Rujan 2015.
‘Naš čovjek’ u ‘području bez signala’
Robert Perišić: PODRUČJE BEZ SIGNALA
Robert Perišić napisao je ponovno dobar roman. Ali to više i ne čudi. I ovoga puta, čini se, radio je na njemu godinama. Od njegova zadnjeg romana, i od kritike i od publike hvaljenog prvijenca ‘Naš čovjek na terenu’, prošlo je osam godina.
Bez da ulazim u sam zaplet romana i dajem nekakav zaokružen osvrt, odlučio sam izložiti tek nekoliko njegovih zadivljujućih fragmenata i dati neki svoj komentar.
Naime, zanimalo me je hoće li me i ovoga puta zahvatiti osjećaj da je Robert Perišić u izricanju one poznate ‘umjetničke istine’ nekako stao na pola puta? Ako je u svom prvom romanu (Naš čovjek na terenu), po nekakvom mom sudu ili samo osjećaju, izrekao tek polovičnu istinu o hrvatskim i općenito svjetskim medijima (jer to je za mene, u prvom redu, bio i ostao roman o medijima), sada sam se pitao, hoće li u istom tom omjeru izreći i istinu o društvu bivše države kojeg se posredno dotakao i u svom novom romanu… Odmah na početku lucidno zamijetivši da je na neobičan način odgojila likove s nekakvom urođenom dobrotom u svom karakteru (Nikola), je li propustio reći ono što se stvarno događalo u Jugoslaviji u ono vrijeme njenog već započetog raspada, kada od takve Jugoslavije više nitko ništa nije očekivao?
Podsjetimo, vrijeme je to izvanredne, ničim usporedive, kulturne ekspanzije svih oblika stvaralaštva, počev od, nešto ranije, slikarstva preko književnoga, dramskoga, pa sve do filmskog stvaralaštva koje se na koncu i okitilo slavom tipičnog ‘jugoslavenskog filma’. Jugoslavija je u svojoj posljednjoj dobi postala nenamjerni eksperiment življenja u isključivo kulturnoj državi. Ako se njezina politika još negdje odvijala onda je to bilo u neslavnom ‘dejstvu’ njene ‘bezbednosno-obavještajne službe’ (ime joj nećemo spominjati), i to uglavnom u stranim državama. Ali da se razumijemo, Jugoslavija onog doba, a govorimo o 1980-im, u društvenom smislu gotovo da nije imala više ništa sa svojom političkom idejom. Državni vrh ondašnje države i nije imao namjeru stvoriti kulturnu državu, ona se njima naprosto dogodila. Kad se iz života jugoslavenskog građanina negdje već krajem 1970-ih politika naglo povukla, na sceni je ostala još samo kultura…
Zašto danas ne možemo nazočiti nečemu doista novom u kulturnom smislu, poput slikarskog pokreta Gorgone ili glazbenog Novog Vala? Zašto naši filozofi ne mogu ostvariti utjecaj u društvu ravan onome zagrebačke praksisovačke škole? Zašto više u tolikoj mjeri ne možemo biti ponosni na rad Instituta Ruđer Bošković kojeg je u ondašnje doba utemeljio i vodio neprikosnoveni Ivan Supek? Zato što je i kod nas danas istinsko stvaralaštvo postalo dijelom one iste ‘kulturne logike kasnog kapitalizma’ (podsjetnik na neizbrisive riječi Frederica Jamesona), koja već dulje vrijeme pod jarmom drži kulturni milje Zapada. Ali eto, moj dojam je da u jugoslavenskoj državi tijekom 1980-ih to još nije bio slučaj. Nažalost, kulturna država bila je i ostala samo nusprodukt jednoga pada, pada jedne države, sustava i nikada se zapravo jednom narodu (ili više njih) nije dogodila kao ostvarenje. Jedino što je svaki put iznova bolno ukazivala na jednu te istu činjenicu koja budi neopisivu nadu: kada čovjeku ispred nosa ukloniš politiku, on postaje sretnijim.
I eto, htio sam provjeriti je li tu istinu, koju sam izložio na svoj način, Robert Perišić prikazao na svoj…
Odgovor na svoje pitanje napokon dobio sam u poglavlju u kojem dijalog vode dva relativno sporedna lika, glavni inženjer i bivši direktor tvornice, nekomunist i komunist, o prošlim vremenima… Upravo u riječima bivšeg direktora, ‘golog čovjeka iz bivše epohe’, ‘bez one sjene u pogledu koju je nekad imao, sjene svega onoga što je predstavljao’ nazrijeo sam tu istinu, iako se ona i nije toliko ticala utjecaja kulture, ali to je upravo bila istina o društvu bivše države za kojom sam, duboko u sebi, godinama bjesomučno tragao:
Čovjek bi živio puno drukčije kad bi znao budućnost. Naročito kad bi znao da budućnosti nema. U godinama kad sam imao zašto, nisam se veselio… Ja, zamisli, nekih dvadeset godina nisam ni pio. Ni kapi. Dvadeset godina, ej! Trijezan ko vrag! … Mrk sam bio, zabrinut da stvari ne krenu krivo, ha-ha… kao da ću to ozbiljnim licem spriječiti… Bio sam vojnik života… [A ovo sad] …ah, nije ovo politika, ovo je samo rasulo… Niste imali politiku. Onda je došla nacija i vjera, ali nije… to politika, brate. Kakva je to politika koju rođenjem dobiješ? To ti je biologija…
Mi smo industrijalizirali ovu zemlju, ovo je bila pustara. I opet će biti…
Jebajiga, nismo znali drukčije. Mi smo dali nešto slobode, više nego bilo koji socijalizam, ali imaš pravo, ja ne znam ni danas što je trebalo napraviti, ali nešto je drukčije moralo biti. Ovako, vi ste bili ko djeca naivni. Ko pod staklenim zvonom da ste bili. I onda izađeš van i svakoj barabi povjeruješ. Naguze te ko budalu!
Sve sam dobio u ovim riječima… Ali, to opet nije sve. Robert Perišić, dotakao se i drugih pitanja koja su me, više-manje, mučila svih ovih godina nakon što su na ove prostore ‘došli nacija i vjera’… i koja bi trebala, po mojim kriterijima, mučiti svaku dušicu koja je odrasla pod ‘staklenim zvonom’ socijalizma… Zbog toga ću i neke od narednih postova posvetiti ovom iznimnom romanu u svakom pogledu…
Kolovoz 2015.
O Duhu i Egu II. (ničeancije vii.)
Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE
39.
Smisao Ega/Jastva; pripuštati Duh u- i očitovati ga iz- sebe; ništa drugo.
40.
Zašto smo “upojedinačeni”? Zato da bismo različite mogućnosti kroz sebe uprizorili i u Duhu očitovali. Mi “upojedinačeni”, mi smo sâm krvotok Duha. Kroz nas Duh živi.
41.
