Prosinac 2012.
Prolegomena za Prostor Uma
Andy & Lana Wachowski: MATRIX
John Zerzan: ANARHOPRIMITIVIZAM PROTIV CIVILIZACIJE
Od nekoliko filozofskih ideja koje su dojmljivo anticipirane u filmu Matrix, filozofska i ina javnost uglavnom raspravlja o onoj, više-manje metafizičkoj, koja drži da u pozadini naše percepcije stvarnosti, koju naposljetku uvijek oblikuje naš mozak, može stajati i neočekivano bizaran opis tog mozga, ali ovoga puta izvađenog iz tijela i postavljenog u bitno drugačiju okolinu; recimo da je uronjen u bačvu sa specijaliziranom hranjivom tekućinom i priključen na računalo. Podsjetimo, ideja je to Gilberta Harmana iz 1973. koju je izložio i Hilary Putnam u svojoj knjizi Brain in a Vat objavljenoj 1981. a koja se svodi na sljedeći scenarij: nekakav ludi znanstvenik iz susjedne galaksije Alfa Centauri usudio se njima – Gilbertu Harmanu i Hilary Putnamu – ali i nama ostalima, izvaditi mozak, i staviti ga u bačvu s hranjivom otopinom i spojiti ga na računalu. Od sada računalo jadnom Gilbertu i Hilaryju šalje sve osjetilne podražaje a koje oni smatraju da, zapravo, dolaze iz vanjskoga stvarnog svijeta. Ako na takav način vidimo svijet, onda, on nije više nešto stvarno, već podraženo. Pronicljiviji čitatelj uočit će da se na tragu jedne takve revolucionarne zamisli moglo utemeljiti jedno čitavo razdoblje, možda čak i sam postmodernizam. Kako? Prisjetimo se samo Roškove „preintezivnosti zbilje“, Rorthyeve tvrdnje „kultura je jedina stvarnost“ ili, pak, Derridainog potpunog negiranja prirode. U takav scenarij trebali bismo još samo uklopiti i ‘način bivanja’ postmodernog stanja kroz logiku kasnog kapitalizma (Jameson) i dobili bismo sasvim solidnu skicu postmodernog duha vremena.
Matrix je samo poslužio da ta, u korijenu postmodernistička ideja, dopre do širih slojeva društva. I evo je, upakirana u popularni SF celofan, ideja o ‘mozgovima uronjenima u bačve’ zaludila je mnoge. U svojoj srži pesimistična, u postmodernom dobu ona se, štoviše, osjeća kao ugoda. Doba je opuštanja, kako veli Loytard, ne morate se ničim zamarati, čak i strašne filozofske ideje saznajete izvaljeni na trosjed ispred svoga televizora, s kikirikijem pod rukom.
Na ideju ‘podražene stvarnosti’ poziva se i Zoran Roško kada u sjajnom uvodu za knjigu Johna Zerzana (vidi prethodni post) anarhističkoj misli suprotstavlja ideju Simboličnog Matrixa, a koju izvorno pronalazi u diskursu slovenskog filozofa Slavoja Žižeka. Da se razumijemo, tek ta ideja je u svojoj srži – postmodernistička. Tako vam na svijet gledaju postmodernisti – sve se na ovom svijetu može isključivo shvatiti kao jedan lijep i prekrasan simbol i ništa više. Međutim, u postmodernističkoj priči o Matrixu, Roško ide korak dalje te Zerzanovo poželjno življenje primitivnim životom, životom izvan civilizacije, u prirodi, proglašava, ničim drugim doli – još jednim oblikom Matrixa, samo ovoga puta, pojasnit će, radi se o Prirodnom a ne Simboličkom Matrixu. I u jednom i u drugom slučaju, kad bi se zapitali, ne bi mogli negirati ideju Matrixa koja, kao kakva avet, stoji u pozadini svakog poimanja života, nadajući se kao sveopća prima causa. I sveopći je zaključak, stoga, poražavajući za Roška; bilo kako bilo, kaže on, uvijek smo prisiljeni odabrati jedan od ponuđenih Matrixa kao opciju najmanjeg zla. To je jedino što možemo učiniti.
Ono što će nam se učiniti da Roško ne primjećuje, a u skladu s njim vjerojatno i svako drugo postmodernističko mišljenje, jest da je u takav ‘pogled na svijet’ već prejudicirana ideja Matrixa kao nepobitne istine. Stvarnost nam jedino može doći u obliku televizijskog signala, kaže on, posredstvom našeg uma, a što je ‘stvarno izvan nas’ – bog te pitaj. Nekad pomislim, ne bi li na te i takve postmoderniste, zbog takva njihova stava trebalo gledati kao na neokantovce, jer, ne čini li se da u pozadini svog vrhunaravnog ‘matričnog učenja’ ipak vjeruju u nekakvu nedokučivu ‘stvar po sebi’…? Ne, reći će Roško, ne moramo vjerovati u ‘stvar po sebi’, možemo i samo tvrditi da je, neovisno o činjenici postojanja ili nepostojanja stvarnosti kao takve, način našeg bivstvovanja, općenito, uvijek nekako bolećiv – ili psihotičan ili neurotičan, a možda i nešto treće… Bitno da je uman!
No, ono što bi John Zerzan vjerojatno želio jest upravo umaći (sveprisutnoj, postmodernističkoj) umnosti. U prostoru života ne caruju misli već osjećaji, čuvstva. Grubo rečeno, u ‘izvanumnom’ smo prostoru, prostoru stvarnosti bez navodnika, onda, kada osjećamo, čuvstvujemo, a u Prostoru Uma kada mislimo. Prostoru Stvarnosti ne treba neko objašnjenje zašto se tako osjećamo, je li posrijedi nekakav Matrix ili nešto treće. Što je najbolje, ‘izvanumnom prostoru života’ svejedno je što se događa u Prostoru Uma, je li se o njemu domislila kakva nova teorija ili ne. Ili kao što će Zerzan zapisati:
Duboka se istina krije u shvaćanju da ljubavnicima ne trebaju riječi. Radi se o tome da moramo ostvariti svijet ljubavnika, svijet odnosa licem u lice, u kojemu se mogu zaboraviti čak i imena, svijet koji zna da je suprotnost neznanju – očaranost.
Zašto bi se svijet morao shvaćati kao Matrix, kad je i Matrix samo jedna od ideja našeg uma koja vjerojatno nema blage veze s ‘arječitim bitkom’, životom kojem nisu potrebne riječi. Svi Matrixi, sve naše misli, metafizike, pogledi na svijet, sve ikad izrečeno, pomišljeno, naslućeno, od sada može zauzeti svoje mjesto u onome što sam nazvao Prostorom Uma. Ako se hrabro složimo sa Spenglerom da je svaka misao prolazna, onda u Prostoru Uma i ne možemo ništa drugo raditi doli igrati se, kako nam, uostalom, savjetuje i ‘posljednji filozof’ koji mu je udario temelje – Jacques Derrida; jezično, misaono, kakogod – vječno se igrati, stvarajući, prepravljajući i zaboravljajući značenja stvorenoga, napisanog. Međutim, onaj ‘dio’ bitka koji je isključivo dostupan osjećaju, i koji svoj dokaz ‘postojanja’ ne pronalazi u ratiu već u povratnom osvjedočenju čula, i koji sam prozvao Prostorom Stvarnosti, o njemu definitivno više nema potrebe govoriti, pa čak ni misliti. U njemu možda nije sve moguće, ali je nadohvat ruke. Tu ni Zerzan ne primjećuje da se govorenjem o njemu samo dodatno zapetljava u mreže Prostora Uma. Stoga sam mišljenja da se o Prostoru Stvarnosti jedino može svjedočiti, ako se uopće može svjedočiti – još samo književnim putem, ponajprije poezijom… Čak je i ovaj tekst o njemu – previše…
Na kraju, vratimo se Matrixu. Ona manje poznata ideja iz filma prikazana je u jednoj od njegovih posljednjih scena u kojoj glavni junak, Neo (Keanu Reeves), nakon što je u potpunosti pronikao, kako u svoju prirodu tako i prirodu svijeta koji ga okružuje, naravno, Matrixa, shvaća da od sada u njemu može činiti što god mu je volja. U Matrixu, najednom postaje sve moguće, mašta se izjednačava sa stvarnošću. Baš kao što je to odsada moguće i u Prostoru Uma. Napose, bez većih problema obračunava se s dosadnim agentom Smithom, koji, premda predstavlja supernapredni kompjutorski program za održavanje reda u virtualnom svijetu, ipak ostaje na razini supernaprednog kompjutorskog programa, pa se prosvijetljenom Neu više nije u stanju suprotstaviti. Ključna stvar, prema gledištu redatelja ovog filma – ekscentričnih, nekada samo braće, a sada sestre i brata Wachovsky, jest spoznaja da izvan nas nema ničega na što ne bismo mogli utjecati, naravno, u umnom, “Matrix smislu”. Znakovita je, pritom, scena u kojoj maleni budist pred začuđenim Neom (koji u tim trenucima još nije doživio prosvjetljenje) naoko samo svojim pogledom savija žlicu. Kad ga Neo upita kako mu to polazi za rukom dječak jednostavno odgovara:
– [Zato što] nema žlice (legendarno There is no spoon).
Spoon boy: Do not try and bend the spoon. That’s impossible. Instead… only try to realize the truth.
Neo: What truth?
Spoon boy: There is no spoon.
Neo: There is no spoon?
