Srpanj 2015.
O beznačajnosti ili zašto ići za promjenama (ničeancije vi.)
Bernard Stiegler: PRIJEĆI NA DJELO
33.
U Egu ništavan, u Duhu besprijekoran! Život čovjeka lomi se na pola, kada stigne do ovog sudbinskog uvida… Kad samo pomislimo – što sve čovjek ne čini u životu da bi sačuvao svoj Ego, a ne Duh! Naravno, čini to samo zato što Duha još u dovoljnoj mjeri nema. No, sada shvaća: ego je tu samo kako bi očitovao Duh koji zaprima, to je ta, jedina prava misija Ega, premda u ovom vremenu duboko zametena i o(b)motana ispraznim ljudskim mislima da se čini da ju je nemoguće doseći.
34.
Za jedan Ego, u krajnjem slučaju, Duh može biti Bog ili Ništavilo, sve u svemu, nešto izvan Prostora i Vremena. Iz Božjeg nauma ili Ništavila smo rođeni, Bogu ili Ništavilu se vraćamo. Ali pritom postaje jasno da se i Bog i Ništavilo, s ne-Ego perspektive, mogu uzeti zajedno, kao nekakva ‘Cjelina Svijeta’, zbroj ‘bezgraničnih mogućnosti’; drugim riječima, kao sâm Duh. Kako god uzeli, Duh je i teistički i ateistički.
35.
Jedino Duhom zauzdan Ego dolazi do bezazlenosti u svom djelovanju. Nijednoj mogućnosti on ne daje za pravo. Njegov jedini cilj je, zapravo, dopustiti sebi što više mogućnosti! U praktičnom smislu to znači: ići za promjenama. Svaku od mogućnosti izvući iz svoje beznačajnosti, i dati joj značenje, možda i na način koji spominje francuski filozof, Derridaeov učenik, Bernard Stiegler u svom djelu Prijeći na djelo.
Kada govorim o značenju i beznačajnosti, [to je] čisto moja odgovornost. Samo moj odnos prema stvari njoj daje ili ne daje značenje: to je vrlo dobro pokazao Barthes koji je iz bilo kojeg elementa svakodnevice oslobađao njegovu snagu značenja svijeta, protivno beznačajnosti za koju se čini da je svakodnevica obično konstituira. Ne-običnost svijeta jest ono što nalazi onaj koji zna kako nadići beznačajnost stvari koje je učinio običnima ne-odnosom što je sklopio s njima i koje je tako zaboravio.
Sada shvaćamo zašto smo pasionirani neprijatelji svakodnevice!
36.
Taj čovjek – Bernard Stiegler – pet je godina proveo u zatvoru i upravo tamo otkrio filozofiju! Ona je bila luč u tami koja mu je ostala nakon oduzimanja slobode omogućivši mu da preživi… A kako je sâm napisao, ovako “…osamljen, mogao je eksperimentirati”…
Nema ničeg beznačajnog po sebi… ono što može biti beznačajno nisu same stvari ili stvari po sebi, nego odnosi koje održavam ili ih, zapravo, ne održavam sa stvarima takvima kakvima ih artikuliram i raspoređujem…
I u mjeri u kojoj mi se svijet pojavljuje kao beznačajan, i na neki način mi se ne pojavljuje, ja sam sâm beznačajan – znam to i patim zbog toga: sloboda je teška.
Da mu se nije dogodila filozofija definitivno bi poludio ili postao asocijalnim. Pa ipak, dvadeset i pet godina poslije, nakon “prijelaza na djelo” koji ga je “odveo prema djelatnoj filozofiji” (u međuvremenu je izišao iz zatvora), svijet mu se i dalje čini “užasno negostoljubivim” mjestom. Svijet mu se čini kao da se organizirao “za ohrabrivanje stava u kojem prevladava beznačajnost, pa čak i ne-značenje”. Ljudi mu se čine “prestrašeni i utučeni životom, zaglupljeni reklamama i medijima” i katkad udaljeni “ne samo od filozofije nego i svake vokacije za mogućim filozofiranjem…”
37.
Moramo se mijenjati jer, kao što kaže pučka izreka, samo se budale ne mijenjaju. A istovremeno moramo prebivati… ostati vjerni ostacima. A činjenica je da pamćenje iznevjerava…
Dakle, “budući da je krhko i pogrešno, pamćenje je nevjerno” veli Stiegler. Proces reminiscencije odvodi nas u nešto što on zove Naknadnošću, a sama Naknadnost je “nepopravljivi proizvođač fantazija i fikcija”. Drugim riječima, “nemoguće je ne proizvoditi fikciju u ovome što upravo govorim”. Teškoće koje su nas ovdje zadesile posve je nemoguće riješiti. Ipak, na kraju svoje ‘litanije’, Stiegler napominje:
Mislim da je jedina vjernost koja vrijedi ona koja se hvata u koštac s tim problemom naknadnosti. Na izvjestan način, to čini religijsko.
Još jedan (filozofski) uvid da s ‘religijskim’ nismo završili… i da vjerojatno i nikada nećemo!
38.
Naoko bilo koji put, uvijek se svodi na onaj jedan, jedini put.
Srpanj 2015.
O Vječnom Povratku Jednakog (ničeancije v.)
Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE
26.
Nejednakost zamjećujemo svuda oko sebe. Pa opet, naš znanstveni pogled svugdje pokušava naći pravilnosti (previjanija riječ za jednakost) za potrebe predviđanja budućih događaja. Što smo postigli nekakvom formulom, ako ne uspostavili određenu vrstu jednakosti između prošlih i budućih događaja. Pod određenim okolnostima, reći će znanstvenik i matematičar, oni su jednaki; to nam, dakle, hoće natuknuti znanost i njena perjanica – matematika – koja barata apstraktnim simbolima, tim osobitim mehanizmima za uspostavljanje jednakosti. I začudo, time se razotkrilo da priroda teži ponavljanju… Sva matematika i sva znanost funkcioniraju na osnovi te jednostavne zamjedbe… Nejednaka priroda po sebi teži ponavljanju, te ono nejednako ostaje uvijek na isti način nejednako. To znači da se odnos između dvije nejednakosti neće promijeniti. I eto nam, konačno, te “pravilnosti” ili jednakosti, kako god, zbog koje su matematika, i općenito znanost, mogući. Jednakost je sadržana, ne u stvarima, nego u odnosima…
27.
Čuvajmo se vjerovanja da [univerzum] ima [tendenciju] dosegnuti izvidne forme, da ona hoće biti ljepšom, savršenijom, kompliciranijom! Sve je to [antropomorfizam]! … […] …
Svo se bivanje giba u ponavljanju jednog [određenog] broja savršeno jednakih stanja.
Sve se je vratilo: Sirius i pauk i tvoje misli u ovom času i ova tvoja misao da se sve vraća.
Nietzscheovoj misli Vječnog Povratka Jednakog, mistična prizvuka i konotacija, i zapravo nikada nikome u potpunosti jasnoj, suprotstavio sam misao, doličnu po snazi i u skladu s današnjim stupnjem razvoja znanosti – misao o izviranju Prostora i Vremena iz nas samih! Ne sramim se proturječit Učitelju, jer je moja ideja nešto što bi možda i on domislio u nekom svom osobitom raspoloženju, i kad bi živio u ovom vremenu. Što nam je drugo činiti doli nekom svojom nadahnutom misli (idejom) čovječanstvu prirediti pozornicu za njegovo što dulje trajanje u vremenu…
28.
S mišlju o Vječnom Povratku Jednakog Nietzsche je otkrio kako se ipak ne slaže s onima koji na svijet gledaju kao na ‘vječito novi’, bivajući; poput Efežanina Heraklita:
Kad bi svijet bio vječito novi bivajući, bio bi on time postavljen kao nešto u sebi Čudesno i Slobodno – Sebestvaralački-Božansko. Vječito bivanje-novim pretpostavlja: da sila samu sebe samovoljno povećava, da ona ne samo da ima namjeru nego i sredstva da sebe samu sačuva od ponavljanja, od toga da dospije natrag u neku staru formu, – … ili nesposobnost da dospije u jednako stanje: to bi značilo da količina sile nije nešto čvrsto a isto tako [osobine] sile. Nešto ne-čvrsto sile, nešto undulatorno nama je posve nezamislivo.
piše on nadahnuto kao da nikada nije izrekao nijednu lijepu riječ za umjetnost predsokratovskog filozofa kojemu se toliko divio.
29.
Još je Heidegger upozorio da se na ključne sastavnice Nietzscheove misli može gledati kao na njegovu ‘metaphyziku‘. Volja za moć, vječni povratak jednakog, nadčovjek itd. spadaju u Nietzscheovu metaphyziku, a ne u stvarnost, kako je to možda želio njihov tvorac. Svim tim pojmovima, po Heideggeru, dodijeljen je rok trajanja, u okviru jednog ili više doba, nakon kojih njihova moć slabi da bi se na kraju još samo držale idejama koje više ne mogu motivirati i uzdignuti čovječanstvo.
30.
Manje je poznato da misao o Vječnom Povratku Jednakog počiva na jednom, inherentno znanstvenom uvidu koji tvrdi da ukupna energija svemira ostaje jednaka i da se ni pod kojim okolnostima ne može povećavati ili smanjivati.
Nekada se mislilo da beskonačnoj djelatnosti u vremenu pripada jedna beskonačna sila, koja nikakvom potrošnjom ne biva iscrpljena. Sad se silu misli vazda jednakom, i ona više ne potrebuje biti beskonačno velika. Ona je vječito djelatna, no ona više ne može stvoriti beskonačno mnogo slučajeva, ona se mora ponavljati: to je moj zaključak.
31.
