Svibanj 2013.
Umjetnost i glupost na istom zadatku (ili kako izdržati tjeskobu)
Douglas Adams: VODIČ KROZ GALAKSIJU ZA AUTOSTOPERE
Ne bih vam nikada savjetovao da pišete ako ne morate. Postoje stanja, po svemu sretna, okrepljujuća, u kojima se pisanje čini dosadnim poput molitve. Ne pišite! Stanite i osluškujte. I u vedrom i veselom raspoloženju već stanuje čestica zlovolje, u-sebi-zatvorene depresije koja će se kad-tad vratiti. Naše je samo živjeti a onda umrijeti. Raspoloženja neka nam budu poput oblaka, a mi sami budimo njihovo nebo.
Ali zašto umjetnici toliko drže do svojih raspoloženja? Pravilnije bi bilo reći zašto nezreli ili neostvareni umjetnici, ili pak oni koji su iz nekog sasvim beznačajnog i krivog razloga od svoje umjetnosti odustali, žeđaju za dobrim raspoloženjima/osjećanjima? Upravo zato što su nezreli ili neostvareni ili su krivo procijenili sebe… Na svoja raspoloženja, kaže Nietzsche,nekada trebate sjesti, ne dozvoliti da se pod vama pomiču da biste mogli stvarati, a možete li to, o vi, odabrani ili samo sujetni…?
Staviti na kušnju svoje ništa, svoje djelo, ili samo svoju nakanu, kad tad će prevladati. Ali prvo što ćete shvatiti jest da vam to odricanje ništa ne donosi. Poanta nije u žrtvovanju, tobože nekakvom ‘formiranju svoga djela’, to bi bilo suviše sebično. Poanta je u čistoj, nepatvorenoj slobodi živog bića koje je ono ‘dužno’ za života osvojiti. U ničemu više. Umjetnost tek dolazi kao posljedica izborene slobode, bolje rečeno, kao posljedica sa slobodom nužno povezane tjeskobe… Ne možete biti slobodni a da istovremeno niste i tjeskobni. Ali neka vas to previše ne muči, tu ne možete ništa učiniti osim – priviknuti se.
U tim trenucima lijepo je prisjetiti se Restorana na kraju vremena iz čuvenog Vodiča kroz galaksiju…kako biste pojmili da ste zatvoreni u toj ogromnoj rupi zvanoj svemir iz koje vam nema mrdanja. Jednoga dana moći ćete putovati kroz vrijeme, pa ćete se do njega odvesti i u paroksizmu strasti uživati u samrtnim grčevima vašeg ‘Naddoma’ koji će tada biti preplavljen ‘kužnom svjetlošću’ u pretkataklizmičkom stanju, ali, ne brinite, toga vas neće biti strah i zbog toga nećete biti tjeskobni. Drugim riječima, smrt će vas odavno prestati zabrinjavati. Tjeskobni ćete biti i jeste jer ste prisiljeni sve ponoviti, vječno se vraćati unatrag, nastaviti u beskraj ponavljati jednu te istu igru iz koje nema izlaza. To što ste na kraju ovladali i samim vremenom ništa vam neće značiti, jer prema riječima Zaphoda Beelebroxa – vrijeme je budalaština.
Zato vam, dragi moji, valja pisati pjesme. Nećete tjeskobu biti u prilici drugačije izdržati. Ili možda hoćete… nekom svojom glupošću. Osim umjetnosti za izdržavanje tjeskobe i glupost vam je na raspolaganju. Nje ima u izobilju, masovno se koristi i na to ćete se vremenom također naviknuti. Možda je poželjno ili čak nužno oboje kombinirati? Ali što da vam kažem, u ovom vremenu ako već možete birati, pišite pjesme… A kad vam to dosadi, ugledajte se na stil života Zaphoda Beeblebroxa!
Svibanj 2013.
Don’t panic (ili kako je nekome takvo nešto uopće moglo pasti na pamet…)
Douglas Adams: VODIČ KROZ GALAKSIJU ZA AUTOSTOPERE
Knjigu koju sam davno trebao pročitati (a nisam) ‘odaziva’ se na ime Vodič kroz galaksiju… Da, da, mislim upravo na onaj Vodič kroz galaksiju… Tu urnebesno-smiješnu, šaljivo-duboku, zadivljujuće-jedinstvenu knjigu koja mojemu ‘plavom noju’ dođe nešto kao ‘brat po mlijeku’.
Iako je njezin autor već odavno mrtav, iako je čak doživjela i filmsku, pored originalno namijenjene radijske ekranizacije, ne znam kako se dogodilo pa da je tek danas držim u svojim rukama… i, što reći, umirem od smijeha ali i beskrajne zadivljenosti.
Ali da se razumijemo, ova knjiga nije namijenjena tomu da samo ‘umiremo od smijeha’, dubina s kojom se istodobno suočavamo čitajući avanture Arthura Denta, Zaphoda Beeblebroxa, Forda Prefecta, manično-depresivnog robota Marvina i zagonetne Trillian – jednostavno ne da se opisati. Veličina i beznačajnost ljudskog roda u okrilju prirode/svemira neprestano nam se vrti pred očima. “Svemir je divovski, neshvatljivo velik” odjekuje knjigom poput mantre, kao i savjet “Don’t panic” koji čitatelja zbog takve činjenice treba umiriti. Naprosto nevjerojatno je da je Douglasu Adamsu tako nešto uopće moglo pasti na pamet. Ako bi nekome drugome (premda mi u ovom trenutku ne pada na pamet kome) trebali podastrijeti dokaz o maštovitosti ljudskog roda onda to bez ikakve grižnje savjesti možemo učiniti s ovom knjigom…
Svjedočanstvo neizmjerne dubine koja krasi knjigu, primjerice, izići će na vidjelo već na 37. stranici Koanovog izdanja u odgovoru Vogona (Prostetnic Jeltza), pripadnika užasno odvratnih bića od kojih su i ‘sile evolucije s gađenjem okrenule glavu u stranu i otpisale ih kao ružnu i nesretnu pogrešku’, na pitanje zašto piše poeziju.
“Znači hoćete reći da ja pišem poeziju zbog toga što pod svojom zlom, grubom i bezosjećajnom vanjštinom zapravo želim biti voljen” rekao je. Onda zastane. “Je li tako?”
Ford se nervozno nasmije. “Pa, u stvari da”, rekao je. “Zar svi mi u dubini, znate, ne želimo…ovaj…”
Vogon ustane.
“Ne, uopće niste u pravu”, rekao je. “Ja pišem poeziju da bih što oštrije izrazio svoju zlu, grubu i bezosjećajnu vanjštinu…”
Pored ingeniozno-ludih odgovora na vječna pitanja koja oduvijek taru čovjekovu dušu poput onoga ‘četrdeset i dva’, vjerojatno najpoznatijeg odgovora uopće na pitanje ‘Života, Svemira i Sveg Ostalog’ kojeg je dala Duboka Misao, grandiozno računalo sagrađeno upravo za tu namjenu nakon mozganja od sedam i pol milijuna godina ili transkripcije misli, neke vrste razgovora sa samim sobom kita ulješure od trenutka kada se nevjerojatnom okolnošću stvorio u zraku daleko iznad zemlje do njegove smrti uslijed pada s ogromne visine, nezaboravno ostaje obraćanje maloprije spomenutoga Prostetnica Vogona Jeltza čovječanstvu u kojem mu najavljuje uništenje njegovog staništa:
Narode Zemlje, molim pažnju”, reče glas, a zvuk je bio savršen. Bio je predivan, kvadrofonski, s tako niskim nivoima izobličenja da se čovjek rasplače.
“Govori vam Prostetnic Vogon Jeltz iz Galaktičke uprave za hipersvemirsko planiranje”, nastavio je glas. “kao što ste bez sumnje upoznati, planovi razvoja vanjskih područja galaksije nalažu izgradnju ekspresnog hipersvemirskog prolaza kroz vaš zvjezdani sustav i, na žalost, vaš planet jedan je od onih koji su predviđeni za uništenje. Proces će trajati nešto manje od dvije vaše zemaljske minute. Hvala.”
