mrzi sve što je originalno, i da odatle, iz dna duše mora mrziti i umjetnost. U pravilu, u kapitalizmu originalno se teže prodaje, i zato je nepoželjno. Stoga me pretjerano i ne iznenađuju kritike glazbenih kritičara novog albuma grupe Radiohead u kojima, na momente, kao da izbija čuđenje da jedan takav band još postoji , band koji, eto, još uvijek stvara originalnu glazbu (npr. vidi kritiku Denisa Leskovara na HRT3). Nekako me obuzima dojam da se i sami članovi kultnog banda čine zatečenim trenutnim položajem na glazbenoj sceni, kao i percepcijom onoga što su stvorili.
U tom trenu, eto ti Tetke, gotovo niotkud:
– Hej, slušam ovaj tvoj radijski ‘glavati band’, kako se već zove … I daj mi reci, kako im je samo pošlo za rukom stvoriti nešto novo? Nikome to više ne polazi za rukom… I zašto to još rade? Je li stvarno misle da je to nekome više potrebno…? Zašto jednostavno ne miješaju postojeće, kao što svi rade, onda ih mogu staviti u neku kategoriju, ovako su kategorija za sebe… – za trenutak je zastala te se udaljila kako bi mogla pročitati natpis u Playeru – The Radiohead, jedini, donekle i mainstream, band koji danas još stvara originalnu glazbu… I još nešto! Ne pati te što su zato malčice demode za ovu današnju dječicu? ”
– Pa, ako još nisi primijetila, i ja sam malčice demode… – rekoh suho i za Tetkom zatvorim vrata.
We call upon the people
People have this power
The numbers don’t decide
Your system is a lie
…počeo sam sviruckati upravo naučenu pjesmu i pjevušiti je kao što majstor pjevuši neku pjesmicu s radija dok zavrće šaraf na karoseriji starog automobila. Kapitlizam is a lie, ali brojevi ostaju nedužni. Ne zaboravimo, matematika, a s njom i znanost i tehnologija, tu su samo kako bi nam dale odgovor na pitanje ‘kako živjeti’, ali prethodno, mi sami moramo odlučiti zašto… I nemojte očajavati ako novi razlog za življenje budemo prisiljeni tek izmisliti!
Svibanj 2016.
Droga moći (ili o postanku ‘volje za moći’ iz sanjarenja)
FRIEDRICH NIETZSCHE: Volja za moć
RADIOHEAD: Daydreaming
Možemo samo nagađati kako je to izgledalo u početku, tog, za svakog čovjekolikog majmuna, sumornog dana, ispunjenog strahom, patnjom i bježanjem, u kojem se praideja ‘volje za moći’ konačno oblikovala u njegovu umu, a možda upravo iz njegova ondašnjeg sanjarenja… Dižući se iz magle bitaka, njegove tamne strane, dospjela je ona u svoje vrijeme. Naravno da su se u to doba i druge pra-ideje morale motati umovima prvobitnih ljudi. Pra-ideja Boga, recimo, možda je prva pra-ideja uopće koja je čovjeku pala na um! Znatiželja je vjerojatno izrasla iz seksualnog nagona, umjetnost iz oponašanja, a zen-budizam – sad stvarno spekuliram – iz ignoriranja čovjekovog nepovoljnog položaja u prirodi. No tvrditi da je sama ‘volja za moć’ nekakav nagon po sebi – u ovom trenutku i u ovom dobu – čini se ne samo pretjeranim nego i neprimjerenim… evo i zašto.
Najprije, što bi bila ‘volja’ “po sebi”? Ono što volju razlikuje od nagona odnosi se na njenu “intrinzičnu” svjesnost… pa bi se moglo reći da se radi o kultiviranom svjesnom nagonu, nagonu koji se evolucijom uspio obrazovati i postati svjestan samoga sebe. No iz toga zaključiti da je volji kao takvoj inherentno i stremljenje moći, i da se radi o nagonu ‘volje za moći’ – to, iz prethodnog izlaganja, nikako ne možemo zaključiti!
Bilo kako bilo, Nietzsche se silno trudio pokazati na djelu mehanizme funkcioniranja ‘volje za moći’, pa je u jednom trenutku došao i do sljedećeg luckastog objašnjenja: svaka stvar u prostoru i vremenu, shodno vlastitoj ‘volji za moći’, teži rastezanju u svim smjerovima s ciljem zauzeća cijelog prostora, no kako je u tom nastojanju sprječava otpor drugih stvari, imamo svijet kakav imamo.
Da bi otklonio vječitu neizvjesnost u vezi pronalaska hrane, u jednom trenutku naš je predak morao doći na ideju da svoj obrok podijeli na dva dijela. Tako je jedan dio obroka mogao pojesti odmah, a drugi u neko drugo vrijeme. Drugim riječima, uspio je u svom umu aktivirati tu čudesnu brojku ‘dva’… ulaznicu za kraljevstvo ‘volje za moći’. Vidio ju je jasno pred sobom u obliku dva obroka! Nakon toga, došao je na bolju ideju: umjesto da jedan obrok podijeli na dva dijela, zašto ne bi istog dana pribavio dva cijela obroka, jedan za danas, drugi za sutra…? A onda se u cijelu priču ubacio novi element. Zadovoljstvo uslijed otklonjene neizvjesnosti u vezi pronalaska hrane vremenom se pretvorilo u ovisnost. Ako nešto izaziva zadovoljstvo, i ako se kroz dulji period ‘konzumira’, neminovno dovodi do ovisnosti. Drugim riječima – moć drogira čovjeka. “Tako se mora osjećati Bog dok vlada ovim svijetom!”. Moć možda i nije ništa drugo doli prai-deja Boga koja je ‘sišla’ u nagone.
U međuvremenu, dok sam pisao i promišljao ovaj tekst, grupa Radiohead objavila je svoj novi album koji sam godinama nestrpljivo iščekivao. Slušajući prekrasnu Daydreaming u izvanrednom spotu koji se ovih dana vrti na YouTube-u, došao sam na nevjerojatno mračnu misao: ono što nam Thom Yorke i društvo žele poručiti je skori kraj čovječanstva; cijeli spot učinio mi se kao primjereno ljudsko opraštanje od postojanja, povratak u spilju, animizam i životinjski svijet…
U pravilu, čovjek da bi izdržao život, prisiljen je nečim se drogirati, u duhovnom smislu. Može to biti i obična nada u bolje sutra, ili neka ‘religiozna istina’ poput obećanja zagrobnog života, ali čini se da ipak nema snažnije i učinkovitije ‘droge’ za čovjeka – od moći, od stremljenja k moći! Težina života je podnosiva, ako se ‘volji za moći’ prokrči put u čovjeku. Sad su tu pred njim, jasni poput podneva, jedan cilj i jedna namjera – i okrunjeni smisao života!
No, što ako upojedinačenih živih bića koja streme moći u jednom trenutku bude previše…? A već sada jest. U takvim okolnostima, ‘droga moći’ postaje preopasna za čovječanstvo u bilo kojem smislu. Današnja zadaća filozofa nije pronaći neku novu istinu, nego ukazati na dublji smisao ‘volje za moći’, kao droge čovječanstva u dobu nihilizma! To je moj zaključak.
Ožujak 2016.
Kako je to ostati sâm na svijetu? (ili misao o sretnom čovječanstvu zadnja umire)
BRANKO BIDA: Dvorac
Ne znamo što će se dogoditi u budućnosti. Svoje razloge za život tek trebamo doživjeti. Ne možemo znati što je (bio) smisao našeg života dok ga cijelog ne iskusimo. Budućnost će (za)uvijek ostati otvorena.
Možda nikada nećemo izumrijeti. Iako to u nekim prilikama zvuči zastrašujuće, valja nam se i s tom mogućnošću pomiriti. Zapravo, svaki ‘duhovni’ vjeruje da ćemo se u nešto drugo pretvoriti, Nietzsche u ‘nadljude’, religiozan čovjek u ‘vječna bića’, filozof u moralno ‘bolja bića’, transhumanist u kiborge, posthumanist u bestjelesna bića koja će se ‘uploadati u kompjutor’… – samo nećemo ostati ljudi.
Ali kada bi, recimo, svi ljudi ipak izumrli i ja, nekim čudom, ostao sâm na svijetu, ne bih pretjerano očajavao. Možda i zato što ljudi poput Ivana Fochta (vidi prošli post!) već neko vrijeme u njemu ne žive… ljudi koji su sposobni ‘svojemu’ vremenu i prostoru dati osobni pečat – i samo svojim mislima!
