Srpanj 2012.

Disati riječima

Posted in A. Z., KNJIŽEVNOST - PROZA, Stvari tagged , , , u 12:16 am autora/ice Magičar

STVARI: A. Z. – ov ciklus

Disati riječima. Upravo to pokušavam dok pišem; disati riječima. Kako uhvatiti igru svemira u mrežu riječi? Rijetkima je to polazilo za rukom. Od mojih favorita tu mislim na Dostojevskog, Joyca, a potkraj života čak i na onog pokvarenjaka Bukowskog. Zaboravio sam spomenuti i gospodina Houellebecqa. Naravno, tu su i mnogi drugi pisci koje ovdje nisam spomenuo. Na koji način ti umovi pišu da u koloplet njihovih riječi bude uhvaćena igra svemira? Najljepše u književnosti je upravo to što na to pitanje nema odgovora. Nema riječi koje bi zarobile druge riječi. S tim u vezi, književna kritika samo je jedan žalostan, besplodan pokušaj da se to ipak učini. Književnost ostaje neuhvatljiva pred svijetom koji se, eto, može zahvatiti književnošću. Međutim, nemojmo se zavaravati, tek dio svijeta i svemira zahvaćen je riječima tih poluludih i polustvarnih umova pisaca. Veliki ostatak uglavnom ostaje predisati u slatkoj i besciljnoj praznini, šuteći nad samim sobom.

Umjetnost kao oznaka za protuživotnu ludost. Svi vi, razočarani, neprilagođeni životu kucate na vrata te lječiteljice ljudske duše, ali samo će rijetkima otvoriti svoja vrata, i biti druga mogućnost, ništa više.

Čini mi se da je tako otvorila svoja vrata i autoru STVARI, bloga arhive misli, kojem ne mogu ući u trag osim činjenice da isti vjerojatno živi u Splitu.

Nekoliko mjeseci nosio sam sat koji ne radi. Osim sentimentalnih razloga, bio mi je drag jer je usporavao vrijeme, a onda sam primijetio da se kazaljke ipak pomalo pomiču; toliko sporo da bi mi život prošao u dvadeset i četiri sata. U tom strahu, prestao sam ga nositi.

Najdublji uvidi u stvari, ne daju se zapisati. Oni se zapisuju u tebe. (Stipi)

Akvarij. Ima li šta više uznemirujuće od toga da prostim okom promatraš granice jednog života.

Baba je legla na kauč da odmori; na TV-u je nogometna utakmica. Ona malo sklapa oči, a malo gleda na TV; pao je gol. Pita me Čiji su ovi šta su dali gol? I jedni i drugi su Škoti, kažem, iz Glasgowa, iz istog su grada. Aha, kaže baba. U tom trenutku sam odlučio da ako prođem šezdesetu, svako jutro ću oblačit odijelo i samo čekati smrt – tako bi volio. Uznemiruje me pomisao da umrem uz utakmicu Glasgowa i Celica. Oni su iz istog grada.

I eto, sasvim slučajno nabasao sam na hrvatskog pisca, koji možda nije ni pisac, a da tako dobro piše! Ne znam kako vi, ali meni se nakon STVARI čitava hrvatska književnost čini jako malom….

Svibanj 2012.

Tko je bio Friedrich Nietzsche II. (ili “Sjena filozofa” u filozofu)

Posted in FILOZOFIJA, Friedrich Nietzsche (GRLIĆ) tagged , , u 11:21 pm autora/ice Magičar

Danko Grlić: FRIEDRICH NIETZSCHE

U životnom sam dobu kada se duboko pitam kako pomiriti život i duh, prozaične životne potrebe i uzvišenost vlastitih misli; barem ih ja takvima uzimam. Zamislite sljedeću scenu: prije nego li će dovršiti svoj slavni aforizam o volji za moći u „S onu stranu dobra i zla“ Nietzsche je možda morao na zahod. Ostavio je olovku i sjurio se u nužnik koji se nalazio dva kata ispod njegovog sobička u ljetnikovcu na Sils-Mariji. Dok se malo kasnije brisao toaletnim papirom (ako je takav u to doba postojao) zasigurno je morao misliti o nedovršenom aforizmu. Ali nakon nužde morao se i papirom obrisati! Tu je otvoren taj jaz. Nietzscheov stvaran život u ljetnikovcu na Sils-Mariji nije se razlikovao od života obična čovjeka koji u životu, po pravilu, u ničemu bitnom ne uspijeva. Zajedno sa svojim crijevima i želucem, svojom nesanicom, svojim živčanim smetnjama i nadasve lošom probavom Nietzsche je pisao svoja znamenita djela. Dok se Zarathustra objavljivao seljacima u dolini, na štednjaku je kuhala voda za zeleni čaj koji je probavu filozofu činio mnogo lakšom.

„Jadni i ništavni“ smo u ‘šestovljevskom’ smislu svi mi koji smo ostavljeni da se batrgamo sa svojim mislima, da iz života izvodimo „i ovo i ono“ dok on – život, pored nas prolazi gotovo neprimjetno, „bučno“ se manifestirajući samo kroz te kratke epizode bjesnila bioloških potreba. To je bio i Nietzscheov slučaj. Koliko god da je bio na strani života, i slavio ga pisanom riječju i mišlju, sam život kao da mu se narugao, ostavljajući ga „jadnim i ništavnim“ u odnosu na svoju okolinu, prepuštenim njegovu i samo njegovu „carstvu misli“. A što je, onda, Nietzsche tako epohalno učinio? Učinio je da to „carstvo misli“, taj dar umjetnosti, nepojmljive stvaralačke snage, postavi upravo kao najveću vrijednost tog istog života! Poruka Danka Grlića, koju kao testament pronalazim ostavljenu u njegovoj knjizi o Friedrichu Nietzscheu, i kao odgonetnutu i na sunce izvučenu osobnu tajnu filozofa nakon godina proučavanja, glasi: došlo je doba u kojem se umjetnost približava životu, više mu ne želi biti utjeha, niti njegovo uljepšavanje – želi biti njegova najafirmativnija mogućnost, njegovo najintimnije biti. U ovom se smislu nedavno, kroz jedan čitav roman izrazio i francuski spisatelj M. Houellebecq (inače, slova njegova imena su u cloudu oznaka ovoga bloga druga po veličini, odmah iza Nietzcheovih): karta postaje zanimljivija od teritorija; nedvojbeno i umjetnost od života.

Kao što se u postmodernom dobu nenadano razgolitilo da svoju najveću sreću ljudsko biće povezuje sa životom u velikoj, prozračnoj, suncem obasjanoj, i skupo namještenoj kući (sjetimo se reklama!), a što, onda, u privilegiran položaj postavlja preduvjet ‘materijalnog’ naspram svakog ‘duhovnog’ osjećaja, a u koje spada i osjećaj sreće, tako je i Nietzsche, samo u obrnutom smislu, zavalio pljusku prozaičnom životu, kazavši mu: tu si samo kako bih ja mogao stvarati.

Ali daleko smo još od tog da razotkrijemo cjelovitu bit učenja njemačkog filozofa.

