Prosinac 2011.
Slova-ljudi
Arthur Rimbaud: SAMOGLASNICI
A crno, I rujno, O modro, E bijelo
U zeleno – evo postanja vam tajnih…
Negdje u nekoj praznini i pustoši dosjetio sam se kako prekratiti vrijeme: antropomorfizirati slova. Slovo A je žena u klasičnom smislu riječi. Duboko u tridesetim, još uvijek lijepa i šutljiva. Slovo B je muškarac. Slovo C je također muškarac, ali lakonskog izgleda moguće s kicoškom kapom. Blizanac u horoskopu. Slova Č i Ć su, naravno, djed i baba. Slovo D je šutljivi muškarac koji slijedi B, njegov tjelohranitelj. Slovo E opet jedna žena slična A, ali jezičava. Slova F i G opet muškarci. G se bavi body buildingom. F je profesor. I, J, K, L su mlade djevojke prijateljice, članovi društva u kojem K vodi glavnu riječ, L je najljepša, I se kikoće a J je sramežljva. Njima se povremeno može pridružiti LJ, debela i ružna djevojka koju ne vole. M je sredovječna gospođa s naočalama, N je dvospolac, osoba za koju jedino nisam siguran da li je muško ili žensko. Nj je dijete, derište. O je gospodin sa štapom i frakom, P je ambiciozna žena, R je zločesta žena, S je žena ljubavi i putenosti, Š je gospodin smlata, T je debeljko, moguće bez kose, U je ratnik, V je također šutljivi muškarac, Z je muškarac u kostimu, Ž je, nevjerojatno, opet muškarac ali u ženskom kostimu… Neka slova sam preskočio, ali praznina vremena je preda mnom. Stoga, svaki povratak na izložen proces je moguć… Čitajući ovaj tekst, tetka se od srca smijala.
Studeni 2011.
Priča o kuhanju i pisanju
Olja Savičević Ivančević: ADIO KAUBOJU
Između mene i odgovornih s televizije dogovor je brzo pao. Nitko nije u stanju odbiti tako unosnu ponudu. Od dvije do nevjerojatnih i vrtoglavih dvadeset tisuća kuna na mjesec za tajno snimanje moje žene dok je zaposlena u kuhinji. Snimci bi se iskoristili za neku verziju kuhinjskog Big Brothera, emisiju „Uhode u kuhinji“, u kojoj bi se tajno snimanim aktivnostima žena dodjeljivali bodovi za ovu ili onu kuhinjsku djelatnost. Bodovi su se mogli zaraditi za pripremu zaprške, kao i za ispečen komad teletine. Čak se gledalo i na vrijeme pripreme jela. Ukoliko bi žena kuhala kasno u noć ili rano ujutro dobivala bi dodatne, bonus bodove.
– Kameru smo instalirali točno iznad kuhinje kako bi obuhvaćala njen kompletan tlocrt i davala pregled onoga što se u njoj radi. – objasnio mi je tehničar s televizije srčući voćni jogurt poput prave svinje. Bio je ugojeni tridesetpetogodišnjak s plosnatim brkovima vučjeg izgleda. Na ovaj način lice moje žene ostalo bi skriveno za javnost, ali bi se vrlo dobro vidjelo što radi, koliko je vrijedna.
Bio sam vrlo uzbuđen pristajući na ovaj nesvakidašnji dogovor. Emisija se prikazivala u nekom neuglednom terminu četvrtkom, odmah iza top sapunice. Mala je vjerojatnost da će se do tog doba moja žena zadržati pred televizorom. Na taj način mogao bih pokupiti sve novce koje bi ona eventualno zaradila. Ako bi postala glavni pobjednik, onda joj ne bih mogao tajiti ovu medijsku avanturu u koju sam nas besramno upustio i morao bih joj sve priznati; momci s televizije došli po nju i odveli bi je u studio kako bi završnu emisiju snimili s njom uživo.
Kad je stvar napokon krenula drhtao sam kao prut. U rukama sam nakon duljeg vremena držao knjigu jednog domaćeg autora. ADIO KAUBOJU Olje Savičević Ivančević trebala je utažiti moju neprestanu glad za književnošću. Međutim, od uzbuđenja nisam mogao čitati. U trenutku paljenja ringle na plinskom šporetu kamera će se aktivirati i snimanje započeti. A moja je žena upravo to učinila! Zapalila je ringlu!
Za prvi put, sve je dobro prošlo. Pripremila je jednostavnu salatu s povrćem; naribala kupus, skuhala tijesto, u sve to ubacila kojekakvih sastojaka od ulja, margarina, luka i sl. i sve to zapržila u rerni. Priprema jela nije bila toliko zahtjevna, ali ju je moja žena vrlo revno obavila. Nagrada je ubrzo došla. Prvih 50 bodova u prvoj emisiji.
Ubrzo se pokazalo ono u što sam bio već godinama uvjeren: mojoj ženi nema premca u kuhinjskim poslovima. Svakog četvrtka puštali su barem jedan kratki film iz njenih kućanskih radinosti a u trećoj emisiji kad je neprikosnoveno preuzela vodstvo u ukupnom poretku, prikazali su ih dva. Nije prošla nijedna emisija a da se moja žena nije pojavila u njoj, bilo u trenutku dok je pržila zapršku, mikserom mutila jaja ili sjeckala luk. Sjećam se, u vezi sjeckanja luka, gost u studiju, ugledni kulinarski stručnjak, komentirao je moju suprugu riječima od kojih me i sada podilaze srsi:
– Zamislite, i kad joj krenu suze za oči ona nastavlja sa sjeckanjem. To je prava domaćica! To treba pohvaliti!
– Hoćete reći da se radi o prekaljenoj domaćici koja i kad bi se opekla ili, ne daj ti bože, rasjekla prst, nastavila sa svojim poslom? – neumjesno je upitala atraktivna glupača u liku televizijske voditeljice kakve su danas u modi.
– Ne, ne; hoću reći da ta žena vrlo dobro zna da luk momentalno ugrize za oči i – ako ujed nije snažan, ako se može izdržati – da se više neće ponoviti… Zbog toga je nastavila sa sjeckanjem…
Topio sam se u fotelji pri pomisli na svu tu silnu lovu koju ćemo zaraditi. Gotovo da sam zaboravio na knjigu koju sam kanio čitati dok je moja žena zaposlena u kuhinji. Čudno stoji s tom domaćom književnošću, teško da mogu izdvojiti knjigu i autora koji su po mom ukusu. Prije četiri godine pročitao sam roman Roberta Perišića „Naš čovjek na terenu“ i bio, recimo, relativno zadovoljan; u međuvremenu, pod mojim rukama su se našle i stranice s rečenicama Damira Karakaša, sad čitam Olju, ali tu se priča o susretu moje katkad zabrinjavajuće žestoke potrebe za upijanjem romanesknog pogleda na svijet i hrvatske književnosti i završava. (Više puta sam u prolazu, između polica Profilovog Megastora u Bogovićevoj, uzimao u ruke knjige hrvatskih autora, ali i vrlo brzo ih vraćao na njihovo mjesto. Ako vas nakon nekoliko pročitanih rečenica u bilo kojem dijelu romana/priča ništa ne mami čitati dalje – klonite se te knjige – nije za vas; ubrzo sam tim načinom otkrio da hrvatska književnost uglavnom nije za mene). Čovjek ne može izbjeći osjećaj da s našom književnošću nešto nije u redu, da ima nešto posrano u njoj, u što zasada ne bih ulazio. Dok ste trepnuli okom zaradite prozivanja po medijima, tjeraju vas da se tučete riječima, maltene da opravdavate svoj, godinama pažljivo izgrađivan, književni ukus.
Na istoku je industrijska zona. Istok je velika nasukana olupina. Brodogradilište s visokim zelenim dizalicama, hangari, tvornica cementa i napuštena željezara, a iza te goleme ropotarnice, na rubu poluotoka, olinjali je Staro Naselje s poštom i crkvom i tamnim žitkim muljem u zagađenom portu, smiješno mjestašce ispod udaljenih nebodera koji noću žmirkaju na nas dolje.
S raskošnih i blještavih rečenica Olje Savičević Ivančević pogledom pređem preko zaposlenog i pomalo natmurenog lica moje žene. Upravo je dovršavala pitu s jabukama na koju će tek na moje insistiranje posuti šećer u prahu.
– Šećer ti je već unutra, prase jedno! – podviknula je.
– Znam, ali s njim pita mi je još slađa!
Kakva vrednica, ta moja žena. Ali ne daj bože da joj to kažete.
U pretposljednjoj emisiji „Uhode u kuhinji“, sasvim nenadano, moja je žena izgubila čelnu poziciju. Prikazali su montiran film od više filmskih isječaka u kojem mojoj ženi, ni manje ni više, nego tri puta prekipi mlijeko! Svaki put, nalazila se ni metar od velikog sivog lonca, ali i svaki put se prekasno stizala okrenuti i mlijeko bi joj prekipjelo. Nisam joj smio pomoći, jer, ako bi se druga osoba umiješala, kamera skrivena u svjetiljci na plafonu momentalno bi prestala snimati.
Nazvao sam urednika emisije i požalio se.
– Kako to da se u slučaju kad ti prekipi mlijeko gubi čak 50 bodova? Nije li to malo previše?
Nakašljao se ravno u slušalicu prije nego će mi odgovoriti.