Bosanskohercegovački umjetnik Damir Nikšić na nekoliko YouTube uradaka (divni novi medij za umjetnike!) lijepo je pokazao o čemu to današnji čovjek najprije razmišlja. Osvrnite se malo oko sebe. Na svakom koraku možete čuti da se vode nekakvi ‘poslovni razgovori’, ja – tebi, ti – meni, narod samo razmišlja o tome kako se obogatiti. Vrlo malo je onih koji bi još zastali i začudili se nad tom očaravajućom ljepotom jutra na prijelazu između zime i proljeća. A još manje je onih koji bi mozgali o tome koju bi kompoziciju u to doba pustili i što bi u čovjeku ona mogla pobuditi u kombinaciji s onim što, sa svoje strane, nudi ‘neutralna’ priroda…
Ovoga puta odabrao sam kompoziciju mog prijatelja Branka koji se danas više ne bavi glazbom jer boluje od depresije. Nazivu kompozicije i sâm sam ‘kumovao’ – nazvao sam je Dvorac, kazavši da mi se čini da je izvode “anđeli kosih očiju u dvorcu ni na nebu ni na zemlji” ni sam ne znajući što sam pod tim mislio (kakve veze mogu imati ‘anđeli Kinezi’ sa starom bosanskom predajom…? 🙂
Ali prema nekom mom shvaćanju i osjećaju, u nesvjesno stvorenoj, tripartitnoj formi, Dvorac može stajati uz bok Bachovim božanskim koncertima, dakako, iz neke svoje vlastite ‘niše’ ambijentalne glazbe, potvrđujući i tezu The Voice showa koji možemo gledati na Hrvatskoj televiziji – da je talent češći nego što se misli! Moj prijatelj Branko stvarao je kompozicije, kako je to sam jednom prilikom priznao, kao da ga neka nevidljiva ruka vodi u tome. Često iste nije znao ponoviti. Na sreću, ‘sva očitovanja božanske ruke’ kroz njega ostala su sačuvana; snimljena su u njegovom privatnom kućnom studiju… Te davne 1996, slušajući Brankovu kompoziciju napisao sam i istoimenu priču koja počinje ovim riječima:
U beskrajnoj stepi visokih trava, u zemlji vječitog podnevnog sunca, stvorih u glavi viziju prekrasna dvorca vitkih kula i bijelih zidina, opasanih zelenkastim prstenom jezera. U hladu života, u mojoj mašti, nastade mjesto u koje sam počeo povlačit svoj duh, bježeći pred morom stvarnosti, kojoj ionako željah oduvijek umaći.
potpuno nesvjestan da će me to jednoga dana stići u životu. U priči, između ostalog, stoji i ova rečenica: “Negdje s kula dopirao je jedva čujni zvuk klavira koji su ugađali nadahnuti anđeli kosih očiju.” koja tako izravno spominje djelo koje me je inspiriralo da je napišem. Pa, evo prilike: na ovom >> LINKU možete provjeriti je li se čitanje priče savršeno uklapa sa slušanjem istoimene kompozicije koja joj je bila povod (pogotovo njenog ‘2. stavka’ koji kreće od 02:56)…. a ja se nastavljam dalje pitati što bih radio kad bih ostao sâm na svijetu…
Kad bih ostao sâm na svijetu, možda bi priroda ‘odreagirala’ i istog trena pokrenula nezadrživi evolucijsko-mutacijski proces u mom biću koji bi me u kratko vrijeme pretvorio u androgina, dvospolnu životinju koja bi bila u stanju sama sebe reproducirati, jer… ‘takav je život’, surov i bezobziran, u jednoj nama potpuno nezamislivoj mjeri zainteresiran za svoj opstanak. Nedugo zatim, iz mene bi ponovno potekao ‘otrov čovječanstva’, ali da se razumijemo, ne više mojom voljom… preko/iz mene ponovno bi se razmnožile sve te Bordžije, Cezari i Aleksandri, a sve životinje, koje su sa mnom preživjele, teško bi uzdahnule… Ali što se može, ‘takav je život’, kazao je i Zoran Radmilović u ‘Maratoncima’.
Sve ovo naklapanje oko toga što bi se dogodilo da ostanem(o) sami na svijetu, zapravo, povezano je uz samo jednu želju: da vašim životom ne upravlja taština, već vaše prirodne sklonosti; da se ne osjećate posebnim, nego običnim; ali ne običnim u smislu da ste ‘prosječni pojedinac’ društva u pozadini, nego da ste obični u povlađivanju svojim prirodnim sklonostima. Jer, kad se zapitamo što bismo stvarno radili kad bismo ostali sami na svijetu, mislimo: što bismo radili izvan svake ‘pozornice’ na kojoj vam drugi plješću ili zvižde. Ako biste i tada još uvijek stvarali, onda ste definitivno oni kojima je, Nietzscheovim riječima iz Zarathustre, “…bilo dopušteno da se izvuku ispod jarma”.
A kad kažem da bi se u tom slučaju u cijelu priču upetljale vaše prirodne sklonosti mislim na to da biste napokon činili ono što uistinu želite činiti. Zapravo, po pitanju nekakvog činjenja više ne biste bili zainteresirani da u njemu uspijete… Uspjeh je ono što je isključivo vezano uz odnose s drugim ljudima. Bili biste zainteresirani da nešto činite zbog samog tog činjenja.
Svako činjenje je, u svojoj osnovi – poput seksa. Volite čitati i to ćete činiti; volite pisati i to ćete činiti, volite voditi ljubav i to ćete činiti – bez obzira na sve. Frustrirane duše nastaju u onom trenutku kad o činjenju započnu misliti; počnete misliti o tome kako ćete jednog dana početi čitati, drugog početi pisati, a trećeg voditi ljubav… I to je taj sigurni put u psihozu, a potom i depresiju…koji sam, uostalom, i sâm iskusio… a vjerojatno i Branko…
Zanimljivo, već sad možete isprobati tu duhovnu vježbu: kako je to ostati sâm na svijetu. Obratite pažnju isključivo na ono što činite u vlastitoj svakodnevici, a ne na ono što mislite (da ćete jednog dana činiti), i otvorit će vam se uvid u vaše sklonosti. Nije to nikakva nova istina. Mnogi su je Magičari prije mene izrekli na svoj način… Važno je da djeluje, ‘radi’, kako god to hoćete nazvati…
Poanta cijele priče je sljedeća: na vrijeme svucite taštinu, dragi moji devetnaestogodišnjaci i oni ‘vječiti devetnaestogodišnjaci’ poput mene; onima kojima to pođe za rukom ubrzo će ključevi razumijevanja puno toga biti u rukama… ili glavama, kako se već kaže… Nekima će poći za rukom početi razmišljati o stvarno bitnim stvarima, a ne više samo o sebi… recimo, o tome kako stvarno pomoći čovječanstvu u ovim, iznimno teškim trenucima, jer, što reći, ipak nam je drago… to bedasto čovječanstvo, sa svim tim bad gays… Možda privatno ‘sebi u bradu’ ne bi ni trepnuli kada bi zaista nestalo s lica zemlje, i možda bismo ostatak života zaista proveli ganjajući dolazak proljeća po planeti i slušajući Bachove božanske koncerte, pa opet, nikada u nama ne bi mogli ugasiti onu nadu da će jednoga dana na svijetu živjeti doista sretno čovječanstvo… da ćemo, poput Finaca, svi biti načitani, obrazovani i kulturni, i da nećemo imati svoju ‘drugu stranu’ poput Norvežana… haha, naravno, isprika Hamsunu i Knaussgardu… Nije zgorega na kraju ovoga neuobičajeno sladunjavog posta za ‘Pustopoljinu’, ispričati se i za tu sladunjavost, ali nekada su nam ovakvi terapijski tekstovi potrebni…
Prosinac 2015.
‘Kad svakodnevica teško ugrize’ (ili Ego će nas rastrgati)
JOY DIVISION: Love Will Tear Us Apart (Ljubav će nas rastrgati)
Ian Curtis, pjevač grupe Joy Division, počinio je samoubojstvo 18. svibnja 1980. Objesio se u kuhinji svoje kuće u Macclesfieldu dok je na gramofonu svirala ploča Iggyja Popa. Slične rečenice ovima vjerojatno ćete lakoćom pronaći na većini portala ili sajtova posvećenih biografijama slavnih glazbenika – prepune informacija, jer je doba takvo; jedino ga informacije o nekomu ili nečemu zanimaju, nikako nešto drugo, na primjer, razlog koji je u ovom slučaju doveo do tragedije. I premda zvuči klišeizirano, moram napisati da nema ništa tragičnije od toga da si jedna mlada osoba oduzme život.