Ako smatraš da si važniji od zbilje koja te okružuje – egoističan si tip; ako držiš da je ona, zbilja, ono izvan tebe, važnije od tebe samog – religiozan si tip; ali ako smatraš da ste jednako važni (ili nevažni), i zbilja i ti – neki svoj si tip, čije nam iskustvo tek valja čuti…
Istu misao možemo izraziti i na sljedeći način:
Ako radije živiš zarad sebe nego zarad stvari duha (odnosno, narodski rečeno – zarad Boga) – egoistični si tip (ljudi). Ako radije živiš zarad Boga (stvari duha), a ne zarad sebe – religiozni si tip. Ali ako radije živiš (ili ne živiš) (n)i zarad sebe (n)i zarad Boga (stvari duha) – ti si neki svoj tip, vječno na granici dva svijeta, čije nam iskustvo tek valja čuti…
42.
Jastveni osjećaj preobličiti! Osobnu sklonost oslabiti! Oko naviknuti na zbiljnost stvari! Od osoba kolikogod je moguće zasad abstrahirati! Kakve to učinke mora imati! Nastojati ovladati stvarima i tako zadovoljiti svoje htijenje posjedovanja! Ne htjeti posjedovati ljude! – No ne znači li to takodjer individue slabiti? To znači stvoriti nešto novo: ne ego i ne tu i ne omnes! […] Pustiti da nas posjeduju stvari (ne osobe) i to što je moguće objam pravih stvari! Pričekati što će odatle izrasti: mi smo za stvari oranica! Iz nas treba da izrastu slike tubitka: i mi trebamo tako biti kako nas ta plodnost sili da budemo: naše sklonosti, nesklonosti su ona oranica koja ima takove plodove donijeti. Slike tubitka su ono Najvažnije što dosad bijaše – one vladaju čovječanstvom.
43.
Nebriga za stvari i ljude oko sebe; samo briga za očitovanje Duha kroz tebe i svijet će već postati bolje mjesto za život. To je tvoj put.
Srpanj 2015.
O beznačajnosti ili zašto ići za promjenama (ničeancije vi.)
Bernard Stiegler: PRIJEĆI NA DJELO
33.
U Egu ništavan, u Duhu besprijekoran! Život čovjeka lomi se na pola, kada stigne do ovog sudbinskog uvida… Kad samo pomislimo – što sve čovjek ne čini u životu da bi sačuvao svoj Ego, a ne Duh! Naravno, čini to samo zato što Duha još u dovoljnoj mjeri nema. No, sada shvaća: ego je tu samo kako bi očitovao Duh koji zaprima, to je ta, jedina prava misija Ega, premda u ovom vremenu duboko zametena i o(b)motana ispraznim ljudskim mislima da se čini da ju je nemoguće doseći.
34.
Za jedan Ego, u krajnjem slučaju, Duh može biti Bog ili Ništavilo, sve u svemu, nešto izvan Prostora i Vremena. Iz Božjeg nauma ili Ništavila smo rođeni, Bogu ili Ništavilu se vraćamo. Ali pritom postaje jasno da se i Bog i Ništavilo, s ne-Ego perspektive, mogu uzeti zajedno, kao nekakva ‘Cjelina Svijeta’, zbroj ‘bezgraničnih mogućnosti’; drugim riječima, kao sâm Duh. Kako god uzeli, Duh je i teistički i ateistički.
35.
Jedino Duhom zauzdan Ego dolazi do bezazlenosti u svom djelovanju. Nijednoj mogućnosti on ne daje za pravo. Njegov jedini cilj je, zapravo, dopustiti sebi što više mogućnosti! U praktičnom smislu to znači: ići za promjenama. Svaku od mogućnosti izvući iz svoje beznačajnosti, i dati joj značenje, možda i na način koji spominje francuski filozof, Derridaeov učenik, Bernard Stiegler u svom djelu Prijeći na djelo.
Kada govorim o značenju i beznačajnosti, [to je] čisto moja odgovornost. Samo moj odnos prema stvari njoj daje ili ne daje značenje: to je vrlo dobro pokazao Barthes koji je iz bilo kojeg elementa svakodnevice oslobađao njegovu snagu značenja svijeta, protivno beznačajnosti za koju se čini da je svakodnevica obično konstituira. Ne-običnost svijeta jest ono što nalazi onaj koji zna kako nadići beznačajnost stvari koje je učinio običnima ne-odnosom što je sklopio s njima i koje je tako zaboravio.
Sada shvaćamo zašto smo pasionirani neprijatelji svakodnevice!
36.
Taj čovjek – Bernard Stiegler – pet je godina proveo u zatvoru i upravo tamo otkrio filozofiju! Ona je bila luč u tami koja mu je ostala nakon oduzimanja slobode omogućivši mu da preživi… A kako je sâm napisao, ovako “…osamljen, mogao je eksperimentirati”…
Nema ničeg beznačajnog po sebi… ono što može biti beznačajno nisu same stvari ili stvari po sebi, nego odnosi koje održavam ili ih, zapravo, ne održavam sa stvarima takvima kakvima ih artikuliram i raspoređujem…
I u mjeri u kojoj mi se svijet pojavljuje kao beznačajan, i na neki način mi se ne pojavljuje, ja sam sâm beznačajan – znam to i patim zbog toga: sloboda je teška.
Da mu se nije dogodila filozofija definitivno bi poludio ili postao asocijalnim. Pa ipak, dvadeset i pet godina poslije, nakon “prijelaza na djelo” koji ga je “odveo prema djelatnoj filozofiji” (u međuvremenu je izišao iz zatvora), svijet mu se i dalje čini “užasno negostoljubivim” mjestom. Svijet mu se čini kao da se organizirao “za ohrabrivanje stava u kojem prevladava beznačajnost, pa čak i ne-značenje”. Ljudi mu se čine “prestrašeni i utučeni životom, zaglupljeni reklamama i medijima” i katkad udaljeni “ne samo od filozofije nego i svake vokacije za mogućim filozofiranjem…”
37.
Moramo se mijenjati jer, kao što kaže pučka izreka, samo se budale ne mijenjaju. A istovremeno moramo prebivati… ostati vjerni ostacima. A činjenica je da pamćenje iznevjerava…
Dakle, “budući da je krhko i pogrešno, pamćenje je nevjerno” veli Stiegler. Proces reminiscencije odvodi nas u nešto što on zove Naknadnošću, a sama Naknadnost je “nepopravljivi proizvođač fantazija i fikcija”. Drugim riječima, “nemoguće je ne proizvoditi fikciju u ovome što upravo govorim”. Teškoće koje su nas ovdje zadesile posve je nemoguće riješiti. Ipak, na kraju svoje ‘litanije’, Stiegler napominje:
Mislim da je jedina vjernost koja vrijedi ona koja se hvata u koštac s tim problemom naknadnosti. Na izvjestan način, to čini religijsko.
Još jedan (filozofski) uvid da s ‘religijskim’ nismo završili… i da vjerojatno i nikada nećemo!
38.
Naoko bilo koji put, uvijek se svodi na onaj jedan, jedini put.
Srpanj 2015.
O Vječnom Povratku Jednakog (ničeancije v.)
Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE
26.