– Nisam pozvan komentirati odluke kulinarskih stručnjaka. Valjda oni imaju dovoljno jake razloge zašto su donijeli takvu odluku. Nego, i s drugim i s trećim mjestom dobivate nešto love koja nije za bacit. Što bi bilo da se nismo pojavili na vašim vratima? Bolje vam je ako uzmete ponuđeno. – zaključio je.
Morao sam se pomiriti sa situacijom. Zamislio sam Olju Savičević Ivančević kako negdje u nekoj otočkoj konobi sjedi, pijucka crno vino i piše svoj novi roman – zahvaljujući stipendiji Ministarstva kulture. Oko novaca se danas sve vrti. Piscima se mora platiti da pišu, inače neće pisati. Čak i ti ‘moji’ domaći pisci, pisci po mom ukusu, Robert Perišić i Olja Savičević Ivančević po medijima pletu istu žalopojku kako se književnost u Hrvata ne cijeni, kako su potplaćeni za svoj posao i ostale slične bedastoće. Dok Robert Perišić smišlja nove modele stipendiranja za pisanje romana (jer očigledno novi neće napisati po starim pravilima), Olja piše članke za internetske portale u kojima proziva valjda i same čitatelje što ne čitaju romane koje hrvatski pisci objavljuju i svesrdno poziva na spas hrvatske književnosti. Pomislim, zašto se oni svi lijepo ne ugledaju na moju ženu? Da li njoj treba slava, pažnja i novac za svoja kulinarska umijeća i iznimna snalaženja po kuhinji? Svaki pisac koji piše kako bi jednog dana postao slavan, ne može na kraju postati dobar pisac, ne može izvući iz sebe ono najbolje. Pisanje treba uzimati kao pripremu hrane, u tome mora biti neke podzemne strasti kojoj nikada nećemo biti u stanju otkriti izvor.
U posljednjoj emisiji „Uhode u kuhinji“ pozvali su pobjednicu, 38-godišnju Čakovčanku valovite, na mjestima čupkaste kose, bljedunjava i ugojena lica da primi nagradu. Slučajno, i moja žena se u toj prilici nađe pokraj televizora.
– Kad mi je muž rekao što je učinio, pozvao sve te ljude, i da su me tajno snimali, mislila sam da ću propasti u zemlju. Sva sreća pa mi je odmah iza toga kazao da sam osvojila nagradu… – prepričavala je sva zajapurena svoje doživljaje Čakovčanka.
– Kakvi idioti… – u slatkom neznanju oglasila se moja žena prije nego li će započeti kuhanje ručka za sutra.
Listopad 2011.
Tajne Velikih Arkana koje čuvamo u sebi
Franz Kafka: DVORAC (ZAMAK)
Bilo je kasno uvečer kad je K. stigao. Selo je ležalo u dubokom snijegu. Od brijega na kome se nalazi zamak nije se ništa vidjelo; bio je obavijen maglom i tminom, i ni najmanji zračak svjetlosti nije odavao veliki zamak. K. je dugo stajao na drvenom mostu koji s druma vodi u selo i gledao naviše u prividnu prazninu.
Ovim rečenicama započinje Dvorac (u nekim prijevodima, Zamak), možda i najljepši Kafkin roman (pritom, ne možemo zanijekati veličinu Procesa) a koji je, moram to priznati, poslužio kao predložak za uvod mog romana U zemlji plavog noja. Usporedite:
Krajem zime Ki.-a su poslali na otok – trajektom što vozi u zoru. U blijedoj svjetlosti dana on ga opazi u daljini, ali još sasvim nejasno i maglovito, poput slutnje kojoj nije bio spreman do kraja povjerovati. Otok je okruživala gusta magla skrivajući obale te su pogledu ostali dostupni jedino njegovi lebdeći vrhovi. U polutami i na odstojanju činili su se poput plavih lelujavih dimova što se dižu put neba u beskrajno polaganom ritmu. I sa sjedišta na najvišoj palubi Ki. je morao dobro napregnuti oči kako bi bio siguran u prvu sliku otoka koju je obrazovao u glavi. Za to vrijeme pramac trajekta mirno je sjekao valove probuđenog mora, a sunce, pod horizontom, na nebu risalo prve boje.
Eto, ne znam zašto, odlučio sam po prvi put na blogu objaviti i zapise iz dnevnika kojeg sam vodio još tamo 1990-ih, a koji čuvaju uspomenu na početak pisanja one moje litanije, romana „U zemlji Plavog noja“. I kako ćete uskoro otkriti, u tom trenutku, to nije bio roman, to je više bio pokušaj oponašanja mog velikog uzora u pisanju – Franza Kafke. Skrušeno moram priznati, nijedan pisac nije ostavio toliko traga na meni kao ovaj stidljivi i boležljivi praški činovnik. Njegov K. postao je inspiracija za mog Ki.-a. Njegov modernistički tjeskobni stil, bio je osnova za moju postmodernističku papazjaniju koja je vrlo brzo u potpunosti potonula u nesvjesno s odveć čudnim likovima (Magičar, Plavi noj, Moćni Mehanizam). Moj Ki. na kraju i ništa ne doživljava na ovome svijetu, svijet je postao velika globalna praznina u kojoj se čovjek jedino fizički iscrpljuje i ništa više. Sjećanja na savršen svijet koji je iza sebe ostavio polako mu u umu blijede. A i savršenost tog svijeta uglavnom se odnosi na ovladavanje raznoraznim tehnikalijama znanstvenih dostignuća.
Kako je, dakle, sve započelo, prije nekih više od trinaest godina? Upravo čitanjem romana Dvorac (u nekim prijevodima, Zamak)…
14.02.1998.
Lagano, bez žurbe, čitam tu knjigu. Kad god je dohvatim čini mi se da tonem u jedan svijet koji već dobro poznajem, u jednu izopačenu stvarnost blisku meni. Kafka je prvi [takoreći] pisac atmosfere kojeg poznajem. Njegov stil se izgrađuje u atmosferi koju u romanu ostvaruje. Ne samo da su nam pred očima slike koje Kafka opisuje nego osjećamo kao da možemo udahnuti zrak tog podneblja. K. više nije sam [kao u Procesu]; u stopu ga prate dodijeljeni mu pomoćnici – u prevedenom značenju, novinar i fotograf, intima privatnog života potpuno je razbijena. U isto vrijeme, K.-u govore da im zemljomjer (on), više nije potreban. Tako stoje stvari danas s umjetnošću.
Osim toga, dijalozi Kafkinih likova kao da se vode ‘otvorenih karata’, toliko ‘otvorenih’ da se u njima spominje svaka ostvariva mogućnost, primisao jednog lika o drugome. Uzgred, likovi sami objašnjavaju zašto su takvi kakvi jesu, zašto su i događaji takvi kakvi jesu, ali ništa ne pomaže, jer je K. u svemu tome i više nego izgubljen…
–
16.02.1998.
Uputio sam K. preko otoka. Danas sam napisao nekoliko eksperimentalnih stranica moje najnovije novele. Gdje sam ja od pisca, rekoh sebi, kad sam ih pročitao. Atmosfera je jasna, gotovo kao i namjera – K. treba dobro izmoriti. Put preko otoka pod nesmiljenom toplinom sunca to upravo čini. Sam njegov dolazak predvečer u selo i Crkvu, ostavio sam za kasnije.
Na otok K. dospijeva trajektom, nepogrešivo vođenim od ruke nevidljivog kormilara, prilično ofucan štos. Ipak, motiv biva spašen slučajnim upadom K. u kontrolnu salu broda gdje se nađe u okruženju tisuće dugmadi i treperećih lampica označenih njemu nepoznatim simbolima. K. to umiruje, ali i stvara nelagodu. On bi ipak da popriča koju s kormilarom, ali ovome ni traga ni glasa. U jednom trenutku K. se zapita: “Nije valjda prepušten ovom šarenom robotu bez imena i mana koji, za razliku od njega, ima jasnu svrhu svoga postojanja i pored toga da brod dovede do otoka i koji se, zbog toga, u njegovim očima činio svemoguć, naspram njega, jadnika, kojemu ni njegova zadaća, ni cilj na otoku, zapravo nisu poznati, a kamoli kakvo djelovanje iza toga!”
Vani je more mirno, sve se odvija kao po nekom zacrtanom redu i K. može u miru uživati u jutarnjoj kavi dok otok postaje sve veći u njegovim očima…
K. je na početku još uvijek K. i nije se proburazio u Ki.-a. Osim toga, spominjem i nekakav dolazak u selo i Crkvu koje u romanu više ne spominjem. U stvarnom životu ta novela se neće nikad napisati, odnosno sve je manje nade da ću je napisati. Sve to nekako ima smisla, u tom nepisanju, a ne znam zašto. Iako je Velikom Piscu u mojem romanu kao na kraju to “uspjelo”, Theo, lik nijemog galeriste koji se pojavljuje u IV. dijelu, njegovoj pisaniji ne poklanja ni najmanje pažnje… Dan poslije, nastavljam s osvrtom na Kafkina djela…
17.02.1998.
U Kafkinim romanima pored sve njihove genijalnosti osjeća se i upliv trauma pisca koje je podnosio u životu, a koje su bile dovoljne da ga izgrade kao umjetnika. Tu u prvom redu mislim na traume uzrokovane odnosom sa svojim ocem. Lik autoritarnog i samovoljnog oca u nekoliko priča poslužio je i kao izravna inspiracija, a kroz ostatak opusa provlačio se kao avet na konju koji skače s jedne stranice na drugu. Osim oca, traume je trpio i uslijed svog zaposlenja. „Po struci“ je bio obični činovnik i tu dužnost u životu i obnašao. Koliko sam puta imao prilike pročitati u Dvorcu ili Procesu „odnosi s vlašću“, „akti“, „saslušanje“, „sud“. Sam Kafka zasigurno ne bi negirao utjecaj njegova života na njegovo književno djelo kojeg je stvorio.