Spoon boy: Then you’ll see, that it is not the spoon that bends, it is only yourself.
Drugim riječima, film nam želi poručiti: sve je u našim glavama, ili, sve je u vašem Prostoru Uma…
Prosinac 2012.
Kako smo ‘pali’ u civilizaciju
John Zerzan: ANARHOPRIMITIVIZAM PROTIV CIVILIZACIJE
Pogled na svijet koji vam želim prenijeti mogao bi se opisati kao blaga anarhija. Nemojte se zanimati za globalne teme, svijet ionako nećete moći spasiti od propasti, gledajte, kako kaže Aleksa Golijanin u Zarezu, da „ne iznevjerite sebe i svoje bližnje“. Očigledno, ovo je bio tjedan u kojem sam u svijest priveo svoju anarhističku crtu. Ali kao i Aleksa, ni ja se ne nalazim u anarhizmu kojeg obilježava nasilje, a kojeg su za ostvarenje svojih ciljeva zagovarali ‘oci anarhizma’ Proudhon, Bakunjin i dr. Nisam čak ni siguran je li anarhija prava riječ za stanje kojeg me cijelog prožima. U svakom slučaju, više ne vjerujem u društvo, vjerujem isključivo u pojedince, a to je barem u natruhama anarhistički obojeno razmišljanje. Biti blagi anarhist ili pacifistički anarhist poput Juliana Becka, kako vam to zvuči?
Ipak, dugo vremena bio sam u potpuno pogrešnom uvjerenju što anarhija zapravo jest. Sa sintagmom bezvlašće ili odsustvo vlasti, a koja dakako predstavlja njenu najpoznatiju definiciju, relativno sam se kasno upoznao. Što je najbolje (ili najgore) od svega, u definiciji se uopće ne spominje odsustvo reda, a što sam u prvom redu povezivao s anarhijom. S pomisli na anarhiju u mome bi se mozgu obrazovale slike nasilja, i što je simptomatično, ponajprije odsustva reda, a ne vlasti. Anarhiju nikada nisam poimao a da je nisam povezivao bilo s nasiljem, bilo s odsustvom reda. O poveznici negiranja vlasti i anarhije uopće nisam razmišljao. I sada, odjednom, u meni se otvara pitanje, ne bi li bilo zgodno živjeti bez ikakve vlasti nad svojom glavom, bilo kakvim oblikom dominacije ili autoritarnosti? Kako da ne! Ali uz zadržavanje reda! To bi bilo sjajno, kažem sebi i dohvaćam prstima knjigu američkog filozofa Johna Zerzana Anarhoprimitivizam protiv civilizacije koju sam za 30 kuna kupio na ovogodišnjem Interliberu.
Najprije, čovjek, taj Zerzan, živi, navodno, u kolibi (na drvetu!?), što upućuje da vjerojatno i ‘živi’ to što piše. Ukratko, filozof zaziva povratak primitivnom životu koji se prema najnovijim antropološkim nalazima razotkriva daleko miroljubivijim i sretnijim za ljude nego što se to prije mislilo. Usporedite slike u umu koje imate za jednog Bušmana i jednog neandertalca i vjerojatno će vam postati jasna razlika koju ovdje želim istaknuti. Bušman, pripadnik tipične lovačko-skupljačke zajednice koja danas živi ‘po uzoru’ na iste u prethistorijskom dobu, miroljubiv je, rekli bi ‘urođeno sretan’, srastao sa svojim prirodnim okruženjem; s druge strane imamo neandertalca, možda najpoznatiju ‘izumrlu vrstu roda Homo’, sinonim za divljaštvo i ne-inteligenciju, koji sve što je činio u svom životu, to činio nasilno i glupo. A što, pita se autor, ako smo većinu vremena u prethistoriji proveli kao Bušmani, a ne kao neandertalci, ne bi li to, onda, bio najpoželjniji mogući oblik života za nas – od svih koje smo dosada iskusili? Pogotovo, nakon ‘noćne more od života’ u režiji kapitalizma koju proživljavamo danas? Istina, u tom slučaju ne bismo imali kulturu – religiju, umjetnost, filozofiju i znanost – ali ne bi imali ni čireve na želucu, tumore i čitavu vojsku psihičkih poremećaja kojima je jedini uzrok – civilizacija – život u civilizaciji. Čitava priča postaje tim interesantnija kada Zerzan ustvrdi da je čovječanstvo, po svoj prilici, veliku većinu vremena svoga postojanja upravo i provelo u ‘Bušman stadiju’, lovaca skupljača, a ne u civiliziranom društvu. Naravno, svaki nalaz, svaku hipotezu koja se tiče života naših predaka u prethistoriji teško je dokazati. Zerzan je međutim neumoljiv, naši preci, veli on, živjeli su sretno, dijeleći sve između sebe, bez potrebe za uspostavljanjem bilo kakvoga oblika autokracije (tu se, recimo, misli na uloge poglavice ili vrača, šamana plemena); drugim riječima, 99% vremena svoga postojanja čovječanstvo nije imalo potrebu za uspostavljanjem autoriteta, živjelo je bez vlasti, i opet, živjelo sasvim dobro. Pojedinci su međusobno komunicirali na potpuno ravnopravnoj osnovi. Ako ga je i bilo, nasilje je bilo veoma rijetko. Priroda nije bila izvor opasnosti, već izvor ‘obilja i ugode’.
Tek kad se neki klipan dosjetio ‘podjele rada’, zasađujući u zemlju prvu rotkvicu, dakle, s ‘izumom’ zemljoradnje, među ljude su se ušuljali aveti poput ‘vremena’, ‘simbola’ a pogotovo ‘jezika’, i nepovratno ih istjerali iz prvobitnoga, i doslovnog ‘ zemaljskog raja’. Provalija civilizacije već je za nas bila iskopana. O tome što je ponukalo čovječanstvo na takav gnusni, civiliziran korak, koji je uskoro i urodio ‘padom u civilizaciju’, Zerzan šuti, u skladu s vojskom antropologa koje zaokuplja i umnogome tišti ovo pitanje. Znakovito je pripomenuti da američki filozof, pritom, citira jednog jezikoslovca koji rezignirano ustvrđuje kako ‘ne znamo kako je nastao jezik niti ćemo to ikada znati’.
Hoćete li se složiti ili ne složiti s tim pomalo neobičnim i ‘pomaknutim’ diskursom, smatram da nije ni važno. Svakako trebate pročitati Zerzana, ako ništa, zbog njegove izvanredne kritike postmodernizma, i svih ključnih simbola civilizacije poput vremena i jezika. Ostat ćete u čudu, a u vama će se stvoriti još jedan dijapozitiv kroz koji ćete moći promatrati stvarnost.
Ponavljam, ne morate zauzimati stranu, pogotovo nitko vas ne tjera da se deklarirate anarhistom, pa čak i u njegovom blagom obliku, premda, mogli ste barem raščistiti s tim izrazom. Želim da se tek zamislite nad činjenicom na koju se Zerzan često poziva u knjizi i koja mnoge antropologe i danas ostavlja bez odgovora: zašto izum izuzetno učinkovite Acheuleanske sjekire koji datira negdje prije milijun godina, nije već u to vrijeme pokrenuo znanstveno-tehnički razvoj, već se tom sjekiricom nastavilo lupati narednih milijun godina, sretno i zadovoljno, bez potrebe njenog usavršavanja? Zerzan, naravno, ima pripremljen odgovor: zato što za time nije bilo potrebe, jer se živjelo – upravo sretno i zadovoljno…
Prosinac 2012.
Naš dobri ubogi ukus
Oswald Spengler: PROPAST ZAPADA
Mišljenje gospodari, usprkos svemu, jedino u „carstvu misli“…
U nekim slučajevima potrebno je da prođu stoljeća kako bi se dosegla jedna jednostavna istina o čovječanstvu. Početak dvadeset i prvog stoljeća, u povijesnim kronikama, pokazat će se vremenom u kojem se spoznala pa barem jedna takva istina – za umjetnike, filozofe, književnike, znanstvenike i ostale pregaoce duha, nažalost, izrazito bolna – ona o duhovnom razvoju čovječanstva (čast poststrukturalistima koji su je objavili još tamo krajem 1960-ih, ali na jeziku razumljivim jedino, valjda, njima, jer kao takva nikada nije doprla do šireg razumijevanja, a tu se misli na takozvano “razumijevanje izvan akademskih krugova”).
Čim je ljudska rasa stupila u povijest, nezaustavljivo nas je obuzeo osjećaj da smo postali dijelom nečeg što bi se po svim svojim manifestacijama moglo okarakterizirati ‘duhovnim razvojem’. Tako smo barem stvari predstavili u početku. O tom povijesnom trenutku i danas svjedoče svi udžbenici povijesti umjetnosti, filozofije i znanosti. U njima ćemo pročitati kako se čovječanstvo kroz povijest kretalo od jednog do drugog razdoblja u svom duhovnom razvitku, dakle, svi skupa, koliko god nas ima na planetu, i da su ta razdoblja nosila redom, iz današnje pomalo sarkastične perspektive, sve sama egzotična imena. Odatle znamo za renesansu i prosvjetiteljstvo, racionalizam i empirizam, barok i rokoko, viktorijansko i secesijsko doba kao i na stotine drugih naziva koji su se ticali umjetničkih pravaca, filozofskih škola, znanstvenih teorija poput impresionizma i kubizma, egzistencijalizma i pragmatizma, konačno i strukturalizma i poststrukturalizma, da bi, eto, početkom dvadeset i prvog stoljeća, s nezapamćenim barbarskim uplivom medija u sve pore ljudskog života, shvatili kako se taj duhovni razvoj ticao jedva jedan posto ljudi na ovoj planeti. Sva ta silna umjetnost i književnost, znanost i filozofija stvarala se i konzumirala unutar svega jedan posto čovječanstva (a možda i manje). Ostali su bili jednostavno – masa.