Nejednakost zamjećujemo svuda oko sebe. Pa opet, naš znanstveni pogled svugdje pokušava naći pravilnosti (previjanija riječ za jednakost) za potrebe predviđanja budućih događaja. Što smo postigli nekakvom formulom, ako ne uspostavili određenu vrstu jednakosti između prošlih i budućih događaja. Pod određenim okolnostima, reći će znanstvenik i matematičar, oni su jednaki; to nam, dakle, hoće natuknuti znanost i njena perjanica – matematika – koja barata apstraktnim simbolima, tim osobitim mehanizmima za uspostavljanje jednakosti. I začudo, time se razotkrilo da priroda teži ponavljanju… Sva matematika i sva znanost funkcioniraju na osnovi te jednostavne zamjedbe… Nejednaka priroda po sebi teži ponavljanju, te ono nejednako ostaje uvijek na isti način nejednako. To znači da se odnos između dvije nejednakosti neće promijeniti. I eto nam, konačno, te “pravilnosti” ili jednakosti, kako god, zbog koje su matematika, i općenito znanost, mogući. Jednakost je sadržana, ne u stvarima, nego u odnosima…
27.
Čuvajmo se vjerovanja da [univerzum] ima [tendenciju] dosegnuti izvidne forme, da ona hoće biti ljepšom, savršenijom, kompliciranijom! Sve je to [antropomorfizam]! … […] …
Svo se bivanje giba u ponavljanju jednog [određenog] broja savršeno jednakih stanja.
Sve se je vratilo: Sirius i pauk i tvoje misli u ovom času i ova tvoja misao da se sve vraća.
Nietzscheovoj misli Vječnog Povratka Jednakog, mistična prizvuka i konotacija, i zapravo nikada nikome u potpunosti jasnoj, suprotstavio sam misao, doličnu po snazi i u skladu s današnjim stupnjem razvoja znanosti – misao o izviranju Prostora i Vremena iz nas samih! Ne sramim se proturječit Učitelju, jer je moja ideja nešto što bi možda i on domislio u nekom svom osobitom raspoloženju, i kad bi živio u ovom vremenu. Što nam je drugo činiti doli nekom svojom nadahnutom misli (idejom) čovječanstvu prirediti pozornicu za njegovo što dulje trajanje u vremenu…
28.
S mišlju o Vječnom Povratku Jednakog Nietzsche je otkrio kako se ipak ne slaže s onima koji na svijet gledaju kao na ‘vječito novi’, bivajući; poput Efežanina Heraklita:
Kad bi svijet bio vječito novi bivajući, bio bi on time postavljen kao nešto u sebi Čudesno i Slobodno – Sebestvaralački-Božansko. Vječito bivanje-novim pretpostavlja: da sila samu sebe samovoljno povećava, da ona ne samo da ima namjeru nego i sredstva da sebe samu sačuva od ponavljanja, od toga da dospije natrag u neku staru formu, – … ili nesposobnost da dospije u jednako stanje: to bi značilo da količina sile nije nešto čvrsto a isto tako [osobine] sile. Nešto ne-čvrsto sile, nešto undulatorno nama je posve nezamislivo.
piše on nadahnuto kao da nikada nije izrekao nijednu lijepu riječ za umjetnost predsokratovskog filozofa kojemu se toliko divio.
29.
Još je Heidegger upozorio da se na ključne sastavnice Nietzscheove misli može gledati kao na njegovu ‘metaphyziku‘. Volja za moć, vječni povratak jednakog, nadčovjek itd. spadaju u Nietzscheovu metaphyziku, a ne u stvarnost, kako je to možda želio njihov tvorac. Svim tim pojmovima, po Heideggeru, dodijeljen je rok trajanja, u okviru jednog ili više doba, nakon kojih njihova moć slabi da bi se na kraju još samo držale idejama koje više ne mogu motivirati i uzdignuti čovječanstvo.
30.
Manje je poznato da misao o Vječnom Povratku Jednakog počiva na jednom, inherentno znanstvenom uvidu koji tvrdi da ukupna energija svemira ostaje jednaka i da se ni pod kojim okolnostima ne može povećavati ili smanjivati.
Nekada se mislilo da beskonačnoj djelatnosti u vremenu pripada jedna beskonačna sila, koja nikakvom potrošnjom ne biva iscrpljena. Sad se silu misli vazda jednakom, i ona više ne potrebuje biti beskonačno velika. Ona je vječito djelatna, no ona više ne može stvoriti beskonačno mnogo slučajeva, ona se mora ponavljati: to je moj zaključak.
31.
A danas se za tu ‘jednaku silu’ – a očito je riječ o energiji – u nekim znanstvenim krugovima sumnja da ‘istječe’ na sve strane! Naime, neke istraživače uzbunio je navodni gubitak energije fotona koji nam dolaze iz udaljenih galaksija. O čemu se radi? Svi fotoni koji nam dolaze iz udaljenih galaksija, bez izuzetka, imaju tzv. ‘crveni pomak’, odnosno valnu duljinu koja se nalazi u ‘crvenom dijelu’ spektra elektromagnetskog zračenja. Znanstvenici ih nazivaju redshifted fotonima. Međutim, valja razlikovati redshifts Dopplerovog efekta od kozmologijskog redshiftsa! Podsjetimo, Dopplerov efekt nastaje u relativnom gibanju tijela. Tako nam tijelo koje prema nama odašilje crvenu svjetlost (a može to biti upravo zvijezda iz udaljene galaksije) govori da se to tijelo udaljava od nas. To ujedno znači i da je relativna brzina udaljene galaksije veća od brzine naše galaksije, pa se na tome temelji zaključak da se svemir širi. Međutim, značenje kozmologijskog redshiftsa vezano je uz samo istezanje prostora. Zamislimo, da su udaljena i naša galaksija nečim fizički povezane. U ovom slučaju nema relativnog gibanja, međutim, standardni izračuni i dalje pokazuju crveni pomak svjetlosti fotona iz udaljenih galaksija! Ne znači li to da fotoni ipak vremenom gube svoju energiju? Kad bi tomu doista bilo tako, Prvi zakon termodinamike ‘pao’ bi na ‘bojnom polju’: količinu energije svemira više se ne bi mogla uzeti kao konstantna.
Osim toga, prema klasičnoj teoriji relativnosti, gibanje materije u univerzumu oblikuje geometriju prostorvremena. Prema nekim izračunima, postoji mogućnost da bi ovo gibanje vremenom dovelo do narušavanja vremenske simetrije, pojave koja se ogleda u tome da eksperiment ponovljen pod istim uvjetima uvijek daje isti rezultat. Ako bi vremenska simetrija bila narušena nijedan eksperiment ponovljen pod istim uvjetima ne bi davao isti rezultat. A izračuni su pokazali da bi u slučaju narušavanja vremenske simetrije naš univerzum također gubio energiju…
I nakon ovoga kratkog ‘znanstvikovanja’, nismo li ponovno pozvani propitati tu Nietzscheovu misao, “misao svih misli”, koju je on u jednom trenutku prozvao “najznanstvenijom od svih mogućih hipoteza”? Neprolazna misao je iluzija, tvrdio je još Oswald Spengler. Možda je, stoga, i ova misao u kojoj se govori o tome da se “…Sirius i pauk i tvoje misli u ovom času i ova tvoja misao [vraćaju]…” samo prolazna misao, kao i sve druge…
32.