Na osnovi izrečenog želio bih vam otkriti još jednu tajnu vezanu uz ime ovog filozofa. Njegova riječ, misao, nekad i šutnja namijenjeni su pojedincu, ali samo onom pojedincu koji se osjeća drugačije u odnosu na druge, na svoju okolinu. Vidite! Prepisao sam svrhu bloga iz vlastita tumačenja Nietzscheove ostavštine! Poanta učenja njemačkog Zarathustre tako je samo jedna: izgraditi samo sebi svojstven umjetnički svijet i na njemu temeljiti svoj život. I kad napada institucije, poput kršćanske crkve, najviše zbog morala, to čini samo zbog toga kako bi vas otjerao iz stada, osjećaja pripadnosti zajednici. Njega i doslovno ne trebaju čitati svi. Koliko je truda samo uložio u to da ga ne razumiju! Probajte krenuti s čitanjem Zarathustre i ubrzo ćete otkriti na što mislim. Probijte se kroz šumu tih simbola oružjem razumijevanja, dođite i ispričajte mi što je pisac time želio reći i predat ću vam korisničko ime i lozinku ovog bloga te ga, ukoliko to budete željeli, možete nastavite dalje uređivati. Jasno je da pogotovo Nietzsche nije želio biti popravljač čovječanstva, pa ipak, njegovim se opusom poput aveti provlači sjena „nekakvog“ Nadčovjeka, duboko zagonetni Vječni Povratak Jednakog poigrava se na vjetru neke nove religije dok Volja za Moći mnogima danas služi kao životni princip. Avaj, usamljeniče, što si to učinio? Narod, stado si zaveo! Zašto?

Odgovor je jednostavan i vraća nas na početak priče: zbog filozofovih “crijeva i želuca”. Da je bio zdraviji, i manje usamljen, da je naišao na barem jednog čovjeka sličnog njemu s kojim bi svoju muku mogao podijeliti, možda mu ne bi trebala ta mala nesvjesna osveta čovječanstvu: da mu, adresirano na njegovo ime, zada ono nerješivo. Dok god se obraća čovječanstvu, filozof je u krivu, nigdje ne stiže osim do nekog novog farizejstva, lakomog opovrgavanja starih ploča, udaranja po moralu nekim novim moralom. Kao da je u igri svojevrsna anomalija u mišljenju našeg filozofa, neka njegova davna osobnost koja se samo povremeno vraća i tjera ga da se obraća čitavom čovječanstvu a ne samo pojedincu. Slutim da se radi o sjeni onog filozofa koji je kao jadan i ništavan propatio u onoj đenovskoj zimi 1879, i koji je u jednom trenutku, ipak, morao potpisati privremenu kapitulaciju, i tim činom izgleda zapečatio nekakav nerazjašnjen dug čovječanstvu. O tom psihologijskom momentu Nietzscheova životna puta možda je pisano, možda ne, ali ja ga smatram važnim za objašnjenje niza ideja koje, u stilu „novih ploča“, izgledaju kao da su namijenjene cijelom čovječanstvu, a ne pojedincu koji je iznad sebe „objesio svoju volju i svoj zakon“.

Zbog te „sjene filozofa“ u filozofu, koju neki poput Karla Schlechte razotkrivaju tek kao bezočno falsificiranje (od strane Nietzscheove sestre Elisabeth Förster Nietzsche), Nietzscheovog Nadčovjeka započinju svojatati svakojaki slabići, između ostalih i oni u nacističkim uniformama, dok volju za moći čitavo jedno doba, kao što je ovo postmoderno, proglašava svojim životnim principom. A zapravo, za Nietzschea, stvarnog Nietzschea „bez sjena“, Nadčovjek je biće koje se u potpunosti umjetnički ostvaruje i nikako drugačije, koje ima moć kako nad samim sobom tako i nad svim životnim potrebama, kojem jedna osveta a kamoli stid više ništa ne znače. Stoga će se autor monografije o Nietzscheu, u završnom dijelu prvog poglavlja knjige, duboko zapitati:

… ili je Nietzsche bio bolestan i cijela je njegova filozofija samo patološki eksces, ili je njegova pojava svjetski povijesna veličina; u takvom se prosuđivanju ni na trenutak ne pomišlja da je oboje istodobno moguće.

Tom mogućnošću neočekivanog i dubokog zaključka Danko Grlić, dakako, pred nas postavlja još jednu zagonetku. Ali tragati za njezinim rješenjem čini mi se, barem u ovom trenutku, svrhom ovoga mog malog i jadnog života…

Ožujak 2012.

Osjećati mislima

Posted in KNJIŽEVNOST - PROZA, PESSOA, Poetične misli tagged , , u 1:15 pm autora/ice Magičar

Fernando Pessoa: POETIČNE MISLI

Knjižica Fernanda Pessoe privuče moju pažnju na polici. ‘Poetične misli‘ čine se kao dosjetljiv naslov urednika. Na poleđini knjige pronalazim i druge knjižice u ediciji: Kafkine Crne misli, Einsteinove Genijalne misli, Wildeove Zločeste misli; bio sam u pravu. Urednik je bio taj koji se dosjetio misli Fernanda Pessoe prozvati poetičnim. Ali sada sam se i ja nečeg dosjetio. Na jednom književnom portalu imao sam priliku pročitati osvrt na tu knjižicu portugalskog mislioca nastalu preradom njegova mnogo poznatijeg djela – Knjige nemira. Tada sam naišao na misao koja je umnogome utjecala na to što danas o Fernandu Pessoi pišem ove retke.

Većina ljudi misli o svojim osjećajima, dok ja osjećam mislima.

(Zapravo, radi se o mojoj prepravci prijevoda Pessoine misli koja je u samoj knjižici, prema mom sudu, nezgrapno prevedena kao: „Većina ljudi misli svojom osjećajnošću, dok ja osjećam mislima.“ Moje je stav da se Fernando Pessoa mogao izraziti jedino onako kako sam to ja preveo, jer između “misliti svojom osjećajnošću” i “osjećati mislima”, po meni, nema razlike; osim toga, to „većina ljudi“ i ne čini. Zbog ove ozbiljne prijevodne omaške razmišljam čak kontaktirati izboriteljicu tekstova Marinu Šur Puhlovski i upozoriti je na učinjen propust koji može imati za posljedicu jedno i suviše površno razumijevanje istinskog bića ovog portugalskog pustinjaka. Čak i da to ne odgovara istini i da se svi prevoditelji svijeta s portugalskog na hrvatski slože da se Pessoina misao može prevesti samo onako kako je to i učinjeno u maloj smeđoj knjižici naslova Poetične misli – ne bih popustio. U tom slučaju, uvjeren sam da bi sam Fernando Pessoa, kratko provirivši iz svog groba, potvrdio kako je svoju misao, zapravo, i želio oblikovati onako kako sam ju ja preveo i nikako drugačije. Pih!)

Sasvim dovoljno da Fernanda Pessou primim u svoje odabrano društvo Magičara od zanata. Nazovem tetku i dam joj upute u skladu s tim. Kolo se začudilo kako ono samo nije primijetilo jednu tako ingenioznu misao.
–  To je zato što je čovjek slabo objavljivao za života. – rekao sam – Više manje, želio je zadržati anonimnost pišući pod raznim heteronimima.
„Osjećati mislima“, nad tim izrazom čovjek se uistinu mora zamisliti. Uzimam knjigu i listam je. Prekrasno uobličene misli slijede jedna iza druge:

Za svakog filozofa, Bog je u njegovu mišljenju.

Nepostojanje bogova također je jedan Bog.

Možda… postojimo samo da bismo stvarali.