Biti umjetnikom znači izražavati se najiskrenijim svojim porivima. U svoj izraz, dakle, unositi i svoje traume i nervoze… Biti bez strasti znači biti bez stida pred samim sobom.
Da li sam ovim išta postigao, to što sam na blogu objavio neke stare dnevničke zapise, oživio neku staru energiju? Ni sam ne znam… Ako ništa, podsjetio sam sebe na tajnu Velike Arkane koju čuvam u sebi. A, naravno, poznato je i to biste i vi morali znati – da ništa nije vrjednije od tajni Velikih Arkana koje čuvamo u sebi…
Listopad 2011.
Ljepota ništavila
Haruki Murakami: KAFKA NA ŽALU
Čitajući Kafku na žalu, nakon izvjesnog vremena, zahvati vas osjećaj kao da imate posla s utvarama, a ne likovima. I ne samo to, zahvati vas osjećaj da je glavni lik romana, zapravo, Ništavilo, Praznina, tamna besprizorna pozadina na čijoj podnici se odigrava neobična radnja. I sam autor, pa i sama knjiga, kao da prihvaćaju biti dijelom toga. Kafka na žalu ponaša se kao samosvjesna knjiga koja zna da je ništa kao što je to svaka ljudska jedinka na svijetu. Međutim, trenutak kad praznina jedne osobe ili bilo čega drugog uđe u prazninu druge osobe ili bilo čega drugog – dogodi se čarolija. Vjerujem da taj trenutak stoji kao lajtmotiv pisanja ove knjige.
Niste sigurni koja su vam poglavlja romana zanimljivija, ona s Kafkom Tamurom, petnaestogodišnjakom koji je pobjegao od kuće i koji kao da predstavlja vrlo važan dio psihičke energije svakog od nas, dakle, i više nego primamljivu utvaru, ili ona s prostodušnim Nakatom, likom koji živi na rubu svijeta, čije pustolovine doživljavate i komično i tragično.
Krenimo od Nakate. S obzirom na svoj položaj u svijetu, on kao da se prešutno prihvaća ulogu prometnika na granici svjetova. Sav duhovni promet između svjetova prolazi kroz Nakatu koji sebe osjeća praznim te primjećuje da je njegova sjena samo upola tamna kao u drugih ljudi. Duševne energije ljudi se jednostavno mogu useliti i iseliti iz Nakate bez da si mrdnuo prstom. Posljedica je to davne nesreće u dječačkom dobu koja je Nakati učinila da jedva osjeća protjecanje vremena; osim toga, on ozbiljno govori s mačkama, štoviše, s mačkama mu „nikada nije ponestalo tema za razgovor“, ali:
Kad su ljudi pokušavali razgovarati s Nakatom, deset minuta je bilo dovoljno da potroše sve što su imali za reći.
Nakata je jedan najčarobnijih likova Murkamijeva opusa. Rekao bih da je on upravo onakav kakvi uobičajeno jesmo, prije nego vlast predamo nadmenom egu.
Nikakva nezadovoljstva, nikakve ljutnje ni na što. Nikakvih osjećaja samoće, tjeskoba zbog budućnosti ili briga što je život težak i nezgodan.
Murakami zna opaliti i bez rukavica. U to se uvjeravamo u odlomku u kojem se obrušava na ljude bez mašte. Hm, morat ćete priznati, radi se o popriličnoj diskriminaciji nemaštovitih koju stavlja u usta maga romana, Oshime, dvospolnog lika – duhom muškarca u tijelu žene:
… Ali još više mi se gade ljudi koji nemaju imaginacije [mašte]. Ona vrsta koju T. S. Eliot naziva šupljim ljudima. Ljudi koji taj manjak imaginacije ispunjavaju bezdušnim komadićima slame, a nisu čak ni svjesni što čine. Okorjeli ljudi koji vas zasipaju gomilom praznih riječi, pokušavaju vas prisiliti da činite što ne želite činiti… Uski umovi lišeni imaginacije. Nesnošljivost, teorije odsječene od stvarnosti, prazna terminologija, prigrabljeni ideali, kruti sistemi. To su stvari koje me doista plaše.
Razgovori Kafke i Oshime čine nam se poput razgovora dva vodopada u netaknutoj prirodi. Kafka, dječak petnaestogodišnjak, u njima na trenutke preraste svojih petnaest godina, postaje najdublji glas našeg nesvjesnog, netko tko je živio i uvijek će živjeti u nama, koji intuitivno pogađa u naše najskrivenije dijelove bića. Upravo razgovori njih dvojice čine okosnicu za razumijevanje glavne potke romana.
– … Kad već razgovaramo o mogućnostima, pretpostavimo načas da su sve tvoje odluke i sav tvoj trud osuđeni na propast. Ali čak i u tom slučaju, i dalje ćeš to biti ti, a ne netko drugi. Ideš kroz život kao vlastita osoba. Dakle, opusti se.
Podignem glavu i zagledam se u njega. – Zašto to mislite?
– Jer je u to uključena ironija.
– Ironija?
– … To što sada doživljavaš motiv je mnogih grčkih tragedija. Čovjek ne bira sudbinu. Sudbina bira čovjeka … Ljudi zapadaju sve dublje u tragediju ne zbog svojih poroka nego zbog svojih vrlina … Ali ironija produbljuje osobu, pomaže ljudima da sazriju … mi prihvaćamo ironiju kroz izum koji nazivamo metaforom. I kroz to odrastamo i postajemo dublja ljudska bića.
U igru, na ovom mjestu, tako ulazi metafora, taj čudesni izum, koji u sebi krije ključ romana. Oshima, kao još jedan u nizu Murakamijevih groteskno-ugodnih likova, na kraju će Kafki otkriti tajnu: svijet je obična metafora, sve ono što vidimo vani, samo je ogledalo onog unutra i obrnuto, sve ono što osjećamo u sebi pronalazimo i u onom vani, u svojoj okolini. Tako će gospođica Saeki bez problema u Kafki pronaći svog nikad prežaljenog nasilno preminulog ljubavnika (čak će se i sam Kafka ponekad osjećati kao on!), dok će Kafka kroz nju preliti svoju čežnju za majkom koja ga je neobjašnjivo ostavila kad je napunio četiri godine. S druge strane, šuma na kraju romana u koju Kafka zaluta nije ništa drugo doli njegova nutrina, njegovo nesvjesno… Ali da se razumijemo, ako ste istinski Murakamijev čitatelj, morat ćete prihvatiti tu, van svake logike, dvoznačnost istine, ako baš hoćete. Drugim riječima, gospođica Saeki u neku ruku jest Kafkina majka, iako objektivno to nije. Objašnjenje za ovu ludu dvoznačnost Murakami daje kroz sljedeće, ponovno, Oshimine riječi:
Najvažnija je stvar u životu ovdje da svi dopuste da ih upiju stvari… To je kao kad si u šumi, postaješ nerazlučivim dijelom nje. Kad si u kiši, ti si dio kiše. Kad si u jutru, nerazlučiv si dio jutra. Kad si sa mnom, postaješ dijelom mene.
„Kad si sa mnom, postaješ dijelom mene“, ta rečenica/mogućnost kojom gospođica Saeki postaje Kafkina majka, a sam Kafka njezin davno preminuli ljubavnik, još uvijek mi bruji u glavi kao naputak/prijedlog za upražnjavanje svih budućih međuljudskih odnosa. Koliko se čudesnih mogućnosti tu krije? A koliko tek opuštanja od otvrdnutog ega? Mi nikad ne doživljavamo drugu osobu objektivno, to činimo samo kroz nas, kroz naš svijet misli i onda nam ona dođe samo … kao metafora za nešto naše, nešto unutar nas.
Zbog svega toga, nakon čitanja romana nešto vas prisiljava duboko uzdahnuti i sklopiti oči, za trenutak osjetiti taj čarobni svijet stvarnosti koji vas okružuje, a kojemu pristup otežava naš nadmeni ego. Tako sam uostalom i ja učinio, nakon što sam zatvorio korice ove uistinu prekrasne književne čarolije…
Rujan 2011.
Tvrdo kuhani Mašta & Stvarnost
Haruki Murakami: TVRDO KUHANA ZEMLJA ČUDESA & KRAJ SVIJETA
Za japanskog romanopisca Harukija Murakamija mogao bih bez problema upotrijebiti jedan od onih populističkih izraza koji su danas tako česti u javnom prostoru poput “najveći pisac današnjice” ili blaže rečeno “jedan od najvećih pisaca današnjice” i time početi svoj osvrt, ali s populizmom i njegovom “akulturom” sam u bespoštednom ratu te – to ipak neću učiniti. Tu ste već nešto naučili ako niste znali od prije: populističke naslove ćete lako prepoznati ukoliko vrve superlativima svake vrste, najveći, najmanji, najovo, najono, zapravo svi su (naj)nevažni(ji). Zato ću samo reći da je Murakami MOJ pisac i ukratko izložiti zašto ga smatram “svojim”, a odatle možda i vi odlučite da ga svojatate na svoj način ako već niste dosad. Zapravo što se tiče istinskih pisaca oni bi i jedino željeli biti to – VAŠI pisci, da im polazi za rukom u nekome pobuditi one iste osjećaje koji i njima ne daju mira. Oni koji kažu da im je do slave, ili ne poznaju sebe ili nisu istinski pisci.