Međutim, ne budimo naivni! Istinska snaga ideje Vječnog Povratka Jednakog i nije sadržana u znanstvenom dokazu i objašnjenju materijalnog/fizičkog bivanja svemira. Ona se nalazi u mogućnosti podnošenja života bez smisla. Ili kao što bi to sâm Nietzsche kazao u neobičnu, a na momente luckastu, prijevodu njegovih pabiraka iz pera Šime Vranića, “bezvidni pokušaj” da se jedna misao izdigne iznad ljudskog poimanja stvarnosti… Dakle, što ako se sve ponavlja? Tu strahotnu istinu valja izdržati ali ono što Nietzschea razlikuje i u našim očima izdiže iznad drugih mislioca jest činjenica da je on u toj mogućnosti sveopćeg bivanja pronašao opoj.
Lipanj 2015.
O značenju (ničeancije iv.)
Winfried Nöth: PRIRUČNIK SEMIOTIKE
19.
Ono što se oduvijek “provlači mojim spisima” dalo bi se izraziti sljedećim riječima: živimo u svijetu koji smo prekrili značenjima; mi smo stvaratelji značenja; odatle za svako stvoreno značenje moramo preuzeti odgovornost. Ako Drugoga u bilo kojem obliku promišljamo i zamišljamo, to je zato da mu utisnemo vlastiti značenjski aspekt, drugim riječima, da mu na posredan način kažemo koliko za nas vrijedi. To je sjajno uočio još Nietzsche kazavši kako je pitanje vrijednosti za jedan život fundamentalnije od pitanja istine. Kada se i dođe do istine vrlo brzo se otkriva da se radi o samo jednoj strani medalje, jednog značenja, jednog pogleda na život i što je posebice znakovito, da je sama istina u funkciji vrijednosti. Istinito je ono najvrijednije za nas! Možemo govoriti o istini sudova, propozicija i sl., ali nikada, baš nikada ne možemo govoriti o “istini po sebi”. Tomu nas uči “istina značenja” koju upravo pojmismo.
20.
“O tome što valja razumijevati kao značenje malo je suglasja, koliko u teorijskom toliko i u terminološkom pogledu.” piše Winfried Nöth u svom Priručniku semiotike odmah na početku poglavlja o temeljnim pojmovima semantike. Greimas pak primjećuje da se „o značenju ne može reći ništa, ne ushtjednu li se uvesti metaforičke pretpostavke s mnogim daljnjim implikacijama.“ Po Greimasu, parafrazira Nöth:
Umjesto značenja postoje samo njihovi učinci, koji se „proizvode s pomoću naših osjetila stupe li u doticaj sa značenjem“, i taj je efekt značenja „jedina dokučiva zbiljnost, ali zbiljnost koju nije moguće razabrati neposredno“.
Konotacija, denotacija, referencija, signifikacija, designacija, reprezentacija samo su neki od pojmova koji se dovode u najužu vezu sa značenjem. Neki istraživači razlikuju semiotična (znakovna) od nesemiotičnih (metaforičkih) značenja, drugi, pak, značenju kao takvom suprotstavljaju proces označivanja i naposljetku, ima i onih istraživača koji na značenje ne gledaju kao na zaseban entitet već ga promatraju kao funkciju, relaciju. U znanstvenom pogledu, dakle, značenju značenja nikad kraja…
21.
Ako značenje, osobitim misaonim zahvatom (recimo, dekonstrukcijom ili nekom novom idejom ili čak ideologijom) “lupimo po glavi”, ono je u stanju raspasti se na nova značenja! S jednim značenjem možemo stvoriti druga značenja. Književnost nije ništa drugo doli čin umnažanja značenja; od svima poznatih, jednostavnih i površnih značenja na koja nailazimo u našoj svakodnevici, do onih dubljih, skrivenijih i nerijetko dvosmislenijih značenja u našem duhu!
22.
Po Platonu, značenje je “svjetlo” Svijeta Ideja* koje ‘pada’ po stvarima ovoga svijeta. Po Jacquesu Derridau, značenje je “svjetlo” našeg Uma koje ‘pada’ po stvarima ovoga svijeta.
Platon, i ne znajući koliko je bio u pravu – ako je dopušteno da upotrijebimo iste riječi koje je Bataille upotrijebio za Hegela – smjestio je izvor značenja u zaseban, bezvremenski Svijet Ideja, nedokaziv po sebi.
Jacques Derrida, kao uostalom i ostatak “znanstvene svojte”, vjerovao je da naš um stvara značenja. Naravno, ni on to nikada nije mogao dokazati.
*u originalnoj interpretaciji - 'sjećanje' na 'Svijet Ideja'.
23.
Prvi slučaj: što ako značenja koja smo dodijelili stvarima ovoga svijeta, doista, “nisu od ovoga svijeta”? Konkretno, možemo li značenjima pripisati ulogu silueta Platonova Svijeta Ideja koje nas povezuju s njim? I ako da, jesmo li, onda, pripuštajući Duh u sebe, pripustili i samu ‘pramogućnost’ poznačivanja stvari koje ‘vidimo’ oko sebe, a samim tim i njihovo primordijalno značenje iz Svijeta Ideja?
24.
Drugi slučaj: značenje nam se, osim što ga pojmimo kao razliku, čini već kao sama mogućnost iskustvenog svijeta kao takvog… U tom slučaju, jednom značenju odgovarala bi jedna spontano proizišla mogućnost iz našega iskustva, a ne, zaokružena i zasvagda određena ideja u Platonovu smislu. Značenja bi u međuovisnoj “igri stvaranja” jedni drugih slijedila tu ‘struju mogućnosti’ iskustvenog svijeta te bi ih se moglo mijenjati, djelomično po svome (interpretativna, mahom apstraktna značenja) a djelomično putem inherentne, nama nepoznate objektivnosti koju svijet kao takav posjeduje (činjenična značenja)… Drugim riječima, mi bismo bili ti, stvaratelji značenja našega cjelokupnog iskustva, odnosno – naš um.
25.
Bilo kako bilo, i htjeli-ne-htjeli, prisiljeni smo pomiriti se s činjenicom da nikada nećemo biti sigurni odakle nam “značenja svijeta” dolaze. Možemo vjerovati da je naš mozak samo prijamnik koji značenja prima iz sfera izvan čovjeka (na tragu jedne ekstravagantne, ali i okrepljujuće ideje Ruperta Sheldrakea), a možemo vjerovati da je za “značenja svijeta” odgovoran samo i isključivo naš um (i zbog toga nesretno uzrokovati jedno doba Egolanda).
Ipak, ono što se čini sasvim izvjesnim iz ove perspektive odnosi se na činjenicu da značenju više ne možemo osporiti ulogu stanovitog pojmovnog lijevka, singulariteta, kroz koji, kad jednom prođu, svi naši pojmovi padnu u jedan te isti nepoznat izvor. U našem novom “značenju značenja”, značenje je pojmovni most s nepatvorenim Duhom, tragom onog Drugog u nama, Cjelinom Svijeta, čim god… I kad kažemo da se značenje “nalazi u razlici” (Derrida), da predstavlja “pojmovni sadržaj” (Nöth) ili da “utjelovljuje smisao” (Frege), i kada ga bez ikakvih problema možemo poistovjetiti sa svakom mogućnošću jastva, mislimo na to kako u misaonom, intelektualnom i svakom drugom duhovnom pogledu, ne bi ništa postojalo da nema Značenja kao takvog… i kojeg zbog toga, njemu u čast, za kraj ovog teksta, pišemo s velikim Z.