Kao što je poznato, Ian Curtis patio je od epilepsije i vjerojatno još pogubnije depresije; epileptički napadaji znali su ga zahvatiti čak i na koncertima, a oni depresije dovesti do odustajanja od izlaska na pozornicu u posljednji tren. Od svoje 19. godine bio je, više-manje, nesretno oženjen za Deborah Curtis posvetivši joj prekrasnu anti-ljubavnu baladu „Ljubav će nas rastrgati“. Sve u svemu, bio je jedan nadasve melankoličan i nesretan momak. Pa ipak, na Joy Division danas se gleda kao na band koji je izvršio ogromni utjecaj na većinu budućih, još neoformljenih, postpunk bandova koji će se uskoro pojaviti i preplaviti alternativnu rock i pop scenu 1980-ih i 1990-ih. Pa tako, danas slušajući Dead Souls mogu čuti rane Pixiese, a u Day of the Lords čak i kasnu Ekatarinu i općenito poimati utjecaj koji su ovi golobradi mladići izvršili na alternativnu rock glazbu u cjelini. Nakon Ianove smrti, momci iz banda oformili su band ‘novog reda’ (New Order) okrenuvši se potpuno drugačijem glazbenom izričaju, nekoj vrsti alternativnog synth-popa, kako bi se u svojim osvrtima možda izrazili i neki glazbeni kritičari. Ian Curtis postao je rock ikona, među posljednjima koja je bavljenje rock and rollom platila svojim životom.
A sada u cijelu priču ubacimo malo private look-a. Ako se na trenutak malo pozornije zagledate u lice Iana Curtisa na službenom spotu pjesme Love Will Tear Us Apart – koji je, pretpostavljam, nastao u kratkom vremenu pred njegovu smrt (pjesma je objavljena u lipnju 1980) uočit ćete da to lice, s vremena na vrijeme, postaje narančasto, zamalo čini se kao da nije s ovoga svijeta. Zbog tog, namjerno ubačenog, video efekta (malo kasnije i lica drugih članova banda postaju narančasta) pričinjava nam se da to ‘nabuhlo lice’ (problemi sa štitnjačom?) krije nešto ispod svoje površine što doslovno isijava i želi van. Što je u svojoj glavi osjećao Ian Curtis? Očigledno, i na kraju krajeva, to može znati samo on. Moja teorija, pored ostalih, barata mogućnošću da je depresija, velika pošast današnjice, upravo ovog mršavog macclesfieldskog momka uzela za svog proroka, najavljivača… Ako ste spot za pjesmu pozorno pratili, morali ste uočiti, nekoliko puta ponovljeno, otvaranje vrata (fantomske ruke koja potom iščezava) na kojima piše ‘IanC’ i koja ne kriju ništa osim praznine napuštenog prostora u nekoj zgradi, kao pandan onoga što se, po meni, zapravo nalazilo u ‘IanuC’ za njegova života. Ako vas je depresija ikada zgrabila za gušu, znat ćete o čemu pričam. Sociopati se razlikuju od depresivaca po nečemu vrlo važnom: sociopati ne osjećaju apsolutno ništa, dok depresivci ‘osjećaju prazninu’. Mi osjećamo prazninu… prazninu ovoga svijeta, a to je zato… jer je Duh… danas… praznina.
Čini se kako je Ian Curtis svojoj supruzi Deborah uzalud pjevao Ljubav će nas rastrgati… skoro do same njegove smrti ostali su skupa, a ona, nakon dvadeset i pet godina, kao već pristala, debeljuškasta kućanica, odlučila se na objavljivanje knjige Touching from a Distance: Ian Curtis and Joy Division ponudivši u njoj svoj pogled na iznimnu osobnost Iana Curtisa, njihovu zajedničku vezu i, tek donekle, početak alternativne glazbe. Knjigu nisam pročitao, i ne namjeravam to učiniti (iako sam, u međuvremenu, stigao pogledati film rađen prema knjizi). Pravdam to sljedećom računicom: ako sama nije patila od depresije, kako bi Deborah Curtis bila u stanju išta suvislo napisati o depresivnoj, i meni jedino istinskoj zanimljivoj crti Iana Curtisa? Sve neosporne nepravde koje joj je počinio, svjesno ili nesvjesno, ostavljajući je da se većinu vremena sama brine za njihovo malo dijete dok se on vucarao po koncertnim gažama i navodno ljubakao s Annikom Honoré (iako je to Annika poricala i tvrdila da se radilo isključivo o platonskoj vezi), ničim se ne može opravdati iz nekakve ‘obiteljske perspektive’ (iste ove riječi jedna ‘obiteljska perspektiva’ vjerojatno bi i upotrijebila kako bi opisala Curtisovo ponašanje). Ali iz neke ‘umjetničke perspektive’, koja nas zapravo jedino zanima, ‘obiteljska perspektiva’, i po Michelu Houellebecqu, za jednog umjetnika su ‘potpuno nepoznato područje’ – stoga se ni mi ne želimo njome baviti. Zbog svega tog držim da je je knjiga Deborah Curtis irelevantna u razotkrivanju onoga kako se to Ian Curtis stvarno osjećao u svom životu, a pogotovo u njegovim posljednjim danima. Ali, kako rekoh, ipak sam stigao pogledati film rađen prema njenoj knjizi.
Dakle, nedugo nakon objavljivanja knjige Deborah Curtis, 2007. u kinima se pojavio i film Control o životu frontmena Joy Divisiona. Iscrpljujući se do neviđenih granica, nakon što sam, u Knausgaardovom stilu (vidi uskoro osvrt na roman Moja borba), uspavao djecu i sve za njima počistio, dao sam si truda i pogledao film. Ono što je moje ‘oko za depresiju’ odmah zamijetilo odnosilo se na to da se izbor glavnog glumca nije činio najsretnijim rješenjem. Sam Riley, definitivno, nije depresivan momak. Iako fizički sličan Ianu Curtisu, njegove guste, usredotočene i po svoj prilici smeđe oči ničim ne pokazuju da su ikada imale iskustvo sveopćeg očaja. Sto puta bih radije u toj ulozi vidio jednoga osvjedočenog glumca-depresivca, recimo, Philipa Seymoura Hoffmana bez obzira što u fizičkom smislu nimalo nije nalik na glavnog junaka naše priče (i koji je čak, na kraju krajeva, i podigao ruku na sebe u svom stvarnom životu, iako u policijskom izvješću stoji da nije) nego Sama Rileya, običnoga, dobrog glumca s visokom dozom egocentrizma uobičajenom za obične, dobre glumce. (Možda bih i na mjestu redatelja filma radije vidio dokazanog depresivca Larsa von Triera nego Anton Corbijna premda, u ovom slučaju, nisam siguran da potonji nema iskustava s depresijom).
Po čemu su, dakle, ljudi s depresijom toliko upadljivi? Odgovor je jednostavan. I depresija, kao i štošta drugo na- i u- čovjeku, ‘zapisana je’ u očima. Mek, na trenutke proziran, svijetao sjaj očiju Philipa Seymoura Hoffmana predstavljaju garanciju da bi, bez obzira na fizičku diskrepanciju, upravo ovom glumcu daleko bolje karakterno odgovara uloga pjevača grupe Joy Division nego onomu koji ju je na kraju i odigrao. I koliko god se Sam Riley trudio da gestama na samoj pozornici podsjeti na Iana Curtisa (moram priznati da je savršeno ‘skinuo’ njegov ples), u svemu tome, čini se, zaboravio je nešto ključno. Ian Curtis je na pozornici svoj pogled redovito upravljao ‘negdje prema gore’ (a što Riley rijetko ili uopće ne čini u filmu), u neodredivu visinu ili teško dokučivu prazninu…, možda i na mjesto odsutnog Boga ili nedostajućeg smisla našeg doba, a možda, reći ću to, i na mjesto same Depresije koju mu je jedino na ovaj način uspijevalo držati pod kontrolom.
When routine bites hard,
And ambitions are low,
And resentment rides high,
But emotions won’t grow,
And we’re changing our ways, taking different roads.Then love, love will tear us apart again.
Love, love will tear us apart again.
Dakle, „Kad svakodnevica teško ugrize“, taj stih me proganja valjda otkako znam za sebe, a da nisam znao za njega; ja, osvjedočeni ‘borac protiv svakodnevice’, kao i Ian Curtis, priznajem da je ona naš najveći neprijatelj.
I eto, tako sam se u ove maglovite, prosinačke dane, tek u (srednjim) četrdesetima, navukao na Joy Division, na neki način prihvatio da su oni bili, osim preteče alternativnog duha glazbe koji je obilježio 1980-e i 1990-e – i preteča mog alternativnog duha.
U zemlji gotovo bolesnih ega, u depresiji mi kao da još uvijek ostajemo normalni, i ako bi mi se dopustilo zapjevati koju Ianovu kiticu na kraju ovog teksta, danas bih njegov stih „Ljubav će nas rastrgati“ preradio u ovaj, vremenu mnogo primjereniji – „Ego će nas rastrgati“ – jer to duboko osjećam… ne znam kako vi…
Studeni 2014.