A danas se za tu ‘jednaku silu’ – a očito je riječ o energiji – u nekim znanstvenim krugovima sumnja da ‘istječe’ na sve strane! Naime, neke istraživače uzbunio je navodni gubitak energije fotona koji nam dolaze iz udaljenih galaksija. O čemu se radi? Svi fotoni koji nam dolaze iz udaljenih galaksija, bez izuzetka, imaju tzv. ‘crveni pomak’, odnosno valnu duljinu koja se nalazi u ‘crvenom dijelu’ spektra elektromagnetskog zračenja. Znanstvenici ih nazivaju redshifted fotonima. Međutim, valja razlikovati redshifts Dopplerovog efekta od kozmologijskog redshiftsa! Podsjetimo, Dopplerov efekt nastaje u relativnom gibanju tijela. Tako nam tijelo koje prema nama odašilje crvenu svjetlost (a može to biti upravo zvijezda iz udaljene galaksije) govori da se to tijelo udaljava od nas. To ujedno znači i da je relativna brzina udaljene galaksije veća od brzine naše galaksije, pa se na tome temelji zaključak da se svemir širi. Međutim, značenje kozmologijskog redshiftsa vezano je uz samo istezanje prostora. Zamislimo, da su udaljena i naša galaksija nečim fizički povezane. U ovom slučaju nema relativnog gibanja, međutim, standardni izračuni i dalje pokazuju crveni pomak svjetlosti fotona iz udaljenih galaksija! Ne znači li to da fotoni ipak vremenom gube svoju energiju? Kad bi tomu doista bilo tako, Prvi zakon termodinamike ‘pao’ bi na ‘bojnom polju’: količinu energije svemira više se ne bi mogla uzeti kao konstantna.
Osim toga, prema klasičnoj teoriji relativnosti, gibanje materije u univerzumu oblikuje geometriju prostorvremena. Prema nekim izračunima, postoji mogućnost da bi ovo gibanje vremenom dovelo do narušavanja vremenske simetrije, pojave koja se ogleda u tome da eksperiment ponovljen pod istim uvjetima uvijek daje isti rezultat. Ako bi vremenska simetrija bila narušena nijedan eksperiment ponovljen pod istim uvjetima ne bi davao isti rezultat. A izračuni su pokazali da bi u slučaju narušavanja vremenske simetrije naš univerzum također gubio energiju…
I nakon ovoga kratkog ‘znanstvikovanja’, nismo li ponovno pozvani propitati tu Nietzscheovu misao, “misao svih misli”, koju je on u jednom trenutku prozvao “najznanstvenijom od svih mogućih hipoteza”? Neprolazna misao je iluzija, tvrdio je još Oswald Spengler. Možda je, stoga, i ova misao u kojoj se govori o tome da se “…Sirius i pauk i tvoje misli u ovom času i ova tvoja misao [vraćaju]…” samo prolazna misao, kao i sve druge…
32.
Međutim, ne budimo naivni! Istinska snaga ideje Vječnog Povratka Jednakog i nije sadržana u znanstvenom dokazu i objašnjenju materijalnog/fizičkog bivanja svemira. Ona se nalazi u mogućnosti podnošenja života bez smisla. Ili kao što bi to sâm Nietzsche kazao u neobičnu, a na momente luckastu, prijevodu njegovih pabiraka iz pera Šime Vranića, “bezvidni pokušaj” da se jedna misao izdigne iznad ljudskog poimanja stvarnosti… Dakle, što ako se sve ponavlja? Tu strahotnu istinu valja izdržati ali ono što Nietzschea razlikuje i u našim očima izdiže iznad drugih mislioca jest činjenica da je on u toj mogućnosti sveopćeg bivanja pronašao opoj.
Lipanj 2015.
O značenju (ničeancije iv.)
Winfried Nöth: PRIRUČNIK SEMIOTIKE
19.
Ono što se oduvijek “provlači mojim spisima” dalo bi se izraziti sljedećim riječima: živimo u svijetu koji smo prekrili značenjima; mi smo stvaratelji značenja; odatle za svako stvoreno značenje moramo preuzeti odgovornost. Ako Drugoga u bilo kojem obliku promišljamo i zamišljamo, to je zato da mu utisnemo vlastiti značenjski aspekt, drugim riječima, da mu na posredan način kažemo koliko za nas vrijedi. To je sjajno uočio još Nietzsche kazavši kako je pitanje vrijednosti za jedan život fundamentalnije od pitanja istine. Kada se i dođe do istine vrlo brzo se otkriva da se radi o samo jednoj strani medalje, jednog značenja, jednog pogleda na život i što je posebice znakovito, da je sama istina u funkciji vrijednosti. Istinito je ono najvrijednije za nas! Možemo govoriti o istini sudova, propozicija i sl., ali nikada, baš nikada ne možemo govoriti o “istini po sebi”. Tomu nas uči “istina značenja” koju upravo pojmismo.
20.
“O tome što valja razumijevati kao značenje malo je suglasja, koliko u teorijskom toliko i u terminološkom pogledu.” piše Winfried Nöth u svom Priručniku semiotike odmah na početku poglavlja o temeljnim pojmovima semantike. Greimas pak primjećuje da se „o značenju ne može reći ništa, ne ushtjednu li se uvesti metaforičke pretpostavke s mnogim daljnjim implikacijama.“ Po Greimasu, parafrazira Nöth:
Umjesto značenja postoje samo njihovi učinci, koji se „proizvode s pomoću naših osjetila stupe li u doticaj sa značenjem“, i taj je efekt značenja „jedina dokučiva zbiljnost, ali zbiljnost koju nije moguće razabrati neposredno“.
Konotacija, denotacija, referencija, signifikacija, designacija, reprezentacija samo su neki od pojmova koji se dovode u najužu vezu sa značenjem. Neki istraživači razlikuju semiotična (znakovna) od nesemiotičnih (metaforičkih) značenja, drugi, pak, značenju kao takvom suprotstavljaju proces označivanja i naposljetku, ima i onih istraživača koji na značenje ne gledaju kao na zaseban entitet već ga promatraju kao funkciju, relaciju. U znanstvenom pogledu, dakle, značenju značenja nikad kraja…
21.
Ako značenje, osobitim misaonim zahvatom (recimo, dekonstrukcijom ili nekom novom idejom ili čak ideologijom) “lupimo po glavi”, ono je u stanju raspasti se na nova značenja! S jednim značenjem možemo stvoriti druga značenja. Književnost nije ništa drugo doli čin umnažanja značenja; od svima poznatih, jednostavnih i površnih značenja na koja nailazimo u našoj svakodnevici, do onih dubljih, skrivenijih i nerijetko dvosmislenijih značenja u našem duhu!
22.
Po Platonu, značenje je “svjetlo” Svijeta Ideja* koje ‘pada’ po stvarima ovoga svijeta. Po Jacquesu Derridau, značenje je “svjetlo” našeg Uma koje ‘pada’ po stvarima ovoga svijeta.
Platon, i ne znajući koliko je bio u pravu – ako je dopušteno da upotrijebimo iste riječi koje je Bataille upotrijebio za Hegela – smjestio je izvor značenja u zaseban, bezvremenski Svijet Ideja, nedokaziv po sebi.
Jacques Derrida, kao uostalom i ostatak “znanstvene svojte”, vjerovao je da naš um stvara značenja. Naravno, ni on to nikada nije mogao dokazati.
*u originalnoj interpretaciji - 'sjećanje' na 'Svijet Ideja'.
23.
Prvi slučaj: što ako značenja koja smo dodijelili stvarima ovoga svijeta, doista, “nisu od ovoga svijeta”? Konkretno, možemo li značenjima pripisati ulogu silueta Platonova Svijeta Ideja koje nas povezuju s njim? I ako da, jesmo li, onda, pripuštajući Duh u sebe, pripustili i samu ‘pramogućnost’ poznačivanja stvari koje ‘vidimo’ oko sebe, a samim tim i njihovo primordijalno značenje iz Svijeta Ideja?
24.
Drugi slučaj: značenje nam se, osim što ga pojmimo kao razliku, čini već kao sama mogućnost iskustvenog svijeta kao takvog… U tom slučaju, jednom značenju odgovarala bi jedna spontano proizišla mogućnost iz našega iskustva, a ne, zaokružena i zasvagda određena ideja u Platonovu smislu. Značenja bi u međuovisnoj “igri stvaranja” jedni drugih slijedila tu ‘struju mogućnosti’ iskustvenog svijeta te bi ih se moglo mijenjati, djelomično po svome (interpretativna, mahom apstraktna značenja) a djelomično putem inherentne, nama nepoznate objektivnosti koju svijet kao takav posjeduje (činjenična značenja)… Drugim riječima, mi bismo bili ti, stvaratelji značenja našega cjelokupnog iskustva, odnosno – naš um.
25.
Bilo kako bilo, i htjeli-ne-htjeli, prisiljeni smo pomiriti se s činjenicom da nikada nećemo biti sigurni odakle nam “značenja svijeta” dolaze. Možemo vjerovati da je naš mozak samo prijamnik koji značenja prima iz sfera izvan čovjeka (na tragu jedne ekstravagantne, ali i okrepljujuće ideje Ruperta Sheldrakea), a možemo vjerovati da je za “značenja svijeta” odgovoran samo i isključivo naš um (i zbog toga nesretno uzrokovati jedno doba Egolanda).
Ipak, ono što se čini sasvim izvjesnim iz ove perspektive odnosi se na činjenicu da značenju više ne možemo osporiti ulogu stanovitog pojmovnog lijevka, singulariteta, kroz koji, kad jednom prođu, svi naši pojmovi padnu u jedan te isti nepoznat izvor. U našem novom “značenju značenja”, značenje je pojmovni most s nepatvorenim Duhom, tragom onog Drugog u nama, Cjelinom Svijeta, čim god… I kad kažemo da se značenje “nalazi u razlici” (Derrida), da predstavlja “pojmovni sadržaj” (Nöth) ili da “utjelovljuje smisao” (Frege), i kada ga bez ikakvih problema možemo poistovjetiti sa svakom mogućnošću jastva, mislimo na to kako u misaonom, intelektualnom i svakom drugom duhovnom pogledu, ne bi ništa postojalo da nema Značenja kao takvog… i kojeg zbog toga, njemu u čast, za kraj ovog teksta, pišemo s velikim Z.