Lipanj 2015.
O znanstveno-tehničkom napretku (ničeancije iii.)
Carl Sagan: COSMOS
13.
Za znanstveno-tehnički napredak nekad se vjerovalo kako je isključivo posljedica djelovanja znanstvenika i inovatora i da naši egoistični vladari i moćnici svijeta nemaju nikakve veze s njim. Danas se, međutim, razotkriva da na znanstveno-tehničkom napretku u jednakoj mjeri moramo biti zahvalni i našim egoističnim vladarima i moćnicima svijeta. Drugim riječima, da nije bilo njihove motivacije za zgrtanjem što više novca, moći i utjecaja, ne bi bilo ni znanstveno-tehničkog napretka u ovakvom obliku i obimu! Zapravo, tek manji, premda inicijalni, dio znanstveno-tehničkog napretka djelo je entuzijastičnih znanstvenih ruku. Sve ostalo spada u glupavu ustrajnost pohlepnih. Tko ovo ne poima, nije napravio ni prvi korak prema znanstvenoj čestitosti.
14.
Znanstveno-tehnički napredak u postmodernom dobu razotkriva se kao čista iluzija, a za one naivnije – kao čisto razočarenje. Ničemu čovječanstvo ne stremi doli tomu da neki pojedinci – obično drskiji i bezobrazniji od drugih – kroz vrijeme ostvaruju što veći utjecaj, umnažajući pritom svoja materijalna bogatstva.
15.
Uobičajeno na neku ‘tehničku stvar’ u svojoj okolini gledamo kao na otjelotvorenje znanstveno-tehničkog napretka kao takvog. Ali ovdje nam valja priznati jednu neugodnu činjenicu: svaka takva stvar tu je isključivo zahvaljujući ustrajnosti materijalno motiviranih. Bilo da se radi o kantama za smeće, semaforu sa satnim mehanizmom ili šalici kave koju ovog trenutka ispijate, svi ti znameni znanstveno-tehničkog napretka nisu inicijalno stvoreni kako bi podigli standard vašeg života, ne; oni su stvoreni kako bi neki pojedinac njihovim umnažanjem mogao zaraditi. Možemo konstatirati da je na djelu tipična materijalna motivacija za djelovanje koja je uvijek većinski upravljač znanstveno-tehničkog napretka čovječanstva, a ne entuzijastične ideje samih znanstvenika.
16.
Na ovom mjestu, ne možemo a da ne progovorimo i o našoj ‘najgoroj’ osobini, nas duhovnih – a to je otpor prema bilo kakvom radu. Većinu nas, čovjek nikada ne bi mogao natjerati da radi poslove koji se ponavljaju, pa i po cijeni našeg ‘spektakularnog siromaštva’! Rad ne spada u našu motivaciju, kao i bilo što drugo materijalne prirode – i to je u našoj najdubljoj prirodi. Nezadovoljna duha uvijek ćete vidjeti tamo gdje je on dopustio da mu radna svakodnevica savije leđa! I kako bismo, onda, mi bili ti kojima bi trebalo zahvaljivati za postavljenu uličnu rasvjetu ili organiziran prijevoz smeća! Izgradili smo takvo društvo u kojemu, u ovom trenutku, bez onih materijalno motiviranih, čini se, ni sami ne bi opstali…
17.
Nakratko, probajmo zamisliti svijet/društvo isključivo duhovnih ljudi. Ono što bi nam odmah moralo upasti u oči je… da u njemu ne bi bilo nijedne jednake stvari… Možda bi i dalje živjeli u zemunicama ili daščarama, u najboljem slučaju – montažnim kućicama, ali bi svoje vrijeme i dalje trošili na čistu znanost i ostale sestre duha (što se tiče montažnih kućica slutite da bi svaka bila na svoj način posebna; odatle, serijska proizvodnja bila bi proizvodnja non grata našega i svakog drugog duhovnog društva). I dalje bi imali LHC, međunarodnu svemirsku postaju i vjerojatno samo jednu aviokompaniju. Ali ne bi imali makroekonomiju! I nikada nas ne bi zanimala izgradnja (većih) gradova. Živjeli bi uz mora i oceane, na otocima i(li) planinama, u zajednicama od stotinjak ljudi, i svaka zajednica bila bi po nečemu posebna. U jednoj bi živjeli pojedinci zaljubljeni u fiziku, u drugoj u filozofiju, u trećoj u pjesništvo, u četvrtoj u teologiju itd. Svakom članu zajednice usadili bi nepovratnu ljubav prema kuhanju, pripremi hrane, da ne kažem, skupljanju bobica i tako osigurali opstanak vrste … Tako je! Naše zajednice bi po pitanju opstanka bile prvobitne, ali po pitanju napretka – duhovne! Na jednu takvu, uostalom, mislim da sam naišao u filmu La Belle Verte…
Dakako da bi bio omogućen prelazak iz jedne zajednice u drugu! Ali nikada, baš nikada, ne bi išli za tim da zajednice povežemo u nastojanju da izgradimo nekakvo globalno društvo (za nas, to je samo druga riječ za globalno tržište)… te glupave povezanosti svih sa svima. Osim možda sporta, nijedna druga vrsta natjecanja/takmičenja u našem društvu ne bi bila podržana. I ne bi imali internet nego bezbroj različitih mreža u ovisnosti od sklonosti pripadnika pojedine zajednice. Sve u svemu, od samog početka jasno je čemu naginjemo: podjeli društva – i fizičkoj i duhovnoj – kako bi svaki pojedinac ponaosob u njemu mogao biti sretan.
18.
Za kraj ovog posta, prisjetio sam se nikad prežaljenog Carl Sagana i njegovog izvanrednog dokumentarca Cosmos u kojemu ganutljivo govori o znanstveno-tehničkom napretku kao izravnoj posljedici razvoja same znanosti, pa čak – možebitnom smislu čovječanstva uopće! Ali ako je netko, nakon svega napisanog, pomislio da Carl Sagan nije bio svjestan svih opasnosti koje ovakav znanstveno-tehnički napredak nosi sa sobom, neka pročita sljedeći citat:
Organizirali smo civilizaciju čiji svi bitni elementi duboko ovise o znanosti i tehnologiji, koje istodobno nitko ne razumije. To je siguran recept za katastrofu. Zapaljivi spoj neznanja i moći, prije ili kasnije, eksplodirat će nam u lice.
I samo zbog ovih riječi, kapa ti dolje, zvjezdoznanče!
Lipanj 2015.
O humanistici (ničeancije ii.)
Michel Houellebecq: POKORAVANJE
7.