Ako me s romanima Norveška šuma, Južno od granice, zapadno od sunca, a pogotovo s Lovom na divlju ovcu i Pleši, pleši, pleši uspio pridobiti u vojsku svojih vjernih čitatelja (ops! populistički izraz, zapravo svrstati se u MOJE pisce), onda je Murakami s Tvrdo kuhanom zemljom čudesa & Kraj svijeta otišao još korak dalje, iza samog čitanja, u područja s nesigurnim, ali intrigantnim pitanjima o istovjetnosti duše.
U pogledu Murakamija, uvijek sam se sa zadovoljstvom čudio kako me jedan Japanac, dakle, homosapiens iz sasvim drugog podneblja i kulture, može svojim pisanjem dotaći dublje od ijednog hrvatskog pisca s kojim dijelim isto podneblje i istu kulturu. Što to Murakami dotiče u meni ne mogu konkretno izreći, jedino slutim da je riječ, “narodski rečeno”, o stvarima duhovne prirode. Duh je to univerzalno biće, filozofi će reći neovisno o vremenu, a Murakami će pokazati neovisno o prostoru, koje povezuje sav ljudski rod na planeti i koji nam uopće dopušta nekakve opće zaključke o bilo čemu, a onda i dijeljenje istih spoznaja, osjećaja, osjećanja i slično. Međutim, pogrešno je misliti da duh pripada samo nama, samo jednoj grani evolucije koja se kao vinula visoko iznad krošnje svog stabla. Nekad pomislim kada bi životinje, stabla i rijeke znali čitati vjerujem da bi Murakamija razumjeli onako kako ga i ja razumijem, jer valja to priznati, kako je nekoć još ustvrdio Nietzsche: mi, homo sapiensi, dijelimo jedan te isti duh sa svim živim i neživim stvarima.
Međutim, u Kraju svijeta Murakami je otišao još dalje, vjerojatno dalje i od oznake koju spominje naslov njegova romana. Otišao je preko svijeta, završio je u području u kojem smo on i ja, ali i sve životinje, stabla i rijeke jedno te isto, znači – otišao je na sam izvor duha. Teško je nekome tko ne priznaje nikakav duh o ovome govoriti. Ukoliko ipak pokaže volju kao što će je, vjerujem, pokazati čitatelj ovog teksta, spreman sam održati najkraći mogući tečaj, prvu i jedinu lekciju koju mora znati o biti duha kako bi u miru i sa zanimanjem mogao nastaviti čitati ovu sve manje kritiku, a sve više apologezu jednog nadasve duhovnog djela. Nauk je jednostavan: duh je tu kako bi čovjeka i sve stvari u svijetu naučio ne osvrtati se na vrijeme. Pazite, ne toliko prostor koliko vrijeme. Jer “Ja sam vrijeme”, reći će duh nepomućenim skladom, “onaj jedan, jedini trenutak sadašnjosti koji mi dopušta stvarati umjetničke trenutke, a koje vi kasnije nazivate “sjećanja” i koje zajedno s vama svrstavam u riznicu što je zovemo prošlost. Zbog toga se duh ne buni protiv prostora. Prostor je zapravo jedna velika radionica duha.
Da je prostor jedna velika radionica duha pokazao je Murakami u svom romanu kreirajući ga unutar sebe sama (zapravo glavnog lika romana), simbolički, opasavajući ga zidinama, i puneći ga nepresušnim antropomorfnim simbolizmima. Likovi poput Čuvara Dveri, Pukovnika, Knjižničarke i neobičnih životinja – jednoroga – tumaraju njime. Pojedinac koji nosi duh, glavni lik romana, tako istovremeno obitava u dva svijeta. Osim kreacije koju održava u svom umu koju Murakami naziva “sržna svijest”, na volju mu je i “vanjski” prolazni život “u svijetu”, u kojem vladaju nepoznati i nasilni zakoni i u kojem se Murakamijev lik, moramo to priznati, i ne snalazi baš najbolje. Antagonizmi prolazno-neprolazno, smrtno-besmrtno, vanjsko-unutarnje duhovne su okosnice romana koje sve homosapiense na zemaljskoj kugli, prijemčive za duhovno, ponovit ćemo to, mora privući iz temelja.
Prije nego anticipiramo tu dubinu i vrijednost Murakamijevog romana koja se ogleda u samom njegovu epilogu (u najboljim romanima njegova radnja je nevažna stvar, zbog toga nema opasnosti od dosade po čitatelja ako i otkrije njegov kraj prije samog čitanja) recimo i ponešto o porukama koje je Murakami odaslao svim ljudima dobre volje koje smatraju ovaj svijet jedinom i još k tomu surovom stvarnošću, bez upliva ikakvog “duhovnog”. Sa svojom nezaobilaznom dozom ironije, navijestio je da se slaže s njima, da na nas u vanjskom svijetu doista vrebaju bezbrojne opasnosti. Tajna društva, organizirani kriminal, zločesti pojedinci i grupe motre naš život i u svakom trenutku mogu presjeći njegovu nit. To je izvjesnost koju nudi svaki život. Međutim, kako roman odmiče i glavni lik romana se sve više okreće svojoj nutrini, svom unutarnjem životu, zločesti vanjski svijet sve se više udaljava, da bi u završnom dijelu romana potpuno iščezao, bez razrješenja u stilu tipične jamesbondovske drame. Na ovom mjestu bi svaki dobri holivudski režiser duboko uzdahnuo i okrenuo se novom romanu Dana Browna. Jer, zamislite, ostaviti akcioni zaplet (primjerice, u jednom poglavlju knjige dvojica negativaca demoliraju stan glavnog lika zbog tajne koju ovaj nosi u sebi) bez istog takvog razrješenja (trčanje preko krovova, stizanje nečeg u zadnji tren i slično) prema tisuću puta oprobanoj formuli holivudskih filmova koji se dobro prodaju u svijetu – zvuči krajnje neozbiljno.
U krajnjoj napetosti radnje, dakle, Murakami svom glavnom liku mrtvo-hladno osigurava provesti gotovo nestvaran idealan dan upravo zbog njegove odluke o pomirenju sa smrću, pomirenju sa svim neprijatnostima i neugodnostima koje donosi život. Prvo obilan objed u talijanskom restoranu, a potom i ugodno iscrpljujuće vođenje ljubavi s profinjenom dugokosom knjižničarkom, osobom kao on, još k tomu u prekrasnoj atmosferi ranojesenje noći i dana – to je zapravo scena koja prethodi konačnom kraju – gubljenju svijesti i iščeznuću u unutarnji svijet svoje kreacije – Grada simboličnog naziva “Kraj svijeta”. Dokaz da je knjižničarka odabranica, tu ne možemo reći njegova srca, već više duha, ne leži samo u njenim divnim izjavama u “vanjskom” svijetu, primjerice o ona dva noćna sata pred jutro koja su za nju “čista i neupotrijebljena” već i u postojanju istovjetnog lika knjižničarke koja je, uzgred, izgubila dušu u samom Gradu “Kraj svijeta” u njegovu umu.
Naprotiv, lik bucmaste djevojke koja ga cijeli roman prati u njegovoj putešestviji i koja će ga u konačnici zalediti kad izgubi svijest dok se on nekako ne iskobelja iz u umu stvorene kreacije, predstavlja zapravo uobičajeno i rekli bi – normalno ponašanje ljudi iz vanjske stvarnosti. Ona će ga zalediti i brinuti za njega jer je naprosto praktičnija, uz njegovo obećanje da će kad se odledi voditi ljubav s njom. Sve svoje probleme otkrio je bucmastoj djevojci dok je knjižničarku ostavio u neznanju.
Analogan lik bucmastoj djevojci predstavlja lik sjene u unutarnjem svijetu. Sjena također kao i bucmasta djevojka nuka glavni lik na akciju, na borbu, ne “napredaju”. Želi pobjeći iz Grada. Konačno sav taj napor izlijeva se u pomalo sentimentalnu zadaću: “pronaći dušu”. Glavni lik će ostati zatočen u umnoj kreaciji sve dok ne pronađe dušu knjižničarke, dakle, osobe koju voli (čak i prpošna sjena besmrtnom Gradu najviše spočitava nedostatak duše). Drugim riječima, probudit će se onog trena kad onaj jedan nestvarno lijep dan s knjižničarkom od krvi i mesa bude bio spreman neopterećeno živjeti svaki dan.
Na kraju, ovo nije bio nikakav osvrt ili kritika, više nagovor na čitanje jednog iznimnog djela svjetske književnosti, pogotovo ako ste ti kojima je duh, ako ne “jedina stvarnost”, “sve” ili “bog”, barem utjeha u ovom ispraznom i ponekad surovom životu.
>>> tekst je izvorno objavljen na Lupiga.com.
Rujan 2011.