Svibanj 2015.
O Duhu i Egu (ničeancije i.)
Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE
1.
Ono najbolje u svakomu piscu uvijek dolazi iz nesvjesnog djela njegova bića. Njemu samomu nikada ne treba zahvaljivati za veliko djelo koje je kroz nj došlo na svijet. On je taj koji bi trebao biti zahvalan. Zato porušimo spomenike i glasno povičimo: umjetnost je dar!
2.
Što je filozofija – a s njome i znanost – doli pokušaj da se preko spoznaje odnosno saznanja čovjek poveže i nekako dospije do Cjeline svijeta/Jednog, čega god. Međutim kako spoznaja, kao i (sa)znanje u cjelini, uvijek počivaju na nekom jeziku, bilo u onom uobičajenom ili matematičkom, logičkom i sl. smislu – to se čini nemogućom misijom. Na tu, mnogima gorku, činjenicu uvijek će nas podsjećati ono, bez premca satirično, ’42’ iz romana Douglasa Adamsa Vodič kroz galaksiju za autostopere – odgovor super-kompjutora na pitanje o smislu života koji je obznanilo čovječanstvu nakon svog dugogodišnjeg ‘mozganja’. S druge strane, istim stvarima religija i umjetnost prilaze na puno lakši, i da budemo ironični, učinkovitiji način – kroz osjećaj…
3.
U filozofiji i znanosti Ego/Jastvo, “upojedinačenje” čovjeka stupa pred Cjelinu svijeta/Jedno. U religiji i umjetnosti Cjelina/Jedno ispunjava čovjeka odnosno njegov Ego/Jastvo.
4.
„Toliko sam se udaljio od ljudi da ih sada već mogu objektivno proučavati. Tolika je moja daljina!“ Tako tvrdi čovjek kojega je cijeloga ispunio Duh, a Ego/Jastvo stoji okačeno iznad kreveta ili stola na kojem sniva.
5.
Dva su smisla života: jedan prema Egu/Jastvu, drugi prema Duhu i ono što se u ljudskoj historiji neprestano događa(lo) odnosi se na njihovo zamjenjivanje i ispreplitanje. Tako je kršćanstvu, možda i nehotice, pošlo za rukom stvoriti jednu istinski zadivljujuću zamisao pripuštanja Duha u Tijelo, a s druge, iznenađujuće priprostu ideju vječnog života u ‘Carstvu Nebeskom’ nakon smrti, kojom se, valjda, naše tašto Jastvo nagrađuje jer je za ovozemaljskog života slavilo, ovime ne manje taštog, kršćanskog Boga…
6.
O Egu i Duhu pisao je i Nietzsche na svoj način. Evo jedne njegove misli koju sam prozvao ‘najutješnijom’ i na koju se podsjećam samo u rijetkim prilikama, ostavljajući je, valjda, samo za ‘crne dane’, a koju je i sâm Nietzsche prozvao ‘glavnom’:
Glavna misao! Ne obmanjuje nas, individue [Ega, u našem čitanju], priroda i ne nastoji oko svojih svrha varajući nas: nego individue [uređuju] sav svoj tubitak prema [individualnoj], to znači pogrešnoj mjeri… A zapravo nema [individualnih] istina, nego sve same [individualne] zablude – individiuum sâm je jedna zabluda.
Mi smo pupoljci na jednom stablu, – što mi znamo o tom što u interesu stabla može iz nas biti! Ali mi imamo jednu svijest kao da bismo mi htjeli i trebali sve biti, jedna maštarija o ‘Ja’ i svem tom ‘Ne-Ja’. Prestanimo ćutjeti se kao takav fantastički ego! Postepeno naučimo da odbacimo tobožnji individuum! Otkrijemo zablude ega! Uvidimo da je egoizam zabluda! I nemojmo za suprotak smatrati altruizam! To bi bila ljubav prema inim tobožnjim individuama. Ne! Van nad ‘mene’ i ‘tebe’! Osjećajmo kosmički!
Travanj 2015.
Kratka povijest (ideje) volje za moći II.
Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ
Stanley Kubrick: ODISEJA U SVEMIRU 2001.
U teorijama moći koje spominje španjolski sociolog Manuel Castells u svom eseju “Moć u umreženom društvu” objavljenom u jednom od brojeva Europskog glasnika, primjećujem razmišljanja koja su iznenađujuće slična mojima. Moć se prepoznaje kao relacijsko svojstvo u procesu nametanja vlastitih vrijednosti drugima putem sile i institucija. Međutim, čini se da nijedna od teorija moći koje Manuel Castells spominje ne raspravlja o porijeklu “volje za moći” kao takve…
Nedvojbeno je izazovno izreći bilo kakvu smislenu izjavu o ranim trenucima “zore čovjeka”, koji su se odigrali prije nekoliko milijuna godina prema suvremenim znanstvenim tvrdnjama. Kako matematičar Keith Devlin navodi, danas imamo samo prazne lubanje koje nam otkrivaju veličinu mozgova prvih hominida. U evolucijskom pregledu povijesti nastanka vrste sposobne za matematičko razmišljanje, Keith Devlin, matematičar sa Stanforda, najvjerojatnije bi smjestio “našu priču” o čovjekolikim majmunima i njihovoj borbi ispod osamljenog drveta u beskrajnoj pustinji savane prije otprilike 3,5 milijuna godina. Sličan vremenski okvir nailazimo i u sinopsisu filma “Odiseja u svemiru 2001.”. Čovjekoliki majmuni koji se pojavljuju u filmu pripadaju vrsti Australopiteka, koji su mnogi smatrali prvom vrstom hodajućih hominida na Zemlji. Bez obzira na vremenski okvir, možemo se vratiti našoj priči, jer dolazimo do najzanimljivijeg dijela – trenutka kada na scenu stupaju osjećaj moći pripadnika čopora…
Na ovoj točki, moramo primijetiti da “instinktivni vođa čopora” nije ništa novo u životinjskom svijetu, mnoge životinje ga imaju (poput lavova). Stoga, našeg samoproglašenog vođu čopora čovjekolikih majmuna moramo drugačije nazvati. Jedini izraz koji nam pada na pamet u ovom trenutku je “čopor s priznatim-na-sili/mili vođom” kako bismo naglasili odnose koji vladaju unutar takvog čopora, a koji svakako nisu samo životinjski. Životinja ne živi u “svijetu volje za moći”, to je isključivo ljudski svijet. Stoga trebamo pažljivo promatrati ključnu sekvencu prikazivanja “osvita čovjeka” u Kubrickovom filmu – događaj borbe između dva čopora oko izvora vode. Ako je jedini cilj u toj borbi bio otjerati pripadnike drugog čopora od izvora vode kako bi se pripadnici našeg čopora mogli napiti, tada volja za moći još nije u igri i to je još uvijek puko životinjsko ponašanje. Međutim, ako ste nakon borbe zarobili i asimilirali pripadnike drugog čopora u svoj, tada definitivno govorimo o tipičnoj volji za moći. Tek u društvenoj zajednici poput “čopora s priznatim-na-sili/mili vođom”” volja za moć kao ideja može u potpunosti zaživjeti i razviti sve svoje potencijale. Međutim, ne smijemo zaboraviti da je “čopor s priznatim-na-sili/mili vođom” samo ideja kao što su to ideje vladara i privatnog vlasništva. Naša teza je da smo u ove suštinske ideje morali biti duboko uvjereni da su stvarne i istinite, a ne samo ideje, kako bi se u nama konačno upalio “vječni plamen” volje za moć…
Važno je primijetiti da u prethodnom postu opisana uloga vođe čopora – od samog početka – nije podrazumijevala nikakvu odgovornost. Čovjekoliki majmun koji se proglasio vođom čopora mogao je čopor voditi na “dobar” ili “loš” način, a jedino drugi čovjekoliki majmun u borbi mogao ga je smijeniti. Uobičajena biološka naracija o udruživanju životinja u čopore radi preživljavanja u otvorenim prostorima savane, u ovom slučaju čovjekolikih majmuna, sada se nadopunjuje našom pričom o volji za moći cijelog čopora…
Prema tome, pored ideje kralja i privatnog vlasništva, prepoznajemo i ideju države (čopora s priznatim-na-sili/mili vođom) kao jednu od mnogih pozornica na kojima se odvija predstava života pod nazivom Volja za moć. Na što pokušavamo ukazati? Pokušavamo ukazati na to da bilo koja druga dobro oblikovana suštinska ideja koja bi duboko prodrla u ljudsku prirodu i njenu inherentnu kreativnost mogla, u doglednoj budućnosti, svrgnuti samu ideju “volje za moć” s prijestolja. I naravno, mi to pokušavamo s različitim stupnjevima uspjeha, kao i mnogi prije nas! Ako je u mnogim ljudima Bog danas ‘uspio’ umrijeti, zašto bi ‘volja za moć’ u njima morala ‘do vijeka’ plamtjeti? Ne mora! Parafrazirajmo riječi iz jednog od prošlih postova: Čovječanstvo je preuzelo svoju sudbinu u svoje ruke. Više se ne mora boriti oko izvora vode, kao što se ne mora skrivati od savanskog pirgastog lava… U ovom dobu, na jedan nama još uvijek nejasan način, kao da se otvara mogućnost da svaka stvarna povlaštenost napokon postane dostupna svima što bi automatski porušilo temelje volje za moći u našem biću… Međutim, čini se da čovječanstvo ove ‘sluteće mogućnosti’ još nije svjesno…Možda će se to, na kraju krajeva, zaista dogoditi, da čovječanstvo postane svjesno ideološke pozadine volje za moć u ljudskom biću. No isto tako, možda će ga ubrzo novi barbari vratiti u “staro okruženje”, što, kao što znamo, nije tako rijedak slučaj u povijesti.