Razglas se isključi.
Nerazumni užas zavlada medu ljudima Zemlje koji su to slušali. Strava se lagano širila kroz okupljenu gomilu, kao da se radi o željeznim strugotinama na ploči ispod koje se kreće magnet. Izbije panika, beznadna, sumanuta želja za bijegom, ali nije bilo mjesta na koje bi se moglo pobjeći.
Kada su Vogoni ovo primijetili, oni ponovo uključiše svoj razglas. Kazali su:
“Nema svrhe da se sad pravite iznenađeni. Svi projekti i nalozi za uništenje izloženi su u vašem lokalnom odjeljku za planiranje na Alfa Centauriju već čitavih pedeset zemaljskih godina, prema tome imali ste dovoljno vremena da uložite kakvu god hoćete formalnu žalbu i stvarno je prekasno da sada počnete praviti probleme.”
Razglas se ponovno utišao, a njegov odjek orio se Zemljom. Golemi brodovi okrenuše se nebu s lakoćom. Na donjem kraju svakog od njih otvoriše se vrata, prazni crni kvadrat.
Do tog trenutka nekome mora da je uspjelo osposobiti neki radio-predajnik, odrediti valnu duljinu i emitirati poruku vogonskim brodovima, moleći ih da poštede planetu. Nitko nikada nije saznao što je rečeno, svi su čuli samo odgovor. Razglas je ponovo škljocnuo i oživio. Glas je zvučao iznervirano. Rekao je:
“Kako to mislite da nikad niste bili do Alfa Centaurija? Za ime božje, ljudi, znate da je ona samo četiri svjetlosne godine odavde? Žalim, ali ako vas ne zanimaju mjesne prilike, sami ste krivi. Aktivirajte zrake za uništenje.”
Ostale citate skupio sam na posebnoj stranici… pa uživajte!
Svibanj 2013.
Versificiranje stvarnosti
Davor Ivankovac: FREUD NA FACEBOOKU
Pisanje je ograda. Ograda kojom se štite od stvarnosti. Da biste punim plućima živjeli trebate prestati pisati. Tako sam otprilike mozgao dohvaćajući knjižuljak, plav poput safira ili zaglavlja stranice Facebooka, otkrivši da se u naslovu doista pojavljuje riječ Facebook. ‘Freud na Facebooku’ pisalo je na nebu plavom poput boje sučelja danas najpopularnijeg softvera društvene mreže.
Zanimljivo, zbirka je to pjesama jednoga od rijetkih magičara kojega je moj Naručitelj imao prilike upoznati u Nadstvarnosti. Definitivno, neće imati potrebu svraćati u ovu melankoličnu Prostoriju s Kolom koja je smještena u nepreglednoj ektaplazmičkoj pustoši Naručiteljevog uma i koju od milja nazivam pustopoljinom.
Njegova pustopoljina (ili Prostorija s Kolom, kako god hoćete) premda oblika i funkcije jednaka mojoj, tek neznatno sliče jedna drugoj. Moja, ispunjena teškim riječima, glomaznim rečenicama, predugačkim odlomcima te pravopisnim nedosljednostima i dvoumljenjima, stoji nasuprot njegovoj, preplavljenoj lakim i jednostavnim izričajem, zaraznom spontanošću i bolnom dubinom, tom uzvišenom igri riječi – poezijom. Drugim riječima, pustopoljina pjesnika kojega je moj Naručitelj imao prilike upoznati u Nadstvarnosti bila je ispunjena onime što je nedostajalo mojoj. Njegova pustopoljina podsjeća da je svijet u svojoj srži poezija. Želite li izreći istinu o svijetu, možete to učiniti samo ako napišete pjesmu. Ako vam ne to ne polazi za rukom, a pjesnika je danas u svijetu odista malo, znači da živite u laži vlastite spoznaje svijeta – osobitoj ‘kvazispoznaji’, povezanoj uz ovo doba više nego i uz jedno drugo. Mnogi žive u vlastitoj ‘kvazispoznaji’ svijeta. Misle da nam se svijet nadaje preko čula, a ne shvaćaju da svijet tek kroz nas uopće postaje svijetom. Možda i vjeruju da je kapitalizam najljepša poezija, istina ovoga svijeta. Kažem, mnogi su u to uvjereni, premda griješe. Samo se poezijom može doseći istina svijeta. Pjesnici jednostavno poznaju stvari.
Jutros mi je rekla dok smo prali zube
zaljubljen si u svoju jebenu sintaksu i glagole
ne u mene, i sve ono
što ja jesam…
Uočavate već malo naziranje istine; ‘tipa’ (parafraziram naredne stihove) kako pjesnik može „pokraj nje ovakve“ više voljeti pravopis i gramatiku, primjerice, „pravilnu uporabu genitiva“, a ne nju. Ako niste tip sklon poeziji, potrebna vam je mala pomoć. Pjesnik, na sebi svojstven način (ne pada mi na pamet bolji izraz) kazuje što ljudi misle o poeziji. Odgovor pjesnika je tu od iznimne važnosti. Njegov odgovor otkriva pravu narav svijeta.
Htio sam joj reći da su i njene sise samo
Pitanje sintakse, stvar jezika i pravilne uporabe
Ali eto, nije znao kako, nije imao ideje jer ga je „napustila inspiracija“. Kasnije on kaže kako je ona još nešto rekla, ali da je on nije čuo jer je već bio zaokupljen „pitanjima sintakse i pravilne uporabe svega“ (moj kurziv). Vidite kako je versificirajući stvarnost lako doći do istine.
Samo u odnosu na dobru poeziju piše se dobra proza riječi su Michela Houellebecqa. Tu sa stidom moram ukloniti pogled. Zašto sam prije nekog vremena prestao pisati poeziju odgovora nema. Premda je curila na kapaljku i bila intrinzično filozofska, dakle, loša poezija, na kraju se potpuno obustavila. Neko vrijeme bio sam pravi metrofob. Naznake moga oporavka pojavile su se kada sam započeo redovito posjećivati nekoliko pjesničkih blogova ( među njima ističem bornaijin blog). Na koncu shvatih da je poezija (osim što je jezik za izricanje istine svijeta) i ključ za vlastitu dubinu, prolaz kojim dolazimo do samih sebe. Kako moje pisanje izdržava bez nje čak i danas – ni sâm ne znam. Vjerojatno je to onda loše pisanje, ali svejedno, to ništa ne mijenja na stvari u pogledu potrebe za pisanjem koja ne jenjava. Vaša umjetnost može biti promašaj, i često je promašaj, kako veli naš dragi Michel, ali to nikako ne može predstavljati razlog da se prestanete baviti njome!
Vraćam se na poeziju. Dakle, tu se ne radi više o tome da se ovjenčate slavom ili kakvom financijski izdašnom književnom nagradom (premda je ovaj pjesnik dobi – ovjenčao se Goranovim vijencem za najboljeg mladog pjesnika u 2012) . Radi se o tome da produbite svoj jezik, da se upoznate s pravom naravi svijeta, a samo u poeziji ona biva dosegnuta. Kada pjesnik kaže da su sise njegove djevojke ‘samo stvar jezika i pravilne uporabe’ shvaćate da na mjesto sisa može doći bilo što drugo u što nepokolebljivo vjerujete: recimo, kapitalizam ili nužnost društvene hijerarhije. I tu, ovoga puta na neki meni svojstven način, mogu reći da sam došao do semiotike… i onih „sustava značenja koji nisu jezik“, kojima je poezija magični, inherentno-neprevladivi metajezik…
Nakon svega, vjerojatno je preostalo još samo to – da se napokon vratim versificiranju stvarnosti, započnem pisati pjesme – pa makar one u prozi…
Travanj 2013.