Glazbene strugotine
Rachel’s: TEHNOLOGIJA UBIJA GLAZBU (Technology is Killing Music)
Ubrznim koracima grabio sam prema Prostoriji s Kolom. Po zidovima hodnika slijedio me nezgrapan Nietzscheov portret uporno nešto ‘drobeći’….
– Što sam ti tuvio cijelo vrijeme… – s vremena na vrijeme bi povikao – …moral je jedna obična izmišljotina!
– U redu, ali kako ne možeš shvatiti da čovjeku treba određeno vrijeme kako bi razumio što je davno pročitao… – kazao sam ubrzavajući svoj hod.
Slutio sam da je to mogla učiniti svakog trena – probuditi se iz svoga višemjesečnog sna! I u tom trenutku, ne bih želio da bude sama…
A što me je to, po tko zna koji put, želio poučiti moj pruski učitelj? Ovoga puta doista nemam vremena obrazlagati vam posljednji tijek Naručiteljevih i mojih misli… Naredni put ću to učiniti, obećavam… jer… baš u ovim trenucima… i to osjećam… Tetka se budi!
U međuvremenu, prostor oko nas ispuni glazba; komorni zvuci – u današnjem vremenu odavno zaboravljeni, ne samo u mojoj nego i u drugim Prostorijama s Kolom, izmiješani sa zvukovima koje danas čovječanstvo proizvodi u svom bivstvovanju… Savršene ‘glazbene strugotine’ koje nastaju dodirom čisto ‘glazbenoga’ i čisto ‘unutarnjeg svijeta’. Koliko dugo vremena nisam slušao komornu i uopće bilo kakvu glazbu u Prostoriji s Kolom? Otvorio sam velika drvena vrata. Doista, sâmo Kolo puštalo je glazbu, prekrasnu glazbu koju nikada prije nisam čuo ili mi je neprestano u ušima, glazbu komornoga, post-rock sastava Rachel’s bez koje moj Naručitelj, tamo gore u Nadstvarnosti, u posljednje vrijeme očigledno ne može… Sluša je svaki dan… sve albume po redu… Handwriting, Music for Egon Schiele, The Sea and the Bells, Selengraphy… sve do posljednjeg EP-a, zagonetnoga i pomalo deprimirajućeg naslova Technology is Killing Music…
Sve je započelo još u vrijeme stvaranja Prostorije s Kolom s Music for Egon Schiele kad mi je prolazeći Magičar iz susjedstva preporučio nekoliko pjesama s tog albuma, između ostalih ‘nježno-rascjeljujuću’ (premda ta riječ vjerojatno ne postoji u nijednom vokabularu, ipak, u ovom trenutku želim naglasiti njen zvuk koji, po meni, u potpunosti prianja uz zvuk/glazbu pjesme koju želim opisati) – Family Portrait… Zapravo, kad malo bolje razmislim, glazba grupe Rachel’s od samog početka je tu, poput starog trošnog pokućstva, drvenih greda, beskrajne police s Knjigama, i kad bih samo poželio mogao bih je čuti iz svakog kutka Prostorije; i u doslovnom smislu ona je Prostorijin zaštitni znak…
Uz zvukove, čini mi se, Esperanze (s albuma Systems/Layers) grupe Rachel’s, Tetka se budi u svom kutku velike sobe. U krevetu je, a ispred nje upaljen televizor. Prilazim njenu uzglavlju zabrinuto je gledajući.
– Šta? – oglasi se jedva čujnim glasom; a u njemu kao da je još uvijek bilo onoga starog, Tetkinog prkosa.
– Htio sam reći, ako ti nešto treba… tu sam.
– Znam da si tu! Kako ne bi bio tu! Ti si sve ovo izmislio i kako onda ne bi bio tu… I daj molim te, smanji tu glazbu…
Tu se nakašlja i zakratko ukipi da bi zatim na brzinu izvadila maramicu ispod jastuka kako bi zaustavila nekakvu odvratnu sluz koja joj je izbila na usta. Očevidno, bila je bolesna. Ipak, nakon nekoliko trenutaka izgledala je kao da se potpuno oporavila jer me je njen začuđujuće zdrav pogled pogodio posred čela.
– I da znaš, puno toga, čak i meni odvratnog, vidjela sam u onom svom Ljetnikovcu, moj Magičaru. Zato mi se neprestano bljuje, odatle sva ova sluz… Ali ne brini, malo ove tvoje zagrobne atmosfere Prostorije s Kolom, ovakve ‘muzike’… i stvar će biti riješena…
– Znaš, tamo vani… – mahnula je prstom prema prozoru, nasmiješena poput F. Murraya Abrahama u scenama u kojima je glumio ostarjelog Antonia Salierija u filmu Amadeus – …po svemu sudeći, ljudima je preostao još samo njihov ego. Nema više neke druge stvari za koju bi se mogli uhvatiti… neke ideje, kako bi ti kazao! Čak i ti, kako se ono zovu, eh da, kapitalisti, kao da shvaćaju da je ljudskoj pohlepi došao kraj, još malo zgrtanja love i gotovo… Više nitko neće imati volje ni za to! Sebičnost će prevladati, ali potpuna, totalna sebičnost koja će nastojati da jedinka ne bude samo materijalno zbrinuta nego i duhovno… drugim riječima, zavladat će onaj utilir… kako se ono kaže?
– Utilitarizam?
– Da, taj utili-ritalizam… On će postati sve. Ljudi će sve činiti kako bi sebe uzdigli, nešto će činiti ako je to korisno za njih; slušat će glazbu ako je korisna, ako ih opušta dok rade za laptopom, a ne zato što je lijepa, putopise će čitati samo ako obiluju informacijama o destinacijama koje žele posjetiti, a ne zato što je sâm tekst po sebi lijepo napisan, isto tako, čitat će i eseje ako obiluju informacijama o predmetu o kojem pišu, romane ako iz njih nešto mogu naučiti, za sebe izvući… Nitko više neće obraćati pažnju na ono o čemu ti ovdje neprestano drobiš…
– Misliš na stil…?
– Valjda; s umjetnostima je svršeno, kako si već jednom nekom tipu ovdje kazao… Umjetnik si utoliko, ukoliko sličiš na umjetnika, i ponašaš se poput umjetnika, vodiš nekakav nekonvecionalan život u kojem ti se živo jebe za sve, recimo, imaš dugu kosu, hodaš uokolo i pomalo jebeš; nitko nema vremena i uostalom nikoga ne zanima to što stvaraš. Znaš, ljudima je muka od novoga kao i od toga da moraju misliti. Osim što ih svakodnevno bombardiraju novim i novim bedastoćama informacija i vijesti, još da im netko servira i nova umjetnička djela… to je već malo previše.
– Zadnje čega se sjećam, bila je neka ženska, glumica i pjevačica u jednom… Stekla je slavu glumeći u nekoj sapunici i sad bi to isto htjela postići u glazbi… Na nju sam, čini mi se, najviše povraćala. Pričala je u kameru kao da se za taj album koji je snimila izborila puškom, sve je razgrnula oko sebe, najmanje je bila bitna glazba koju je proizvela, na kraju ni spot neke njene pjesme nisu pustili, bitna je bila samo ONA koja se cijelo vrijeme kreveljila u kameru…
– Tetka, molim te, nemoj više zagađivati Prostoriju s Kolom tim svojim odurnim prepričavanjem događaja iz Nadstvarnosti … znaš da to ovdje ne činimo… i dobro je da nisi spomenula njeno ime…
– A šta? Hoćeš reći da ovo netko čita?! Eeee, moj Magičaru… Znaš li, tko će ovo čitati? Opet, samo onaj koji u tome vidi neku korist za sebe…
– Tetka, mislim da si malo šenula. Naravno da nisu svi ljudi takvi… pogotovo ne ljudi poput našega Naručitelja koji su u sebi izgradili ovakve Prostorije s Kolom… I počela si opet činiti te neprimjerene generalizacije; uočiš neki fenomen i onda bi da ga primijeniš na sve stvari i ljude oko sebe… e, to ne ide tako…
Tetka pognu glavu. Neko vrijeme nismo govorili.
– Nego, hoću te pitati za Ljetnjikovac… ostaje li ili da ga dam srušiti? – prekinuh tišinu pitanjem.
– U ovom trenutku, tamo se više ne mogu vratiti, preodvratno je; k tomu, tamo je i onaj djedica koji se nedavno doselio – u povjerenju mi je otkrio da je bivši papa – koji na svakom koraku izaziva sažaljiv osmjeh na usnama i neprestano me tjera da u ophođenju s njim budem ona koja nisam… Osim toga, radije ću trošiti svoje vrijeme ovdje s tvojim arhaičnim, duhovnim probisvijetima iz nekog prošlog vremena, nego s ispraznim, egoističnim suvremenicima našega Gospodina Naručitelja koji su mi dolazili u goste…
– Ali Tetka, takvo je svako ‘suvremeno doba’, uvijek ti se tvoji suvremenici čine ispraznijima i egoističnijima od onih koji su prije tebe živjeli…
Na to nije ništa odgovorila.