Ovom pričom željeli smo poručiti da čovjek, zbog svoje umnosti i sklonosti utjecaju vlastitih ideja, doživljava svijet kao volju za moć ili kao božje djelo. U svojoj suštini, volja za moć, kao i svaka druga ideja, nema utemeljenje u stvarnosti; stoga ona ne predstavlja stvarnu moć, osim na papiru i u ljudskim umovima. Ako želimo izvući neki zaključak o volji za moć kao takvoj, možemo reći da se najvjerojatnije radi o atavističkoj težnji da se stanje ugode održi pod svaku cijenu… i to je krajna točka našeg zaključka.
Kada govorimo o propasti metafizike, dakle, ne mislimo ni na što drugo osim na osvještavanje tog našeg inherentno ‘idejnog pogleda na svijet’; činjenice da na svijet (koji je stvaran, ali nema smisao) ne možemo drugačije gledati osim kroz neku smislenu ideju koja je – protivno njemu samom – nestvarna; njena jedina čvrsta poveznica sa svijetom smo mi sami.
Vrijeme je za odjavu ove teške, možda najteže misli, koja nam je u Pustopoljini pala na um. K tomu, ovoga puta, ona, opet samo kao ideja, prkosi temeljnoj ideji iz arsenala našeg Učitelja…
No, za trenutak zastanimo i zapitajmo se kako bi o tom momentu (pojavljivanja volje za moći) zborio sâm Nietzsche? Možda bi opisujući tu pojavu s nesagledivim posljedicama uporabio i ove teške i duboko-dramatične riječi koje je napisao u svom istoimenom nedovršenom djelu:
“Mora postojati mnoštvo vjere; da se smije suditi; da nedostaje dvojba s obzirom na sve bitne vrijednosti – to je pretpostavka svega živog i njegova života. Nužno je, dakle, to da se nešto mora držati istinitim – ne to da nešto jest istinito.”
A možda je Nietzsche, na svoj način, bio u pravu, kao što smo i mi u pravu – na neki svoj. Sjetimo se njegovih riječi iz S onu stranu dobra i zla:
‘Svijet gledan iznutra’ i ne može biti ništa drugo doli volja za moć! Ali, čije je to stanovište? Tko je taj koji na svijet gleda iznutra? To može biti samo naš Ego, upojedinačena jedinka (ili samo misao, perspektiva) izuzeta iz cjeline svijeta.
Bez imalo Duha u sebi (iako praktički to nije moguće, jer je svaki Ego u svijetu primoran pripustiti Duh Cjeline u sebe), Ego i ne može biti ništa drugo doli volja za moć. Na neki čudan, polumističan način, zamišljamo da se svaki Ego (pojedinačnost) želi rastegnuti kako bi dosegao Cjelinu iz koje je otrgnut. I onda, to njegovo nastojanje prepoznajemo kao volju za moć…
Znamo da razaranje iluzije još ne daje istinu nego samo nešto više neznanja, neko širenje našeg “praznog prostora”, porast naše “pustoši”.
I jesmo li, onda, dosegli ‘Nietzscheovu visinu’? Smijemo li u svoju blizinu doista pripustiti ‘pustoš’ koju nam je sâm navijestio….? (pritom, njegov način uporabe jezika, onu, svima znanu, ničeansku poetiku filozofske misli, dakako, nikada nećemo dosegnuti)
Čovjek konačno u stvarima nanovo ne nalazi ništa doli ono što je u njih sam metnuo: – ponovno se nalaženje zove znanost, umetanje pak – umjetnost, religija, ljubav, ponos. U obojemu bi, pa neka je to i dječja igra, valjalo nastaviti i imati dobrano hrabrosti za oboje – jedni za ponovno nalaženje, drugi – mi drugi! – za umetanje!
I ovo je Nietzsche iz ‘Volje za moći’… onaj Nietzsche ‘s tristo svojih pročelja’… koji je s jednim od njih – po našem mišljenju, dubljim i vedrijim od ostalih, možda bio spreman i samu ‘volju za moć’ staviti na kušnju, kao što smo je i mi sada spremni staviti…
– I hoćemo li…? – u ‘đavoljskoj dreci’ upućujemo veseli poziv svim slobodnim duhovima u našoj blizini
Travanj 2015.
Kratka povijest (ideje) volje za moći I.
Stanley Kubrick & Arthur C. Clarke: ODISEJA U SVEMIRU 2001.
Ciljevi mogu biti plemeniti – sreća svih ljudi, spas planeta u ekološkom smislu i sl. – i manje plemeniti – vlastita sreća, sreća pojedinog naroda ili države… – do potpuno neplemenitih: osobno bogaćenje, vladanje drugima itd. Svejedno, sredstva za ostvarenje ciljeva života postoje uvijek u samo dva oblika: mrkva i batina; Mila i Sila. Zbog toga, često dolazi do paradoksa: za ostvarenje kakva plemenita cilja čovjek može koristiti i sredstva batine!
No, važno je znati: ciljevi, smislovi, vrijednosti jednog života ili života vrste – stvari su duha. To su samo ‘ideje u umu’, od dobrote do zloće, od istine do laži; od života uronjenog u asketsku meditaciju do života posvećenog stjecanju materijalnih dobara. Ciljevi jednostavno nisu stvarni. Oni su samo izvedenice naše potrebe za Ugodom i izbjegavanjem Neugode. Nažalost, sredstva za ostvarivanje ciljeva stvarna su koliko to mogu biti – Mila i Sila, dvije sestre koje mrze jedna drugu, ali koje jedna bez druge ne mogu. A tako je dok je njihovih ‘roditelja’ – Ugode i Neugode…. Kako sam dospio dotle da budem ‘tako pametan’ kao moj Učitelj u Ecce homo, premda svojom pameću protivan njegovoj, pročitajte u ovoj kratkoj pripovijesti.
Kratka povijest ideje Volje za Moći
U pradavna vremena, u nepreglednoj savanskoj pustoši afričkog kontinenta, postojalo je osamljeno drvo/stablo (ili pećina, uzvisina, što god) na kojem se čovjekoliki majmun, koji je nastanjivao ovo područje tisućama godina, osjećao iznimno sigurno i ugodno… ‘Mjesto’ na stablu bilo je bogom dano: osim od paklenog sunca štitilo je i od prirodnih neprijatelja, poglavito pirgastog savanskog lava koji do njega ni pod kojim okolnostima nije mogao dospjeti. Može se zaključiti da je to mjesto na osamljenu drvetu/pećini/uzvisini bilo povlašteno u svakom pogledu u odnosu na druga mjesta u savani. Svaki čovjekoliki majmun u čoporu želio je počinuti na njemu. Međutim, mjesta je bilo samo za jednog. Svaku večer vodila se krvava borba među našim precima za bogom dano mjesto. Majmun koji bi tog dana u borbi pobijedio počinuo bi na njemu vidajući svoje rane. Dakako, čovjekoliki majmuni nisu vječno mogli ostati u njemu. Glad i žeđ primorali bi ih da siđu sa stabla ili uzvisine (ili iz pećine) i priča bi se ponavljala iz dana u dan.
A onda, jednoga dana, snimatelji filma Odiseja u svemiru 2001. 🙂 ili sama evolucija ‘pokazali su’ jednom majmunu iz čopora kako da kost davno crknute životinje iskoristi kao oružje (premda je u izvornoj Clarkovoj/Kubrickovoj zamisli to ‘učinio’ crni monolit). Nastupila je prekretnica. S kosti u rukama kao novim oružjem, čovjekoliki majmun se s lakoćom mogao obračunati s drugim majmunima iz čopora, i ne samo tog, nego i bilo kojeg drugog dana. Tako je povlašteno mjesto na stablu dobilo svoga stalnog stanodavca. Čvrsto držeći kost u svojim rukama, ‘izabrani’ čovjekoliki majmun po prvi je put u svom životu zadobio nov osjećaj koji ga je sada cijelog prožimao; osjetio je… da je na neki način i on ‘povlašten’… po nečemu poseban u odnosu na druge (majmune)… na isti način na koji je to bilo i mjesto na stablu/uzvisini/u pećini u odnosu na druga mjesta u savani. Povlaštenost, kao takva, prema tome, nosila je najveći stupanj sigurnosti i ugode i čovjekoliki majmun je to vrlo brzo shvatio. “Bilo bi sjajno kada bih mjesto na drvetu mogao zadržati, a da se više ne moram boriti s drugim majmunima”, morao je pomisliti. U tom trenutku, a da to još nije znao, formulirao je prve obrise vlastite volje za moći… Da bi ove mogućnosti uopće postao svjestan, čovjekoliki majmun morao je početi razmišljati. I druge ideje počele su mu padati na um, njemu ili njegovim potomcima – svejedno, a među njima svakako vrijedi izdvojiti dvije…
Ideja ‘vladara’, ‘kralja’, vođe čopora vjerojatno je bila prva. Povlaštenost može zadržati, ako postane samoproglašeni vođa čopora. Tako bi dobio priliku povlašten položaj zadržati putem drugih smicalica; mogao bi, primjerice, dopustiti drugim majmunima da zauzmu ‘njegovo’ mjesto na drvetu, ali samo do trenutka kojeg on odredi, mogao bi im čak i pokazati kako se rukuje s kosti crknute životinje kao oružjem i sl.