S rijetko viđenom razlučivošću mediji su napokon dokazali tu dugo vremena slućenu ili prikrivanu dvostruku prirodu čovječanstva. U establishmentu visokih umjetničkih krugova, odnosno ljudi duha – dakako, dugo je vremena postojala sumnja da naš narod, ili masa, kako mu ‘od milja’ tepaju sociolozi, možda baš i ne zanimaju pretjerano svi ti Laokonti, metafizike prisutnosti ili pisoari okrenuti naglavačke. Tijekom povijesti se sa zebnjom u duhovnim krugovima gledalo na svjedočanstva o pučkim zabavama po selima i u podnožjima velebnih dvoraca, koje su se, prema svim umjetničkim kriterijima, mogle svrstati jedino u obične kič parade. Pa opet, narodu se ‘gledalo kroz prste’ jer, osim što je bespogovorno ‘duhovnjacima’ priznavao povlašten status u društvu, sâm je za sebe, valjda iz čudesnih andrićevskih dubina samoga sebe, priznavao da je nizak i uprljan. „Shvatit ćemo mi to jednog dana“, kao da je prešutno obećavao narod, a svita ‘duhovnjaka’ odobravala. U očima duhovnih ljudi, narodu je išla u prilog, i ta, na kraju protumačena kao jedina stvarna duhovna djelatnost – bezgranična vjera u Boga. Kako je oduvijek bio bogobojažljiv, narod je hrlio u crkve i tamo zaticao umjetničke kipove prijekorna pogleda, nadute filozofe i književnike u prvim klupama, a od sedamnaestog stoljeća, po školama i fakultetima, znanstvenike i druge učene ljude, i vjerovao kako stvari moraju biti upravo takve kakve su mu se i pokazivale. Drugim riječima, narod nikad nije bježao od svoje gluposti.
Ali svoj ukus narod nije zadržavao samo za sebe. Valja shvatiti da su iz naroda potekli i svi ti ambiciozni plemići i kneginje, princeze i kraljevi, a danas političari, žedni vlasti. I da su oni, ako već ne iste krvi, a onda istih misli. Tako su narodni ukus, u sebi oduvijek udomljavali i kraljevi, i vojskovođe, i lijepe kneginje i lijepi prinčevi, a danas premijerke i kancelari, i koji su umjetnike, filozofe i književnike, kroz povijest ljudskog roda, više-manje tretirali kao vlastite ukrase. „Prikažite nas! Prikažite nas!“ kao da i danas čujemo vrisku s platana španjolskog slikara Diega Velazqueza čiji opus vrvi portretima vlastodržaca.
A što se to dogodilo danas, na početku, po duhovne pregaoce, po svemu sudeći, nesretnog dvadeset i prvog stoljeća? Spasiteljica naroda, demokracija, otkrila je narodu radosnu vijest – svoj ubogi ukus danas slobodno može objaviti svijetu. I što je to, onda, što bi narodu bilo lijepo? Daleko od svakog Botticelija ili Lorce, ili ne daj bože apstraktne slike nekog slikara-manijaka, narod kao narod, kako u životu tako i u estetskom smislu, iskazao je skromne potrebe.
– Ako me već želiš odvratiti od života, koji ja ne bih dao ni za što na svijetu, daj mi barem da vidim sličnog sebi, kroz neki film ili seriju, i bit ću zadovoljan. A uvijek u obzir dolazi i obična zabava.
Kad je spoznalo te jednostavne istine o ukusu naroda kapitalističko poduzetništvo u privatnim televizijama vrlo brzo je došlo do dobitne formule za povećanje svoje dobiti. U svoje televizijske programe uključilo je poznate sapunice, showbizz magazin emisije, kvizove uz igre na sreću i nešto malo sporta, po mogućnosti nogometa – i evo ga! Bijedni umjetnici i znanstvenici, književnici i filozofi – skinuti ste s trona!
Ipak, premda zgroženi, moramo se priviknuti na novonastalu situaciju, pojmiti novu vrstu beznačajnosti u koju smo, htjeli-nehtjeli, dopali. Pa tako, usredotočimo se na trenutak na to, što o razlici između ‘običnih’ i ‘duhovnih’ ljudi misli jedan Oswald Spengler. Njegove riječi nisu utješne, ali su barem poučne. Šeretski hladnokrvno, na rubu onoga „dobar sam s bogom, ali mene se to puno ne tiče“, on će u drugom svesku Propasti Zapada napisati:
Sudbina je pojedinca napravila ovako ili onako: da rado razmišlja i da se plaši akcije, ili da bude aktivan i prezire razmišljanje…
I dalje, o učenjima, ideologijama proizišlim iz razmišljanja:
Sve su to učenja koja bez izuzetka počivaju na pretpostavci da su svi ljudi tako nastrojeni kao autor prijedloga, naime bogati u idejama, siromašni u nagonima, i to pod pretpostavkom da autor sam sebe poznaje…
Treba shvatiti, poručuje Spengler, da je narod nešto obično, nešto „bogato nagonima“, i kojemu je, stoga, razmišljanje nepotrebno, dok su ljudi duha – ono što je neobično.
Život [svijeta] ide svojim putovima i ne brine što se o njemu misli.
Od daljnjih riječi ove ubojite filozofske mašine, vi pregaoci duha, tim više ćete se naježiti, ali samo hrabro, katarza, negdje na kraju ovog teksta, na vas ipak čeka:
Još jedino ‘djelatelj’, čovjek sudbine, živi na kraju krajeva u stvarnom svijetu, svijetu političkih, ratničkih i privrednih odluka u kome se pojmovi i sistemi ne računaju ni u šta. Tu je dobar udarac vredniji nego dobar zaključak. Ima smisla ono preziranje kojim su, u sva vremena, vojnik i državnik sa visine gledali na škrabala i književne moljce – koji su mislili da je svjetska historija tu radi duha, nauke ili čak umjetnosti. Kažimo nedvosmisleno: razumijevanje koje se oslobodilo čulnog osjećanja samo je jedna strana života, i to ne ona odlučna… Ogromna je zabluda teorijskih ljudi njihovo vjerovanje da im je mjesto na čelu, a ne na repu velikih događaja.
Danas smo svjedoci načina na koji je Spenglerova riječ, napisana počekom prethodnog stoljeća, utrla put svojoj istinitosti početkom ovog. Međutim, ništa nas ne može spriječiti da sačuvamo naš dobri ubogi ukus i u ovom vremenu. Imamo na njega pravo, pa barem u onolikoj mjeri koliko i narod na svoj.
Na ovom mjestu možda bi Spenglera neki od nas zapitali: a gdje je onaj filozof koji je kazao da će čovjek kad udovolji svojim nižim potrebama okrenut se udovoljavanju onih viših; tu se uobičajeno misli na duhovne potrebe. Gdje je taj nesretnik da se danas uvjeri koliko je imao krivo! Vjerojatno se radilo opet o nekom Starom Grku, pa dobro!
Čovječanstvo neminovno klizi prema tome da postane nešto drugo u odnosu na ono što je danas. To drugo vjerojatno ne nosi samo oznake ‘bezduhovnije’ ili ‘primitivnije’ već i lukavije i snalažljivije, ali definitivno, bit će to čovječanstvo ‘bez Duha Svetoga’, obezduhovljena životinjska vrsta što je i bila prije, milijunima godina. Do kojeg doba ćemo preživjeti mi, duhovni nomadi, to je možda najbolje nikada ne saznati.
Možda i griješim. Možda će šačica nas uvijek biti u stanju preživjeti, poput rijetkih smrtonosnih bolesti kao što su kuga ili kolera. Negdje u nekom sloju zemlje opasni, grozomorni virusi i dalje žive do trenutka dok neko živo biće ponovno na njih ne nabasa i inficira se. Možda je dobar ukus poput strašnih bolesti, otporan na sve karantene i liječenja lijekovima. Možda preživimo i onda, jednoga dana, zarazimo neko doba koje će se ukazati na horizontu, na način da u njega udahnemo ono što danas u nama zamire – upravo to – naš duh…, a odatle i naš ukus.
Prosinac 2012.
Sa selfhelpom u rukavicama
Deepack Chopra: PUT ČAROBNJAKA
Kada se mimoilazite s prolaznikom na ulici, naoko, ništa se ne događa. On vas se ne tiče, mislite u sebi i zauzimate onaj toliko odurni i s ovim vremenom neizbježno skopčan gangnam style. Ali, zapravo, ne trebate tako misliti. Kada se mimoilazite s prolaznikom na ulici za vas je to jedinstven događaj, u pukotini vremena otvorena mogućnost da s njim razmijenite malu količinu energije za koju je nebitno koji oblik zauzima. Možda će se prenijeti kratkim pogledom, možda osjećajem njegova tijela u blizini vašeg, možda će u vašu percepciju on ući zato što proizvodi pomalo nesnosnu buku, jer visokim petama udara po pločniku; to bi bio slučaj ukoliko biste se mimoilazili sa ženskim bićem u štiklama, s tamnim naočalama na licu koje nosi čak i po oblačnom vremenu i koja vam ima namjeru jedino privući pažnju; od sebe ništa ne dati, od vas ništa ne primiti.
