Travanj 2014.
Ima li smisla govoriti o postojanju…? (dnevničko-esejistička verzija)
Zvonimir Šikić: FILOZOFIJA MATEMATIKE
Toliko puta sam na blogu pisao o filozofiji, umjetnosti, religiji, znanosti… kao da ‘one’ stvarno postoje… kao da su nešto na što svakako trebamo obratiti pažnju i utrošiti svoje vrijeme… a sada vam moram reći da ne postoje i da nikada nisu postojale… Smijete se… Nakon toliko postova koje je objavio na blogu naziva O duhu i njegovim moćima, implicitno i eksplicitno ih posvećujući tim sestrama duha, kako ih od milja voli nazivati, on sada trubi da one zapravo ne postoje… Da, upravo to tvrdim! Postoji, recimo, ‘okus kiše’, kako je to nedavno lijepo napisao jedan bloger, ali ne postoji nešto kao umjetnost. Postoje nerazumni strah od budućnosti i naša nejasna sjećanja, ali ne postoji nešto kao što je filozofija… Postoji čak i onaj stanoviti osjećaj za smisao u našoj glavi koji dolazi s našim mozgom i svim neuronima u njemu, ali ne postoji religija, pogotovo ne ona koja se poziva na Boga koji je ‘na našu sliku i priliku’ (iako, moram priznati da se radi o ‘dobroj fori’, čitaj domišljatosti). Ne može postojati ni znanost, već samo naša vjera u zabludu da postoji ono unutarnje čemu smo bliže i ono vanjsko koje je navodno drugačije od nas… Shvaćate, kad pojmimo stvarnost gubimo je iz vida… Sve Može Postojati… i ne mora postojati. Možemo se i samo gubiti u elektromagnetskim valovima kojima je optočena naša stvarnost, poigravati se beskrajnim umanjivanjima i uvećavanjima prostora, zamišljati bilo što i sve bi opet bilo na svom mjestu… Sve, uistinu, može i… ne mora postojati.
U vrijeme ubrzanog izvođenja temelja matematike ‘na čistac’ (koje će se svejedno pokazati uzaludnim) tijekom 19. i 20. stoljeća, u jednom trenutku pojavilo se i jedno alternativno gledište koje se u osnovi suprotstavilo načinu na koji su mnogi matematičari željeli matematici uspostaviti čvrste temelje. U to vrijeme, pokušaj uspostave temelja matematike proživljavao je svoju najveću krizu. Nakon ukopavanja istih oko pojma prirodnog broja tijekom 19. stoljeća, ubrzo se izišlo iz rova, te se spremao pokušaj njihovog izvođenja iz logike (G. Frege, B. Russell). Nažalost, i taj pokušaj, kao i pokušaj ‘metamatematičara’ Hilberta, neslavno je završio nakon što su se 1931. pojavili, u logičkom smislu, zastrašujuće-razorni Gödelovi teoremi. Poput dva crna vraga pomeli su ono ‘lijepo’ i ‘dobro’ iz matematike, a tu u prvom redu mislim na onu, svima dragu, ‘matematičku gospodu’ – Potpunost i Konzistentnost. Matematika je ponovno dovedena u škripac. I ubrzo nakon toga, lijen sam da istražujem, ali definitivno u godinama prije, za vrijeme ili nakon II. Svjetskog rata, pojavilo se gledište koje je zadalo udarac uobičajenom, logičkom, svakodnevnom mišljenju. Napola nevino, napola pakosno, izjavilo je da je matematika možda samo jedna vrsta igre našeg uma. Gledište je pripadalo skupini matematičara koji su sebe nazivali konstruktivistima, a čitav pokret ubrzo dobio je naziv konstruktivizam. Ta bahata skupina konstruktivističkih matematičara drznula se, eto, blasfemiti, takoreći, sam bitak. Ipak, prije nego što zatvorite tab vašeg preglednika i izgubite se u bespućima interneta u beskrajnom ‘fejsbuk lajkanju’ ili škrabanju komentara, nastojat ću vam zadržati pažnju i vrlo kratko, uz pomoć navoda iz knjige Zvonimira Šikića, predstaviti srž konstruktivističkog mišljenja koje smatram važnim.
Matematička spoznaja je ona spoznaja koja je moguća bez ontološkog obvezivanja, [tvrde konstruktivisti]. Ontološko obvezivanje – tu se misli da se u odgovoru na pitanje utvrdi da ono o čemu je riječ jest [da postoji] i da se, nadalje, utvrdi što jest to što jest.
Konstruktivisti smatraju da to naprosto nije potrebno.
Predmet matematike nisu brojevi, nego uloge brojeva u brojanju (odatle i zbrajanju, oduzimanju itd.). Bilo što, što jest – može biti brojka odnosno nositelj uloge. Same brojke odnosno nositelji uloga opiru se ontološkom pritisku svojom proizvoljnošću. Same uloge određene su transformacijskim pravilima koje određuju kako se brojke zbrajaju i sl. Pravila imaju normativni, a ne deskriptivni karakter…
Ako još uvijek niste ‘zavedeni’ ovim načinom razmišljanja, poslušajte riječi jednog konstruktiviste osobno, Reubena Louisa Goodsteina koji će vam podastrijeti svoj prijedlog prima causa-e ljudskog bivanja u duhu te tako, po mom mišljenju, na najbolji mogući način anticipirati konstruktivističku misao:
Ima li smisla govoriti o postojanju šahovskog kralja? … U stvarnome svijetu sigurno nema objekta na koji bismo mogli ukazati i reći da je on šahovski kralj… isto tako, nijedan komad iz skupa šahovskih figura nije, u tom smislu, šahovski kralj, jer komad drveta ili metala može biti izgubljen ili nađen, ali ne i šahovski kralj. Kada određeni komad drveta u određenoj igri nazovemo šahovskim kraljem, mi dajemo tom konkretnom objektu, kao glumcu, jednu ulogu… ovu smo ulogu mogli dati i nekoj drugoj figuri ili komadu ugljena… Figura o kojoj je riječ, samo je znak za kralja, ne i sam kralj. Kazujući da je nešto znak nečega, dakako, da izbjegavamo pitanje o postojanju…
Ne znam zašto, možda je to za njega bilo jednostavno prerano, jer… ipak, radi se o sredini 20. stoljeća, ali izgleda da se Goodstein nije mogao tako lako odreći pitanja o postojanju (kao što ga se, bez većih problema, dvadesetak godina kasnije, odrekao Derrida):
Možda moramo umjesto pitanja o postojanju šahovskog kralja postaviti pitanje o postojanju šaha… Okrenemo li se sada od šaha aritmetici [matematici], vidimo da odgovor na pitanje postoji li broj dva glasi: broj dva je jedna od uloga koju igraju znakovi u aritmetici, i pravo pitanje nije postoji li broj dva, nego postoji li aritmetika [matematika].
Prenesemo li ovaj način umovanja na priču s početka ovog teksta, na pitanje o postojanju religije, umjetnosti, filozofije i znanosti – onda znamo s čime imamo posla – jedino i isključivo, sa svojevrsnim igrama našeg uma, poput matematike, koje na čudesan način iskazuju našu ljudskost (suprotno Goodsteinovom uvjerenju, smatram da nema potrebe postaviti čak ni pitanje postoji li matematika). Ne ljudskost u smislu dobrog, lijepog, humanog… ljudskost, u smislu da smo ljudi, a ne šišmiši; dakle, ništa posebno. Zbog tih igara umjetnost može biti sve, filozofija može biti sve, religija i znanost mogu biti sve! A zbog svega toga i u jeziku možemo biti slobodni kao što smo to u mišljenju… Jedino ograničenje je ono što nazivam istinom našeg bića… Ne možemo pisati o nečemu, ili bilo što drugo činiti, ako to nemamo u sebi, ili ne nosimo unutar sebe… To je valjda jedino valjano ograničenje…
Listopad 2013.