Druga ideja ticala se pak povlaštenog mjesta. Zašto ga ne bi proglasio svojim produljenim dijelom… a odatle i – vlasništvom? Kao što je ruka koja je držala kost bila njegova, njegovim vlasništvom je ‘novim ukazom’ moglo postati i povlašteno mjesto na drvetu. I ova ideja (koja je zasigurno morala pasti na pamet njegovim mnogo kasnijim potomcima) omogućila bi čovjekolikom majmunu zadržavanje ugode koliko je to dulje moguće.
Ono što smo ovim kratkim tekstom htjeli poručiti odnosi se na sljedeće: u korijenu bilo kojeg oblika volje za moć nalazi se povlaštenost bilo kojeg oblika. Ideja kralja i ideja privatnog vlasništva utemeljene su na prvotnom osjećaju povlaštenosti kako bi ga legitimirale pred Drugim. Sada se već može reći: kralj po sebi povlaštena je osoba, kao što bilo koja stvar na svijetu može postati nečije privatno vlasništvo. Poštenije bi bilo reći da se radi, zapravo, o ulogama. Svatko može dobiti ulogu kralja, kao što svaka stvar može zaprimiti ulogu nečijeg privatnog vlasništva. Kralj i privatno vlasništvo samo su pojmovi, ideje u našem umu. Zato Žižek neprestano govori o predstavi zvanoj život.
Odatle, volja za moć može biti shvaćena kao težnja prema određenim ulogama (i vlasnik privatnog vlasništva je samo uloga), a ne nekim stvarnim faktima. Podsjetimo, stvarni fakti samo su Ugoda i Neugoda koji se osjećaju izravno, bez posrednika. Međutim, volji za moć neophodni su drugi.
Sutradan, čovjekoliki majmun proglasio se vođom čopora. Imao je tu kost u rukama, sredstvo batine, oružje koje mu je davalo moć nad drugim majmunima. Pored toga, povlašteno mjesto na drvetu odredio je svojim stalnim prebivalištem, ako ne još vlasništvom…
(nastavit će se)
Ožujak 2015.
Borbe nestvarnosti
Friedrich Nietzsche: SUMRAK IDOLA
Koju mi je poruku želio prenijeti otrgnuti portret Friedricha Nietzschea koji me je, poput pravog duha, pratio u stopu prije nekog vremena u zdanju Prostorije s Kolom? Možda onu koju je odašiljao prije one o volji za moći, u kojoj čovječanstvo ne stremi ničemu nego se u svom postojanju samo održava? Naravno da ne može stremiti ničemu kad nema duhovnog prokuratora, nekog ‘vanjskog’ kriterija, neovisnog o njemu samom, koji bi ‘propisivao’ cilj/smisao za koji bi se moglo uhvatiti. Svi dosadašnji kriteriji čemu je valjalo stremiti – stvorilo je ono samo! Među njima vrijedi spomenuti i sve ‘stvari duha’ odnosno uspostavljena značenja u odnosu na Boga i sve što ga prati – ponajprije tu mislimo na moral, umjetničke principe, filozofska načela, znanstvene teorije. (Naravno, čovjek ne živi u potpunosti u svom svijetu, pa se ovdje želi ukazati samo na njegovo, ničim opravdano, oslanjanje na stvorena značenja svog iskustva)
Kad bismo, mimo ovako shvaćenih ‘stvari duha’, ipak pošli u potragu za nekim objektivnim, znanstvenim kriterijem čemu stremiti u ovom i ovakvom svemiru, bilo kao vrsta ili pojedinac, u jednom trenutku morali bi nabasati i na legendarni naputak Drugog zakona termodinamike.
Čitav svemir i sve stvari u njemu kreću se u smjeru toplinske smrti, stanju jednake temperature u svim zakucima svemira.
Jasno je da nas Drugi zakon termodinamike gura prema jednom besperspektivnom, holističkom svijetu od kojeg vam se diže kosa na glavi. Drugi zakon termodinamike eksplicitno tvrdi da ćemo svi jednoga dana postati jedna ogromna mrtva duša, elektromagnetsko zračenje jednake temperature i ništa više. I, onda, jeste li voljni slijediti Drugi zakon po ovim napucima? Prije bi izmislili još jednog Boga kojemu bi se molili da Drugi zakon termodinamike nije u pravu, nego to doživjeli.
“Jednako je teško kao i na početku” potkraj života zabilježio je i hrvatski slikar Ivan Šebalj.
U Sumraku idola, knjizi koja je nastala u posljednjoj godini Nietzscheova stvaralaštva i koja u nekim svojim dijelovima kao da naviješta sumrak u koji će uskoro utonuti i njegov um, nalazimo sljedeći iskaz o duhu:
… slabi imaju više duha… Duh valja nužno imati da bi se duh dobio – čovjek ga izgubi čim mu više nije potreban. [T]ko ima jakosti, ostavlja duh…
Zbog ovih riječi (koje dugo vremena nisam mogao razumjeti), na današnji gubitak duha čovječanstva ponekad ne gledam na način koji sam izložio u svom romanu (pod snažnim utjecajem Oswalda Spenglera). U nekim trenucima on mi se doista čini kao posljedica suviška snage koju čovječanstvo posjeduje u ovom dobu. Za svoje održavanje, trenutno mu duh ne treba, pa se ponovno mogu rasplamsati igre moći. Danas u materijalnom smislu, htjeli to sebi priznati ili ne, živimo bolje nego ikada. Kada mu ponovno bude zatrebao duh, čovječanstvo će ga proizvesti u dostatnom obliku za svoj spas, na tragu Hölderinovih proročkih stihova koje je i jedan Martin Heidegger silno volio:
Ali gdje postoji opasnost raste
također i ono spasonosno
Drugim riječima, stječe se dojam da je čovječanstvo došlo u doba u kojemu i doslovno može uzeti sudbinu u svoje ruke, ali da to još ne primjećuje.
Sve ‘stvari duha’, naučismo to bolno na ovom istom mjestu, same po sebi, jesu iluzije, ne postoje mimo čovjeka koji ih stvara u sebi; među prvima, to su religija, umjetnost, filozofija i znanost. One postaju stvarne tek po učinku koji proizvode na pojedinca i na pretpostavljeni svijet koji ga okružuje. One su tu kako bi čovjek u svijetu izgradio nepostojeći smisao i na taj način preživio. Međutim, ma koliko god neobično zvučalo, isto vrijedi i za proces stjecanja materijalnih dobara i moći. Za materijalnim dobrima i moći žudite jer vam ih nameće druga nestvarnost – poslovična laž društva. Zbog njih ste također spremni iskrvariti u pravoj borbi. Borba je to utvare protiv utvare, jedne nestvarnosti protiv druge, i na toj i takvoj varljivoj pozornici odvija se vaš život. Zapamtite, osjećati se moćnim nestvarno je kao što je to osjećati se nemoćnim. Kad to pojmite, shvatit ćete da ništa na ovom svijetu ne možete uzeti ozbiljno i zašto je naš Učitelj smijeh proglasio svetim… Međutim, sve se to događalo prije no što je ideju ‘volje za moći’ uveo na pozornicu vlastitih misli… i zbog koje se možda, na kraju, slomio…
O ‘volji za moć’ Nietzsche nepobitno jest razmišljao, ali je svijetu nikada nije obznanio u onom obliku u kojem je to učinila njegova sestra… To valja imati na umu prije nego ‘stvarima duha’ napadnemo ovu egoističnu utvrdu smisla… Nastojat ćemo pokazati da volja za moć može biti samo smisao vašeg Ega, a nikako Duha koji u sebe pripuštate, a pogotovo da ne može biti smisao nekakve ‘Cjeline Svijeta’ koju dijelite s Drugim(a), što god pod njom zamišljali…
Veljača 2015.
Nedokučivo ‘lice’ Drugog: život u Egolandu (IV. završni dio)
Čitav problem (našeg) današnjeg osjećaja stvarnosti može se objasniti činjenicom da živimo u Egolandu. Nakon propasti ‘stvari duha’ (o kojoj smo sve saznali preko Derride, Lévinasa, Baudrillarda, Loytarda i sličnih), čovjeku je preostao još samo njegov Ego. Zbog toga, kao nikad prije dosad, barem se to odnosi na ljude koji su uvijek držali do ‘stvari duha’, razmišljamo o pozicioniranju na društvenoj ljestvici; jesmo li možda smješteni prenisko i možemo li se uspeti više… Brbljanje, naklapanje, uvijeno pričanje, reprezentiranje, trač, mobing itd., kao sredstva kojima se ostvaruje to uspinjanje (ili pad), vladaju našim javnim prostorom. Besprimjerna retorika zarazila je čak i znanost, dok se vlastiti stavovi započinju nametati čak i u privatnim razgovorima (kako se jednom prilikom izrazila jedna moja ‘mrežna’ prijateljica). U Egolandu sve je podređeno perspektivi, zapravo, osobitoj vjeri u JA. Jedino što je nakon propasti metafizike izvjesno jesam ja sâm… i Drugi kao ja. Svijet pada u drugi plan, a s njim i Duh…
Odatle, važno je lijepo pričati, a pogotovo izgledati. Stvari lijepo predstavljati, premda to nisu, sine qua non je svakog društva Egolanda. Sâm sadržaj o čemu se priča, što se sluša, što se gleda – nije važan. Dobro došli u Egoland, zemlju ogoljenih Ega, u kojoj, nakon propasti ideja – same ‘Ivanove Riječi’ (da ne kažemo Boga), još samo Ego čovjeka opstaje. Ali možda oduvijek živimo u takvoj zemlji, a da toga nismo svjesni? Na jednom drugom mjestu, ukazao sam da su ‘stvari duha’ stvari koje su vjerojatno oduvijek zanimale manje od jedan posto čovječanstva… Pa ipak, ako je i to bio slučaj, ipak su još nekako stizale utjecati na čovječanstvo u cjelini. I običan čovjek zna tko je Mona Lisa, i morao je čuti za teoriju relativnosti… S medijskom ekspanzijom, samo je u prvi plan iznjedrila mogućnost da možemo saznati što je i kako živi običan čovjek… E pa sad znate! Oduvijek je više držao do svog Ega, a ne Duha!