Bog bez religije
Atoms for Peace: AMOK
Friedrich Nietzsche: RADOSNA ZNANOST
Posve vas razumijem. Izvana ste formalni, usiljenoga, namještenog osmijeha, niste vi, za razliku od onoga unutra. Unutra ste već onakvi kakvim sebe prepoznajete, unutra ste svoji od glave do pete. Otprilike, vi ste tipičan primjer čovjeka s bogatim unutarnjim životom. Već u Radosnoj znanosti Nietzsche na vas troši obilje riječi:
Ne zaboravimo da su dragi [vi] svi zajedno pomalo glumci i moraju to biti i da bi bez glume teško dulje izdržali…
Ali jasno je što se na koncu događa kad odrastete. Postajete dosadni, najprije sebi, a onda i drugima. Zašto? Jer ste u sebi pripustili tog moloha formalizma… Pogledajte oko sebe… Pronađite stol na kojem sjede dobro odjeveni zreli odrasli ljudi, neka im je pedeset godina. Što mislite, imaju li oni još što zanimljivo podariti svijetu od sebe, neku životnu priču koja bi vas bila u stanju ganuti, uzbuditi, barem zainteresirati. Ono što vam mogu ispričati jest da je njihova tvrtka u zadnjem tromjesečju ostvarila za 2,1% veći profit, ili da su okrenuli neke novce na dionicima. Ah da, tu je i nogomet. Ali za nogomet su u međuvremenu izgubili strast, čak je i tu njihova priča šuplja, naposljetku obično prepričavaju ono što su toga jutra pročitali u novinama…
Jeste li onda što propustili u životu? Možda ste htjeli s više žena spavati? Možda ste se htjeli napijati. Taj period, ako još niste prošli tek vam slijedi. O njemu vam na ovom mjestu ne mogu govoriti. To je križ koji svatko na svoj način mora proći. Zaljubljivat ćete se u žene koje nisu za vas, čak ćete biti u isto vrijeme u nekoliko žena zaljubljeni. Prestat ćete čitati ovaj blog, općenito, prestat ćete bilo što čitati kao i pisati. Gazimestanski vrt danas izgleda drugačije. Obasjan je svjetlima u bojama, zagušljivim zrakom, glasnom muzikom. Ali kad ste u pustinji, budite u pustinji. Niste tip koje bi seks na brzinu zadovoljio, to ćete prvo naučiti. Međutim, alkohola se nećete moći tako lako riješiti… S drogama ćete samo eksperimentirati, one vas ne trebaju zabrinjavati, a u jednom trenutku prestat ćete pušiti…
A onda ćete se jednoga dana probuditi i sve shvatiti. Kao što se vjerojatno dogodilo i Thomu Yorku. Pogledajte sliku u prilogu i kažite kako Thom York danas izgleda? Zasigurno i ponajprije, kao čovjek koji najmanje mari kako izgleda premda izgleda bolje nego ikada. Meni, recimo, izgleda kao čovjek koji u potpunosti više ne vjeruje u Boga, onoga starog Boga starih religija. Izgleda kao da je s tim jednostavno svršio, ničim ga više ne možeš zaplašiti, ničim pridobiti…
A onda mi se ukazala još jedna misao, koja premda paradoksalna, točnije pogađa: ne, on zapravo izgleda kao čovjek koji je u sebe pripustio boga, ali ne toliko onoga boga starih religija koliko boga bez religije, koji se na tom stupnju još neda uobličiti u kakvu ličnost. Možda je bolje reći da je u sebi udomio jednakost sa samim bogom, postojao on ili ne, i preuzeo sva prava koja i ovoga slijede… 🙂 Pogledajte mu lice i recite: ne izgleda li Thom Yorke bolje nego ikad u svom životu?
Ako uspijete pronaći formulu odolijevanja društvu i svim njegovim opasnostima tako ćete, eto, jednoga dana i vi izgledati…
Za kraj, jedan savjet: kada doživite jak napad ‘formalitisa’ ili ‘nemamvrementisa’, što je neizbježna bolest današnjeg društva, pustite si spot Ingenue Thoma Yorka s grupom Atoms for Peace, opustite se i… jednostavno zaplešite s njim!
Travanj 2013.
Napuci za preživljavanje (ili kako ‘između sebe i današnjice staviti kožu od bar tri vijeka’)
Friedrich Nietzsche: RADOSNA ZNANOST
Tek u ovom dobu postaje jasno što je Nietzsche mislio kad je napisao: „Tek ‘preksutrašnjica’ pripada meni!“. Nakon što ga je dvadeseto stoljeće kao ‘sutrašnjica’ njegova djelovanja preko svake mjere iskoristilo u svojim beskrajnim raspravama i pozivanjima, nastupila je napokon željena tišina. U filozofskim akademskim dvoranama po pitanju Nietzschea nastao je muk. Neki to objašnjavaju zalazom postmodernog doba koje je svojom mišlju obilježio dok su ga se drugi doslovno zasitili.
Ali ono što većina naklonjenih Nietzscheu ne primjećuje jest da je ‘preksutrašnjica’, koju je spominjao u svojim spisima, tek sada pokucala na vrata, istina, u izrazito bezočnom obliku po “slobodne duhove” koji vjerojatno ne bi mogao predočiti ni sam Nietzsche – nekoj vrsti ‘tehno-pustoši’ u kojoj je pojedincu, u nekakvom priručnom smislu, sve na raspolaganju – osim samoga smisla. Naravno, ne radi se više o tome da će se njegovo ime ponovno rastezati po zagušljivim akademskim sobama, ili da će se o njemu trubiti u medijima – ne; njegova misao u ovom dobu napokon postaje latentna, onakva kakva u svojoj najdubljoj biti jest, talisman svim, kako ih je volio nazivati, ‘slobodnim duhovima’ kojima je danas jedini zadatak – opstati. Ne možete više utjecati na društvo u kojem živite. Ako želite izvršiti imalo značajniji utjecaj morate se obratiti mainstreamu, a želite li to? Nihilizam je zastarjela priča. Probajte kritizirati ili podizati revolucije, pa ćete vidjeti što će se dogoditi. U najbolju ruku vaš angažman proglasit će skandaloznim, a dobro znate kome su potrebni skandali. Jedino što ćete uspjeti postići jest da za neko vrijeme medijskim glasilima poraste čitanost. Ljude nećete promijeniti.
Stoga, vratimo se Nietzscheu vjesniku, pošiljatelju poruke. Osvijetlimo pod drugim kutom njegove pojmove volje za moći, vječnog povratka jednakoga i nihilizma, čitajmo Radosnu znanost ili ponovno Zarathustru, čitajmo između redova i pronađimo tu intimnu poruku ‘preksutrašnjima’, a zapravo, nama – današnjima. Nietzsche se obraća pojedincu koji dolazi iz iznimno ledena i pusta budućeg vremena.