Filozofija vremena danas
Michael J. Loux: METAFIZIKA / Narav vremena
Recite mi, zar vas ovaj čarobni uvod u jesen ne inspirira da razmišljate o filozofiji vremena? Tko bi rekao, s naše strane, nesvjesni modernih filozofskih struja, da u ostatku porozne bačve filozofske metafizike danas glavnu ulogu ima filozofija vremena…
Knjigu “Metafizika” autora Michaela J. Louxa kupio sam na posljednjem sajmu Interliber za nevjerojatnih 10 kuna. Ta činjenica najbolje prikazuje trenutačni status metafizike i svega ‘metafizičkog’ u svijetu. Interesantno, ni po toj cijeni je ne bih kupio da mi poglavlje naslovljeno ‘Priroda vremena’ nije privuklo pažnju u posljednji tren. I brzo sam otkrio: krajem dvadesetog i na početku dvadeset i prvog stoljeća, postojali su filozofi koje je mučilo isto vječno pitanje – što je vrijeme. Nevjerojatno, pomislih u svom snažnom uzbuđenju. Iako sam skeptičan prema bilo kojoj vrsti metafizičkog razmišljanja danas, u srcu sam ostao čovjek koji je duboko sklon apstraktnom mišljenju. A vrijeme… to neuhvatljivo, apstraktno dijete filozofske metafizike… i mistike… uvijek je usmjeravalo moje misli prema jedinstvenom, spekulativnom načinu razmišljanja. U tom trenutku, s nostalgijom sam se sjetio Svetog Augustina, Heideggera, Nietzschea… svih onih filozofa koji su se bavili ovim pitanjem i usput stvarali grandiozne ideje o univerzalnoj stvarnosti, koje su me često opijale mjesecima…
Sve u svemu, filozof J. M. E. McTaggart, iako možda neznatan za neke (za većinu filozofa svakako nije), još na početku dvadesetog stoljeća nastojao je dokazati da je vrijeme neodređeno, koristeći pritom fascinantnu ideju. No, ono što mi je zaokupilo pažnju nije bila McTaggartova zaključna misao (o kojoj će riječi biti kasnije), već način na koji ju je formulirao. Uključio je dva, na prvi pogled, potpuno nova elementa u raspravu o suštini vremena – A i B vremenski niz. Oba se odnose na naš, ljudski doživljaj vremena. A-niz se odnosi na naše iskustvo vremena kada ga percipiramo kroz prošlost, sadašnjost i budućnost, dok B-niz uključuje naš doživljaj vremena kada izjavimo da se nešto dogodilo prije ili poslije nečega drugoga. Iako McTaggart nije rekao ništa što već nismo znali o našem doživljaju vremena, ipak je važno primijetiti da je kreirao dva nova izraza koja jezično, semantički, na koji god način, olakšavaju uspostavljanje poveznica među njima. Zahvaljujući tome, McTaggart će, bez oklijevanja, u tradiciji visoko apstraktnog filozofskog izričaja, utvrditi da je vrijeme definirano pretpostavkom da B-niz podrazumijeva A-niz, te da je A-niz u svojoj suštini proturječan. Naravno, svoje tvrdnje će potom poduprijeti nizom argumenata, razloga, uvida, i slično, što je uobičajeno za svaku filozofsku raspravu, ali premašuje opseg ovog teksta. U tom kontekstu, upućujem vas na knjigu Michaela J. Louxa gdje su svi ti aspekti eksplicitno izraženi.
Ono što mi, kao i svim drugim ‘neposlušnim’ književnicima, više od svega privlači pažnju nije slušati još jedan od milijuna odgovora na poslovično ‘neodgovorljivo’ filozofsko pitanje Što je vrijeme?, već razmišljanje o tome što se dalje razvijalo na filozofskoj sceni tog doba. U duhu tipičnoj za filozofiju, ostali su filozofi, izazvani McTaggartovom misaonom ‘provokacijom’ o najneodgovorljivijem filozofskom pitanju ikada, svim svojim mentalnim naporima pokušali opovrgnuti jednu od dvije McTaggartove teze. Tako su nastale nove generacije filozofa! Konkretno, oni filozofi koji su osporavali tvrdnju da B-niz podrazumijeva A-niz zaradili su sebi naziv B-teoretičara, a oni kojima nije bio prihvatljiv stav da je A-niz u svojoj suštini proturječan – postali su A-teoretičari! Osim što su se suprotstavljali McTaggartovim argumentima, A- i B-teoretičari uspjeli su započeti raspravu i među sobom.
(Naravno, ova rasprava se ‘prelila’ i u naše vrijeme; na primjer, Brian Greene, fizičar i kozmolog koji se često spominje na ovom blogu i zagovornik teorije struna, deklarirani je B-teoretičar; uvjeren je da prošlost, sadašnjost i budućnost – svi ‘istovremeno’ postoje; pravo uzevši, ako vjerujete u točnost teorije relativnosti, onda nužno pripadate B-teoretičarima; a o aspektima A- i B teorije svakako ću pisati nekom drugom prilikom.)
Iskreno, nevažno mi je što iz navedenog MacTaggart ili bilo koji A i B-teoretičar zaključuje… koliko to da je stvorena nova ‘tapiserija’ ljudskog mišljenja na kojoj će se misli nove generacije filozofa po pitanju biti vremena odražavati na sebi svojstven način. Što je visoka misao ako ne ona koja stvara pozornicu za druga mišljenja, koja je i u filozofiji samo pitanje, i koja, makar to paradoksalno zvučalo, uspješno i zasvagda prikriva istinu. Takva je, po mom mišljenju i MacTaggartova misao… ali i svaka druga vrijedna ljudska misao.
Filozofima svaki komentar na ovaj post strogo zabranjujem! 🙂
Rujan 2013.
Čovjek i tehnika: svećenici stroja
Oswald Spengler: ČOVJEK I TEHNIKA
Na početku svake razvijene kulture stvaraju se dva prastaleža – plemstvo i svećenstvo – kao počeci svakog društva, piše Spengler u jednom od posljednjih poglavlja svoje knjige. U faustovskoj, Zapadnoj kulturi radi se o, kako ih on naziva – vikinzima krvi i vikinzima duha.
Plemić – ratnik i pustolov živi u svijetu činjenica, a svećenik – učenjak i filozof u svom svijetu istine. Jedan trpi sudbinu ili je i sam sudbina, a drugi razmišlja o uzrocima. Onaj hoće staviti duh u službu nekoga jakog života, a ovaj svoj život ulaže u službu duha.
Pridodat ćemo, ovaj drugi ne samo da razmišlja o uzorcima nego osmišljava cjelokupnu pozornicu na kojoj se odigrava ta tragedija s čovječanstvom, dok onaj prvi u njoj ponosno nastupa… Tehnika se tu javlja kao scenografija koja nudi najveći broj mogućnosti za uređivanje pozornice… Nekad smo imali pećine i nastambe na drvetu, danas imamo kuće na kat i nebodere, nekad smo se u čoporu gurali oko zapaljene vatre ispred pećine, danas se dosađujemo ispred televizora sami u svom stanu. Scenografija se mijenja tajanstvenim uplivom moćnih misli vikinga duha… i toj se promjeni odmah prilagođavaju i vikinzi krvi…
Uzmimo, recimo, jedno sveučilište ili fakultet. Što može biti jedno sveučilište ako ne pozornica na kojoj se neprestano odvija borba ‘akademskog plemstva’ oko vlasti i položaja. Samo sveučilište, njegovu ideju, ‘akademsko plemstvo’ neće dovoditi u pitanje. Njegova pozornica im je, nekom hudom zamisli jednog vikinga duha, postavljena nekad davno, kao što im je odmah ‘postavljena’ i njegova funkcija – da stvara i prenosi znanje. Kao što im je nekada davno bila ‘postavljena’ vlažna pećina, gladni vukovi ispred nje, i snažne toljage među prstima koje su ih od njih trebale obraniti, tako je danas postavljena i scenografija sveučilišta sa svom zapetljanom procedurom napredovanja u zvanju i izbora na upravljačka mjesta rektora i prorektora, dekana i prodekana. Plemstvo uvijek ostaje plemstvo, i u akademskom ruhu, uvijek će se boriti za sebe i svoje interese. Svećenstvo ostaje svećenstvo i s akademskom kapom na glavi, nikada neće sudjelovati u borbi, tzv. ‘radu’ sveučilišta već samo u njegovu stvarnom preoblikovanju…
Tako odgovornost za sumanuti razvoj tehnike ne možemo pripisati vikinzima krvi, običnim ljudima kojima je stalo samo do moći i vlastite slave. Oni bi se za nju borili i u puno skromnijim uvjetima. Tehničko mišljenje je ono mišljenje koje je odgovorno za nezaustavljiv i neprestan razvoj priručnih sredstava, za ideju napretka, i nove otuđene pozornice ljudske drame…
Pronalazak stroja Spengler naziva’najlukavijim mogućim oružjem protiv prirode’… Pompozna je to najava kraja razvoja tehnike u cjelini. Rad je oduvijek bio prokletstvo, kako to uostalom ‘prikazuje pripovijest na početku Biblije’. Zašto ga onda za nas ne bi obavljali strojevi, morale su pomisliti duhovne grabežljive zvijeri faustovske kulture prije nego li će svoj zahtjev uobličiti u još strahotniji oblik: samu prirodu upregnuti u svoj jaram da bi povećala čovjekovu snagu i za nj obavljala ropske poslove! Znanstvenim rječnikom, čovječanstvu je po prvi puta na um pala ideja perpetum mobilea, stroja-svijeta koji sam sebe pokreće, kao što to čini pravi svijet, ali koji, za razliku od pravog svijeta, isključivo sluša čovjekove naredbe. Međutim, paradoksalno, napominje Spengler, čak i u slučaju perpetum mobilea ‘ne ušteđuje se nikakav ljudski rad’.
Broj potrebnih ruku raste s brojem strojeva jer tehnička raskoš povećava svaku drugu vrstu raskoši i jer umjetniji život postaje sve umjetniji.
