Svibanj 2015.
O Duhu i Egu (ničeancije i.)
Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE
1.
Ono najbolje u svakomu piscu uvijek dolazi iz nesvjesnog djela njegova bića. Njemu samomu nikada ne treba zahvaljivati za veliko djelo koje je kroz nj došlo na svijet. On je taj koji bi trebao biti zahvalan. Zato porušimo spomenike i glasno povičimo: umjetnost je dar!
2.
Što je filozofija – a s njome i znanost – doli pokušaj da se preko spoznaje odnosno saznanja čovjek poveže i nekako dospije do Cjeline svijeta/Jednog, čega god. Međutim kako spoznaja, kao i (sa)znanje u cjelini, uvijek počivaju na nekom jeziku, bilo u onom uobičajenom ili matematičkom, logičkom i sl. smislu – to se čini nemogućom misijom. Na tu, mnogima gorku, činjenicu uvijek će nas podsjećati ono, bez premca satirično, ’42’ iz romana Douglasa Adamsa Vodič kroz galaksiju za autostopere – odgovor super-kompjutora na pitanje o smislu života koji je obznanilo čovječanstvu nakon svog dugogodišnjeg ‘mozganja’. S druge strane, istim stvarima religija i umjetnost prilaze na puno lakši, i da budemo ironični, učinkovitiji način – kroz osjećaj…
3.
U filozofiji i znanosti Ego/Jastvo, “upojedinačenje” čovjeka stupa pred Cjelinu svijeta/Jedno. U religiji i umjetnosti Cjelina/Jedno ispunjava čovjeka odnosno njegov Ego/Jastvo.
4.
„Toliko sam se udaljio od ljudi da ih sada već mogu objektivno proučavati. Tolika je moja daljina!“ Tako tvrdi čovjek kojega je cijeloga ispunio Duh, a Ego/Jastvo stoji okačeno iznad kreveta ili stola na kojem sniva.
5.
Dva su smisla života: jedan prema Egu/Jastvu, drugi prema Duhu i ono što se u ljudskoj historiji neprestano događa(lo) odnosi se na njihovo zamjenjivanje i ispreplitanje. Tako je kršćanstvu, možda i nehotice, pošlo za rukom stvoriti jednu istinski zadivljujuću zamisao pripuštanja Duha u Tijelo, a s druge, iznenađujuće priprostu ideju vječnog života u ‘Carstvu Nebeskom’ nakon smrti, kojom se, valjda, naše tašto Jastvo nagrađuje jer je za ovozemaljskog života slavilo, ovime ne manje taštog, kršćanskog Boga…
6.
O Egu i Duhu pisao je i Nietzsche na svoj način. Evo jedne njegove misli koju sam prozvao ‘najutješnijom’ i na koju se podsjećam samo u rijetkim prilikama, ostavljajući je, valjda, samo za ‘crne dane’, a koju je i sâm Nietzsche prozvao ‘glavnom’:
Glavna misao! Ne obmanjuje nas, individue [Ega, u našem čitanju], priroda i ne nastoji oko svojih svrha varajući nas: nego individue [uređuju] sav svoj tubitak prema [individualnoj], to znači pogrešnoj mjeri… A zapravo nema [individualnih] istina, nego sve same [individualne] zablude – individiuum sâm je jedna zabluda.
Mi smo pupoljci na jednom stablu, – što mi znamo o tom što u interesu stabla može iz nas biti! Ali mi imamo jednu svijest kao da bismo mi htjeli i trebali sve biti, jedna maštarija o ‘Ja’ i svem tom ‘Ne-Ja’. Prestanimo ćutjeti se kao takav fantastički ego! Postepeno naučimo da odbacimo tobožnji individuum! Otkrijemo zablude ega! Uvidimo da je egoizam zabluda! I nemojmo za suprotak smatrati altruizam! To bi bila ljubav prema inim tobožnjim individuama. Ne! Van nad ‘mene’ i ‘tebe’! Osjećajmo kosmički!
Travanj 2015.
Kratka povijest (ideje) volje za moći II.
Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ
Stanley Kubrick: ODISEJA U SVEMIRU 2001.
U teorijama moći koje spominje španjolski sociolog Manuel Castells u svom eseju “Moć u umreženom društvu” objavljenom u jednom od brojeva Europskog glasnika, primjećujem razmišljanja koja su iznenađujuće slična mojima. Moć se prepoznaje kao relacijsko svojstvo u procesu nametanja vlastitih vrijednosti drugima putem sile i institucija. Međutim, čini se da nijedna od teorija moći koje Manuel Castells spominje ne raspravlja o porijeklu “volje za moći” kao takve…
Nedvojbeno je izazovno izreći bilo kakvu smislenu izjavu o ranim trenucima “zore čovjeka”, koji su se odigrali prije nekoliko milijuna godina prema suvremenim znanstvenim tvrdnjama. Kako matematičar Keith Devlin navodi, danas imamo samo prazne lubanje koje nam otkrivaju veličinu mozgova prvih hominida. U evolucijskom pregledu povijesti nastanka vrste sposobne za matematičko razmišljanje, Keith Devlin, matematičar sa Stanforda, najvjerojatnije bi smjestio “našu priču” o čovjekolikim majmunima i njihovoj borbi ispod osamljenog drveta u beskrajnoj pustinji savane prije otprilike 3,5 milijuna godina. Sličan vremenski okvir nailazimo i u sinopsisu filma “Odiseja u svemiru 2001.”. Čovjekoliki majmuni koji se pojavljuju u filmu pripadaju vrsti Australopiteka, koji su mnogi smatrali prvom vrstom hodajućih hominida na Zemlji. Bez obzira na vremenski okvir, možemo se vratiti našoj priči, jer dolazimo do najzanimljivijeg dijela – trenutka kada na scenu stupaju osjećaj moći pripadnika čopora…
Na ovoj točki, moramo primijetiti da “instinktivni vođa čopora” nije ništa novo u životinjskom svijetu, mnoge životinje ga imaju (poput lavova). Stoga, našeg samoproglašenog vođu čopora čovjekolikih majmuna moramo drugačije nazvati. Jedini izraz koji nam pada na pamet u ovom trenutku je “čopor s priznatim-na-sili/mili vođom” kako bismo naglasili odnose koji vladaju unutar takvog čopora, a koji svakako nisu samo životinjski. Životinja ne živi u “svijetu volje za moći”, to je isključivo ljudski svijet. Stoga trebamo pažljivo promatrati ključnu sekvencu prikazivanja “osvita čovjeka” u Kubrickovom filmu – događaj borbe između dva čopora oko izvora vode. Ako je jedini cilj u toj borbi bio otjerati pripadnike drugog čopora od izvora vode kako bi se pripadnici našeg čopora mogli napiti, tada volja za moći još nije u igri i to je još uvijek puko životinjsko ponašanje. Međutim, ako ste nakon borbe zarobili i asimilirali pripadnike drugog čopora u svoj, tada definitivno govorimo o tipičnoj volji za moći. Tek u društvenoj zajednici poput “čopora s priznatim-na-sili/mili vođom”” volja za moć kao ideja može u potpunosti zaživjeti i razviti sve svoje potencijale. Međutim, ne smijemo zaboraviti da je “čopor s priznatim-na-sili/mili vođom” samo ideja kao što su to ideje vladara i privatnog vlasništva. Naša teza je da smo u ove suštinske ideje morali biti duboko uvjereni da su stvarne i istinite, a ne samo ideje, kako bi se u nama konačno upalio “vječni plamen” volje za moć…
Važno je primijetiti da u prethodnom postu opisana uloga vođe čopora – od samog početka – nije podrazumijevala nikakvu odgovornost. Čovjekoliki majmun koji se proglasio vođom čopora mogao je čopor voditi na “dobar” ili “loš” način, a jedino drugi čovjekoliki majmun u borbi mogao ga je smijeniti. Uobičajena biološka naracija o udruživanju životinja u čopore radi preživljavanja u otvorenim prostorima savane, u ovom slučaju čovjekolikih majmuna, sada se nadopunjuje našom pričom o volji za moći cijelog čopora…
Prema tome, pored ideje kralja i privatnog vlasništva, prepoznajemo i ideju države (čopora s priznatim-na-sili/mili vođom) kao jednu od mnogih pozornica na kojima se odvija predstava života pod nazivom Volja za moć. Na što pokušavamo ukazati? Pokušavamo ukazati na to da bilo koja druga dobro oblikovana suštinska ideja koja bi duboko prodrla u ljudsku prirodu i njenu inherentnu kreativnost mogla, u doglednoj budućnosti, svrgnuti samu ideju “volje za moć” s prijestolja. I naravno, mi to pokušavamo s različitim stupnjevima uspjeha, kao i mnogi prije nas! Ako je u mnogim ljudima Bog danas ‘uspio’ umrijeti, zašto bi ‘volja za moć’ u njima morala ‘do vijeka’ plamtjeti? Ne mora! Parafrazirajmo riječi iz jednog od prošlih postova: Čovječanstvo je preuzelo svoju sudbinu u svoje ruke. Više se ne mora boriti oko izvora vode, kao što se ne mora skrivati od savanskog pirgastog lava… U ovom dobu, na jedan nama još uvijek nejasan način, kao da se otvara mogućnost da svaka stvarna povlaštenost napokon postane dostupna svima što bi automatski porušilo temelje volje za moći u našem biću… Međutim, čini se da čovječanstvo ove ‘sluteće mogućnosti’ još nije svjesno…Možda će se to, na kraju krajeva, zaista dogoditi, da čovječanstvo postane svjesno ideološke pozadine volje za moć u ljudskom biću. No isto tako, možda će ga ubrzo novi barbari vratiti u “staro okruženje”, što, kao što znamo, nije tako rijedak slučaj u povijesti.
Ovom pričom željeli smo poručiti da čovjek, zbog svoje umnosti i sklonosti utjecaju vlastitih ideja, doživljava svijet kao volju za moć ili kao božje djelo. U svojoj suštini, volja za moć, kao i svaka druga ideja, nema utemeljenje u stvarnosti; stoga ona ne predstavlja stvarnu moć, osim na papiru i u ljudskim umovima. Ako želimo izvući neki zaključak o volji za moć kao takvoj, možemo reći da se najvjerojatnije radi o atavističkoj težnji da se stanje ugode održi pod svaku cijenu… i to je krajna točka našeg zaključka.
Kada govorimo o propasti metafizike, dakle, ne mislimo ni na što drugo osim na osvještavanje tog našeg inherentno ‘idejnog pogleda na svijet’; činjenice da na svijet (koji je stvaran, ali nema smisao) ne možemo drugačije gledati osim kroz neku smislenu ideju koja je – protivno njemu samom – nestvarna; njena jedina čvrsta poveznica sa svijetom smo mi sami.
Vrijeme je za odjavu ove teške, možda najteže misli, koja nam je u Pustopoljini pala na um. K tomu, ovoga puta, ona, opet samo kao ideja, prkosi temeljnoj ideji iz arsenala našeg Učitelja…
No, za trenutak zastanimo i zapitajmo se kako bi o tom momentu (pojavljivanja volje za moći) zborio sâm Nietzsche? Možda bi opisujući tu pojavu s nesagledivim posljedicama uporabio i ove teške i duboko-dramatične riječi koje je napisao u svom istoimenom nedovršenom djelu:
“Mora postojati mnoštvo vjere; da se smije suditi; da nedostaje dvojba s obzirom na sve bitne vrijednosti – to je pretpostavka svega živog i njegova života. Nužno je, dakle, to da se nešto mora držati istinitim – ne to da nešto jest istinito.”