Živi ne znajući o tome što se tvome vremenu čini najvažnijim. Između sebe i današnjice stavi kožu bar od tri vijeka…
U pogledu Nietzschea oduvijek sam imao taj stav. Nikada mu nije bila namjera pisati za sve. Dočim, svaka njegova ideja, protumačena kao da je upućena čovječanstvu kao vrsti, na čudnovat način izvitoperi se i postane nešto drugo. Heidegger je u njegovu mišljenju pronašao zasebnu metafiziku, Luc Ferry kompletan program postmodernizma, a nacionalsocijalisti ideologiju za svoje zločinačke nakane. Međutim, čini se da se nitko dosada nije pozabavio mišlju da se Nietzsche oduvijek i samo obraćao pojedincu, i opet, ne svakom pojedincu…
Da li imate hrabrosti, braćo moja? Ne hrabrosti pred svjedocima, već pustinjačke i orlovske hrabrosti, koju ni bogovi ne promatraju…
Taj prekrasni apel duboko nas dira u dušu… Ne možemo rosnih očiju ne priznati sebi da i pored ovog laptopa, i superbrzog interneta, i pored stotina televizijskih kanala i smartfon mobitela, i danas osjećamo isto – da čovjekova veličina počiva isključivo na umjetničkoj razini, odnosno na prostoj činjenici koliko je u sebi umjetnik. To ukratko znači koliko smo voljni zaboraviti sebe kako bi se usredotočili na suštinu, dati joj svoj prilog i na taj način uploviti u vječnost. To nam jedino stvaranje može podariti, i eto odgovora na pitanje, kome se Nietzsche uvijek i jedino obraćao. Nama, stvarateljima, u bilo kojem smislu! Dao nam je naputke za preživljavljanje nakon smrti same umjetnosti… Nikada to ne zaboravimo i uvijek ga u tom duhu čitajmo…
Jedno je potrebno – „dati stil“ svom životu velika je i rijetka vještina. Nju primjenjuje onaj koji sve sagledava, što njegova priroda pruža u snagama i slabostima, a zatim uklapa u neki umjetnički plan… Jer jedna je nužda: da čovjek sobom postigne svoje zadovoljstvo – bilo samo ovim ili onim načinom književnosti i umjetnosti: samo tek tada čovjek može izgledati [uopće] podnošljiv…
Travanj 2013.
‘Znakovita’ bit svijeta
Winfried Nöth: PRIRUČNIK SEMIOTIKE
Roland Barthes: UVOD U SEMIOTIKU (u Europskom glasniku, br. 17, 2013)
Moja nova/stara ‘prostorumna’ ljubav odaziva se na ime semiotika! Poput naratora iz filma Magnolia uporno ponavljam: ništa nije slučajno. U vrijeme kada sam prvi puta svoju častohlepnu prirodu Magičara odlučio liječiti pisanjem bloga, a bijaše to davne 2007., već nekako u to vrijeme, dopirali su do mene signali, znakovi nečega što se tek trebalo dogoditi između moje malenkosti i ovoga, naočitog kraljevstva duha. Naime, jedan od komentatora moga ondašnjeg bloga, koji je btw. nosio ništa manje pretenciozan naslov u odnosu na ovaj današnji (Svijetom i Vremenom) imao je naziv, pogađate – Semiotika. Riječ je bila o kolegici-blogerici, ali ponajprije izvanrednoj pjesnikinji. Danas od nje, manje-više, nećete ‘čuti ni glasa’ (na svom blogu http://semiotika.blog.hr ostavila je jednu jedinu pjesmu, objavljenu još pretprošle godine). Blog je po svoj prilici zanemarila povlačeći se u onu, ovdje već toliko elaboriranu, samodostajuću osamu umjetnika, koju „ni bogovi više ne promatraju“, a opet tako tipičnu za ovo budalasto vrijeme koje su, pored mnogih drugih magičara do kojih nam je stalo, lijepo opjevali i momci iz sarajevskog banda Letu štuke:
Dok pametni šute
Govore budale
U onih nekoliko ohrabrujućih komentara koje smo uputili jedno drugomu, a njezine pjesme bijahu doista prekrasne, duboke, lijepe, iskrene, ne stigoh je priupitati za sam naziv bloga. Zašto se krila iza jednoga takvoga neobičnog naziva?
U maglovitom prisjećanju, već tada, imao sam u umu neobičnu uspomenu na svoj rad u knjižnici koji se u odnosu na našu prepisku dogodio nekoliko godina ranije. Mogla je biti 2004. ili 2005. kada je u moju knjižnicu stigao nov novicijat primjerak knjige Priručnik semiotike Winfrieda Nötha koji je odmah zaokupio moju pažnju. Čim sam ga ugledao, došetao sam do police i pažljivo ga uzeo u ruke. Iznadprosječna težina za jednu knjigu, teško zapamtljiva boja tvrdih korica (između zelene i plave), sitni tisak u dvostrukim stupcima, i vrlo upečatljiva riječ iz naslova. I eto, tako sam prvi put saznao da je semiotika opća znanost o znakovima, ili kako je sam Nöth zapisao – „znanost o znakovnim procesima“. Moram priznati, čak ni u to doba u svoj svojoj rasipajućoj zanimaciji za apokaliptičnu rusku književnost, prve tri minute svemira ili svice s Mrtvog mora, nisam bio daleko od područja koje je omeđila moja nova duhovna opsesija. Naime, već u to vrijeme, osjećao sam veliku simpatiju prema Jungovim promišljanjima simbola i onomu što je smatrao da predstavljaju za psihu čovjeka. Naravno, ‘sve to’ činite kako biste ‘sve to’ doveli u odnos sa sobom i nesmiljenom potragom za svrhom svojega života. Tom mojemu nastojanju sada se pridružila i simpatija prema semiotici. Tu među policama knjižnice iskazao sam svoju prvu simpatiju prema znakovitoj biti svijeta općenito, ne ograničavajući je samo na slova, brojeve i simbole. Na sve oko sebe počeo sam gledati ‘označiteljski’ – kao da se cjelokupna stvarnost sastoji samo od označitelja. A možda se i sama ona, a ne samo čovjek (kako je to odvažno zaključio Charles Sanders Peirce, utemeljitelj semiotike, još u devetnaestom stoljeću) može shvatiti kao znak koji se dade raščlaniti na beskrajni niz drugih znakova koji tajanstveno upućuju na neuhvatljivu pozadinu hipotetskoga označenoga (ili označenih) a koji pak stoje onkraj svega, na nedokučivim mjestima čak i za naša poimanja. Upravo težnja da se znakove promatra izdvojeno iz konteksta bilo koje druge znanosti, kojima su isti revno služili od prapočetaka, započelo je u tom trenutku, davne 2004. ili 2005., ushićivati moju dušu, a da to zapravo nisam ni znao… Osim toga, u to doba definitivno nisam bio dorastao ‘knjižuljku’ od kojih šestotinjak stranica da ih uopće zahvatim nekom ‘prostorumnom’ ozbiljnošću nepoznatoj običnom knjižničaru (književnost se u to doba u meni tek kuhala, a Magičar stasavao).
Ali u komunikaciji sa Semiotikom, blogerskom drugaricom, s kojom sam se povremeno dopisivao 2007. to pitanje ozbiljnijeg promišljanja ove metaznanosti ili metadiscipline, kako joj tepaju njezini gurui, u meni se ponovno postavilo. Ali ni tada ništa se važno nije dogodilo. U međuvremenu, stigao sam na faks, i započeo proganjati studente sa svim tim HTML-ima, XML-ima, ili ako baš hoćete ‘označiteljskim jezicima’ (markup languages), u prvo vrijeme ne uviđajući bjelodanu poveznicu sa semiološkim istraživanjima. S druge strane, moja književnost je počela dozrijevati, sve te metafore i simboli započeli su uspostavljati sve složenije odnose na osobitoj, mogu to sada slobodno reći, i semiotičkoj razini; svi ti ‘plavi nojevi’, ‘magičari’, ‘moćni mehanizmi’ koji nastanjivaše moju književnu pustopoljinu započeli su dobivati nova značenja na novoj ‘konotativno-denotativnoj’ zemlji. A onda se napokon dogodio prijelomni trenutak.
U novom Europskom glasniku imao sam priliku pročitati rad Rolanda Barthesa jednostavnoga znakovitog naziva – Uvod u semiotiku. I upravo taj rad naposljetku mi je rasporio i posljednju koprenu koja je stajala između mene i uvida u fatumsku povezanost s ovom ‘interdisciplinom’. Jer, upravo će Roland Barthes svojom hladnom raščlanjujućom pameti svojstvenoj šarmu francuskog intelektualca sredine druge polovice dvadesetoga stoljeća (među koje, naravno, ubrajam i Derridu) prosvjetljujuće ponoviti ono što sam već znao, ali negdje u sebi zagubio:
Svrha semiologijskog istraživanja jest rekonstruirati funkcioniranje sustava značenja koji nisu jezik…
I upravo to „koji nisu jezik“ otklonilo je u meni posljednje sumnje u potrebitost proučavanja i bavljenja semiotikom. Kao ‘lingvistika bez jezika’ semiotika me ne tjera nužno biti lingvistom, premda je većina njezinih teoretičara dosada izgleda to bila (De Sausser, Hjelmslev, naposljetku i sam Barthes). Kao znakovi ne proučavaju se samo slova i brojevi, već doslovno sve. Ako Barthes spominje sustave odjeće, namještaja ili mode kao predmete semioloških istraživanja, zašto i ja ne bih mogao svoje označiteljske jezike koji u startu, u svome nerazumljivom višeznačnom nazivu udomljuju etimološko pobratimstvo sa sakralnim semiotičkim pojmovima (označenim i označiteljem).