Čemu služi humanistika? Dakako, nikako ovladavanju nekakvim praktičnim znanjem. Taj hvalevrijedan, ali u suštini pragmatičan zadatak, ostavljen je drugim znanostima. Ali uloga humanistike time nije obezvrijeđena, ona je samo drugačije prirode – ona je tu da motivira…! Primarna je zadaća humanistike motivirati čovječanstvo za opstanak; drugim riječima, podariti mu smislene razloge za život – čovječanstvu smislene, a koji, dakako, ne moraju biti smisleni po sebi… U stvari motivacije, tako, spadaju Bog, moral, ontologija, ekonomija… i sve dosadašnje teorije značenja, jezika i smisla, kao i one buduće.
8.
Uvijek istupati protiv sintagme ‘humanističke znanosti’! Humanistika, osim po svojim rubnim dijelovima (recimo, lingvistika), nikako ne može biti znanost – ona može biti samo filozofija. Zbog toga smo na književnu kritiku skloni gledati kao na neku vrst filozofije, a ne znanosti. Da se za humanistiku uvriježio naziv ‘humanistička filozofija’ (a ne znanost), ne bih u tome vidio ništa loše; i da je netko nadalje ‘humanističku filozofiju’ razdijelio na ‘književnokritičku filozofiju’, ‘antropozofiju’, ‘lingvozofiju’ itd. Ta, ne nazivaju se bez razloga fakulteti na kojima se studiraju ‘humanističke znanosti’ – filozofskima…!
9.
Danas, u pogledu ‘humanističke filozofije’ odnosno znanosti, često oko sebe možemo čuti: „Koga to još zanima?“ Recimo, filozofija ili neki od eshatoloških pojmova poput pojma značenja. Koga oni danas još zanimaju? Kao da je na svakom čovjeku odluka hoće li se zanimati za njih ili ne – i ako da – da će mu njegovo objašnjenje doletjet na dlan samo od sebe i postati mu bez vidno jasno u svoj svojoj dosadnosti značenja.
Među svim neugodnostima po jednog slobodnog duha koje je suvremeno doba donijelo sa sobom, svim tim nusproduktima demokracije koje uništavaju svaki viši ukus, nalazi se i imperativ da je i znanje prvih i posljednjih stvari apsolutno za svakoga… A istina je upravo suprotna! Nikada se uzvišeni pojmovi duha poput smisla ili značenja ne bi u današnjem društvu u takvoj mjeri obezvrijedili, a obrazovanje u vezi njih srozalo, da je ostavljeno samo probranim dušama da se njima bave. Ali već bi nam ovdje u riječ upali svi dušobrižnici, tzv. ‘ljubitelji demokracije’, i optužili da ovom našom izjavom drugima uskraćujemo temeljno ljudsko pravo, pravo pristupa znanju, odatle obrazovanju itd. Naravno, izvor njihove sumnjičavosti leži u mogućnostima manipuliranja onima koji to znanje nemaju, a koje se otvaraju onima koji ga imaju…
Odgovor koji im možemo uputiti, naravno, neće razumjeti, u današnjem vremenu on više nije razumljiv, ali ćemo ga ipak izreći. Čovjek koji, bez ikakve prisile i ambicije, stupa pred te ‘presvete pojmove’, da bi u sebi iz najdublje potrebe tek stvorio znanje o njima (a što predstavlja još jednu zagonetku za dušobrižnike!) nikako nije i ne može biti proste prirode! To znači da se ne može prostački ponašati kako bi znanjem koje posjeduje bilo koga svjesno izmanipulirao… Posredstvom tog znanja on drugima jedino može ponuditi motivaciju, razloge za život… a kojih u današnje vrijeme, čini se, opasno ponestaje!
Nismo li na ovaj način, ponovno napisali proslov humanistici? No, hoće li me “dušobrižnici demokracije” razumjeti? Nietzschea nisu, a zašto bi, onda, nas? Pišimo, dakle, ponovno, i već poslovično – preksutrašnjima!
10.
Roman Michel Houellebecqa Pokoravanje, možda ne baš na prvu, a nekima se možda nikada neće činiti takav, jedna je oda humanistici današnjeg doba. Od britkih i jasnobolnih, za Houellebecqa nimalo iznenađujućih, uvida u slabe točke humanistike u današnjem vremenu (zbog kojih je izložena napadima sa svih strana, osobito iz smjera tzv. ‘STEM područja’), dolazimo i do tipične houellebecqovske pronicljivosti koja se ogleda u stavu da je humanistika jedina stvar koja u ovom dobu još može konkurirati ‘jednostavnoj opčinjenosti novcem’ današnjeg čovječanstva. Najprije citirajmo dijelove koji ističu njene slabe točke:
Univerzitetske studije iz oblasti književnosti, kao što znamo, ne vode praktično ničemu, izuzev u slučaju onih studenata koji su najobdareniji za to da i sami postanu univerzitetski profesori u oblasti književnosti.
Nekoliko iskustava s mentorskim radom… […] …vrlo rano su me učvrstila u uvjerenju da je prenošenje znanja u većini slučajeva nemoguće, da su razlike između ljudskih inteligencija ekstremne, i da ništa ne može otkloniti, pa čak ni ublažiti tu temeljnu nejednakost.
Kao i obično, Steve [univerzitetski profesor] je pričao o izboru novih profesora i razvoju njihovih karijera unutar univerzitetske hijerarhije, i ne vjerujem daje ikada uopće načeo bilo koju drugu temu.
11.
Ali ne prekrižimo olako Hoeullebecqa u ulozi apologeta humanistike. Njegov, na momente, prostački, a na momente tek prostodušno zajedljiv jezik, kroz godine pisanja nekako je uspio doseći “nesvjesno” prosječnog zapadnoeuropljanina. Ma koliko on mislio da njegov književni sugrađanin i suvremenik pretjeruje u opisivanjima njegovih osobina, vanjskih ponašanja, a pogotovo “unutarnjih stanja”, što misli i što osjeća, čini se da mu je pošlo za rukom izreći upravo ono što on, zapadnoeuropljanin, u ovom trenutku osjeća, ali ne može uobličiti. Tako stoje stvari s današnjih čovjekom u Zapadnoj Europi na njenom kraju: intelektualno izmožden, do bola perverzan – kako prema drugima tako i prema sebi – mizantropski nastrojen, završava on život jedne kulture na sebi primjeren način.
12.
A sada je došao red da citiramo dobre strane humanistike. Slijedi jedna od najljepših misli o književnosti koju sam u posljednje vrijeme pročitao i koju, gle čuda, možete pronaći baš u spomenutom romanu Michela Houellebecqa:
U čemu je književnost, kao glavna umjetnost, Zapada koji gasne pred našim očima, toliko specifična – nije nimalo teško odrediti. Kao i književnost, i muzika može izraziti jedan preokret, emocionalni obrt, tugu ili sveprožimajući zanos; kao i književnost, i slikarstvo nas može zadiviti, navesti nas da na svijet pogledamo drugačijim očima. Ali jedino književnost u vama budi to osjećanje kontakta s drugim ljudskim duhom, s tim duhom u njegovoj sveukupnosti, sa svim njegovim slabostima i veličinom, njegovim ograničenjima, niskostima, fiks-idejama, vjerovanjima; sa svime onim što taj duh [zbunjuje], zanima, uzbuđuje ili odbija. Jedino vam književnost može omogućiti da stupite u kontakt s duhom pokojnika, i to na način neposredniji, potpuniji i dublji nego što biste to postigli vodeći razgovor s prijateljem; koliko god neko prijateljstvo bilo duboko i dugovječno, nikada se u jednom razgovoru nećemo otvoriti tako potpuno kao što to činimo pred praznim listom, obraćajući se nepoznatom primaocu.