A možda je Nietzsche, na svoj način, bio u pravu, kao što smo i mi u pravu – na neki svoj. Sjetimo se njegovih riječi iz S onu stranu dobra i zla:
‘Svijet gledan iznutra’ i ne može biti ništa drugo doli volja za moć! Ali, čije je to stanovište? Tko je taj koji na svijet gleda iznutra? To može biti samo naš Ego, upojedinačena jedinka (ili samo misao, perspektiva) izuzeta iz cjeline svijeta.
Bez imalo Duha u sebi (iako praktički to nije moguće, jer je svaki Ego u svijetu primoran pripustiti Duh Cjeline u sebe), Ego i ne može biti ništa drugo doli volja za moć. Na neki čudan, polumističan način, zamišljamo da se svaki Ego (pojedinačnost) želi rastegnuti kako bi dosegao Cjelinu iz koje je otrgnut. I onda, to njegovo nastojanje prepoznajemo kao volju za moć…
Znamo da razaranje iluzije još ne daje istinu nego samo nešto više neznanja, neko širenje našeg “praznog prostora”, porast naše “pustoši”.
I jesmo li, onda, dosegli ‘Nietzscheovu visinu’? Smijemo li u svoju blizinu doista pripustiti ‘pustoš’ koju nam je sâm navijestio….? (pritom, njegov način uporabe jezika, onu, svima znanu, ničeansku poetiku filozofske misli, dakako, nikada nećemo dosegnuti)
Čovjek konačno u stvarima nanovo ne nalazi ništa doli ono što je u njih sam metnuo: – ponovno se nalaženje zove znanost, umetanje pak – umjetnost, religija, ljubav, ponos. U obojemu bi, pa neka je to i dječja igra, valjalo nastaviti i imati dobrano hrabrosti za oboje – jedni za ponovno nalaženje, drugi – mi drugi! – za umetanje!
I ovo je Nietzsche iz ‘Volje za moći’… onaj Nietzsche ‘s tristo svojih pročelja’… koji je s jednim od njih – po našem mišljenju, dubljim i vedrijim od ostalih, možda bio spreman i samu ‘volju za moć’ staviti na kušnju, kao što smo je i mi sada spremni staviti…
– I hoćemo li…? – u ‘đavoljskoj dreci’ upućujemo veseli poziv svim slobodnim duhovima u našoj blizini
Travanj 2015.
Kratka povijest (ideje) volje za moći I.
Stanley Kubrick & Arthur C. Clarke: ODISEJA U SVEMIRU 2001.
Ciljevi mogu biti plemeniti – sreća svih ljudi, spas planeta u ekološkom smislu i sl. – i manje plemeniti – vlastita sreća, sreća pojedinog naroda ili države… – do potpuno neplemenitih: osobno bogaćenje, vladanje drugima itd. Svejedno, sredstva za ostvarenje ciljeva života postoje uvijek u samo dva oblika: mrkva i batina; Mila i Sila. Zbog toga, često dolazi do paradoksa: za ostvarenje kakva plemenita cilja čovjek može koristiti i sredstva batine!
No, važno je znati: ciljevi, smislovi, vrijednosti jednog života ili života vrste – stvari su duha. To su samo ‘ideje u umu’, od dobrote do zloće, od istine do laži; od života uronjenog u asketsku meditaciju do života posvećenog stjecanju materijalnih dobara. Ciljevi jednostavno nisu stvarni. Oni su samo izvedenice naše potrebe za Ugodom i izbjegavanjem Neugode. Nažalost, sredstva za ostvarivanje ciljeva stvarna su koliko to mogu biti – Mila i Sila, dvije sestre koje mrze jedna drugu, ali koje jedna bez druge ne mogu. A tako je dok je njihovih ‘roditelja’ – Ugode i Neugode…. Kako sam dospio dotle da budem ‘tako pametan’ kao moj Učitelj u Ecce homo, premda svojom pameću protivan njegovoj, pročitajte u ovoj kratkoj pripovijesti.
Kratka povijest ideje Volje za Moći
U pradavna vremena, u nepreglednoj savanskoj pustoši afričkog kontinenta, postojalo je osamljeno drvo/stablo (ili pećina, uzvisina, što god) na kojem se čovjekoliki majmun, koji je nastanjivao ovo područje tisućama godina, osjećao iznimno sigurno i ugodno… ‘Mjesto’ na stablu bilo je bogom dano: osim od paklenog sunca štitilo je i od prirodnih neprijatelja, poglavito pirgastog savanskog lava koji do njega ni pod kojim okolnostima nije mogao dospjeti. Može se zaključiti da je to mjesto na osamljenu drvetu/pećini/uzvisini bilo povlašteno u svakom pogledu u odnosu na druga mjesta u savani. Svaki čovjekoliki majmun u čoporu želio je počinuti na njemu. Međutim, mjesta je bilo samo za jednog. Svaku večer vodila se krvava borba među našim precima za bogom dano mjesto. Majmun koji bi tog dana u borbi pobijedio počinuo bi na njemu vidajući svoje rane. Dakako, čovjekoliki majmuni nisu vječno mogli ostati u njemu. Glad i žeđ primorali bi ih da siđu sa stabla ili uzvisine (ili iz pećine) i priča bi se ponavljala iz dana u dan.
A onda, jednoga dana, snimatelji filma Odiseja u svemiru 2001. 🙂 ili sama evolucija ‘pokazali su’ jednom majmunu iz čopora kako da kost davno crknute životinje iskoristi kao oružje (premda je u izvornoj Clarkovoj/Kubrickovoj zamisli to ‘učinio’ crni monolit). Nastupila je prekretnica. S kosti u rukama kao novim oružjem, čovjekoliki majmun se s lakoćom mogao obračunati s drugim majmunima iz čopora, i ne samo tog, nego i bilo kojeg drugog dana. Tako je povlašteno mjesto na stablu dobilo svoga stalnog stanodavca. Čvrsto držeći kost u svojim rukama, ‘izabrani’ čovjekoliki majmun po prvi je put u svom životu zadobio nov osjećaj koji ga je sada cijelog prožimao; osjetio je… da je na neki način i on ‘povlašten’… po nečemu poseban u odnosu na druge (majmune)… na isti način na koji je to bilo i mjesto na stablu/uzvisini/u pećini u odnosu na druga mjesta u savani. Povlaštenost, kao takva, prema tome, nosila je najveći stupanj sigurnosti i ugode i čovjekoliki majmun je to vrlo brzo shvatio. “Bilo bi sjajno kada bih mjesto na drvetu mogao zadržati, a da se više ne moram boriti s drugim majmunima”, morao je pomisliti. U tom trenutku, a da to još nije znao, formulirao je prve obrise vlastite volje za moći… Da bi ove mogućnosti uopće postao svjestan, čovjekoliki majmun morao je početi razmišljati. I druge ideje počele su mu padati na um, njemu ili njegovim potomcima – svejedno, a među njima svakako vrijedi izdvojiti dvije…
Ideja ‘vladara’, ‘kralja’, vođe čopora vjerojatno je bila prva. Povlaštenost može zadržati, ako postane samoproglašeni vođa čopora. Tako bi dobio priliku povlašten položaj zadržati putem drugih smicalica; mogao bi, primjerice, dopustiti drugim majmunima da zauzmu ‘njegovo’ mjesto na drvetu, ali samo do trenutka kojeg on odredi, mogao bi im čak i pokazati kako se rukuje s kosti crknute životinje kao oružjem i sl.
Druga ideja ticala se pak povlaštenog mjesta. Zašto ga ne bi proglasio svojim produljenim dijelom… a odatle i – vlasništvom? Kao što je ruka koja je držala kost bila njegova, njegovim vlasništvom je ‘novim ukazom’ moglo postati i povlašteno mjesto na drvetu. I ova ideja (koja je zasigurno morala pasti na pamet njegovim mnogo kasnijim potomcima) omogućila bi čovjekolikom majmunu zadržavanje ugode koliko je to dulje moguće.
Ono što smo ovim kratkim tekstom htjeli poručiti odnosi se na sljedeće: u korijenu bilo kojeg oblika volje za moć nalazi se povlaštenost bilo kojeg oblika. Ideja kralja i ideja privatnog vlasništva utemeljene su na prvotnom osjećaju povlaštenosti kako bi ga legitimirale pred Drugim. Sada se već može reći: kralj po sebi povlaštena je osoba, kao što bilo koja stvar na svijetu može postati nečije privatno vlasništvo. Poštenije bi bilo reći da se radi, zapravo, o ulogama. Svatko može dobiti ulogu kralja, kao što svaka stvar može zaprimiti ulogu nečijeg privatnog vlasništva. Kralj i privatno vlasništvo samo su pojmovi, ideje u našem umu. Zato Žižek neprestano govori o predstavi zvanoj život.
Odatle, volja za moć može biti shvaćena kao težnja prema određenim ulogama (i vlasnik privatnog vlasništva je samo uloga), a ne nekim stvarnim faktima. Podsjetimo, stvarni fakti samo su Ugoda i Neugoda koji se osjećaju izravno, bez posrednika. Međutim, volji za moć neophodni su drugi.
Sutradan, čovjekoliki majmun proglasio se vođom čopora. Imao je tu kost u rukama, sredstvo batine, oružje koje mu je davalo moć nad drugim majmunima. Pored toga, povlašteno mjesto na drvetu odredio je svojim stalnim prebivalištem, ako ne još vlasništvom…
(nastavit će se)
Ožujak 2015.
Borbe nestvarnosti
Friedrich Nietzsche: SUMRAK IDOLA
Koju mi je poruku želio prenijeti otrgnuti portret Friedricha Nietzschea koji me je, poput pravog duha, pratio u stopu prije nekog vremena u zdanju Prostorije s Kolom? Možda onu koju je odašiljao prije one o volji za moći, u kojoj čovječanstvo ne stremi ničemu nego se u svom postojanju samo održava? Naravno da ne može stremiti ničemu kad nema duhovnog prokuratora, nekog ‘vanjskog’ kriterija, neovisnog o njemu samom, koji bi ‘propisivao’ cilj/smisao za koji bi se moglo uhvatiti. Svi dosadašnji kriteriji čemu je valjalo stremiti – stvorilo je ono samo! Među njima vrijedi spomenuti i sve ‘stvari duha’ odnosno uspostavljena značenja u odnosu na Boga i sve što ga prati – ponajprije tu mislimo na moral, umjetničke principe, filozofska načela, znanstvene teorije. (Naravno, čovjek ne živi u potpunosti u svom svijetu, pa se ovdje želi ukazati samo na njegovo, ničim opravdano, oslanjanje na stvorena značenja svog iskustva)
Kad bismo, mimo ovako shvaćenih ‘stvari duha’, ipak pošli u potragu za nekim objektivnim, znanstvenim kriterijem čemu stremiti u ovom i ovakvom svemiru, bilo kao vrsta ili pojedinac, u jednom trenutku morali bi nabasati i na legendarni naputak Drugog zakona termodinamike.
Čitav svemir i sve stvari u njemu kreću se u smjeru toplinske smrti, stanju jednake temperature u svim zakucima svemira.