O ljubavi i zašto se o njoj mogu pisati samo pjesme
Pablo Neruda: NOĆAS BIH MOGAO NAPISATI
Tertium Organum knjiga je koju po drugi put čitam u životu. Prvi put stao sam negdje oko sredine, a razlog sam otkrio tek danas. Radilo se o dva “dosadna poglavlja” o ljubavi i njezinoj ulozi u čovjekovu životu. Daleko od toga da sam protiv ljubavi! Jedino što sam sam pomislio je da ljubavi nije mjesto u jednoj takvoj knjizi. Objašnjavati nešto što je uzročno-posljedične ili znanstveno-filozofske prirode, i pritom, pozivati se na ljubav činilo mi se tada, a i danas, u najmanju ruku neozbiljnim. Ljubav je, u najkraću ruku, “milodar s neba” koji nas se najintimnije tiče, ali o kojem u većini slučajeva treba šutjeti, osim – u onoj pjesničkom. O ljubavi smo, ako već želimo o njoj govoriti, jedino slobodni pisati pjesme. Na primjer: „Noćas bih mogao napisati najljepšu pjesmu o tebi“…
Napisati, na primjer: “Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini.”
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati [najljepšu pjesmu o tebi].
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Zbog toga mi se nikada nisu sviđali “duhovnjaci” koji sklope ruke i kažu „Sve je ljubav“. Deepak Chopra predstavlja najbolji primjer. On je čak magični osjećaj svijeta nazvao ljubavlju. Ponavljam, nemam ništa protiv ljubavi, ali nema nikakvog smisla izražavati ljubav svijetu oko vas. Ni on to neće činiti vama. Svijet je ravnodušna pustara i hvala bogu da je takav. Sve što učinimo u tom svijetu sami sebi činimo i sami sebe usrećujemo ili unesrećujemo.
Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Bio sam nekoliko puta zaljubljen u životu, kao što je i nekoliko drugih žena bilo zaljubljeno u mene. Svaki put, ljubav je u meni narasla do neslućenih razmjera uvijek zbog nekih točno određenih neodoljivih para očiju. Nije moglo biti drugačije. U tim trenucima, ljubav u vama postaje sila kojoj se teško oduprijeti. I Nietzsche ju je morao osjetiti: zbog Lou Salome, u jednom trenutku, kanio je ostaviti sve. Zasigurno bi bili uskraćeni za nekoliko velikih misli njemačkog filozofa da je ona doista prihvatila njegovu ženidbenu ponudu. „Udaj se za mene ili odoh u planine!“ šapnuo joj je na uho ili napisao kratko pisamce kakvo se već pisalo u njegovo vrijeme, u društvu prijatelja Paul Reea, dok je u njemu ljubav mahnitala pomevši u trenu sve njegove duboke misli koje su mu dotad zaokupljale um. Na kraju – otišao je u planine.
Noćas bih mogao napisati [najljepšu pjesmu o tebi].
[Misao] da je nemam, [osjećaj] da sam je izgubio.
Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.
Zašto ne bismo napisali pjesmu o ljubavi koju smo netom osjećali? Umjetnost je uopće jedini način da se jedan te isti osjećaj ljubavi održi na životu. Uspomene su svetište ljubavi! Kada se prisjetite osobe kojoj ste nekoć predavali svoje srce i kad se sjetite svoje ljubavi upućene njoj, zapravo, osvijetlite odaje vaših najdubljih tajni. Anthony de Mello bi na ovom mjestu procijedio da se zaljubljujete samo u sliku koju ste stvorili o toj osobi. Žao mi je što to čujete, vi, plahe dušice, kojima je ljubav sve. Nažalost, morat ćete se svojim ručicama uhvatit za nešto drugo kako ne bi propali; takvo vam je kretanje svijeta.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.
Čežnju za ljubavlju ipak ne mogu osporiti. Ostaje u našem srcu i kad sve mine. Sve bi dali za nju, mi izbezumljeni ljudi! I najpronicljivija znanstvena otkrića, i najlogičnije filozofske sisteme, i najdublje religiozne istine. Možda jedino ne umjetnička djela; ali to je zato što bi ljubav njih uzela u svoju službu kako bi mogla stvoriti svoje pandane u Beatrici, Lotti, Nastasji Filipovnoj ili čak Dorian Grey-u.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednja bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.
Svršetkom najljepše ljubavne pjesme koju sam pročitao u svom životu odjavljujem tekstualni dio posta. A za sam njegov kraj donosim i jednu svoju – inspiriranu upravo prethodnom. Rijetko pišem pjesme, već deset godina nisam napisao nijednu, ipak, Poemu o Svjetlosti držim svojim najvećim pjesničkim dostignućem, pa tako, ako vam se ne svidi, sljedeći put kad ugledate neku moju pjesmu na ovom blogu – kliknite na nešto drugo…
POEMA O SVJETLOSTI
Na putovanju sam
Zagledan u noć što drhti zvijezdama
I čini mi se da je opet vidim
Njen srebrn lik gospodari tamom
Nepomičan i tih
Među zvijezdamaDozivam
l osluškujem jeku svojih glasova
Koji od nje dolaze
Ljubav što za nju osjećam…Noć je u meni
A vjetar je zaborav što pustoši mnomePjev’o bih joj divne pjesme
Ali brzina zvuka nedostatna je
Da dopre do nje
Da prestigne SVJETLOST
Jezik našeg sporazumijevanjaAli mi smo kadri biti SVJETLOST
Naučila me je da se vraćam sebi
A u ovim hladnim noćima to dobro je
Dug je put preda mnom
l “moje društvo” dobro će mi doć’Ne, ne bojim se samoće!
Ja odašiljem signale na sve strane
Još stignem odaslati signale…
Koje svejednako guta noć…Svemir je pust i beskrajan
Katkad ipak naiđe kakvo lice
Kakva zvijezda
Kakav avetinjski lik u noći
I zraka koju sam odaslao
Meni se vraćaJoš malo više šutim
Hladnoća je svemu razlog
l ovaj vjetar što pustoši mnomePutujem carstvom tmine i zatvaram oči
Beskraj, beskraj me zove
Iščeznuće svega što volim
A stare ruke me bole
Na put me tjera u stvari nešto lošel mislim bolestan sam
U to više nema sumnje
Kad još osjećam čeznuće
Za danima kada sam odbijen
Reflektirao se o nešto drago
Nešto što sam volioLjubav je moja presušio izvor
Možda sam zvijezda na samrti
Nešto tamno, golo i ohlađeno
Gledam si ruke
Porod njihov izostao je
l sve uzalud je
A smrt me mami
Kao što me nekoć mamio životPrepušten padam u njegovu jamu
Jer ja sam još samo tvar za razgradnju.
Kolovoz 2011.
Odlazak u crkvu (ili kad vam se Proust zapliće u misli)
Marcel Proust: U POTRAZI ZA IZGUBLJENIM VREMENOM
Teško sam uzdahnuo kada sam saznao da smo kao kumovi pozvani na još jedne krstitke; ovoga puta pozvali su nas naši prijatelji koji su živjeli u jednom selu. „Opet taj odlazak u Crkvu“, promrmljao sam sebi u bradu da me žena ne čuje. Ali nije imalo smisla ne otići, zbog prijatelja. Uvrijedit će se bez veze. Svoj duhovni nazor na svijet prisiljen sam opet skriti pod tepih. Zanimljivo, baš smo se u razgovoru s tim prijateljima prije neki dan obrušili po crkvi – “sve u šesnaest”. Ali to očigledno nije značilo ništa. Dijete se mora krstit – a to se obavlja u Crkvi. Tako danas funkcioniramo.
Na svoju Crkvu seljani sela odakle su bili naši prijatelji bili su iznimno ponosni. Završena u rekordno kratkom vremenu sada se trsila svojom upadljivom narančastom bojom podsjećajući na neku ogromnu dječju igračku. Nema sumnje, crkva se svakim svojim dijelom, koji god bi čovjek pogledao, razlikovala od bilo koje druge građevine nekom vrstom misaonosti kojom je bila prožeta; ali činilo se da tek svojim zvonikom dosiže svijest o samoj sebi i da tek njime potvrđuje svoj individualni i odgovorni bitak.
Sam šiljak Crkve je…
… bio tako tanak, tako ružičast, da se činilo kao da je na nebu samo ugreben noktom kome se prohtjelo da tom krajoliku, da toj slici koja prikazuje samo prirodu, ipak dade ovu malu biljegu umjetnosti, ovu osamljenu vijest o čovjeku.
Shvatio sam da se u moje misli upliće nitko drugi doli Marcel Proust s izvacima iz one „dosade čitanja“ – sagom U POTRAZI ZA IZGUBLJENIM VREMENOM. Priznajte, vi, lijeni dokoličari 21. stoljeća, kojima književnost nije nimalo strana ili dosadna, na kojoj ste knjizi ipak stali u čitanju “Potrage za izgubljenim vremenom”? Ja sam na petoj. Pročitao sam Combray, Put k Swanu i… više se ne sjećam kako su se zvale preostale dvije. A ima ih trinaest (u poštenom izdanju ružičaste boje). Ipak, ono što sam zapamtio (nekad davno prepisao u notes), nenadano, sada mi se započelo pojavljivati u mislima. Doživljaj crkve Saint-Hilaire kao da je trebao poslužiti kao nadomjestak mom, nikakvom doživljaju seoske crkve u Crkavcima. Hvala bogu, pa se ne radi o onom čajnom kolačiću zahvaljujući kojem se, kad ga je stavio u usta, Proustov um prometnuo u pravi vremeplov o kojem učenici 4. razreda srednje škole sve znaju.
Sâm svećenik, kukastog nosa, koji je moju ženu podsjetio na bivšeg playboya, daleko je bio od svakog dovođenja u vezu s Bogom i anđelima.
– Danas su župnici građevinari. Svi rade! Takvo je vrijeme, pa i ovaj naš to čini. – čujem glasove oko sebe.