Semiotika kao novo kraljevstvo duha zove me u svoje odaje. Tek su se nadogradile na zdanje s Prostorijom s Kolom. Tu sam, dovikujem neznanom nekome odande. Sasvim je moguće da su još prazne, ali kako to biva, vrijeme sve ispunjava, a tako će biti i s prostorom moje nove ‘prostorumne’ ljubavi – u to ne sumnjam!
Travanj 2013.
Moć knjige (ili kako živjeti neformalno)
Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ
Michel Houellebecq: OSTATI ŽIV (u LANZAROTE I DRUGI TEKSTOVI)
Ono što me općenito smeta oko književnosti (i publicistike) jest sud da se u knjigama ne nalazi ništa doli zabave. Knjige se čitaju iz zabave, da se prekrati vrijeme, jer su same po sebi zabavna štiva. U današnjem pojedincu ne postoji svijest da mu čitanje neke knjige može promijeniti život. Ne postoji svijest da knjiga posjeduje moć baš kao što ju posjeduju upravni odbori tvrtki čijem članstvu streme ili notorna burza u cjelini. Moć knjige, napisanoga u njoj, istina, ne može se mjeriti apoenima novčanica, dionicama ili materijalnim dobrima, ali može se mjeriti ‘apoenima’ istinske ljudske sreće, izostanka bolesti i depresije, vedrine i opće raspoloženosti. Krvlju napisana knjiga, kako obično nazivamo stvarno dobre knjige u stanju su pojedinca potpuno preobratiti, sačuvati ga od bolesti, i u konačnici, podariti mu, ono za čovjeka možda najvrijednije – njegov smisao… Ne bih napisao ni retka a da nisam uvjeren u stvarnu moć riječi kojima se služim, da su u stanju odista preoblikovati život u cjelini…
Nakon ovako veselog početka, kako bi kazao naš Učitelj, poziv piscima da se prihvate svog posla trebao bi postati ozbiljniji i provokativniji. Stvarajte i unatoč tomu što vas ignoriraju. Napišite u čemu to živite, otvoreno, bez dlake na jeziku, kao što vam savjetuje i Michel Houellebecq u svom kratkom pamfletu Ostati živ; udarite po onim segmentima društva koji medije danas koriste kao primarne izvore mediokriteta za trovanje čitatelja/gledatelja/slušatelja. Pritom, ne uzdižite se na razinu metajezika (odnosno kritike) u Barthesovom smislu; prije ili kasnije, polomit ćete zube. Zaobiđite kritiku i stvorite književno djelo od krvi i mesa u kojem će prikazana stvarnost društva biti u stanju zaboljet i vaš intelekt i vaša čula. Dakle, prije svega, budite maštoviti. Nemojte stati na pola puta kao što je to učinio Robert Perišić u romanu Naš čovjek na terenu. Razgolitite zatupljujući medijski filtar stvarnosti koji se uselio u naše glave i pokušajte živjeti i doslovno neformalno… da vam se živo fućka za sve.
A kada to napišem, živjeti neformalno, tu se i sam gubim. Na trenutak, kao da mi se otvaraju vrata raja, ali ne onoga ‘predcivilizacijskoga’ raja kojeg je zamislio John Zerzan, otac anarhoprimitivizma – ne, u igri čak nije ni ‘De Mellova svjesnost’, već nešto moje/vaše, kojima se svijet odsada povinuje. Probajte spavati s nekom ženom/muškarcem. Neki će vas odbiti, većina ne, ali ne stvarajte formaliziranu ‘situaciju’ (‘legendu’ u Coelhovom smislu) oko toga, da ste upravo takvi i takvi i da zato to ne možete ili možete učiniti. ‘Situacija’ ili ‘sudbina’ u praktičnom smislu ne postoje! Kada neformalno živite sve možete! Vi ste poput Nea u završnoj sceni Matrixa. Sve vam je na dohvat ruke, ali čudnovato, više nemate poriv da bilo čime ovladate. Pa i zašto bi ga imali kad vam je sve u svakom trenutku nadohvat ruke! Ali stvaranje vas ovoga puta privlači snažnije nego ikad prije. Na neki uzbudljiv i nerazjašnjen način na stvaranje ste prisiljeni, jer ste odabrali živjeti neformalno i neobvezujuće! Svaki put kada oko sebe pogledate – svijet i doslovno morate stvoriti, nemojte ga pretočiti u poznate formalne kategorije koje ste usvojili odgojem i obrazovanjem.
Dugo sam vremena sa svoga balkona na četvrtom katu promatrao brezu ispod njega kako raste i na koncu doseže visinu na kojoj se nalazi i moj stan. Njene grane povijale su se na vjetru, listovi šuštali i nakon ljetnog pljuska bljeskali na suncu, i ja bih svaki put kazao, eno, breza se povija na vjetru, breza bljeska na suncu. A onda sam jednom prilikom zamijetio njezino, u odnosu na grane, golemo stablo koje je izlazilo iz zemlje, i koje se dakako nije povijalo na vjetru, i nije bljeskalo na suncu. Kora stabla, bijela kao snijeg, s tamnim mrljama kao životnim iskustvima, nadala mi se kao potpuno novo biće koje je na sebi samom nosilo jedan potpuno drugi svijet. Više nikada nisam pomislio da sa svog balkona gledam brezu. Tko zna što gledam! Od tada, izraslo konglomeratsko čudo prirode pod svojim prozorom vidim uvijek drugačije. Sada je bez lišća, u nekom nadnaravnom spokoju, prije nego ga proljetni sokovi koji pristižu iz zemlje ne probude… Pored njega još je jedno čudo prirode, slično, ali nikad isto… U prirodi ne postoje dvije iste stvari. To vam otkriva neformalan pogled na stvari. Čim zaključite da gledate brezu i pored nje još jednu brezu, umrtvljujete svoja čula, formalizirate stvarnost.
Dakle, ne morate biti stvaratelji u klasičnom smislu da biste iskusili neformalnu stranu života. Ne morate za života ni retka napisati, ali možete ih na tisuće pročitati, u konačnici, i samo izgraditi svoj vlastiti ukus i u njemu u svakoj prilici uživati. Ne morate komponirati, slikati, fotkati ili bilo što konkretno stvarati. Možete i samo promatrati svijet oko sebe. Promatranje je čudesni stvaralački čin i ovisi o pojedincu. Osim promatrati, možete i misliti, možete imati svoju filozofiju života, zašto ne! Možete misliti o stvarima oko sebe, osobama, bilo čemu. Možete, pritom, otkriti kako se vaše misli jedno vrijeme ne usuđuju ići preko neke granice, pa nakon nekog vremena, ipak odlaze. Svijet je čudesan, a za tu čudesnost svijeta možete biti zahvalni upravo – samima sebi. Način na koji gledate ovaj svijet zapravo ste vi sami. I to vam je opet ona ista volja za moć koju spominje i naš učitelj u svom istoimenom djelu i kojeg prigodno citiramo za kraj ovog posta:
Čovjek konačno u stvarima nanovo ne nalazi ništa doli ono što je u njih sam metnuo: – ponovno se nalaženje zove znanost, umetanje pak – umjetnost, religija, ljubav, ponos… U obojemu bi, pa neka je to i dječja igra, valjalo nastaviti i imati dobrano hrabrosti za oboje – jedni za ponovno nalaženje, drugi – mi drugi! – za umetanje!