Jasno je da nas Drugi zakon termodinamike gura prema jednom besperspektivnom, holističkom svijetu od kojeg vam se diže kosa na glavi. Drugi zakon termodinamike eksplicitno tvrdi da ćemo svi jednoga dana postati jedna ogromna mrtva duša, elektromagnetsko zračenje jednake temperature i ništa više. I, onda, jeste li voljni slijediti Drugi zakon po ovim napucima? Prije bi izmislili još jednog Boga kojemu bi se molili da Drugi zakon termodinamike nije u pravu, nego to doživjeli.
“Jednako je teško kao i na početku” potkraj života zabilježio je i hrvatski slikar Ivan Šebalj.
U Sumraku idola, knjizi koja je nastala u posljednjoj godini Nietzscheova stvaralaštva i koja u nekim svojim dijelovima kao da naviješta sumrak u koji će uskoro utonuti i njegov um, nalazimo sljedeći iskaz o duhu:
… slabi imaju više duha… Duh valja nužno imati da bi se duh dobio – čovjek ga izgubi čim mu više nije potreban. [T]ko ima jakosti, ostavlja duh…
Zbog ovih riječi (koje dugo vremena nisam mogao razumjeti), na današnji gubitak duha čovječanstva ponekad ne gledam na način koji sam izložio u svom romanu (pod snažnim utjecajem Oswalda Spenglera). U nekim trenucima on mi se doista čini kao posljedica suviška snage koju čovječanstvo posjeduje u ovom dobu. Za svoje održavanje, trenutno mu duh ne treba, pa se ponovno mogu rasplamsati igre moći. Danas u materijalnom smislu, htjeli to sebi priznati ili ne, živimo bolje nego ikada. Kada mu ponovno bude zatrebao duh, čovječanstvo će ga proizvesti u dostatnom obliku za svoj spas, na tragu Hölderinovih proročkih stihova koje je i jedan Martin Heidegger silno volio:
Ali gdje postoji opasnost raste
također i ono spasonosno
Drugim riječima, stječe se dojam da je čovječanstvo došlo u doba u kojemu i doslovno može uzeti sudbinu u svoje ruke, ali da to još ne primjećuje.
Sve ‘stvari duha’, naučismo to bolno na ovom istom mjestu, same po sebi, jesu iluzije, ne postoje mimo čovjeka koji ih stvara u sebi; među prvima, to su religija, umjetnost, filozofija i znanost. One postaju stvarne tek po učinku koji proizvode na pojedinca i na pretpostavljeni svijet koji ga okružuje. One su tu kako bi čovjek u svijetu izgradio nepostojeći smisao i na taj način preživio. Međutim, ma koliko god neobično zvučalo, isto vrijedi i za proces stjecanja materijalnih dobara i moći. Za materijalnim dobrima i moći žudite jer vam ih nameće druga nestvarnost – poslovična laž društva. Zbog njih ste također spremni iskrvariti u pravoj borbi. Borba je to utvare protiv utvare, jedne nestvarnosti protiv druge, i na toj i takvoj varljivoj pozornici odvija se vaš život. Zapamtite, osjećati se moćnim nestvarno je kao što je to osjećati se nemoćnim. Kad to pojmite, shvatit ćete da ništa na ovom svijetu ne možete uzeti ozbiljno i zašto je naš Učitelj smijeh proglasio svetim… Međutim, sve se to događalo prije no što je ideju ‘volje za moći’ uveo na pozornicu vlastitih misli… i zbog koje se možda, na kraju, slomio…
O ‘volji za moć’ Nietzsche nepobitno jest razmišljao, ali je svijetu nikada nije obznanio u onom obliku u kojem je to učinila njegova sestra… To valja imati na umu prije nego ‘stvarima duha’ napadnemo ovu egoističnu utvrdu smisla… Nastojat ćemo pokazati da volja za moć može biti samo smisao vašeg Ega, a nikako Duha koji u sebe pripuštate, a pogotovo da ne može biti smisao nekakve ‘Cjeline Svijeta’ koju dijelite s Drugim(a), što god pod njom zamišljali…
Veljača 2015.
Nedokučivo ‘lice’ Drugog: život u Egolandu (IV. završni dio)
Čitav problem (našeg) današnjeg osjećaja stvarnosti može se objasniti činjenicom da živimo u Egolandu. Nakon propasti ‘stvari duha’ (o kojoj smo sve saznali preko Derride, Lévinasa, Baudrillarda, Loytarda i sličnih), čovjeku je preostao još samo njegov Ego. Zbog toga, kao nikad prije dosad, barem se to odnosi na ljude koji su uvijek držali do ‘stvari duha’, razmišljamo o pozicioniranju na društvenoj ljestvici; jesmo li možda smješteni prenisko i možemo li se uspeti više… Brbljanje, naklapanje, uvijeno pričanje, reprezentiranje, trač, mobing itd., kao sredstva kojima se ostvaruje to uspinjanje (ili pad), vladaju našim javnim prostorom. Besprimjerna retorika zarazila je čak i znanost, dok se vlastiti stavovi započinju nametati čak i u privatnim razgovorima (kako se jednom prilikom izrazila jedna moja ‘mrežna’ prijateljica). U Egolandu sve je podređeno perspektivi, zapravo, osobitoj vjeri u JA. Jedino što je nakon propasti metafizike izvjesno jesam ja sâm… i Drugi kao ja. Svijet pada u drugi plan, a s njim i Duh…
Odatle, važno je lijepo pričati, a pogotovo izgledati. Stvari lijepo predstavljati, premda to nisu, sine qua non je svakog društva Egolanda. Sâm sadržaj o čemu se priča, što se sluša, što se gleda – nije važan. Dobro došli u Egoland, zemlju ogoljenih Ega, u kojoj, nakon propasti ideja – same ‘Ivanove Riječi’ (da ne kažemo Boga), još samo Ego čovjeka opstaje. Ali možda oduvijek živimo u takvoj zemlji, a da toga nismo svjesni? Na jednom drugom mjestu, ukazao sam da su ‘stvari duha’ stvari koje su vjerojatno oduvijek zanimale manje od jedan posto čovječanstva… Pa ipak, ako je i to bio slučaj, ipak su još nekako stizale utjecati na čovječanstvo u cjelini. I običan čovjek zna tko je Mona Lisa, i morao je čuti za teoriju relativnosti… S medijskom ekspanzijom, samo je u prvi plan iznjedrila mogućnost da možemo saznati što je i kako živi običan čovjek… E pa sad znate! Oduvijek je više držao do svog Ega, a ne Duha!
Ovaj zaključak i nije vas mnogo iznenadio. Oduvijek ste ga znali. On je općepoznata činjenica. Pa ipak, imali ste neku vjeru da se on ne tiče ‘stvari duha’… E, u tome ste se prevarili. Odumiranje duha u čovjeku usko je povezano uz ekspanziju vrijednosti običnog čovjeka u javnom prostoru, a koja se u najvećoj mjeri događa putem medija.
Velika većina ljudi koja živi na ovom planetu, uglavnom je okrenuta preživljavanju i vlastitim zadovoljstvima, a Duh uzimaju kao zabavu. Kad pogledaju dobar film ili pročitaju dobru knjigu, to je opet samo film/knjiga, stvarni život je nešto drugo. Ne treba se zavaravati sa stvarima Duha, reći će nam ovi trezveni, odrasli i zreli ljudi te započeti gledanje sapunice ili nogometne utakmice koja upravo počinje na telki. Iako stignu uočiti nepravdu u društvu, smatraju da se tu ništa ne može učiniti. Najvjerojatnije su u pravu. Isto tako, spremni su u svakoj prilici počiniti malu, sitnu zločestoću prema drugome pravdajući to time da su to isto i njima činili. Jednom kad dospijete u ovo stanje duha teško ćete se iz njega iskobeljati. U ovom trenutku, velika većina vas koji čitate ovaj tekst, zasigurno nemate to stanje duha, ali oprez nije naodmet!
I svakako imajte na umu da zbog toga niste ništa bolji od drugih, od svojih roditelja, prijatelja, Moćnika svijeta… Ono po čemu ste posebni, drugačiji od drugih (a to mi napokon sviće) odnosi se na vaš pristanak da, za razliku od drugih, budete, više ili manje, uronjeni u ‘rijeku duha’ ovoga svijeta, jedne mogućnosti pored drugih koja, prema svjedočanstvu autora ovih redaka, ipak predstavlja najvišu mogućnost života, u bilo kojem smislu. Dakle, ne radi se o nekakvom elitizmu; svi mogu, ako hoće, ugaziti u tu rijeku, ali samo rijetki to čine. I to je u redu, privlačniji im je život po Egu nego po Duhu i točka. Ipak, na ovom mjestu razaznaje se da postoje najmanje dva smisla života, a ne jedan: jedan je po Egu, drugi po Duhu. Pa iako govorimo da je sreća poželjan smisao života i za jedan Duh i za jedan Ego, sreća Duha ne može biti sreća Ega.
I to je ta ‘nemoguća’ misao koja se nekima može činiti porazna za nas, ljude Duha: čovjeku je dovoljan samo njegov Ego da u životu zasnuje smisao. Ovo doba na svom primjeru to najbolje potvrđuje. Čovjek može živjeti udovoljavajući samo svom Egu i ostvarit će zadovoljstvo svojim, u pravilu, duhovno ispraznim životom. Naravno, za udovoljavanje svom Egu on mora biti spreman na borbu s drugim ljudima i njihovim Egom. Na ovom mjestu lijepo se uklapa Nietzscheova misao da ‘život živi samo na račun drugog života’, koja u našoj interpretaciji sada glasi da Ego živi na račun drugog Ega. S druge strane, Duh ne može živjeti na račun drugog Duha. Mislim da tu distinkciju i jedan Nietzsche nije do kraja u sebi razlučio; štoviše, često je miješao duh i život, kao što sam to, uostalom, i ja to činio čitavo vrijeme… (sjetite se, primjerice, teksta u kojem sam pisao o tome kako želite utjecati na stvari izvan sebe, a koji mi se danas čini jalovim pokušajem pomirenja Duha i Ega).
‘Imanje viška duha’ ne povlači nužno sa sobom uspjeh. Uspjeh je stvar ‘imanja Ega’ i to također morate razlučiti. Odatle, pogrešno bi bilo izvoditi bilo kakav kriterij uspješnosti, ili nekakav omjer Duha i Ega kojemu bi valjalo stremiti. Nema ga! Na posljednjoj ravni prosvjetiteljstva, ako se ona uopće još tako može nazivati, zasićenoj Duhom, nema nikakvog etičkog načela, pojmovi Napretka, Dobra, Ljepote, Istine raspadaju se pred nama kao kule od karata. Ako mislite da ga ima, onda ste vjernici koji vjerujete Bogu onkraj ove stvarnosti, zapravo simbolu u vama uz koji vežete stvaran Duh. Ja o takvom Bogu ne mogu ništa reći, ili ipak mogu… poput Wittgensteina u Tractatusu Logico-Philosophicusu:
O čemu se ne može govoriti, ο tome se mora šutjeti.