Uđosmo u crkvu. Na zidovima poznate slikarije Kristovih muka, nijedna da bi je čovjek udostojio pogleda više od dvije sekunde. Jedino iznad oltara, nalazila se poveća slika s više likova i s motivom malog Isusa bebe koju je možda i trebalo podrobnije razgledati… Ali, avaj, ni tu nema ničeg. Moje srce je možda prazno, ali prazna je od svakog duha i ova sakralna prostorija!
Idemo, pomolimo se! Pratimo svećenika i njegove riječi kojima nam govori što da činimo. Moja žena kao kuma uzima dijete. Debeli valjčići na bebinom licu veselo poskakuju jer naslućuju blizinu mlijeka moje žene (koja, inače, doji našeg sinčića). Bebi nekako polazi za rukom dohvatiti rub njene majice te je povući prema sebi. Mojoj ženi postaje neugodno, te ispravlja dijete u naručju. Playboy-svećenik nastavlja svoju litaniju. Mrtve riječi odzvanjaju mrtvom prostorijom. Ipak, svi ih pozorno slušamo. One su sada naša stvarnost.
U jednom trenutku, prisjetim se Blocha, naočitog momčića iz Combray-a a koji je prijateljevao s Marcelom i kojemu, prema Marcelovom opisu, nije bilo ništa sveto. Kada ga je netko upitao po dolasku u školu da li je vani padala kiša on mu je odgovorio:
Ne mogu vam, gospodine, apsolutno ništa reći o tome da li je padalo. Ja živim tako odlučno izvan svih fizikalnih okolnosti da se moja ćutila uopće ne trude da ih zamijete.
A malo dalje:
Ja nikad ne dopuštam da na mene utječu atmosferski poremećaji, a ni konvencionalna raspodjela vremena. Bez prigovora bih odobrio i u upotrebu uveo pušenje opijuma ili talasasti malajski bodež, ali neću da znam za ta dva neizmjerno opasnija i, uostalom, posve neukusna malograđanska instrumenta, kao što su kišobran i sat…
Isti taj Bloch se „nije svidio ni baki, jer je poslije ručka kad je ona rekla da se baš ne osjeća dobro, prigušio jecaj i obrisao suze…“
Njega sam sada zamislio u svojoj glavi kako kruži oko nas i svećenika i čudom se čudi. Gleda u nas svojim mirnim očima i pita se zašto, zašto to još radimo. Čemu sve te konvencije moljenja, krštenja, pokajanja grijeha? Sve to pripada jednom drugom vremenu, vremenu Tome Akvinskog, 12. stoljeća, ali koje je nepovratno prošlo. Danas religioznost mora izgledati drugačije. Zar nitko nije čitao Anthony de Mella?
Bloch je još jedno vrijeme nastavio kružiti oko nas, smješkajući se i zviždeći, a onda se na petama polako okrenuo i iskliznuo van i na, u ovom trenutku, „čudovišno snažan sunčev sjaj“…
Kolovoz 2011.
Dosada čitanja
Charles Bukowski: KLAUN U MRAKU
Razmišljam o dosadi čitanja. Netko ti predloži neku knjigu. „Izvrsna je, vidjet ćeš!“ Kreneš čitati i na trećoj stranici već umireš od dosade. Sve je tu lijepo posloženo, vidi se da pisac zna svoj posao, tekst je bogat metaforama, poredbama i sličnim stilskim figurama. Čak se i spominju riječi smrt i besmisao. Ali sve to ne pomaže ukloniti dosadu čitanja njegova djela. Pitam se, onda, kako je čitateljima mojih djela, mojih tekstova? Ne umiru li i oni od dosade nakon nekoliko stranica? Nije li, općenito, čitanje postalo zamorno? Možda je web u sve to upetljao svoje prste i zarazio čin čitanja načinom kako se on sâm konzumira – nekom vrstom “skeniranja” a ne čitanja? Možda smo zbog konzumiranja sadržaja s weba postali nestrpljivi i u čitanju kao što smo to kod pregledavanja kakve web stranice. Naježim se pri pomisli da će čovječanstvo napustiti tako profinjen način bivstvovanja kao što je to čitanje! U jednom prijašnjem postu svečano sam izjavio da mislim da je ovo stoljeće – stoljeće književnosti. A da se nisam ugrizao za jezik?
Neke pisce i neka njihova djela uvijek bih mogao čitati. Primjerice, pripovijetku Lanzarote Michaela Houellebecqa. Pritom, ne mogu dokučiti razlog zašto je to tako, što ima toliko privlačno u Houellebecqovom načinu pisanja. „Ocean je bio svjež, prilično nemiran“ čudesna je rečenica o kojoj povremeno meditiram.
S druge strane, bilo koji roman nekog našeg pisca ne mogu čitati dulje od tri poglavlja. Događa mi se čudna stvar. Svakom odlomku koji pročitam ne mogu pronaći nijednu zamjerku, međutim, ne nuka me ponovno ga uzeti u ruke – dosadan je. Zbog takvih djela, i iz neotkrivenih razloga, književnost će možda jednog dana propasti. Charles Bukowski još je oštriji prema većini današnjih pisaca:
Kao pisac imam problema u čitanju drugih pisaca. To jednostavno nije namijenjeno meni. Za početak, oni jednostavno ne znaju kako sastaviti rečenicu, jedan običan ulomak. Dovoljno je površno pogledati tekst i već izgleda dosadno. A kad se stvarno udubiš u to, gore je nego dosadno. Nema ritma. Nema nikakve svježine, ničega što bi ti privuklo pažnju, iznenadilo te. Nema igre, nema vatre, nema sočnosti. Što to stvaraju? Sve to izgleda kao mučan rad. Ne čudi me što mnogi pisci kažu da je pisanje mučenje. Sasvim ih razumijem.
Ne znam što nije u redu s drugim piscima u mojim i očima “starog pokvarenjaka” Bukowskog. Možda za pisanje ipak treba i nešto patnje. Možda pisac jednostavno ne treba praviti kompromise, možda ne treba težiti da mu u životu bude dobro . Zbog toga mi se Damir Karakaš danas čini jedinim našim autentičnim piscem. Ipak, njegovi pokušaji da objavi roman u Francuskoj o njegovom životu u toj zemlji ostaju bezuspješni. Svi drugi pisci izgledaju mi kao “prodane duše”, jer pišu po novinskim tabloidima i internet portalima kako bi, prema njihovim riječima, „mogli preživjeti od pisanja“. Ali pritom zaboravljaju jednu staru “uzrečicu” koja kaže da je „pisanje jedini častan posao od kojeg se ne mora zarađivati“ (vjerojatno potječe od Chamforta). Ipak, ne želim ih pretjerano optuživati, znam da im nije lako. Robert Perišić je, u najnovije vrijeme, postao njihovim zastupnikom; u javnosti nastoji pokazati kako se malo ulaže u književnost u ovoj državi. Ali pritom, sâm vrlo rijetko piše. Vjerojatno je u pravu, ali svejedno: kada ćeš, brate Roberte, objaviti svoj novi roman? Jedan jedini koji je dosada napisao bio je vrlo dobar, ali za pisca koji je stigao u godine u kojima se bori za prava drugih pisaca, to je premalo. Ali ni Robertu Perišiću ne mogu zamjeriti, otkrio je i pomogao Damiru Karakašu objaviti svoje prve radove, a 1990-ih me časopisom koji je uređivao (Godine Nove) podgrijavao na tihoj vatri da bih i ja mogao postati piscem za čija prava bi se on danas borio. Na sreću ili nesreću u tome nisam uspio. Konačno, možda on puno bolje od mene može objasniti zašto nam je književnost dosadna.
Da, književnost je dosadna. E, te rečenice se upravo plašim. Da netko ustvrdi kako je društvo mog Plavog noja dosadno, da su mu Vjetar i Zrnca Čarobnog Pijeska koja govore dosadni i slično. To ne bih mogao podnijeti. Zato bih o tome, prije ili kasnije, trebao prestati razmišljati.
Kolovoz 2011.
Majstor toplih i tamnih riječi
Charles Bukowski: KLAUN U MRAKU (dnevnički zapisi)
Charlesu Bukowskom su potkraj života govorili da je svojim pisanjem dosegao bitak. Tu, za većinu ljudi, zbunjujuću odliku svijeta i života koja više-manje leži u tami izvan svjetla svakodnevice, za koju nikad nismo sigurni što zapravo znači, “podmetnuli” su nam još tamo prije nekih 2500 godina, a tko bi drugi, nego filozofi. Znate Bukowskog! Uglavnom vas asocira na književnost koja vrvi pijančevanjima, tučnjavama i seksom. Pa kako ga je baš on, „stari pokvarenjak“, uspio doseći, pitate se vi, manje nervozni umovi, kojima filozofija i filozofsko ne ostaju po strani u ovom zaglupljujućem vremenu. Odgovor se, međutim, ne može tako lako izreći. Pročitajte njegove dnevničke zapise potkraj života i bit će vam jasno. Charles Bukowski jedan je od rijetkih pisaca čija kasna književnost zrcali zaboravljeni i u duhu čovječanstva usnuli bitak.
