Veljača 2013.
Pustolovina postajanja čovjekom
Vilém Flusser: DIGITALNI PRIVID (Europski glasnik br. 17)
Pročitah sjajan članak Viléma Flussera u novom broju Europskog glasnika. Na nekih desetak stranica članka, čini se, stalo je više od onoga što obično stane u jednu knjigu. Stara dobra pitanja o našem identitetu ponovljena su u ledenom i sumornom ozračju digitalnog doba. Što se to, dovraga, s nama zbiva? Kroz što smo sve prošli dok smo se, kao Kant, pitali Što možemo znati? Filozof brazilsko-čeških korijena (nevjerojatna kombinacija!), zadivljujućom vještinom sažimanja povijesnih činjenica u svezi gnoseoloških ideja, uspijeva nam ponuditi svoj odgovor na njih, u čijoj srži kao da su utkani Derrida, postmodernizam i ideja Matrixa zajedno.
Flusserove teze o našemu etičko-gnoseološkom razvoju odlučio sam parafrazirati svodeći ih na natuknice koje sam zaodjenuo vlastitim književnim plaštem. (Pritom, uzdržavao sam se od citiranja jer vam uvid u njegovu originalnu misao nudim na posebnoj stranici.)
1. U srednjem vijeku vrijednost (čitaj istinu) neke stvari određivala se prema zamišljenom idealnom obliku te iste stvari. Biskupi su bili mjerodavni za konstituiranje idealnog oblika neke stvari. Istina neke stvari se sastojala u dovoljno dobrom literarnom opisu te iste stvari.
2. U novom vijeku vrijednost neke stvari postaje relativna, mjeri se u odnosu na neku drugu stvar. Znanstvenici smišljaju sve bolja i bolja objašnjenja za svijet koji nas okružuje, a prema njima udjeljuju vrijednost stvarima. Geocentrični sustav zamijenjen je heliocentričnim. Sunce na taj način postaje ‘vrjednije’ od Zemlje. Istina neke stvari sastojala se u dobrom matematičkom opisu te stvari. Kalkulacijsko mišljenje uzima maha, kao i ideja ‘slobodnog tržišta’.
3. Otprilike od osamnaestog stoljeća tinja nada da bismo putem kalkulacijskog računa mogli postati sveznajući. Diferencijalne jednadžbe omogućuju nam da popunimo posljednje rupe u prostoru. Krajem devetnaestog stoljeća mislimo da smo stvarno sveznajući, svaki kutak stvarnosti možemo opisati matematikom. Međutim, postavlja se novo pitanje: jesmo li time postali i svemoćni?
4. Prijelaz iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće nosi tužnu vijest. Kompleksne diferencijalne jednadžbe, jedino istinski zanimljive, za svoje rješenje trebaju vrijeme trajanja svemira. Premda smo sveznajući, nikada ne možemo postati svemoćni. Znanje se ne može pretvoriti u moć. To je taj tužan ishod modernističkog pogleda na svijet uslijed kojega mi, u postmoderni, kroz osjećaje apsurda i tjeskobe svakodnevno trpimo.
5. Ipak, ne damo se; izumljujemo računala! Njima ustupamo čast rješavanja kompleksnih jednadžbi. Ali, neočekivano, računala iskazuju dva nepredviđena svojstva. Prvo, uklanjaju potrebu za elegantnim matematičkim rješenjima, uklanjaju umjetnost iz matematike, jer i doslovno sve matematičke probleme računaju ‘na dva prsta’. Drugo, osim što su sposobni matematički opisati stvarnost, sposobni su je i ‘komputirati’, sintetizirati u likove. Drugim riječima, računala su u stanju u digitalnom obliku vraćati ne samo naš ‘stari svijet’, već i projicirati beskonačni broj drugih, alternativnih svjetova.
6. Jedan drhtaj morao je u tom trenutku proći cijelim područjem humanističkih znanosti. Jer, ako je tomu tako, pomisliše preživjeli filozofi druge polovice dvadesetog stoljeća, zašto i ovaj naš svijet ne bi mogao biti na isti način ‘komputiran’ kao i alternativni svjetovi? Rodila se ideja Matrixa! A toj, po svemu, revolucionarnoj i uznemirujućoj zamisli kratko vrijeme prethodila je još jedna, ne manje revolucionarna i uznemirujuća zamisao prema kojoj kalkulacijsko mišljenje možda samo zadaje jednadžbe prirodi, dok priroda rezultate tih jednadžbi jednostavno samo ‘eksperimentalno’ vraća. Drugim riječima, naša istinita spoznaja o naravi svijeta samo je naša projekcija prirode koju smo uspostavili kako nama odgovara.
7. Zaključak se morao dogoditi u takvom obliku kakvog ga sada navodimo. Ako su alternativni svjetovi svi redom komputirani, i ako u svojim kalkulacijskim izračunima mi stižemo samo do projekcije prirode i svijeta koji nas okružuje, zašto komputiranje ne bi bilo u osnovi i ovog našeg svijeta…
Na tom mjestu rasprave Flusser potresno zapisuje:
Mi nismo više subjekti danoga, objektivnog svijeta, nego projekti alternativnih svjetova. Iz podložnog subjektivnog položaja uspravili smo se u projekciju. Postajemo odrasli. Znamo da sanjamo.
Bez obzira što se i Flusseru, kao uostalom i svakom drugom Magičaru, u starom, dobrom postmodernističkom duhu, dosta toga može spočitnuti – primjerice, nije li cijeli njegov uvid također samo umna projekcija onoga što se to s nama ‘stvarno’ događa (a da s tim ‘stvarno’ ne pokušavamo izići iz granica kolokvijalnog govora) – ipak, ne može mu se oduzeti onaj patos filozofskog poštenja što se uopće drznuo ponuditi relativno novu sliku odnosa prirode i čovjeka – čega god – u jednom, relativno novom, okruženju kojeg najbolje opisuje izraz ‘digitalno’.
Što je, uopće, istina? Čim nešto izričemo, ciljamo na istinu. Želimo je isključivo za sebe, da s izrečenim, strogo uzevši, jedino mi budemo u pravu. Richard Rorty ovaj je problem detektirao kao problem autoreferencijalnosti, problem koji se praktički možda nikada neće razriješiti. Svakome od nas možda jednoga dana postane san: moći pisati, a ne ciljati istinu, ali ovoga puta, ostavimo problem autoreferencijalnost po strani i uživajmo u Flusserovoj igri riječi koja nas dovodi, ako ništa, barem do zamišljanja, kako nam sâm autor sugerira – nove faze pustolovine zvane „postajanja čovjekom“…
Siječanj 2013.
Tragična znanost
Blaise Pascal: MISLI
Neki dan na Drugom, emitirala se emisija o svemiru. Bez mnogo okolišanja i uz prigodnu ambijentalnu (elektronsku) glazbu, rečeno je da će nakon trilijuna i trilijuna godina u našem svemiru jedino preostati proždrljive crne rupe (koje su prethodno prožderale sve oko sebe). A onda je rečeno da će nakon još trilijuna i trilijuna godina i proždrljive „crne rupe ispariti“ i da u svemiru doslovno više neće biti ničega. Da paradoks bude veći izrečeno je izrekao mladić oksimoronskoga tužno-nasmiješenog lica pred kojim se očito pružala uspješna znanstvena karijera. Barem mi se tako učinio na prvi pogled. Strijela vremena postat će sama vječnost, kazao je. To je taj neumitni kraj kojemu nepovratno klizimo. Nema smisla pričati o bilo kojemu drugom predviđanju osim o toj posljednjoj izvjesnosti o kojoj se, zapravo, nema što suvislo reći.
U tim trenucima, pobojao sam se da će ga to, u konačnici, cijeloga preuzeti. Kad bih se nalazio na njegovom mjestu – i mene bi. Jer, ovdje više nije bila riječ o izricanju obične znanstvene istine, nego jedne krajnje i neumitne eshatologije koja se podjednako tiče kako znanosti tako i religije i filozofije, i koja zbog toga ne može biti ne-tragična. Dakle, želimo pitati, ne radi li se ovdje o nekoj vrsti tragične znanosti, zbog svoje tragične znanstvene spoznaje ugrađene na samome kraju poimanja svijeta oko sebe, a s kojom nam se valja sada dalje nositi u svome postojanju? Izgleda da da.
Što će se dogoditi s mladićem tužnog-nasmijanog lica u godinama koje dolaze? (U međuvremenu, saznao sam da se radi o prof. Brianu Edwardu Coxu kojeg, ispada, da baš i nije primjereno nazivati ‘mladićem’, jer je rođen 1968 :)). Kako će na njega utjecati to što je izgovorio u BBC-evu kameru u nepreglednoj pustoši Zapadne Afrike koja je trebala dočarati ono u što će se naš svemir jednoga dana zapravo pretvoriti? Nije lako imati na grbači misao koja vam, makar i u dalekoj budućnosti, ne ostavlja nikakvu nadu.
Mimo stotina mogućnosti kojima se ona može opovrgnuti (recimo, dovoljno je samo pozvati se na onu teologijsku „A Bog? Što s Bogom?“) ipak, službena znanost čvrsto stoji uz izvjesnost te morbidne činjenice. (Premda, perfidnim mi se čini pozivati se na bilo kakvu ‘izvanznanstvenu mogućnost’ kad je u igri jedan znanstveni dokumentarac). Čak, nije toliko stvar u tome je li se ovdje radi o doista neizbježnom fatumu našega svijeta, odnosno potrazi za odgovorom na pitanje tko je, na kraju krajeva, u prokletu pravu, koliko u činjenici što se ova pogubna spoznaja od sada uvlači u našu spoznajnu paradigmu, u naše umove, tobože, naprednih građana kozmosa; i s kojom od sada prilazimo svemu i sudimo svijet oko sebe. I nije li, u tom slučaju, itekako grozno konstatirati da ćemo, sve u svemu, završiti kao mikrovalno pozadinsko zračenje? Ukoliko jednu takvu misao pustimo u vlastiti prostor uma ona će u njemu kad-tad zasnovati svoje vlastito kraljevstvo s nebrojeno značenja – podanika. Sva sreća, pa imamo Derridu koji nam iz prikrajka dovikuje: značenja se momentalno stvaraju tek kada su izrečena, a ne na osnovi činjenice što stvarno egzistiraju u svijetu. Stoga, nije li mnogo uputnije pobrinuti se oko pravilnoga formuliranja prave premise kojom ćemo obuhvatiti svijet u zbroju najvećeg broja svojih mogućnosti, nego se držati u zarobljeništvu samo jedne? Jednu mogućnost, jednu moguću izvjesnost, može odista predstavljati naš prijatelj Ništavilo, ali samo jednu mogućnost prema, znanstveno procijenjenom, trenutnom raspoloženju i stremljenju našeg golemog stanodavca – svemira. A što je s ostalim mogućnostima?