Zaključak cijele ove pisanije, igre uma, nazovite to kako god hoćete, jest da ne možemo biti samo Duh, kao što ne možemo biti ni samo Ego. Stvoreni smo uvijek u nekom omjeru. Sve je, na zagonetan način, istodobno i Duh i Ego, u nekom omjeru! I to je ta misao koja me posljednjih dana proganja…
Nakon što sam dovršio tekst, utrčao sam u Prostoriju s Kolom, sav zadihan. Neobično svjetlo, napola narančasto, napola zeleno, probijalo je kroz pore Kola pržeći namještaj po Prostoriji. Osobit zalazak ‘umnog sunca’ događao se ‘iza leđa’ ove duhovne mrcine. Tetka je nemoćno ležala u svom krevetu ispred ugašenog televizora s uzdignutom rukom usmjerenom prema Kolu. Zamijetio sam da je u međuvremenu strašno ostarjela. Baš poput Davea Bowmana u završnoj sceni filma Odiseja u svemiru 2001. držala je svoju staračku ruku u zraku u pravcu Kola Duha Svijeta koje se luđački okretalo… Što se događalo? Cijelog me oblio znoj. Počeo sam prilaziti Kolu u trenutku kad je započelo usporavati… Nekakva čudna glazba dopirala je iz njegove dubine. Nisam bio siguran o kojoj kompoziciji je bila riječ… Kad se napokon zaustavilo, imao sam što i vidjeti! Dotada, za mene, nerazumljivi simboli ispisani po podiocima Kola sada su mi postali razumljivi! Napokon sam mogao iščitati tajnu Kola Duha Svijeta moje Prostorije s Kolom!
Poput satne simbolike, na isti način, po Kolu su se rasporedili i meni sada razumljivi simboli/znakovi Kola Duha svijeta. Riječ je bila o svojevrsnoj skali omjera zastupljenosti Duha i Ega u čovjeku koja se izražavala u postocima. Na lijevoj strani Kola uzdizali su se postoci ‘imanja Duha’, na desnoj ‘imanja Ega’. Šest sati na običnom satu, na Kolu Duha Svijeta značilo je 0 % Duha i 0 % Ega – neobičan znamen Ništavila. U isto vrijeme ista kazaljka (za koju se zato može reći da je, s obzirom na svoju funkciju, podsjećala na kazaljku kompasa, a ne sata) pokazivala je i ‘na 12 sati’ odnosno stopostotni Duh i stopostotni Ego – vjerojatno znamen nedostižnog Boga.
Shvatio sam: kad bi se kazaljka pomakla u lijevu ili desnu stranu, dobio bi se točan omjer Duha/Ega u pojedincu ili Dobu koje bi Kolo u tom trenutku ‘uzelo za zub’. Pa tako, s pomakom kazaljke na lijevu stranu omjer bi iznosio 10/90 – 10 % Duha i 90 % Ega, a na desnu stranu, obrnuto: 90/10 ili 90 % Duha i 10 % Ega. Jasno da je položaj kazaljke na ‘satnih 9 ili 3 sata’ značio omjer 50/50 ili 50 % Duha i 50 % Ega. Čudo se događalo jedino u ‘satnih 6 i 12 sati’. Ako je u ‘6 sati’ omjer bio 0/0, što je značilo 0 % Duha i 0 % Ega – kako je u ’12 sati’, ‘u podne’ (a možda je to ono slavno Nietzscheovo podne?) ili ‘u ponoć’ mogao značiti i 100 % Duha i 100 % Ega? Kako su Bog i Ništavilo mogli biti označeni jednakim položajem kazaljke? Kako su mogli biti jedno te isto?! Premda je neke svoje tajne otkrilo, očigledno, Kolo Duha Svijeta zadalo je i nove…
I sada sam stao u očekivanju da mi pokaže moju istinu, moj omjer imanja Duha/Ega u biću. Započelo se okretati, u prvom trenutku sporo, a onda sve brže i brže. Ponovno mi cijelo tijelo obli znoj… Nekoliko trenutaka kasnije, kazaljka se zaustavila i kodirana suština mog bića, mog omjera Duha/Ega, blenu na mene…
U duhu ovog vremena posvećenom oglašavanju, za kraj ovog posta, samo ću dopisati: informaciju o tome o kojem omjeru se točno radi, pronaći ćete na novoj stranici bloga: Koji omjer Duha/Ega nosite u sebi? 🙂
Siječanj 2015.
Nedokučivo ‘lice’ Drugog: igra preslikavanja (I. dio)
Jacques Derrida: PISANJE I RAZLIKA
Oduvijek sam smatrao da postoji samo jedna anagogična suprotnost: JA – SVIJET na kojoj sam temeljio izvođenje svih stvari ili ‘sestara duha’ – Religije, Umjetnosti, Filozofije i Znanosti – no danas mi je postalo jasno da se ta suštinska suprotnost može shvatiti i kao trojstvo: JA – SVIJET – DRUGI (ISTI KAO JA), nakon čega me zahvatio neobičan osjećaj da je kršćanstvo, možda i pukim slučajem, u nečemu u pravu.
Drugi/Drugo. Što je to? Neprijatelj? Puka Nepoznanica? Jedina Izvjesnost pokraj mene…? Sve ono što nisam ja sâm…? A što sam ja sâm? Što me čini, što pripada meni? Moja ruka… je li to Drugo ili je to samo neosviješteni dio mene samog?
Pitanjem Drugog na svoj se način bavio i francuski filozof Emmanuel Lévinas čiju kritiku fenomenologije razmatra i Jacques Derrida u eseju „Metafizika i nasilje“ u svojoj knjizi Pisanje i razlika. Na svega dvije stranice teksta smjestila se Lévinasova „nemisliva istina živog iskustva“ zboreći lucidnije i dublje od većine knjiga filozofije koje sam dosada imao prilike pročitati, o nečemu, zapravo, sasvim jednostavnom – našem iskustvu Drugog (Derrida ga nekada piše malim, nekada velikim slovom; ja ga želim naglasiti i zato ga pišem velikim slovom).
U dosadašnjoj ‘teoriji i praksi’ – filozofi bi rekli – ‘ontičkog iskustva’ i ‘ontološkog odnošenja’, Drugo se javlja ili kao protivnik, neprijatelj, odnosno netko s kim se valja boriti za mjesto pod suncem ili kao netko s kim možemo podijeliti muku bivanja u zajedničkom podnošenju životnih nedaća. „Svijet svjetlosti i jedinstva“ (Derrida) odnosno „filozofija svijeta svjetlosti, bezvremena svijeta“ (Lévinas) glavni su sponzori ljudske solidarnosti koja će ideal društvenog tražiti u stapanju njegovih subjekata u kolektivnu predstavu zajedničkog ideala:
Zajednica [je ta]… koja kaže „mi“, koja, okrenuta prema umnome suncu, prema istini, osjeća drugog pokraj sebe, a ne pred sobom.
Međutim, i Lévinas i Derrida, žele nas upozoriti da ova dva odnosa s Drugim nisu izvorna. Ona su uzrokovana uplivom našega ‘umnog sunca’, ali koje je na pozornicu života stupilo tek naknadno. Pravo stanje stvari je da smo na početku i oduvijek suočeni s nedokučivim ‘licem’ Drugog o kojem zapravo ništa ne znamo. Drugo nije ni pokraj, niti stoji nasuprot nas, ono je jednostavno pred nama. U našem odnosu s Drugim, ako uopće o nečemu takvome možemo govoriti, uvijek su na djelu „apsolutna blizina i apsolutna udaljenost“. Taj ‘nepojmljeni eros u zapadnome mišljenju’ kako kaže Derrida, polazna je misao za Lévinasa i njegovu filozofiju.
Bez posrednika i bez sjedinjavanja, ni posrednost, ni neposrednost, takva je istina našeg odnosa s drugim, istina prema kojoj je tradicionalni logos zauvijek negostoljubiv. Nemisliva istina živog iskustva…
Dosadašnja metafizika, koja velikim dijelom uključuje i fenomenologiju i ontologiju, umnogome se oslanjala na prirodnu istinoljubivost ‘umnog sunca’ koje, po njima, i nije sposobno odaslati nekakvu ‘lažnu svjetlost’ u svijet, nekakav oksimoron ‘lažne istine’. Međutim, Lévinas nas sada hoće uvjeriti da ‘lice’ Drugoga prethodi svakoj umnosti. Istina ili bilo koja druga ideja našeg uma, u ovom ‘troodnosu’ – dolazi tek kao treća!
Čemu ova razglabanja? Zapravo, ne znam. Možda zbog osobite igre uma koja mi je naknadno pala na pamet, kao i sve dosad, inspirirana onim što trenutno čitam i preturam po svojoj glavi… U svakom slučaju, radi se ponovno o još jednoj igri uma u kojoj su mi (poput pravog mistika), mimo svih katehističkih pravila, dopuštene svakojake igre preslikavanja eshatoloških konstituenata različitih metafizičkih i religioznih tradicija. U prvom redu, mislim na igru preslikavanja eshatoloških konstituenata jednog privatnog svijeta misli s istima jedne, naočite religiozne tradicije; sve to pod dojmom misli Emmanuela Lévinasa o našemu izvornom iskustvu Drugoga (o kojemu saznajem iz eseja Jacques Derride).
S eshatološkim konstituentima jednog privatnog svijeta misli (mog vlastitog, naravno) već ste se upoznali: JA – SVIJET – DRUGI (ISTI KAO JA). Njihov upadljiv trihotomijski odnos tvori strukturu koja u startu mora podsjetiti na strukturu na koju je želimo preslikati (strukturu Trojstva kršćanske tradicije). Dakako, prema potrebi, pozivat ćemo se i na eshatološke konstituente (i strukture) drugih filozofskih tradicija poput Derridinog ‘umnog sunca’ ili Platonovog svijeta ideja. Međutim, pravo pitanje je mogu li se svi ti eshatološki konstituenti, doista, preslikavati jedan na drugi unedogled, a da se, pritom, ipak zadrži religiozna i filozofska ozbiljnost? Drugim riječima, možemo li svi naučiti tu sakralnu igru koju su i stari mistici upražnjavali na osamljenim mjestima pustinjskih spilja i planinskih vrhova? To su pitanja na koja bi većina filozofa i religioznih vođa odgovorila odrično, pa ipak… ovo je samo igra!
Dakle, ono što me od početka mami da učinim jest sljedeće: da misleće JA, moje privatne filozofije, s početka ovog teksta, preslikam/poistovjetim, što god, s ‘umnim suncem’ filozofa, tom Svjetlošću našega i samo našega uma koja svim stvarima koja nas okružuju jedina daje smisao. Uz neke ograde, vjerujem da to mogu učiniti. Premda ih Lévinas zagonetno razlikuje („Postoji… solilokvij uma i samoća svjetlosti“), Derrida će dopisati:
Solipsizam nije ni zastranjenje, ni sofizam; on je sâma struktura uma.
Od ovih riječi čovjek se (već) mora naježiti. Gdje si, kršćanstvo? Pomagaj! Može li mi u ovome tvoj nauk pomoći? Jer, što učiniti s onim što nisam ja sâm, a koje evidentno mogu iskusiti; što učiniti i kako se mogu odnositi prema Drugom? Gdje ga smjestiti? U koju ‘ladicu’ uma? Čini mi se nemogućim da je Svjetlost mog vlastitog uma jedina odgovorna za to kako vidim ovaj Svijet. Da je Svijet jedno veliko JA bez izlaza?