– Čuj, zaledit ću ga u Prostoru Uma na nekih dvadeset i pet godina pa ti dalje vidi… Možda se situacija izmijeni… Ali znaš li što to znači? Znači da nema više pretjeranog kreveljenja pred televizorom… I suvremenici da ti nisu pali na pamet! Pogotovo ne ovi poput one tvoje glumice-pjevačice…
– Ma nemoj! – već se osovila u uzglavlju – Kao da ne znam da ti ovdje, kad se sva svjetla pogase, potajno ne gledaš nogometne utakmice, pratiš onu španjolsku ligu…
– Dobro je Tetka! – zagrmio sam. – I Charles Bukowski je svaki dan išao na konjske utrke… I što ima loše u nogometu kao odmoru jednog Magičara?
Ali baš u tom trenutku, dosjetio sam se da bi ovaj tekst doista netko mogao čitati. Odatle, pomislio sam kako bi ljudima, koji ovo budu čitali, teško bilo objasniti da se pored uzvišenih likova koje mogu pronaći u desnom izborniku pored ovog teksta – poput Nietzschea, Spenglera i Derride, na istom mjestu povremeno gleda/spominje i španjolska nogometna liga… a ne daj bože da spomenem nezaobilazne nogometne zvijezde koje uz nju idu, pogotovo ne onu dvojicu… kako se ono zovu… ah da, Lionela Messija i Christiana Ronalda… Prekasno! Već sam ih spomenuo…! A-joj… Sic!
Lipanj 2013.
Iz bure mladićkog u prazninu zrelog doba
Ride: NOWHERE
Grupu Ride slušao sam u dvadeset i prvoj. In a Different Place i Paralysed vrtio sam na svom vokmenu bjesomučno iz dana u dan ‘autizirajući’ se za rat koji se približavao, da bih, gle čuda, nakon nekoliko godina u onoj, svima dobro znanoj, ‘poslijeratnoj amneziji’ potpuno na njih zaboravio. U poslijeratnoj polovici 1990-ih, u mojoj glazbenoj memoriji preživjeli su Pixies i Sonic Youth, čak i Stone Roses, jedino Ride nisu… Zašto? Ne znam.
Ali su zato prije neki dan bez ikakva povoda naglo ‘iskrsnuli’ u mojemu umu, najprije apokaliptični gitarski rifovi iz Seagulla a onda i oni iz ostalih pjesama. Na brzinu u YouTube tražilicu utipkam ime grupe i dakako, odmah na vrhu mi se pojavi Nowhere – album prvijenac grupe koji sam, eto, nakon više od dvadeset godina ponovno dobio priliku preslušati…
Što se događalo s bandom u onim godinama u kojima sam na njega potpuno zaboravio, bilo je moje sljedeće pitanje. Zamislio sam sljedeći scenarij: članovi grupe mirno su se razišli i započeli raditi nešto drugo. Njihovo vrijeme kao glazbenika je prošlo, jednostavno, došlo je vrijeme da odrastu i započnu raditi nešto drugo. Ali što drugo? Pa… to, da postanu informatičari, sveučilišni profesori, eksperti za rudarsku tehnologiju ili možda samo obični obiteljski ljudi koji se brinu o svojoj djeci. Jedino mi je takav scenarij, ne znam zašto, padao na pamet.
Neumoljiva logika umjetnosti sugerira nam da se prestanemo baviti njome kada iscrpimo svoja stvaralačka vrela. Ride su, pomislio sam, upravo to i napravili. Raspali su se 1996. i uskoro uistinu završili kao informatičari, sveučilišni profesori, eksperti za rudarsku tehnologiju ili kao mirni, povučeni obiteljski ljudi… Nerijetki su primjeri umjetnika koji su na sličan način postupili. Recimo, jedan Arthur Rimbaud već je sa osamnaest godina iza sebe imao dovršen pjesnički opus kojim će zauvijek obilježiti francusko i svjetsko pjesništvo da bi ostatak života proveo baveći se nečim drugim (mada se radi o prizemnoj trgovinskoj djelatnosti). Ako vas na to ne tjera nikakva neumoljiva logika umjetnosti, ne morate se i u zrelom dobu nastaviti baviti onim čime ste bili zabavljeni u mladosti. Ride nisu stvorili nikakav grandiozan umjetnički, pa čak, ni rock and roll opus (poput, recimo, Beatlesa ili Radioheada), ‘glazbeno su živjeli’ na način kojeg je lijepo opisao upravo jedan od frontemena grupe, Andy Bell:
Nastojimo stvarati glazbu i pritom ostati u potpunosti anonimni…
pa ipak, ono što ih je činilo posebnima bila je činjenica da su bavljenje umjetnošću shvaćali kao dio svoga osobnog razvoja ne sluteći da nakon burnog mladićkog doba obilježenog iznimnim stvaralaštvom ono što jedino može uslijediti je, s umjetničke pozicije, praznina zrelog doba.
Bolji poznavatelji rock i pop scene 1990-ih znaju da je slična sudbina zadesila i talentirane momke iz grupa The Stone Roses i Slowdive… pretpostavljam, i mnoge druge. Ali isto tako znaju da ista sudbina, recimo, nije zadesila i jedan Radiohead… Kao da je to ‘prijelomno vrijeme’ u političkom, ekonomskom, kulturnom i svakom drugom pogledu na prijelazu iz 1980-ih u 1990-e iznjedrilo i jednu osobito izgubljenu generaciju mladih ljudi kojoj su Ride možda bili i najbolji glasnogovornici… (Radiohead su svoj prvi album objavili tek u ‘novom dobu’). Na kraju našega sazrijevanja koje se događalo u jednom dobu prebačeni smo naglo u sljedeće… zaustavljeni od Velike Promjene koja je svaki naš suvisao napor u prijašnjem dobu učinila beznačajnim u dobu koje je uslijedilo… Nikada se nećemo moći priviknuti na ‘novo doba’… nikada… O tome, eto, čini mi se, svjedoči i glazba grupe Ride… Zbog toga mi se i čini da sa sobom i u sebi uvijek nosim i tog zbunjenog dvadesetjednogodišnjaka, kao emotivnu olupinu, čije rane nikada do kraja neće zacijeliti…
Dakako, članovi Ridea nisu postali informatičari i sveučilišni profesori, nastavili su egzistirati kao glazbenici, Andy Bell se nakon raspada banda čak priključio i Oasisu, a neki i danas snimaju i objavljuju, mahom beznačajne albume. Mogu ih zamisliti i u ulogama producenata, studijskih glazbenika, ton-majstora, ali sva ta zanimanja ne mogu izdržati usporedbu s onim što su Ride bili s početka 1990-ih… – klinci koji kroz dobru vlastitu umjetnost stasavaju… u ništa…
Vjerojatno sam ovim tekstom želio nešto drugo reći, a što mi, uviđate, neprestano izmiče pod prstima. Izraziti nekakav osjećaj nalik na tugu, nostalgiju, ali koji nije tuga, i nije nostalgija, naposljetku, koji se promeće u filozofa spremnog potražiti odgovor na ključno pitanje naše mladosti: jesmo li barem danas u prilici biti ono što bismo možda postali da nije bilo te Velike Promjene početkom 1990-ih koja nam je preokrenula živote…
Travanj 2013.