Ako ništa, nije li barem lijepo vjerovati u svijet beskonačnoga broja mogućnosti spram svijeta u kojem će jednoga dana ispariti crne rupe i ‘svanuti’ vječna tama? Nije li daleko opravdanije (premda sam se na ovaj način opasno približio stavovima mrskih američkih pragmatista) (ali i poštenije) priznati da jednostavno ne znamo što će se dogoditi sa svemirom nego da Kraj svih krajeva izrijekom utjelovimo kao što smo to učinili s Početkom svih početaka (preko teorije Velikog Praska)? Ne činimo li se samima sebi kao oni koji čak i samoga Boga prisiljavaju da utone u san iz kojega se, prema znanstvenim zakonima, više nikada ne bi trebao probuditi? Iskreno, ne bih se iznenadio kada bi jednoga dana otkrili kako naše teorije ne mogu predvidjeti ono što će se dogoditi nakon stravično dugih eona. Prisjetimo se da smo realtivno nedavno otkrili kako jednu te istu teoriju ne možemo primijeniti u vrlo malom i u vrlo velikom prostoru… itd.
Cijela me stvar, stoga, pomalo asocirala na čuvenu opkladu francuskog mislioca Blaise Pascala, koju sam nekoć pročitao u njegovim znamenitim Mislima; jedino, Pascalova opklada ticala se čovjekove vječne dvojbe oko postojanja ili nepostojanja Boga:
Bog postoji ili ne postoji. Ali kojoj strani da se privolimo? Razum tu ništa ne može da odluči: jedan beskonačan [kaos] nas razdvaja. Tamo gdje je kraj tom beskonačnom odstojanju, odigrava se jedna igra [gdje] će pasti glava ili pismo. U [što] ćete vi da se kladite? Po razumu, ne možete reći ni jedno ni drugo; po razumu, ne možete poreći nijedno od to dvoje.
Na ovome mjestu, pažljivijem čitatelju neće promaći da Pascal prilično dogmatski odriče mogućnost egzistencije jedne zdrave skeptičke pozicije koja dvojbu ostavlja nerazriješenom, a evo kako to objašnjava:
… „pravilno je ne kladiti se“ (govori onaj s kojim je Pascal u zamišljenom dijalogu, a on sâm mu odgovara), … ali kladiti se mora; nije to pitanje volje: u kolu ste (jer ste se „navezli“, morate se odlučiti jeste li kršćanin ili nevjernik, komentar u fusnoti M. Ibrovića). Pa [što] ćete izabrati? […] Imate [dvije] stvari da izgubite: istinito i dobro; i [dvije] stvari da založite: svoj razum i svoju volju, svoje saznanje i svoje blaženstvo; a vaša priroda [može] [izbjeći] [dvije] stvari: zabludu i [bijedu]. Svoj razum nimalo više ne [vrijeđate] birajući jedno ili drugo, [jer] neminovno treba izabrati. Tako smo jednu [točku] raspravili. Ali vaše blaženstvo? [Stavimo na vagu] dobitak i gubitak… [procijenimo] ta dva slučaja: ako dobijete, vi [dobivate] sve; ako izgubite, ne gubite ništa. Kladite se, dakle, bez kolebanja, da Bog postoji…
Mišljenja sam da smo, nakon odgledanog depresivnog znanstvenog dokumentarca, također, prisiljeni kladiti se, ali ovoga puta na nešto drugo, na svemir beskonačnoga broja mogućnosti, neovisno od činjenice je li Bog ili netko drugi u njemu egzistira ili ne, a nikako na morbidnu izvjesnost njegova kraja. (U ovome je smislu nevažno je li sâm svemir možda dolazi od Boga ili se javlja kao sâm Bog). Nekome se može činiti da se zamaram prilično nebitnim pitanjima, pitanjima koja će svoju aktualnost zadobiti u nepojmljivo dalekom vremenu, ali taj onda vjerojatno previđa način funkcioniranja psihološke strane našega uma. Naše ‘zadnje’ premise i primisli, mogu uzrokovati kaos u svima prethodnima. Mi gradimo svijet po našim mislima. To je ta religiozna strana naše prirode koja, i unatoč ogromnom broju pokušaja da je se danas zatomi, proglasi primitivnom, zaostalom, atavističkom i što sve ne, i dalje nam se nesebično nudi – našem umu, našim mislima, a još i više našim osjećajima. Naravno, ne prizivam da se religiozna strana naših bića povrati u svijest kao neka nova dogma pored postojećih, nego kao jedan intuitivni, einsteinovski uvid u religioznost svijeta kao takvog.
Poznato je da je Pascal bio i veliki znanstvenik svoga doba koji je u svom umovanju naslućivao raznorazna čuda matematike koja su se uskoro počela događati. Kao dobar primjer za to može poslužiti otkriće infinitezimalnoga računa na kojem mu je sam Leibnitz bio beskrajno zahvalan. U svom mozganju oko dokazivanja postojanja Boga, stoga i nerijetko, on se koristi znanstvenim promišljanjem. Pitam se, što bi se dogodilo da je znanost krenula putovima ovakvih ‘matematičkih’ razmišljanja o najvišem biću:
Mi uviđamo da postoji beskonačnost, a ne znamo joj prirodu: na [primjer], znamo da je [netočno] da su brojevi konačni; istina je, dakle, da postoji beskonačnost broja, ali mi ne znamo [što] je ona. [Netočno] je da je ona parna; jer dodavanjem jedinice [njezina] priroda se ne mijenja. Međutim, ona je broj, a svaki je broj paran ili neparan. Doduše, to se [podrazumijeva] za svaki konačan broj. Tako, lijepo možemo [uvidjeti] da ima Boga a da ne znamo [što] je on.
Drugim riječima, ovo je Pascal kojeg najviše volim, u svojoj najboljoj formi misaonih, makar ponekad i kazuističkih, mogućnosti…
Na kraju, mogu samo ponoviti svoju staru tužbalicu na znanost: za vjerovati je da smo još uvijek daleko bilo kakve krajnje spoznaje, ne zato što bi to onda moglo biti utješno, a za mnoge takav bi skepticizam bio itekako poželjan (recimo, za religiozne prirode), nego stoga što nas svijet daleko nadilazi u bilo čemu. Možda se čak ne radi o svijetu, možda se odista radi o Platonovim idejama ili zrcalu naše duše, pa šta? U svojim mogućnostima svijet nas šije, ne za nekoliko koplja, nego možda i za još jednoga sebe, dakle, za čitavu beskonačnost ili vječnost, kako hoćete, a to onda može značiti samo jedno: da smo tek ‘zagrebli’ o njegovu koru…
Tako bi, prema mojemu mišljenju, trebalo gledati na svijet, čak i sa znanstvenog stajališta…
Siječanj 2013.
Večera s ‘posljednjim filozofom’
Jacques Derrida: GLAS I FENOMEN
Prostorija je započela s podrhtavanjem kada je moj uvaženi gost stigao na večeru. Slike su se ljuljale po zidovima, Kolo nesnosno škripalo, čak je i veliki kristalni luster koji je bacao blijedu svjetlost po prostoriji neprestano zveckao svojim kristalićima različitog oblika. Što sam mogao učiniti, osim praviti se da ne primjećujem što njegova nazočnost čini mojem misaonom svijetu i stisnuti mu ruku. U to je, doista, bilo teško povjerovati: da sam Doktora Jacquesa, osobno, primio u svoju kuću. I to još na večeru. Na brzinu, spremim njoke s piletinom u umaku od gorgonzole i pridružim se cijenjenom gostu. Zamislio sam nekoliko ruku kako bih iz kuhinje hranu mogao donijeti i poslužiti. Kad je sve bilo gotovo (s posluživanjem), nisam znao kako da počnem (s riječima). Najbolje je krenuti s nekom već provjerenom litanijom, jetko pomislim, koja je i gostu vrlo dobro poznata.
– Doista, nekada je dobro zapitati kuda smo se mi to zaputili kada smo počeli razmišljati o svijetu – stidljivo započeh – Hoću reći, kamo smo krenuli kad smo se otisnuli na ovu ‘misaonu Odiseju’? Niste li se to pitali i vi, gospodine Derrida?
Bard poststrukturalističke misli sjedio je zamišljeno na posljednjoj stolici stola iza kojeg se smjestila neodrediva praznina. Stol kao da je završavao u ničemu. To sam tek sada primijetio. Mogao sam zamisliti sve stolice prije njega popunjene starim filozofima: Heiddegera, Nietzschea, Kanta; čak i Aristotela, Platona i Sokrata. Ipak, nakon njega ne da nije bilo stolica, nego se i stol završavao.
– Jesam – prekinuo je svoju šutnju napokon moj gost – Jer, misliti o svijetu, u konačnici, samo je jedan način odnošenja spram istog. I zašto bi baš mišljenje moralo odnijeti prevagu nad ostalim ‘tipovima’ odnošenja? Kad promislimo malo, mišljenje nam dođe kao sâm ‘upogonjeni bitak’, misaoni perpetum mobile… A zamalo smo upravo bitku, tom najsjajnijemu i najblistavijem od svih nusproizvoda mišljenja, u tipično ljudskom postupku ‘odslikavanja stvarnosti’, osigurali poziciju onoga prvoga ‘nepokretnog uzroka’ koji je trebao ležati, po mnogim i uvaženim filozofskim imenima, eto, čak i izvan samoga mišljenja! I kako, onda, odsada gledati na filozofiju osim kao na najveću zavodnicu čovjekova duha, koja je svojim nesmiljenim eshatološkim idejama dovela do toga da čak jedna znanost danas ozbiljno računa s takvim stvarima kao što su početak i svršetak svijeta odnosno svemira…
– Tu ciljate na Husserla i Heideggera? – osmjelio sam se upitati.