I kao što je poznato, pitanje Drugog kršćanstvo je riješilo eshatologijom Svetog Trojstva – inherentnom božjom trihotomijom. U njoj se javljaju: nedostupni Bog na nebesima (moguće da je i izvan ovoga svijeta), njegov dostupni čovječji Sin i naposljetku, zagonetka po sebi – Duh Sveti. U ulogu potonjeg u kršćanskoj tradiciji običnom smrtniku teško je proniknuti. Kršćani će olako kazati da je Duh ljubav između Oca i Sina, ali čini se, barem s filozofske točke gledišta, da je on puno više od toga. Ono što o Duhu Svetom znamo proizlazi iz oskudnoga, poetičnoga i poslovično dvosmislenog biblijskog izvora i uglavnom se svodi na dvije stvari/činjenice: prva govori o tome da je netom nakon čina stvaranja svijeta upravo on – Duh – ‘lebdio nad vodama’ i mnogo kasnije, da je omogućio začeće božje emanacije u ljudskom obliku.
Nije nam namjera opovrgnuti kršćanski nauk o Trojstvu (u izlaganju, s prvog lica jednine polako prelazimo na prvo lice množine). Zato, ono što sada slijedi, predstavlja samo komutaciju nad kršćanskom ‘jednadžbom’, objašnjenje, koje u konačnici vodi istom ‘rezultatu’.
Dakle, ako započnemo s prebacivanjem ‘varijabli’ eshatoloških konstituenata s početka stvaranja svijeta, ‘s jedne na drugu stranu’ ‘jednadžbe’ Trojstva, odnosno, započnemo li se ponovno baviti ‘nemislivim’, sâmim činom stvaranja, vrlo brzo ćemo doći u poziciju (napast) da svjetski pra-Duh shvatimo kao neku vrst inkarnacije filozofskog ‘umnog sunca’, odatle i svakog mislećeg JA. Drugim riječima, dovest ćemo ga u vezu s našim i samo našim neukrotivim, dubokim mislima… Zbog toga ćemo se na ovom mjestu prisjetiti Ivana, ‘našega Ivana‘, autora jedinog Evanđelja bliskog gnosticizmu, a možda i prvog post-strukturalistu uopće, koji na početku svoje biblijske poslanice na čudesan način spaja početak s krajem zapadnjačke misli (o čemu smo već pisali na jednom drugom mjestu):
U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Bog bijaše Riječ.
Ako će i Lévinas i Derrida devetnaest stoljeća kasnije, kao ‘okorjeli’ pripadnici post-strukturalizma, završnog pokreta zapadnjačkog mišljenja u cjelini, uglas deklamirati „Misao je jezik“, ne možemo li pretpostaviti da je Ivanov nauk o stvaranju svijeta, pod zlatnim sponzorstvom Riječi, ključeve tog stvaranja u potpunosti predao osamljenu Duhu, kojemu je Riječ, odatle i jezik – sama supstanca postojanja? Sve to ulijeva nam dodatnu hrabrost za najveću blasfemiju: zamisliti situaciju u kojoj lik Boga, onako kako ga zamišljaju ljudi, kao Oca u Svetom Trojstvu, i nije postojao prije nego što ga je porodio osamljeni Duh. Dakle, situaciju, u kojoj se on (lik Boga) konstituirao tek s pojavom Svjetlosti koju spominje i slavni dictum s početka Knjige Postanka i na koji se, upravo zbog toga, podjednako naježe i teisti i ateisti? Jer, kako kaže Ivan? Iako ‘Riječ bijaše u Boga’ („Neka bude svjetlost“) ‘i Bog bijaše Riječ.’ Uočimo da se ovdje radi o komutaciji i samo komutaciji, jer ne gubimo ništa od božje providnosti: ono esencijalno božansko već je prisutno u samome Duhu prije stvaranja svijeta.
(Dakako, ovdje propuštamo reći da Biblija na čin stvaranja ne gleda ‘tim očima’. Za nju Bog ostaje nedostupno i nespoznatljivo biće koje je u prvoj rečenici Knjige Postanka na misteriozan način stvorilo Nebo i Zemlju, da bi zatim sišlo u svijet Tame u obliku Duha, i susrelo bez ikakva objašnjenja i Vodu… Na neki način, kao da se radi o pripremi pozornice za ‘pravo’ stvaranje svijeta koje je uslijedilo s Božjim imperativom “Neka bude svjetlost!” Jasno je da su u nekoj filozofskoj raspravi to neuporabljive činjenice. Čak i za jednu igru uma, one su na početku takve te ih moramo zaobići. O takvome Bogu teško da se još nešto suvislo može reći. Međutim, dajemo obećanje da ćemo im se vratiti na kraju.)
Mnogi ateisti, kao što je poznato, nemaju ništa protiv ideje da je Duh, a tu u prvom redu misle na ljudski Duh, tvorac svega, uključujući tu i, po ovim pitanjima, nezaobilaznog Nietzschea. Uostalom, mnogima je poznata izjava: „Najveća čovjekova nesebičnost bila je to što se divio i obožavao, a znao tajiti sebe, što je baš on bio taj koji je stvorio ono čemu se divio“ čiji je Nietzsche autor.
Ali, s druge strane i na ovom stupnju, sve smo više pobornici ideje da Svijet, sa svim svojim spoznatljivim i nespoznatljivim zakonima, nije mogao postati, nastati, dok ga na svoj način nije iznjedrila Svjetlost, dok ga nije stvorio Bog. Je li nam onda dopušteno da u ovoj osobitoj igri uma Boga preslikamo na samu Svjetlost? Gledano iz tog kuta, Svijet i Svjetlost, stoje u istom odnosu kao Sin i Otac u kršćanskoj ‘jednadžbi’ Trojstva. Jesmo li spremni Boga poistovjetiti samo sa Svjetlošću, a njegovog Sina s nastalim Svijetom? Međutim, nešto u ovom preslikavanju ne štima. Osim što smo Boga degradirali na stupanj Svjetlosti, pitamo se i što činiti s preostalim, trećim konstituentom našeg privatnog svijeta misli – DRUGIM (ISTIM KAO JA)? Možemo li ga dovesti u vezu s prethodno spomenutim eshatološkim konstituentima? Ako nam to pođe za rukom, predmnijevamo, može se dogoditi da kršćanstvo dovedemo u neslućene visine ‘filozofski mislivog’, koje kao da su samo nekim filozofima dostupne…
Ponovimo: ako smo prihvatili da s druge strane jednakosti kršćanske ‘jednadžbe’ Trojstva stoji Duh i samo Duh, kao jedini tvorac svega (kako Svjetlosti i Svijeta u filozofskom smislu, tako i Oca i njegova Sina u kršćanskoj eshatologiji) – gdje se u toj cijeloj priči smjestilo Drugo/Drugi? Međutim, nakon čitanja Lévinasa, dolazimo do čudesnog uvida: upravo taj i takav Duh, prije samog čina stvaranja svega, morao je iskusiti ‘lice’ Drugoga – ‘lice’ Vode nad kojom je lebdio… [nastavit će se]
Srpanj 2014.
O ‘koristi’ duha (ili o borbi riječima između Neozbiljna Duha i Moćnika Svijeta)
Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ
Perspektiva je sve. Mi smo središte svijeta čiji smisao tek trebamo stvoriti. Priznajte, tako banalan naputak na vrhu piramide životne mudrosti, ipak niste očekivali. Oduvijek su vas uvjeravali da takvu sebičnost ni u jednoj prilici ne biste trebali iskazivati. Trebali bi se povinovati onomu što većina smatra da je dobro, a dobro je ono što je, za većinu, korisno… Tu ‘zelenolivadsku’ sreću stada, a zapravo, moralni imperativ koji ide na ruku svim moćnicima svijeta, Nietzsche je u Zarathustri nazvao zmajem ‘Ti Treba Da’…
Pa i samo ‘imanje duha’ nekako mora biti korisno. A korisno je ako može poslužiti manipulaciji. Upravo to mi je došao objasniti jedan moćnik svijeta, bez imena i prezimena, pa sam ga morao nazvati upravo tako – Moćnik Svijeta, zatekavši se bez poziva u mojoj Prostoriji s Kolom:
– Sve što radimo, radimo sa svrhom! – reći će mi odmah na početku svoje besjede ovaj zmaj ‘Ti Treba Da’ – Ne razmišljate li i vi slično, Magičaru? Uostalom, niste li i vi nedavno spominjali nekakvu svrhu…? Ah da, sad sam se sjetio, smisao života…
– Da, ali nisam ga vidio u utilitarizmu kao vi… – rekoh suho – Pojam koji slavim je eudomonizam, smisao života treba samo usrećiti pojedinca bez uplitanja bilo kakve koristi u igru…
– Ha, ha, ha… – nasmija se moj sugovornik. – Samo ga vi, kako kažete, ‘slavite’, i ostanite ‘neozbiljnim duhom’!
Koji duh smatramo neozbiljnim? Vjerojanto onaj, koji uživa u dočecima Novih godina ili ‘proslavi’ solisticija kod Stonehengea, koji se raduje prolasku kakvog rijetkog kometa ili kiši meteora na nebu; općenito, koji je prepušten “lijepom trenutku” čitanja i pisanja praznom od bilo kakva smisla, da ne govorimo o tome – koji se posvetio slavljenju bijednih pojmova… Dakako, u svom životu, često smo… prečesto, stizali biti ‘neozbiljnim duhom’ – sasvim dovoljno da nas neozbiljno shvate u bilo čemu drugom. Zbog te i takve osobine naše nutrine, kojoj danas, bez uvrede, većina ‘duhovnih pojedinaca’ Europe podliježe, moćnici, poput ovog, ne cijene nas.
I sada se bahato osvrtao oko sebe.
– Lijepo vam je ovo Kolo… – kazao je prilazeći mu. – Za koliko ga ‘dajete’?
– Kolo nije na prodaju! – sijevnuh očima.
– A je li…? – bezobrazno će na to moj gost i zavrti ga. Uskoro je zastalo na meni dobro poznatoj knjizi. Mogli smo pročitati:
Zapravo čovjek neće “sreću”… – Slast je osjećaj moći: isključe li se afekti, isključuju se i stanja koja najviše daju osjećaj moći, dakle slast.
– A šta kažete na ovo?
– Priznajem, većini ljudi i to je dovoljno. Ali ne sumnjam da ćemo zbog slasti na kraju propasti… – rekoh zijevnuši, odajući time svoju nezainteresiranost za daljnji razgovor.
Moćnik, kojeg u sebi započeh nazivati i čovjekom-životinjom, nije se dao zbuniti te ponovno zavrti ‘duhovnu skalameriju’. Nakon što se ovoga puta umirila, mogli smo pročitati:
Nema ni “duha” ni uma ni mišljenja ni svijesti ni duše ni volje ni istine: sve same fikcije koje su neupotrebljive. Nisu posrijedi “subjekt” i “objekt”, nego određena životinjska vrsta što uspijeva samo uz stanovitu relativnu ispravnost, prvenstveno pravilnost svojih zamjedaba (tako da može kapitalizirati iskustvo).
– Ili ‘uzalud vam trud svirači’ – dometnu jetko Moćnik – Mi smo ti koji određujemo što je duhovno vrijedno. Niste to znali? Mi čak određujemo – naravno, u određenom vremenu i na određenom stupnju razvoja, i što treba smatrati pod riječi ‘duh’… dakle, njeno značenje!
– Hvala Bogu, pa od nje odustadoh… – dometnuh zlurado – te mu pokazah uramljen naziv iznad ulaznih vrata Prostorije s Kolom.