Ovaj zaključak i nije vas mnogo iznenadio. Oduvijek ste ga znali. On je općepoznata činjenica. Pa ipak, imali ste neku vjeru da se on ne tiče ‘stvari duha’… E, u tome ste se prevarili. Odumiranje duha u čovjeku usko je povezano uz ekspanziju vrijednosti običnog čovjeka u javnom prostoru, a koja se u najvećoj mjeri događa putem medija.
Velika većina ljudi koja živi na ovom planetu, uglavnom je okrenuta preživljavanju i vlastitim zadovoljstvima, a Duh uzimaju kao zabavu. Kad pogledaju dobar film ili pročitaju dobru knjigu, to je opet samo film/knjiga, stvarni život je nešto drugo. Ne treba se zavaravati sa stvarima Duha, reći će nam ovi trezveni, odrasli i zreli ljudi te započeti gledanje sapunice ili nogometne utakmice koja upravo počinje na telki. Iako stignu uočiti nepravdu u društvu, smatraju da se tu ništa ne može učiniti. Najvjerojatnije su u pravu. Isto tako, spremni su u svakoj prilici počiniti malu, sitnu zločestoću prema drugome pravdajući to time da su to isto i njima činili. Jednom kad dospijete u ovo stanje duha teško ćete se iz njega iskobeljati. U ovom trenutku, velika većina vas koji čitate ovaj tekst, zasigurno nemate to stanje duha, ali oprez nije naodmet!
I svakako imajte na umu da zbog toga niste ništa bolji od drugih, od svojih roditelja, prijatelja, Moćnika svijeta… Ono po čemu ste posebni, drugačiji od drugih (a to mi napokon sviće) odnosi se na vaš pristanak da, za razliku od drugih, budete, više ili manje, uronjeni u ‘rijeku duha’ ovoga svijeta, jedne mogućnosti pored drugih koja, prema svjedočanstvu autora ovih redaka, ipak predstavlja najvišu mogućnost života, u bilo kojem smislu. Dakle, ne radi se o nekakvom elitizmu; svi mogu, ako hoće, ugaziti u tu rijeku, ali samo rijetki to čine. I to je u redu, privlačniji im je život po Egu nego po Duhu i točka. Ipak, na ovom mjestu razaznaje se da postoje najmanje dva smisla života, a ne jedan: jedan je po Egu, drugi po Duhu. Pa iako govorimo da je sreća poželjan smisao života i za jedan Duh i za jedan Ego, sreća Duha ne može biti sreća Ega.
I to je ta ‘nemoguća’ misao koja se nekima može činiti porazna za nas, ljude Duha: čovjeku je dovoljan samo njegov Ego da u životu zasnuje smisao. Ovo doba na svom primjeru to najbolje potvrđuje. Čovjek može živjeti udovoljavajući samo svom Egu i ostvarit će zadovoljstvo svojim, u pravilu, duhovno ispraznim životom. Naravno, za udovoljavanje svom Egu on mora biti spreman na borbu s drugim ljudima i njihovim Egom. Na ovom mjestu lijepo se uklapa Nietzscheova misao da ‘život živi samo na račun drugog života’, koja u našoj interpretaciji sada glasi da Ego živi na račun drugog Ega. S druge strane, Duh ne može živjeti na račun drugog Duha. Mislim da tu distinkciju i jedan Nietzsche nije do kraja u sebi razlučio; štoviše, često je miješao duh i život, kao što sam to, uostalom, i ja to činio čitavo vrijeme… (sjetite se, primjerice, teksta u kojem sam pisao o tome kako želite utjecati na stvari izvan sebe, a koji mi se danas čini jalovim pokušajem pomirenja Duha i Ega).
‘Imanje viška duha’ ne povlači nužno sa sobom uspjeh. Uspjeh je stvar ‘imanja Ega’ i to također morate razlučiti. Odatle, pogrešno bi bilo izvoditi bilo kakav kriterij uspješnosti, ili nekakav omjer Duha i Ega kojemu bi valjalo stremiti. Nema ga! Na posljednjoj ravni prosvjetiteljstva, ako se ona uopće još tako može nazivati, zasićenoj Duhom, nema nikakvog etičkog načela, pojmovi Napretka, Dobra, Ljepote, Istine raspadaju se pred nama kao kule od karata. Ako mislite da ga ima, onda ste vjernici koji vjerujete Bogu onkraj ove stvarnosti, zapravo simbolu u vama uz koji vežete stvaran Duh. Ja o takvom Bogu ne mogu ništa reći, ili ipak mogu… poput Wittgensteina u Tractatusu Logico-Philosophicusu:
O čemu se ne može govoriti, ο tome se mora šutjeti.
Zaključak cijele ove pisanije, igre uma, nazovite to kako god hoćete, jest da ne možemo biti samo Duh, kao što ne možemo biti ni samo Ego. Stvoreni smo uvijek u nekom omjeru. Sve je, na zagonetan način, istodobno i Duh i Ego, u nekom omjeru! I to je ta misao koja me posljednjih dana proganja…
Nakon što sam dovršio tekst, utrčao sam u Prostoriju s Kolom, sav zadihan. Neobično svjetlo, napola narančasto, napola zeleno, probijalo je kroz pore Kola pržeći namještaj po Prostoriji. Osobit zalazak ‘umnog sunca’ događao se ‘iza leđa’ ove duhovne mrcine. Tetka je nemoćno ležala u svom krevetu ispred ugašenog televizora s uzdignutom rukom usmjerenom prema Kolu. Zamijetio sam da je u međuvremenu strašno ostarjela. Baš poput Davea Bowmana u završnoj sceni filma Odiseja u svemiru 2001. držala je svoju staračku ruku u zraku u pravcu Kola Duha Svijeta koje se luđački okretalo… Što se događalo? Cijelog me oblio znoj. Počeo sam prilaziti Kolu u trenutku kad je započelo usporavati… Nekakva čudna glazba dopirala je iz njegove dubine. Nisam bio siguran o kojoj kompoziciji je bila riječ… Kad se napokon zaustavilo, imao sam što i vidjeti! Dotada, za mene, nerazumljivi simboli ispisani po podiocima Kola sada su mi postali razumljivi! Napokon sam mogao iščitati tajnu Kola Duha Svijeta moje Prostorije s Kolom!
Poput satne simbolike, na isti način, po Kolu su se rasporedili i meni sada razumljivi simboli/znakovi Kola Duha svijeta. Riječ je bila o svojevrsnoj skali omjera zastupljenosti Duha i Ega u čovjeku koja se izražavala u postocima. Na lijevoj strani Kola uzdizali su se postoci ‘imanja Duha’, na desnoj ‘imanja Ega’. Šest sati na običnom satu, na Kolu Duha Svijeta značilo je 0 % Duha i 0 % Ega – neobičan znamen Ništavila. U isto vrijeme ista kazaljka (za koju se zato može reći da je, s obzirom na svoju funkciju, podsjećala na kazaljku kompasa, a ne sata) pokazivala je i ‘na 12 sati’ odnosno stopostotni Duh i stopostotni Ego – vjerojatno znamen nedostižnog Boga.
Shvatio sam: kad bi se kazaljka pomakla u lijevu ili desnu stranu, dobio bi se točan omjer Duha/Ega u pojedincu ili Dobu koje bi Kolo u tom trenutku ‘uzelo za zub’. Pa tako, s pomakom kazaljke na lijevu stranu omjer bi iznosio 10/90 – 10 % Duha i 90 % Ega, a na desnu stranu, obrnuto: 90/10 ili 90 % Duha i 10 % Ega. Jasno da je položaj kazaljke na ‘satnih 9 ili 3 sata’ značio omjer 50/50 ili 50 % Duha i 50 % Ega. Čudo se događalo jedino u ‘satnih 6 i 12 sati’. Ako je u ‘6 sati’ omjer bio 0/0, što je značilo 0 % Duha i 0 % Ega – kako je u ’12 sati’, ‘u podne’ (a možda je to ono slavno Nietzscheovo podne?) ili ‘u ponoć’ mogao značiti i 100 % Duha i 100 % Ega? Kako su Bog i Ništavilo mogli biti označeni jednakim položajem kazaljke? Kako su mogli biti jedno te isto?! Premda je neke svoje tajne otkrilo, očigledno, Kolo Duha Svijeta zadalo je i nove…
I sada sam stao u očekivanju da mi pokaže moju istinu, moj omjer imanja Duha/Ega u biću. Započelo se okretati, u prvom trenutku sporo, a onda sve brže i brže. Ponovno mi cijelo tijelo obli znoj… Nekoliko trenutaka kasnije, kazaljka se zaustavila i kodirana suština mog bića, mog omjera Duha/Ega, blenu na mene…
U duhu ovog vremena posvećenom oglašavanju, za kraj ovog posta, samo ću dopisati: informaciju o tome o kojem omjeru se točno radi, pronaći ćete na novoj stranici bloga: Koji omjer Duha/Ega nosite u sebi? 🙂
Veljača 2015.