– Razmislite, mladi čovječe! – povikao je Derrida – Vi mislite da sam ja prvi raščarao filozofiju, s tim svojim dekonstrukcijama, razlikama i jezičnim igrama. Ne, ja sam bio možda samo prvi koji je to glasno kazao. Sada, kada malo bolje razmislim, možda je upravo Heidegger bio taj koji shvatio da se apstraktna misao ipak nikada ne može preslikati na stvarnost; zašto je, uostalom, spalio drugi dio Bitka i vremena? Zašto ga nije dao u javnost? Zato što je shvatio da izvan sebe samog daleko ne može stići. Priča o tubitku kojem se horizont vremena iscrtava kao njegov krajnji smisao, dirljiva je i na svoj način istinita pripovijest. Međutim, razglabati o „Drugom“, izvan tubitka iliti sebe sama, može ostati jedino u domeni jezične igre… Vjerujem da je to naposljetku shvatio i sam Heidegger…
– Međutim, mnogi vas, upravo zbog ovakvih izjava, više nisu uzimali zaozbiljno – kazao sam – Danas je situacija još gora. Čini mi se da vas žele izmjestiti čak i iz ropotarnice povijesti… Primjerice, knjige jednog našeg profesora filozofije koje ovih dana čitam, naslovljene Filozofija I. i II., vaše ime uopće ne spominju. Sloterdijk, pak, u pauzama filozofskog TV-showa kojeg vodi na njemačkoj televiziji, poručuje kako mu je dosta rasprava o jeziku… To se događa sada, kada ste mrtvi, ali to ste sigurno morali osjetiti i za života…
– Imate pravo, ali ne žalim se… – kazao je filozof i uzeo vilicu u ruku spremajući se baciti na posluženu hranu. Ipak, nekoliko trenutaka samo je razmišljao dok sam se sav bio pretvorio u uho.
– Dragi kolega – blagim glasom naposljetku obratio mi se francuski filozof – Barem u ovoj vašoj Prostoriji s Kolom, došlo je vrijeme da napokon mišljenje shvatimo kao ljudsku (vjerujem, i ne samo ljudsku) djelatnost kao i svaku drugu poput udisanja i izdisanja zraka ili vođenja ljubavi, koliko nužnu toliko i bespotrebnu jednom životu na svoj način. Nužnu u smislu da svijet ne možemo doživjeti, percipirati, što god, bez mišljenja (ja bih kazao teksta), a bespotrebnu u smislu da možemo biti više ili manje skloni mišljenju (prema vašem Spengleru ‘bogati u idejama, siromašni u nagonima’ i obrnuto). Drugim riječima, možemo odabrati hoćemo li mnogo ili tek u natruhama razmišljati dok živimo. Nužnost se odnosi na nesvjesni dio našeg bića, dok je (bes)potrebnost mišljenja stvar svjesnog odabira.
– Tko je bio Arthur Schopenhauer? Čovjek koji se spram života odnosio tako što je o njemu mislio. Tko je bio Friedrich Nietzsche? Čovjek koji se spram života odnosio tako što je o njemu mislio. Tko je bio Jacques Derrida? Također, čovjek koji se spram života odnosio tako što je o njemu mislio.* Što su bili svi filozofi redom od predsokratovaca preko platonovaca, plotinovaca, akvinaca, racionalista, empirista, prosvjetitelja, egzistencijalista i mnogih drugih do poststrukturalista i postmodernista, ako ne ljudi koji su se spram života odnosili tako što su o njemu voljeli misliti i ništa više. To što su, na kraju krajeva, imali i neke svoje misli o bilo čemu, lepršave, prekrasne i zavodljive misli, nije pretjerano utjecalo na sam njihov život – izvan mišljenja.
– Ipak, htio bih vas zamoliti da još jednom ponovimo tu bolnu stvar s bitkom, ako nemate ništa protiv? Dakle, kazali ste da nema bitka izvan mišljenja, o tome nam sada brodi post-post krtica svih naših umnih napora… Ne znači li to da proniknuti u bitak svijeta, na sreću ili nesreću, nije ništa drugo doli proniknuti u boga mišljenja…?
– O da, i mišljenje zaslužuje svoga boga, i što reći – to je upravo bitak. A što? Vi ste neki literat? Lijepo rečeno! Oduvijek sam vjerovao u književnost… – zaneseno je promrmljao mrtvi filozof.
– Hvala vam – rekoh – Ali to nije originalna moja misao. Fernando Pessoa prije otprilike jednoga stoljeća napisao je da filozof boga pronalazi upravo u svome mišljenju.
– Ha, ha, ha, i to je lijepo rečeno samo na drugi način! – prasnu u smijeh filozof i navali na njoke.
– Ali, molim vas, dopustite da dovršim! – povikao sam. I dok je francuski poststrukturalistički filozof započinjao nutricionistički obračun s njokama i piletinom u umaku od gorgonzole, ja sam nastavio trubiti:
– I kada post-filozofi danas trube da je najvažnije pitanje filozofije i dalje ‘činjenica bitka’ ne shvaćaju da su se upravo tog trenutka uhvatili za vlastiti rep. Nema ‘činjenice bitka’ izvan mišljenja o bitku kao takvom… Ali to je vjerojatno tako teško shvatiti da će vjerojatno biti potrebno još jedno silaženje u pakao, u nedostojne i ovom dobu sasvim neprimjerene rasprave, primjerice, o duhu i materiji, ili jednom i mnoštvu i sličnom, umjesto da se samo mišljenje, nakon stoljeća umovanja, prizove napokon samome sebi.
Tu zastanem kako bih skupio hrabrosti.
– Znate…upravo u tom svjetlu… htio sam vas pitati… ima li ikakvog smisla krenuti dalje…?
– Kako to mislite? – punih ustiju upitao me je Doktor Jacques.
– Mislio sam… za vama… Sada kada je misao svjesna da je samo misao, možda bude u prilici iscrtati obzor za jednu novu filozofiju, ili mogućnost mišljenja, i u skladu s njom življenja, jer, ako ćemo pravo, življenje tek sada postaje slobodno od mišljenja…
– Na što konkretno ciljate? – upitao je filozof podižući svoje umorne oči s tanjura.
– Naime… htio sam vam predstaviti svoju vlastitu, naočitu i još uvijek popriličnu zagonetnu, čak i samome meni – filozofiju prostora uma – a koja se temelji na vašoj teoriji…
Međutim, ‘posljednji filozof’ kao da me više nije slušao, listio je sa svog tanjura, jednu po jednu njoku, piletinu vješto izbjegavajući.- Dobar vam je ovaj umak… – kazao je na kraju punih usta brišući se salvetom… – A nešto ste maloprije spomenuli?
I što sam mogao učiniti nakon ovakve reakcije mog uvaženog gosta na čin filozofskog povjeravanja, nego zalediti ovaj trenutak, dok ne smislim kuda dalje odvesti ovaj uvrnuti dijalog s duhom ‘posljednjeg filozofa’… i da li ga uopće dalje odvesti.
* na sličan način pita se i sâm Derrida u svom autobiografskom filmu iz 2002, samo o životima Platona, Sokrata i Aristotela.
Siječanj 2013.
Ne znati u kojoj si mjeri bio u pravu
Jacques Derrida: PISANJE I RAZLIKA
Mislim da će Jacques Derrida u mjesecima što dolaze postati moja opsesija. U Prostoriji s Kolom više ništa nije isto. Kada glasno spomenem njegovo ime veće se Kolo oglasi prodornim tonom kao da sam spomenuo Nietzschea ili Heideggera. Definitivno, Jacquesa Derridau pozvat ću jedan dan na ručak ili večeru. Njegov duh sići će s ‘osamljenih visina’ i pridružiti mi se u ćaskanju o toj nedokučivoj umotvorini kulture čovječanstva – jeziku. I ne samo jeziku, razgovarat ćemo, i o značenju, pisanju i razlici.
U posljednje vrijeme Prostorija s Kolom ispunila se neobičnim likovima. Nije to više onaj prostor opsjena u koji povlačim svoj duh kako bih uživao u samoći. Slike na zidovima su oživjele, namještaj se po prostoriji počeo pomicati, a sinoć mi se dogodilo da sam na kanapeu koji je Tetka ostavila za sobom usnio i primjeren san u skladu sa svim tim promjenama. Sanjao sam da se krećem iz jedne Prostorije s Kolom u drugu, sa sve većim Kolom Duha Svijeta koje sam na koncu započeo zvati Kolom Prostora Uma.
Portret Fridricha Nietzschea smješten ponad kamina pomicao je svojim usnicama ispod gustih brkova. I uvijek je nešto imao za reći! Dočim, usnice nisu proizvodile nikakav zvuk. Tromo sam se pokrenuo do preimenovanog Kola. Ovoga puta vrtjelo se nestalnom brzinom. Nešto se događalo, a ja sam morao utvrditi što.
Privremeno, ušutkat ću portret Sloterdijka koji se smjestio nedaleko od Nietzscheova. Želim još jednom čuti tu priču o jeziku iz usta njegova ‘dekonstruktora’ i mogućnosti koje je ostavio za sobom.