– Vidi, vidi…O Umu i njegovim Igrama… – pročita moj gost – Ah, pa vi ste tako… htjedoh reći duhoviti, ali kad ste već odustali od toga izraza, onda moram reći simpatični… Ali poslušajte ovo! – reče, pa još jednom okrenu šarku Kola koja ovoga puta osobito prodorno zaškripi:
Korisnost održanja stoji kao motiv razvoja organa spoznaje, oni se razvijaju tako da je njihovo promatranje dovoljno da nas održava; toliko realnosti vrsta zahvaća zato da bi njome zagospodarila, da bi je uzela u službu.
Neko vrijeme nismo ništa govorili.
– I onda, imate li barem kakve koristi od njega? – prenu tišinu moj nepozvani gost.
– Od koga?
– Pa od ove skalamerije!
– Nemam!
– Znači, hoćete reći da vi tu po cijeli dan sjedite i razmišljate… sjedite i razmišljate… i da tek po neki put i nešto zapišete, bez ikakva povoda i krajnje svrhe, onako bezveze… Poneki čitatelj naiđe i to pročita i to je sve?
– U neku ruku…
– Ne razumijem!
– Teško je to razumjeti, priznajem… – teško sam uzdahnuo.
– Znači, što mogu zaključiti? Vi tu sjedite i razmišljate, ponekad nešto zapišete, i jedinu korist koju izvlačite jest to da sami sebi prekratite vrijeme… A ne mislite li, da biste tim svojim pisanjem, ipak nekako, mogli pomoći čovječanstvu?
– Pa da! I da onda neku ideju koja mi padne na pamet iskoristite za vaše potrebe! Čujte, dosta su moja ‘braća po mlijeku’ za vas učinila…
– Zar mislite da bih i danas bio toliko zločest i to učinio? Ha, ha, ha!
– Čujte, u ovim trenucima jako me podsjećate na Velikog Inkvizitora Dostojevskog…
– Onda nećemo dalje u ovom smjeru – reče moj nepozvani gost i okrenu se na drugu stranu.
– A tko vam je ovo ovdje? – rukom je pokazao na smrznutu Tetku u kocki leda.
– To je moja poveznica sa sadašnjim dobom.
– Ha! Zgodna vam je ta ‘poveznica’… a zašto je ne odledite?
– To vas se ne tiče! – grubo odbrusih, ali kad shvatih da sam pretjerao, pomirljivijim tonom pridodah – …Nije joj još vrijeme… i znate, pomalo je naporna…
Moj gost napravi prstima gestu mimike prevelikog pričanja i upitno pogleda u mene…
– Ma da… – nevoljko protisnuh i isti trenutak osjetih kao da sam na neki način izdao Tetku. Bio sam na rubu snaga u razgovoru s ovim nemogućim čovjekom-životinjom.
– Ali jasno vam je da bez drugih ljudi ne možete. – nastavio je dosadnjaković – Biti, ostati sam na ovom svijetu – čista je iluzija. Uostalom, ne želite li imati prijatelje, ženu koju volite, djecu također…?
– Moram priznati, da više nisam siguran što želim… – rekoh skrušeno. – Ljudski odnosi, u posljednje vrijeme, postali su klopka za moju dušu, grozomorna hijerarhija, u kojoj kao da svakome valja pronaći svoje mjesto. Netko mora biti ispod, netko iznad tebe… taj ‘društveni strukturalizam’ naprosto me počeo gušiti…
– Ali ne zaboravite – ima i onih koji su s vama u istoj ravni! – veselo će moj gost i na trenutak zaledi svoj izraz lica.
– Eh da, ima i onih koji sa mnom u istoj ravni… – prozborih odsutno.
– S druge strane, nitko vas ne sprječava da probate ‘skočiti’ na mjesto iznad vas, da se u društvenoj hijerarhiji popnete na više mjesto, uopće, da se vinete iznad svih ostalih…
– A što je, onda, po vama, krajnja svrha takvog postupka? Da nije možda ‘postati najmoćniji čovjek na zemlji’? – upitao sam.
– Upravo tako, moj prijatelju, premda i sama borba za društveni status nudi slast, uzbuđenje koje nigdje drugdje nećete pronaći – potvrdi čovjek-životinja – Čovjek sve što radi, radi zbog moći i utjecaja. Zauzeti vrh piramide ljudskih odnosa, vjerujte mi, cilj je svakog života. Batalite taj svoj sadržaj do kojega toliko držite. Uzmite ga u obzir jedino ako vam pomaže uspeti se na društvenoj ljestvici i ostvariti cilj koji sam vam spomenuo.
Svoje se “ja” vazda promiče na štetu drugoga; život uvijek živi na račun drugoga života – tko to ne poima u sebi još nije učinio ni prvi korak prema čestitosti.
– Eto, vidite! Čak je i Kolo stalo na moju stranu… Izdajte taj roman, vidim da su vam čak i odobrili financijska sredstva za to, ali shvatite, to se dogodilo samo zato jer je to nekome bilo u interesu, a ne zato što je vaš sadržaj, sadržaj vašeg ili bilo čijeg drugog romana, nešto uistinu vrijedno po sebi… Postoje samo ljudska mjerila a njeni ključevi se nalaze u našim rukama, he, he.
– I sad ću vam odati našu tajnu! Vidite, i mi ponekad trebamo ovakve Prostorije s Kolom da bismo u njima nešto stvorili… Ali to što bismo ovdje stvorili, naravno, može biti samo moralne prirode. Nama trebaju robovi! Stvaratelji smo ljudskih vrijednosti, dakle, upravo onoga čime se nesretno poigrao i taj vaš učitelj potkraj života… Stoga, ako nas u tom smislu ikada budete trebali, tu smo – preko puta, naše prebivalište podigli smo u vašem susjedstvu…
Nakon tih riječi Moćnik napusti Prostoriju s Kolom. Uskoro sam ga mogao vidjeti kroz prozor kako se približava ružnoj, divovskoj građevini koja se doista pojavila nedaleko od moje nastambe – velikom plavom neboderu s tisuću upaljenih svjetala na svojim prozorima – odsada, prostorumnom simbolu postojanja te ubitačne, grozomorne hijerarhije društvenih odnosa.
U tom trenutku, prisjetio sam se kratke književne crtice koju sam napisao prije nekih petnaestak godina. Nosila je naziv ‘Neboder’ i u njoj sam izgleda opisao ono što mi je danas osvanulo u susjedstvu. Donosim je u cijelosti:
Stajao sam pred ulazom u neboder. Bilo je mračno, sitna jesenja kiša rominjala je ulicama. Plava grdosija nadvijena nad mene upijala je moju sjenu. Jedna hitronoga žena prešla je cestu i stala nešto tražiti po džepovima. Da li u ovom trenutku još mogu biti vani, pomislio sam.
Neboder je preda mnom, tamna staklena vrata, neljubazan portir i sitni sat dolaska; bojim se da ga ne iznevjerim. Slina je klizila suvratkom mog kaputa. Trinaest puta sam kihnuo i sada sam želio to obustaviti. Žena me nešto upitala. Nisam znao što joj točno odgovoriti. Sve je izgledalo pomalo mračno i bezizgledno. Ipak, prešutio sam joj to.
Pored ulaznih vrata, na jednom panou stajao je natpis:
“KUĆA BITKA SAD JE PUSTA.
UĐITE I ODIGRAJTE JEDNU OD NAJNOVIJIH INTELOVIH IGARA…!”– Da li se bojiš? – pitala me – Znaš, ja se bojim.
Udrvenio sam oči. Hladnoća mi je već odavna udrvenila lice. I s ovom ženom mi ima poći?Uhvatila me za ruku. Postajalo je sve hladnije, a sumrak se činio sve zlokobnijim. Ali znao sam – u neboderu daju sve na osvjetljenje i grijanje. Konačno mi je svršiti s tim. Gledali smo u neboder kao opčinjeni.
Ulazak više nisam mogao odgoditi.
Svrnuvši svoj pogled na Tetku u kocki leda, ponovno sam se vratio razmišljanju.
U pogledu Nietzschea, ovaj čovjek-životinja djelomično je imao pravo. Nakon što je cijeli život osuđivao moral, Nietzsche se potkraj svog misaonog pothvata posvetio upravo suprotnoj zadaći, stvaranju jednog takvog morala… Čemu? Zašto samo “ne objesiti svoju volju i svoj zakon iznad sebe”, kako je savjetovao u Zarathustri? Da bismo bili u stanju stvoriti nešto istinski novo, i kao takvi čak i postali korisni čovječanstvu (kako bi to, valjda, želio svaki moćnik svijeta), ‘osuđeni’ smo imati svoj moral. Ljudska mjerila nisu naša mjerila, nismo pozvani sudjelovati u igrama moći, i biti zastupljeni u velebnoj, ali zlokobnoj piramidi društvenih odnosa. Pozvani smo biti sami, u miru, i na svijet gledati drugim očima. Ako igdje imamo drugačiji poriv, i u čemu se razlikujemo od drugih ljudi, on se ogleda u tome da želimo na svijet gledati drugim očima. Nas, zapamtimo to, ubija svakodnevica. Mi novo potrebujemo kao što moć potrebuje prosječan čovjek. To je jednostavno tako. Ako mi ne vjerujete, sačekajte moje godine…ili odustanite, i javite se neljubaznom portiru na ulazu u Neboder… ne brinite, unutra za svakoga je lako naći mjesto…
Srpanj 2014.
U misiji stvaranja smisla
Friedrich Nietzsche: ANTIKRIST
Ispričat ću vam priču o ljudima koji su neprestano rasli. Možete li to sebi predočiti? Kad su ostarjeli, ta neobična stvorenja bila su najveća bića na planeti kojoj sam, ne zamjerite, zaboravio ime i točnu lokaciju. Mogla bi se nalaziti u blizini onog zvjezdanoga diva Betelguesa, ali nemojte me hvatati za riječ! Čistom slučajnošću smatrali su se ljudskom rasom baš kao i mi, mala (i nezgodna) vrsta s trećeg planeta zvijezde koju zovemo Sunce, dosadno prosječne veličine, koja zbog te činjenice baš i nije privlačila posjetitelje iz dubljeg svemira. Ali što da se radi! Ovo nije priča o nama, već o njima, također jednoj ljudskoj rasi koja je zbog nerazjašnjene genetske zbrke neprestano za života rasla. Kao drveće. Kao biljke. Kao sve živo… osim, naravno, životinja.