Kako se dogodilo pa da čovjek, ta s moći neumjereno opijena životinja, postane sluga tehnici i njezinu pandanu – stroju, Spengler, međutim, ne objašnjava na razvidan način. Ako to i pokušava, koristi još jednu ljudsku podjelu, trubi o nekakvom nerazumijevanju između ‘vođa’ (koji rad osmišljavaju) i ‘vođenih’ (koji osmišljeno trebaju sprovesti u djelo) koju više ne možemo razumjeti. Neprijeporno, tvrdi on, kako je razlika između ‘vođe’ i ‘vođenih’ oduvijek postojala i kako se dugo vremena poštivala, međutim, već kod velikih gradnji u Starom Egiptu pojedini radnici nisu shvaćali ni cilj ni svrhu čitavog postupka te je ‘opasno porasla duhovna napetost’ između jednih i drugih… Ali ako su pojedini radnici već tada shvaćali ono što se nama današnjima čini poprilično razumnim – da ne budu dobrovoljni robovi mahnitih gospodara – što činiti s preostalom poviješću u kojoj je tu razliku još manje uputno spominjati… Tu Spenglera nitko ne razumije i na ovom mjestu on nam ostaje velikim dužnikom. Tek stidljivo, iz odlomka na str. 51. Lausovog izdanja, na nas proviruje rečenica u kojoj se kaže ‘da neobuzdano ljudsko mišljenje više ne može shvatiti svoje posljedice’…
Gospodar svijeta postaje robom stroja koji nas sve, bez iznimke – htjeli mi to priznati ili ne – prisiljava na hod njegovim putem. Palog pobjednika bijesna zaprega vuče u smrt.
Sve što je organsko podliježe organizaciji. Umjetni svijet prodire i truje ga. Sama je civilizacija postala strojem; ona funkcionira, ili pokušava funkcionirati poput stroja. Mislimo samo u kategorijama konjskih snaga; ne gledamo neki vodopad, a da ga u mislima ne pretvaramo u električnu energiju…
U konfuznom kraju knjige, koji će neke vidovnjake možda podsjetiti na kraj čovječanstva u cjelini ako ga takvog vide u budućnosti, izmjenjuju se moralni zahtjevi za prihvaćanjem sudbine i teške optužbe na račun današnjih duhovnih ‘vođa’. Sudbina je neumitna i mora se dovršiti; takav pošten kraj jedino je što se čovjeku ne može oduzeti. S druge strane, ‘vođe’ se optužuje da su zasićene tehnikom te da pred njom namjerno uzmiču. Optužuje ih se i zbog ustupanja ‘specifikacije tehnike’ ‘obojenima’ koji će je samo iskoristiti kao oružje u borbi protiv faustovskog čovjeka… Sve velike ideje tako završavaju u jarmu velikog uma koji ne prihvaća da je svoje najbolje već dao od sebe.
Vođe ‘po rođenju’ počinju bježati pred strojem… Uskoro će na raspolaganju biti još samo drugorazredni talenti, ostaci ‘velikih vremena’…
Upravo jaki i stvaralački talenti okreću se od praktičnih problema i znanosti prema čistoj spekulaciji…
Umjesto da najveće blago ‘bijelih’ naroda – tehničko znanje – bude tajna, ono se hvalisavo pokazivalo cijelom svijetu…
Onda se najavljuje kraj, u tipično dramatičnom spenglerovskom duhu, upotrebljavaju se modernističke sintagme – samo sanjalice vjeruju u izlaze: optimizam znači kukavičluk – koje su u njegovo vrijeme valjda trebale zastrašiti, dok u našem pobuđuju samo uzdah nostalgije za takvim mišljenjem…
Ova tehnika stroja ima svoj kraj zajedno s faustovskim čovjekom i jednog će dana biti uništena i zaboravljena… Ona će biti izjedena iznutra kao i svi veliki oblici kulture. Kada i na koji način? – ne znamo.
Jesmo li mogli utjecati na svoju sudbinu? Možda. Doduše, sve ovo bilo je samo mišljenje jednog čovjeka… kako bi kazao Derrida, premda – posebnog, drugačijeg… štoviše, ubojite filozofske mašine per se – kojoj kao da je pošlo za rukom kroz vlastitu misao samu sebe sagledati… Ako vas takva vrst mišljenja diže i ispunjava ispunila je svoju zadaću. Nije važno je li istinita ili ne. Ionako, istina je uvijek na pola puta. Važno je da ste sada smireniji i spremniji u sebi uzgojiti onu jednu… svoju misao… za vlastitu crkvu… i svećenstvo duha… i koliko budete u prilici, manje tehničku… (kraj)
Kolovoz 2013.
Čovjek i tehnika: kako je došlo do podjele na stvaralačke i ‘nestvaralačke’ ljude
Oswald Spengler: ČOVJEK I TEHNIKA
Nikada neću zaboraviti odgovor Martina Heideggera u svezi tehnike novinaru Spiegela u čuvenom intervjuu danom 1966:
NOVINAR: Ta, sve funkcionira. A gradi se sve više elektrana. Marljivo se proizvodi. Ljudi su u visoko tehnificiranom dijelu zemlje dobro zbrinuti. Živimo u blagostanju. Što tu zapravo nedostaje?
HEIDEGGER: Sve funkcionira. To je upravo ono strašno (das Unheimliche), da to funkcionira, te da funkcioniranje sve više goni k daljnjem funkcioniranju i da tehnika čovjeka sve više čupa iz zemlje i raskorjenjuje.
Upravo tom raskorijenjivanju, čini mi se, imao sam prilike svjedočiti za vrijeme nedavnog posjeta jednom sjevernobosanskom selu. Osim ratom, selo je danas raskorijenjeno i mehanizacijom koja preplavljuje preostala dvorišta. Današnji je seljak tehnokrat koji se po njivama voza u svom džipu. Osim traktora i kombajna, on danas posjeduje kosilice i kopačice, tanjurače i zubače, čak i stroj za automatsko branje voća. Seljaku se strojevi ne isplate ako minimalno nema sto hektara zemlje. Kad bi svaki seljak imao sto hektara zemlje bio bi sam za sebe svoje selo. Postavlja se pitanje kada bi se stigao vidjeti s drugim seljakom?
Pokazuju mi gaj, mjesto na zavoju puta omeđeno prastarim bosanskim hrastovima na kojem su seljani nekad igrali kola nakon što bi završili s poljodjelskim poslovima. Mjesto je danas zaraslo. Seoskog života u kojem se predvečer igraju kola već odavno nema. Seljanin koji je ostao tu živjeti mogao bi ga iskoristiti tek kao vozni park za svoje skupe poljodjelske strojeve…
Doba tehnike Heidegger određuje kao “tek započinjuće”. Raskorijenjivanje i pustošenje nisu na svom kraju, već na svom početku. Na mjesto filozofije, po njemu, zasjesti će kibernetika – tajnovito vrelo jednoga drugog načina mišljenja. I bez obzira na to što kibernetika u međuvremenu nije preživjela, zamijenjena je tek naoko drugim ‘znanostima’ informatike i računalstva, jasno je na što je Heidegger mislio. Bit tehnike je, međutim, kaže on, još uvijek nemišljena. Na tu ‘nemišljenost’ biti tehnike mi danas možemo samo pomišljati; možda je čak o njoj najbolje šutjeti jer je:
Za nas današnje … veličina onoga što se ima misliti prevelika.
Moć ruke, za koju je u prvom dijelu ovog ogleda pokazano da je usko povezana s postankom čovjeka, tehnička je moć. Sva moć nad prirodom, životinjama i drugim ljudima tehničkog je karaktera. Tehnika je čovjeku omogućila jedan drugačiji pogled na stvarnost. Omogućila mu je slobodu. Međutim, priroda je jača i čovjek koji se priklanja tehnici nužno mora tragično završiti.
Oružje svih grabežljivih zvijeri je prirodno, samo čovjekova naoružana ruka – s umjetno usavršenim, promišljenim i izabranim oružjem – nije prirodna. Ovdje se javlja “umjetnost” kao protupojam prirodi. Svaki čovjekov tehnički postupak je umjetnost i uvijek se tako nazivao; umjetnost strijeljanja lukom i jahanja kao i umjetnost ratovanja [itd.] … Svako je ljudsko djelo umjetno, protuprirodno, počev od paljenja vatre pa sve do onoga što u razvijenim kulturama označavamo pravim umjetničkim djelima.
Ne znamo koliko je trajalo razdoblje naoružane ruke, tj. otkada postoji čovjek… Ne radi se o milijunima, čak ni o više stotina tisuća godina; no ipak, moralo je proteći više tisućljeća.
Po Spengleru, drugi stadij prožimanja čovjeka i tehnike karakterizira poduzetništvo. Ljudi se započinju udruživati, pojavljuju se tragovi obrade tla i gonjenja stoke, gradnje koliba i putova. Zanimljivo je da Spengler ovu novu mutaciju čovječanstva vrlo precizno vremenski smješta u “peto tisućljeće prije Krista” – samo dva stoljeća prije pojave prvih velikih kultura Egipta i Mezopotamije. Ponovimo, do tada je svaki čovjek živio svoj život, sam je izrađivao svoje oružje i nije trebao drugoga. Odjednom, to se dramatično mijenja!