Uglavnom mi govore: „Uspio si prodrijeti u bit.“ Svjestan sam toga što misle – i ja osjećam to isto. Moje su riječi postale jednostavnije, ali toplije, tamnije. Hranim se na novim izvorištima. Biti na korak od smrti jako je stimulirajuće. Imam sve prednosti. Mogu vidjeti i shvatiti stvari koje mladi ljudi jednostavno ne vide. Prešao sam put od mladićke snage do staračke snage. Nema govora o povlačenju…
Za Bukowskog je svaka nova napisana pjesma „štaka kojom se podupire“. Bez obzira na sve, svaki dan nakon vezivanja perli na cipelama on se upita „A što sad?“. A ja odmah znam: Bukowski je taj! On i život nisu se milili kao što se ni ja ne milim s njim. Teško je to objasniti. Ključ, ako ne za uspješnu, a ono za barem tješiteljsku, funkciju književnosti.
Ljudi ne vole kada netko u razgovoru ili tekstu koji čitaju često spominje smrt, kao što je to, recimo, slučaj i na ovom blogu. Iako sam u jednom od prethodnih postova nastojao pokazati kako naš odnos prema smrti otvara put prema najvećoj mogućnosti vođenja života, ljudi za nju ne žele čuti. Zašto većina ljudi nije spremna suočiti se sa smrću, objašnjava majstor „toplih i tamnih riječi“ ujedno razotkrivajući kako je on taj „problem“ riješio:
Većina ljudi nije spremna za smrt, svoju ili bilo čiju. Šokira ih, užasava. Ona je poput velikog iznenađenja. Ali nikad ne bi trebala biti iznenađenje. Ja nosim smrt u svom lijevom džepu. Ponekad je izvadim i razgovaram s njom: „Zdravo, mala, kako si? Kada dolaziš po mene? Bit ću spreman.“
Plakati zbog smrti isto je što i plakati zbog procvjetalog cvijeta. Ono što me užasava nije sama smrt već životi koje ljudi žive ili, bolje, koje ne žive sve do smrti. Oni ne poštuju vlastite živote, oni se pišaju po svojim životima. Nevjerojatni glupani. Odviše su opsjednuti jebačinom, filmovima, novcem, zajednicom, jebačinom. Glave su im ispunjene vatom. Oni se pale na Boga bez imalo razmišljanja, oni se pale na domoljublje bez imalo razmišljanja. Ubrzo zaboravljaju razmišljati vlastitom glavom, dopuštaju drugima da misle umjesto njih. Glave su im ispunjene vatom. Izgledaju ružno, razgovaraju ružno, koračaju ružno. Svirajte im sjajnu glazbu stoljeća, ali oni je neće čuti. Smrti većine ljudi obična su varka. U njima nije imalo što umrijeti.
Slijedi jadikovka na „ljude“, jadikovka koja i meni u nekim danima nužno potrebna kako bi zgrnuo sa sebe naslage običnosti i svakodnevice pod kojima iz godinu u godinu lagano nestajem.
Ljudi me čine praznim. Moram se udaljiti od njih kako bih se opet napunio. Sam sebi sam dovoljan, dok sjedim pogrbljen, s čikom u ustima, i promatram riječi na ekranu kompjutora. Rijetko kad čovjek ima sreću sresti iznimnu ili zanimljivu osobu.
Dok živimo, svi upadamo u klopke i koprcamo se u njima. Nitko im ne uspijeva umaknuti. Neki čak prožive cijeli život u njima. Bit je u tome da se shvati da je klopka upravo ono što jest: klopka. Ako se nalazite u klopci a toga niste svjesni onda ste gotovi… Neki, pak, govore da je život klopka. Pisanje vas može uvući u klopku. Neki pisci pokušavaju na isti način pisati stvari koje su se ranije svidjele njihovim čitateljima. Onda su gotovi. U većine je pisaca kreativni opseg vrlo kratak. Čuju pohvale i povjeruju u njih. Postoji samo jedan konačan sudac za pisanje, a to je sam pisac. Ako ga pokolebaju i na njega utječu kritičari, urednici, nakladnici, čitatelji, onda je gotov. Naravno, kada dopusti da ga obuzmu slava i sreća, može se baciti u rijeku i otplutati zajedno s drekom.
Svaki novi redak, svaki novi stih, početak je, i nema nikakve veze s ranijim rečenicama ili stihovima… Ako čovjek zbilja želi pisati, onda će to i raditi. Odbijanje i ismijavanje samo će ga očvrsnuti. I što ga više odbijaju, on će biti sve uporniji i sve snažniji, poput nadiruće vode što se diže uz branu.
VARIJACIJE NA PORTRET UMJETNIKA U MLADOSTI (ulomak iz moje nedovršene priče)
2000-te, u malenom skrivenom kafiću Palainovka, na zagrebačkom Gornjem gradu, bio je prizvan sebi. „Budi pisac“, rekao mu je tada neki glas iznutra. Nije bilo prvi put da mu se tako obratio. Ravno deset godina prije, također se oglasio. „Idi za promjenama“ tada je savjetovao. No, svejednako, nastavio je ogrijezati u nedosljednostima. Išao je samo povremeno za promjenama, kao što je i samo povremeno bio pisac… Ali, danas je drugačije. Danas se u njemu možda dovršilo ono što je Carl Gustav Jung nazvao putem individuacije. Drugim riječima, možda je napokon prihvatio sebe onakvim kakav jest. Ruinom života. Ali, groznog li zaključka, „prihvatiti sebe“, nad kojim se zgražao i bard boemsko-šakačke književnosti Charles Bukowski. On se nikada ne bi dao navući na nekakav put individuacije, prihvaćanja sebe i sl. Ali, uskoro je osjetio, ovdje je riječ o drugačijoj vrsti prihvaćanja. Kao da je u sebi zacementirao ishodišnu točku promatranja svijeta i kao da će iz nje tek sada poteći njegova umjetnost kakva je oduvijek trebala biti! Naravno, nije sebe prihvatio kao pisca u tašto-sujetnom smislu na koji se okomljuje i Bukowski već to da je ruina čovjeka, netko kome je neznano kako i neznano gdje u gene upisano to da ne zna kako izići na kraj sa životom i da je najbolje za njega, dok je živ, da se drži umjetnosti.
Međutim, za razliku od Bukowskog bježao je od samog sebe, i mislio kako će jednog dana ipak „početi živjeti“. Međutim, nije išlo. Svako malo, običan život nije mu bio dostatan. S druge strane, nije mogao odgovarati čak i na neke njegove elementarne zahtjeve. Jednostavno, nije volio zbilju. Međutim, uslijed ustrašenosti od mogućih posljedica, često bi bio prisiljen praviti kompromise, šćućurio bi se negdje i govorio sebi da nije pisac; na prvi pogled ispadalo bi da ga je život poštedio, ali nakon izvjesnog vremena osjetio bi da je samo još jedan dio sebe izgubio što bi ga bacilo natrag u novu krizu. I tako unedogled.
Ali kad se čovjek pomiri sa svim svojim proturječnostima, depresijama, lijenostima, strahovima i sujetama, onda on može početi živjeti onako kako hoće. Nema dubljeg smisla od živjeti kako hoćeš! Tako je, za neke užasna, sebičnost ugrađena je u najvrijedniju vrijednost svijeta…
Umjetnost, čarobna riječ, oznaka za protuživotnu ludost. Svi vi, razočarani, neprilagođeni životu kucate na vrata te lječiteljice ljudske duše, ali samo će rijetkima otvoriti svoja vrata. Biti druga mogućnost, to je umjetnost, ništa više.
Srpanj 2011.
Ovo stoljeće će biti stoljeće književnosti
Tom McCarthy: OSTATAK
Misao da će ovo stoljeće biti stoljeće književnosti zahvatila me je prije neki dan. Učinila je to nenadano kako i dolikuje jednoj misli, možda u trenutku dok sam ubrzano prelazio cestu kako bih se sklonio ispred jurećeg tramvaja, ne znam. Bit će da sam ovako mozgao u glavi: ‘ozbiljno’ slikarstvo započinje s renesansom, zatim se proteže po prosvjetiteljskim stoljećima (šesnaesto, sedamnaesto i osamnaesto), u devetnaestom napokon doživljava kulminaciju, dok u dvadesetom polako zastranjuje i napokon se gasi. S glazbom, kao umjetničkom formom, dogodila se manje-više ista stvar, jedino što je sa svojim razvojem, čini mi se, krenula nešto kasnije. O smrti glazbe pisao je i Milan Kundera pa iako i danas možemo uživati u Novogodišnjem koncertu a ‘ozbiljni’ glazbenici poput Philipa Glassa i danas žive i stvaraju u svijetu, ipak, ne možemo se oteti utisku da je riječ o pokušaju oživljavanja starih tema, prežvakavanju već poznatog, kao što se to već dulje vremena događa u slikarstvu. K tomu, u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, u sve se to se još umiješala i postmoderna kojoj je pošlo za rukom, na svoj opće poznat „neozbiljan“ način, iskoristiti glazbu za stvaranje i takvih glazbenih formi poput rocka, popa, rapa ili čak dancea, a u slikarstvu slikarskih pokreta poput pop arta, umjetnosti stripa i sl. Ovdje shvaćeno glazbeno zastranjivanje bila bi glazba John Cagea, dok je rock samo postmoderni glazbeni izraz koji s istinskom (a koju nazivamo “ozbiljnom”) glazbom i nema prevelike veze. (No, druga je stvar što u rijetkim slučajevima glazbenim izrazima postmoderne, ipak pođe za rukom dočarati muku vremena u kojem živimo te zasluže epitet umjetnosti svoga doba, kao što je to slučaj s grupom Radiohead).