Nedokučivo ‘lice’ Drugog: Duh i Ego (III. dio)
Jacques Derrida: PISANJE I RAZLIKA
Sve što u Duhu zamislim, dakle, produkt je svjetlosti ‘umnog sunca’, kojemu, naravno, ni Lévinas ne može umaći. Međutim, i to ne-ustrajavanje u dokučivanju i spoznavanju Drugog koje, po Lévinasu, nažalost, ne prakticiraju fenomenologija i ontologija (i zbog toga su za njega ‘metafizike nasilja’), samo je nova ideja/svjetlost u naravi istoga, starog ‘umnog sunca’. No ono što predstavlja relativnu novost u razmišljanju odnosi se na činjenicu da Lévinas, a zajedno s njim, čini se, i Derrida, pozivaju na razvrgavanje ‘tajnovitog saveza između Svjetlosti i Moći’. Nažalost, to su, prema mome mišljenju, učinili jednom, krajnje nevinom, ali, vrijeme će pokazati, možda ipak nespretnom mišlju, mišlju koja će, kao i desetke srodnih misli koje su u tom dobu nicale kao gljive poslije kiše, zadati kobni udarac zapadnoeuropskom mišljenju u prošlom stoljeću i prirediti pozornicu za divljanje jednog osobito bezduhovnog ‘ideala’ početkom ovog stoljeća, pored drugih – ideala okrenutosti Egu. Ta misao glasi:
Sve što mi je dano u svjetlosti izgleda kao da sam dao sâm sebi.
Osim što ćemo ustvrditi da se tu ponovno radi o onoj istoj vrsti ‘prevare’ kojom se razotkrilo da je u naravi našega uma ‘da hoće više no što može’ (Sloterdijk) i zbog koje je, po nekima, jedan modernizam bio primoran prepustiti mjesto postmodernizmu, uočimo zadah praznine i neke nove egzistencijalističke samoće koja na nas odatle vreba… Ali, ako se zadržimo u etičkim okvirima i malo bolje razmislimo, jedino u tom obliku, navedena misao osigurava da se u ime bilo kakve ‘svjetlosti’ (čitaj ideala, a tu mislimo i na ‘ekonomske ideale’ neoliberalističkog tipa, vjerske dogme, pa čak i ‘zdravorazumske’ znanstvene uvide) više ne može počiniti nikakvo nasilje. Ipak, zbog onog ‘izgleda’, teistima je ostavljena mogućnost da se iz vlastita uvjerenja mogu s olakšanjem osmjehnuti. U visokom stilu, podsjećajući na najbolje dane filozofskog mišljenja, Derrida zaključuje:
Borges je u pravu: „Možda je sveopća povijest tek povijest nekoliko metafora.“ Od tih nekoliko temeljnih metafora, svjetlost je samo jedan primjer, ali kakav! Tko će njome ovladati, tko će ikada izreći njezin smisao, a da prethodno ne bude njome izrečen?
Premda naoko slavodobitan, ovaj zaključak nije nam donio ničega dobrog u godinama koje su uslijedile. S neslućenih umnih visina, bili smo prisiljeni spustiti se dolje i gotovo priznati da je prosvjetiteljska filozofija na kraju porazila samu sebe. Tek što sam otkrio da se moje JA, u koje sam blesavo vjerovao, može preslikati na prapočelni Duh, da se mogu poistovjetiti s ‘umnim suncem’ koje je preslika usamljena Duha koji je ‘lebdio nad Vodama’ u trenucima prije stvaranja svijeta (u onom obliku u kojem ga znamo) i čije je porijeklo jedino može biti ne-prostornovremensko… Derrida me spušta na zemlju, mrtvo-hladno ukazujući mi da sam JA stvaratelj toga Duha, i potpuno je nevažno kojim ga slovima pišem… Jasno je da se s tim ne mogu pomiriti i da je došao čas u kojem ću svog učitelja ili prevladati ili napustiti.
Je li moguće živjeti i ne vjerovati u ništa, moji prosvjetitelji? Ako negdje još uvijek postoji kakva nova sudbina Magičara, onda bi se jedna mogla sastojati od toga da se prosvjetitelje privede stvarima duha, u religioznom smislu. Nihilizam se mora okončati, drugovi moji. Morate započeti ponovno vjerovati. Ne nužno u nekog današnjeg Boga, ali svakako u nešto duhovne prirode na kojemu i vama omražene religije počivaju… kako god to nazvali… Zašto? Pitate me zašto? Zato što nema ničeg paradoksalnijeg u današnjem društvu od prisvajanja Duha od strane onih koji drže samo do svog JA i koje prepoznajemo pod uglađenim imenom konzervativaca!
Jer, što će se dogoditi (a mnogi će se složiti da se već dogodilo), ako to, u dogledno vrijeme, ne učinimo? Što je alternativa?
Alternativa je povratak na početnu zagonetku, dihotomiju JA -SVIJET, ali sada s otvrdnutim i mrzovoljnim JA, bačenim-u-SVIJET JA, u njemu nezanimljivi SVIJET, bez ideala (i bez ideja), kojemu jedino on sâm (JA) može biti ideal. To je jednadžba života u sumornoj JA-zemlji, JA-landu. I u DRUGOM (ISTOM KAO JA) prepoznajem još jedan JA. Promatrat ću ga odsad samo kroz naočale svoga JA, ono što ja želim vjerojatno želi i on i obratno… Ja sam On, On je JA…
Mimo jezika, nasilja, totaliteta, beskonačnosti i sl. pojmova koji zaokupljaju Derridu dok je uronjen u čitanje Lévinasa (ipak, oni to cijelo vrijeme raspravljaju o mnogo čemu drugom), mi smo ostali zainteresirani samo za dvojicu igrača u našoj umnoj igri: sebe i Drugog. Nakon silnih i (ne)dopuštenih igara preslikavanja, našu temeljnu metafizičku dvojbu ponovno smo vratili u okvire dihotomije. I sada se pitamo, što nam taj ‘ogoljeni’ JA može reći o Drugom, bez upliva nečeg izvan sebe, a što ne predstavlja njega samog? Na ovom mjestu, Derrida prvi put napušta Lévinasa i otkriva nam na čemu to počiva naša samorazumljiva, ‘izvanreligiozna’ dihotomija JA-SVIJET kad jednom počnemo u nju vjerovati:
To da sam i ja esencijalno drugi od drugog, da to znam, neobično je simetrična činjenica, čiji se trag u Lévinasovim opisima nigdje ne pojavljuje. Bez te činjenice ne bih mogao željeti (ili) poštovati drugog u etičkoj [transcendenciji]…
I malo dalje:
…drugi je apsolutno drugi samo ako je ego, to jest na neki način isto što i ja.
Na ovaj način, postigli smo da prvi put vlastito biće započinjemo promišljati kao Ego, JA je Ego, pojedinačnost u cjelini. I jedini način da drugog poštujem jest u njegovu Egu. Ništa drugo mi nije preostalo nakon abdiciranja Svjetlosti s trona Duha Svijeta, nakon saznanja da sam sâm tu Svjetlost Uma iznjedrio u Svijet, ja kao Ego. Moje iskustvo svijeta samo je moje, bilo kakvo odnošenje spram znanja nemoguće je, i jedino simetrična spoznaja vlastite drugosti u očima drugog utemeljuje u meni jedini moral…
Eto do čega je dovela ta nes(p)retna misao koju pronalazimo u Pisanju i razlici na str. 97 u Šahinpašićevom izdanju (i nisam siguran je li postoji još koje u prijevodu na naš jezik?). Ipak, ono što me jedino može utješiti odnosi se na ‘Derridino dopuštenje’ odnosno mogućnost da ponovim simetriju u mišljenju. Nitko ne bi trebao osporiti nalaz da se spomenuta rečenica može pripisati koliko Duhu, toliko i Egu, jedinim igračima koji su ostali na pozornici ove kostimirane ljudske drame. Duh, za koji smo u konačnici otkrili da nije ništa drugo doli Cjelina prostornovremenske zbilje, a naročito to da je misao o toj Cjelini (odakle izvire porijeklo svih sestara duha), predak ‘nemislivog’ (nevažno je li se radi o Bogu, Bitku, Velikom Prasku ili nečemu četvrtom) i Ego, Pojedinačnost koja se treba odlučiti vjeruje li u pripadnost toj Cjelini (religiozni osjećaj) ili ne (pa ju izražava, kvazi-ostvaruje, sredstvima moći). Najzanimljiviji uvid, ipak, ostavio sam za kraj. Ma, koliko bio u stanju u svoje JA pripustiti Duha (kršćanstvu zahvaljujem na tom čudesnom glagolu) oslabivši Ego i obratno – ma koliko bio okrenut svome Egu istiskujući Duh iz sebe (manje sretan izraz) i tu dramu vidjeti da se događa i u DRUGOM (ISTOM KAO JA) – Duh se ne može svesti na Ego i obratno. U Derridinoj interpretaciji, koja će ga, u konačnici, odvesti do njegove slavne misli o jeziku, to zvuči ovako:
Ja i drugi [u novoj terminologiji – Duh i Ego, u različitim omjerima u Ja i drugom] ne dopuštaju da se nad njih nadvije, da ih totalizira pojam odnosa. Prije svega zato što se pojam (jezična tvar), uvijek dan drugome, ne može sklopiti nad drugim, shvatiti ga. Ta se dativna ili vokativna dimenzija jezika koja otvara izvorni smjer jezika, ne bi mogla bez nasilja shvatiti i preobraziti u akuzativnu ili atributivnu dimenziju objekta. Jezik, dakle, ne može totalizirati vlastitu mogućnost i u sebi shvatiti vlastito podrijetlo i svrhu. [kao izravna posljedica nemogućnosti svođenja Cjeline na Pojedinačnost i obratno]
U završnom dijelu ove igre uma, premda sam mislio da ga neće biti, još nam je preostalo baciti pogled na pozornicu na kojoj obitava naše današnje JA, od sredine druge polovine dvadesetog stoljeća – prepušteno samo sebi. Ja kao Ego gotovo da više ne primjećuje Duh (u nekom praktičnom smislu – njegovu mogućnost). Danas se nalazimo u novoj zemlji, koja je na jednak način stvarna ili nestvarna kao što je to bila bilo koja ‘zemlja umnog sunca’ – ona Svijeta Ideja, Carstva Nebeskog ili Plavog Noja, ali koja to još ne zna – zemlji Egolanda, u kojoj kao da živimo, a zapravo samo preživljavamo… [nastavit će se…]
Siječanj 2015.