Što se to dogodilo na prijelazu stoljeća? U što smo uronili kada smo u nadnevke započeli pisati dvojku i nule? Zašto smo se počeli ponašati kao da Jacquesa Derridau nikada nismo čitali, zašto ignoriramo mogućnosti koje nam je ostavio za sobom? Zašto se danas ponovno vraćamo na strukturaliste, istinu, smisao i Boga, zašto vapimo za čvrstim temeljima kad smo ih tako lijepo ‘dekonstruirali’. Ako ste mislili da je filozofija Jacquesa Derridae jedna od najpesimističnijih filozofija u povijesti filozofiji – u pravu ste… pa ipak, i na njoj takvoj, možda se može graditi. Njegova teorija o tzv. “strujanju u jeziku”, o différance, okvir je na kojem sada nastojim postaviti svoju teoriju…
Pisanje i razliku čita se fragmentarno, malo tu, malo tamo, jer ako bi se čovjek prihvatio nekakvoga linearnog slijeda čitanja, vjerujem da ne bi daleko dogurao. Pisanje i razlika uglavnom su sastavljeni od eseja koji predstavljaju osvrte na učenja drugih filozofa ili pak osvrte na druge filozofe koji se osvrću na učenja trećih filozofa i tako dalje; a možda su u igri i četvrti filozofi/autori na koje se osvrću treći filozofi/autori i tako u beskonačnost… Bitno je shvatiti, tradicija filozofskog mišljenja duga je i teška. Kada i pomislimo nešto novo, to novo obvezni smo usporediti sa starim, u ovom slučaju, nebrojenim mišljenjima drugih filozofa koji su živjeli prije nas i ostavili razumljiv pisani trag. Tako to čini i Derrida. Piše o Levinasu (drugi autor) koji se osvrće na Heideggerovo učenje (treći autor), a pošto je u igri i fenomenologija, odatle i na Husserla (možebitni četvrti autor), a da ne spominjemo Platona (kao n-tog autora) koji se čini u korijenu svakog mišljenja ili filozofije. Pa tako, Derrida piše i o Batailleu (drugi autor) koji je, pak, pisao o Hegelu (treći autor) itd. Uglavnom, Derrida će poput lukave lije, skriven iza filozofa-analitičara, potkopavati stavove proslavljenih filozofa da bi tek u rijetkim prilikama, u proplamsajima neviđene filozofske oštroumnosti, natuknuo i nešto ‘svoje’. S ovakvim načinom čitanja na izraz ‘dekonstrukcija’ još nisam naišao, dok se “diferancija” (fra. différance) prvi put pojavljuje tek na dvjesto i nekoj strani…
Pisati […] znači i ne moći postići da značenje apsolutno prethodi pisanju: time na ljestvici spuštamo značenje, ali istodobno podižemo upisivanje… Pisati znači znati da ono što se još nije dogodilo u slovu nema drugog prebivališta, ne čeka nas kao propis […] ili u nekom božanskom razumu. Značenje mora čekati da bude izrečeno ili napisano da bi samo sebe nastanilo i postalo ono što za razliku od sebe jest: značenje […] Književni čin tako na vlastitu izvoru pronalazi istinsku moć.
Pisanje je opasno i tjeskobno zato što je inauguralno, u izvornom smislu riječi. Ono ne zna kamo ide, nikakva ga mudrost ne štiti od tog esencijalnog hitanja prema značenju što ga uspostavlja i koje je prije svega njegova budućnost. Hirovito je, međutim, samo zbog kukavičluka. Nema, dakle, osiguranja, protiv izlaganja takvoj opasnosti.
Ipak, jesam li pravilno razumio ovog francuskog poststrukturalistu? Jer, on će rado ponoviti da ga mnogi nisu razumjeli. Možda ga razumijem, ali na sebi svojstven način, i možda to nije onaj način s kojim bi se on složio… Osim toga, Derrida koristi “prokleto” težak jezik. Stil mu je zamoran, prepun vratolomija s riječima, tek tu i tamo iskrsne po koja književna metafora, ali uglavnom bez onog literarnog šarma koji pronalazimo, primjerice, kod Nietzschea. Probajte se, recimo, uhvatiti u koštac s ovom Derridinom rečenicom:
Ta estetika koja neutralizira trajanje i snagu, kao razliku između žira i hrasta, nije kod Prousta i Claudela autonomna.
Ako ste je prisiljeni još jednom pročitati da biste je shvatili, definitivno, nemate afinitet za stil pisanja Jacquesa Derridae. I u mom slučaju to je ozbiljna poteškoća. Definitivno, to nije razumljivo pisanje, bez obzira na prijevod, premda shvaćam da se filozofi vole ‘gubiti’ u pojedinostima i biti razumljivi jedino i opet – filozofima.
Osim toga, postoji još jedna stvar koja me kod French philosophera odbija a to je – bezrezervni hegelijanizam. Postavio me je u mučnu nedoumicu citirajući na početku jednog poglavlja Georgesa Bataillea koji je za Hegela ustvrdio kako „nije ni znao u kojoj je mjeri u pravu“. I što sad? Neće li me ta, iz moje perspektive, začuđujuća podrška Hegelovom šematizmu, apsolutnom duhu i ostalim hegelijanštinama koje sam dosada smatrao običnim filozofskim bedastoćama, natjerati da u ruke uzmem štivo za koje sam vjerovao da, u najmanju ruku, pripada naličju moga duha – tu notornu Fenomenologiju duha (za koju sam, btw, svugdje ponosno naglašavao da je nikada nisam i nemam namjeru pročitati)? Razumijem da se sva ljudska umna djelatnost može svesti na tekst i da ta struja značenja koja obavija stvari ovog svijeta ne podliježe nikakvim pravilima, osim i jedino drugom značenju, ali ne razumijem kakve to veze može imati s Hegelom, običnom “filozofskom usidjelicom” koji je filozofiju usmrtio u svom pokušaju da od nje načini sustav. Ali kad Bataille kaže da Hegel „nije ni znao u kojoj mjeri je u pravu“ onda to nekako pritajeno razumijem. Priroda nikada nije postojala, ali je zato postojalo mišljenje… U mišljenju doista možemo graditi misaone sustave koji kao da nemaju nikakve veze sa stvarnošću i životom, i kojih, kao u slučaju Hegela, ne moramo biti svjesni. I Bataille i Derrida se , zbog tog uvida, nalaze iznad Hegela, a to je ono što me posebice u filozofskom mišljenju zanima, to prevladavanje ili izdizanje u misli…
Na kraju, ne možemo se ne zapitati: možemo li se u misaonom pogledu izdići čak i iznad jednog Jacquesa Derridae? Ne vidim razlog zašto ne. Filozofija je ta koja se, možda i zbog Derridae, desetljećima činila mrtvom za novi iskorak. No nije li danas došlo vrijeme da to napokon učini…? Uostalom, zašto svaki novi iskorak u filozofiji i ne bi bio obilježen tom, jednom te istom, odvažnošću – da za svoje prethodnike ustvrdi ono isto što je Bataille ustvrdio za Hegela – kako nisu ni znali u kojoj su mjeri bili u pravu?! Za ‘naš’ iskorak – potrebno je to ustvrditi i za Derridau. Na kraju krajeva, nikada nikome ne odricati pravo da po nekoj svojoj “filozofskoj istini” bude u pravu, ali zatim se u svom filozofiranju pokušati izdići iznad nje. I ne čini li se vrlo poticajnim ako bi se razvoj filozofije događao upravo na taj način…
Prosinac 2012.
Prolegomena za Prostor Uma
Andy & Lana Wachowski: MATRIX
John Zerzan: ANARHOPRIMITIVIZAM PROTIV CIVILIZACIJE
Od nekoliko filozofskih ideja koje su dojmljivo anticipirane u filmu Matrix, filozofska i ina javnost uglavnom raspravlja o onoj, više-manje metafizičkoj, koja drži da u pozadini naše percepcije stvarnosti, koju naposljetku uvijek oblikuje naš mozak, može stajati i neočekivano bizaran opis tog mozga, ali ovoga puta izvađenog iz tijela i postavljenog u bitno drugačiju okolinu; recimo da je uronjen u bačvu sa specijaliziranom hranjivom tekućinom i priključen na računalo. Podsjetimo, ideja je to Gilberta Harmana iz 1973. koju je izložio i Hilary Putnam u svojoj knjizi Brain in a Vat objavljenoj 1981. a koja se svodi na sljedeći scenarij: nekakav ludi znanstvenik iz susjedne galaksije Alfa Centauri usudio se njima – Gilbertu Harmanu i Hilary Putnamu – ali i nama ostalima, izvaditi mozak, i staviti ga u bačvu s hranjivom otopinom i spojiti ga na računalu. Od sada računalo jadnom Gilbertu i Hilaryju šalje sve osjetilne podražaje a koje oni smatraju da, zapravo, dolaze iz vanjskoga stvarnog svijeta. Ako na takav način vidimo svijet, onda, on nije više nešto stvarno, već podraženo. Pronicljiviji čitatelj uočit će da se na tragu jedne takve revolucionarne zamisli moglo utemeljiti jedno čitavo razdoblje, možda čak i sam postmodernizam. Kako? Prisjetimo se samo Roškove „preintezivnosti zbilje“, Rorthyeve tvrdnje „kultura je jedina stvarnost“ ili, pak, Derridainog potpunog negiranja prirode. U takav scenarij trebali bismo još samo uklopiti i ‘način bivanja’ postmodernog stanja kroz logiku kasnog kapitalizma (Jameson) i dobili bismo sasvim solidnu skicu postmodernog duha vremena.
Matrix je samo poslužio da ta, u korijenu postmodernistička ideja, dopre do širih slojeva društva. I evo je, upakirana u popularni SF celofan, ideja o ‘mozgovima uronjenima u bačve’ zaludila je mnoge. U svojoj srži pesimistična, u postmodernom dobu ona se, štoviše, osjeća kao ugoda. Doba je opuštanja, kako veli Loytard, ne morate se ničim zamarati, čak i strašne filozofske ideje saznajete izvaljeni na trosjed ispred svoga televizora, s kikirikijem pod rukom.
Na ideju ‘podražene stvarnosti’ poziva se i Zoran Roško kada u sjajnom uvodu za knjigu Johna Zerzana (vidi prethodni post) anarhističkoj misli suprotstavlja ideju Simboličnog Matrixa, a koju izvorno pronalazi u diskursu slovenskog filozofa Slavoja Žižeka. Da se razumijemo, tek ta ideja je u svojoj srži – postmodernistička. Tako vam na svijet gledaju postmodernisti – sve se na ovom svijetu može isključivo shvatiti kao jedan lijep i prekrasan simbol i ništa više. Međutim, u postmodernističkoj priči o Matrixu, Roško ide korak dalje te Zerzanovo poželjno življenje primitivnim životom, životom izvan civilizacije, u prirodi, proglašava, ničim drugim doli – još jednim oblikom Matrixa, samo ovoga puta, pojasnit će, radi se o Prirodnom a ne Simboličkom Matrixu. I u jednom i u drugom slučaju, kad bi se zapitali, ne bi mogli negirati ideju Matrixa koja, kao kakva avet, stoji u pozadini svakog poimanja života, nadajući se kao sveopća prima causa. I sveopći je zaključak, stoga, poražavajući za Roška; bilo kako bilo, kaže on, uvijek smo prisiljeni odabrati jedan od ponuđenih Matrixa kao opciju najmanjeg zla. To je jedino što možemo učiniti.