Dolazi do pojave govora…
…oblikovanja vrsta riječi na temelju praktičnih, a ne teorijskih ciljeva. Teorijsko razmišljanje nema gotovo nikakva udjela u postanku rečeničnog govora. Svaki je govor praktične prirode i polazi od ‘mišljenja ruke’.
Za potrebe gradnje koliba i putova ljudi su se trebali sporazumjeti. Zapravo, s govorom na scenu stupa…
… mišljenje, duh, razum, ili kako god se to želi nazvati.
Na ovom mjestu, međutim, Spenglerov aristokratski prezir spram masa odveć dolazi do izražaja. On se na mase obrušava, kazali bi, gore od Nietzchea, tumačeći povijesnu ulogu masa na jedan doista upitan, iskrivljen način a koji će poslužiti njegovim kritičarima da mu pripišu kako je za propast Zapada optužio “neobrazovanost masa”.
Naime, s pojavom duha, Spengler je čovječanstvo podijelio na dvije vrste ljudi – stvaralačke i ‘nestvaralačke’ – na umjetnike i one koji su sačinjavali masu.
Kod svakog se naime postupka može razlikovati zamišljanje i izvedba… [odatle] … Postoji rad vođe i rad izvođača… tako postoje oni koji po prirodi zapovijedaju i oni koji slušaju… stvaralačka djelatnost kao nužnog pratioca ima rad ‘nestvaralačkih’ ljudi.
Jasno je da Spengler pretjeruje. Svaki čovjek je u sebi umjetnik, istina, koliko mu to prilike dopuste i koliko to on sâm sebi dopusti. S druge strane, rijetko su istinski stvaratelji bili i ti koji su zapovijedali… Tome nas je nebrojeno puta učila povijest, svejedno radi li se tu o povijesti koja se oslanja na ‘prevaziđenu’ podjelu na Stari, Srednji i Novi vijek, ili onu koja historiju čovječanstva tumači kroz postanak, razvoj i propast divovskih kultura Egipta, Mezopotamije, Stare Grčke, Arabije, Kine, Asteka, Inka i Zapada. Prije bi se moglo reći da se na sceni pojavio treći tip ljudi koji su ‘krasile’ osobine izvanrednog snalaženja u društvenim odnosima s naglaskom na bezočno manipuliranje ljudima (kako samim stvarateljima tako i onima koji to nisu bili), i čije je zlatno doba zapravo bilo svako civilizacijsko doba (pogotovo zlurado tu mislim na ovo današnje doba). Ipak, s izvanrednim talentom za ‘poetskidramatično’ izražavanje teških i upitnih stvari Spengler će svoju misao dovršiti na sebi svojstven način:
Prezir s visine gleda dolje, dok obrnuto zavist odozdo škilji prema gore. To su svjetsko-povijesni osjećaji čovječanstva koje je organizirano u države i staleže, a čiji miroljubivi primjerci nemoćno tresu rešetkama kaveza koji ih sve zajedno zatvara… Ima smisla poštivati ili prezirati ovu činjenicu, no nemoguće je promijeniti je; čovjekova je sudbina u toku i mora se dovršiti.
…uključujući, u svoj tekst, na ovaj način, i svoj vlastiti prezir. Ipak recite, kojem je stvaratelju pošlo za rukom baš u svim slučajevima tomu se oduprijeti? (nastavit će se…)
Srpanj 2013.
Čovjek i tehnika: moć ruke
Oswald Spengler: ČOVJEK I TEHNIKA
Jedna od tri glavne teme mog romana je tehnika. Bolje rečeno – svojevrsno pustošenje tehnike (kako) ‘čovjekovom nutrinom’ tako i ‘izvanjskošću svijeta’. Preostale dvije su kapitalizam i mediji (netko bi ih, shodno analogiji, zlurado preimenovao u ‘pustošenje kapitalizma’ i ‘pustošenje medija’ ovim vremenom i vjerojatno ne bi bio daleko od istine!). Ako malo bolje razmislite, svaki ozbiljan pisac danas (a tu više ne računam sebe) u svojim romanima bavit će se više-manje, nužno ovim trima temama. Ne možete ih danas izbjeći ako vama teče krv pisca čiji imperativ ukratko glasi: vremenu u kojem živi skinuti vlastitu kožu.
Dugo vremena mislio sam da je tema mog romana, zapravo, odumiranje duha u svijetu, duhovna smrt čovječanstva koja, ako se još nije dogodila, u najskorijoj budućnosti zasigurno hoće. Međutim, sada sam shvatio da se samo radi o strogom pridržavanju puta kojim nas ‘duh tehnike’ – jedan osobit, ‘proračunat’ način razmišljanja (i zamišljanja) – evo, već nekih pet stoljeća neumoljivo vodi i kojem smo, čini se, sve bliže kraju. Još gore, shvatio sam da se radi samo o kulminaciji, krajnjem izvodu tog istog proračunatog mišljenja koje se sada pokazalo i kolijevkom onoga što sam najviše cijenio i volio, a što smo imenovali rječicom duh. Nisam to sebi htio priznati, ali što je najgore, konačno sam otkrio da je čak i sâm ljudski duh, pored toga što je u mnogo čemu povezan s tehnikom, i sâm ‘tehnički‘ u/po sebi.
Jedan od ‘krivaca’ za moj takav stav svakako je Oswald Spengler. U svom predavanju iz 1931, utjelovljenom u knjižici naslova Čovjek i tehnika, pojavu ljudskog duha on rezimira na sljedeći način:
Ako je govor djelovanje, onda se radi o duhovnom djelovanju uz pomoć osjetila. Njemu više nije potrebna neposredna veza s osjetilnim djelovanjem, jer ono što je od 5. tisućljeća prije Krista novo, jest mišljenje, duh, razum ili kako se god to želi nazvati… Čisto duhovno promišljanje, “proračunavanje”… odjednom [se] pojavljuje i mijenja sve…
Za Spenglera mnogi kažu da nije bio u pravu. Kolega filozof, s kojim se povremeno susretnem i popričam na hodniku fakulteta, jednom prilikom označio ga je kao onog filozofa koji ‘baš u ničemu nije bio u pravu’. Čovjek je ponudio svoj pogled na stvar; kako, po njemu, veridički ‘stoje stvari’ s čovječanstvom u cjelini, i imao nesreću da ga nisu ozbiljno shvatili. Zapravo, do dan danas, velika većina njegovih akademskih kolega uopće ga nije shvatila. Ipak, ne bih se sada želio zadržavati na poziciji branitelja ovog filozofa-morfologa, iz razloga što mu ja, za razliku od tihe akademske većine, u mnogo čemu dajem za pravo, premda ne i za “čitavu istinu”, nego pređimo odmah na stavove njegova daleko uvaženijeg konkurenta u tumačenju čovjekova, po svoj prilici, sudbinskoga fenomena.
Svima vama zainteresiranima za promišljanje uloge tehnike u našim životima zasigurno su poznata Heidegerova razmišljanja o biti tehnike (a koja u skraćenom obliku, zahvaljujući ponovno ‘blogerskom komšiluku’, možete pročitati >> ovdje. Hvala Davore!). Uzgred, na istom mjestu pronašao sam i referencu na sjajan rad Damira Barbarića objavljen u zadnjem broju Vijenca u kojem se Heideggerove ideje o tehnici dovode do kristalne jasnoće i k tomu rasvjetljuju ključni pojmovi pomoću kojih se prodire u njezinu bit – “pustošenje” (svijeta) i “raskorjenjivanje” (čovjeka). Kao jedan od načina bitka, tehnika nije zlo po sebi. Ne može biti ni nešto loše, a ni dobro; isto tako, ne može biti ni nešto neutralno kako se tehnici, recimo, danas najčešće prilazi (često i s olakšanjem!). Heideggerova uputa je tu nedvosmislena: s tehnikom nam valja ići ukorak, neprestano s njom i o njoj ‘razgovarati’, propitivati njezinu bit, i kako god to znamo i umijemo, privesti je njezinim krajnjim svrhama. Na neki način, pustiti je da u pravom smislu riječi ‘iživi’ svoje ‘poslanje’ na zemlji.
Za Spenglera, dapače, tehnika je nešto što ne ide ruku pod ruku samo s čovjekom nego ju mogu prakticirati sva živa bića. Ona je tu sa svijetom – ‘otkad je svijeta’. Ipak, jedino čovjeka ona temeljito preobražava, štoviše – i uopće čini čovjekom. Kao njegova “taktika čitavog života” ona je od samog početka s njim kako bi ga obučila samoj sebi – tehnici ili taktici lova, rata, izuma itd. “Ne radi se o stvarima…”, primjerice o izradi alata, “…nego uvijek o djelovanju koje ima neki cilj.” Za razliku od tehnike životinja koja je uvijek tehnika vrste (npr. “tehnika lava koji nadmudruje gazelu”), koja je bezlična u svojoj biti te se ne razlikuje od jedinke do jedinke, ljudska tehnika, “i to samo ona, jest neovisna o životu ljudske vrste”.