Ali s pravom književnošću stoji drugačije: s njom se krenulo puno kasnije. Ako ćemo pravo, ne mogu ozbiljno uzeti književnost napisanu prije 19. stoljeća. Gargantuu i Pantagruela, Don Kihota, pa čak i Eseje Micheale de Montaigna ne mogu svrstati u književnost u pravom smislu te riječi, u onaj svima znani oblik koji je poprimila tek u devetnaestom stoljeću u romanima Dostojevskog. Tek romani ovog vizionarskog ruskog pisca su pioniri one književnosti koju cijenim. I onda dolazi književnošću prebogato dvadeseto stoljeće s piscima poput Franza Kafke, Thomasa Manna ili Williama Falknera. U 20. stoljeću žive i pišu James Joyce, Jean-Paul Sartr i Albert Camus. Iza drugog svjetskog rata književna scena se nije smirila, naprotiv, pojavili su se novi žanrovi, primjerice – znanstvena fantastika. U drugoj polovini dvadesetog stoljeća piše pod pseudonimom od kritičara izuzetno hvaljen Thomas Pynchon, a tek 1990-ih, u posljednjim godinama svog života, svoje najbolje stranice stvara Charles Bukowski; pisac kojem se dotad osporavalo pravo svrstavanja među velike pisce uglavnom zbog svojih ranijih romana koji su se uglavnom svodili na pisanje o seksu. Naravno, mnoge druge izvrsne pisce sam preskočio i kada bi ih htio samo poimence navesti za to bi mi trebalo vjerojatno daleko više prostora od prostora predviđenog za ovaj prikaz.
A onda u dvadeset prvom stoljeću dolaze na red pisci poput Michaela Houellbecquea ili Harukija Murakamija (počeli pisati još u dvadesetom) koji svakom svojom napisanom riječi, prema mojem mišljenju, bez problema mogu stajati uz bok sa svojim slavnim prethodnicima. Definitivno, i dvadeset prvo stoljeće će biti stoljeće književnosti. Iako se čini da knjige izlaze iz mode, to se neće dogoditi i s književnošću. Već sada se piše više nego ikad. Zapravo, svi pišu, blogerska zajednica je u neprestanom porastu. Dogodit će se samo profinjenije filtriranje koje sada možda izostaje i kvalitetni pisci će biti u mogućnosti lakše isplivati na površinu.
Jedan od nadarenih pisaca novije generacije je i Tom McCarthy koji predstavlja primjer pisca koji je jedno kratko vrijeme trpio posljedice izostanka „filtracije dobrog pisanja“. Svoj prvi roman Ostatak objavio je kod nezavisnog pariškog izdavača. Tek kad su kritičari i publika rekli svoju riječ započeo se tiskati i u domovini, a potom i diljem svijeta.
Roman je to o čovjeku koji uslijed vrlo neobične i zagonetne nesreće u kojoj ga je nešto doslovno „pogodilo s neba“, slično krhotinama, dobije nezamislivu novčanu odštetu – osam i pol milijuna funti. Zaplet nam se čini jasnim već nakon čitanja prvog odlomka romana koji svi provedemo onako, oslonjeni na jednu nogu, dok stojimo u knjižarama pored štandova s knjigama. I ako smo neupućeni, pomislimo da će stranice koje slijede uglavnom se baviti uzrokom zagonetne nesreće odnosno mozganjem glavnog lika na način „tko mu je i zašto mu je netko napravio to što mu je napravio“ kako i dolikuje svakom dobrom, dosadnom krimiću. Međutim, ovaj roman nas odvodi u drugom smjeru, a što predstavlja posebnu zanimljivost – pojašnjenja uzroka nesreće se više ne dotiče nijednim slovom! Zašto smo dopali u stanje u koje smo dopali, time se Tom McCarthy ne želi baviti, ali ono što je uslijedilo na stranicama ovog romana predstavlja autentičan opis zbilje postmodernog čovjeka o kojem su nadugačko i naširoko razglabali i mnogi kritičari u pohvalama ovog djela.
Najprije shvatimo da s neimenovanim glavnim likom romana koji proživi nesreću nešto nije u redu. Njegovo fanatično fotografsko bilježenje zbilje kao da je izuzeto nečeg važnog i inherentnog ljudskoj prirodi, a što je najlakše opisati gubitkom određene vrste osjećaja koji su vezani uz uobičajeno osjećanje zbilje oko sebe, a zbog kojih se glavni lik romana više ne osjeća stvarnim. Te izgubljene osjećaje koje možemo samo iz daljine pretpostaviti (a radi se o osjećajima koji naše postojanje mahom čine podnošljivim poput ljubavi, duhovitosti i sl.), kao ni uzrok njihovom gubljenju, Tom McCarthy uopće ne želi tematizirati. On samo dopušta da mu junak shvati kako mu život nakon nesreće nije više isti, da u njemu nešto bitno nedostaje te mu nameće osjećaj u kojem se zbog tog gubitka osjeća manje stvarnim.
Jedna od najdubljih scena nekog romana koju sam ikad pročitao i zbog koje su me prošli trnci od glave do pete bavi se osjećajem glavnog lika na platou ispred postaje podzemne željeznice kada ga na stotine ljudi mimoilazi a on, de facto bogat čovjek s osam i pol milijuna u džepu, dobiva nezaustavljiv poriv da prosi. To na koncu i čini, pruža ruke i zapomaže „Pomozite…pomozite… pomozite…“, ali rijeka ljudi oko njega nastavlja teći ne primjećujući ga. On samo osjeća da želi „biti na točno tom mjestu, u točno to vrijeme i činiti točno tu radnju“. To ga čini koliko smirenim toliko napetim da se osjeća gotovo stvarnim! Glavni lik romana, zapravo, zapomaže da mu udjele „ono nešto“ što modernom čovjeku nedostaje, što je usput, tijekom povijesti, nekako izgubio (dakle, novac je najmanji problem!), a što naravno Tom McCarthy nikada eksplicitno ne dovodi u svijest svog junaka. Sebi sam to preveo na način, ne prejudicirajući neku pompoznu interpretaciju djela, da je moderni čovjek usprkos ostvarenog materijalnog bogatstva, postao, s druge strane, sirotinja duha.
Ne mogu a da se ovdje ne referiram na jedno drugo djelo koje me podsjeća na McCarthijev uradak a riječ je o britanskoj seriji Život na Marsu (Life on Mars) koja je nedavno završila s prikazivanjem na jednoj od naših televizija i u kojoj se policijski inspektor Sam Tyler nakon komatoznog stanja kojeg, na opće čuđenje, proživi na istom poslu u 1973. godini i koji vjerno uprizoruju epizode serije, u posljednjoj epizodi ponovno vraća u svoj stvarni život. Indikativno, u sjećanje mu se urezao odgovor barmena lokala u koji je često zalazio iz te famozne 1973. na njegovo pitanje koji si je često postavljao u ektaplazmičnoj stvarnosti – „Kako znam da sam živ?“. Barmenov odgovor je glasio: „Ako ništa ne osjećaš, onda nisi ni živ.“ Ono što se dogodilo Samu Tyleru kada se napokon probudio iz kome i dospio natrag u svoj stvarni život bilo je upravo to – više se nije osjećao živim. Za vrijeme sastanka s kolegama s posla porezao se a da to nije ni primijetio. Ovaj metaforični doživljaj ga ubrzo dovodi do čudovišne odluke da svoj život policijskog inspektora u Manchesteru u 2000-im koji se iz dana u dan sastoji od bezosjećajnih etičkih dvojbi oko postupanja s pritvorenicima prema raznoraznim uredbama i pravilnicima, dosadnim forenzičkim detaljiziranjima u istragama i sl. prekine ili ga nastavi jedino u svom svijetu koji je izgradio u svojoj glavi.
Završna scena serije Život na Marsu
Za razliku od serije Život na Marsu, zaplet Ostatka realizira sličnu ideju samo na neki svoj način. Zapravo, briljantnost McCarthyijevog spisateljskog dara dolazi do izražaja upravo u realizaciji te ideje. Glavni lik romana se iznenada dosjeti na koji način će povratiti izgubljene osjećaje stvarnosti. U nevjerojatno bizarnoj odluci odluči pare potrošiti na rekonstrukciju događaja iz njegove pretpostavljene prošlosti a koji, nekim čudom, nisu još izgubili aromu izvornih osjećaja. Nakon što mu se u mislima javi nekoliko slika njegova pretpostavljenog života iz prošlosti u nekakvoj zgradi (tko zna, možda je riječ o scenama filmova koje je nekad gledao ili njegovim čistim izmišljotinama), ali koje su popratili stvarni osjećaji, odluči ih doslovno uprizoriti kako bi te iste osjećaje mogao uvijek iznova iz sebe izvući van. Uz pomoć iznimno sposobnog menadžera angažira gomilu ljudi, glumaca, glazbenika, građevinskih radnika i drugog osoblja da za njega priređuju i uprizoruju scene prema njegovu sjećanju, a u kojima bi se on, moderni čovjek, sirotan duha, mogao osjetiti, pa barem za trenutak, stvarnim. Ovdje se možemo zapitati, nismo li s gubitkom osjećaja zapravo izgubili izvorni pristup stvarnosti…
Zašto je roman dobio naziv Ostatak – još nisam odgonetnuo iako odgovor možda i naslućujem. Odgovor na to pitanje radosno ostavljam za drugo čitanje u doglednoj budućnosti…
>>> približno sličan tekst izvorno je objavljen na Lupiga.com.
O Duhu i njegovim Moćima 