Ono što će nam se učiniti da Roško ne primjećuje, a u skladu s njim vjerojatno i svako drugo postmodernističko mišljenje, jest da je u takav ‘pogled na svijet’ već prejudicirana ideja Matrixa kao nepobitne istine. Stvarnost nam jedino može doći u obliku televizijskog signala, kaže on, posredstvom našeg uma, a što je ‘stvarno izvan nas’ – bog te pitaj. Nekad pomislim, ne bi li na te i takve postmoderniste, zbog takva njihova stava trebalo gledati kao na neokantovce, jer, ne čini li se da u pozadini svog vrhunaravnog ‘matričnog učenja’ ipak vjeruju u nekakvu nedokučivu ‘stvar po sebi’…? Ne, reći će Roško, ne moramo vjerovati u ‘stvar po sebi’, možemo i samo tvrditi da je, neovisno o činjenici postojanja ili nepostojanja stvarnosti kao takve, način našeg bivstvovanja, općenito, uvijek nekako bolećiv – ili psihotičan ili neurotičan, a možda i nešto treće… Bitno da je uman!
No, ono što bi John Zerzan vjerojatno želio jest upravo umaći (sveprisutnoj, postmodernističkoj) umnosti. U prostoru života ne caruju misli već osjećaji, čuvstva. Grubo rečeno, u ‘izvanumnom’ smo prostoru, prostoru stvarnosti bez navodnika, onda, kada osjećamo, čuvstvujemo, a u Prostoru Uma kada mislimo. Prostoru Stvarnosti ne treba neko objašnjenje zašto se tako osjećamo, je li posrijedi nekakav Matrix ili nešto treće. Što je najbolje, ‘izvanumnom prostoru života’ svejedno je što se događa u Prostoru Uma, je li se o njemu domislila kakva nova teorija ili ne. Ili kao što će Zerzan zapisati:
Duboka se istina krije u shvaćanju da ljubavnicima ne trebaju riječi. Radi se o tome da moramo ostvariti svijet ljubavnika, svijet odnosa licem u lice, u kojemu se mogu zaboraviti čak i imena, svijet koji zna da je suprotnost neznanju – očaranost.
Zašto bi se svijet morao shvaćati kao Matrix, kad je i Matrix samo jedna od ideja našeg uma koja vjerojatno nema blage veze s ‘arječitim bitkom’, životom kojem nisu potrebne riječi. Svi Matrixi, sve naše misli, metafizike, pogledi na svijet, sve ikad izrečeno, pomišljeno, naslućeno, od sada može zauzeti svoje mjesto u onome što sam nazvao Prostorom Uma. Ako se hrabro složimo sa Spenglerom da je svaka misao prolazna, onda u Prostoru Uma i ne možemo ništa drugo raditi doli igrati se, kako nam, uostalom, savjetuje i ‘posljednji filozof’ koji mu je udario temelje – Jacques Derrida; jezično, misaono, kakogod – vječno se igrati, stvarajući, prepravljajući i zaboravljajući značenja stvorenoga, napisanog. Međutim, onaj ‘dio’ bitka koji je isključivo dostupan osjećaju, i koji svoj dokaz ‘postojanja’ ne pronalazi u ratiu već u povratnom osvjedočenju čula, i koji sam prozvao Prostorom Stvarnosti, o njemu definitivno više nema potrebe govoriti, pa čak ni misliti. U njemu možda nije sve moguće, ali je nadohvat ruke. Tu ni Zerzan ne primjećuje da se govorenjem o njemu samo dodatno zapetljava u mreže Prostora Uma. Stoga sam mišljenja da se o Prostoru Stvarnosti jedino može svjedočiti, ako se uopće može svjedočiti – još samo književnim putem, ponajprije poezijom… Čak je i ovaj tekst o njemu – previše…
Na kraju, vratimo se Matrixu. Ona manje poznata ideja iz filma prikazana je u jednoj od njegovih posljednjih scena u kojoj glavni junak, Neo (Keanu Reeves), nakon što je u potpunosti pronikao, kako u svoju prirodu tako i prirodu svijeta koji ga okružuje, naravno, Matrixa, shvaća da od sada u njemu može činiti što god mu je volja. U Matrixu, najednom postaje sve moguće, mašta se izjednačava sa stvarnošću. Baš kao što je to odsada moguće i u Prostoru Uma. Napose, bez većih problema obračunava se s dosadnim agentom Smithom, koji, premda predstavlja supernapredni kompjutorski program za održavanje reda u virtualnom svijetu, ipak ostaje na razini supernaprednog kompjutorskog programa, pa se prosvijetljenom Neu više nije u stanju suprotstaviti. Ključna stvar, prema gledištu redatelja ovog filma – ekscentričnih, nekada samo braće, a sada sestre i brata Wachovsky, jest spoznaja da izvan nas nema ničega na što ne bismo mogli utjecati, naravno, u umnom, “Matrix smislu”. Znakovita je, pritom, scena u kojoj maleni budist pred začuđenim Neom (koji u tim trenucima još nije doživio prosvjetljenje) naoko samo svojim pogledom savija žlicu. Kad ga Neo upita kako mu to polazi za rukom dječak jednostavno odgovara:
– [Zato što] nema žlice (legendarno There is no spoon).
Spoon boy: Do not try and bend the spoon. That’s impossible. Instead… only try to realize the truth.
Neo: What truth?
Spoon boy: There is no spoon.
Neo: There is no spoon?
Spoon boy: Then you’ll see, that it is not the spoon that bends, it is only yourself.
Drugim riječima, film nam želi poručiti: sve je u našim glavama, ili, sve je u vašem Prostoru Uma…
Prosinac 2012.
Kako smo ‘pali’ u civilizaciju
John Zerzan: ANARHOPRIMITIVIZAM PROTIV CIVILIZACIJE
Pogled na svijet koji vam želim prenijeti mogao bi se opisati kao blaga anarhija. Nemojte se zanimati za globalne teme, svijet ionako nećete moći spasiti od propasti, gledajte, kako kaže Aleksa Golijanin u Zarezu, da „ne iznevjerite sebe i svoje bližnje“. Očigledno, ovo je bio tjedan u kojem sam u svijest priveo svoju anarhističku crtu. Ali kao i Aleksa, ni ja se ne nalazim u anarhizmu kojeg obilježava nasilje, a kojeg su za ostvarenje svojih ciljeva zagovarali ‘oci anarhizma’ Proudhon, Bakunjin i dr. Nisam čak ni siguran je li anarhija prava riječ za stanje kojeg me cijelog prožima. U svakom slučaju, više ne vjerujem u društvo, vjerujem isključivo u pojedince, a to je barem u natruhama anarhistički obojeno razmišljanje. Biti blagi anarhist ili pacifistički anarhist poput Juliana Becka, kako vam to zvuči?
Ipak, dugo vremena bio sam u potpuno pogrešnom uvjerenju što anarhija zapravo jest. Sa sintagmom bezvlašće ili odsustvo vlasti, a koja dakako predstavlja njenu najpoznatiju definiciju, relativno sam se kasno upoznao. Što je najbolje (ili najgore) od svega, u definiciji se uopće ne spominje odsustvo reda, a što sam u prvom redu povezivao s anarhijom. S pomisli na anarhiju u mome bi se mozgu obrazovale slike nasilja, i što je simptomatično, ponajprije odsustva reda, a ne vlasti. Anarhiju nikada nisam poimao a da je nisam povezivao bilo s nasiljem, bilo s odsustvom reda. O poveznici negiranja vlasti i anarhije uopće nisam razmišljao. I sada, odjednom, u meni se otvara pitanje, ne bi li bilo zgodno živjeti bez ikakve vlasti nad svojom glavom, bilo kakvim oblikom dominacije ili autoritarnosti? Kako da ne! Ali uz zadržavanje reda! To bi bilo sjajno, kažem sebi i dohvaćam prstima knjigu američkog filozofa Johna Zerzana Anarhoprimitivizam protiv civilizacije koju sam za 30 kuna kupio na ovogodišnjem Interliberu.
Najprije, čovjek, taj Zerzan, živi, navodno, u kolibi (na drvetu!?), što upućuje da vjerojatno i ‘živi’ to što piše. Ukratko, filozof zaziva povratak primitivnom životu koji se prema najnovijim antropološkim nalazima razotkriva daleko miroljubivijim i sretnijim za ljude nego što se to prije mislilo. Usporedite slike u umu koje imate za jednog Bušmana i jednog neandertalca i vjerojatno će vam postati jasna razlika koju ovdje želim istaknuti. Bušman, pripadnik tipične lovačko-skupljačke zajednice koja danas živi ‘po uzoru’ na iste u prethistorijskom dobu, miroljubiv je, rekli bi ‘urođeno sretan’, srastao sa svojim prirodnim okruženjem; s druge strane imamo neandertalca, možda najpoznatiju ‘izumrlu vrstu roda Homo’, sinonim za divljaštvo i ne-inteligenciju, koji sve što je činio u svom životu, to činio nasilno i glupo. A što, pita se autor, ako smo većinu vremena u prethistoriji proveli kao Bušmani, a ne kao neandertalci, ne bi li to, onda, bio najpoželjniji mogući oblik života za nas – od svih koje smo dosada iskusili? Pogotovo, nakon ‘noćne more od života’ u režiji kapitalizma koju proživljavamo danas? Istina, u tom slučaju ne bismo imali kulturu – religiju, umjetnost, filozofiju i znanost – ali ne bi imali ni čireve na želucu, tumore i čitavu vojsku psihičkih poremećaja kojima je jedini uzrok – civilizacija – život u civilizaciji. Čitava priča postaje tim interesantnija kada Zerzan ustvrdi da je čovječanstvo, po svoj prilici, veliku većinu vremena svoga postojanja upravo i provelo u ‘Bušman stadiju’, lovaca skupljača, a ne u civiliziranom društvu. Naravno, svaki nalaz, svaku hipotezu koja se tiče života naših predaka u prethistoriji teško je dokazati. Zerzan je međutim neumoljiv, naši preci, veli on, živjeli su sretno, dijeleći sve između sebe, bez potrebe za uspostavljanjem bilo kakvoga oblika autokracije (tu se, recimo, misli na uloge poglavice ili vrača, šamana plemena); drugim riječima, 99% vremena svoga postojanja čovječanstvo nije imalo potrebu za uspostavljanjem autoriteta, živjelo je bez vlasti, i opet, živjelo sasvim dobro. Pojedinci su međusobno komunicirali na potpuno ravnopravnoj osnovi. Ako ga je i bilo, nasilje je bilo veoma rijetko. Priroda nije bila izvor opasnosti, već izvor ‘obilja i ugode’.