To je jedini slučaj u cjelokupnoj povijesti života da pojedinačno biće izmiče zadanosti vrste. Da bi se shvatila veličina ove činjenice, potrebno je dugo razmišljati. Tehnika u životu čovjeka jest svjesna, hotimična, promjenjiva, osobna, domišljata. Ona se može naučiti i usavršavati.
Znači, ‘postajanje’ čovjekom moralo je biti usko povezano uz jedan izniman ‘tehnički’ događaj ili čin koji je čovjeka zauvijek izdvojio iz životinjskog carstva. Taj ćemo čin prepoznati u filmu Stanley Kubricka “Odiseja u svemiru 2001” – filmu kojega ćemo vjerojatno uvijek nedovoljno hvaliti ali i razumjeti – u legendarnoj sceni u kojoj, uz zvuke Wagnerovog Zarathustre, čovjekoliki majmun svojom rukom dohvaća sudbinsku kost, u trenu prepoznajući je kao oružje koje će ga preobraziti… Otkad postoji čovjek? I Kubrick (tom scenom) i Spengler (odgovarajućim odlomcima iz knjige Čovjek i tehnika) odgovaraju: postankom ruke. Nikada nisam saznao je li Stanley Kubrick ikada čitao njemačkog filozofa-morfologa, ali sve upućuje na to da su po pitanju odgovora na pitanje ‘Otkad postoji čovjek?’ dijelili isto mišljenje. Osim toga, obrazlažući svoja daljnja razmišljanja po tom pitanju Spengler dopisuje: “Sve se to zbilo u isti mah, odjednom… (dakle, evoluciju možemo zaboraviti dok na njezino mjesto dolazi mutacija) [međutim], nenaoružana ruka sama za sebe ne vrijedi ništa”. Nužno joj je dakle, pridodan alat, oružje…, a što je sve lijepo anticipirano u Kubrickovom nezaboravnom ostvarenju…
Dubinska, na trenutke, zastrašujuća spoznaja uloge tehnike u ljudskoj povijesti, kojoj su na svoj način dali za pravo i vrhunski umjetnici poput Stanley Kubricka, među povjesničarima i filozofima dvadesetog stoljeća, međutim, nije izazvala očekivanu reakciju. Izvanredan uvid u sâm postanak čovjeka među samom strukom prošao je relativno nezapaženo. Možda su ti bljedunjavi, učeni ljudi ovako razmišljali: zašto se obazirati na mišljenje povjesničara-filozofa koji je standardnu općeprihvaćenu povijesnu shemu Stari-Srednji-Novi vijek izvrgao ruglu proglašavajući je običnom bedastoćom? Općenito, svo to patetično pisanje o sudbini, duši, prolaznosti i pretkazanjima propasti velikih kultura (u Spenglerovom glavnom djelu Propast zapada), kome to treba? Osim što podsjeća na spekulaciju, doprinosi i tomu da ga se smatra neznanstvenim, odatle i nevjerodostojnim. Čini mi se i da je ‘odatle’ negdje njemački filozof započeo ‘u svemu ne biti u pravu’. Prozvani Spengler naslutio je to možda i prije pisanja knjige Čovjek i tehnika jer je već u njezinu uvodu napisao kako je došao do zaključka “da većini čitatelja nije moguće zadržati pregled nad cjelinom mnoštva misli te da se zbog toga gube u pojedinačnim područjima koja su im bliža”. Nadalje, u istom tekstu još savjetuje da se čovjekova područja djelovanja moraju promatrati istodobno uspoređena. Naime, pogrešno je, npr. polazeći od politike, religije ili umjetnosti, osvjetljavati pojedine strane čovjekova bitka u uvjerenju da se time sve objašnjava. Ali i taj, za jednog Spenglera, neuobičajeno pomirljiv, neratoboran ton kao da je samo dolio ulje na vatru rasprave u svezi njegovih djela. I njegove misli o tehnici, stoga, također nisu naišle na odobravanje… (nastavit će se)
Travanj 2013.
Bog bez religije
Atoms for Peace: AMOK
Friedrich Nietzsche: RADOSNA ZNANOST
Posve vas razumijem. Izvana ste formalni, usiljenoga, namještenog osmijeha, niste vi, za razliku od onoga unutra. Unutra ste već onakvi kakvim sebe prepoznajete, unutra ste svoji od glave do pete. Otprilike, vi ste tipičan primjer čovjeka s bogatim unutarnjim životom. Već u Radosnoj znanosti Nietzsche na vas troši obilje riječi:
Ne zaboravimo da su dragi [vi] svi zajedno pomalo glumci i moraju to biti i da bi bez glume teško dulje izdržali…
Ali jasno je što se na koncu događa kad odrastete. Postajete dosadni, najprije sebi, a onda i drugima. Zašto? Jer ste u sebi pripustili tog moloha formalizma… Pogledajte oko sebe… Pronađite stol na kojem sjede dobro odjeveni zreli odrasli ljudi, neka im je pedeset godina. Što mislite, imaju li oni još što zanimljivo podariti svijetu od sebe, neku životnu priču koja bi vas bila u stanju ganuti, uzbuditi, barem zainteresirati. Ono što vam mogu ispričati jest da je njihova tvrtka u zadnjem tromjesečju ostvarila za 2,1% veći profit, ili da su okrenuli neke novce na dionicima. Ah da, tu je i nogomet. Ali za nogomet su u međuvremenu izgubili strast, čak je i tu njihova priča šuplja, naposljetku obično prepričavaju ono što su toga jutra pročitali u novinama…
Jeste li onda što propustili u životu? Možda ste htjeli s više žena spavati? Možda ste se htjeli napijati. Taj period, ako još niste prošli tek vam slijedi. O njemu vam na ovom mjestu ne mogu govoriti. To je križ koji svatko na svoj način mora proći. Zaljubljivat ćete se u žene koje nisu za vas, čak ćete biti u isto vrijeme u nekoliko žena zaljubljeni. Prestat ćete čitati ovaj blog, općenito, prestat ćete bilo što čitati kao i pisati. Gazimestanski vrt danas izgleda drugačije. Obasjan je svjetlima u bojama, zagušljivim zrakom, glasnom muzikom. Ali kad ste u pustinji, budite u pustinji. Niste tip koje bi seks na brzinu zadovoljio, to ćete prvo naučiti. Međutim, alkohola se nećete moći tako lako riješiti… S drogama ćete samo eksperimentirati, one vas ne trebaju zabrinjavati, a u jednom trenutku prestat ćete pušiti…
A onda ćete se jednoga dana probuditi i sve shvatiti. Kao što se vjerojatno dogodilo i Thomu Yorku. Pogledajte sliku u prilogu i kažite kako Thom York danas izgleda? Zasigurno i ponajprije, kao čovjek koji najmanje mari kako izgleda premda izgleda bolje nego ikada. Meni, recimo, izgleda kao čovjek koji u potpunosti više ne vjeruje u Boga, onoga starog Boga starih religija. Izgleda kao da je s tim jednostavno svršio, ničim ga više ne možeš zaplašiti, ničim pridobiti…
A onda mi se ukazala još jedna misao, koja premda paradoksalna, točnije pogađa: ne, on zapravo izgleda kao čovjek koji je u sebe pripustio boga, ali ne toliko onoga boga starih religija koliko boga bez religije, koji se na tom stupnju još neda uobličiti u kakvu ličnost. Možda je bolje reći da je u sebi udomio jednakost sa samim bogom, postojao on ili ne, i preuzeo sva prava koja i ovoga slijede… 🙂 Pogledajte mu lice i recite: ne izgleda li Thom Yorke bolje nego ikad u svom životu?
Ako uspijete pronaći formulu odolijevanja društvu i svim njegovim opasnostima tako ćete, eto, jednoga dana i vi izgledati…
Za kraj, jedan savjet: kada doživite jak napad ‘formalitisa’ ili ‘nemamvrementisa’, što je neizbježna bolest današnjeg društva, pustite si spot Ingenue Thoma Yorka s grupom Atoms for Peace, opustite se i… jednostavno zaplešite s njim!
Travanj 2013.
Napuci za preživljavanje (ili kako ‘između sebe i današnjice staviti kožu od bar tri vijeka’)
Friedrich Nietzsche: RADOSNA ZNANOST
Tek u ovom dobu postaje jasno što je Nietzsche mislio kad je napisao: „Tek ‘preksutrašnjica’ pripada meni!“. Nakon što ga je dvadeseto stoljeće kao ‘sutrašnjica’ njegova djelovanja preko svake mjere iskoristilo u svojim beskrajnim raspravama i pozivanjima, nastupila je napokon željena tišina. U filozofskim akademskim dvoranama po pitanju Nietzschea nastao je muk. Neki to objašnjavaju zalazom postmodernog doba koje je svojom mišlju obilježio dok su ga se drugi doslovno zasitili.