Bog bez religije
Atoms for Peace: AMOK
Friedrich Nietzsche: RADOSNA ZNANOST
Posve vas razumijem. Izvana ste formalni, usiljenoga, namještenog osmijeha, niste vi, za razliku od onoga unutra. Unutra ste već onakvi kakvim sebe prepoznajete, unutra ste svoji od glave do pete. Otprilike, vi ste tipičan primjer čovjeka s bogatim unutarnjim životom. Već u Radosnoj znanosti Nietzsche na vas troši obilje riječi:
Ne zaboravimo da su dragi [vi] svi zajedno pomalo glumci i moraju to biti i da bi bez glume teško dulje izdržali…
Ali jasno je što se na koncu događa kad odrastete. Postajete dosadni, najprije sebi, a onda i drugima. Zašto? Jer ste u sebi pripustili tog moloha formalizma… Pogledajte oko sebe… Pronađite stol na kojem sjede dobro odjeveni zreli odrasli ljudi, neka im je pedeset godina. Što mislite, imaju li oni još što zanimljivo podariti svijetu od sebe, neku životnu priču koja bi vas bila u stanju ganuti, uzbuditi, barem zainteresirati. Ono što vam mogu ispričati jest da je njihova tvrtka u zadnjem tromjesečju ostvarila za 2,1% veći profit, ili da su okrenuli neke novce na dionicima. Ah da, tu je i nogomet. Ali za nogomet su u međuvremenu izgubili strast, čak je i tu njihova priča šuplja, naposljetku obično prepričavaju ono što su toga jutra pročitali u novinama…
Jeste li onda što propustili u životu? Možda ste htjeli s više žena spavati? Možda ste se htjeli napijati. Taj period, ako još niste prošli tek vam slijedi. O njemu vam na ovom mjestu ne mogu govoriti. To je križ koji svatko na svoj način mora proći. Zaljubljivat ćete se u žene koje nisu za vas, čak ćete biti u isto vrijeme u nekoliko žena zaljubljeni. Prestat ćete čitati ovaj blog, općenito, prestat ćete bilo što čitati kao i pisati. Gazimestanski vrt danas izgleda drugačije. Obasjan je svjetlima u bojama, zagušljivim zrakom, glasnom muzikom. Ali kad ste u pustinji, budite u pustinji. Niste tip koje bi seks na brzinu zadovoljio, to ćete prvo naučiti. Međutim, alkohola se nećete moći tako lako riješiti… S drogama ćete samo eksperimentirati, one vas ne trebaju zabrinjavati, a u jednom trenutku prestat ćete pušiti…
A onda ćete se jednoga dana probuditi i sve shvatiti. Kao što se vjerojatno dogodilo i Thomu Yorku. Pogledajte sliku u prilogu i kažite kako Thom York danas izgleda? Zasigurno i ponajprije, kao čovjek koji najmanje mari kako izgleda premda izgleda bolje nego ikada. Meni, recimo, izgleda kao čovjek koji u potpunosti više ne vjeruje u Boga, onoga starog Boga starih religija. Izgleda kao da je s tim jednostavno svršio, ničim ga više ne možeš zaplašiti, ničim pridobiti…
A onda mi se ukazala još jedna misao, koja premda paradoksalna, točnije pogađa: ne, on zapravo izgleda kao čovjek koji je u sebe pripustio boga, ali ne toliko onoga boga starih religija koliko boga bez religije, koji se na tom stupnju još neda uobličiti u kakvu ličnost. Možda je bolje reći da je u sebi udomio jednakost sa samim bogom, postojao on ili ne, i preuzeo sva prava koja i ovoga slijede… 🙂 Pogledajte mu lice i recite: ne izgleda li Thom Yorke bolje nego ikad u svom životu?
Ako uspijete pronaći formulu odolijevanja društvu i svim njegovim opasnostima tako ćete, eto, jednoga dana i vi izgledati…
Za kraj, jedan savjet: kada doživite jak napad ‘formalitisa’ ili ‘nemamvrementisa’, što je neizbježna bolest današnjeg društva, pustite si spot Ingenue Thoma Yorka s grupom Atoms for Peace, opustite se i… jednostavno zaplešite s njim!
Srpanj 2012.
Za evociranje uspomena sve potrebno na jednom mjestu
Ludovico Einaudi: LA NASCITA DELLE COSE SEGRETE (s albuma I Giorni)
U praznini svakodnevice
Čeznem
Za puninom stvaralačkih dana.
Eto me u životu. Nekoliko ludih dana provedenih izvan dosadne i katkad ubitačne svakodnevice i odmah pero odlažem dalje od sebe. Bio sam na moru, a more je plavo i zavodljivo, i čim se preda mnom pojavilo, nukalo me da ga neprestano promatram, čak i za vrijeme vožnje. Kad prođete tunel Tuhobić neprestano izvrćete glavu ne bi li ga ugledali, more, i kameni otok Cres u daljini, a zatim sve svoje misli nekako slili u podneblje čudesnog kvarnerskog akvatorija.
Kad sam na Kvarneru
Kao da mi je duša vani
A ne unutra.
U CD playeru vrti se, neobično za mene, Lodovico Einaudi i njegov album I Giorno. Eh, da sam barem tetku poveo, jetko sam pomislio, sigurno bi uživala. I već je vidim gdje zabacuje glavu kroz otvoren prozor… ali ne; u tom slučaju, slučaju ektaplazmičkog putovanja, najvjerojatnije bi putovali nekakvim crvenim kabrioletom koji aleko više ide uz nju, i u kojem bi joj kosa na vjetru vijorila poput zvijezde repatice. Ali još jedno ne; ovo putovanje odlučio sam posvetiti uspomenama i tetku moram zadržati u kolopletima svoga uma. Dok glazba Lodovica Einaudija u potpunosti prianja uz moju namjeru. La Nascita Delle Cose Segrete budi upravo onu vrst sentimentalnosti koja ide uz sve vrste prisjećanja, i još k tomu, nekakvog new-agera s oceanskim osjećajem u glavi za kojeg nisam ni znao da udomljujem u sebi.
Bilo kako bilo, odlučio sam posjetiti mjesta uz koja me vezuju uglavnom lijepe uspomene. Prije putovanja razmišljao sam da će mi evociranje uspomena bez problema potaknuti sam prostor u kojem su bile stvorene. Nisam u tome smatrao vrijeme toliko važnim. Mislio sam, dovoljno je uključiti prigodnu sentimentalnu glazbu i evo ih, samo tako izronit će iz riznice prošlosti mog uma, na primjer, Ona – žena s kojom sam se u životu prvi put poljubio. Međutim, krivo. Lodovico je grmio u slušalicama, koliko klavirska glazba može grmjeti i kad ju najglasnije odvrnete, međutim, ništa nisam osjetio s prispijećem na mjesto odnosno u prostor lijepih uspomena.
Ništa nisam doživio u umu premda sam možda očekivao pravu ektaplazmičnu svetkovinu. Što nije bilo u redu? Usredotočio sam se na promatranje prostora u kojem se odigrao moj prvi poljubac. Morao sam sebi priznati: bitno se izmijenio. Uklonili su betonski slivnik za kanalizaciju na koji sam se s Njom popeo te sudbinske večeri. Da ne bude zabune, i u to doba, godinama je već bio zapušten. Onda sam pogledao zvijezde iznad sebe. Da, zvijezde su iste, eno naše. Zatim sam bacio pogled prema svjetioniku u daljini, činio se bližim. Da bi, na koncu i poslušao valove. Udarali su u obalu na način na koji su to činili i prije toliko godina. Dakle, sve je bilo isto, jedino što je nedostajalo bio je zapušteni betonski slivnik na kanalizaciju. I… nedostajala je Ona.
Ali pošto mi danas nije nikakav problem zamisliti bilo što, zamislim da je sada čak i Ona tu. Istina, s malo više bora i sijedih u kosi, i evo je, bez problema se pojavila pored mene. Kratko joj objašnjavam da su betonski slivnik razrušili i predlažem način evociranja uspomena. Čujem joj glas, i u grlu joj slutim onaj isti smijeh kojim me nekoć razoružavala, ali tek sekundu zadrhtim. Gleda me i kaže, ali, Boris, ništa više nije isto, mi se danas ne bi trebali ponovno poljubiti, čak ni ovako razgovarati. Sa zamišljanjem također nije išlo. Pa majku mu staru, pomislim, nije valjda stvar u onom betonskom slivniku! Još jednom dobro osmotrim mjesto, a onda od muke zatvorim oči.
I onda, odjednom, doživim sve. I dalje čujem valove, ali kao da ih više ne moram čuti, na neki drugačiji, arhaičniji način, osjetim pod prstima Njenu gelom stvrdnutu kosu, slanu kožu i podatne grudi. To više nije bila zamišljena Ona, romaneskna Ona, to je sada stvarna Ona, kakva je bila i tad, prije mnogo godina. Ljubimo se i osjećam sol rana naše kratkotrajne ljubavi koja kao da se razmjestila po svim ovim proteklim godinama. Napokon, evocirah uspomenu.
Odlazim s mjesta na kojem sam je prvi put poljubio, s mjesta sada razrušenog betonskog slivnika za kanalizaciju, Lodovico postaje dosadniji tim više s In un’altra vita, ali slika i osjećaj prvog poljupca ostaju u glavi, više ih ne mogu izgubiti. Zapravo oduvijek su bili tu, u mojoj i samo mojoj glavi. Nigdje nisam trebao odlaziti. Možda tek pustiti Lodovica i te bjesomučne valove da odrade svoje…
Što sam trebao – ne shvatiti – već osjetiti dolaskom u prostor uspomena? Da uspomene mogu sačuvati jedino u svom umu i nigdje više, prostor u kojem su se inicijalno dogodile nije ih mogao sačuvati jer ga vrijeme uvijek čini novim i nezgrapno drugačijim. Odsada, gdje god se nalazio, dovoljno mi je zatvoriti oči, i postati vremeplov za svoj život. Čuti davne zvukove, pod prstima osjećati stare dodire, biti naprosto tamo; prošlo je vrijeme jedino u meni i nigdje drugdje.