Nedokučivo ‘lice’ Drugog: etička transcendencija (II. dio)
Jacques Derrida: PISANJE I RAZLIKA
‘Eshatološka dosjetka’ na kraju prošlog posta možda je tu samo kako bi nam ukazala na dubinu na koju se spustio Emmanuel Lévinas sa svojim ‘umnim suncem’, svojim mislima, a za njim i jedan od posljednjih velikih filozofa Zapada – Jacques Derrida; na čudnovatu, nedokučivu prirodu i iskustvo Drugoga. Duh ostaje bez riječi nad Vodom. Ona je tu pod njim, ali u isto vrijeme i beskrajno daleko. Na djelu su oduvijek: ‘apsolutna blizina i apsolutna udaljenost’.
Apsolutna drugost trenutaka, bez koje ne bi bilo vremena, ne može nastati – konstituirati se – u identitetu subjekta ili postojećeg. Ona vremenu dolazi preko Drugog.
Ovaj šokantan ‘ontologijski nalaz’ dovodi nas do ne manje šokantnoga ‘ontičkog pitanja’: je li vrijeme teklo prije ‘svjetlosnog’ (u našem slučaju) stvaranja svijeta? Očigledno, u tim ‘pra-trenucima’ Duh nije bio sâm. Kada bi, recimo, logiku spomenutog ‘ontologijskog nalaza’, po kojemu vrijeme osjećamo isključivo preko Drugoga, primijenili na hindusku religioznu tradiciju, došli bismo do sljedećeg zaključka: hindusko Jedno, dok je bilo Jedno, vrijeme nije poznavalo; nije ni moglo; tek kad se na tajnovit način podijelilo na Dva, poteklo je i samo vrijeme… U kršćanskoj tradiciji, pak, Bog je taj koji iz ničega stvara Nebo i Zemlju, što je, kako smo to i prije naglasili, filozofski neuporabljiva činjenica (zbog svoje inherentne dogmatičnosti). U kršćanskom stvaranju ne kaže se da je Bog iz sebe stvorio Nebo i Zemlju ili iz bilo čega drugog, što bi barem u natruhama dovelo do primisli o egzistenciji Pra-Jednog prije stvranja svijeta; ne. Božje stvaranje je silovit čin koje Boga i ‘njegovu dimenziju bivstvovanja’ u potpunosti ostavlja u tami, a sam čin stvaranja (prostora i vremena) misterijom nad misterijama… Prema pak najnovijim znanstvenim spekulacijama, predstavljenima u posebnom izdanju časopisa Scientific American posvećenom upravo temi prirode Vremena (A Matter of Time), vrijeme ne predstavlja fundamentalni gradivni blok svijeta već ‘izrasta’ s porastom skupa čestica koje su prisiljene zauzeti međusobni odnos. Na neki način, prema ovom tumačenju, jedna čestica drugoj otkucava njeno vrijeme… Zašto naglašavamo vrijeme? Zato što se vodimo pretpostavkom da bi temporalnost, kao evidentna činjenica u našemu, hipotetskomu procesu stvaranja svijeta (prvo je Duh ‘lebdio nad vodama’, onda ‘bi Svjetlost’, nakon čega se ukazao Svijet), mogla biti zastupljena i u ‘formuli’ Trojstva. Pitamo se: je li održiva eshatološka konstrukcija po kojoj je ‘najprije’ obitavao Duh, onda Otac, a zatim Sin? Možemo li nad njom meditirati, a da još uvijek budemo kršćani (ili vjernici bilo koje druge vjere) s obzirom da smo Boga Oca postavili na drugo mjesto vremenske skale? Njega, stvaratelja Svijeta? Ili je Božja uloga u svijetu u kojemu je vrijeme poteklo naprosto nevažna i sve Božje poslove na sebe može preuzeti njegov Duh?
Stoga, najprije se usredotočimo na ideju početka, čina stvaranja. Ako želimo biti pošteni u svom razmišljanju, ne možemo previdjeti da je ideja početka, ideja stvaranja svijeta, na svom početku… još samo ideja. Za Bibliju, to je bila ideja Boga, ali za Boga smo već naučili da nije prostornovremensko biće (čak ne možemo o njemu govoriti ni kao biću, upozorit će nas opravdano skolastici); za nas, to je bila ideja nikoga drugog doli ingenioznog Duha (kako našeg ‘pravremenskog’ predaka, tako i ovoga (duha) u nama koji piše i razumijeva ovaj tekst)…Ideje padaju na pamet jedino u vremenu, a’u društvu’ s Tamom, Bezdanom i Vodom nikome ne može na pamet pasti previše toga… No jedno stvaranje svijeta nije na odmet! Ali zašto ne bismo, uopće, pomjerili čin stvaranja svijeta s pustih Neba i Zemlje na trenutak kad je tek stvorena Svjetlost a za njom i čitav Svijet…? Odatle, preslikati Boga na Svjetlost, a njegova sina na Svijet, čini se logičnim izborom, čak i za jednog filozofa. Čitav Svijet jest najprije onaj Drugi u našim očima. Bogu preostaje samo očinska odgovornost za stvoreno…
Tako sam razmišljao sve do trenutka dok u u igru (uma) nisam uveo DRUGOG (ISTOG KAO JA). Prije toga, odnos prema Bogu Ocu nije mi se činio problematičnim, postojao ili ne postojao, stvari ostaju iste… Imate jednu dvojbu koju za života ne morate razriješiti. Svejedno je li stvoritelj Bog ili Veliki Prasak; imate molitve, imate znanstvene metode – poslužite se. Ono što nas istinski muči, dakle, ne bi trebalo više biti pitanje postoji li Bog ili ne, ili je li svijet stvoren ili je oduvijek bio, nego… kako živjeti (na ovom ubogom planetu) dok ste živi…
…lišiti se drugog (ne nekim odvajanjem… što upravo znači odnositi se prema njemu, poštovati ga, nego ignorirajući ga, to jest spoznavajući ga, identificirajući ga, asimilirajući ga), lišiti se drugog znači zatvoriti se u samoću (lošu samoću postojanosti i samoidentiteta) i potisnuti etičku transcedenciju.
Ovdje se nalazi ključ naše eshatološke komutacije. Dakle, potreban nam je netko tko će pokazati kako živjeti… Možemo li ga prepoznati u DRUGOM (ISTOM KAO JA) o kojemu ćemo se odnositi upravo onako kako se ON najprije bude odnosio prema nama?
Prethodno, pokazali smo da laički pokušaj preslikavanja ‘trojstva’ JA – SVIJET – DRUGI (ISTI KAO JA) na konstituente kršćanskog Trojstva ne može teći glatko. Međutim, ništa nas neće koštati ako se pozovemo na nikad dokazano, ali ni opovrgnuto, načelo nespoznatljivosti ‘stvari po sebi’ koje je ugrađeno u temelje funkcioniranja našega ‘umnog sunca’ (kršćani će se na ovom mjestu prisjetiti Stabla Spoznaje, a filozofi Immanuela Kanta): pored DRUGOGA (kako tvrdi Lévinas) i Boga (što se dade iščitati iz Biblije, „ja sam onaj koji jesam“), nespoznatljiv ‘po sebi’ mora biti i sâm SVIJET koji nas okružuje (premda će fizičari još dugo lomiti zube na ovom uvidu). Stoga, ništa nas ne sprječava da zamijenimo uloge, i da Boga preslikamo na SVIJET! Svjetlost i Svijet neka budu Jedno – Bog Otac… (što, zapravo, i nije daleko od nalaza jedne druge igre uma, koju smo nedavno proveli)
Što nam preostaje? Božji Sin kao utjelovljenje DUGOGA (ISTOG KAO JA!), kao djelić svjetlosti koja se smilovala i spustila na onoga što je zarobljen u solilokviju uma. Božji Sin kao onaj koji je došao pokazati kako živjeti na ovom ubogom planetu (samo preuzimam Nietzscheove riječi iz Antikrista), a Derridinim riječima: kao onaj koji ljudima otkriva kako etički transcendirati. Istinska vrijednost kršćanskog nauka, tako, u potpunosti se razotkriva u načinu života Isusa Krista. Jedino to možemo učiniti s DRUGIM – pomagati mu, solidarizirati se s njim, nikako – posjedovati ga, spoznavati ili dokučiti.
Da se drugo može posjedovati, dokučiti, spoznati, ono ne bi bilo drugo. Posjedovati, spoznati, dokučiti, sinonimi su moći. (Vrijeme i drugo, E. Lévinas)
Na ovom mjestu, uputimo na izjavu koja će se morati duboko urezati u dušu čovječanstva u dvadeset i prvom stoljeću, ako želi preživjeti:
„Ovdje smo kako bismo jedni drugima pomogli izdržati sve ovo, što god da to jest“.
(Marc Vonnegut, sin pisca Kurta Vonneguta)
U ovoj izjavi (zapravo, radi se o jednoj rečenici iz pisma ocu) čini se da je etička transcendencija, na koju se poziva Derrida, pronašla svoj puni izraz. Pitanje porijekla postaje nevažno („što god da to jest“ čitamo kao „postajao Bog ili ne“), dok istodobno i altruizam i filantropija ostaju bez teorije; osim toga, čak se ni jedan humanizam ne može tako lako dovesti u vezu s ovom vrstom pomaganja; „jedni drugima“ može se odnositi i na životinje, biljke, bilo što. S ovom mišlju, teorijski ćorsokak stići će i ideje mizantropije, privatnog vlasništva, čak, vjerujemo, i volje za moći… sve ih tamo mora odvesti ova nova svjetlost umnog sunca, svjetlost čije konture, istina, tek trebamo iz-fokusirati slijedeći Lévinasa i Derridu… [nastavit će se…]
O Duhu i njegovim Moćima 