Zbog toga, kada se mimoilazite s nepoznatim prolaznikom na ulici dosad, u najvećem broju slučajeva osjećate nelagodu, ali odsad, to više ne mora biti tako. Ono što vam, dakle, unatoč tomu, želim savjetovati je sljedeće: svakome budite spremni uputiti blag i otvoren pogled, svakome trebate naznačiti da ste svjesni njegove posebnosti, njegove jedinstvenosti, čak i u slučaju ženskog bića koje nosi tamne naočale po oblačnu vremenu. Neka potraje samo djelić sekunde, dovoljno je! I znate što! Starim ljudima koje susretnete trebate pružiti ruku i čestitati što su sve nedaće života preživjeli i dospjeli u starost! Ne stidite se toga, čak i ako vam ne uzvrate ljubaznošću.
Zamišljam performans u kojem jedna djevojka i jedan momak, obučeni u jednostavnu trenerku, s krabuljom na licu koja je otvorena jedino u prostoru usana živahno trčkaraju izuzetno prometnom ulicom i ljube prolaznike. Ljube sve, kako gangnam ženu s tamnim naočalama, tako i baku koja malaksalo kaska za njom, ljube stasitog muškaraca koji je uvjeren da je uspio u životu (jer je na čelu tvrtke koja nekoliko godina unatrag posluje s dobitkom), ali i studenta koji je sa slušalicama na ušima duboko uronjen u svoj svijet, vanjski uopće ne primjećujući. Zašto nose masku na licu? Zato što su postvarenje moje ideje o blagome, pitkome, poštujućem stavu spram jedinstvenosti nepoznatih ljudi koje svakodnevno susrećemo na ulici.
Jeste li svjesni o čemu govorim? Govorim o muci života, o različitim načinima da se ona skine i odbaci, ili najčešće tek prikrije, a što se nerijetko nespretno čini i poprima nakaradne civilizacijske oblike (upadljivi, topotav hod, tamne naočale, slušalice na ušima i sl.). Ne trebamo druge impresionirati dok se s njima mimoilazimo, ne trebamo odražavati postvarenu dominaciju ili objekt žudnje. Trebate samo biti biće koje je uvijek spremno nešto dati i primiti. Kada na koncu uronite u stvarnost, a tu ne mislim na propagiranu ‘stvarnost’ vladajućeg društvenog sustava ili bilo kojeg drugog pogleda na svijet, već onu o kojoj piše, primjerice Anthony de Mello, shvatit ćete da je to tako; da to i jedino može biti tako ukoliko ste zainteresirani od života dobiti najviše. Razlike među osobnostima ljudi uglavnom se temelje na različitim stupnjevima uskraćivanja prvotne mogućnosti naše prirode – davanja i primanja. Nakon ovog saznanja, može se dogoditi da neki od vas počnu sažaljivo gledati na ljude, ali nemojte u tome pretjerati, jer i to je pogrešno. Može dovesti do pogubnog umišljanja i udaljavanja od onog što vam želim prenijeti.
Osim toga, nemojte misliti da sam to stanje sâm postigao! Nažalost, samo pišem o tome. Kad biste pitali druge selfhelp pisce da li prakticiraju ono o čemu pišu otkrili biste kako su mnogi od njih u svojim odgovorima neiskreni, jer će vam, velika većina, tvrditi da to neprestano čine; jer, kako bi o tome mogli pisati? Ali vjerujte mi, oni o tome samo znaju lijepo pisati i u tome je poanta svih selfhelp tektova. Samo pisanje, kao i čitanje, već pomažu, a do stvarno uspješnog prakticiranja napisanog, uvjeren sam, samo rijetki dolaze ili možda nitko. Anthony de Mello je napisao da je nakon prosvjetljenja (otkrića da može pisati, a zapravo držati terapije samopomoći) nastavio, s vremena na vrijeme, biti depresivan. Koji će vam drugi lik selfhelp provenijencije to priznati? I zašto vam to uopće govorim?
Naime, očigledno je da se i ovaj moj tekst bez problema može dovesti u vezu s pregršt selfhelp tekstova, premda i ako me svrstate u tu branšu, nemam ništa protiv, to je vaša stvar. Ipak, moram napomenuti da moja inicijalna namjera nije pomoći vam, nego osvijetliti, po mom sudu, neosvijetljenu, a meni vidljivu, stranu bitka, naših mogućnosti bivanja… Ne mora značiti da ćete vi vidjeti svijet na isti način kako ga ja vidim, ili da ćete se sa mnom uopće složiti. Možda ćete se za gangnam ženom upadljivo okrenuti i zazviždati, a staroj ženi iza nje viknuti „Miči se s puta, babetino!“. Zašto? Jer, možda ste upravo taj gangnam momak koji vjeruje da je ‘skroz na skroz’ uronjen u vrijeme u kojem živi i da je svemu ovdje napisanom spreman uputiti prezriv pogled. Nema veze. Imate na to pravo.
Druga stvar na koju bih želio ukazati tiče se činjenice da neki vrlo dobri pisci, htjeli ne htjeli, završavaju u toru selfhelp literature premda im pisanje daleko prevazilazi tu, po svemu, ograničavajuću i preusku odrednicu. Pazite, njihove knjige mogu se i ‘tako’ čitati, kao knjige koje isključivo vama kao pojedincu pomažu da prebrodite krize psihičkog predznaka i generalno, osjećate se dobro u životu. Ali u njima postoji i onaj manje vidljiv dio koji se odnosi na neki segment osjećaja stvarnosti, ono isto osvjetljavanje mogućnosti bitka, naših mogućnosti bivanja, koji seže dalje od svakog selfhelp motiva.
Jedan takav pisac je i Deepak Chopra. Hej, odmah ćete se drznuti, pa on je baš pravi selfhelp pisac, čak se i u javnosti reprezentira kao takav! Iza sebe ima brdo ‘takvih’ knjiga i nastupa uživo! U redu, imate pravo. Ako sam i pokušao nešto reći u njegovu i svoju obranu, povlačim. Jedino što još mogu učiniti jest podastrijeti vam njegove riječi iz knjige Put čarobnjaka koju sam pročitao dovoljno mlad da bih je mogao uzeti za ozbiljno, pa da onda pokušate dati svoj konačni sud. Činjenica je da čak i danas njegove citate iz navedene knjige znam prelistati u bilježnici u koju sam ih prepisao.
Čarobnjaci ne žale za izgubljenim jer jedino što se može izgubiti je nestvarnost. Ako izgubiš sve, stvarnost će ti ipak ostati. Ispod krša uništenja i katastrofa zakopano je skriveno blago. Kad gledaš u pepeo, gledaj pozorno!
Najčišća ljubav nalazi se tamo gdje je najmanje očekujete – u nevezivanju… Kad kažeš da si zaljubljen, zapravo govoriš o tome da je zadovoljena slika ljubavi koju nosiš u sebi. Na taj način počinje vezivanje: vezivanjem za sliku… Kad nemaš dovoljno ljubavi prema sebi, stvaraš sliku koja pokriva tu prazninu… Čarobnjacima je ljubav kad su potpuno nevezani, kad nema posjedovanja…
Sada ste, pretpostavljam, dokučili odakle sam crpio inspiraciju za svoj performans s djevojkom i momkom. Osim toga, aluzije između čarobnjaka u knjizi, zapravo Merlina, arturijanskog mitološkog lika i moga pseudonima, dakako, neizmjerne su. Deepak Chopra u svojoj knjizi koristi se njegovim likom kako bi poučio (samopomoći, a čemu drugom?) mladog Arthura, budućeg kralja Engleske, a zapravo nas. Duhovno Vrelo koje sam pronašao u knjizi činilo se neiscrpno:
Zamisli za trenutak svoju vlastitu verziju savršene budućnosti… Sada ‘sjećanje’ na tu budućnost donesi u sadašnjost. Dozvoli joj da utječe na tvoje ponašanje od ovog trenutka. Pokušaj je živjeti [već] sada. Kad god se iz prošlosti pojave impulsi bijesa ili straha, ukloni ih i umjesto toga ponašaj se prema svojim ‘budućim sjećanjima’. Odbaci teret prošlosti i neka te vodi vizija ispunjene budućnosti… Počeo si živjeti unatrag u vremenu, baš kao što žive čarobnjaci [ili magičari, :)]…
I ja sam tada zamislio svoju budućnost, da negdje na moru, povremeno zagledan u nj – sjedim i pišem… I što više reći… Prožima me osjećanje da sam barem pola od toga zamišljenog života ostvario već danas…
Studeni 2012.
I mrtve stvari se mijenjaju, zar ne?
Boris Kalin: POVIJEST FILOZOFIJE
Ni u kojim okolnostima ne trebate drugima nametati svoj pogled na svijet, svojom neprikosnovenom filozofskom lucidnošću poručuje vam Učitelj Drugačijih, Friedrich Nietzsche. Ljudima samo trebate ukazati da na stvari, ako to žele, mogu gledati drugačije.
Studentima nekad, ponesen naglom i briljantnom intuicijom, počnem saopćavati „istine o prvim i posljednjim stvarima“ za koje slutim da ih uskoro više nigdje neće moći čuti. Tako mi se dogodi da pri tematiziranju jedinstvenosti svakog ‘informacijskog entiteta’, neprimjetno prijeđem na razmatranje jedinstvenosti svake stvari na ovom svijetu, pa im kažem da i sebe mogu uzeti za primjer. Zašto? Osim što se o njima samima može izricati bezbroj informacija, od onih najobičnijih vezanih uz fizički opis, pa sve do onih u kojima se zrcale trenutne banalne misli koje misle upravo u ovom trenu, kažem im, u duhu svog starog pruskog učitelja, da su oni nešto jedinstveno, nešto što se nikada prije i nikada poslije neće pojaviti u tom istom obliku te osjećati i doživjeti svijet na isti način. U tim trenucima, u predavaonici zavlada muk, ne čuje se više ni onaj uobičajeni zvuk koje uobičajeno proizvodi fizičko tijelo u pokretu, za trenutak gledaju me kao opčinjeni, oči im zasjaje, ali to potraje samo tren. Brže bolje izlaganje vratim se na ‘informacijske entitete’, ali s nekakvom pritajenom nadom da neki od njih možda više nikada neće gledati na svoj život kako su ga dosada gledali, i da će ono Drugačije napokon ući u njihove živote…
U originalu Nietzscheova misao glasi:
Svaki čovjek dobro zna da na svijetu živi samo jednom, da je on nešto jedinstveno, i da ni u najrjeđem slučaju ne može od tako divne šarolike raznovrsnosti po drugi put nastati nešto tako jedinstveno kao što je on.
Navedenu misao prvi sam puta pročitao u knjizi Povijest filozofije Borisa Kalina u svojstvu epigrafa poglavlju naslovljenom Antropologija. Da se razumijemo, moja prva filozofska učiteljica bijaše upravo knjiga Boris Kalina Povijest filozofije (izdana 1995. kao XIX. prerađeno izdanje). Da, tako je; radi se o onoj bijeloj knjizi s labirintom (s izlazom!) na naslovnici, a zapravo, netko će primijetiti, običnome, bijednom udžbeniku filozofije za srednjoškolce. A ja sam ga, eto, pročitao tek u dvadeset i petoj godini života!
Ali shvatite, poziv za filozofiranje možete dobiti bilo kad i u bilo kojim životnim okolnostima. Srednjoškolsko obrazovanje u svom najvećem dijelu posvećeno je nečem drugom, više tome da vas navikne na društvene kalupe u koje ćete, po njegovu završetku, početi nemilice biti ulijevani nego ozbiljnom promišljanju o potrebi učenja dok ste živi. U svakom slučaju, srednjoškolsko obrazovanje nikako ne može biti obrazovanje po vašoj mjeri. Stoga ste kad tad prisiljeni krenuti vlastitim stazama samoobrazovanja. Poziv za samoobrazovanjem, ujedno i filozofiranjem, u mom životu odigrao se nedugo nakon prvog ozbiljnijeg napada depresije. Rat je završio, naizgled bilo je gotovo s traumama, i nastavili smo živjeti misleći kako je najveće zlo na svijetu napokon iza nas. A onda jednoga dana u meni se nešto tiho urušilo, kao ugljen u peći, kazao bi Sartre; dopao sam u depresiju. S tim urušavanjem definitivno više nisam bio ista osoba, ali osim što sam upoznao tugu življenja postao sam prijemčiv i za primanje poziva. Na koji način? Počeo sam se pitati za smisao ljudskog života izvan dotad ponuđenih društvenih okvira. Dosad su o tom pitanju i odgovoru na nj brigu vodili drugi: roditelji, učitelji, nastavnici, profesori, nisu li? Ali kad-tad dogodi se i tu brigu morate preuzeti na sebe vi. Započeo sam gorljivo prepisivati citate iz knjige Boris Kalina u svoju malu bilježnicu, koju i danas držim pred sobom:
Za smisao života ne pita nitko ko ne osjeća potrebu za njegovom promjenom. Toga se pitanja klone svi koji su smisao života našli u produženju postojećeg stanja. (Lešek Kolakowski)
Od svih filozofskih pravaca koji su bili predstavljeni na prvih sedamdesetak stranica knjige odabrao sam jedan; bit ću antropolog, obećao sam naivno i u zanosu sebi što, naravno, nikada nisam ispunio. Ali tada, antropologija me je privlačila jer je istraživala ono najtajanstvenije na svijetu – čovjeka – posredno mi ponudivši metode da proniknem u sebe sama, dakako, u to vrijeme moj najveći problem. Sjećam se čarobne rečenice „Sloboda znači stvaralaštvo“ na koju sam naišao u poglavlju o antropologiji i kojom sam se, iza toga, danima opijao razbuđujući svoju snenu, a to ću kasnije shvatiti, i definitivno lijenu, umjetničku prirodu.
Danas, naravno, na tu knjigu gledam drugačije. Na stranicama izdavača saznajem da je knjiga doživjela svoje trideset i drugo izdanje, ali struktura poglavlja na prvih sedamdesetak stranica, uglavnom, nije se mijenjala. Kako to, pitam se današnji ja, s trezvenim odmakom od svakog mladalačkog zanosa. Kako se uopće moglo dogoditi pa da jedna empiristička djelatnost poput antropologije završi u jednoj knjizi filozofije? Naime, poznato je da danas s pomisli na filozofiju podrazumijevamo nešto drugo. Thomas Nagel svoj ‘kratki uvod u filozofiju’ naslovljuje „Što sve to znači?“ možda i svjesno ignorirajući staro pitanje „Što sve to jest?“, dok Boran Berčić, riječki sveučilišni profesor, svoj drugi, teorijski, svezak Filozofije objavljen ove godine, osim metafizike (koja je spala na jedno poglavlje i u kojem se zapravo raspravlja o pitanju stvarnosti a ne ‘metastvarnosti’) posvećuje epistemologiji, filozofiji uma, filozofiji religije i filozofiji matematike. Netko će možda cinično primijetiti da se i u teoriji napredovalo u praktičnom smjeru.
Uspoređujući Kalinovu Povijest filozofije s modernim uvodima u istu došao sam do zaključka da se u filozofiji neprimjetno odigrala velika promjena (ako ne i revolucija) s obzirom na fokus i predmet filozofskih istraživanja. Nema više stare dobre metafizike (u skladu s tim, filozofiji su ontologiju brutalno preoteli i sebi prilagodili računalni i informacijski stručnjaci te je kao takva danas čak i usputnim predmetom mojih predavanja na fakultetu), gnoseologiju su udruženim snagama zamijenile epistemologija i filozofija uma dok se za antropologiju, u Kalinovom izdanju najprivlačniji biser filozofije, danas slobodno može reći da je potpuno samostalna disciplina.
Što sam, onda, želio reći ovim postom? Vjerojatno to da ponekad nismo svjesni promjena koje se u našoj okolini svakodnevno i neprimjetno događaju. Nema stvari, ‘informacijskog entiteta’, koji bi u potpunosti bio isti kao neki drugi. Ali nema ni bivanja koje bi u vremenu ostalo isto; sve je neprestano sklono promjenama nebitno kakve prirode. Ali to nije nešto nepoznato. Ono što sam želio istaknuti je da se to događa čak i s nekim danas ‘mrtvim stvarima’ poput „prvih i posljednjih istina“ ili filozofije. Bez obzira što su mrtvi – začudno se mijenjaju. Očigledno, na njih moramo računati čak i kad su mrtvi, ili je, pak, kritika koja ih je nekoć proglasila mrtvima ona koja je danas doživjela svoju smrt…a oni, zapravo, živi…? Zbog toga, na ovaj tekst, onda i nadalje, možete gledati kao na književno zapakiran protudokaz o današnjem mrtvilu filozofije…
Studeni 2012.
Hodajuća anegdota
F. M. Dostojevski: ZAPISI IZ PODZEMLJA
Dr. Dragutin Prohaska: FJODOR MIHAJLOVIČ DOSTOJEVSKI
Tužna je strana ljudskog života ta da izražavanje, neki vid umjetnosti, ne možete podijeliti s drugima. Možete podijeliti trač, neki vid ogovaranja (drage ili nedrage osobe), ali ne možete podijeliti ono što je u vama doista vrijedno. Zašto? Zato jer je posebno, nikad prije viđeno. Ono što možete učiniti jest navući druge na vaše izražavanje, da se poistovjete s vama, da vaše muke postanu i njegove. A kada to postignete postali ste samo uspješni manipulator, ništa više.
Ipak, objavljivanje vam donosi niz prednosti praktične prirode. Možda vam privremeno riješi zapravo po svojoj prirodi nerješivu financijsku situaciju, možda vam postane lakše izlaziti pred ljude jer oni sada znaju tko ste, a možda vam takav scenarij dodatno zagorča život. Najveću prednost objavljivanja vidim u činjenici da ćete biti primorani doći u kontakt s ljudima koji su poput vas, drugačiji od drugih.
Raščistite to već jedno u sebi. Ukoliko se još uvijek osvrćete na percepciju vašeg djela i vas u javnosti, onda ste u velikoj opasnosti da prestanete biti čovjek koji se izražava, da prestanete biti ono što jeste. U tim trenucima, mnogima se u umu otvori kolektivna svijest taštine i samoljublja, te počnu razmišljati o tome što ljudi misle o njima i njihovu pisanju a ne da se isključivo posvete stvaranju svoga djela. Čak ni jedan Dostojevski nije bio pošteđen toga. U tom ste trenutku definitivno pokopani za svako daljnje umjetničko pisanje odnosno stvaranje u bilo kojem smislu te riječi… osim ako ne učinite ono što je učinio Dostojevski…
O samoljublju Dostojevskog čitam u knjizi nekog Dragutina Prohaske koju je objavio, iz vizure 21. stoljeća, svakako davne 1921., na stogodišnjicu rođenja ovoga literarnog čarobnjaka. Knjiga je stara, korice se pod mojim prstima raspadaju, već nakon nekoliko stranica primoran sam naslovnicu, koja je potpuno otpala, odložiti na stranu. Ali držim se nakladničkog pokliča „Sadržaj je kralj“ te se udubljujem u isti.
Nakon prvog uspjeha s Bijednim ljudima, Dostojevskog zahvaća euforija, doživljava „prve trnce slave“ te ga primaju u krug tada vodećeg književnog kritičara Bjelinskog. Za sve iole malo bolje poznavatelje života i djela Dostojevskog značenje tog kritičara, s društvenim afinitetom i zavidnim stupnjem socijalne inteligencije, u njegovu životu zasigurno je poznat, pogotovo, njihov međusobni raskol koji je uslijedio nakon objavljivanja Dvojnika, njegova drugog romana. Ali ono što me je sada privuklo u čitanju biografije ovoga književnog genija bilo je, mogu to slobodno reći, skandalozno ponašanje Dostojevskog, ogrezlo u samoljublju, koje je nastupilo odmah po njegovu stupanju u ugledno petrogradsko književno društvo. Asocijalni je genij zbog svog ponašanja tu doživio rijetko viđena poniženja, mahom od kolega književnika kao što je bio on sâm. Prohaska piše da su u poniženjima Dostojevskog, pisanju pamfleta protiv njega i sl. prednjačila i takva ugledna književna imena kao što su to bili Turgenjev i Njekarasov. Najsočniji izraz koji sam zapamtio a kojim su počastili Dostojevskog bio je „hodajuća anegdota“. Neshvatljivo ostaje kako se dogodilo pa da jedan izuzetno talentiran pisac, i doslovce “kralj riječi”, u svakodnevnim situacijama postane objekt za porugu.
Počeli su ga ismijavati, smijali su se njegovoj [vanjštini], očima, nosu, njegovoj nespretnosti, stasu. Bio im je hodajuća anegdota, mladi mjehurić; mučili su ga ogovaranjem, paskvilima, epigramima, karikaturama iz dana u dan.
Dostojevski nije trpio društvo, ne zato što ga nije volio po sebi, već zato što se u njemu nije snalazio. Za sebe je govorio:
Svakako, nijesam stvoren ni za kakovo društvo. Glavno što se nikako u društvu ne znam vladati. Dođem li gdje ima mnogo ljudi, uvijek osjećam, da me svi pogledi [elektriziraju]. To me naročito počinje stezati, stezati fizički…
Bio je zatvoren tip sa svojim sanjama i maštarijama, sa svojim demonima koji mu ni jedan trenutak nisu davali mira. Zbog toga je društvo doživljavao isključivo kao pozornicu na kojoj je mogao doživjeti slavu ili poniženje. Iako je Dostojevski ekstreman primjer, slično se može primijeniti na svakog pisca ili pjesnika i to je ono čega trebate postati svjesni, po mogućnosti, što je moguće ranije. Ako ste istinski stvaratelj, niste za društvo i točka. Možete biti, kako bi kazao Nietzsche, prikazivač djela koje je netko drugi stvorio i onda odatle biti miljenik društva i medija. U svakom slučaju, morate biti svjesni toga da kada se u vama i budi neki poriv za prihvaćanjem u društvu, željom za popularnošću, to je neko drugo biće od onoga koje u vama stvara. Kod Dostojevskog je to bilo bolno vidljivo. Padavica je bila cijena podvojenosti njegove ličnosti koja se od te iste podvojenosti prekasno naučila braniti. Kako? Pisanjem romana. U romanima je izlagao sebe, svaku svoju osobinu, bilo dobru ili lošu, a ponajviše je bilo onih kojih se najviše sramio. Svaku svoju slabu točku, kao i dobru, tematizirajte, pišite o njoj. Na kraju krajeva, samo pisanje štiti od samoljublja, vjerujte mi.
U Zapisima iz podzemlja, Dostojevski izriče misao dublju od čitave književnosti pisaca koji su se okupljali u krugu oko Bjelinskog, tada 1840-ih u Petrogradu. Nitko u tom trenutku nije imao ni najmanju primisao o genijalnosti toga padavičara koji će obilježiti svjetsku a ne samo rusku književnost devetnaestog stoljeća. Ali tako to ide s genijalnostima, one uvijek odabiru najteži put.
U spomenima svakog čovjeka ima takvih stvari koje on ne otkriva svima, već samo prijateljima. Ima i takvih stvari koje neće reći ni prijateljima, već jedino sebi, i to u povjerenju. Ali ima, najzad, i takvih koje čovjek ne smije ni samom sebi da otkrije, i baš takvih, svaki pristojan čovjek ima podosta.
Samoljublje je samo jedna od karakteristika Dostojevskog zbog koje je bio primoran silaziti u vlastito podzemlje. Tamo se suočavao sa stvarima s kojima se „svaki pristojan čovjek“ ni u primisli nikada ne bi mogao suočiti – i zato bio u stanju napisati velika djela… Svakome to treba postati jasno tko polaže pravo, ako ne na stvaranje dobre književnosti, a onda barem na njeno duboko razumijevanje…
Studeni 2012.
Život bez briga na književni način
Henry Miller: JARČEVA OBRATNICA
Henry Miller bio je moj prvi učitelj riječi, moja sretna zvijezda na ‘ružičastom raskršću’ života (pod utjecajem Millerovih romana jedno sam vrijeme upravo tako nazivao mladalačko doba), a ujedno i jedna od onih umjetničkih luda koje su znale neodgovorno uživati u životu. Ali takav vam je uzor potreban dok ste još mladi, nemojte to zaboraviti. Zašto? Jer i vi u tom životnom dobu morate biti neodgovorni i neusiljeni. Millerova mudrost ne ide dalje od mudrosti koja se usredotočuje na osobu, ličnost. Taj nikada nije ciljao dalje od života bez briga (Hakune Matate) pod krinkom pisca, pa opet, imao je tu ludu odvažnost da živi život po svome. Svoj credo iznio je u Jarčevoj obratnici, romanu koji pripada trilogiji u koju se smjestila i ona slavnija – Rakova.
Otkrio sam da cijeloga života nisam želio živjeti – ako se ono čime se ostali bave može nazvati življenjem – nego izražavati se. Shvatio sam da me život nikada nije ni najmanje zanimao, nego jedino ovaj posao kojim se sada bavim, koji je nekako paralelan sa životom, koji je njegov dio, a istovremeno i iznad njega. Istinitost me gotovo uopće ne zanima, pa čak ni stvarnost; zanima me samo ono što sam zamišljao, ono što sam svaki dan potiskivao da bih mogao živjeti. Nije me briga da li ću umrijeti danas ili sutra, i nikad me nije bilo briga, ali muči me i kinji da čak još i danas, poslije višegodišnjih napora, ne mogu točno izreći ono što mislim i osjećam.
Poput molitve, ovaj tekst slijedite do u njegove tančine. Ponavljajte kako vas ne zanima život, već izražavanje. Jedno vrijeme neka to bude vaš životni credo. Tako je dobro, kako se poslovično kaže u Bibliji. Istinabog, prije ili kasnije otkrit ćete kako „Amerikanac u Parizu“ u svojim romanima samo opisuje ono što živi, i da se taj život, više-manje, svodi na opis života boema jebivjetra u francuskoj prijestolnici. Ali što se može, vama je u ovom dobu potrebno čitati o jebačini i dobrom provodu, i eto vam odličnog pisanja o jebačini i dobrom provodu. Našeg Henrija na svakom koraku nemimoilaze seksualne avanture, osim što se opija u starom dobrom boemskom duhu i s vremena na vrijeme vodi zanimljive razgovore sa zanimljivim pojedincima o prvim i posljednjim stvarima, mahom iskreno i bez uvijanja. Nakon pedeset pročitanih stranica već ste zaljubljeni u njegovu Monu i željeli biste je pošto poto odvući u krevet. Izluđuje vas njezina nesputanost i koketnost. Ubrzo sričete prvi stih, uskoro počinjete sanjati o vlastitoj slobodi. Ali dug je još put do slobode…
Kada prvi put banete na neko predstavljanje knjige ili pjesničku večer shvatit ćete kako su proza i poezija na njima od drugorazredne važnosti. U prvom planu su pijanstvo i jebačina, oboma dobrodošao vaš talent za suptilnu i otkačenu konverzaciju koja im vodi. Recimo, FAK kao književni pokret mnogim je piscima ostao u sjećanju isključivo po dobrim tulumima, a nikako po književnosti koja se na njima naglas čitala. Kako ćeš svoju pažnju usmjeriti na književnost ako pored vas stoji zgodna i na literaturu nabrijana cura?
Ako se želite istinski baviti pisanjem, onda morate shvatiti da je to osamljena djelatnost, baš kao i čitanje. Nikoga nema u vašoj blizini. Sami ste, vi i vaše nalivpero u devetnaestom, pisaći stroj u dvadesetom i laptop ili možebitno koja druga slična elektronička stvarčica u dvadeset i prvom stoljeću. Književna događanja samo su prilika da zaboravite na pisanje, da malo proživite za vlastiti ćef.
Možda ćete sada razumjeti Charlesa Bukowskog koji je u svom fenomenalnom dnevniku potkraj života pisao o tome kako mu je dosta budala koji se – pazite dobro – samo furaju na književnost a u osnovi im je nešto drugo – ili da se dobro napiju ili da s nekim završe u krevetu. Razdvojite svoj život od svoje umjetnosti i nikad, nikad, ne tražite u životu da vas štede zbog toga što ste ubogi umjetnik, jer riskirate iskrenost pisanja. Život vas mora dohvatiti za gušu, a vi trebate ostati ravnodušni kako na njegove neugodnosti tako i ugodnosti koje donosi sa sobom. Ukoliko ste cinični, naglas ćete svima drobiti kako su životne neugodnosti i ugodnosti samo građa za vaše djelo, ali bolje bi bilo da o tome šutite. Kad ste već stavili na kocku sve, i srce vam je čisto poput pupoljka, čemu još cinizam? Vi ste odsada na putu da postanete entitet koji se izražava, trodimenzionalna fizički živa stvar koja u prostorima uma postaje bezdimenzionalna i bezgranična. Odsad, neka vaše kraljevstvo bude od ovoga svijeta… u kojem postajete đavolski slobodno biće nesputani u svojim prohtjevima…
Drugim riječima, za početak budite Henry Miller – upravo to sam vam želio reći!
Listopad 2012.
Crni naslov kritike na ‘narančastoj’ pozadini hrvatske stvarnosti
ZAREZ
Polako postajem svjestan da postajem redoviti čitatelj Zareza. Nije to loše; Zarez je tiskovina oko koje ne lebdi zagušujući oblak nepotrebnih informacija. Osim toga, uvijek se usredotočuje na ono bitno. Ne može se dogoditi, recimo, da prežvakavajući upravo pročitan tekst o otpisu duga kao zanimljivom prijedlogu za izlaz iz svjetske ekonomske krize, na idućoj stranici naletim na sise neke starlete ili vijest o psima koji se srame svojih postupaka.
Osim toga, nakon toliko vremena osjetiti pod prstima hrapavi meki list papira – za nekoga rođenog sredinom druge polovice dvadesetog stoljeća može predstavljati samo ugodno iskustvo prožeto nostalgijom. A gotovo sam zaboravio taj osjećaj. Na mrežnim stranicama Zareza danas stoji obavijest kako su stranice under construction, ali nekako i ne žalim što im ne mogu pristupiti online. Osjećati Zarez pod prstima, čitati ga raširenog za stolom ili zavaljen u Tetkinoj fotelji, kao da mi je vratio prvotni osjećaj zbog čega sam uopće u svom životu toliko prionuo čitanju. Poput prve zapaljene cigarete pod prstima, na isti način danas držim Zarez u rukama.
Kupio sam prvi broj Zareza koji je izišao nakon, za časopise, neuobičajene ljetne stanke od dva mjeseca. Stavio sam ga pod mišku tako da ga slučajni prolaznici mogu registrirati, crni naslov kritike na ‘narančastoj pozadini’ hrvatske stvarnosti – Zarez. Nakon toga, kupio sam i idući broj, a onda još jedan, dovoljno da se već smatram redovitim čitateljem. Jednostavno sam shvatio koliko sam bio zabludio s tim internetskim portalima i njihovim percipiranjem stvarnosti kroz izuzetno površno i senzacionalističko informiranje. Okaniti se informiranja preko interneta, naputak je mog kratkoročnog plana za budućnost. Izbjeći utjecaju medija u svakom pogledu – naputak je za dugoročni plan. Moram priznati da obadva u ovom vremenu zvuče prilično šašavo i neostvarivo, ali vrijedi pokušati.
Bilo kako bilo, čini se kako moj omiljeni dvotjednik za kulturna i društvena zbivanja danas čami na marginama – tih istih kulturnih i društvenih zbivanja. Premda ne raspolažem podacima o njegovoj prodaji ili čitanosti, svakodnevno medijsko iskustvo sugerira mi da je tomu tako. Bilo na radiju, televiziji ili nekom internetskom portalu, za Zarez nigdje više ne mogu čuti osim kad se govori o nekom autoru pa se, između ostalog, kaže da je pisao i za Zarez.
A zamislite situaciju u kojoj bi se jedan predsjednik države ili vlade na tiskovnoj konferenciji pozvao na kultni dvotjednik i ono što u njemu piše, vitlajući njime ispred zgroženih očiju novinara dnevnih tiskovina i internetskih portala, u nekom svom osvrtu na trenutnu kulturno-političku situaciju u zemlji, ili kad bi se na nekoj tribini ili čak televiziji javno raspravljalo o tome što piše u Zarezu. Ne bi li to bilo sjajno? Da, ali, nekako se to, općenito gledajući društvena kretanja koja se danas provode u izrazito antiintelektualnoj klimi, čini nemogućim. Da paradoks bude veći, dok je taj fenomen antiintelektualne klime ne samo u nas nego i u čitavom svijetu na svom vrhuncu, održavajući razinu duha u javnom prostoru zanemarivom, Zarezovci i dalje, više-manje, prešutno, vjeruju da je neku vrst društvene obnove na intelektualnim zasadama još uvijek moguće provesti. U tom smislu su im intonirani tekstovi, vođeni intervjui, dani kritički osvrti itd.
Ne znam, ali ja sam nekako nepovjerljiv prema pridjevu ‘društveno’. Moji se najveći učitelji nikada nisu obraćali svima, pa tako to ne činim ni ja. Zašto Zarezovci, kao i većina intelektualaca danas, i dalje vjeruju u društveni čimbenik kao glavni mehanizam promjene, a ne u osviještene pojedince koje više nitko ne treba na uzici voditi – ne bih ulazio. Premda iza sebe vjerojatno imaju sve veći broj anarhistički nastrojenih čitatelja poput mene, osamljenika intelektualnih interesa, duhovnih nomada medijskog doba, sa stalnom adresom na marginama društvenih i kulturnih zbivanja, pa čak i kad se sami u istom opisu mogu prepoznati – i dalje trube u floskulama o potrebi ‘reagiranja društva’ i sličnim bedastoćama. Bojim se, kad bi danas to nezgrapno, naraslo do neslućenih razmjera, medijski drogirano, ‘oglupavilo’ društvo i reagiralo – bilo bi to zasigurno s katastrofalnim posljedicama za sve nas, možda i život na planetu.
Ali neka to bude neko naše slatko neslaganje o kojem svakodnevno možemo raspravljati (u tom smislu osjećam da bih mogao napisati i mnogo dulji tekst na zadanu temu). U svakom slučaju, svakako redovito uzimajte Zarez u svoje ruke, to je ono što vam na kraju kroz ovaj, iznimno kritički intoniran post o stilu života u Prostoru Uma, želim poručiti – i sigurno će vam, ako još nije, postati jasno što sam njime želio reći.
Listopad 2012.
Medijsko doba
Michel Houellebecq: ŠIRENJE PODRUČJA BORBE
Za posljednje dane nemam drugih riječi doli onih Michel Houellebecqa – kolje me depresija. Mislim da ih je upotrijebio u romanu Širenje područja borbe, ali nisam siguran. Možda su to bile i Elementarne čestice? Nije važno. Sjetih se Širenja područje borbe i ta je misao nadalje upravljala mojom preuzetnošću; došao sam do police i dohvatio ga. Roman je to po mojoj mjeri, po mojem ukusu, a mogao bi biti i po vašem, ukusu duhovnih nomada koji su preživjeli prvi barbarski nalet Medijskog doba.
Ne mogu se oteti dojmu kako upravo Medijsko doba posjeduje nešto barbarsko u svom nastupanju, a što ga, po nekoj mojoj analogiji, dovodi u vezu s barbarskim plemenima koja su nekoć provaljivala u Rimsko Carstvo, i koja su to činila sve dok ga nisu srušila. A na čiji to ‘teritorij’ prodire Medijsko doba danas? Nezahvalnu poziciju Rimskog Carstva, u tom bezočnom pohodu, po svoj prilici, preuzeo je Duh čovječanstva. Danas se više ne ratuje kopljima i puškama, uz poneku iznimku; ‘ratuje’ se preprodajom dionica i ulaganjem kapitala, a ‘teritorij’ neprijatelja osvaja legitimnim tržišnim transakcijama te kupovinom nekretnina ili zemljišta na njegovim atraktivnim lokacijama. Medijsko se doba u tim ‘novim ratovima’ obznanjuje kao sredstvo koje svim zaraćenim stranama nudi nešto najubojitije: pogubne, razarajuće ‘dezinformacijske bombe’ koje vaš duh pustoše više nego bilo koje drugo oružje. U sjeni ekonomskih ratova izvan naših bića, na djelu je i jedno barbarsko osvajanje našeg unutarnjeg prostora bez premca čije ćemo posljedice trpjeti jako dugo. Zato barbarskim pohodom, koji redovito označava kraj jedne civilizacije, jednog načina života, i nazivam taj besprimjeran upliv medija u sve pore ljudskog života.
I onda, što Michel Houellebecq kaže o izgledima za treći milenij?
Ne namjeravam vas očarati suptilnim psihološkim razmatranjima. Nije mi ambicija izmamiti vam pljesak svojom profinjenošću i humorom. Ima autora koji svoj dar uprežu u službu tankoćutnih opisa duševnih stanja, karakternih odlika itd. Nećete me svrstati među njih. Sve to gomilanje realističnih detalja koji bi trebali ocrtati jasno razdvojene likove uvijek sam smatrao, ispričavam se što to kažem, običnom bezvezarijom. Daniel je Herveov prijatelj, ali osjeća određenu odbojnost prema Gerardu. Paulove su fantazije utjelovljene u Virginiji… moglo bi se satima tako nabrajati. Jednako je zabavno promatrati jastoge koji gaze jedni po drugima u staklenoj posudi (treba samo otići u kakav riblji restoran). Uostalom, rijetko se družim s ljudskim bićima.
Kako bih postigao cilj koji sam si postavio, cilj koji je na drugačiji način filozofski, morat ću, naprotiv, pročistiti. Pojednostaviti. Mnoštvo detalja jednog po jednog uništiti. Uostalom, u tome će mi pomoći tijek povijesnog razvoja. Svijet pred našim očima postaje jednoličnim; telekomunikacijska sredstva napreduju; stanovi se obogaćuju novim uređajima. Ljudski odnosi postupno postaju nemogućima, što dodatno onemogućuje broj anegdota od kojih se sastoji život. I malo-pomalo, u punom sjaju izranja lice smrti. Krasni predznaci za treći milenij.
Svoj prvijenac M. Houellebecq objavio je 1994. Ono što danas možemo reći, iz vizure donekle već izlivenog trećeg milenija, jest – imao je prokleto pravo! Istinabog, na ovim će našim prostorima, zajedno s evidentnim otuđenjem ljudskih odnosa, u isti celofan biti upakirano i nešto malo balkanske sirovosti i primitivizma, ali to ne mijenja bitno na stvari. A možda vi svijet još uvijek ne osjećate tako traumatično? Možda vas vaša iluzija još uvijek drži u čvrstom uvjerenju, koje baštinite negdje iz djetinjstva, da se on uvijek kreće prema nekom „boljem sebi“. No problem, jednog dana probudit ćete se, i shvatit ćete kako zapravo stvari stoje. Nimalo blistave, nimalo izgledne za jedan život koji se ne želi svesti na nagone.
U tom trenutku, primijetim i da se Kolo nekako čudno oglasilo, gotovo bolno zaškripalo. Ubrzo sam shvatio da mi želi prenijeti poruku.
„Zašto smo danas toliko fascinirani ljudskim osobnostima? Odgovor na ovo pitanje ponudit će i odgovor na sljedeća dva koja nam padaju na um: zašto se mediji pokazuju kao najzavodljiviji prikazivači istih, i zašto će ovo doba budući povjesničari sa zgražanjem ili nostalgijom na kraju biti prisiljeni prozvati Medijskim dobom?“
Ljudske osobnosti? Mediji kao najzavodljiviji njihovi prikazivači? O čemu je to trabunjalo Kolo Duha Svijeta? Ipak, bilo je i nešto vragolasto u svemu tome, gotovo u tetkinu stilu.
A otkad me je napustila (i otišla u ljetnjikovac!), postao sam mrzovoljniji, ali i skloniji Nietzscheovoj ideji „odolijevanja“. To mi je u korijenu bića; skutren nad laptopom i daleko od svih očiju – odolijevati. Ipak, vjerujem da će me ta usredotočenost na vlastitu osobu vremenom popustiti i da ću poput grupe Radiohead jednom uspjeti izići iz zagađenog kruga života i na nebu uzeti oblik blijede i sjajne zvijezde. M. Houellebecq, čini se, ili to nije želio ili to nije mogao učiniti sa svojim poslovično depresivnim likovima. Ali treba dobro promisliti o motivaciji pisca koji piše roman. Njegovi glavni likovi moraju biti utjelovljenje nekog prosjeka, odnosno prosječne osobe koja negdje skutreno živi i radi s početka ovog stoljeća, i koja se u njima, bez većih problema, može prepoznati. Tomu, uostalom, i služi književnost. Izbaviti nas od zla ovog svijeta na način da samo zlo promatramo, i na taj način osvijestimo ga u sebi.
Uzdahnuo sam, otvorio prozor i zamijetio neka užurbana kretanja oko tetkinog ljetnikovca. Po svemu sudeći, uskoro bi trebao primiti prve goste…
Listopad 2012.
Sam svoj prorok
UPANIŠADE
Raspoloženje kroz koje u posljednje vrijeme prolazim umnogome nalikuje onom religioznom. U umu dugo vremena bezuspješno rješavan spor trebam li ili ne trebam prosjaku na ulici udijeliti milodar, sada je riješen naglom i silovitom mišlju koja više ne ostavlja nikakve dileme: ne samo da trebam, nego i moram, to mi je dužnost. Premda ne znam ni po čemu, ni po komu. Odjednom, pozvan sam da siromasima udjeljujem milostinju i gotovo. Zbog toga već nekoliko dana u džepu mojih hlača zvecka sitan novac, premda, od siromaha na putu do mog posla zasada ni traga. Najčudnije od svega, to je rješenje, poput presijecanja gordijskog čvora, došlo mimo svakog svjesnog razmišljanja. Došlo je poput poziva kao što dolaze pozivi, recimo, od Boga. Čak se i moje svjesno razmišljanje još tomu protivi, ali participiranju u toj odluci više ne može umaknuti.
Druga čudna stvar dogodila se neku večer kada sam ne razmišljajući, svjesno ili nesvjesno, nagazio pauka na kuhinjskim pločicama. U trenutku, isto osjećanje cijeloga me je proželo. Nisam to trebao učiniti. Trebao sam mu poštedjeti život makar on bio odvratni kukac dugih tankih nogu. I ponovno moje svjesno razmišljanje s tom odlukom nije imalo ništa. U budućnosti morat ćeš se pridržavati toga da ne ubijaš sićušne životinje. Muhe ćeš hvatati za krilca i puštati van kuće na slobodu, paukove isto tako; ili ćeš ih jednostavno ostavljati da žive svoj život u nekom kutku sobe dok ćeš mrave zaobilaziti u najvećem luku. Pa ipak, ne mogu reći da me je zgrozila pomisao na činjenicu da je moja žena ovaj tjedan imala veliko pospremanje i da je većina žohara koja je boravila u našem stanu vjerojatno završila sa svojim životom. Na tu činjenicu unutarnji glas ostao je tajnovito ravnodušan. Ono što se dogodilo – dogodilo se – tu se više ništa nije moglo učiniti. Do prije dva tjedna i sam sam usisivačem rogobatio po dnevnom boravku i nikom pa ništa. Tada sam bio još uvijek u drugom, razumnijem stanju, i tu se doista nije moglo ništa učiniti.
Sada sjedim na kanapeu u dnevnom boravku i pitam se što se to sa mnom događa. Razmišljam o hrani. Hoće li se i tu dogoditi uvid? Hoću li čak i meso prestati konzumirati u stilu pravog proroka? Na svu sreću, u pogledu mesne ishrane glas zasada šuti. Izgleda mi nezamislivo da to mogu učiniti, pa opet – nikad se ne zna. Najbolja stvar u cijeloj priči je što o tome uopće ne moram razbijati glavu. Dogodit će se ili se neće dogoditi, neovisno o mom mozganju. Znam jedino da glas moram poslušati. Zasada mi je u glavu utuvio dva naputka: davati siromasima milostinju i ne ubijati sićušne životinje. Na daljnje naputke glasa, ako ih bude, potpuno sam spreman. On je nešto zbog čega bih svoje svjesno razmišljanje davno bacio u bunar.
Vrijeme je za čitanje. Upanišade, kao kakvo čudo, u mojim su rukama. U trenutku Prostorija s Kolom se rasvijetli. Uvijek je okrjepa napiti se s religiozna izvora. Čitam Išu Upanišadu:
Promatraj svemir sav u slavi Boga: i sve što živi i kreće se na zemlji. Napustivši prolazno, u Vječnom radost nađi: neka ti srce drugih strasti nema. Čineći tako poželi život od stotinu godina. Samo djela za Boga učinjena ne okivaju dušu čovjekovu…
Malo kasnije:
Tko sva bića u svome ja sagleda i svoje ja u svim bićima, oslobađa se straha.
I:
Duh obliva sve zračenjem svojim.
Nadovezuje se Kena Upanišada:
Pomoću Jastva snagu zadobiti možemo a pomoću vizije Vječnost.
Maitri Upanišada dovršava:
Postoji duh koji je među svim stvarima ovog svijeta a iznad svih stvari je na ovom svijetu. On je jasan i čist, u miru praznine beskraja. On je izvan života tijela i uma, nikad-rođen, nikad-umirući, vječan, uvijek jedno u svojoj sopstvenoj veličini. On je duh čija moć svijest daruje tijelu: on upravlja kočijama… Dijelom beskrajne svijesti postaje naša dovršena svijest.
Čitanje Upanišada savršeno se slaže s napucima unutarnjeg glasa koje sam danas primio. A onda je na red došao uvid, jasan kao jutro, uvid u novi pogled na svijet. Uzeo sam svoju malu bilježnicu koju uvijek nosim sa sobom (istinabog, kao i laptop) otvorio je i tamo se lijepo raspisao. Pisao sam o svojoj vlastitoj umotvorini – Prostoru Uma. Pisao sam i pisao, sve do jutra. Kad je svjetlo zore poput blaga duha hinduističkog učenja oblilo moje lice, pogledao sam se u ogledalo. U trenutku, učinilo mi se da sam postao sam svojim prorokom.
O Duhu i njegovim Moćima 