Ali ono što većina naklonjenih Nietzscheu ne primjećuje jest da je ‘preksutrašnjica’, koju je spominjao u svojim spisima, tek sada pokucala na vrata, istina, u izrazito bezočnom obliku po “slobodne duhove” koji vjerojatno ne bi mogao predočiti ni sam Nietzsche – nekoj vrsti ‘tehno-pustoši’ u kojoj je pojedincu, u nekakvom priručnom smislu, sve na raspolaganju – osim samoga smisla. Naravno, ne radi se više o tome da će se njegovo ime ponovno rastezati po zagušljivim akademskim sobama, ili da će se o njemu trubiti u medijima – ne; njegova misao u ovom dobu napokon postaje latentna, onakva kakva u svojoj najdubljoj biti jest, talisman svim, kako ih je volio nazivati, ‘slobodnim duhovima’ kojima je danas jedini zadatak – opstati. Ne možete više utjecati na društvo u kojem živite. Ako želite izvršiti imalo značajniji utjecaj morate se obratiti mainstreamu, a želite li to? Nihilizam je zastarjela priča. Probajte kritizirati ili podizati revolucije, pa ćete vidjeti što će se dogoditi. U najbolju ruku vaš angažman proglasit će skandaloznim, a dobro znate kome su potrebni skandali. Jedino što ćete uspjeti postići jest da za neko vrijeme medijskim glasilima poraste čitanost. Ljude nećete promijeniti.
Stoga, vratimo se Nietzscheu vjesniku, pošiljatelju poruke. Osvijetlimo pod drugim kutom njegove pojmove volje za moći, vječnog povratka jednakoga i nihilizma, čitajmo Radosnu znanost ili ponovno Zarathustru, čitajmo između redova i pronađimo tu intimnu poruku ‘preksutrašnjima’, a zapravo, nama – današnjima. Nietzsche se obraća pojedincu koji dolazi iz iznimno ledena i pusta budućeg vremena.
Živi ne znajući o tome što se tvome vremenu čini najvažnijim. Između sebe i današnjice stavi kožu bar od tri vijeka…
U pogledu Nietzschea oduvijek sam imao taj stav. Nikada mu nije bila namjera pisati za sve. Dočim, svaka njegova ideja, protumačena kao da je upućena čovječanstvu kao vrsti, na čudnovat način izvitoperi se i postane nešto drugo. Heidegger je u njegovu mišljenju pronašao zasebnu metafiziku, Luc Ferry kompletan program postmodernizma, a nacionalsocijalisti ideologiju za svoje zločinačke nakane. Međutim, čini se da se nitko dosada nije pozabavio mišlju da se Nietzsche oduvijek i samo obraćao pojedincu, i opet, ne svakom pojedincu…
Da li imate hrabrosti, braćo moja? Ne hrabrosti pred svjedocima, već pustinjačke i orlovske hrabrosti, koju ni bogovi ne promatraju…
Taj prekrasni apel duboko nas dira u dušu… Ne možemo rosnih očiju ne priznati sebi da i pored ovog laptopa, i superbrzog interneta, i pored stotina televizijskih kanala i smartfon mobitela, i danas osjećamo isto – da čovjekova veličina počiva isključivo na umjetničkoj razini, odnosno na prostoj činjenici koliko je u sebi umjetnik. To ukratko znači koliko smo voljni zaboraviti sebe kako bi se usredotočili na suštinu, dati joj svoj prilog i na taj način uploviti u vječnost. To nam jedino stvaranje može podariti, i eto odgovora na pitanje, kome se Nietzsche uvijek i jedino obraćao. Nama, stvarateljima, u bilo kojem smislu! Dao nam je naputke za preživljavljanje nakon smrti same umjetnosti… Nikada to ne zaboravimo i uvijek ga u tom duhu čitajmo…
Jedno je potrebno – „dati stil“ svom životu velika je i rijetka vještina. Nju primjenjuje onaj koji sve sagledava, što njegova priroda pruža u snagama i slabostima, a zatim uklapa u neki umjetnički plan… Jer jedna je nužda: da čovjek sobom postigne svoje zadovoljstvo – bilo samo ovim ili onim načinom književnosti i umjetnosti: samo tek tada čovjek može izgledati [uopće] podnošljiv…
Travanj 2013.
Moć knjige (ili kako živjeti neformalno)
Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ
Michel Houellebecq: OSTATI ŽIV (u LANZAROTE I DRUGI TEKSTOVI)
Ono što me općenito smeta oko književnosti (i publicistike) jest sud da se u knjigama ne nalazi ništa doli zabave. Knjige se čitaju iz zabave, da se prekrati vrijeme, jer su same po sebi zabavna štiva. U današnjem pojedincu ne postoji svijest da mu čitanje neke knjige može promijeniti život. Ne postoji svijest da knjiga posjeduje moć baš kao što ju posjeduju upravni odbori tvrtki čijem članstvu streme ili notorna burza u cjelini. Moć knjige, napisanoga u njoj, istina, ne može se mjeriti apoenima novčanica, dionicama ili materijalnim dobrima, ali može se mjeriti ‘apoenima’ istinske ljudske sreće, izostanka bolesti i depresije, vedrine i opće raspoloženosti. Krvlju napisana knjiga, kako obično nazivamo stvarno dobre knjige u stanju su pojedinca potpuno preobratiti, sačuvati ga od bolesti, i u konačnici, podariti mu, ono za čovjeka možda najvrijednije – njegov smisao… Ne bih napisao ni retka a da nisam uvjeren u stvarnu moć riječi kojima se služim, da su u stanju odista preoblikovati život u cjelini…
Nakon ovako veselog početka, kako bi kazao naš Učitelj, poziv piscima da se prihvate svog posla trebao bi postati ozbiljniji i provokativniji. Stvarajte i unatoč tomu što vas ignoriraju. Napišite u čemu to živite, otvoreno, bez dlake na jeziku, kao što vam savjetuje i Michel Houellebecq u svom kratkom pamfletu Ostati živ; udarite po onim segmentima društva koji medije danas koriste kao primarne izvore mediokriteta za trovanje čitatelja/gledatelja/slušatelja. Pritom, ne uzdižite se na razinu metajezika (odnosno kritike) u Barthesovom smislu; prije ili kasnije, polomit ćete zube. Zaobiđite kritiku i stvorite književno djelo od krvi i mesa u kojem će prikazana stvarnost društva biti u stanju zaboljet i vaš intelekt i vaša čula. Dakle, prije svega, budite maštoviti. Nemojte stati na pola puta kao što je to učinio Robert Perišić u romanu Naš čovjek na terenu. Razgolitite zatupljujući medijski filtar stvarnosti koji se uselio u naše glave i pokušajte živjeti i doslovno neformalno… da vam se živo fućka za sve.
A kada to napišem, živjeti neformalno, tu se i sam gubim. Na trenutak, kao da mi se otvaraju vrata raja, ali ne onoga ‘predcivilizacijskoga’ raja kojeg je zamislio John Zerzan, otac anarhoprimitivizma – ne, u igri čak nije ni ‘De Mellova svjesnost’, već nešto moje/vaše, kojima se svijet odsada povinuje. Probajte spavati s nekom ženom/muškarcem. Neki će vas odbiti, većina ne, ali ne stvarajte formaliziranu ‘situaciju’ (‘legendu’ u Coelhovom smislu) oko toga, da ste upravo takvi i takvi i da zato to ne možete ili možete učiniti. ‘Situacija’ ili ‘sudbina’ u praktičnom smislu ne postoje! Kada neformalno živite sve možete! Vi ste poput Nea u završnoj sceni Matrixa. Sve vam je na dohvat ruke, ali čudnovato, više nemate poriv da bilo čime ovladate. Pa i zašto bi ga imali kad vam je sve u svakom trenutku nadohvat ruke! Ali stvaranje vas ovoga puta privlači snažnije nego ikad prije. Na neki uzbudljiv i nerazjašnjen način na stvaranje ste prisiljeni, jer ste odabrali živjeti neformalno i neobvezujuće! Svaki put kada oko sebe pogledate – svijet i doslovno morate stvoriti, nemojte ga pretočiti u poznate formalne kategorije koje ste usvojili odgojem i obrazovanjem.
Dugo sam vremena sa svoga balkona na četvrtom katu promatrao brezu ispod njega kako raste i na koncu doseže visinu na kojoj se nalazi i moj stan. Njene grane povijale su se na vjetru, listovi šuštali i nakon ljetnog pljuska bljeskali na suncu, i ja bih svaki put kazao, eno, breza se povija na vjetru, breza bljeska na suncu. A onda sam jednom prilikom zamijetio njezino, u odnosu na grane, golemo stablo koje je izlazilo iz zemlje, i koje se dakako nije povijalo na vjetru, i nije bljeskalo na suncu. Kora stabla, bijela kao snijeg, s tamnim mrljama kao životnim iskustvima, nadala mi se kao potpuno novo biće koje je na sebi samom nosilo jedan potpuno drugi svijet. Više nikada nisam pomislio da sa svog balkona gledam brezu. Tko zna što gledam! Od tada, izraslo konglomeratsko čudo prirode pod svojim prozorom vidim uvijek drugačije. Sada je bez lišća, u nekom nadnaravnom spokoju, prije nego ga proljetni sokovi koji pristižu iz zemlje ne probude… Pored njega još je jedno čudo prirode, slično, ali nikad isto… U prirodi ne postoje dvije iste stvari. To vam otkriva neformalan pogled na stvari. Čim zaključite da gledate brezu i pored nje još jednu brezu, umrtvljujete svoja čula, formalizirate stvarnost.