Željeti znači ne moći. Tko je mogao, htio je to tek pošto je mogao, a ne prije. Tko hoće, nikada neće moći, jer se gubi u htijenju. Vjerujem da su ova načela osnovna.

U današnjem životu svijet pripada samo glupima, bezosjećajnima i buntovnicima. Pravo na život i na pobjedu osvaja se danas gotovo istim osobinama kojima se osvaja smještaj u nekoj ludnici, a to su: nesposobnost da se misli, nemoralnost i hiperuzbuđenje.

I, zasvagda, slavom ovjenčana misao koja na najsažetiji način izriče i smisao ovog bloga:

Mislim da bi književnost, ta umjetnost vjenčana s mišlju, to ostvarenje neumrljano stvarnošću, trebala biti cilj kojemu bi težili svi ljudski napori…

Tu su i neke potpuno otkačene misli koje u sebi kao da sadrže i nešto od ovog našeg, u mislima raspuštenog, dvadeset prvog stoljeća:

Boli me glava i svemir.

Potrebno je imati malo Europe u duši.

Kada pišem, veličanstveno stižem sebi u posjet.

Kad god vidim mačku na suncu, podsjeti me na čovječanstvo.

Duša mi je danas tužna čak do tijela.

Oko uskogrudnog, samozatajnog lika muškarca sa šeširom na glavi i tankim brčićima neprestano je plovio oblak ingenioznih misli. Michel Houellebecq spominje Fernanda Pessou kao književnika koji je odlučio za života ništa ne izdavati, pronaći neku službicu i samo pisati. Usput je kazao da taj način ne preporuča pjesnicima. Morate barem nešto izdati, kazao je, kako bi vaše djelo jednog dana mogli iskopati „literarni arheolozi“. Iako mi se svidio upotrijebljen izraz „literarni arheolozi“, na ovom se mjestu ne bih u potpunosti složio s Houellebecqom. Izdavati umjetnost je isto što i nametati svoj način osjećanja svijeta drugima. Pessoa kaže:

Objavljivati znači dati [svoj unutarnji] svijet drugima… Što drugi imaju sa svijetom koji je u meni?

Biti shvaćen znači prostituirati se

Jedina dostojanstvena sudbina pisca koji objavljuje ona je u kojoj on ne postiže zasluženu slavu. Ali prava dostojanstvena sudbina je sudbina pisca koji ne objavljuje.

Malo kasnije, ipak, prihvaća pravila igre:

Pišem da bih se rasteretio življenja, i objavljujem jer je to pravilo igre.

Drugim riječima, radije neka jedan od prikazivača djela jednog dana obradi vašu umjetnost u nekakav oblik prihvatljiv svima, ako je to društvu uopće korisno i potrebno. Možda će to biti i sasvim novo djelo, ali će se naslanjati na vaše i vi ćete to znati, ako vam je uopće potrebno to znati… jer vi već imate svojih briga, poput:

Nema umjetnikova djela koje bi moglo biti savršenije. Teško umjetniku koji to primjećuje, koji makar jedan dan pomisli na to.

Iza toga, nema više razmišljanja i idete na „posao“! Izraz “formiranje svog djela” umjetniku je sinonim za živjeti.

Siječanj 2012.

Najgori mogući scenarij u društvu u kojem živiš

Posted in KNJIŽEVNOST - PROZA, POGAČAR tagged , , , u 5:04 pm autora/ice Magičar

MARKO POGAČAR: Poslanice običnim ljudima
–    …
–    Tko da je došao? – ponovim pitanje.
–    Neki malac; želi te vidjeti pod svaku cijenu.
–    I što hoće?
–    Pojma nemam; pitaj ga sam.
Tetka je provirivala kroz ključanicu sobička u koji sam se sklonio ne bih li barem zakratko počinuo. Ovo Kolo mi ne dopušta ni trenutak mira. Duboko uzdahnem i istupim iz sobe. Upitno kimnem tetki, a ona uzvrati identičnim kimanjem samo na drugu stranu, u smjeru doista pristiglog mladića. Koji je tebe vjetar nama nanio, pomislim.

Svakog jutra prethodiš stvarima
Kao što neke druge prethode Tebi

Stajao je i gledao ispred sebe odsutno. Imao je bradu zanesenjačkog tipa, a la Dostojevski, i dječački nevin pogled koji ga je, iz nekog razloga, barem u mojim očima, još više činio sličnim tom fanatičnom Rusu. U rukama je držao tanku knjižicu. Ponudim ga da sjedne, ali odmahnu glavom. Bio je u vidnom šoku kojeg kao da mi je želio prenijeti riječima.
–    Vidite gospodine – počeo je – Ni sam ne znam kako sam dospio ovdje, do vas; sjećam se da sam upravo zapisao dva posljednja stiha pjesme koja me dugo mučila i da se onda dogodilo to – našao sam se ovdje s vama, vašom gospođom i tim nadasve čudesnim Kolom…
Činilo se da nikako nije mogao skriti svoje oduševljenje duhovnom skalamerijom koja se sada ponosno okretala u njegovu prisustvu. Kolo na sve djeluje ili kako bi kazao jedan norveški pisac, a moj dobar znanac: „ i nikog ne ostavlja bez svog traga u sebi“.
–    Dođite, pokazat ću vam ga izbliza. – dobrohotno rekoh i povedoh mladića do Kola – Došli ste ovuda! – te mu pokazah središnji otvor onog manjeg Kola koje se vrtjelo na osovini većeg. To manje Kolo potpuno je zadiralo u sobu, gotovo se moglo tretirati kao dio namještaja, dok se ono veće, puno moćnije, već gubilo u vanjskom prostranstvu čudesnog žutog odsjaja.
–    Ne razumijem… – prošaptao je.
–    Ništa strašno, pjesma je bila povod da vas manje Kolo uzme pod svoje. Naime, vi pripadate sadašnjosti, a u ovom trenutku u kojem teče ovaj naš razgovor, teče i vaš život izvan ove prostorije… Dakle,…  – pritom podignem tanku knjižicu u mladićevim rukama kako bih pročitao ime autora – … Marko, možda se sada krećete jednom od zagrebačkih ulica u susret svojoj dragoj kako biste joj objavili da ste danas imali sreće i napisali jednu duboku pjesmu, a možda idete samo u susret prijateljima kako bi se još jednu noć namrtvo napili…
–    Čekajte! – povikao je Marko – Doista sam se kretao jednom zagrebačkom ulicom i zastao na jednom osvijetljenom mjestu, izvadio notes i zapisao ta posljednja dva stiha, ali nisam išao svojoj dragoj ni svojim prijateljima, išao sam u Booksu… znate, to vam je jedan književni kafić odnosno kafić u kojem se okupljaju književnici… Tamo se, naime, održavala večer poezije, a ja sam bio domaćin-urednik…
Manje Kolo na to zaškripa i na svom ekranu prikaza tu malu pustaru duha s pjesnicima. Pjesnici su svako malo zazivali Markovo ime, ali ne u ulozi vehementnog pjesnika već više u kontekstu organizacije pjesničke večeri. „Marko će to srediti, on je dobar dečko“, „Prepustite to Marku“… čulo se sa svih strana za potrebe osiguravanja dovoljnog broja stolica za publiku, pića i umjerene količine slastica, kako je to već uobičajeno na pjesničkim večerima.
–    Eto, povlače vas na rukav na svakom koraku, kako biste im služili… Vjerojatno vam još uvijek udjeljuju i savjete kako da pišete, je li tako? – podrugljivo se osmjehnem.
–    Gospodine, nemate uopće pravo…
–    Baš ste skroman mladić! – bez mog dopuštenja i tetka se ubaci u razgovor. Na prvu se moglo zamijetiti da je ostala zatečena mladićevom pojavom i da je spremna bacit se na njega upravo ovog trenutka.
–    Hvala, gospođo, ali ja zaista… – zbunio se Marko.
–    Za vas sam tetka, samo tetka – reče Tetka sneno pružajući mu svoju ruku s crveno nelakiranim noktima.
Stvari za trenutak kao da mi počeše izmicati iz ruku. Manje Kolo pojača svoju vrtnju i ja dograbim Tetkina ramena i okrenem ih u smjeru kuhinje.
–    Siguran sam da je naš gost žedan. Đus, grejp ili nešto drugo, mladiću? – upitao sam na brzinu zbunjena mladića.
–    Može sok od jabuke – na kraju je skrušeno zatražio.