Zamislite ta bića potkraj svog života. Nemoćno su rušili sve pred sobom. Kad bi umirali činili bi to u hodu. Rušili bi se kao u usporenom filmu i uništavali čitave gradove. U njihovim očima, veličina je izražavala nemoć. Ipak, nitko ih nije mogao privoljeti da u miru negdje počinu. Mogao si im iskopati i urediti dolinu ‘tri-sa-tri’ kilometra, s prekrasnim proplancima bujne trave za uzglavlje, promijeniti tok rijeka kako bi od njih odnosili njihove izmetine, ali starci su ustrajali na svojeglavosti i što je najgore – na kretanju! A kad bi se kretali, njihovi unuci, veličine našeg odraslog čovjeka, u naručju njihove djece/roditelja visine tek jednog prosječnog bora, drhturila su i poskakivala. Koliko je ratova samo pokrenuto protiv tih umirućih divovskih staraca! Događalo se da ih neki zbog svoje veličine ne bi uopće primjećivali. Priča se da je jedna starica za života narasla u visinu jedne omanje planine, kada joj je rat objavila skupina svih petnaestogodišnjaka planeta; iako visine tek plasta sjena, činilo se da su bili u naponu snage. Rat se bjesomučno vodio mjesecima, a okončan je iznenadnom gestom starice koja je odlučila sjesti na jedno brdašce kako bi odmorila svoje trule, stare noge. Nezgoda je bila u tome da se na tom brdašcu u to vrijeme nalazila glavnina snaga upornih petnaestogodišnjaka…
Sve se vrti oko smisla… Što god činili, što god pisali, uvijek smo u potrazi za smislom. Tako i vi uzaludno gledate u prethodni tekst i pokušavate u njemu pronaći smisao… Nema ga, ili ga ipak ima? Stoga, ponovimo: u religiji – Bog daje smisao, u umjetnosti – čovjek stvara smisao, u filozofiji smisao (ljudi) nastoje razotkriti, a u znanosti – staviti u svoju službu. Pojma nemam kako priču dovršiti! Možda mi nedostaje mozganje o njenom smislu ili nekakav ‘međutekst’ koji će je razriješiti… a možda je to upravo ovaj koji slijedi…
*
Ljudsko društvo grabi prema svojoj propasti. Mnogima je danas postalo jasno da čovječanstvo u ovom obliku neće preživjeti. U postmoderni još smo imali onu nevinu, prkoseću revoluciju zabave (rock and roll, hipije, pop i disco glazbu, filmsku industriju, seksualnu revoluciju i sl.), opuštanje koje nije škodilo, danas imamo prazninu koja se izdaje kao svoja suprotnost – kapitalističku ‘raskoš’ roba i usluga koja je u međuvremenu u sebe uključila sve relikte prethodne revolucije i kojom u potpunosti gospodare mediji. Danas nešto “vrijedno” ne može biti nereklamirano, neprodano, neprofitabilno. U tom svijetu kapitalističke grabeži sve teže je pronaći smisao izvan ekonomskih sfera… “‘Ajd’ uradi nešto a da ne profitiraš!“, napisao je i moj prijatelj Cana u jednoj svojoj pjesmi.
I što vam onda još mogu posavjetovati osim da se naučite osmjehivati, da duboko u sebi prihvatite da je i ljudska vrsta samo još jedna životinjska vrsta i ništa više… Vi ste izuzetak, ne oni! Sada vam tek sviće koliko su toga s našega, hvala bogu – nepresušnog, duhovnog vrela uzeli i iskoristili za svoje potrebe… Religiozni osjećaj podjarmili su da izgrade crkve, džamije i sinagoge, umjetnosti su nakačili mecenu – ‘tržište umjetnosti’ kako bi na njoj zarađivali, a jednu filozofiju čak učinili akademskom disciplinom! Znanosti su pak usadili tu ludu ideju da je ona gazda stvarnosti, i kraljica svekolikog duha… Kako se onda nećete na sve to osmjehivati…
Zato suosjećam s vama, dragi moji ‘poletarci duha’, ali i želim da ostanete hladne glave, na distanci od svake nove ideje koja bi trebala spasiti čovječanstvo. Čovječanstvu, u ovakvu obliku, jednostavno nema spasa! Ali za neko, na ovom stupnju još uvijek, utopijsko ‘društvo pojedinaca’ svjesno da je svaka njegova jedinka zaseban svemir koja s drugom jedinkom može, ali i ne mora doći u neki odnos – možda i ima nade.
Michael Faraday i Albert Einstein bili su ljudi kao mi, s tom razlikom da su bili strašno talentirani svoju intuiciju razviti do krajnjih granica, pretvoriti je u neki izum ili teoriju. Ako u vama i ne izraste neka, osobno vaša ideja, možete preuzeti neku postojeću i oko nje postaviti/izgraditi svoj život. Nikada nemojte misliti da je Einstein jedva dočekao svoje ideje nametnuti čovječanstvu. Teorija relativnosti došla mu je kroz intuiciju, poput igre. Čista znatiželja, u konačnici, donijela ju je na svijet, a ne neka prosta, primarna žeđ za slavom i utjecajem.
I Buddha je bio tip poput nas, volio je provoditi vrijeme ležeći u hladu nekog drveta i razmišljati. Ne želimo li svakog trenutka i mi to isto činiti!? Dovoljno je sjesti na neku klupu, zatvoriti oči, i osjetiti svijet, po licu, kosi, zamisliti da to u nas zrak udiše sâm Bog, zatim otvoriti oči i pogledom potražiti jedan od zaigranih oblaka na nebu – i tu smo.
Čak i kad govorimo o tom svetom, ‘presvetom’ Isusu, za kojeg Nietzsche u Antikristu paradoksalno piše da je bio ‘jedini kršćanin’ koji je ‘kraljevstvo nebesko’ pronašao u svom srcu, a ne “iznad zemlje” ili “…poslije smrti”, ne prepoznajemo li u tom i takvom Isusu – premda se radi o ‘Nietzscheovom Isusu’, Isusu u Nietzscheovoj interpretaciji – nekoga poput nas? Ako Isusa prepoznamo kao osobu koja je mnogima donijela žuđeni smisao života, ne bi li bilo uputno da malo svrnemo pogled na tog ‘radosnog vjesnika’ i vidimo kako mu je to pošlo za rukom… i to iz kuta našega, dosad neprikosnovenog, učitelja za kojeg je izgleda došlo vrijeme da ga u nekim segmentima njegova učenja ipak prevladamo.
Poslušajmo stoga Nietzscheov odlomak iz Antikrista, knjige u kojoj se, bez obzira na provokativan naslov, možda nalaze i najljepše rečenice izrečene o Isusu, tom ‘slobodnom duhu’ sui generis, kojeg upravo sâm Nietzsche, kao što ćemo to vidjeti, časti tim nazivom. Odlomak je to koji mi je nekako uvijek na usnama, i koji poput aureole obavija ovu moju pisaniju; možda se posredno radi o najčešće rabljenoj Nietzscheovoj misli na ovom blogu!
Tek preksutrašnjica pripada meni. Neki se rađaju posthumno. Uvjete pod kojim me razumiju, a zatim nužno razumiju, poznajem i te kako dobro. U stvarima duha čovjek mora biti pošten do okrutnosti već i zato da bi samo izdržao moju ozbiljnost, moju strast. Čovjek mora biti vičan životu u brdima – kako bi ispod sebe vidio to bijedno doba brbljanja o politici i samoljublju naroda. Čovjek mora postati ravnodušan, ne mora nikad pitati da li istina koristi, da li nekomu biva sudbinom…
I dalje:
E pa dobro! Samo to su moji čitatelji, moji pravi čitatelji, moji predodređeni čitatelji: što mi znači ostatak? Ostatak je tek čovječanstvo [ja naglasio]. — [A] od čovječanstva moramo biti moćniji snagom, visinom duše — prezirom…
Tako je zborio, iz mog kuta gledanja danas, ipak naivni Nietzsche, dok je sebe (i nas) ‘uspoređivao’ s čovječanstvom. Čovječanstvo će, u duhovnom pogledu, uvijek biti ‘prevejanije’, lukavije od nas, dobro to zapamtimo, a to je naprosto tako jer čovječanstvo ono ‘duhovno’ rabi isključivo za manipulaciju svojim jedinkama. Iz tog razloga, svejedno je jesmo li mi ili čovječanstvo ‘moćniji snagom’ ili ‘visinom duše’ ili ‘prezirom’… Od sad pa nadalje, mi ne želimo imati ništa s njim. Svaki sukob, svaka gesta protivljenja, znak je nesporazuma. ‘Čisti duh’, pa bio on i ‘čista glupost’ sa stajališta onog dijela Nietzscheove ličnosti koja bi se svojim idejama željela uključiti u društveni život i utjecati na njega, jedini je istinski duh. On je tu samo da nam priredi pozornicu Smisla, da za nas i u nama stvori smisao… pazite, tu i doslovno mislim – za svakog pojedinca jedan smisao.
Sve to slutio je onaj Nietzsche koji nas sada zanima i koji se u Antikristu, protivno i začudo onom Nietzscheu koji se u istoj knjizi nastavlja sarkastično izražavati o ‘radosnom vjesniku’, o istom izražava na bitno drugačiji način:
Isusa bi se, s malo trpeljivosti u izražavanju, moglo nazvati “slobodnim duhom” — sve što je konkretno, njemu ništa ne znači [ja naglasio]… On govori samo o onom posve unutarnjem: “život” ili “istina” ili “svjetlo” njegova je riječ za ono posve unutarnje — sve ostalo, čitava realnost, čitava priroda, čak jezik, za njega ima samo vrijednost znaka, parabole… njegovo je “znanje” upravo čista ludost s obzirom na to da takvo nešto postoji [ja naglasio]… Njemu je… nijekanje posve nemoguće… Takav se nauk ne može niti protiviti, on uopće ne shvaća da ima i drugih nauka, da ih može biti, on ne može sebi ni predočiti suprotni sud… Ako naiđe na takav nauk, najdublje će suosjećati i žaliti zbog njegove “sljepoće” — jer on vidi “svjetlo” — ali neće prigovoriti.
Što su ove riječi, ako ne opisivanje tog ‘čistog duha’ koji želimo ovdje istaknuti? Da se razumijemo, ne polažemo nikakvu smisaonu, semantičku ili bilo kakvu drugu nadu ili pravo u/na pridjev ‘čist’. ‘Čist duh’ samo je izraz bez bilo kakvih moralnih konotacija. Uzet objektivno, tu se slažemo s Nietzscheom, čista je glupost. Mogli smo rabiti i onu ofucanu floskulu – ‘istinski duh’ – ali nismo, važna je samo razlika u prirodi dva (stanja) duha koja izlažemo. Upravo kroz opis osobe Isusa Nietzsche u istoj pronalazi onaj naš, ‘nekoristoljubivi’ duh koji nas ovdje zanima, i koji je još daleko od toga da manipulira drugima. Međutim, uzrok njegovoj pojavi, sablažnjivo za nas, on vidi u ‘slučaju zakašnjela i u organizmu nerazvijena puberteta’.
…nebesko carstvo pripada djeci; vjera, čiji se glas sada čuje, nije izvojevana vjera — ona je ovdje, ona je od početka, ona je tako reći dječja bezazlenost koja se povukla u duhovno [ja naglasio]. Takva se vjera ne ljuti, ne kori, ne brani se; ne donosi “mač” — uopće ne sluti koliko bi jednoga dana mogla podijeliti ljude. Ne dokazuje se, ni čudom, ni nagradom i obećanjem, a još manje “Pismom”: ona je u svakom trenutku sama sebi čudo, sama sebi nagrada, sama sebi dokaz, sama sebi “kraljevstvo Božje”. Ta se vjera niti ne formulira — ona živi, brani se od formula…
I što sad na to reći? Bez da smo se dotakli primarne oštrice Nietzscheove kritike u Antikristu koja je bila usmjerena prema kršćanstvu a ne osobi Isusa, u ovom tekstu moramo ostati na temi osobe, jedino što s osobe Isusa prelazimo na osobu samog Nietzschea. Vjerojatno je poznato, među njegovim štovateljima, kako je tik prije odsutnog trenutka svog života, ‘pomračenja uma’ 1889., Nietzsche svoju ličnost u jednom pismu (možda i knjizi) podijelio na dvije osobe – Dioniza i Raspetoga. I u tom odsutnom trenutku (svog života), nakon što se čitav život u sebi borio protiv suosjećanja, o kojem je čak i u Antikristu zapisao:
…gubi se snaga kad se suosjeća… Suosjećanje općenito koči zakon razvitka… Ono održava ono što je zrelo za propast, opire su u korist onoga što je život razbaštinio i osudio, [i] daje samom životu mračan i dvojben vid.