Ožujak 2013.
O progonu stvaraoca i drugim neugodnim iskušenjima
Friedrich Nietzsche: TAKO JE GOVORIO ZARATHUSTRA
Pomislim kako diljem svijeta ipak postoje pojedinci koji su odustali od sudjelovanja u njemu na uglavnom uobičajen, čovjeku primjeren način – obitavanjem u nekoj zajednici. Čujem za njih, tu i tamo, kad se netko razvede, jer je ‘nekakav umjetnik’ koji sada živi sam i bog te pitaj što je s njim. Dakako, u većini slučajeva, radi se o ‘našoj braći’, istinskim stvaraocima/stvarateljima. Neki su se osamili temeljem vlastite odluke, a neke je društvo izopćilo. Ali morate toga biti svjesni: ovo društvo, s početka dvadeset i prvog stoljeća, ogrezlo u kapitalizam i njegove materijalne vrijednosti do grla – umjetnost i umjetnike naprosto više uopće ne može podnijeti.
„Umjetnika je kao govana“ reći će moja Tetka, kao da su joj usta nekako povezana s ustima glasnogovornika ovoga doba.
Istinskim stvarateljima križ je uopće živjeti u ovom dobu, ovom društvu. A upravo zanemarenost istinskih stvaratelja govori više o tom društvu više nego bilo što drugo. Ne morate biti pod pritiskom vrednovanja onoga što ste stvorili! I nije društvo obvezno svaki vaš doprinos uzdići u visine. Vama je dovoljno da društvo dopušta da budete ono što jeste, da blagonaklono gleda na splet otvorenih mogućnosti u bivanju koje nudite svojim postojanjem. Ali ne! Poligoni volje za moći, duboko uhljebljeni u njegove strukture, to više ne dopuštaju. Gladni su ponavljanja, formalizama, a ne originala! I onda, što nam preostaje, poslušajmo glas možda “najdubljeg” Nietzschea…
Hoćeš li, brate, poći u samoću? Hoćeš li potražiti put k sebi samome? Ah, koliko ima pohlepnih za svemirom? Koliko ima grčevitog usiljavanja sujetnih! Dokaži mi da ti nisi pohlepan, niti sujetan. Da li si ti jedan od onih koji je smio da se izvuče ispod jarma? Ima ih mnogih koji su odbacujući od sebe uslužnost odbacili i svoju zadnju vrijednost. Slobodan, od čega slobodan? Slobodan, za što? Možeš li ti sam sebi dati svoje zlo i svoje dobro i objesit svoju volju iznad sebe kao zakon? Možeš li ti biti sebi sam [sudcem] i osvetnikom svoga zakona? Strašno je ostati nasamo sa [sudcem] i sa osvetnikom svoga rođenog zakona! To je kao kad padne zvijezda u prazan prostor, i u ledeni dah usamljenosti. Ali doći će doba da će te samoća zamoriti, a kao avet strašit će te ono što je uzvišeno u tebi. Ima osjećanja koja hoće da zadave usamljenika, ako ne mogu, moraju da umru, ali da li ti možeš da budeš njihov ubica? Da li ti je već poznata riječ “preziranje” i znaš li kolike su muke da budeš pravedan prema onima koji te preziru? Pa čuvaj se i od napadaja svoje ljubavi. Odviše brzo pruža usamljenik ruku da se rukuje s onim koga susretne. Usamljeniče, ti ideš putem k sebi samome, ti ideš putem stvaraoca… i u tom nalaziš svoju propast.
Svi kreativci, koji na stvarnost gledaju kao na uvijek novu, a ne formalnu, ponavljajuću, osuđuju se na izgon. Dragi umjetnici, prognani ste, izgnani, jer se ne uklapate u društvene obrasce volje za moći! Džabe im vi trubili o vlastitoj volji za moći, preoblikovanju svijeta i načina postojanja… ne žele za vas ni čuti i gotovo! Možda Nietzscheove riječi (iz prethodnog citata) nikada nećete stići živjeti, možda ih više i nije moguće živjeti već samo o njima bolećivo maštati i pisati kao što to uostalom i ja činim… Ipak, barem jednu stvar sa sobom možete i morate raščistiti.
Morate sebi postaviti to ključno a nadasve neugodno pitanje: na koji način formalizam ipak stigne zagaditi ‘naš svijet’ – svijet samih stvaratelja? Na koji način i u kojem trenutku on ulazi u stvaratelje – pisce, slikare, glazbenike – u vas, u mene? Odmah ću vam dati i svoj odgovor. To se događa u onom trenutku kada postanete spremni, za potrebe čistog preživljavanja (kako to sebi pravdate), dohvatiti svoj komadić financijskoga subvencioniranog kolača lokalnog Ministarstva, ili ‘svojih pet minuta slave’ u medijskoj čeljusti kakvog ‘svečitajućeg’ časopisa ili portala, jer biste, ‘dovraga, pa nije zabranjeno’, ako je ikako moguće „živjeli od svoje umjetnosti“.
Pazite, drugo je objaviti knjigu, vi ste to čak dužni učiniti (makar i o vlastitom trošku) i pukom srećom podudaranja ukusa s vašim suvremenikom ‘čitateljem-svežderom’, živjeti od njezine prodaje. Međutim, čak ni to stanje ne može dugo potrajati, jer će vas moćna mašina mediokriteta, koja danas novači većinu čitatelja, za svoje potrebe usisati u sebe prije nego što toga postanete svjesni.
Ako pišete da biste bili nominirani za kakvu književnu nagradu, a ne iz nasušne potrebe kako biste preoblikovali stvarnost oko sebe, spadate u isti tor – učlanite se u bilo koju od ponuđenih književnih udruga i krenite raspitivati se o tome kako da u okviru udruge ostvarite prava na mirovinu. Vaši se romani nikada neće naći na ovom blogu (u redu, koga i briga), vjerojatno tek na policama podložnih mediokritetima (što je uobičajen opis današnjeg hrvatskog čitatelja) koji ih u stvarnosti opet neće čitati, ali i tu ‘koga briga’ – vi sada živite od pisanja i ponosno to svakome govorite.
I kada nakon svega napisanog, pokušamo prići stvarnome, suviše bolnom razlogu sveopćeg ‘nečitanja’, nemojte mi reći da to nema veze s piscima kojima je najprije i prije svega stalo živjeti od svoga pisanja. Istinskim stvarateljima nikada neće biti do učlanjenja u neku udrugu, oni stvaraju u samoći (a za preživljavanje će raditi sve druge poslove), ali na činjenicu što nisu stvarno čitani, na nju u ovom trenutku mogu najmanje utjecati. Zapravo, boljka je to čitatelja kojima mediokriteti određuju što će čitati a što ne, a zbog čega ih je na kraju sve manje i manje. I umjesto da se sve što ‘književno diše’ uortači u borbi protiv mediokriteta, na kraju će se dogoditi da će se većina knjiga kupovati iz istoga razloga zbog kojega se prosjacima na ulici udjeljuje milodar: iz sažaljenja, kako bi piscima pomogli da nastave živjeti od svoga pisanja…
Duboko sam uvjeren da nijedan istinski pisac ne bi to želio, makar živio u neimaštini. Radije bi radio sto drugih poslova nego pokušao zarađivati na svojim knjigama… (Sve napisano, premda sam to naknadno odlučio staviti u zagrade, ponajprije se odnosi na fenomen ‘nečitanja’ u RH, hrvatske mediokritete i hrvatske pisce.)
Ožujak 2013.