Nikog nema na tavanu
znam to
jer je iznad nas užareni betonski krov,
srebrni nosač neba,
i uopće nemamo tavana.
toliko je stvari
koje praktično definiraju odsustvo.
tavana.
kuće.
svijeta.
sobom se rasipa plitki pospani zvuk
kao da su se na tavan uvukli puhovi, ali,
već sam rekao,
nema tavana.
više nam ne preostaje obala. čvrste točke su
predale svoje zidove.
sutra ću obaviti tristo
odgođenih telefonskih poziva,
već dugo ne mogu
podnijeti verbalnu bliskost.
počeo sam po četvrti put
gledati Fitzcarraldo.

Ponovno uzeh u ruke mladićevu tanku knjižicu. Naslov je glasio Poslanice običnim ljudima, iznimno duboka i zahtjevna poezija. Iznenađujuća za ovo doba…Možda svi pjesnici tako dobro pišu, ali teško je u to povjerovati, trebalo bi pitati onog Tomicu Bajsića, on to sve prati.
–    Slušajte mladiću, iako izgledam kao da imam godina kao i vi, uzimam si za pravo ocjenjivati vašu poeziju i vaš život kao da mi je dvostruko više. Ona, to jest vaša poezija, iako iznimna, hrvatskom društvu je apsolutno bespotrebna – u ovom obliku. Ono danas počiva na mnogo beskrupuloznijim zasadama kao i mnoga druga tranzicijska društva danas.
–    Jedino mi se francusko čini iznimkom! – povikala je tetka iz kuhinje – Pročitala sam neki dan da su Francuzi najdepresivniji narod od svih! Ti su sigurno ludi za poezijom i romanima!
Naše poglede zakratko okrenute tetki vratismo jedan na drugoga.
–     Ljude ne zanima poezija. Nikad ih i nije zanimala. – nastavio sam – Poezija zanima samo pjesnike, pišeš pjesme isključivo zbog sebe kako bi sebe podržao u svijetu, kako bi uopće preživio. Naravno, te tvoje pjesme mogu zanimati još samo ljude koji isto tako pišu pjesme. S romanima je drugačije. Njih čitaju i ljudi koji nisu pisci. Jedino još romani, kako tako, drže vodu. Drugim riječima, pokušajte napisati roman ukoliko želite otisnuti svoj bitak u prašinu bivanja…
–    Ali, ja ne želim pisati ono što, kako kažete, ljude zanima. Pjesme su u meni i izlaze kad one to hoće…
–    Da, razumijem…još ste mladi. Sve u svoje vrijeme. Nego… jeste li upoznali onog Perišića? – povedem razgovor u drugom smjeru.
–    Da, imao sam ga prilike upoznati, nekoliko puta smo bili na pivi u Gjuri…
–    Noćna ptica, taj Perišić – promrmljam – Za sebe tvrdi da je Velik Igrač ali i dalje nikako da se udostoji napisati jedan pravi i veliki roman…
–    Ali kako se piše ‘veliki roman’, gospodine, ako smijem znati? – mladić je sada postao znatiželjan iako se vidjelo da ne očekuje bog zna kakav odgovor.
–    Zamisli najgori mogući scenarij u društvu u kojem živiš i eto ti velikog romana! – kazao sam bez većeg razmišljanja – Kao primjer mogu ti poslužiti romani onog Šveđanina, Larssona, Stieg Larssona. Za njega danas tvrde da je predvidio pojavu onog ubojice Brevika u skandinavskom društvu, a on je samo zamislio najgori mogući scenarij…
U tom trenutku stiže tetka sa sokom.
–    Evo, mladiću moj – reče tetka i pruži Marku čašu zelena soka popravljajući punđu drugom rukom.
„Dostojevski“ obori oči.
–    Čula sam – poče tetka kao obraćajući se meni – da ti je 50 eura na Silvestrovo kazao da je Brevik učinio nešto epohalno: onaj idealan život u skandinavskim zemljama, o kojem smo svi dosada maštali, da je porušio kao kulu od karata…
Bilo je očigledno da je željela pred mladićem ispast pametnija nego što je to bila. Ali on kao da nije obraćao pažnju na nju. Uperio je svoj dječački pogled prema meni.
–    A što bi mogao biti najgori mogući scenarij društva u kojem živim? – upitao je.
Vratim smiješak na lice kao Toni Soprano pred Christopherom Moltisantijem u čudesnom umjetničkom serijalu.
–    To je na tebi – da ga prepoznaš, uočiš, izmisliš – što god! – kazah nastavljajući oponašati stil televizijske gangsterske zvijezde zakratko hvatajući mladića za ramena.

Ali u tom trenutku prostorija u kojoj smo boravili iz temelja se zatrese; jednom, pa onda još jednom. Netko je bio vani, netko izvan ovih zidova, hodao je ovom zemljom, i bio očito jako velik. Mladić uplašeno pogleda u nas.
–    Je li ovo stvarnost? Je li se ovo uistinu događa? – upita nas uplašeno.
–    Probaj ovo prepričati svojim pjesnicima u Booksi! – podrugljivo kažem – Ne mogu podnijeti misao o kulturi koja nije skopčana sa stvarnošću. Riječi se ispisuju krvlju i moraju moći zaboljeti dok se čitaju, samo ih treba znati moći napisati na pravi način. Evo ti jednog koji upravo tako čini! –pokazah u smjeru prozora odakle je dolazilo sve veće podrhtavanje. Postajalo je sve jasnije da je podrhtavanje dolazilo od koraka koji su se približavali, koraka iznimno velikog bića.
– Inače, ne moraš ništa brinuti, on je samo jedan od Magičara na proputovanju Izgubljenom Zemljom Uma.
Uskoro, ogromno lice francuskog pisca Michela Houellebecqa, nalik licu stare kornjače, proviri kroz jedan od visokih prozora. Natprirodne veličine morao se sagnuti kako bi zavirio u prostoriju, toliko je bio ogroman.
–    Ta nije li i ovo samo jedna od mojih maštarija uma? – prošapta kao za sebe zavirujući nehajno u unutrašnjost prostorije.
Potom se uspravi i uz podrhtavanje tla udalji nastavljajući svoje, po svemu sudeći, beskrajno lutanje…

Prosinac 2011.