… on se na torinskom trgu Karla Alberta u siječnju 1889. napokon slama. Iz njega provaljuje ‘sva sila’ suosjećanja koju je čitavog života u sebi zatirao – prilazi i grli konja kojeg je njegov vlasnik netom išibao… Tako započinje Nietzscheovo ‘pomračenje uma’ koje će trajati sve do njegove smrti u kolovozu 1900., nakon kojega mi jedino još možemo pitati (naravno, bezazleno, i nikako drugačije!) nije li u tom odsutnom trenutku Nietzsche ipak odlučio ‘prijeći na stranu’ Raspetoga, ‘njegova Isusa’ kojeg je u svom srcu stvorio i tako lijepo opisao u Antikristu, prijeći na stranu onog ‘čistog duha’ kojeg mi želimo ovim tekstom proslaviti te se odreći ‘čiste snage’, onog, na isti način mračnoga, dvojbenog i ‘zločestog’ Dioniza…? Naravno, u odgovor nismo sigurni i nikada u to nećemo biti, jer ne znamo je li se radilo o prvom trenutku njegove ludosti ili posljednjem njegova razuma… Bez obzira na to, za nas koji za sebe stvaramo smisao, odgovor na to pitanje najmanje brine; sami ćemo ga, ako već nismo, jednoga dana dati sebi ili nastaviti živjeti u njegovoj neodoljivoj nerazrješivosti.
Sada se razotkriva da je smisao nedovršene priče s početka ovog teksta – možda i sâm smisao, smisao koji svoju nejasnu, zbrkanu simboliku nalazi u divovskim umirućim starcima, ali i to – samo možda… I dalje ne znam kako priču dovršiti! Naša potreba za smislom je objektivna potreba za nečim što inicijalno ne postoji dok ga sami (za sebe) ne stvorimo.
Travanj 2013.
Bog bez religije
Atoms for Peace: AMOK
Friedrich Nietzsche: RADOSNA ZNANOST
Posve vas razumijem. Izvana ste formalni, usiljenoga, namještenog osmijeha, niste vi, za razliku od onoga unutra. Unutra ste već onakvi kakvim sebe prepoznajete, unutra ste svoji od glave do pete. Otprilike, vi ste tipičan primjer čovjeka s bogatim unutarnjim životom. Već u Radosnoj znanosti Nietzsche na vas troši obilje riječi:
Ne zaboravimo da su dragi [vi] svi zajedno pomalo glumci i moraju to biti i da bi bez glume teško dulje izdržali…
Ali jasno je što se na koncu događa kad odrastete. Postajete dosadni, najprije sebi, a onda i drugima. Zašto? Jer ste u sebi pripustili tog moloha formalizma… Pogledajte oko sebe… Pronađite stol na kojem sjede dobro odjeveni zreli odrasli ljudi, neka im je pedeset godina. Što mislite, imaju li oni još što zanimljivo podariti svijetu od sebe, neku životnu priču koja bi vas bila u stanju ganuti, uzbuditi, barem zainteresirati. Ono što vam mogu ispričati jest da je njihova tvrtka u zadnjem tromjesečju ostvarila za 2,1% veći profit, ili da su okrenuli neke novce na dionicima. Ah da, tu je i nogomet. Ali za nogomet su u međuvremenu izgubili strast, čak je i tu njihova priča šuplja, naposljetku obično prepričavaju ono što su toga jutra pročitali u novinama…
Jeste li onda što propustili u životu? Možda ste htjeli s više žena spavati? Možda ste se htjeli napijati. Taj period, ako još niste prošli tek vam slijedi. O njemu vam na ovom mjestu ne mogu govoriti. To je križ koji svatko na svoj način mora proći. Zaljubljivat ćete se u žene koje nisu za vas, čak ćete biti u isto vrijeme u nekoliko žena zaljubljeni. Prestat ćete čitati ovaj blog, općenito, prestat ćete bilo što čitati kao i pisati. Gazimestanski vrt danas izgleda drugačije. Obasjan je svjetlima u bojama, zagušljivim zrakom, glasnom muzikom. Ali kad ste u pustinji, budite u pustinji. Niste tip koje bi seks na brzinu zadovoljio, to ćete prvo naučiti. Međutim, alkohola se nećete moći tako lako riješiti… S drogama ćete samo eksperimentirati, one vas ne trebaju zabrinjavati, a u jednom trenutku prestat ćete pušiti…
A onda ćete se jednoga dana probuditi i sve shvatiti. Kao što se vjerojatno dogodilo i Thomu Yorku. Pogledajte sliku u prilogu i kažite kako Thom York danas izgleda? Zasigurno i ponajprije, kao čovjek koji najmanje mari kako izgleda premda izgleda bolje nego ikada. Meni, recimo, izgleda kao čovjek koji u potpunosti više ne vjeruje u Boga, onoga starog Boga starih religija. Izgleda kao da je s tim jednostavno svršio, ničim ga više ne možeš zaplašiti, ničim pridobiti…
A onda mi se ukazala još jedna misao, koja premda paradoksalna, točnije pogađa: ne, on zapravo izgleda kao čovjek koji je u sebe pripustio boga, ali ne toliko onoga boga starih religija koliko boga bez religije, koji se na tom stupnju još neda uobličiti u kakvu ličnost. Možda je bolje reći da je u sebi udomio jednakost sa samim bogom, postojao on ili ne, i preuzeo sva prava koja i ovoga slijede… 🙂 Pogledajte mu lice i recite: ne izgleda li Thom Yorke bolje nego ikad u svom životu?
Ako uspijete pronaći formulu odolijevanja društvu i svim njegovim opasnostima tako ćete, eto, jednoga dana i vi izgledati…
Za kraj, jedan savjet: kada doživite jak napad ‘formalitisa’ ili ‘nemamvrementisa’, što je neizbježna bolest današnjeg društva, pustite si spot Ingenue Thoma Yorka s grupom Atoms for Peace, opustite se i… jednostavno zaplešite s njim!
Travanj 2013.
Napuci za preživljavanje (ili kako ‘između sebe i današnjice staviti kožu od bar tri vijeka’)
Friedrich Nietzsche: RADOSNA ZNANOST
Tek u ovom dobu postaje jasno što je Nietzsche mislio kad je napisao: „Tek ‘preksutrašnjica’ pripada meni!“. Nakon što ga je dvadeseto stoljeće kao ‘sutrašnjica’ njegova djelovanja preko svake mjere iskoristilo u svojim beskrajnim raspravama i pozivanjima, nastupila je napokon željena tišina. U filozofskim akademskim dvoranama po pitanju Nietzschea nastao je muk. Neki to objašnjavaju zalazom postmodernog doba koje je svojom mišlju obilježio dok su ga se drugi doslovno zasitili.
Ali ono što većina naklonjenih Nietzscheu ne primjećuje jest da je ‘preksutrašnjica’, koju je spominjao u svojim spisima, tek sada pokucala na vrata, istina, u izrazito bezočnom obliku po “slobodne duhove” koji vjerojatno ne bi mogao predočiti ni sam Nietzsche – nekoj vrsti ‘tehno-pustoši’ u kojoj je pojedincu, u nekakvom priručnom smislu, sve na raspolaganju – osim samoga smisla. Naravno, ne radi se više o tome da će se njegovo ime ponovno rastezati po zagušljivim akademskim sobama, ili da će se o njemu trubiti u medijima – ne; njegova misao u ovom dobu napokon postaje latentna, onakva kakva u svojoj najdubljoj biti jest, talisman svim, kako ih je volio nazivati, ‘slobodnim duhovima’ kojima je danas jedini zadatak – opstati. Ne možete više utjecati na društvo u kojem živite. Ako želite izvršiti imalo značajniji utjecaj morate se obratiti mainstreamu, a želite li to? Nihilizam je zastarjela priča. Probajte kritizirati ili podizati revolucije, pa ćete vidjeti što će se dogoditi. U najbolju ruku vaš angažman proglasit će skandaloznim, a dobro znate kome su potrebni skandali. Jedino što ćete uspjeti postići jest da za neko vrijeme medijskim glasilima poraste čitanost. Ljude nećete promijeniti.
Stoga, vratimo se Nietzscheu vjesniku, pošiljatelju poruke. Osvijetlimo pod drugim kutom njegove pojmove volje za moći, vječnog povratka jednakoga i nihilizma, čitajmo Radosnu znanost ili ponovno Zarathustru, čitajmo između redova i pronađimo tu intimnu poruku ‘preksutrašnjima’, a zapravo, nama – današnjima. Nietzsche se obraća pojedincu koji dolazi iz iznimno ledena i pusta budućeg vremena.
Živi ne znajući o tome što se tvome vremenu čini najvažnijim. Između sebe i današnjice stavi kožu bar od tri vijeka…
U pogledu Nietzschea oduvijek sam imao taj stav. Nikada mu nije bila namjera pisati za sve. Dočim, svaka njegova ideja, protumačena kao da je upućena čovječanstvu kao vrsti, na čudnovat način izvitoperi se i postane nešto drugo. Heidegger je u njegovu mišljenju pronašao zasebnu metafiziku, Luc Ferry kompletan program postmodernizma, a nacionalsocijalisti ideologiju za svoje zločinačke nakane. Međutim, čini se da se nitko dosada nije pozabavio mišlju da se Nietzsche oduvijek i samo obraćao pojedincu, i opet, ne svakom pojedincu…
Da li imate hrabrosti, braćo moja? Ne hrabrosti pred svjedocima, već pustinjačke i orlovske hrabrosti, koju ni bogovi ne promatraju…
Taj prekrasni apel duboko nas dira u dušu… Ne možemo rosnih očiju ne priznati sebi da i pored ovog laptopa, i superbrzog interneta, i pored stotina televizijskih kanala i smartfon mobitela, i danas osjećamo isto – da čovjekova veličina počiva isključivo na umjetničkoj razini, odnosno na prostoj činjenici koliko je u sebi umjetnik. To ukratko znači koliko smo voljni zaboraviti sebe kako bi se usredotočili na suštinu, dati joj svoj prilog i na taj način uploviti u vječnost. To nam jedino stvaranje može podariti, i eto odgovora na pitanje, kome se Nietzsche uvijek i jedino obraćao. Nama, stvarateljima, u bilo kojem smislu! Dao nam je naputke za preživljavljanje nakon smrti same umjetnosti… Nikada to ne zaboravimo i uvijek ga u tom duhu čitajmo…
Jedno je potrebno – „dati stil“ svom životu velika je i rijetka vještina. Nju primjenjuje onaj koji sve sagledava, što njegova priroda pruža u snagama i slabostima, a zatim uklapa u neki umjetnički plan… Jer jedna je nužda: da čovjek sobom postigne svoje zadovoljstvo – bilo samo ovim ili onim načinom književnosti i umjetnosti: samo tek tada čovjek može izgledati [uopće] podnošljiv…
O Duhu i njegovim Moćima 