Roman o biti tehnike
Tom McCarthy: K
U životu postoje knjige koje kao po nekoj dužnosti morate pročitati. Obvezni ste to učiniti kao što je roditelj obvezan pobrinuti za svoje dijete. Jednostavno osjećate da se ta knjiga tiče svega, vašeg bitka, bitka drugih, svijeta u cjelini… Ukoliko je ne pročitate na svijet će pasti taman pokrov, zla kob, kojih ćete se teško riješiti. Jedna je takva knjiga roman Toma McCarthyja jednostavnoga, ali zato implicitnog naslova – K.
K.? Ne radi li se možda o Kafkinom K., prvo je što ćete pomisliti uzimajući u ruke tvrdoukoričeno izdanje knjige u rijetko dopadljivu ovitku: na bijeloj naslovnici slovo K prikazano je u spoju ravnih i valovitih linija koje tvore iste takve ravne i valovite oblike. (Slovo K autoru je trebalo vjerojatno poslužiti kao akronim riječi komunikacija premda i sve druge opcije ostaju otvorene.) Na stražnjoj strani ovitka, uobičajeno, nalaze se izvaci kritika MacCarthyjeva romana iz, što bi rekli, sve samih uglednih časopisa, s nezaobilaznom naljepnicom knjižnične signature, nepažljivo zalijepljenom u gornjem desnom kutu preko nekoliko riječi sažetka jednoga kritičarskoga osvrta. Čitate:
„Kao i u prethodnim knjigama, McCarthy je u romanu K pokušao probleme k… (dolazi naljepnica signature pa ste prisiljeni preći u novi red) …se bavila avangarda uobličiti u pripovijest – a rezultat je vrtoglava, hipnotičk (eto je ponovno – naljepnice signature) …prekrasno napisana itd.
Uočavate da je svaki red prekinut signaturom upravo na tom magičnom slovu iz naslova knjige. To naravno ne bi trebalo ništa značiti, više se ne nalazimo u dobu alkemije i čarobnjaka, pa ipak neobičnoj koincidenciji ne možemo oduzeti neki nejasni tračak ironije koja nam izaziva blag ali podrugljiv osmjeh.
Ali svi ti osvrti, iako pisani kako bi privukli čitatelje, prema mojemu sudu, ostavljaju dojam kako ih McCarthyevo djelo svojom istinskom porukom, biti, nadrasta u mnogo širem obimu nego što to njihovi autori mogu zamisliti. Ili ako ćemo baš biti bahato iskreni, osvrti na roman K ostavljaju dojam da ih njihovi autori možda uopće ne razumiju. Pravo značenje, smisao ili bit romana K, ako uopće još možemo govoriti u tim terminima, kao da su se skrili kako od književnih kritičara (autora osvrta) tako i od samoga autora koji ga nemušto objašnjava sljedećim riječima (citiram ih s unutarnje stranice ovitka knjige): „…spojiti razne priče, onu o telekomunikacijama, književnosti, duševnom i obiteljskom životu, povijesti Carstva, tako da svaka objašnjava ove drugu i time proizvede nova značenja…“ Da se razumijemo, i meni su oni skriveni, ali osjećaj strahopoštovanja koji čuči u mojoj intuiciji spram ovoga djela smatram puno rječitijim od pukih nabrajanja površnih motiva koji se redom nalaze u većini osvrta koje sam pronašao na ovitku knjige. Netko će možda reći, „Što se ovaj zamara s osvrtima na ovicima knjiga, oni su i doista samo pisani da privuku čitatelje“ tako da ova moja sitničavost zadugo možda više neće imati uporište. Ali nekad i sitničavost može učiti profinjenosti.
Osvrte književnih kritičara na djelo koje nisu u potpunosti razumjeli ili im se iz nekog razloga nije svidjelo, prepoznat ćete po beskrajnom nabrajanju motiva koji se u njemu spominju. Tako K vrvi ‘zujanjem električnih signala’, kukcima, strujnim krugovima, tunelima, oružju, ‘razvoju radija’, zemljovidima, crijevima i tunelima… i sustavima za otkrivanje predmeta (vjerojatno se misli na radar), a ja bih tome slobodno mogao dodati i za nijansu profinjenije motive, recimo, umjetnički ukorijenjeno zanemarivanje uloge roditeljstva ili bizarni istraživački zanos i na sprovodu vlastite kćeri, govorim o motivima na koje sam naišao na prvih sto stranica romana.
A što se tiče samih autora, jasno je i da se ne trebamo osvrtati na njihove naknadne pokušaje objašnjavanja onoga što su napisali, a u kojima koriste više od nekoliko riječi. Ako su to pak u stanju učiniti, onda su vjerojatno napisali slab roman, ili im je tek sada sinulo kako je cijela stvar trebala ispasti. (To znači: ako se ikada odlučite za čitanje mojega romana nikada me nemojte pitati što je u konačnici trebala predstavljati uvodna scena dolaska Ki.-a na pusti otok; o romanu sam dovoljno kazao kad sam napisao da mu je tema ‘odumiranje duha u svijetu’). Po meni, autor nikada ne bi trebao imati potrebu objašnjavati svoj roman, osim dodati neku nemuštu pikanteriju u svezi samog procesa pisanja kao što je to učinio Gabriel Garcia Markes svojedobno davši simpatičnu izjavu o tome kako bi njegovo remek djelo, roman Sto godina samoće, barem za sto stranica bilo dulje da je za njegovo pisanje na raspolaganju imao računalo a ne pisaći stroj.
Ali što bi bio glavni motiv, tema romana K? To je ono što biste trebali ispaliti i nakon pročitanih tek dvadesetak ili tridesetak strana svakog književnog djela… Kad sam ga po prvi put naslutio? Možda već na trećoj stranici…
Približavajući se prolazu, iznenada je začuo nekakvo zujanje. Zastao je i počeo osluškivati. Isprekidani zvuk zujanja nekog stroja kao da je dolazio iz staje. Learmontu je palo na um da uđe i ljude koji upravljaju tim strojem upita za glavnu zgradu, ali pomislivši da bi stroj mogao raditi sâm, ipak se odlučio nastaviti stazom.
Kao da je čitava ‘buduća povijest’ tehnike stala u ovome malom odlomku. Sva pitanja koja će nas u budućnosti u vezi nje mučiti, u načelu, u njemu su postavljena. U nekoliko književnih rečenica kao da se može ogledati čitava računalna znanost. Primjerice, iza mogućnosti ‘da bi stroj mogao raditi sâm’ ne samo da se aludira na budući razvoj umjetne inteligencije, nego se u čitavu priču uvodi i čovjekova sumnja, čini li dobro time što je anorgansku materiju u obličju tehnike odlučio probuditi u okrilju prirode.
Tom McCarthy napisao je ‘neupitno briljantan’ roman kako stoji u Timesovoj kritici na ovitku knjige, ali to ‘neupitno briljantno’ kao da je manje briljantno od onoga što ovaj roman doista može ponuditi…
Ožujak 2013.
Cvjetanje ‘novog formalizma’ (uzgred i o stvarateljevoj volji za moć)
Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ
Bilo koja društvena institucija (obrazovna, politička, vojna i sl.), osim što u pojedincima zadovoljava tu nezaobilaznu ‘društvenu potrebu’ “pijenja vode iz istih cisterini”, uglavnom su poligon za oblikovanje odnosa moći. No, to nije ništa novo. O tome su već pisali Horkheimeri, Weberi i drugi sociolozi i filozofi. Ipak, postoji poseban trenutak kada to osjetimo na vlastitoj koži. Hladno promatramo što se događa po mračnim hodnicima institucije u kojoj, pukim slučajem, zarađujemo svoj kruh. Na svakom koraku, kroz pukotine u zidovima, osjećamo notorno pregrupiranje moći među ljudima koji u njoj sjede… Tako je i u mojoj instituciji. Ono što čini našu praksu pregrupiranja moći malo drugačijom u odnosu na druge društvene institucije jest činjenica da se formalizam pokazao kao iznimno prikladno sredstvo za tu zadaću.