Tek kad se neki klipan dosjetio ‘podjele rada’, zasađujući u zemlju prvu rotkvicu, dakle, s ‘izumom’ zemljoradnje, među ljude su se ušuljali aveti poput ‘vremena’, ‘simbola’ a pogotovo ‘jezika’, i nepovratno ih istjerali iz prvobitnoga, i doslovnog ‘ zemaljskog raja’. Provalija civilizacije već je za nas bila iskopana. O tome što je ponukalo čovječanstvo na takav gnusni, civiliziran korak, koji je uskoro i urodio ‘padom u civilizaciju’, Zerzan šuti, u skladu s vojskom antropologa koje zaokuplja i umnogome tišti ovo pitanje. Znakovito je pripomenuti da američki filozof, pritom, citira jednog jezikoslovca koji rezignirano ustvrđuje kako ‘ne znamo kako je nastao jezik niti ćemo to ikada znati’.
Hoćete li se složiti ili ne složiti s tim pomalo neobičnim i ‘pomaknutim’ diskursom, smatram da nije ni važno. Svakako trebate pročitati Zerzana, ako ništa, zbog njegove izvanredne kritike postmodernizma, i svih ključnih simbola civilizacije poput vremena i jezika. Ostat ćete u čudu, a u vama će se stvoriti još jedan dijapozitiv kroz koji ćete moći promatrati stvarnost.
Ponavljam, ne morate zauzimati stranu, pogotovo nitko vas ne tjera da se deklarirate anarhistom, pa čak i u njegovom blagom obliku, premda, mogli ste barem raščistiti s tim izrazom. Želim da se tek zamislite nad činjenicom na koju se Zerzan često poziva u knjizi i koja mnoge antropologe i danas ostavlja bez odgovora: zašto izum izuzetno učinkovite Acheuleanske sjekire koji datira negdje prije milijun godina, nije već u to vrijeme pokrenuo znanstveno-tehnički razvoj, već se tom sjekiricom nastavilo lupati narednih milijun godina, sretno i zadovoljno, bez potrebe njenog usavršavanja? Zerzan, naravno, ima pripremljen odgovor: zato što za time nije bilo potrebe, jer se živjelo – upravo sretno i zadovoljno…
Prosinac 2012.
Naš dobri ubogi ukus
Oswald Spengler: PROPAST ZAPADA
Mišljenje gospodari, usprkos svemu, jedino u „carstvu misli“…
U nekim slučajevima potrebno je da prođu stoljeća kako bi se dosegla jedna jednostavna istina o čovječanstvu. Početak dvadeset i prvog stoljeća, u povijesnim kronikama, pokazat će se vremenom u kojem se spoznala pa barem jedna takva istina – za umjetnike, filozofe, književnike, znanstvenike i ostale pregaoce duha, nažalost, izrazito bolna – ona o duhovnom razvoju čovječanstva (čast poststrukturalistima koji su je objavili još tamo krajem 1960-ih, ali na jeziku razumljivim jedino, valjda, njima, jer kao takva nikada nije doprla do šireg razumijevanja, a tu se misli na takozvano “razumijevanje izvan akademskih krugova”).
Čim je ljudska rasa stupila u povijest, nezaustavljivo nas je obuzeo osjećaj da smo postali dijelom nečeg što bi se po svim svojim manifestacijama moglo okarakterizirati ‘duhovnim razvojem’. Tako smo barem stvari predstavili u početku. O tom povijesnom trenutku i danas svjedoče svi udžbenici povijesti umjetnosti, filozofije i znanosti. U njima ćemo pročitati kako se čovječanstvo kroz povijest kretalo od jednog do drugog razdoblja u svom duhovnom razvitku, dakle, svi skupa, koliko god nas ima na planetu, i da su ta razdoblja nosila redom, iz današnje pomalo sarkastične perspektive, sve sama egzotična imena. Odatle znamo za renesansu i prosvjetiteljstvo, racionalizam i empirizam, barok i rokoko, viktorijansko i secesijsko doba kao i na stotine drugih naziva koji su se ticali umjetničkih pravaca, filozofskih škola, znanstvenih teorija poput impresionizma i kubizma, egzistencijalizma i pragmatizma, konačno i strukturalizma i poststrukturalizma, da bi, eto, početkom dvadeset i prvog stoljeća, s nezapamćenim barbarskim uplivom medija u sve pore ljudskog života, shvatili kako se taj duhovni razvoj ticao jedva jedan posto ljudi na ovoj planeti. Sva ta silna umjetnost i književnost, znanost i filozofija stvarala se i konzumirala unutar svega jedan posto čovječanstva (a možda i manje). Ostali su bili jednostavno – masa.
S rijetko viđenom razlučivošću mediji su napokon dokazali tu dugo vremena slućenu ili prikrivanu dvostruku prirodu čovječanstva. U establishmentu visokih umjetničkih krugova, odnosno ljudi duha – dakako, dugo je vremena postojala sumnja da naš narod, ili masa, kako mu ‘od milja’ tepaju sociolozi, možda baš i ne zanimaju pretjerano svi ti Laokonti, metafizike prisutnosti ili pisoari okrenuti naglavačke. Tijekom povijesti se sa zebnjom u duhovnim krugovima gledalo na svjedočanstva o pučkim zabavama po selima i u podnožjima velebnih dvoraca, koje su se, prema svim umjetničkim kriterijima, mogle svrstati jedino u obične kič parade. Pa opet, narodu se ‘gledalo kroz prste’ jer, osim što je bespogovorno ‘duhovnjacima’ priznavao povlašten status u društvu, sâm je za sebe, valjda iz čudesnih andrićevskih dubina samoga sebe, priznavao da je nizak i uprljan. „Shvatit ćemo mi to jednog dana“, kao da je prešutno obećavao narod, a svita ‘duhovnjaka’ odobravala. U očima duhovnih ljudi, narodu je išla u prilog, i ta, na kraju protumačena kao jedina stvarna duhovna djelatnost – bezgranična vjera u Boga. Kako je oduvijek bio bogobojažljiv, narod je hrlio u crkve i tamo zaticao umjetničke kipove prijekorna pogleda, nadute filozofe i književnike u prvim klupama, a od sedamnaestog stoljeća, po školama i fakultetima, znanstvenike i druge učene ljude, i vjerovao kako stvari moraju biti upravo takve kakve su mu se i pokazivale. Drugim riječima, narod nikad nije bježao od svoje gluposti.
Ali svoj ukus narod nije zadržavao samo za sebe. Valja shvatiti da su iz naroda potekli i svi ti ambiciozni plemići i kneginje, princeze i kraljevi, a danas političari, žedni vlasti. I da su oni, ako već ne iste krvi, a onda istih misli. Tako su narodni ukus, u sebi oduvijek udomljavali i kraljevi, i vojskovođe, i lijepe kneginje i lijepi prinčevi, a danas premijerke i kancelari, i koji su umjetnike, filozofe i književnike, kroz povijest ljudskog roda, više-manje tretirali kao vlastite ukrase. „Prikažite nas! Prikažite nas!“ kao da i danas čujemo vrisku s platana španjolskog slikara Diega Velazqueza čiji opus vrvi portretima vlastodržaca.
A što se to dogodilo danas, na početku, po duhovne pregaoce, po svemu sudeći, nesretnog dvadeset i prvog stoljeća? Spasiteljica naroda, demokracija, otkrila je narodu radosnu vijest – svoj ubogi ukus danas slobodno može objaviti svijetu. I što je to, onda, što bi narodu bilo lijepo? Daleko od svakog Botticelija ili Lorce, ili ne daj bože apstraktne slike nekog slikara-manijaka, narod kao narod, kako u životu tako i u estetskom smislu, iskazao je skromne potrebe.
– Ako me već želiš odvratiti od života, koji ja ne bih dao ni za što na svijetu, daj mi barem da vidim sličnog sebi, kroz neki film ili seriju, i bit ću zadovoljan. A uvijek u obzir dolazi i obična zabava.
Kad je spoznalo te jednostavne istine o ukusu naroda kapitalističko poduzetništvo u privatnim televizijama vrlo brzo je došlo do dobitne formule za povećanje svoje dobiti. U svoje televizijske programe uključilo je poznate sapunice, showbizz magazin emisije, kvizove uz igre na sreću i nešto malo sporta, po mogućnosti nogometa – i evo ga! Bijedni umjetnici i znanstvenici, književnici i filozofi – skinuti ste s trona!
Ipak, premda zgroženi, moramo se priviknuti na novonastalu situaciju, pojmiti novu vrstu beznačajnosti u koju smo, htjeli-nehtjeli, dopali. Pa tako, usredotočimo se na trenutak na to, što o razlici između ‘običnih’ i ‘duhovnih’ ljudi misli jedan Oswald Spengler. Njegove riječi nisu utješne, ali su barem poučne. Šeretski hladnokrvno, na rubu onoga „dobar sam s bogom, ali mene se to puno ne tiče“, on će u drugom svesku Propasti Zapada napisati:
Sudbina je pojedinca napravila ovako ili onako: da rado razmišlja i da se plaši akcije, ili da bude aktivan i prezire razmišljanje…
I dalje, o učenjima, ideologijama proizišlim iz razmišljanja:
Sve su to učenja koja bez izuzetka počivaju na pretpostavci da su svi ljudi tako nastrojeni kao autor prijedloga, naime bogati u idejama, siromašni u nagonima, i to pod pretpostavkom da autor sam sebe poznaje…
Treba shvatiti, poručuje Spengler, da je narod nešto obično, nešto „bogato nagonima“, i kojemu je, stoga, razmišljanje nepotrebno, dok su ljudi duha – ono što je neobično.
Život [svijeta] ide svojim putovima i ne brine što se o njemu misli.
Od daljnjih riječi ove ubojite filozofske mašine, vi pregaoci duha, tim više ćete se naježiti, ali samo hrabro, katarza, negdje na kraju ovog teksta, na vas ipak čeka:
Još jedino ‘djelatelj’, čovjek sudbine, živi na kraju krajeva u stvarnom svijetu, svijetu političkih, ratničkih i privrednih odluka u kome se pojmovi i sistemi ne računaju ni u šta. Tu je dobar udarac vredniji nego dobar zaključak. Ima smisla ono preziranje kojim su, u sva vremena, vojnik i državnik sa visine gledali na škrabala i književne moljce – koji su mislili da je svjetska historija tu radi duha, nauke ili čak umjetnosti. Kažimo nedvosmisleno: razumijevanje koje se oslobodilo čulnog osjećanja samo je jedna strana života, i to ne ona odlučna… Ogromna je zabluda teorijskih ljudi njihovo vjerovanje da im je mjesto na čelu, a ne na repu velikih događaja.