Dakle, ne morate biti stvaratelji u klasičnom smislu da biste iskusili neformalnu stranu života. Ne morate za života ni retka napisati, ali možete ih na tisuće pročitati, u konačnici, i samo izgraditi svoj vlastiti ukus i u njemu u svakoj prilici uživati. Ne morate komponirati, slikati, fotkati ili bilo što konkretno stvarati. Možete i samo promatrati svijet oko sebe. Promatranje je čudesni stvaralački čin i ovisi o pojedincu. Osim promatrati, možete i misliti, možete imati svoju filozofiju života, zašto ne! Možete misliti o stvarima oko sebe, osobama, bilo čemu. Možete, pritom, otkriti kako se vaše misli jedno vrijeme ne usuđuju ići preko neke granice, pa nakon nekog vremena, ipak odlaze. Svijet je čudesan, a za tu čudesnost svijeta možete biti zahvalni upravo – samima sebi. Način na koji gledate ovaj svijet zapravo ste vi sami. I to vam je opet ona ista volja za moć koju spominje i naš učitelj u svom istoimenom djelu i kojeg prigodno citiramo za kraj ovog posta:
Čovjek konačno u stvarima nanovo ne nalazi ništa doli ono što je u njih sam metnuo: – ponovno se nalaženje zove znanost, umetanje pak – umjetnost, religija, ljubav, ponos… U obojemu bi, pa neka je to i dječja igra, valjalo nastaviti i imati dobrano hrabrosti za oboje – jedni za ponovno nalaženje, drugi – mi drugi! – za umetanje!
Ožujak 2013.
O progonu stvaraoca i drugim neugodnim iskušenjima
Friedrich Nietzsche: TAKO JE GOVORIO ZARATHUSTRA
Pomislim kako diljem svijeta ipak postoje pojedinci koji su odustali od sudjelovanja u njemu na uglavnom uobičajen, čovjeku primjeren način – obitavanjem u nekoj zajednici. Čujem za njih, tu i tamo, kad se netko razvede, jer je ‘nekakav umjetnik’ koji sada živi sam i bog te pitaj što je s njim. Dakako, u većini slučajeva, radi se o ‘našoj braći’, istinskim stvaraocima/stvarateljima. Neki su se osamili temeljem vlastite odluke, a neke je društvo izopćilo. Ali morate toga biti svjesni: ovo društvo, s početka dvadeset i prvog stoljeća, ogrezlo u kapitalizam i njegove materijalne vrijednosti do grla – umjetnost i umjetnike naprosto više uopće ne može podnijeti.
„Umjetnika je kao govana“ reći će moja Tetka, kao da su joj usta nekako povezana s ustima glasnogovornika ovoga doba.
Istinskim stvarateljima križ je uopće živjeti u ovom dobu, ovom društvu. A upravo zanemarenost istinskih stvaratelja govori više o tom društvu više nego bilo što drugo. Ne morate biti pod pritiskom vrednovanja onoga što ste stvorili! I nije društvo obvezno svaki vaš doprinos uzdići u visine. Vama je dovoljno da društvo dopušta da budete ono što jeste, da blagonaklono gleda na splet otvorenih mogućnosti u bivanju koje nudite svojim postojanjem. Ali ne! Poligoni volje za moći, duboko uhljebljeni u njegove strukture, to više ne dopuštaju. Gladni su ponavljanja, formalizama, a ne originala! I onda, što nam preostaje, poslušajmo glas možda “najdubljeg” Nietzschea…
Hoćeš li, brate, poći u samoću? Hoćeš li potražiti put k sebi samome? Ah, koliko ima pohlepnih za svemirom? Koliko ima grčevitog usiljavanja sujetnih! Dokaži mi da ti nisi pohlepan, niti sujetan. Da li si ti jedan od onih koji je smio da se izvuče ispod jarma? Ima ih mnogih koji su odbacujući od sebe uslužnost odbacili i svoju zadnju vrijednost. Slobodan, od čega slobodan? Slobodan, za što? Možeš li ti sam sebi dati svoje zlo i svoje dobro i objesit svoju volju iznad sebe kao zakon? Možeš li ti biti sebi sam [sudcem] i osvetnikom svoga zakona? Strašno je ostati nasamo sa [sudcem] i sa osvetnikom svoga rođenog zakona! To je kao kad padne zvijezda u prazan prostor, i u ledeni dah usamljenosti. Ali doći će doba da će te samoća zamoriti, a kao avet strašit će te ono što je uzvišeno u tebi. Ima osjećanja koja hoće da zadave usamljenika, ako ne mogu, moraju da umru, ali da li ti možeš da budeš njihov ubica? Da li ti je već poznata riječ “preziranje” i znaš li kolike su muke da budeš pravedan prema onima koji te preziru? Pa čuvaj se i od napadaja svoje ljubavi. Odviše brzo pruža usamljenik ruku da se rukuje s onim koga susretne. Usamljeniče, ti ideš putem k sebi samome, ti ideš putem stvaraoca… i u tom nalaziš svoju propast.
Svi kreativci, koji na stvarnost gledaju kao na uvijek novu, a ne formalnu, ponavljajuću, osuđuju se na izgon. Dragi umjetnici, prognani ste, izgnani, jer se ne uklapate u društvene obrasce volje za moći! Džabe im vi trubili o vlastitoj volji za moći, preoblikovanju svijeta i načina postojanja… ne žele za vas ni čuti i gotovo! Možda Nietzscheove riječi (iz prethodnog citata) nikada nećete stići živjeti, možda ih više i nije moguće živjeti već samo o njima bolećivo maštati i pisati kao što to uostalom i ja činim… Ipak, barem jednu stvar sa sobom možete i morate raščistiti.
Morate sebi postaviti to ključno a nadasve neugodno pitanje: na koji način formalizam ipak stigne zagaditi ‘naš svijet’ – svijet samih stvaratelja? Na koji način i u kojem trenutku on ulazi u stvaratelje – pisce, slikare, glazbenike – u vas, u mene? Odmah ću vam dati i svoj odgovor. To se događa u onom trenutku kada postanete spremni, za potrebe čistog preživljavanja (kako to sebi pravdate), dohvatiti svoj komadić financijskoga subvencioniranog kolača lokalnog Ministarstva, ili ‘svojih pet minuta slave’ u medijskoj čeljusti kakvog ‘svečitajućeg’ časopisa ili portala, jer biste, ‘dovraga, pa nije zabranjeno’, ako je ikako moguće „živjeli od svoje umjetnosti“.
Pazite, drugo je objaviti knjigu, vi ste to čak dužni učiniti (makar i o vlastitom trošku) i pukom srećom podudaranja ukusa s vašim suvremenikom ‘čitateljem-svežderom’, živjeti od njezine prodaje. Međutim, čak ni to stanje ne može dugo potrajati, jer će vas moćna mašina mediokriteta, koja danas novači većinu čitatelja, za svoje potrebe usisati u sebe prije nego što toga postanete svjesni.
Ako pišete da biste bili nominirani za kakvu književnu nagradu, a ne iz nasušne potrebe kako biste preoblikovali stvarnost oko sebe, spadate u isti tor – učlanite se u bilo koju od ponuđenih književnih udruga i krenite raspitivati se o tome kako da u okviru udruge ostvarite prava na mirovinu. Vaši se romani nikada neće naći na ovom blogu (u redu, koga i briga), vjerojatno tek na policama podložnih mediokritetima (što je uobičajen opis današnjeg hrvatskog čitatelja) koji ih u stvarnosti opet neće čitati, ali i tu ‘koga briga’ – vi sada živite od pisanja i ponosno to svakome govorite.
I kada nakon svega napisanog, pokušamo prići stvarnome, suviše bolnom razlogu sveopćeg ‘nečitanja’, nemojte mi reći da to nema veze s piscima kojima je najprije i prije svega stalo živjeti od svoga pisanja. Istinskim stvarateljima nikada neće biti do učlanjenja u neku udrugu, oni stvaraju u samoći (a za preživljavanje će raditi sve druge poslove), ali na činjenicu što nisu stvarno čitani, na nju u ovom trenutku mogu najmanje utjecati. Zapravo, boljka je to čitatelja kojima mediokriteti određuju što će čitati a što ne, a zbog čega ih je na kraju sve manje i manje. I umjesto da se sve što ‘književno diše’ uortači u borbi protiv mediokriteta, na kraju će se dogoditi da će se većina knjiga kupovati iz istoga razloga zbog kojega se prosjacima na ulici udjeljuje milodar: iz sažaljenja, kako bi piscima pomogli da nastave živjeti od svoga pisanja…
Duboko sam uvjeren da nijedan istinski pisac ne bi to želio, makar živio u neimaštini. Radije bi radio sto drugih poslova nego pokušao zarađivati na svojim knjigama… (Sve napisano, premda sam to naknadno odlučio staviti u zagrade, ponajprije se odnosi na fenomen ‘nečitanja’ u RH, hrvatske mediokritete i hrvatske pisce.)