Cvjetanje ‘novog formalizma’ u društvenim institucijama ne može proći nezapaženo. Svaki dan ne samo da ispunimo na tisuće obrazaca, nego i utrošimo barem deset puta više riječi u formalnim razgovorima preko fiksnih i mobilnih telefona, instant messengera, video alata, pa čak i u naoko neobveznim razgovorima za vrijeme pauze, za stolovima, kod nas naročito, udomaćenih kafića. Današnjica počinje ozbiljno bolovati od formalizma. Zapravo, moć je pronašla svojega novog slugu.
Igre moći odvijaju se oko donošenja ili nedonošenja novih pravilnika i izvješća o napredovanju u zvanju nastavnika, uključivanja ili isključivanja profesora iz članstva u povjerenstvima i odborima, prihvaćanja ili neprihvaćanja studijskih programa i znanstvenih projekata, i tako dalje. Velika većina znanstveno-nastavnog osoblja na fakultetima posvećuje najmanje vremena svojim primarnim zadacima: stvaranju vlastite znanosti i prenošenju znanja studentima. Općenito, vrlo malo vremena posvećuje se studentima, premda se radi o dvije osnovne funkcije znanstveno-nastavnog rada koje su navedene u statutima visokoškolskih ustanova, kao i u Zakonu o visokom obrazovanju. Ali jasno je zašto je tako – jer nisu uključene u odnose moći.
Kada to tako sročite poželite čovječanstvo (ili barem onaj njegov dio koji se odnosi na birokraciju društvenih institucija) naciljati dvocijevkom. Ne možete povjerovati da čovjek nije u stanju drugačije urediti svoje odnose, pa i dalje stojite do uvjerenja da je Nietzsche grdno pogriješio kad je došao do zaključka da je ‘bitak tubitka’ – volja za moć. U svojoj, za života neobjavljenoj, knjizi istog naziva trebao je napisati da se ta postavka odnosi isključivo na bitak onoga ‘Se’ kojega je Heidegger ‘na pasja kola’ “istračao” u svojemu Bitku i vremenu – naše, svakidašnje, jalovo ‘ja’ koje se povinuje društvenim konvencijama, a nauštrb vlastitog Ja. Na ovaj način propuštena je prilika da bitak ‘pravoga’ tubitka i najzagriženijim Nietzscheovim učenicima ne ostane nepoznat.
Uspjeti u društvu, biti ‘glavni’ za druge ljude i u očima drugih možemo samo u formalnom smislu – ako drugi o tome ostave trag, svoj pristanak na nekom formularu. Inače, zašto bi ikada priznali da nad njima imamo bilo kakvo pravo a kamoli moć, makar ih mi u ime istog/iste zlostavljali u fizičkom smislu? Moć, kao takva, može biti samo formalna, ali nasilje koje se u njezino ime provodi jest stvarno.
Premda je u Volji za moć najmanje upravo spomenute ‘volje za moći’, postavlja se pitanje možemo li samog Nietzschea braniti od njegovih ideja pravdajući ga pogubnim utjecajem njegove sestre (nacizmu sklone Elisabeth Förster-Nietzsche), pogotovo s obzirom na izbor naslova njegove posljednje knjige? Kada citira latučkog poglavicu Commora Bakeru koji i doslovno kaže: „Dobri su ljudi svi slabi: dobri su jer nisu dovoljno jaki da budu zli“, onda imamo problem ako ovu čestitu izjavu želimo prevesti u podnošljiv oblik filozofskom čitatelju koji se užasava nasilja ali ipak štuje filozofa pruskih korijena. Ali Nietzsche je doista neuvijeno tvrdio: sve je volja za moć!
Da je vrijednost svijeta u našoj interpretaciji (da su možda gdje drugdje moguće i druge interpretacije no puko ljudske), da su dosadašnje interpretacije perspektivične procjene, s pomoću kojih se u životu, t.j. u volji za moć održavamo radi porasta moći, da svako uzvišenje čovjeka sobom donosi prevladavanje užih interpretacija, da svako dosegnuto ojačanje i proširenje moći otvara nove perspektive te poziva na vjerovanje u nove obzore – to se provlači mojim spisima! Svijet koji nas se nešto tiče patvoren je, t.j. nije činjenično stanje nego neki spjev i zaobljenje nad mršavim brojem promatranja, on je u “tijeku”, kao nešto što biva, kao patvorenost koja se uvijek iznova odgađa, koja se nikad ne približava istini jer – “istine” nema.
Ne bismo li, onda, i mi, premda isprva uvijeno i stidljivo, u sebi trebali iznaći nekakvu svoju, vlastitu volju za moć? Stvarateljevu volju za moć? ‘Neodraslost’ stvaratelja, njegovu nezrelost, karakterizirat će najmanje tri stvari: sklonost vraćanju u prošlost, neozbiljno shvaćanje svoje umjetnosti te užasavanje nad svakim vidom nasilja i nepravde. Svaki duh sklon je vraćanju u prošlost, a nezreli mu naročito pribjegava, jer još nije spreman svoj pogled baciti u budućnost (zreo duh uvijek je ‘jedno’: prošlost, sadašnjost, budućnost). Ne uzimanje svoga unutarnjeg poz(r)iva ozbiljno ima za posljedicu da on (nezreli stvaratelj) uvijek nešto piskara, fotka, slika ali sve to radi ‘samo za svoju dušu’; u rijetkim slučajevima kad svoj poziv i shvati ozbiljno često mu je potreban drugi da ga vrednuje. Užasavanje nad nasiljem i nepravdom, kao treća karakteristika nezrelog duha stvaratelja, naročito je pogubna jer proizvede gomilu kritičkih djela/izraza za društvo u cjelini, a koji zamagle onaj čisti vidik na svijet oko sebe koji svaki zreli stvaratelj uvijek ‘nosi sa sobom’. Ali to je nužan put. Što ga prije prođete to ćete prije postati svjesni odvajanja koje će uslijediti. Odvajanja od društva, njegovih institucija, formalizama, stremljenja slavi, volji za moći. Vi ne pripadate u taj tor, ali tajanstveno – sve to opet imate na svoj način! Imate svoju ‘instituciju’ (stvarateljski opus), ‘formalizam’ (stil), ‘stremljenje slavi’ (želju za utjecajem) te stvarateljevu volju za moć (volju za preoblikovanjem života u cjelini).
Kada se i ne biste složili s ovdje upotrijebljenom terminologijom u objašnjavanju vas samih, neki mali djelić volje za moći nikada u sebi nećete moći negirati i dobar je – jer čuva od prehlade. Važno je da vašu volju za moć ne brkate s voljom za moći drugih. Ona u sebi nema ništa zajedničko sa snovima o slavi, osiguranom mirovinom u nacionalnom društvu pisaca, likovnjaka i sličnima, općenito s prihvaćanjem i pohvalama drugih. Ona i doslovno želi da se po vašoj misli, djelu, preoblikuje sam život, da utječe na pojedince, epohe, po mogućnosti čitav život. Totalitarizam takva stava ipak nije nasilan. Vi želite preoblikovati život, ali samo na dobrovoljnoj osnovi. Često ulogu drugoga stvaratelji moraju sami preuzeti, u tom slučaju, nema im druge nego da sami sebe preoblikuju… Takva vam je umjetnikova volja za moć i naučimo je opisati Nietzscheovim vokabularom. Opijajte se životom kad je i gorak (a prečesto je gorak), postanite svjesni jedinstvenosti postojanja i ovoga trenutka. Ovladajte bezgraničnom znatiželjom i osjetljivošću na zbilju koja će vas nagraditi ekstatičkim iskustvima zbog kojih se više nećete moći oduprijeti nagonu stvaranja… i utjelovit ćete je… Pritom, vjerojatno ćete htjeti da vam svi iz „posluha prave ljubazno lice“… Takve vas Nietzsche vidi – kao umjetnike od glave do pete, ili nešto skromnije, slobodne duhove koji su ovladali svojom voljom za moć…
O Duhu i njegovim Moćima 