I ovo je humanistika, opjevana humanistika, humanistika koja opjevava književnost, svoj predmet; prerušena u esej nalazi se odmah na početku romana slavnog francuskog romanopisca; tog lucidnog mizantropa optuženog za islamofobiju i seksizam, čije vas nagriženo, propalo, ali još živo tijelo, plaši s naslovnice ovog posta. Mora vas plašiti! Houellebecq je danas još samo živi duh. Njegovo tijelo i više je nego znakovit simbol – ili još bolje, metafora – ‘tijela’ same zapadne kulture. A kako je sâm predvidio – zubi će mu ispasti još ove godine! ‘Neću imati za čim [žaliti]’ zadnja je rečenica njegova posljednjeg romana, i ne bih začudio da ju u dogledno vrijeme izgovori i u svom stvarnom životu…
Svibanj 2015.
O Duhu i Egu (ničeancije i.)
Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE
1.
Ono najbolje u svakomu piscu uvijek dolazi iz nesvjesnog djela njegova bića. Njemu samomu nikada ne treba zahvaljivati za veliko djelo koje je kroz nj došlo na svijet. On je taj koji bi trebao biti zahvalan. Zato porušimo spomenike i glasno povičimo: umjetnost je dar!
2.
Što je filozofija – a s njome i znanost – doli pokušaj da se preko spoznaje odnosno saznanja čovjek poveže i nekako dospije do Cjeline svijeta/Jednog, čega god. Međutim kako spoznaja, kao i (sa)znanje u cjelini, uvijek počivaju na nekom jeziku, bilo u onom uobičajenom ili matematičkom, logičkom i sl. smislu – to se čini nemogućom misijom. Na tu, mnogima gorku, činjenicu uvijek će nas podsjećati ono, bez premca satirično, ’42’ iz romana Douglasa Adamsa Vodič kroz galaksiju za autostopere – odgovor super-kompjutora na pitanje o smislu života koji je obznanilo čovječanstvu nakon svog dugogodišnjeg ‘mozganja’. S druge strane, istim stvarima religija i umjetnost prilaze na puno lakši, i da budemo ironični, učinkovitiji način – kroz osjećaj…
3.
U filozofiji i znanosti Ego/Jastvo, “upojedinačenje” čovjeka stupa pred Cjelinu svijeta/Jedno. U religiji i umjetnosti Cjelina/Jedno ispunjava čovjeka odnosno njegov Ego/Jastvo.
4.
„Toliko sam se udaljio od ljudi da ih sada već mogu objektivno proučavati. Tolika je moja daljina!“ Tako tvrdi čovjek kojega je cijeloga ispunio Duh, a Ego/Jastvo stoji okačeno iznad kreveta ili stola na kojem sniva.
5.
Dva su smisla života: jedan prema Egu/Jastvu, drugi prema Duhu i ono što se u ljudskoj historiji neprestano događa(lo) odnosi se na njihovo zamjenjivanje i ispreplitanje. Tako je kršćanstvu, možda i nehotice, pošlo za rukom stvoriti jednu istinski zadivljujuću zamisao pripuštanja Duha u Tijelo, a s druge, iznenađujuće priprostu ideju vječnog života u ‘Carstvu Nebeskom’ nakon smrti, kojom se, valjda, naše tašto Jastvo nagrađuje jer je za ovozemaljskog života slavilo, ovime ne manje taštog, kršćanskog Boga…
6.
O Egu i Duhu pisao je i Nietzsche na svoj način. Evo jedne njegove misli koju sam prozvao ‘najutješnijom’ i na koju se podsjećam samo u rijetkim prilikama, ostavljajući je, valjda, samo za ‘crne dane’, a koju je i sâm Nietzsche prozvao ‘glavnom’:
Glavna misao! Ne obmanjuje nas, individue [Ega, u našem čitanju], priroda i ne nastoji oko svojih svrha varajući nas: nego individue [uređuju] sav svoj tubitak prema [individualnoj], to znači pogrešnoj mjeri… A zapravo nema [individualnih] istina, nego sve same [individualne] zablude – individiuum sâm je jedna zabluda.
Mi smo pupoljci na jednom stablu, – što mi znamo o tom što u interesu stabla može iz nas biti! Ali mi imamo jednu svijest kao da bismo mi htjeli i trebali sve biti, jedna maštarija o ‘Ja’ i svem tom ‘Ne-Ja’. Prestanimo ćutjeti se kao takav fantastički ego! Postepeno naučimo da odbacimo tobožnji individuum! Otkrijemo zablude ega! Uvidimo da je egoizam zabluda! I nemojmo za suprotak smatrati altruizam! To bi bila ljubav prema inim tobožnjim individuama. Ne! Van nad ‘mene’ i ‘tebe’! Osjećajmo kosmički!
Svibanj 2015.
S neoliberalizmom u rukavicama
Thomas Piketty: KAPITAL U 21. STOLJEĆU
Ponovimo! Ljudi žele više no što im je potrebno kako bi se izdigli iznad drugih ljudi. ‘Volja za moć’ samo je ideja pored drugih. Sjetimo se slogana iz filma Klub boraca: ‘Kupujemo stvari koje nam ne trebaju, sa novcem koji nemamo, da bi impresionirali ljude koje ne volimo.‘ Zapravo ‘bezgranične mogućnosti’ koje ‘naš’ Duh nudi – ljudi ne žele. Žele biti posebnim, ali posebnim u odnosu na druge. Nimalo ih ne privlače druge mogućnosti i da u pravom smislu riječi žive…
E sad, ako vam kažem da taj osjećaj odvojenosti iz Cjeline svijeta, koji vas sve više zahvaća, i koji vas tjera da se sve više posvećujete svom Egu, stvara ideologija neoliberalizma utkana u većinu današnjih pojedinaca s kojima dolazite u kontakt, hoćete li mi povjerovati…? Hoćete li mi povjerovati ako vam kažem da na duševno raspoloženje može utjecati jedan ekonomski sustav? A upravo to je slučaj.
Najviše nas boli što je neoliberalizam stavio šapu i na stvari do kojih nam je najviše stalo: naš ukus, naše izdvajanje i našu slobodu. Niste li zadivljeni reklamom u kojoj prikazuju mlade, naoko, slobodne ljude, koje na nekom ludom ljetovanju oduševljava spoznaja o aktivaciji superpovoljnih tarifa mobilne telefonije? Barem jednim dijelom svojega bića željeli biste biti kao oni, slobodni kao oni, provoditi se kao oni, pa eto, makar usput nešto i reklamirali…
Bebe koje se neodoljivo na vas smiju s reklama nesvjesno trže profit. Sve do čega vam je stalo u životu – obiteljske ljubavi, sloge, sreće među ljudima – gleda na vas s ekrana televizora, kina, panoa, zarobljeno profitom i jednom od reklama… Djedica koji se nevino osmjehuje u reklami za životno osiguranje profitabilan je stvor baš kao i bakica koja peče kolače u reklami nekog posuđa.