Književnost i zbilja

Posted in HOUELLEBECQ, Karta i teritorij tagged u 11:17 pm autora/ice Magičar

Michel Houellebecq: KARTA I TERITORIJ

Michel Houellbecq napisao je neopisivo dobar roman, prema mojemu skromnom mišljenju, svoj najbolji; roman na kojem bi mu svaki pisac trebao pozavidjeti, ali svakako ne zbog istančanih lirskih opisa prirode à la Lamartine ili pronicljivosti u pronicanju psihologije likova svog romana u stilu Dostojevskog, više zbog kretanja oko i u srži bitka književnosti odnosno odašiljanja jedne vrlo ingeniozne romaneskne kritike društva u kojem živi. Krajnji je cilj svakog romana, složit ćete se, na najbolji mogući način oslikati vrijeme u kojem živimo, i u kojem je roman nastao, prikazati sve njegove bitne momente, događaje i likove, sažeti bit vremena kao i društva u cjelini; a pogotovo, ne libiti se tom istom vremenu odnosno društvu, pritom, otvoriti njegove najbolnije rane. Na tome mu zavidim, jer te je ciljeve Michel Houellebecq ovim romanom maestralno ostvario. Napokon, i književna kritika u Francuskoj morala je odložiti svoje oružje kojim ga je prethodnih godina bespoštedno ranjavala – Michel Houellebecq je za roman Karta i teritorij napokon dobio i Goncura – najprestižniju književnu nagradu u Francuskoj.

Pisati i neprestano doticati bitak, na to se ukratko svodi pisanje M. H. Pisati lepršavo, opušteno, čak i o malim i nevažnim stvarima zanimljivo, a s druge strane ludički kompetentno, pa i o najzahtjevnijim temama, s pregršt osobnih i inih referenci na stvarne nazive ulica, vina, osoba, regija, jela, pa čak i vrsta slikarskih uljnih boja – to može samo pisac od formata kakav M. H. jest. Ipak, u tom svjetlu ne mogu ne spomenuti optužbu jednog književnog časopisa za „Houellebecqovo besramno citiranje Wikipedije“. Što reći? Sâm pisac odgovorio je da je ono što je našao na Wikipedijinim stranicama – a Wikipedija mu očigledno služi kao nepresušan izvor književne građe – samo književno obradio, a što osobno smatram sasvim prihvatljivim odgovorom.

„Djelo u meni se mora najprije skrutnuti da bi izišlo van“ kaže na jednom mjestu pisac, zapravo, citirajući sam sebe. O čemu je riječ? H. je upotrijebio vrlo zanimljiv fabularni postupak koji se možda i ne mora smatrati originalnim u tolikoj mjeri, koliko može postati vrlo primamljiv za pisce u ovom stoljeću – naime, kao jedan od likova romana pojavljuje se i sâm autor, upravo kao „slavni francuski pisac Michel Houellebecq“ i o kojem se govori kroz prizmu pogleda Jeda Martina, slikara-umjetnika, a zapravo glavnog lika romana odnosno kroz prizmu trećeg lica kroničara njegova života. Naravno, da H. nije izdržao i da mu je takva forma romana omogućila britke i neuvijene odgovore francuskom medijskom establishmentu na njegova redovita prozivanja.

Reputaciju pijanca stvorili su mi novinari, znate; čudno da nijedan nije shvatio da ja puno pijem u njihovoj prisutnosti samo zato da ih mogu podnijeti… Kako ćete se naći s nekim  tko radi za Marianne ili Le Parisien libere, a da vam isti čas ne dođe da se izbljujete. Glupost i konformizam tiska su ipak nepodnošljivi…

I kako nakon tih rečenica ne steći neprijatelje? Kada se o društvu danas progovara kroz umjetnički izričaj onda književnost postaje najnezahvalnija umjetnost od svih a književnicima najteže od svih, jer začuđujuća nedvosmislenost riječi toliko nemilosrdno otvara rane u društvenom tkivu oko sebe da se autori ubrzo nađu opkoljeni čitavom vojskom neprijatelja. To se jednostavno ne može izbjeći, društvo je danas u takvom stanju kakvom jest, stoga, sudbina dobrog pisca je danas, recimo to otvoreno – vrlo zajebana.

U središte svog romana H. tako smješta slikara-umjetnika oko kojeg se ispleće više-manje uspješno-tužna životna priča svakog velikog umjetnika. Njegova platna uspijevaju dostići basnoslovne cijene na tržištu umjetnosti dok on, s druge strane, svršava sa svojim životom bez osjećaja bilo kakve ispunjenosti i smisla, ako se o tome uopće može govoriti kad se analizira život umjetnika. Hladno bi se moglo ustvrditi jedino to da je kao umjetnik poštivao nekakav unutarnji glas koji ga je vodio od jedne do druge umjetničke faze u svom stvaralaštvu.

… biti umjetnik značilo je, u njegovim očima, prije svega biti netko poslušan. Poslušan misterioznim, nepredvidivim porukama što ih je, u pomanjkanju boljega i zbog nepostojanja svakog religioznog vjerovanja, valjalo okvalificirati kao intuicije, porukama koje su međutim zapovijedale na neodložan, kategorički način, ne ostavljajući ti ni najmanju mogućnost da se izvučeš –  osim gubeći svaki pojam integriteta i svako samopoštovanje. Te poruke mogle su podrazumijevati da uništiš neko djelo, odnosno cijelu skupinu djela, da bi se uputio u radikalno novom smjeru, a katkada i bez ikakva smjera uopće… Po tome, i samo po tome, mogao se položaj umjetnika katkada okvalificirati kao težak.

Nesretno djetinjstvo, gorka adolescencija, samoubojstvo majke, razočaravajući životni put oca, težak i napet odnos s njim, sve su to preduvjeti, poučava H., za oslobođenje umjetnika u nama, onog koji nikada „nije prianjao uz život“. Pa iako mu je u romanu priuštio i spavanje sa zavidnim ljepoticama putenom Malažankom Genevieve ili neodoljivom Ruskinjom Olgom, Jed Martin se tvrdoglavo drži svog osnovnog, iluzornog nauma koji ga malo-pomalo na kraju odvodi u potpunu samoću – objektivno prikazati svijet kakav jest, naravno, više u onom smislu kako je to ustvrdio Heidegger, nego sa stanovišta nekog „tko poznaje život“ odnosno njegovu praktičnu stranu plaćanja režija ili borbe za vlastitu državu.

Naravno, u tome djelomično uspijeva, i s uljepšanog prikaza proizvoda industrijskog doba putem fotografske tehnike prelazi na Photoshop obradu Michelinovih karata regija Francuske, da bi se u narednoj fazi stvaralaštva iskazao i kao klasični slikar. Vraćajući se temi industrijske ere na jedan kolosalan način započinje stvarati seriju platana ljudskih zanimanja: „Maya Dubois, asistentica teleodržavanja“, „Voljena, escort-girl“, te izrijekom u romanu najuspjelije platno „Bill Gates i Steve Jobs razgovaraju o budućnosti informatike: konverzacija u Paolo Altu“ primjeri su umjetničkih djela koja već samim svojim nazivima u današnjem čitatelju asociraju na nešto poznato i vrlo utjecajno iz društvenog miljea, stvarnost, moguću svakodnevicu koju proživljavamo ili ne proživljavamo. Nemoguće je ovdje ne uočiti profinjenu ironiju kojom neprestano pršti Houellebecqova proza i koja nam tako dobro sjeda, nama, čitateljima s početka 21. stoljeća. Jedna od najprivlačnijih spisateljskih crta francuskog pisca jest upravo način na koji iskazuje ironiju. Pitamo se, zar je moguće da su moderna društva utemeljena u laži u tolikoj mjeri da svaki istinit tekst o njima neizbježno mora biti prožet tom neugodnom stilskom figurom? Čini se da jesu.