Danas smo svjedoci načina na koji je Spenglerova riječ, napisana počekom prethodnog stoljeća, utrla put svojoj istinitosti početkom ovog. Međutim, ništa nas ne može spriječiti da sačuvamo naš dobri ubogi ukus i u ovom vremenu. Imamo na njega pravo, pa barem u onolikoj mjeri koliko i narod na svoj.
Na ovom mjestu možda bi Spenglera neki od nas zapitali: a gdje je onaj filozof koji je kazao da će čovjek kad udovolji svojim nižim potrebama okrenut se udovoljavanju onih viših; tu se uobičajeno misli na duhovne potrebe. Gdje je taj nesretnik da se danas uvjeri koliko je imao krivo! Vjerojatno se radilo opet o nekom Starom Grku, pa dobro!
Čovječanstvo neminovno klizi prema tome da postane nešto drugo u odnosu na ono što je danas. To drugo vjerojatno ne nosi samo oznake ‘bezduhovnije’ ili ‘primitivnije’ već i lukavije i snalažljivije, ali definitivno, bit će to čovječanstvo ‘bez Duha Svetoga’, obezduhovljena životinjska vrsta što je i bila prije, milijunima godina. Do kojeg doba ćemo preživjeti mi, duhovni nomadi, to je možda najbolje nikada ne saznati.
Možda i griješim. Možda će šačica nas uvijek biti u stanju preživjeti, poput rijetkih smrtonosnih bolesti kao što su kuga ili kolera. Negdje u nekom sloju zemlje opasni, grozomorni virusi i dalje žive do trenutka dok neko živo biće ponovno na njih ne nabasa i inficira se. Možda je dobar ukus poput strašnih bolesti, otporan na sve karantene i liječenja lijekovima. Možda preživimo i onda, jednoga dana, zarazimo neko doba koje će se ukazati na horizontu, na način da u njega udahnemo ono što danas u nama zamire – upravo to – naš duh…, a odatle i naš ukus.
Studeni 2012.
I mrtve stvari se mijenjaju, zar ne?
Boris Kalin: POVIJEST FILOZOFIJE
Ni u kojim okolnostima ne trebate drugima nametati svoj pogled na svijet, svojom neprikosnovenom filozofskom lucidnošću poručuje vam Učitelj Drugačijih, Friedrich Nietzsche. Ljudima samo trebate ukazati da na stvari, ako to žele, mogu gledati drugačije.
Studentima nekad, ponesen naglom i briljantnom intuicijom, počnem saopćavati „istine o prvim i posljednjim stvarima“ za koje slutim da ih uskoro više nigdje neće moći čuti. Tako mi se dogodi da pri tematiziranju jedinstvenosti svakog ‘informacijskog entiteta’, neprimjetno prijeđem na razmatranje jedinstvenosti svake stvari na ovom svijetu, pa im kažem da i sebe mogu uzeti za primjer. Zašto? Osim što se o njima samima može izricati bezbroj informacija, od onih najobičnijih vezanih uz fizički opis, pa sve do onih u kojima se zrcale trenutne banalne misli koje misle upravo u ovom trenu, kažem im, u duhu svog starog pruskog učitelja, da su oni nešto jedinstveno, nešto što se nikada prije i nikada poslije neće pojaviti u tom istom obliku te osjećati i doživjeti svijet na isti način. U tim trenucima, u predavaonici zavlada muk, ne čuje se više ni onaj uobičajeni zvuk koje uobičajeno proizvodi fizičko tijelo u pokretu, za trenutak gledaju me kao opčinjeni, oči im zasjaje, ali to potraje samo tren. Brže bolje izlaganje vratim se na ‘informacijske entitete’, ali s nekakvom pritajenom nadom da neki od njih možda više nikada neće gledati na svoj život kako su ga dosada gledali, i da će ono Drugačije napokon ući u njihove živote…
U originalu Nietzscheova misao glasi:
Svaki čovjek dobro zna da na svijetu živi samo jednom, da je on nešto jedinstveno, i da ni u najrjeđem slučaju ne može od tako divne šarolike raznovrsnosti po drugi put nastati nešto tako jedinstveno kao što je on.
Navedenu misao prvi sam puta pročitao u knjizi Povijest filozofije Borisa Kalina u svojstvu epigrafa poglavlju naslovljenom Antropologija. Da se razumijemo, moja prva filozofska učiteljica bijaše upravo knjiga Boris Kalina Povijest filozofije (izdana 1995. kao XIX. prerađeno izdanje). Da, tako je; radi se o onoj bijeloj knjizi s labirintom (s izlazom!) na naslovnici, a zapravo, netko će primijetiti, običnome, bijednom udžbeniku filozofije za srednjoškolce. A ja sam ga, eto, pročitao tek u dvadeset i petoj godini života!
Ali shvatite, poziv za filozofiranje možete dobiti bilo kad i u bilo kojim životnim okolnostima. Srednjoškolsko obrazovanje u svom najvećem dijelu posvećeno je nečem drugom, više tome da vas navikne na društvene kalupe u koje ćete, po njegovu završetku, početi nemilice biti ulijevani nego ozbiljnom promišljanju o potrebi učenja dok ste živi. U svakom slučaju, srednjoškolsko obrazovanje nikako ne može biti obrazovanje po vašoj mjeri. Stoga ste kad tad prisiljeni krenuti vlastitim stazama samoobrazovanja. Poziv za samoobrazovanjem, ujedno i filozofiranjem, u mom životu odigrao se nedugo nakon prvog ozbiljnijeg napada depresije. Rat je završio, naizgled bilo je gotovo s traumama, i nastavili smo živjeti misleći kako je najveće zlo na svijetu napokon iza nas. A onda jednoga dana u meni se nešto tiho urušilo, kao ugljen u peći, kazao bi Sartre; dopao sam u depresiju. S tim urušavanjem definitivno više nisam bio ista osoba, ali osim što sam upoznao tugu življenja postao sam prijemčiv i za primanje poziva. Na koji način? Počeo sam se pitati za smisao ljudskog života izvan dotad ponuđenih društvenih okvira. Dosad su o tom pitanju i odgovoru na nj brigu vodili drugi: roditelji, učitelji, nastavnici, profesori, nisu li? Ali kad-tad dogodi se i tu brigu morate preuzeti na sebe vi. Započeo sam gorljivo prepisivati citate iz knjige Boris Kalina u svoju malu bilježnicu, koju i danas držim pred sobom:
Za smisao života ne pita nitko ko ne osjeća potrebu za njegovom promjenom. Toga se pitanja klone svi koji su smisao života našli u produženju postojećeg stanja. (Lešek Kolakowski)
Od svih filozofskih pravaca koji su bili predstavljeni na prvih sedamdesetak stranica knjige odabrao sam jedan; bit ću antropolog, obećao sam naivno i u zanosu sebi što, naravno, nikada nisam ispunio. Ali tada, antropologija me je privlačila jer je istraživala ono najtajanstvenije na svijetu – čovjeka – posredno mi ponudivši metode da proniknem u sebe sama, dakako, u to vrijeme moj najveći problem. Sjećam se čarobne rečenice „Sloboda znači stvaralaštvo“ na koju sam naišao u poglavlju o antropologiji i kojom sam se, iza toga, danima opijao razbuđujući svoju snenu, a to ću kasnije shvatiti, i definitivno lijenu, umjetničku prirodu.
Danas, naravno, na tu knjigu gledam drugačije. Na stranicama izdavača saznajem da je knjiga doživjela svoje trideset i drugo izdanje, ali struktura poglavlja na prvih sedamdesetak stranica, uglavnom, nije se mijenjala. Kako to, pitam se današnji ja, s trezvenim odmakom od svakog mladalačkog zanosa. Kako se uopće moglo dogoditi pa da jedna empiristička djelatnost poput antropologije završi u jednoj knjizi filozofije? Naime, poznato je da danas s pomisli na filozofiju podrazumijevamo nešto drugo. Thomas Nagel svoj ‘kratki uvod u filozofiju’ naslovljuje „Što sve to znači?“ možda i svjesno ignorirajući staro pitanje „Što sve to jest?“, dok Boran Berčić, riječki sveučilišni profesor, svoj drugi, teorijski, svezak Filozofije objavljen ove godine, osim metafizike (koja je spala na jedno poglavlje i u kojem se zapravo raspravlja o pitanju stvarnosti a ne ‘metastvarnosti’) posvećuje epistemologiji, filozofiji uma, filozofiji religije i filozofiji matematike. Netko će možda cinično primijetiti da se i u teoriji napredovalo u praktičnom smjeru.
Uspoređujući Kalinovu Povijest filozofije s modernim uvodima u istu došao sam do zaključka da se u filozofiji neprimjetno odigrala velika promjena (ako ne i revolucija) s obzirom na fokus i predmet filozofskih istraživanja. Nema više stare dobre metafizike (u skladu s tim, filozofiji su ontologiju brutalno preoteli i sebi prilagodili računalni i informacijski stručnjaci te je kao takva danas čak i usputnim predmetom mojih predavanja na fakultetu), gnoseologiju su udruženim snagama zamijenile epistemologija i filozofija uma dok se za antropologiju, u Kalinovom izdanju najprivlačniji biser filozofije, danas slobodno može reći da je potpuno samostalna disciplina.
Što sam, onda, želio reći ovim postom? Vjerojatno to da ponekad nismo svjesni promjena koje se u našoj okolini svakodnevno i neprimjetno događaju. Nema stvari, ‘informacijskog entiteta’, koji bi u potpunosti bio isti kao neki drugi. Ali nema ni bivanja koje bi u vremenu ostalo isto; sve je neprestano sklono promjenama nebitno kakve prirode. Ali to nije nešto nepoznato. Ono što sam želio istaknuti je da se to događa čak i s nekim danas ‘mrtvim stvarima’ poput „prvih i posljednjih istina“ ili filozofije. Bez obzira što su mrtvi – začudno se mijenjaju. Očigledno, na njih moramo računati čak i kad su mrtvi, ili je, pak, kritika koja ih je nekoć proglasila mrtvima ona koja je danas doživjela svoju smrt…a oni, zapravo, živi…? Zbog toga, na ovaj tekst, onda i nadalje, možete gledati kao na književno zapakiran protudokaz o današnjem mrtvilu filozofije…
Rujan 2012.