Više nego ikada prije zapetljali smo se o užad kapitalističke prakse. U ovim trenucima, svjetska ekonomija neoliberalizma crpe posljednje djeliće nas samih. U prvo vrijeme mislilo se da će kapitalizmu biti dovoljno samo crpsti materijalne resurse planeta Zemlje, no danas se pokazuje da je njegov apetit nezasitan. Kroz svoju najnoviju bešćutnu praksu neoliberalizma okomio se on na čovjeka samog, kako na njegov duh tako i njegovu dušu. Sve se odsada prodaje na tržištu kapitala: uz dionice propalih poduzeća i rabljene automobile na njemu se sada izlažu i ljudska pamet i ljudski osjećaji.
Gotovo da nema kutka na planeti kamo se danas od neoliberalizma možemo sakriti.
Na jednom (neo)libertarijanskom blogu (koji kod nas niču kao gljive poslije kiše) mislim da sam naišao na informaciju o istraživanju britanskih liječnika koji su pokazali da se neoliberalizam loše odražava na mentalno zdravlje ljudi. Međutim, (neo)libertarijance to obično ne sprječava da kažu kako se i na njihovo psiho-fizičko zdravlje odražava to što imaju priliku pročitati ‘gomilu gluposti’ na račun svoje ideologije koja ‘jedino’ slavi slobodu. Ako za njih reputacija britanskih liječnika nije dovoljna za ozbiljno promišljanje i kritiku vladajuće ideologije u svim ‘slobodnim državama svijeta’, onda je bolje s takvim tipovima izbjegavati svaku diskusiju. Osim toga, nerijetko, ‘počastit’ će vas s pregršt neprimjerenih, uvredljivih, ničim izazvanih etiketa u kojima će miješati sve sa svačim, pa ćemo biti obilježeni nemogućim konstrukcijama tipa ‘socio-fašistički’, ‘totalitarno-neosocijalistički’ i sličnima. Stoga, svaki takav komentar, i kad bi se slučajno pojavio, unaprijed najavljujem da ću obrisati jer mi nije namjera s (neo)libertarijancima ulaziti u diskusiju.
Ali moram priznati da sam se bio iskreno ponadao da će s s njima ipak biti moguće ostvariti dijalog, pogotovo nakon posjeta jedne mudre, i po mom sudu, nepristrane ekonomske glave našoj zemlji – pogađate – Thomasa Pikettyja. Autor knjige Kapital u 21. stoljeću, kao što je poznato, nedavno je pohodio Filozofski teatar Srećka Horvata čime se ovaj događaj svrstao u red najvažnijih kulturnih događaja godine u našoj zemlji! Međutim, nakon pregleda nekoliko (neo)libertarijanskih blogova, a nakon posjeta uglednog ekonomskog stručnjaka, uvidio sam da sam se grdno prevario. Francuski ekonomist u ‘(neo)libertarijanskoj blogosferi’ u najmanju ruku optužen je za veleizdaju načela ‘slobodnog tržišta’ i stvaranje nekakve buduće superdržave koja bi od ‘jadnih’ (neo)libertarijanaca naplaćivala valjda sve moguće poreze opasno lelujajući na rubu totalitarizma. Stoga, tekst koji slijedi podastirem tek s namjerom da vidite u kojem sam smjeru raspravu želio usmjeriti… a prije nego što bih (vjerojatno) bio ‘medijski iscipelaren’…
Ideologija neoliberalizma (za razliku od one liberalizma), kako sam ju nedavno sâm sebi protumačio (dakle, samo sebi, ne pozivam na diskusiju), temelji se naoko na bezazlenoj premisi – trebate odnosno želite slobodu, jedino i još samo, kako biste u neograničenim količinama zgrtali novac; ništa drugo, samo novac. Nikakva težnja slobodi zbog neke druge navade (a recimo da je ona doista postojala u doba ‘starog’ liberalizma, premda se danas više nitko ne sjeća kako je izgledala, možda je to čak navada stvaranja?). Samo novac je bitan. Na ovom mjestu, poželio sam, dakle, onako više za sebe, da me neke dublje (neo)libertarijanske duše, kako sam ih zamislio, one koje ne spadaju u red izrazito gramzivih (ako takve postoje), uvjere kako se novcem u neoliberalizmu zapravo kupuje – dodatna sloboda. Pazite, neoliberalizam koji je sav organiziran oko te slobode, napokon, istu može kupovati u ‘svom dobu’! To je možda najviše što jedan takav sustav čovjeku može ponuditi. Da sloboda upravo postaje roba u neoliberalizmu, eto, to sam htio čuti od (neo)libertarijanca u nekoj našoj diskusiji. Po tom nazoru, nikada novcem ne kupujete moć, utjecaj ili materijalna dobra; kupujete samo svoju slobodu i zaobišli ste optužbu za gramzivost. Međutim, paradoks neoliberalizma tek tu postaje očigledan: iznad suštinske ideje slobode u koju se svaki (neo)libertarijanac zaklinje, u neoliberalizmu postoji još jedna suštinska ideja koja je prvoj nadređena – ideja novca.
Za kraj, vratimo se Pikettyju. Što je toliko naljutilo (neo)libertarijance u njegovoj računici? Premda će neki reći da se samo radi o najopsežnijem prikupljanju ekonomskih podataka ikad… Njegova formula uzroka sadanje ekonomske krize je sasvim jednostavna: smanjivanje oporezivanja najbogatijih (u materijalnom smislu), koje je započelo 1980-ih, dovelo je do drastičnog porasta nejednakosti – u istom smislu. Kad je o ekonomiji riječ uvijek je smisao materijalan, a to nekima od nas treba naglasiti. Kao što se, s druge strane, neolibertarijancima on podrazumijeva. Smisao za njih i ne može biti drugi – doli materijalan.
U svakom slučaju, kad se sve zbroji, dobijete jednu ‘lijepu’ ‘ekonomsku depresiju’ s početka 21. stoljeća koja je mogućno dovela do ekonomske krize čije posljedice osjećamo i danas. Međutim, namjera francuskog ekonomista nije bila ponuditi neko rješenje za nastalu situaciju. Na kraju svog predavanja, pred prepunim auditorijem Hrvatskog narodnog kazališta, on lakonski rezonira da se, očigledno, ‘kapitalizam može bolje organizirati’. Time ne samo da je naljutio (neo)libertarijance, nego i velik broj njihovih oponenata. Međutim, budimo realni – knjiga Thomasa Pikettyja možda je najsnažniji udarac u lice koji u ovom trenutku možemo uputiti kapitalističkoj praksi neoliberalizma. I nedvojbeno, Thomas Piketty uputio ga je džentlmenski – u rukavicama! Stoga, ne tražimo previše!
O Duhu i njegovim Moćima 