U vezi „serije zanimanja“ zanimljivo je primijetiti da se Jed Martin slama u onom trenutku kad pokuša prikazati vlastito zanimanje na platnu – „zanimanje“ samog umjetnika. Pa tako, „Damien Hirst i Jeff Koons međusobno dijele tržište umjetnosti“ postaje neuspjela ali i u dovoljnoj mjeri indikativna slika ove faze. Koonsovo lice je nemoguće prikazati, lice u kojem se miješaju asketizam i razvrat, lice, kako piše H., „mormona pornografa“ koje Jed retušira u više navrata, svaki put bezuspješno. Protivnost na kojima počiva svaka umjetnička priroda nužno za samog umjetnika ostaje tajna, on je nikad neće doznati, a što je još gore –  nikad je neće biti u stanju izraziti.

U posljednjem dijelu romana, povukavši se u bakinu kuću na selu, Jed Martin živi odvojen od ljudi, i tek pred samu smrt, u bezazlenom intervjuu nekom umjetničkom glasilu, razotkriva čime je bio umjetnički zaokupljen u svojih posljednjih deset godina života: propadanjem, kako samog života tako i njegovih „proizvoda“, ljudske civilizacije u cjelini, u kojem do izražaja dolazi, u vremenu sporo-nastupajuća, s ljudske točke gledišta teško primjetljiva, ‘agresivnost biljaka’. Izrađuje video-uratke u kojima izgleda simbolizira uništenje ljudske vrste. Sve rukom čovjeka stvoreno nestaje kao i sâm čovjek.

Tonu, na trenutak kao da se otimaju, a onda ih uguše naslage bilja. Zatim se sve smiruje, ostaju još samo biljke što ih miče vjetar. Trijumf vegetacije je totalan.

Karta i teritorij roman je, a ujedno i esej, o suvremenoj umjetnosti, u njemu se spominju najveći umjetnici našeg doba, međutim, slikarstvo se razmatra više s ‘esencijalističkog’ nego ‘formalističkog’ stajališta. Povratkom na, uvjetno rečeno, figurativno slikarstvo, esencija ponovno zadobiva na važnosti, a odatle i slikarski motiv, ono što slika prikazuje, dok formalističko gledište, po kojem su uporaba boja, svjetla-sjene i sl. ono primarno u djelu – pada u drugi plan.

Houellebecqovo pisanje nalazim kao ono pisanje koje oslikava književnost 21. stoljeća, „figurativno“ u književnom smislu, sa strukturom, radnjom, likovima i svim ostalim, a opet tako nepredvidivo, zanimljivo i uzbudljivo da ga je uopće ne moguće opisati, jedino citirati. Za kraj zato izdvajam nekoliko citata (s mojim podnaslovima) koji na najbolji način reprezentiraju osebujni književni izričaj meni omiljenog pisca:

O ekonomiji
Helenino zanimanje za ekonomiju tijekom godina se jako smanjilo. Sve više su joj se teorije koje su pokušavale objasniti ekonomske fenomene, predvidjeti njihov razvoj, činile približno jednako nedosljedne, proizvoljne, sve više ih je bila sklona poistovjećivati s pukim šarlatanstvom; iznenađujuće je, mislila bi katkada, da se dodjeljuje Nobelova nagrada za ekonomiju, kao da se ta disciplina može podičiti jednako ozbiljnom metodologijom, jednakom intelektualnom rigoroznošću kao i kemija ili fizika. Jako joj se smanjio i interes za poučavanje. Mladi je u cjelini više nisu toliko zanimali, njezini su studenti imali strašno nizak intelektualni nivo, katkada si se čak mogao pitati što ih je navelo da se prihvate studija. Jedini razlog, duboko u sebi ona je to znala, bio je taj što su htjeli zarađivati novac, što više novca; usprkos nekolicini kratkotrajnih umjetničkih zanosa, bila je to jedina stvar koja ih je stvarno pokretala. Njezin profesionalni život mogao se sve u svemu svesti na činjenicu da je poučavala laktaške kretene proturječnim besmislicama, iako si je ona to izbjegavala formulirati tako jasnim terminima.

O potrebi za novcem
Čudno je to, čovjek bi pomislio da je ta potreba da se izraziš, da ostaviš neki trag u svijetu, moćna sila; a ipak, obično to nije dovoljno. Ono što najbolje funkcionira, ono što ljude najsilovitije gura da nadmaše sebe, i opet je čisto i jednostavno, potreba za novcem.

O Olgi
Vrlo blijedog, gotovo prozirnog tena, platinasto plave kose i naglašenih jagodica, savršeno je odgovarala slici slavenske ljepote kakvu su poslije pada SSSR-a popularizirale manekenske agencije i časopisi.

O sebi (riječi lika romana Michela Hoeullebecqa, slavnog francuskog pisca)
Najdraži mi je, sada, konac prosinca, noć padne u četiri. Onda mogu obući pidžamu, popiti tablete za spavanje i ići u krevet  s bocom vina i knjigom. Ja tako živim već godinama. Sunce iziđe u devet; dobro, dok se opereš, dok popiješ kave, skoro je podne, ostane mi da izdržim četiri sata dana, najčešće uspijem bez većih šteta…

Prosinac 2011.

Fratri

Posted in ARVO PÄRT, Fratres, UMJETNOST, UMJETNOST - OZBILJNA GLAZBA tagged , u 11:42 am autora/ice Magičar

Arvo Pärt: FRATRES

Danas sam bio sa “svojima”. Kada to kažem ne mislim na svoje najbliže: djecu i suprugu ili sestru i mamu. Ovo „danas sam bio sa svojima“ ima namjeru konotirati arhaično. Da se veže uz prošla stoljeća i da privede u svijest moju nesuđenu „braću i sestre“ koji su u tom dobu živjeli na ovim prostorima. Dakako, riječ je o ljudima duha – fratrima i redovnicama. Zapravo, bio sam u društvu dvojice franjevaca, fra Mirka i fra Ilije, u novoizgrađenom, i rekao bih čak, postmodernom zdanju (arhitektonski osmislila su ga dva sarajevska umjetnika) plehanskog samostana u bespućima Sjeverne Bosne.

U prošla vremena za muške pripadnike jednog plemena, kasnije naroda, uvijek se nudio samo jedan izbor: postati ratnik ili svećenik. Zaređivanje je u tako surova vremena sigurno moralo biti privilegij jer je značilo ne sudjelovanje u ratovima. Međutim, u primitivnijim sredinama to i nije morao biti slučaj. Na početku razvoja svake civilizacije u rat su išli svi, bez izuzetka, naknadno su se osjetljivije prirode odlučivale za svećenički poziv jer im ništa drugo ne bi preostalo. Možda sam i sam jedna takva priroda. Da sam živio u stara vremena zaredio bi se i izbjegao odlazak u rat. Vjera u Boga tu je bila najmanje važna. U moderna vremena situacija se nužno izmijenila. Čovjek ne mora postati fratar da bi izbjegao rat.