Ožujak 2013.
Cvjetanje ‘novog formalizma’ (uzgred i o stvarateljevoj volji za moć)
Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ
Bilo koja društvena institucija (obrazovna, politička, vojna i sl.), osim što u pojedincima zadovoljava tu nezaobilaznu ‘društvenu potrebu’ “pijenja vode iz istih cisterini”, uglavnom su poligon za oblikovanje odnosa moći. No, to nije ništa novo. O tome su već pisali Horkheimeri, Weberi i drugi sociolozi i filozofi. Ipak, postoji poseban trenutak kada to osjetimo na vlastitoj koži. Hladno promatramo što se događa po mračnim hodnicima institucije u kojoj, pukim slučajem, zarađujemo svoj kruh. Na svakom koraku, kroz pukotine u zidovima, osjećamo notorno pregrupiranje moći među ljudima koji u njoj sjede… Tako je i u mojoj instituciji. Ono što čini našu praksu pregrupiranja moći malo drugačijom u odnosu na druge društvene institucije jest činjenica da se formalizam pokazao kao iznimno prikladno sredstvo za tu zadaću.
Cvjetanje ‘novog formalizma’ u društvenim institucijama ne može proći nezapaženo. Svaki dan ne samo da ispunimo na tisuće obrazaca, nego i utrošimo barem deset puta više riječi u formalnim razgovorima preko fiksnih i mobilnih telefona, instant messengera, video alata, pa čak i u naoko neobveznim razgovorima za vrijeme pauze, za stolovima, kod nas naročito, udomaćenih kafića. Današnjica počinje ozbiljno bolovati od formalizma. Zapravo, moć je pronašla svojega novog slugu.
Igre moći odvijaju se oko donošenja ili nedonošenja novih pravilnika i izvješća o napredovanju u zvanju nastavnika, uključivanja ili isključivanja profesora iz članstva u povjerenstvima i odborima, prihvaćanja ili neprihvaćanja studijskih programa i znanstvenih projekata, i tako dalje. Velika većina znanstveno-nastavnog osoblja na fakultetima posvećuje najmanje vremena svojim primarnim zadacima: stvaranju vlastite znanosti i prenošenju znanja studentima. Općenito, vrlo malo vremena posvećuje se studentima, premda se radi o dvije osnovne funkcije znanstveno-nastavnog rada koje su navedene u statutima visokoškolskih ustanova, kao i u Zakonu o visokom obrazovanju. Ali jasno je zašto je tako – jer nisu uključene u odnose moći.
Kada to tako sročite poželite čovječanstvo (ili barem onaj njegov dio koji se odnosi na birokraciju društvenih institucija) naciljati dvocijevkom. Ne možete povjerovati da čovjek nije u stanju drugačije urediti svoje odnose, pa i dalje stojite do uvjerenja da je Nietzsche grdno pogriješio kad je došao do zaključka da je ‘bitak tubitka’ – volja za moć. U svojoj, za života neobjavljenoj, knjizi istog naziva trebao je napisati da se ta postavka odnosi isključivo na bitak onoga ‘Se’ kojega je Heidegger ‘na pasja kola’ “istračao” u svojemu Bitku i vremenu – naše, svakidašnje, jalovo ‘ja’ koje se povinuje društvenim konvencijama, a nauštrb vlastitog Ja. Na ovaj način propuštena je prilika da bitak ‘pravoga’ tubitka i najzagriženijim Nietzscheovim učenicima ne ostane nepoznat.
Uspjeti u društvu, biti ‘glavni’ za druge ljude i u očima drugih možemo samo u formalnom smislu – ako drugi o tome ostave trag, svoj pristanak na nekom formularu. Inače, zašto bi ikada priznali da nad njima imamo bilo kakvo pravo a kamoli moć, makar ih mi u ime istog/iste zlostavljali u fizičkom smislu? Moć, kao takva, može biti samo formalna, ali nasilje koje se u njezino ime provodi jest stvarno.
Premda je u Volji za moć najmanje upravo spomenute ‘volje za moći’, postavlja se pitanje možemo li samog Nietzschea braniti od njegovih ideja pravdajući ga pogubnim utjecajem njegove sestre (nacizmu sklone Elisabeth Förster-Nietzsche), pogotovo s obzirom na izbor naslova njegove posljednje knjige? Kada citira latučkog poglavicu Commora Bakeru koji i doslovno kaže: „Dobri su ljudi svi slabi: dobri su jer nisu dovoljno jaki da budu zli“, onda imamo problem ako ovu čestitu izjavu želimo prevesti u podnošljiv oblik filozofskom čitatelju koji se užasava nasilja ali ipak štuje filozofa pruskih korijena. Ali Nietzsche je doista neuvijeno tvrdio: sve je volja za moć!
Da je vrijednost svijeta u našoj interpretaciji (da su možda gdje drugdje moguće i druge interpretacije no puko ljudske), da su dosadašnje interpretacije perspektivične procjene, s pomoću kojih se u životu, t.j. u volji za moć održavamo radi porasta moći, da svako uzvišenje čovjeka sobom donosi prevladavanje užih interpretacija, da svako dosegnuto ojačanje i proširenje moći otvara nove perspektive te poziva na vjerovanje u nove obzore – to se provlači mojim spisima! Svijet koji nas se nešto tiče patvoren je, t.j. nije činjenično stanje nego neki spjev i zaobljenje nad mršavim brojem promatranja, on je u “tijeku”, kao nešto što biva, kao patvorenost koja se uvijek iznova odgađa, koja se nikad ne približava istini jer – “istine” nema.
Ne bismo li, onda, i mi, premda isprva uvijeno i stidljivo, u sebi trebali iznaći nekakvu svoju, vlastitu volju za moć? Stvarateljevu volju za moć? ‘Neodraslost’ stvaratelja, njegovu nezrelost, karakterizirat će najmanje tri stvari: sklonost vraćanju u prošlost, neozbiljno shvaćanje svoje umjetnosti te užasavanje nad svakim vidom nasilja i nepravde. Svaki duh sklon je vraćanju u prošlost, a nezreli mu naročito pribjegava, jer još nije spreman svoj pogled baciti u budućnost (zreo duh uvijek je ‘jedno’: prošlost, sadašnjost, budućnost). Ne uzimanje svoga unutarnjeg poz(r)iva ozbiljno ima za posljedicu da on (nezreli stvaratelj) uvijek nešto piskara, fotka, slika ali sve to radi ‘samo za svoju dušu’; u rijetkim slučajevima kad svoj poziv i shvati ozbiljno često mu je potreban drugi da ga vrednuje. Užasavanje nad nasiljem i nepravdom, kao treća karakteristika nezrelog duha stvaratelja, naročito je pogubna jer proizvede gomilu kritičkih djela/izraza za društvo u cjelini, a koji zamagle onaj čisti vidik na svijet oko sebe koji svaki zreli stvaratelj uvijek ‘nosi sa sobom’. Ali to je nužan put. Što ga prije prođete to ćete prije postati svjesni odvajanja koje će uslijediti. Odvajanja od društva, njegovih institucija, formalizama, stremljenja slavi, volji za moći. Vi ne pripadate u taj tor, ali tajanstveno – sve to opet imate na svoj način! Imate svoju ‘instituciju’ (stvarateljski opus), ‘formalizam’ (stil), ‘stremljenje slavi’ (želju za utjecajem) te stvarateljevu volju za moć (volju za preoblikovanjem života u cjelini).
Kada se i ne biste složili s ovdje upotrijebljenom terminologijom u objašnjavanju vas samih, neki mali djelić volje za moći nikada u sebi nećete moći negirati i dobar je – jer čuva od prehlade. Važno je da vašu volju za moć ne brkate s voljom za moći drugih. Ona u sebi nema ništa zajedničko sa snovima o slavi, osiguranom mirovinom u nacionalnom društvu pisaca, likovnjaka i sličnima, općenito s prihvaćanjem i pohvalama drugih. Ona i doslovno želi da se po vašoj misli, djelu, preoblikuje sam život, da utječe na pojedince, epohe, po mogućnosti čitav život. Totalitarizam takva stava ipak nije nasilan. Vi želite preoblikovati život, ali samo na dobrovoljnoj osnovi. Često ulogu drugoga stvaratelji moraju sami preuzeti, u tom slučaju, nema im druge nego da sami sebe preoblikuju… Takva vam je umjetnikova volja za moć i naučimo je opisati Nietzscheovim vokabularom. Opijajte se životom kad je i gorak (a prečesto je gorak), postanite svjesni jedinstvenosti postojanja i ovoga trenutka. Ovladajte bezgraničnom znatiželjom i osjetljivošću na zbilju koja će vas nagraditi ekstatičkim iskustvima zbog kojih se više nećete moći oduprijeti nagonu stvaranja… i utjelovit ćete je… Pritom, vjerojatno ćete htjeti da vam svi iz „posluha prave ljubazno lice“… Takve vas Nietzsche vidi – kao umjetnike od glave do pete, ili nešto skromnije, slobodne duhove koji su ovladali svojom voljom za moć…
O Duhu i njegovim Moćima 