Naposljetku, iskopčavam glazbu Ludovica Einaudija, kao da se skidam s boce infuzije. Dosta je bilo te sladunjavosti. Vrijeme je da pustim nešto od Philipa Glassa ili The Radiohead i vratim se u svoju praznu svakodnevicu prošaranu puninom stvaralačkih dana… Da, nije loša ideja, a tetki budem sve lijepo i potanko prepričao…
Prosinac 2011.
Od rođenja do starosti i umiranja jednog alternativnog rock banda
THE PIXIES
Tetka mi namignu i uključi mikrofon. U istom trenu počnem govoriti u kameru koja je visjela na nevidljivim nitima iznad Kola…
The Pixies – ili pokazivanje rođenja, djetinjstva, mladosti, zrelog doba, starosti te umiranja jednog alternativnog rock banda, s tim, da bih tu ponovio opservaciju iz posta o Radioheadu – ‘alternativno’ se više-manje odnosi na ‘umjetničko’ u rock odnosno postomodernoj glazbi. The Pixies su utjecajan band, band koji je uzor i magnet za mnoge druge glazbenike/rokere koje cijenim; čini mi se čak, da nijednog važnog glazbenika 1990-ih nisu ostavili bez svog traga u sebi: Thom Yorkea i Radiohead, Curt Cobaina i Nirvanu, tu je i čak i …
U tom trenutku krajičkom oka primijetim da je tetka počela čitati nekakav časopis, ljuljajući se u svojoj mreži, ne mareći za snimanje. Zaboravim što sam htio reći. Ipak, ubrzo se saberem i nastavim:
Spoj, na svoj način, melodične gitare, ekscentričnog vokala, i izluđujuće ritam sekcije promijenio je dotadašnju glazbenu rock scenu i najavio ulazak u alternativne 1990-e. Tekstovi Black Francisa, frontmena grupe, uglavnom su kongelmerat zabranjenih tema, poput religioznog fanatizma, biblijskog nasilja, incesta i sl. Ipak, Pixiesi će ostati zapamćeni po mnogo čemu; osim po neopisivoj energiji posvema originalne glazbe, svakako i po hrabrosti da budu drugačiji u dobu kad se činilo da je i sam rock skrenuo u komercijalne vode.
Kada je Thom Yorke došao na koncert bostonskih anonimusa negdje s kraja 1980-ih jedino što je iz Amerike u glazbenom smislu poznavao bio je Bon Jovi. Bezmalo, doživio je iznenađenje kad je čuo bostonsku četvorku. Uvijek razmišljam o trenutku kako je šokirano-oduševljeno pogledivao na Jonnija Greenwoda i možebitno ostale članove budućeg Radioheada nakon svake odsvirane stvari.
Moje poimanje o glazbi Pixies su se mijenjali postepeno. Zbog godina, nisam ih mogao pratiti od samih početaka karijere. Dok sam bio u U2 fazi oni već prašili po koncertima svoje prve vinil uratke. Pixies sam otkrio kad i sav „ostali svijet“ – s Monkey Gone to Heaven, njihovim najvećim a pokazat će se i jedinim pravim komercijalnim hitom iz 1989. U to vrijeme bio sam u vojsci, točnije, u ljubljanskoj vojnoj bolnici na liječenju iščašenog nožnog zgloba, kad se iz radija mojom bolničkom sobom, u kojoj sam bio smješten s još dva svoja druga, prolomio uvodni distorzirani rif Monkey Gone to Heaven najavljujući koncert Pixiesa u Ljubljani. Bilo je to prvi put u životu da sam čuo Pixies. Kad po prvi put čujete nešto dobro zahvati vas najprije čudan osjećaj. To se i meni dogodilo. Sjećam se da me je Ljupče, jedan od dvojice vojnika s kojima sam dijelio sobu i s kojim sam se sprijateljio u tih mjesec i pol dana provedenih u bolnici, nakon odslušane pjesme prebacio na svoja leđa te me iznio van, na travu bolničkog parka, da zapalimo jednu. On sam, ipak, slušao je Iron Maiden pa mi je pričao kako su na Ohridskom jezeru on i njegovo društvo, znali ponijeti kasetofon s dvije glave i puštati Mejden do kasno u noć i opijati se. Tu noć smo uspjeli prošvercat litru Vekije u našu sobu, a ja sam upriličio koncert na stolu s gitarom i nogom u gipsu za vrijeme kojeg mi dogodilo da u jednom trenutku spontano odsviram i legendarni E-Fis-Fis-G-D rif… – uvod u Monkey Gone To Heaven.
Kad sam se vratio iz vojske nabavio sam Doolitle, a nedugo poslije i dva ranije objavljena albuma. A danas se, eto, rodila ideja da njihovu diskografsku povijest prikažem kroz svima razumljiva razdoblja ljudskog života.
Rođenje – Come in Pilgrim
Način rođenja je Come in Pilgrim, mini LP koju su izdali 1987. Osam pjesmuljaka, svaki ne dulji od tri minute osim naslovne Caribou. Čak i Vamos koji se pojavljuje i na Surfer Rosi, rock-estam session, u prvotnoj verziji ne prelazi tri munute… U najpoznatijoj pjesmi s tog mini LP-a – I’ve been tired – Pixiesi uvode ritam brojanja „jedan, dva, tri“ umjesto uobičajenog „jedan, dva tri, četiri“. Kad sam prvi put čuo pjesmu doslovno me izbacila iz takta. Isla de Encanta su Pixiesi u svojoj biti. Ako postoji pjesma koja izriče njihovu bit i koju će svirati svugdje bez napora to je ova španjolska drmačina u trajanju od jedne minute i četrdeset i jedne sekunde. Pravi fanovi grupe shvaćaju o čemu pričam.
Djetinjstvo – Surfer Rosa
Djetinjstvo grupe reprezentira Surfer Rosa, dječji razigran album koji je, čini se, samo nastavak prethodnog mini LP-a. Uvodnu Bone Machine svaki alternativni rocker mora poželjeti odsvirati sa svojim bandom. Obrnuto udaranje u doboš i bas papuču svakog normalnog bubnjara mora dovesti na rub živčanog sloma. A tek vrištanje članova banda nakon drugog refrena kao uvod u solo koji se sastoji od jednog jedinog akorda… Pokušavam zamisliti izraz lica Thoma Yorka kad je Bone Machine čuo prvi put, pretpostavljam, upravo na spomenutom koncertu s kraja 1980-ih. Ostale pjesme sa Surfer Rose izgledaju kao da su se izlegle iz istog gnijezda koje je svio uvodni song. Ipak, Where Is My Mind kao da ne možemo strpati u isti koš. Pjesma je to koju danas čak obrađuju i u klavirskoj izvedbi. S izrazitom melodioznošću pogađa u svojoj biti i s obzirom na ne tako rijetku situaciju iz svakodnevnog života – gdje mi je bila pamet…
Mladost – Doolittle
Što reći o Doolitlu? Moj bratić ima njegovu naslovnu kompoziciju Debaser na svom mobitelu kao što ja imam Radioheadov Bloom na svom, a moj bratić vam je veliki autoritet u glazbi… Tame i Crackity Jones nas ponovno vraćaju na brojanje do tri i luđačku dernjavu, Pixies u najboljem izdanju. S Gouge Away već su naučili brojati do pet… Neke pjesme će se tek kasnije otkriti poput Wave of Mutilation, The Best Of kompilacija izišla 2004. upravo nosi takav naziv. Na albumu su se našle i neke stvari koje čovjek ne bi prepoznao na prvu da su „Pixies stvari“ poput Here Comes Your Man ili La La Love You. Izlet s komercijalnim aspiracijama ili samo umjetnička sloboda? Hey je napokon jedna balada u Pixies stilu. … Be trying to meet you… Pixiesi pokazuju da ne moraju biti samo deračina i vrištanje.
S izvrsnim završnim dijelom u No. 13 Baby u kojem Pixiesi sviraju kao za rock udžbenik završava izvrsni dokumentarac koji donosim u prilogu. Jedan ton gitare i bass koji vrti beskonačni krug… Ako raj za rokere ima prateću glazbu onda bi to trebala biti ova iz završnog dijela No. 13 Baby.
Zrelost – Bossanova
Osobno, najbolji album Pixiesa kojeg je Ante Batinović u svojoj emisiji Rock-Express na drugom programu Radio-Zagreba s početka 1990-ih puštao unedogled. Apokaliptična uvodna Ceccilia Ann, pa onda ništa manje energična Rock Music uvod su u album u kojem su deračina, vrištanje i distorzirani zvukovi dobili svoju mjeru. Bossanova predstavlja profinjenu deračinu, profinjeno vrištanje, profinjenu distorziju. I naravno, uz ples na rubu komercijalnog; zbog toga se vjerojatno mnogi Pixies fanovi neće složiti sa mnom da je Bossanova uistinu njihov najbolji album. Ali kad je čovjek zanimljiv? Kad je mlad ili kad je u zrelom dobu? Za vrstu glazbe koju Pixies sviraju možda to doista jeste mladost, ali probajte danas poslušati Bossanovu. Iznenadit će vas svojim skrivenim dijelovima koje niste primijetili prvi put. Produkcija je neizmjerno sofisticiranija, bogatija, a da zvuk Pixiesa pritom nije ništa izgubio. Svaka pjesma predstavlja malu glazbenu čaroliju. Najveći hit s albuma je Velouria, ali izrazitom pjevnošću se još ističu Allison i Ana, svaka na svoj način (Allison je drmačina, Ana balada u Pixies stilu), tu je i Dig for Fire. Is She Weird već ima nešto bolesno u sebi, ponovno Pixiesi „ne znaju“ brojati u ritmu kako se to od njih očekuje, već kao da cijelo vrijeme imaju viška akord. Druga strana vinilskog uratka Bossanove kao da je nastala od iste glazbene smjese. Započinje ponovno s apokaliptičnim zvukovima Down to the Well, slijedi The Happening koji kao da istu temu obrađuje na malo drugačiji način samo pojačavajući energiju. Na kraju, album ipak završava u smirujućim zvukovima najprije himnične Stormy Wether a potom gotovo bebski-dječje Havaline.
Starost – Trompe le Monde
Teški i ponavljajući distorizirani gitarski rif u U-Mass govori vam sve – Pixiesi su došli do kraja. Sve češće gitare se samo „testerišu“ kao u Alec Eiffel, a neka tuga i frustriranost se provlače čitavim albumom. U mom stvarnom svijetu počinjao je neshvatljivi rat. Bježao sam od stvarnosti granata u glazbu koja se također urušavala. Da li zbog rata, ili nečeg trećeg, Trompe le Mond nikada nisam zavolio. Kao da se osjećala zasićenost i neslaganje članova banda između sebe. Zapravo, dogodilo se ono neminovno – raspad, a ne kao u slučaju The Rolling Stonesa kojima je ostvarena karijera, izuzev možda samih početaka, služila za proizvodnju para i privlačenja pozornosti javnosti.
Glazba je Pixiesima bila krv, kada su je svu popili prestali su postojati. Bili su i ostali prirodni sa svojim prirodnim rođenjem i pravovremenom smrću. Tako sam barem mislio u tom trenutku…
Nakon Trompe le Monde članovi grupe su se posvađali i potom razišli. Oni koji su utrli put eksploziji alternativnih bandova 1990-ih između kojih vrijedi izdvojiti i jednu Nirvanu i jedan Radiohead nisu nimalo mogli uživati u plodovima slave koja ih je tek očekivala.
Ono što se dogodilo 2004. ostat će mi nejasno do današnjeg dana. Band se ipak odlučio okupiti kako bi poput The Rolling Stonesa namlatio pare koncertnim turnejama. Možete mi pričati što god hoćete, ali riječ je o četiri mrtvaca koji danas sviraju, koji na današnjim koncertima ne komuniciraju s publikom, već hladno najavljuju i odjavljuju pjesme uglavnom mehanički ih prašeći. Recite mi, vi fanovi, zašto band nakon okupljanja nije izdao nijednu jedinu pjesmu? Tako, bez odgovora na postavljeno pitanje, na pomalo tužan način, valja mi završiti ovaj glazbeni osvrt.
– Hej, nemoj više pisat te osvrte… – dobaci mi tetka zaustavljajući snimanje.
– Zašto?
– Riječi ti nisu neke. Nije to za tebe. Piši kako osjećaš ili nemoj pisati. Nitko neće umrijeti ako ti ne napišeš klasični osvrt o nekom bandu i pročitanoj knjizi. Pozovi, brate, ljude ovdje, pokaži im ovo naše Kolo kao što si to učinio s onim starčićem (Planck) pa da vidimo kakvi su kao ljudi…razumiješ?
Ah, ta tetka; ali, moram priznati, riječi su joj imale težinu… Dosta snimanja, čitanja prethodno napisanog teksta, kao da će taj moj osvrt objaviti u nekakvom glazbenom časopisu. U trenutku shvatim da sam iznevjerio Kolo. Idući put Black Francisu dolaziš ravno u ovu sobu i da vidimo što ćeš imati za reći u svoju obranu na temu pjesme Nimrod’s son; ako povedeš ostale možda i održite nekakav mini koncert. Dvojim, jedino, zbog naknadnog okupljanja banda 2004. i mrtvila glazbe koje je tada uslijedilo.
– Ali ti ih pozovi onakve kakvi su bili 1989.… Znaš da smo s ovim Kolom svemogući… – ubaci se tetka.
– Vidiš, to ti uopće nije loša zamisao… – na kraju sam se, htio-ne-htio, morao složiti s tetkom.
Studeni 2011.
Čudnovata izmjena bitka
Rambo Amadeus: BIOLOGIJA
Tek ovih dana, u onim trenucima tišine vlastitog bića koji nenadano uslijede nakon silna opterećenja i pritiska svakodnevice, osjetih da se moj bitak pomalo izmijenio. Kakva čudna stvar! Taj, nikome do kraja nikad jasan pojam, i još da se izmijenio. Bitak bića je, kako je još kazao Heidegger, njegova srž, jednostavno, ono što ono (biće) jest. Ali ako se bitak izmijenio, ne znači li to da se i biće izmijenilo? Sve čudnija pitanja započinju opsjedati moje misli. Koliko je poznato mojoj napuhanoj spekulantskoj glavi biće se mijenja u vremenu tako da jednostavno stari. Međutim, ovo s bitkom, da se i on mijenja, tektonski trese sve moje unutarnje strukture. A zapravo, jest tako. I bitak se mijenja.
Lijepo je to opisao Rambo Amadeus u svojoj pjesmi „Biologija, pedagogija…“ opisujući četiri životne dobi kroz koje prolazi svaki muškarac. U prvom si mladi anarhist koji jel’ – „moš’ s noga“,
Dok si mlad ništa ne mora,
ništa ne treba,
Po koja piva i džabe treba
Ni krevet, jer moš’ s noga
Biologija radi za tebe
u drugom, otac i glava obitelji kao vječni nezadovoljnik,
Onda si se zaljubio,
stomak dozubio,
troškovi rastu, prioriteti se mijenjaju
vrtić, škola, dječiji dispanzer,
uletiš u sistem,
papirologija, birokratija,
ta kukaš đe je demokratija,
pravo na rad,
pravo na život,
pravo na to da te glupa masa nadglasa
u trećem, u kojem si već nekako pohvatao konce igre, krećeš se na ljestvici od oligarha do monarha,
Napokon si savladao pravila igre
pa te krenulo
našao si pravila unutar pravila
odradio si akciju
sad treba sačuvati kombinaciju
kuća, bazen, stomak, šofer,
ljubavnice, ženini jebači,
a sve to košta, burazere,
pa loša ti je demokratija,
još gora anarhija
da te ne bi plašila mafija
treba ti oligarhijaSve si veći, sve si jači,
ljudi ti se dive,
monopol na tržištu,
sva obradiva i zelena površina je tvoja,
šumski turistički kompleksi
ušća, bare, izvori,
gasovodi, kanalizacija,
akcije u zdravstvu i školstvu,
asfaltna baza parlament držiš u šaci
ti si car, imperator, vođa i kralj,
tad ti ne valja ni oligarhija,
još gora je anarhija,
ti si car
i treba ti monarhija
da bi četvrto životno doba – starost – mudro preskočio jer da „neko treba djeci da prodaje kazete“. Zapravo, Rambo Amadeus opisivao je tu izmjenu bitka, onog nečeg u nama što u određenom životnom dobu – jesmo.
Tako me je šokirala spoznaja da uskoro neću više biti onaj koji kao sebe poznaje jer će me nove prilike srednje životne dobi pretvoriti u nešto drugo. Zar će nestati osjećaji uzvišenosti i smislenosti koji me obuzimaju kod pisanja, čitanja i svakodnevnog mišljenja o tome kako je nužno razmišljati o životu i svijetu koji nas okružuje? Zar će se ti osjećaji pretvoriti u uobičajeno ambiciozno stremljenje k uspjehu u društvu očajnički nastojeći iznaći tu „formulu uspjeha“? O svemu tome, eto, u danima koji dolaze izjasnit će se moj bitak.
O Duhu i njegovim Moćima 