Tako može zboriti samo čovjek kojem u djetinjstvu nisu usadili prirodnu vjeru u Boga. Pustoš i prazninu uslijed tog čina još uvijek osjećam u sebi i vjerojatno ću osjećati tijekom cijelog svog života. Međutim, narav svijeta je takva da je Boga zapravo teško nijekati, čak i u ovom, razumom preosvijetljenom, dobu u kojem cvjetaju znanost i tehnika. Neki tračak numinoznog uvijek mogu osjetiti u sebi. Sve se to sada izmiješalo, danas, u društvu dvojice franjevaca, i moja osjetljiva priroda, i (ne)suđena sudbina i čudno ateističko otvoreno simpatiziranje boga te je na koncu dovelo toga da sam se osjećao kao da sam ponovno na svom izvoru. Da, upravo tako sam osjećao danas, na maglovitom plehanskom brdu s malo meni poznatim fratrima. Kroz razgovor o restauraciji samostanske knjižnice strujao je zrak osobite prisnosti. Da je 17. stoljeće, sjedili bi tu na istom mjestu i uvježbavali španjolske korale. Ovako pričamo o u ratu oštećenim knjigama.

– Fra Ignacije iz samostana u Visokom je znao svaku knjigu, njemu ne trebaju kompjutori da bi ih popisao i organizirao. – kazao je fra Mirko.
Kimnuo sam s velikim uvažavanjem, a zatim sam se okrenuo fra Iliji. Zanimalo me je kako je samostan nastradao u ratu.
– Priča o kamionu eksploziva ne stoji. – reče fra Ilija – Da bi srušio crkvu eksploziv moraš polagati na same zidove. Stari crkveni zidovi poput plehanskog nemaju armaturu. Znači, dovoljno je bilo na njega postaviti samo protutenkovske mine i zid bi se „sam od sebe“ složio. To su vrlo dobro znali oni koji su samostan sravnili.
A onda se Fra Mirko prisjetio znamenitog fra Jukića koji življaše na ovim prostorima prije jednog stoljeća i koji je ostavio zapis o ljudima koje je susretao. Na jednom mjestu fra Jukić je zapisao:
– Najviše je bilo onih iz kotara Ljubuškog, obučenih u obično sukno koji s puškom na ramenu zemlju obrađivaše a koje lokalni Šokci ismijavaše zbog smiješnih riječi koje su upotrebljavali u običnom govoru poput „vidija“ i „’tija“.
To je bila uobičajena fratarska šala pa se glasno nasmijasmo.

I u tom trenutku, zazvoni mi mobitel. Tetkin uzrujani glas dopirao je s druge strane. U glavi mi se okrenu.
– Pa gdje si ti? Umakao si ranom zorom. Ovo tvoje Kolo kao da je poludjelo. Da si se smjesta vratio i urazumio ga!
– Što? Pa kako ću ga urazumit, tetka. Ono se ne može urazumit… Što mu se događa? – uspio sam izustiti.
– Opet je započelo neku svoju kompoziciju, po svemu sudeći liturgijske naravi…
– Pa možeš li je prepoznati?
– Naravno da ne mogu, nisam ti ja neka redovnica pa da je „mogu prepoznati“, iako se ponekad osjećam da me ovdje držiš zatvorenu baš kao u samostanu…
Mogao sam zamisliti tetku kako pritom popravlja svoju kratku suknju uzaludno je pokušavajući navući preko koljena.
– Čekaj, sad ću pogledati… – na kraju je promrmljala.
Začuo se zvuk energičnog pokreta ostavljanja telefonske slušalice, a potom do mene dopre čudan huk iz prostorije s drevnim Kolom, huk, zov, štogod, koji me je sada sve više svladavao. Klonem na stolici. Sva sreća, tetkin glas me prenu:
– Arvo Pärt, Fratres.
U sklupčanom položaju nisam mogao ništa izustiti. To Kolo, to čudesno Kolo bilo je na neki način skopčano sa mnom, ovdje, „vani“, u svijetu. Taj teško stvoreni bezvremeni prostor u meni stekao je moć promatrati moje kretnje u vremenu i prostoru, još dubljem „meni u meni“. Kako je samo saznao gdje sam…

Kompoziciju Fratres karakterizira verziranost kojoj se njen autor odao u petnaestogodišnjem razdoblju od nastanka prvih čistih sekvenci karakterističnih i dojmljivih akorda. Međutim, nijedna verzija Fratresa, za violinu, gudače i udaraljke, ili gudački kvartet, ili čelo i klavir itd. ne može se usporediti s prvom verzijom, neopterećenom od naknadnih dodavanja, u kojoj upečatljive akorde prekida samo periodična stanka potmulog i prigušenog udaranja u bubanj. Glazbenu temu Fratresa, otkad sam je prvi put čuo, iz neznanih razloga, odmah sam povezao s ljudskim životom. Na početku glazbenog komada ona se javlja u tihim i visokim tonovima simbolizirajući nevinost dječjeg doba, a što vrijeme kompozicije, a tako i samog života, odmiče, skala se premješta k dubljim tonalitetima, tema postaje sve glasnija, sve odrješitija. U jednom trenutku osjećate da je postigla svoju zrelost da je odsvirana u svom punom sjaju, da je karakter čovjeka u potpunosti formiran i da je čovjeka moguće vidjeti kakav doista jest, međutim, iza toga ponovno slijedi zlokobni bubanj i tema ponovno postaje sve tiša, sve nerazgovjetnija. Potpuno potonuvši u duboke tonove, glazbena tema Fratresa sada aludira na propadanje i starenje našeg organizma, da bi prije zadnjeg udarca zlokobnog bubnja svršila nečujno tiho i stravično duboko, a što bi bio, morate priznati, vrlo dirljiv opis načina kako to mi uistinu svršavamo sa svojim životom.

Pandan svojem opisu kompozicije Fratres pronalazim u rečenicama najnovijeg romana Michela Houellebecqa Karta i teritorij:

Starenje, osobito vidljivo starenje nipošto nije kontinuiran proces, život se prije može okarakterizirati kao niz katova, odvojenih naglim padovima… Katkada, [za nekog] imamo dojam da se nije promijenio. Varljiv dojam – propadanje si, najprije, potajno prokrči put kroz unutrašnjost organizma, prije nego što izbije na svjetlo dana.

U „katovima života“ koje spominje francuski pisac prepoznajem glazbenu temu Fratresa i izmjenu ljudskog bitka u vremenu, ne samo u fizičkom smislu kako to navodi pisac, već i u onom, iako za mnoge danas izlišnom – duhovnom. Drugim riječima, fizičko propadanje organizma, u najvećem broju slučajeva, prate prigodne sve tamnije i zlokobnije misli kao i pesimističniji stav o životu.

Potpuno iscrpljen snatrenjem osjetim nečiju ruku na ramenu. Vraćam se u svoju nutrinu, „nutrinu nutrine“, prostor i vrijeme, svijet pokreta i ponovno ispred sebe ugledam smirena i dostojanstvena lica franjevaca plehanskog samostana.
– Je li ti dobro…? – pitaju me ta „nesuđena braća“ a njihovo pitanje kao da dopire iz nekog od minulih stoljeća…

Kolovoz 2011.