Doba Pjene
Peter Sloterdijk: SFERE
Prije neki dan na Trećem programu Hrvatskog radija naletim na intervju s Peterom Sloterdijkom. Povod intervjuu, objavljenom u nekom francuskom časopisu, objavljivanje je trećeg toma njegovih Sfera u Francuskoj. No, misli su mu danas, čini se, manje optimistične. Nekako mi je bilo tužno slušati ga kako deklamira o nekakvim “imunosnim sustavima čovječanstva” i njihovim razlikovanjem u “sferama” metafizike, osjećaja dobra i čisto fizičko-biološkog opstanka. Ovo doba je doba Pjene, kaže filozof, raskrinkavanja su na djelu, i hoćemo li to nazvati dekonstrukcijom ili čistim “ogoljivanjem” – to više nije važno.
U trenutku kad ga novinar prekida s pitanjem o jeziku, nervozno odgovara da mu je dosta jezika, da smo „potrošili cijelo dvadeseto stoljeće baveći se njime“. U tom trenutku, učinilo mi se da to nije ni sjena Sloterdijka iz 1980-ih. Teško razočarenje na vrhuncu svoje filozofske karijere kao da mu je obilježilo život. Ali ne mogu reći da se i u mom slučaju nije nešto slično dogodilo. Možda bih, kada bih Sfere uzeo u ruke, promijenio mišljenje koje sada izričem, ali uvijek će mi ostati pitanje na usnama: što se dogodilo s ‘ciljnom ravni prosvjetiteljstva‘ o kojoj je toliko trubio u Kritici ciničkog uma, koja čovjeka na koncu privodi stanju oslobođenom od identiteta u kojem nastavlja slobodno živjeti, u svojevrsnom modu “racionalne mistike“?
Pitanje se može postaviti i šire. Što se s čovječanstvom dogodilo na prijelazu tisućljeća? Ako se dogodio politički prevrat na prijelazu u 1990-te, i kapitalizam izvojevao pobjedu nad socijalizmom, čovjek se i dalje može pitati, a što se dogodilo na prijelazu u 2000-te? Koga je kapitalizam tada oborio na pleća? Sama sebe? Kao da se odigrao nezamjetniji, ali pogubniji prijelaz u nešto što sami sebi još nismo definirali. Jedino što osjećamo jest ogromni gubitak; i to, da smo prazniji i bešćutniji nego što smo to bili koju godinu prije.
Neki misle da smo prešli u novo doba, doba pseudomodernizma u kojem je na stvari povratak na stare vrijednosti, ali u pseudo obliku. Vjerujemo u Boga, ali samo deklarativno; idemo u Crkvu, vršimo sakrament, primamo hostiju, kako bi se barem izvana stekao dojam da smo vjernici, ali smo, zapravo, pseudovjernici. Iznutra smo samo prazni i bešćutni, kako prema drugima, tako i prema samima sebi. U umjetnostima je situacija možda i gora. Razdraženo sve proglašavamo umjetnošću, a umjetnik, zbog sve većeg ismijavanja i neprihvaćanja u društvu, postaje taštiji i oholiji. Filozofi će danas, pak, sve više slijediti znanost u sve intenzivnijem rastakanju zbilje. I u ovom slučaju, kao što sve može biti umjetnost, sve može biti i filozofija. Svaka pojava u sebi može sadržavati filozofiju, pa nam tako evo i nekih novih ‘obećavajućih’ filozofskih pravaca poput filozofije spavanja (http://philosophynow.org/issues/91/Notes_Towards_a_Philosophy_of_Sleep ) ili filozofije njege (http://juns.nursing.arizona.edu/articles/Fall%202008/personal%20%20philosophy%20of%20nursing.htm ).
Na koncu, Tetka prenu moje ojađeno snatrenje. Bila je spremna za izlazak. Uobičajena crvena minica, tamni džemper i sivi kišni mantil.
– Požuri, zakasnit ćemo.
– Ja ne idem. – rekoh suho.
– Kako ne ideš?
– Tako. Ipak ne idem. – ponovio sam.
Tetka kratko uzdahnu i zalupi vratima.
Promatram je kako se udaljava od zgrade. Njene štikle odjekuju po pločniku na koje je doletjelo prvo žuto lišće. U magli nazirem toranj crkvice kamo se zaputila. Dakle, i jednu crkvicu sada sam udomio u umu. I što sad? Možda sam trebao poći s njom i ojačati svoj imunološki sustav u Sloterdijkovom smislu? Ne radije ću prebivati u vlastitoj praznini. S mene se i pjena ovog doba davno povukla. A kako slutim, Sloterdijkova ‘pjena’ samo je drugi naziv za nešto što je već dovršeno. Nakon što se val razbije o obalu preostaje samo pjena, i na nju je vjerojatno mislio njemački filozof kad je davao naziv trećem tomu svojih Sfera. I on miriše propast Zapada kao što ga je mirisao i Oswald Spengler. Čini se da je preuzeo i Spenglerovu morfološku metodu promatranja zbilje i zbivanja s čovječanstvom. Sfere mora da su ‘prepune’ Spenglera. Nažalost, u mojoj Prostoriji s Kolom njemački jezik se ne govori. Mogu samo strpljivo čekati nekog ludog hrvatskog izdavača da u trenutku nerazumnog ushita odluči prevesti i objaviti djelo od dvije tisuće stranica ili barem jedan njegov tom. Siguran sam da u knjizi postoje i dijelovi od kojih ću se s užitkom naježiti.
Kolovoz 2012.
Književni ljetni intermezzo
Jean-Francois Lyotard: ODGOVOR NA PITANJE: ŠTO JE POSTMODERNA?
Prošao sam joj rukom kroz kosu, dodirnuo vlažno čelo koje je blistalo osobitim sjajem. Nije se bunila, sad kad je napokon tu sa mnom. Nije imala kud pobjeći. Život je jednostavan, pomislio sam. Nikud ne treba srljati, stvari se kad-tad same od sebe poslože. Uzeo sam njenu malu ruku u svoju. Gledali smo more, strmu obalu, kupače na vjetru. Pod našim nogama više nije bilo pijeska pod kojim bi mogli nestati, rasplinuti se poput pustih sanja. Ostat ćemo u ovom položaju do kraja života. Meditiram nad tom opijenom mogućnošću. I riječi više nisu potrebne. Lijek riječi postaje suvišan. Pogled govori sve.
U daljini, neko svjetlo, vjerojatno trgovačkog broda ili tankera; putnički brodovi plove mnogo bliže obali.
– Sada ćemo prestati govoriti – kazao sam.
– Kako to misliš? – upitala je.
– Ne znam.
Duboko dolje u bezdanu uma i dalje je tinjala vatra vremena. Mi smo u tijeku vremena, mi smo zarobljenici opetovanih sljedećih trenutaka. Ništa ne možemo potvrditi za sva vremena.
– Znaš – rekla je – Možda jednog dana neću više biti tvoja.
– Da, znam.
– Ne ljuti te to.
– Ne, ali čekaj! – povikao sam.
Ali nisam mogao ništa učiniti. Pokret je bio suvišan. Svodio se na dodir, zagrljaj, poljubac, kopulaciju. Riječi kriju strahotniju stvarnost. One su svemoćna bića. Treba ih početi uzimati zaozbiljno. Kazao sam joj to. Nije ništa rekla. Privinula se uz mene i mi smo nastavili gledati more, strme obale i kupače na vjetru.
U tom trenutku u džepu moje jakne zazvoni mobitel. Tko drugi – nego tetka!
– Šta je, pobogu tetka, sad?
– Tu si, dakle, mladiću… – rekla je promuklo.
– Daj, molim te, upravo sam u jednoj romantičnoj sceni i nikako ne želim da me itko smeta…
– S onom… kako se već zove… – vragolasto prispodobi tetka.
– Nije bitno s kojom! – odbrusio sam pokrivajući slušalicu rukom kako me Ona ne bi čula.
– Nema od nje ništa, to sam ti već i ranije govorila. – zaletjela se tetka sto na sat.
– Ma šta ti znaš o tome? – gotovo da sam povikao.
– Ja!? Ništa. – napravi se tetka glupom. – Ah bože moj. Tko bi tebi ugodio!
– Ajde, brzo reci što trebaš…
Okrenuo sam se prema njoj i pogledao je podižući obrve u znak isprike.
– Ovdje su ti u posjet došla dva gospodina, oba teoretiziraju o nekakvoj post moderni, navodno dobu u kojem još živimo ili smo živjeli. Zapravo, jedan gospodin tvrdi da još živimo, a drugi da više ne živimo.
Prevrnuo sam očima.
– Dobro, daj mi ime ovog koji tvrdi da u tom dobu još živimo.
Čujem tetku kako pita gospodina kako se zove, a potom čujem njegov odgovor s francuskim reskim akcentom: Jean-Francois Lyotard.
– Lotar? – upita tupavo tetka.
– Oui, madam.
– Zove se Lotar – reče tetka kad je ponovno primakla slušalicu svome uhu. – A to mi nekako zvuči poznato. Kao da je neki strip junak …
– Dosta tetka! Pitaj ga još što ima kod sebe, treba mi neki njegov stav.
Kad ga je tetka zamolila za svoj stav francuski filozof u slušalicu reče:
Treba postati jasno da u ovom (jel’, postmodernom) dobu naša dužnost nije isporučiti zbiljnost, već pronaći aluzije na mislivo koje ne može biti prikazano.
– Dobro, a drugi? – pitao sam nestrpljivo tetku.
– Kako se zovete? – opet čujem tetku kako se obraća drugom gospodinu.
– Rip Kirby – reče ovaj sniženim ali nadmenim glasom.
– Znaš šta! – zagrmi tetka u slušalicu – Ova dvojica te očigledno zajebavaju. Ovaj drugi zove se kao jedan crtani lik u Stripoteci koju sam gutala kad sam bila mala, zamisli samo: Rip Kirby – privatni detektiv. A sada sam se sjetila odakle mi je poznato ime onog prvog. Lotar je također ime jednog crtanog lika, najboljeg prijatelja mađioničara Mandraka. Nemoj reći da ne znaš Mandraka?
– Znaš šta, tetka… – samo sam stigao protisnuti.
Iza toga veza se prekinula. I kako se sad ponovno vratiti u jednu prekrasnu romantičnu scenu…
O Duhu i njegovim Moćima 