Dosada čitanja

Posted in BUKOWSKI, Klaun u mraku, KNJIŽEVNOST - PROZA tagged , , , u 12:57 pm autora/ice Magičar

Charles Bukowski: KLAUN U MRAKU

Razmišljam o dosadi čitanja. Netko ti predloži neku knjigu. „Izvrsna je, vidjet ćeš!“ Kreneš čitati i na trećoj stranici već umireš od dosade. Sve je tu lijepo posloženo, vidi se da pisac zna svoj posao, tekst je bogat metaforama, poredbama i sličnim stilskim figurama. Čak se i spominju riječi smrt i besmisao. Ali sve to ne pomaže ukloniti dosadu čitanja njegova djela. Pitam se, onda, kako je čitateljima mojih djela, mojih tekstova? Ne umiru li i oni od dosade nakon nekoliko stranica? Nije li, općenito, čitanje postalo zamorno? Možda je web u sve to upetljao svoje prste i zarazio čin čitanja načinom kako se on sâm konzumira – nekom vrstom “skeniranja” a ne čitanja? Možda smo zbog konzumiranja sadržaja s weba postali nestrpljivi i u čitanju kao što smo to kod pregledavanja kakve web stranice. Naježim se pri pomisli da će čovječanstvo napustiti tako profinjen način bivstvovanja kao što je to čitanje! U jednom prijašnjem postu svečano sam izjavio da mislim da je ovo stoljeće – stoljeće književnosti. A da se nisam ugrizao za jezik?

Neke pisce i neka njihova djela uvijek bih mogao čitati. Primjerice, pripovijetku Lanzarote Michaela Houellebecqa. Pritom, ne mogu dokučiti razlog zašto je to tako, što ima toliko privlačno u Houellebecqovom načinu pisanja. „Ocean je bio svjež, prilično nemiran“ čudesna je rečenica o kojoj povremeno meditiram.

S druge strane, bilo koji roman nekog našeg pisca ne mogu čitati dulje od tri poglavlja. Događa mi se čudna stvar. Svakom odlomku koji pročitam ne mogu pronaći nijednu zamjerku, međutim, ne nuka me ponovno ga uzeti u ruke – dosadan je. Zbog takvih djela, i iz neotkrivenih razloga, književnost će možda jednog dana propasti. Charles Bukowski još je oštriji prema većini današnjih pisaca:

Kao pisac imam problema u čitanju drugih pisaca. To jednostavno nije namijenjeno meni. Za početak, oni jednostavno ne znaju kako sastaviti rečenicu, jedan običan ulomak. Dovoljno je površno pogledati tekst i već izgleda dosadno. A kad se stvarno udubiš u to, gore je nego dosadno. Nema ritma. Nema nikakve svježine, ničega što bi ti privuklo pažnju, iznenadilo te. Nema igre, nema vatre, nema sočnosti. Što to stvaraju?  Sve to izgleda kao mučan rad. Ne čudi me što mnogi pisci kažu da je pisanje mučenje. Sasvim ih razumijem.

Ne znam što nije u redu s drugim piscima u mojim i očima “starog pokvarenjaka” Bukowskog. Možda za pisanje ipak treba i nešto patnje. Možda pisac jednostavno ne treba praviti kompromise, možda ne treba težiti da mu u životu bude dobro . Zbog toga mi se Damir Karakaš danas čini jedinim našim autentičnim piscem. Ipak, njegovi pokušaji da objavi roman u Francuskoj o njegovom životu u toj zemlji ostaju bezuspješni. Svi drugi pisci izgledaju mi kao “prodane duše”, jer pišu po novinskim tabloidima i internet portalima kako bi, prema njihovim riječima, „mogli preživjeti od pisanja“. Ali pritom zaboravljaju jednu staru “uzrečicu” koja kaže da je „pisanje jedini častan posao od kojeg se ne mora zarađivati“ (vjerojatno potječe od Chamforta). Ipak, ne želim ih pretjerano optuživati, znam da im nije lako. Robert Perišić je, u najnovije vrijeme, postao njihovim zastupnikom; u javnosti nastoji pokazati kako se malo ulaže u književnost u ovoj državi. Ali pritom, sâm vrlo rijetko piše. Vjerojatno je u pravu, ali svejedno: kada ćeš, brate Roberte, objaviti svoj novi roman? Jedan jedini koji je dosada napisao bio je vrlo dobar, ali za pisca koji je stigao u godine u kojima se bori za prava drugih pisaca, to je premalo. Ali ni Robertu Perišiću ne mogu zamjeriti, otkrio je i pomogao Damiru Karakašu objaviti svoje prve radove, a 1990-ih me časopisom koji je uređivao (Godine Nove) podgrijavao na tihoj vatri da bih i ja mogao postati piscem za čija prava bi se on danas borio. Na sreću ili nesreću u tome nisam uspio. Konačno, možda on puno bolje od mene može objasniti zašto nam je književnost dosadna.

Da, književnost je dosadna. E, te rečenice se upravo plašim. Da netko ustvrdi kako je društvo mog Plavog noja dosadno, da su mu Vjetar i Zrnca Čarobnog Pijeska koja govore dosadni i slično. To ne bih mogao podnijeti. Zato bih o tome, prije ili kasnije, trebao prestati razmišljati.

Svibanj 2011.

Oplakivanje čovječanstva

Posted in FILOZOFIJA, HOUELLEBECQ, KNJIŽEVNOST - PROZA, Lanzarote i drugi tekstovi tagged , , u 8:27 am autora/ice Magičar

Michel Houellebecq: LANZAROTE I DRUGI TEKSTOVI

Michael Houellebecque upravo mi izgleda kao čovjek koji je imao priliku iz neposredne blizine promatrati propast čovječanstva. Sva ta groza i nelagoda koja se može iščitati s njegova lica, nemirne ruke kojima pripaljuje cigaretu za cigaretom, konačno, i sam zaplet njegova romana „Mogućnost otoka“, skovale su u meni tu apokaliptičku metaforu o njemu. Čini se kao da je čovječanstvo već oplakao i da se vratio u vrijeme tik pred njegovu propast mučen budućnošću bez perspektive.

Naravno da je riječ o nečemu drugom, nečemu puno intimnijem nego što je to propast svijeta a što pisac ne skriva od javnosti – radi se o proživljenoj vlastitoj životnoj traumi. Zapravo, uvijek je o tome riječ. I kada naoko govorimo o najopćenitijim stvarima i čini se da ni najmanje ne uplićemo sebe, uvijek na kraju iznjedri naše lice koje skrušeno prizna da je to samo naš vlastiti izraz u ovom svijetu. Ipak, dogodi se da se nečije sudbine na zagonetan način podudare sa sudbinama većeg broja ljudi, u vrlo rijetkim slučajevima i čitavog čovječanstva, a to je, čini mi se slučaj gospodina Houellebecquea. On upravo posjeduje tu moć – pisati duboko o tom istom čovječanstvu, uzimati mu mjeru koja mu točno pripada. S tim u vezi, imam još jednu dobru metaforu o M. H.: kao da smo se približili neuglednom usjeku među stijenama prekrivenim grmljem koje kad bi razmakli i ušli u nj – vodio bi nas ravno do središta zemlje…

S druge strane, svojim ponašanjem kod pojavljivanja u javnosti Michael Houellebecque usput otkriva i kako je teško kao pisac pokazivati se u istoj. Koliko nelagode i nemira mora osjećati pisac dok je okružen kamerama i fotoaparatima s bljeskalicama, jedino ako nije slučaj beznadno taštog umjetnika kojem to besprimjerno godi, kao što je to, recimo, slučaj s većinom filmskih glumaca. Pogledajte video!

Prethodna stranica

%d bloggers like this: