Travanj 2016.

U jednom dahu kazati Da i Ne

Posted in FILOZOFIJA, Friedrich Nietzsche (GRLIĆ), NIETZSCHE, Volja za moć tagged , , u 3:39 pm autora/ice Magičar

DANKO GRLIĆ: Friedrich Nietzsche

nietzsche_fNikad nisam bio bliže životu… Nikad u takvom iskušenju da napustim zemlju duha… Da se, poput Arthura Rimbauda, otisnem na trgovačkom brodu put Afrike ili kao Srđan Šaper postanem direktor supervažne ili pak supernevažne kompanije, ovisno kako na to gledate… Što me je (to) zahvatilo? Neznano kako, ponovno me je nagrizla sumnja u potrebu opstanka ovakovog razmišljanja na svijetu. Možda je za nj doista došao kraj…

Prije neki dan, žena me pita: zašto već jednom (na ovaj način) ne prestanem pisati… Tko još danas tako piše? Piši, brate, ako od toga imaš neke koristi, ako nemaš, mani se ludog posla… Najgore što nam se može dogoditi – a što se izgleda većini ljudi upravo događa, je da nam to pragmatično, dijabolično, kapitalističko mišljenje postane zdravorazumsko…

Moj net prijatelj, s kojim dijelim slične duhovne sklonosti, u svom zadnjem emailu napisao mi je nešto zastrašujuće… da kad odluči staviti nešto na papir da mu dođe povraćati… Situacija je postala ozbiljna. Svi ćemo možebitno dosegnuti njegovo stanje uma. Ali zar se ipak ne bi trebali zapitati: kakav je to naš život postao, ako nas duhovna djelatnost u njemu počela tjerati na povraćanje…?

Netko može pomisliti da je to zato što se danas njome svi bave (osim toga, velika većina žele je i naplatiti!), i ne bi bio daleko od istine. Sjećam se da sam i sam nekoć pisao o ‘uzdržavanju od proizvodnje sadržaja‘… ali nekako osjećam da tu ne leži odgovor.

Kapitalizmu je u naravi crpsti sve čega se dotakne. Zahvaljujući njemu imamo linearno, a ne cikličko vrijeme. Jednoga dana, to je sasvim očito, zalihe će presušiti, majčica Zemlja u sebe će se urušiti, i mi ćemo s njenog lica nestati. U ovom trenutku, ne vidim drugi scenarij za ‘posljednji dokumentarni film’ naziva “Sudbina čovječanstva”. S takvim naukom, s kojim se paradoksalno, slaže i kršćanstvo sa svojim učenjem o Sudnjem danu, nećemo preživjeti… Jednoga dana, dakle, osvanut će taj – Sudnji dan, u kakvom god obliku, te započeti posljednji dan čovječanstva na Zemlji. Tako nam je – kako nam je. Mi smo kapitalističke životinje po svojoj krvi; drugačije – ne da ne znamo – nego i ne možemo! U vrlo skoroj budućnosti, znanosti će poći rukom otkriti postojanje tih intrinzičnih ili nanosićušnih, kapitalističkih gena u svih u upojedinačnih bića na svijetu, pa ćemo postati potpunoma sigurni da nismo pogriješili, i ostati ‘mirni’, a zapravo, divlji u svom postojanju…

I, ako je tomu tako, čemu onda još Duh? Čemu filozofija, umjetnost, religiozne predaje…? Možda jedino tomu da vrijeme propasti malo uspore… U nekim trenucima, kao što je to ovaj, ne vidim drugog rješenja. Naravno da većinu vremena provodim sanjajući o tome da će se dogoditi obrnuto, da će čovječanstvo kad-tad prihvatiti da mu i smije biti malo dosadno u tom vražjem kozmičkom uprizorenju, te da će znati ‘stati na loptu’ i prihvatiti cikličko vrijeme… “Rad je sramota” znao je izvikivati Nietzsche u onim svojim najdrskijim, a možda i najlucidnijim trenucima, koji se vjerojatno ne mogu opravdati, ali koje možda i najviše volim… Međutim, isti taj Nietzsche, čitam u njegovoj izvanrednoj biografiji Danka Grlića, duhovni princip kapitalizma – ‘volju za moć’, uzdiže na pijedestal ‘istine bića’. Volja za moć, kaže, dolazi prije same spoznaje! Kako sad to?

Ja i stvari, subjekti i objekti, djelo i djelatelj, zapravo su samo fikcije volje za moći… Tako je svaka spoznaja fenomena zasnovana na fikciji, jer već pri samom početku spoznavanja postoji volja za moći. Pojmiti, po Nietzscheu, možemo samo onaj svijet koji smo sami stvorili.

Tako volja za moći uopće nije predmet spoznaje, već je obratno… sama spoznaja predmet [je] volje za moći. Stoga je u krajnjoj liniji promašena i namjera pokušati spoznati volju za moći, jer na određenom stupnju volje za moći tek spoznajemo.

Za Nietzschea su uopće sve namjere, svi smjerovi, svi ciljevi, svaki smisao samo načini izražavanja i metamorfoze jedne volje, inherentne svem zbivanju: volje za moći.

“Imati namjere, ciljeve, smjerove, htijenje uopće – isto je što i htjeti biti jači, htjeti rasti – i htjeti uz to i sredstva za to” (Volja za moći).

Ali i kao takva:

…volja za spoznavanjem ostaje… ograničena, kao i sama volja za moći, na istinu bića a ne bitka.

Zbog toga, vjerujem, da je Danko Grlić izveo zaključak po kojemu je Nietzsche ‘volju za moć’ držao nečim prisilnim za sva upojedinačena stvorenja, nečim čemu se teško usprotiviti; s druge strane, smatrao ju je  negativitetom ‘svim kretanjima bitka samog’, odnosno nečim što neprestano mora svladavati i druge energije, pokrete i stremljenja Pra-Jednog. Katkada je i sâm Nietzsche karakterizirao volju za moći “opasnošću koja nikad ne dovodi do smirenja”. Valjda smo, zbog sveg nabrojanog, do vraga, i u tolikoj ljubavi s kapitalizmom danas! Svijet je, na svu sreću, jedno divno i komplicirano mjesto i vjerujem da ga se nikada neće moći svesti na samo jedan tako isključujući, i tako okrutan princip…

Upravo pojava još jedne ideje u Nietzscheovom mišljenju – ideje ‘vječnog vraćanja jednakog‘, možda nam to najbolje potvrđuje. ‘Vječno vraćanje istog’ stoji nasuprot ‘volji za moći’ kao umjetnički i kao duhovni princip, kako god je uzeli, ali ponajprije, ‘vječno vraćanje istog’ je ideja koju ona, ‘volja za moći’, ne može svladati. Uzaludnost svakog napora u ovom svijetu više je nego evidentna, sve će jednoga dana postati ‘prah i pepeo’, uključujući i nas same… (ipak o samom ‘vječnom vraćanju jednakog’ pisat ću nekom drugom prilikom)

Pored svega toga, ne znam kako je Danku Grliću pošlo za rukom iskopati knjigu Ludwiga Klagesa s možda prvom, ozbiljnijom, psihološkom analizom Nietzscheova lika i djela. U svakom slučaju, Klages je za nas, zbog nje, neizmjerno vrijedan. Upravo je on, među prvima, uočio dva suprotstavljena svjetonazora u Nietzscheovu mišljenju koja se ničim ne daju podvesti pod zajednički nazivnik:

[po Klagesu] u Nietzschevoj filozofiji… spojene su dvije nespojive moći: duhovna volja za moći i ono što [on] zove “nužnošću doživljavanja ritmičkih kretanja kozmičkog života”.

S jedne strane, kaže Klages, imamo ‘pozitivnu’ ‘filozofiju orgijazma”, a s druge, ‘negativnu’ “filozofiju volje za moći”. Odatle, nastavlja Grlić:

Čak i njegovo ludilo Klages objašnjava tako da je Nietzsche čvrsto stajao na dva potpuno različita stajališta, onom bezuvjetnog života i onom bezuvjetnog potvrđivanja volje, koja je neprijatelj svakom životu. A što je besmislenije, pita se Klages, “nego u jednom dahu kazati Da i Ne“.

Dvadeseto stoljeće bilo je stoljeće reda – u mišljenju. Ovo dvadeset i prvo – više nije takvo. Samo je kapitalizam, kao ideologija volje za moći svoje vrste, zadržao svoj vlastiti red u iscrpljivanju svega čega se dotakne; druga mišljenja nisu. Zato nas valjda i u tolikoj mjeri privlače iracionalnosti filozofa, znanstvenika, umjetnika; njihova protuslovlja, a nema boljeg primjera takvog mišljenja od mišljenja našeg Učitelja! Sâm Nietzsche, a mi to vrlo dobro znamo, bio je svjestan toga, što je Klagesu, kao i mnogim drugim analitičarima, promaklo. Ovaj psiholog nikada nije dospio uvida da su Nietzsche, odnosno njegovih ‘tristo pročelja’, ponekad namjerno igrali tu igru samopobijanja. Ali promislimo malo! On i njegovih ‘tristo pročelja’ prkosili su svakoj namjeri, cilju, svrsi koja bi iz njih mogla proizići, jer su upravo i jedino na taj način, mogli biti protuteža toj ubitačnoj volji (za moći) koju je tek jedan dio tih ‘pročelja’ zagovarao Da, gospodine Klages, ako se želite suprotstaviti nagonu za saznanjem (a kako nedavno razotkrismo – samo previjanijem nagonu volje za moći), kojeg možda i niste svjesni da posjedujete, trebate i vi moći biti proturječni, iracionalni, samopobijajući… kakav je bio Nietzsche u bitku svog bića (ako se može tako reći). Drugim riječima, upravo onakvi, kakvi bi se mogli suprotstaviti ideologiji današnjice, besprizornoj duhovnoj praznini u nagonu jedne tupe volje, koja se ogleda u samo jednoj svrsi, cilju i razlogu postojanja…

Pojačana do neslućenih razmjera u današnjem vremenu, ona je ta koja guši druge porive i energije u čovjeku, tjerajući ga da povraća, ako se njoj ne povinuje. To je moj odgovor na pitanje s početka ovoga teksta. Možda će mojemu net prijatelju odgovor biti prihvatljiv, a možda i ne… Dakako, nikada neću tvrditi da sam u nečemu u pravu. Iako sam postao blizak životu, očito je da duh još uvijek ‘držim’ uza se!

Ožujak 2016.

O istini (ničeancije viii.)

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Uvod u Nietzschea tagged , , u 11:07 pm autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE

friedrich-nietzsche45.

Pojedinac je istina, a društvo laž; tako je znalo zboriti moje ‘ja’ nekad, a tako zborim i ‘ja’ današnji, oslonjen na hrpu, u vlastitoj radinosti, dokučenih postfilozofskih i postznanstvenih uvida. Jedina neposredna istina kojoj mogu pristupiti je, na kraju krajeva, samo ona koju imam u svojoj glavi. Filozofi su ovome problemu dali naziv – problem ‘povlaštenog pristupa’. Sve u svemu, pristup istini uvijek se događa ‘kroz nas’, taj subjektivni filtar nemoguće je otkloniti. O nekakvoj ‘pravoj istini’, ‘istinitoj istini’, ‘istini po sebi’, čini se da više ne možemo govoriti.

Ono što je novo u našem sadanjem stavu prema filosofiji jest jedno uvjerenje koje još nijedno doba nije imalo: da mi nemamo istinu. Svi su raniji ljudi “imali istinu”: čak i skeptici.

Ali, čini se da je mi, današnji, Nietzscheu preksutrašnji – ponovno imamo! Međutim, kao da se time nismo pretjerano usrećili. Istina je danas isključivo u službi manipulacije pojedincem. U današnjem dobu ona je unovačena, postala je ‘vojnik’ volje za moć, i vjerujem da neću pogriješiti ako kažem da je danas na stvari – ‘rat istina’!

46.

Tko zna što naše istine stvara, oblikuje i mijenja. Ono što se nadaje nama, postničeancima, u nekakvoj novoj gnoseologiji, odnosi na uvid da pojedinac istinu zapravo osjeća; odatle, nešto mu se čini istinitim ako mu je proželo biće, u bilo kojem smislu. Ako svijet doživljava racionalno, istinu će ‘osjećati’ logički, ako je oslonjen na emocije, istina mu se može činiti lijepom… ili neizdrživom. Tako i mnoge ‘laži za druge’ mogu postati ‘nečije istine’, uključujući tu i one ‘neporecive’ ‘logičke laži’…

47.

Postoje religiozne i znanstvene, moralne i nemoralne, subjektivne i objektivne, korisne i beskorisne istine; postoji i ona osobita istina filozofa kojoj on stremi u svojim najskrivenijim mislima, kao i naizgled ona, neporeciva, logička istina; postoji i umjetnička istina koja može biti moćna i tajnovita, ali i ona bezazlena i nevina koja (kao da) dolazi iz usta djeteta. Ali, što ćemo s onim tzv. ‘vječnim istinama’, koje na svoj način svojataju i logika i znanost? Nije li ove istine ipak nemoguće pobiti? Jedna glasi da će sunce izići na horizontu svakog dana. Pomislimo na mogućnost da Sunce jednoga dana ipak ne izađe. Možemo li to zamisliti? Naravno! Nakon pet milijardi godina, kako predviđaju znanstvenici, naše sunce će se ugasiti i navedena istina više neće vrijediti. Tako će se jednog dana dogoditi da jedna – u ovom dobu potpunoma neupitna istina – defacto postane opovrgnuta… To znači da su i ‘vječne istine’, u načelu, perspektivične istine, kao i sve drugo. Sunce izlazi samo u ‘našem svijetu’, izvan njega ne. Sunce je samo jedna zvijezda u svemiru pored milijardu drugih.

48.

Istine se hrane znanjem, znanje informacijama, informacije podacima, a podaci našim svjetonazorima, znanstvenim paradigmama, političkim i inim interesima… Odrediti što je podatak jednim dijelom je pitanje perspektive, a drugim dijelom – jedno moralno pitanje!

49.

Uvijek su nam naše istine draže od tuđih! Pa opet, (pre)često vlastitu istinu korigiramo nekom tuđom! Zapravo, mi smo ti koji smo u svakom trenu prisiljeni vlastitu istinu korigirati, ako želimo preživjeti. Odatle smo vječno upućeni jedni na druge.

50.

Posjedovanje istine nije strašno nego dosadno, kao svako posjedovanje.

Ožujak 2016.

Kako je to ostati sâm na svijetu? (ili misao o sretnom čovječanstvu zadnja umire)

Posted in BRANKO BIDA, Dvorac, UMJETNOST - POSTMODERNA GLAZBA tagged , , , , , , u 3:40 pm autora/ice Magičar

BRANKO BIDA: Dvorac

naslovnicaNe znamo što će se dogoditi u budućnosti. Svoje razloge za život tek trebamo doživjeti. Ne možemo znati što je (bio) smisao našeg života dok ga cijelog ne iskusimo. Budućnost će (za)uvijek ostati otvorena.

Možda nikada nećemo izumrijeti. Iako to u nekim prilikama zvuči zastrašujuće, valja nam se i s tom mogućnošću pomiriti. Zapravo, svaki ‘duhovni’ vjeruje da ćemo se u nešto drugo pretvoriti, Nietzsche u ‘nadljude’, religiozan čovjek u ‘vječna bića’, filozof u moralno ‘bolja bića’, transhumanist u kiborge, posthumanist u bestjelesna bića koja će se ‘uploadati u kompjutor’… – samo nećemo ostati ljudi.

Ali kada bi, recimo, svi ljudi ipak izumrli i ja, nekim čudom, ostao sâm na svijetu, ne bih pretjerano očajavao. Možda i zato što ljudi poput Ivana Fochta (vidi prošli post!) već neko vrijeme u njemu ne žive… ljudi koji su sposobni ‘svojemu’ vremenu i prostoru dati osobni pečat – i samo svojim mislima!

Bosanskohercegovački umjetnik Damir Nikšić na nekoliko YouTube uradaka (divni novi medij za umjetnike!) lijepo je pokazao o čemu to današnji čovjek najprije razmišlja. Osvrnite se malo oko sebe. Na svakom koraku možete čuti da se vode nekakvi ‘poslovni razgovori’, ja – tebi, ti – meni, narod samo razmišlja o tome kako se obogatiti. Vrlo malo je onih koji bi još zastali i začudili se nad tom očaravajućom ljepotom jutra na prijelazu između zime i proljeća. A još manje je onih koji bi mozgali o tome koju bi kompoziciju u to doba pustili i što bi u čovjeku ona mogla pobuditi u kombinaciji s onim što, sa svoje strane, nudi ‘neutralna’ priroda…

Ovoga puta odabrao sam kompoziciju mog prijatelja Branka koji se danas više ne bavi glazbom jer boluje od depresije. Nazivu kompozicije i sâm sam ‘kumovao’ – nazvao sam je Dvorac, kazavši da mi se čini da je izvode “anđeli kosih očiju u dvorcu ni na nebu ni na zemlji” ni sam ne znajući što sam pod tim mislio (kakve veze mogu imati ‘anđeli Kinezi’ sa starom bosanskom predajom…? 🙂

Ali prema nekom mom shvaćanju i osjećaju, u nesvjesno stvorenoj, tripartitnoj formi, Dvorac može stajati uz bok Bachovim božanskim koncertima, dakako, iz neke svoje vlastite ‘niše’ ambijentalne glazbe, potvrđujući i tezu The Voice showa koji možemo gledati na Hrvatskoj televiziji – da je talent češći nego što se misli! Moj prijatelj Branko stvarao je kompozicije, kako je to sam jednom prilikom priznao, kao da ga neka nevidljiva ruka vodi u tome. Često iste nije znao ponoviti. Na sreću, ‘sva očitovanja božanske ruke’ kroz njega ostala su sačuvana; snimljena su u njegovom privatnom kućnom studiju… Te davne 1996, slušajući Brankovu kompoziciju napisao sam i istoimenu priču koja počinje ovim riječima:

U beskrajnoj stepi visokih trava, u zemlji vječitog podnevnog sunca, stvorih u glavi viziju prekrasna dvorca vitkih kula i bijelih zidina, opasanih zelenkastim prstenom jezera. U hladu života, u mojoj mašti, nastade mjesto u koje sam počeo povlačit svoj duh, bježeći pred morom stvarnosti, kojoj ionako željah oduvijek umaći.

potpuno nesvjestan da će me to jednoga dana stići u životu. U priči, između ostalog, stoji i ova rečenica: “Negdje s kula dopirao je jedva čujni zvuk klavira koji su ugađali nadahnuti anđeli kosih očiju.” koja tako izravno spominje djelo koje me je inspiriralo da je napišem. Pa, evo prilike: na ovom >> LINKU možete provjeriti je li se čitanje priče savršeno uklapa sa slušanjem istoimene kompozicije koja joj je bila povod (pogotovo njenog ‘2. stavka’ koji kreće od 02:56)…. a ja se nastavljam dalje pitati što bih radio kad bih ostao sâm na svijetu…

Kad bih ostao sâm na svijetu, možda bi priroda ‘odreagirala’ i istog trena pokrenula nezadrživi evolucijsko-mutacijski proces u mom biću koji bi me u kratko vrijeme pretvorio u androgina, dvospolnu životinju koja bi bila u stanju sama sebe reproducirati, jer… ‘takav je život’, surov i bezobziran, u jednoj nama potpuno nezamislivoj mjeri zainteresiran za svoj opstanak. Nedugo zatim, iz mene bi ponovno potekao ‘otrov čovječanstva’, ali da se razumijemo, ne više mojom voljom… preko/iz mene ponovno bi se razmnožile sve te Bordžije, Cezari i Aleksandri, a sve životinje, koje su sa mnom preživjele, teško bi uzdahnule… Ali što se može, ‘takav je život’, kazao je i Zoran Radmilović u ‘Maratoncima’.

Sve ovo naklapanje oko toga što bi se dogodilo da ostanem(o) sami na svijetu, zapravo, povezano je uz samo jednu želju: da vašim životom ne upravlja taština, već vaše prirodne sklonosti; da se ne osjećate posebnim, nego običnim; ali ne običnim u smislu da ste ‘prosječni pojedinac’ društva u pozadini, nego da ste obični u povlađivanju svojim prirodnim sklonostima. Jer, kad se zapitamo što bismo stvarno radili kad bismo ostali sami na svijetu, mislimo: što bismo radili izvan svake ‘pozornice’ na kojoj vam drugi plješću ili zvižde. Ako biste i tada još uvijek stvarali, onda ste definitivno oni kojima je, Nietzscheovim riječima iz Zarathustre, “…bilo dopušteno da se izvuku ispod jarma”.

A kad kažem da bi se u tom slučaju u cijelu priču upetljale vaše prirodne sklonosti mislim na to da biste napokon činili ono što uistinu želite činiti. Zapravo, po pitanju nekakvog činjenja više ne biste bili zainteresirani da u njemu uspijete… Uspjeh je ono što je isključivo vezano uz odnose s drugim ljudima. Bili biste zainteresirani da nešto činite zbog samog tog činjenja.

Svako činjenje je, u svojoj osnovi – poput seksa. Volite čitati i to ćete činiti; volite pisati i to ćete činiti, volite voditi ljubav i to ćete činiti – bez obzira na sve. Frustrirane duše nastaju u onom trenutku kad o činjenju započnu misliti; počnete misliti o tome kako ćete jednog dana početi čitati, drugog početi pisati, a trećeg voditi ljubav… I to je taj sigurni put u psihozu, a potom i depresiju…koji sam, uostalom, i sâm iskusio… a vjerojatno i Branko…

Zanimljivo, već sad možete isprobati tu duhovnu vježbu: kako je to ostati sâm na svijetu. Obratite pažnju isključivo na ono što činite u vlastitoj svakodnevici, a ne na ono što mislite (da ćete jednog dana činiti), i otvorit će vam se uvid u vaše sklonosti. Nije to nikakva nova istina. Mnogi su je Magičari prije mene izrekli na svoj način… Važno je da djeluje, ‘radi’, kako god to hoćete nazvati…

Poanta cijele priče je sljedeća: na vrijeme svucite taštinu, dragi moji devetnaestogodišnjaci i oni ‘vječiti devetnaestogodišnjaci’ poput mene; onima kojima to pođe za rukom ubrzo će ključevi razumijevanja puno toga biti u rukama… ili glavama, kako se već kaže… Nekima će poći za rukom početi razmišljati o stvarno bitnim stvarima, a ne više samo o sebi… recimo, o tome kako stvarno pomoći čovječanstvu u ovim, iznimno teškim trenucima, jer, što reći, ipak nam je drago… to bedasto čovječanstvo, sa svim tim bad gays… Možda privatno ‘sebi u bradu’ ne bi ni trepnuli kada bi zaista nestalo s lica zemlje, i možda bismo ostatak života zaista proveli ganjajući dolazak proljeća po planeti i slušajući Bachove božanske koncerte, pa opet, nikada u nama ne bi mogli ugasiti onu nadu da će jednoga dana na svijetu živjeti doista sretno čovječanstvo… da ćemo, poput Finaca, svi biti načitani, obrazovani i kulturni, i da nećemo imati svoju ‘drugu stranu’ poput Norvežana… haha, naravno, isprika Hamsunu i Knaussgardu…  Nije zgorega na kraju ovoga neuobičajeno sladunjavog posta za ‘Pustopoljinu’, ispričati se i za tu sladunjavost, ali nekada su nam ovakvi terapijski tekstovi potrebni…

Kolovoz 2015.

O Duhu i Egu II. (ničeancije vii.)

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Uvod u Nietzschea tagged , , u 11:33 pm autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE

Nietzsche_1862b39.

Smisao Ega/Jastva; pripuštati Duh u- i očitovati ga iz- sebe; ništa drugo.

40.

Zašto smo “upojedinačeni”? Zato da bismo različite mogućnosti kroz sebe uprizorili i u Duhu očitovali. Mi “upojedinačeni”, mi smo sâm krvotok Duha. Kroz nas Duh živi.

41.

Ako smatraš da si važniji od zbilje koja te okružuje – egoističan si tip; ako držiš da je ona, zbilja, ono izvan tebe, važnije od tebe samog – religiozan si tip; ali ako smatraš da ste jednako važni (ili nevažni), i zbilja i ti – neki svoj si tip, čije nam iskustvo tek valja čuti…

Istu misao možemo izraziti i na sljedeći način:

Ako radije živiš zarad sebe nego zarad stvari duha (odnosno, narodski rečeno – zarad Boga) – egoistični si tip (ljudi). Ako radije živiš zarad Boga (stvari duha), a ne zarad sebe – religiozni si tip. Ali ako radije živiš (ili ne živiš) (n)i zarad sebe (n)i zarad Boga (stvari duha) – ti si neki svoj tip, vječno na granici dva svijeta, čije nam iskustvo tek valja čuti…

42.

Jastveni osjećaj preobličiti! Osobnu sklonost oslabiti! Oko naviknuti na zbiljnost stvari! Od osoba kolikogod je moguće zasad abstrahirati! Kakve to učinke mora imati! Nastojati ovladati stvarima i tako zadovoljiti svoje htijenje posjedovanja! Ne htjeti posjedovati ljude! – No ne znači li to takodjer individue slabiti? To znači stvoriti nešto novo: ne ego i ne tu i ne omnes! […] Pustiti da nas posjeduju stvari  (ne osobe) i to što je moguće objam pravih stvari! Pričekati što će odatle izrasti: mi smo za stvari oranica! Iz nas treba da izrastu slike tubitka: i mi trebamo tako biti kako nas ta plodnost sili da budemo: naše sklonosti, nesklonosti su ona oranica koja ima takove plodove donijeti. Slike tubitka su ono Najvažnije što dosad bijaše – one vladaju čovječanstvom.

43.

Nebriga za stvari i ljude oko sebe; samo briga za očitovanje Duha kroz tebe i svijet će već postati bolje mjesto za život. To je tvoj put.

Srpanj 2015.

O Vječnom Povratku Jednakog (ničeancije v.)

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Uvod u Nietzschea tagged , , , u 10:04 am autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE

26.

Nejednakost zamjećujemo svuda oko sebe. Pa opet, naš znanstveni pogled svugdje pokušava naći pravilnosti (previjanija riječ za jednakost) za potrebe predviđanja budućih događaja. Što smo postigli nekakvom formulom, ako ne uspostavili određenu vrstu jednakosti između prošlih i budućih događaja. Pod određenim okolnostima, reći će znanstvenik i matematičar, oni su jednaki; to nam, dakle, hoće natuknuti znanost i njena perjanica – matematika – koja barata apstraktnim simbolima, tim osobitim mehanizmima za uspostavljanje jednakosti. I začudo, time se razotkrilo da priroda teži ponavljanju… Sva matematika i sva znanost funkcioniraju na osnovi te jednostavne zamjedbe… Nejednaka priroda po sebi teži ponavljanju, te ono nejednako ostaje uvijek na isti način nejednako. To znači da se odnos između dvije nejednakosti neće promijeniti. I eto nam, konačno, te “pravilnosti” ili jednakosti, kako god, zbog koje su matematika, i općenito znanost, mogući. Jednakost je sadržana, ne u stvarima, nego u odnosima…

27.

Čuvajmo se vjerovanja da [univerzum] ima [tendenciju] dosegnuti izvidne forme, da ona hoće biti ljepšom, savršenijom, kompliciranijom! Sve je to [antropomorfizam]! … […] …

Svo se bivanje giba u ponavljanju jednog [određenog] broja savršeno jednakih stanja.

Sve se je vratilo: Sirius i pauk i tvoje misli u ovom času i ova tvoja misao da se sve vraća.

Nietzscheovoj misli Vječnog Povratka Jednakog, mistična prizvuka i konotacija, i zapravo nikada nikome u potpunosti jasnoj, suprotstavio sam misao, doličnu po snazi i u skladu s današnjim stupnjem razvoja znanosti – misao o izviranju Prostora i Vremena iz nas samih! Ne sramim se proturječit Učitelju, jer je moja ideja nešto što bi možda i on domislio u nekom svom osobitom raspoloženju, i kad bi živio u ovom vremenu. Što nam je drugo činiti doli nekom svojom nadahnutom misli (idejom) čovječanstvu prirediti pozornicu za njegovo što dulje trajanje u vremenu…

28.

S mišlju o Vječnom Povratku Jednakog Nietzsche je otkrio kako se ipak ne slaže s onima koji na svijet gledaju kao na ‘vječito novi’, bivajući; poput Efežanina Heraklita:

Kad bi svijet bio vječito novi bivajući, bio bi on time postavljen kao nešto u sebi Čudesno i Slobodno – Sebestvaralački-Božansko. Vječito bivanje-novim pretpostavlja: da sila samu sebe samovoljno povećava, da ona ne samo da ima namjeru nego i sredstva da sebe samu sačuva od ponavljanja, od toga da dospije natrag u neku staru formu, – … ili nesposobnost da dospije u jednako stanje: to bi značilo da količina sile nije nešto čvrsto a isto tako [osobine] sile. Nešto ne-čvrsto sile, nešto undulatorno nama je posve nezamislivo.

piše on nadahnuto kao da nikada nije izrekao nijednu lijepu riječ za umjetnost predsokratovskog filozofa kojemu se toliko divio.

29.

Još je Heidegger upozorio da se na ključne sastavnice Nietzscheove misli može gledati kao na njegovu ‘metaphyziku‘. Volja za moć, vječni povratak jednakog, nadčovjek itd. spadaju u Nietzscheovu metaphyziku, a ne u stvarnost, kako je to možda želio njihov tvorac. Svim tim pojmovima, po Heideggeru, dodijeljen je rok trajanja, u okviru jednog ili više doba, nakon kojih njihova moć slabi da bi se na kraju još samo držale idejama koje više ne mogu motivirati i uzdignuti čovječanstvo.

30.

Manje je poznato da misao o Vječnom Povratku Jednakog počiva na jednom, inherentno znanstvenom uvidu koji tvrdi da ukupna energija svemira ostaje jednaka i da se ni pod kojim okolnostima ne može povećavati ili smanjivati.

Nekada se mislilo da beskonačnoj djelatnosti u vremenu pripada jedna beskonačna sila, koja nikakvom potrošnjom ne biva iscrpljena. Sad se silu misli vazda jednakom, i ona više ne potrebuje biti beskonačno velika. Ona je vječito djelatna, no ona više ne može stvoriti beskonačno mnogo slučajeva, ona se mora ponavljati: to je moj zaključak.

31.

A danas se za tu ‘jednaku silu’ – a očito je riječ o energiji – u nekim znanstvenim krugovima sumnja da ‘istječe’ na sve strane! Naime, neke istraživače uzbunio je navodni gubitak energije fotona koji nam dolaze iz udaljenih galaksija. O čemu se radi? Svi fotoni koji nam dolaze iz udaljenih galaksija, bez izuzetka, imaju tzv. ‘crveni pomak’, odnosno  valnu duljinu koja se nalazi u ‘crvenom dijelu’ spektra elektromagnetskog zračenja. Znanstvenici ih nazivaju redshifted fotonima. Međutim, valja razlikovati redshifts Dopplerovog efekta od kozmologijskog redshiftsa! Podsjetimo, Dopplerov efekt nastaje u relativnom gibanju tijela. Tako nam tijelo koje prema nama odašilje crvenu svjetlost (a može to biti upravo zvijezda iz udaljene galaksije) govori da se to tijelo udaljava od nas. To ujedno znači i da je relativna brzina udaljene galaksije veća od brzine naše galaksije, pa se na tome temelji zaključak da se svemir širi. Međutim, značenje kozmologijskog redshiftsa vezano je uz samo istezanje prostora. Zamislimo, da su udaljena i naša galaksija nečim fizički povezane. U ovom slučaju nema relativnog gibanja, međutim, standardni izračuni i dalje pokazuju crveni pomak svjetlosti fotona iz udaljenih galaksija! Ne znači li to da fotoni ipak vremenom gube svoju energiju? Kad bi tomu doista bilo tako, Prvi zakon termodinamike ‘pao’ bi na ‘bojnom polju’: količinu energije svemira više se ne bi mogla uzeti kao konstantna.

Osim toga, prema klasičnoj teoriji relativnosti, gibanje materije u univerzumu oblikuje geometriju prostorvremena. Prema nekim izračunima, postoji mogućnost da bi ovo gibanje vremenom dovelo do narušavanja vremenske simetrije, pojave koja se ogleda u tome da eksperiment ponovljen pod istim uvjetima uvijek daje isti rezultat. Ako bi vremenska simetrija bila narušena nijedan eksperiment ponovljen pod istim uvjetima ne bi davao isti rezultat. A izračuni su pokazali da bi u slučaju narušavanja vremenske simetrije naš univerzum također gubio energiju…

I nakon ovoga kratkog ‘znanstvikovanja’, nismo li ponovno pozvani propitati tu Nietzscheovu misao, “misao svih misli”, koju je on u jednom trenutku prozvao “najznanstvenijom od svih mogućih hipoteza”? Neprolazna misao je iluzija, tvrdio je još Oswald Spengler. Možda je, stoga, i ova misao u kojoj se govori o tome da se “…Sirius i pauk i tvoje misli u ovom času i ova tvoja misao [vraćaju]…” samo prolazna misao, kao i sve druge…

32.

Međutim, ne budimo naivni! Istinska snaga ideje Vječnog Povratka Jednakog i nije sadržana u znanstvenom dokazu i objašnjenju materijalnog/fizičkog bivanja svemira. Ona se nalazi u mogućnosti podnošenja života bez smisla. Ili kao što bi to sâm Nietzsche kazao u neobičnu, a na momente luckastu, prijevodu njegovih pabiraka iz pera Šime Vranića, “bezvidni pokušaj” da se jedna misao izdigne iznad ljudskog poimanja stvarnosti… Dakle, što ako se sve ponavlja? Tu strahotnu istinu valja izdržati ali ono što Nietzschea razlikuje i u našim očima izdiže iznad drugih mislioca jest činjenica da je on u toj mogućnosti sveopćeg bivanja pronašao opoj.

Svibanj 2015.

O Duhu i Egu (ničeancije i.)

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Uvod u Nietzschea tagged , , , u 10:17 am autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE

uvod_u_nietzschea1.

Ono najbolje u svakomu piscu uvijek dolazi iz nesvjesnog djela njegova bića. Njemu samomu nikada ne treba zahvaljivati za veliko djelo koje je kroz nj došlo na svijet. On je taj koji bi trebao biti zahvalan. Zato porušimo spomenike i glasno povičimo: umjetnost je dar!

2.

Što je filozofija – a s njome i znanost – doli pokušaj da se preko spoznaje odnosno saznanja čovjek poveže i nekako dospije do Cjeline svijeta/Jednog, čega god. Međutim kako spoznaja, kao i (sa)znanje u cjelini, uvijek počivaju na nekom jeziku, bilo u onom uobičajenom ili matematičkom, logičkom i sl. smislu – to se čini nemogućom misijom. Na tu, mnogima gorku, činjenicu uvijek će nas podsjećati ono, bez premca satirično, ’42’ iz romana Douglasa Adamsa Vodič kroz galaksiju za autostopere – odgovor super-kompjutora na pitanje o smislu života koji je obznanilo čovječanstvu nakon svog dugogodišnjeg ‘mozganja’. S druge strane, istim stvarima religija i umjetnost prilaze na puno lakši, i da budemo ironični, učinkovitiji način – kroz osjećaj…

3.

U filozofiji i znanosti Ego/Jastvo, “upojedinačenje” čovjeka stupa pred Cjelinu svijeta/Jedno. U religiji i umjetnosti Cjelina/Jedno ispunjava čovjeka odnosno njegov Ego/Jastvo.

4.

Toliko sam se udaljio od ljudi da ih sada već mogu objektivno proučavati. Tolika je moja daljina!“ Tako tvrdi čovjek kojega je cijeloga ispunio Duh, a Ego/Jastvo stoji okačeno iznad kreveta ili stola na kojem sniva.

5.

Dva su smisla života: jedan prema Egu/Jastvu, drugi prema Duhu i ono što se u ljudskoj historiji neprestano događa(lo) odnosi se na njihovo zamjenjivanje i ispreplitanje. Tako je kršćanstvu, možda i nehotice, pošlo za rukom stvoriti jednu istinski zadivljujuću zamisao pripuštanja Duha u Tijelo, a s druge, iznenađujuće priprostu ideju vječnog života u ‘Carstvu Nebeskom’ nakon smrti, kojom se, valjda, naše tašto Jastvo nagrađuje jer je za ovozemaljskog života slavilo, ovime ne manje taštog, kršćanskog Boga…

6.

O Egu i Duhu pisao je i Nietzsche na svoj način. Evo jedne njegove misli koju sam prozvao ‘najutješnijom’ i na koju se podsjećam samo u rijetkim prilikama, ostavljajući je, valjda, samo za ‘crne dane’, a koju je i sâm Nietzsche prozvao ‘glavnom’:

Glavna misao! Ne obmanjuje nas, individue [Ega, u našem čitanju], priroda i ne nastoji oko svojih svrha varajući nas: nego individue [uređuju] sav svoj tubitak prema [individualnoj], to znači pogrešnoj mjeri… A zapravo nema [individualnih] istina, nego sve same [individualne] zablude – individiuum sâm je jedna zabluda.

Mi smo pupoljci na jednom stablu, – što mi znamo o tom što u interesu stabla može iz nas biti! Ali mi imamo jednu svijest kao da bismo mi htjeli i trebali sve biti, jedna maštarija o ‘Ja’ i svem tom ‘Ne-Ja’. Prestanimo ćutjeti se kao takav fantastički ego! Postepeno naučimo da odbacimo tobožnji individuum! Otkrijemo zablude ega! Uvidimo da je egoizam zabluda! I nemojmo za suprotak smatrati altruizam! To bi bila ljubav prema inim tobožnjim individuama. Ne! Van nad ‘mene’ i ‘tebe’! Osjećajmo kosmički!

Veljača 2015.

Nedokučivo ‘lice’ Drugog: život u Egolandu (IV. završni dio)

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE tagged , , u 3:03 pm autora/ice Magičar

Čitav problem (našeg) današnjeg osjećaja stvarnosti može se objasniti činjenicom da živimo u Egolandu. Nakon propasti ‘stvari duha’ (o kojoj smo sve saznali preko Derride, Lévinasa, Baudrillarda, Loytarda i sličnih), čovjeku je preostao još samo njegov Ego. Zbog toga, kao nikad prije dosad, barem se to odnosi na ljude koji su uvijek držali do ‘stvari duha’, razmišljamo o pozicioniranju na društvenoj ljestvici; jesmo li možda smješteni prenisko i možemo li se uspeti više… Brbljanje, naklapanje, uvijeno pričanje, reprezentiranje, trač, mobing itd., kao sredstva kojima se ostvaruje to uspinjanje (ili pad), vladaju našim javnim prostorom. Besprimjerna retorika zarazila je čak i znanost, dok se vlastiti stavovi započinju nametati čak i u privatnim razgovorima (kako se jednom prilikom izrazila jedna moja ‘mrežna’ prijateljica). U Egolandu sve je podređeno perspektivi, zapravo, osobitoj vjeri u JA. Jedino što je nakon propasti metafizike izvjesno jesam ja sâm… i Drugi kao ja. Svijet pada u drugi plan, a s njim i Duh…

Odatle, važno je lijepo pričati, a pogotovo izgledati. Stvari lijepo predstavljati, premda to nisu, sine qua non je svakog društva Egolanda. Sâm sadržaj o čemu se priča, što se sluša, što se gleda – nije važan. Dobro došli u Egoland, zemlju ogoljenih Ega, u kojoj, nakon propasti ideja – same ‘Ivanove Riječi’ (da ne kažemo Boga), još samo Ego čovjeka opstaje. Ali možda oduvijek živimo u takvoj zemlji, a da toga nismo svjesni? Na jednom drugom mjestu, ukazao sam da su ‘stvari duha’ stvari koje su vjerojatno oduvijek zanimale manje od jedan posto čovječanstva… Pa ipak, ako je i to bio slučaj, ipak su još nekako stizale utjecati na čovječanstvo u cjelini. I običan čovjek zna tko je Mona Lisa, i morao je čuti za teoriju relativnosti… S medijskom ekspanzijom, samo je u prvi plan iznjedrila mogućnost da možemo saznati što je i kako živi običan čovjek… E pa sad znate! Oduvijek je više držao do svog Ega, a ne Duha!

Ovaj zaključak i nije vas mnogo iznenadio. Oduvijek ste ga znali. On je općepoznata činjenica. Pa ipak, imali ste neku vjeru da se on ne tiče ‘stvari duha’… E, u tome ste se prevarili. Odumiranje duha u čovjeku usko je povezano uz ekspanziju vrijednosti običnog čovjeka u javnom prostoru, a koja se u najvećoj mjeri događa putem medija.

Velika većina ljudi koja živi na ovom planetu, uglavnom je okrenuta preživljavanju i vlastitim zadovoljstvima, a Duh uzimaju kao zabavu. Kad pogledaju dobar film ili pročitaju dobru knjigu, to je opet samo film/knjiga, stvarni život je nešto drugo. Ne treba se zavaravati sa stvarima Duha, reći će nam ovi trezveni, odrasli i zreli ljudi te započeti gledanje sapunice ili nogometne utakmice koja upravo počinje na telki. Iako stignu uočiti nepravdu u društvu, smatraju da se tu ništa ne može učiniti. Najvjerojatnije su u pravu. Isto tako, spremni su u svakoj prilici počiniti malu, sitnu zločestoću prema drugome pravdajući to time da su to isto i njima činili. Jednom kad dospijete u ovo stanje duha teško ćete se iz njega iskobeljati. U ovom trenutku, velika većina vas koji čitate ovaj tekst, zasigurno nemate to stanje duha, ali oprez nije naodmet!

I svakako imajte na umu da zbog toga niste ništa bolji od drugih, od svojih roditelja, prijatelja, Moćnika svijeta… Ono po čemu ste posebni, drugačiji od drugih (a to mi napokon sviće) odnosi se na vaš pristanak da, za razliku od drugih, budete, više ili manje, uronjeni u ‘rijeku duha’ ovoga svijeta, jedne mogućnosti pored drugih koja, prema svjedočanstvu autora ovih redaka, ipak predstavlja najvišu mogućnost života, u bilo kojem smislu. Dakle, ne radi se o nekakvom elitizmu; svi mogu, ako hoće, ugaziti u tu rijeku, ali samo rijetki to čine. I to je u redu, privlačniji im je život po Egu nego po Duhu i točka. Ipak, na ovom mjestu razaznaje se da postoje najmanje dva smisla života, a ne jedan: jedan je po Egu, drugi po Duhu. Pa iako govorimo da je sreća poželjan smisao života i za jedan Duh i za jedan Ego, sreća Duha ne može biti sreća Ega.

I to je ta ‘nemoguća’ misao koja se nekima može činiti porazna za nas, ljude Duha: čovjeku je dovoljan samo njegov Ego da u životu zasnuje smisao. Ovo doba na svom primjeru to najbolje potvrđuje. Čovjek može živjeti udovoljavajući samo svom Egu i ostvarit će zadovoljstvo svojim, u pravilu, duhovno ispraznim životom. Naravno, za udovoljavanje svom Egu on mora biti spreman na borbu s drugim ljudima i njihovim Egom. Na ovom mjestu lijepo se uklapa Nietzscheova misao da ‘život živi samo na račun drugog života’, koja u našoj interpretaciji sada glasi da Ego živi na račun drugog Ega. S druge strane, Duh ne može živjeti na račun drugog Duha. Mislim da tu distinkciju i jedan Nietzsche nije do kraja u sebi razlučio; štoviše, često je miješao duh i život, kao što sam to, uostalom, i ja to činio čitavo vrijeme… (sjetite se, primjerice, teksta u kojem sam pisao o tome kako želite utjecati na stvari izvan sebe, a koji mi se danas čini jalovim pokušajem pomirenja Duha i Ega).

‘Imanje viška duha’ ne povlači nužno sa sobom uspjeh. Uspjeh je stvar ‘imanja Ega’ i to također morate razlučiti. Odatle, pogrešno bi bilo izvoditi bilo kakav kriterij uspješnosti, ili nekakav omjer Duha i Ega kojemu bi valjalo stremiti. Nema ga! Na posljednjoj ravni prosvjetiteljstva, ako se ona uopće još tako može nazivati, zasićenoj Duhom, nema nikakvog etičkog načela, pojmovi Napretka, Dobra, Ljepote, Istine raspadaju se pred nama kao kule od karata. Ako mislite da ga ima, onda ste vjernici koji vjerujete Bogu onkraj ove stvarnosti, zapravo simbolu u vama uz koji vežete stvaran Duh. Ja o takvom Bogu ne mogu ništa reći, ili ipak mogu… poput Wittgensteina u Tractatusu Logico-Philosophicusu:

O čemu se ne može govoriti, ο tome se mora šutjeti.

Zaključak cijele ove pisanije, igre uma, nazovite to kako god hoćete, jest da ne možemo biti samo Duh, kao što ne možemo biti ni samo Ego. Stvoreni smo uvijek u nekom omjeru. Sve je, na zagonetan način, istodobno i Duh i Ego, u nekom omjeru! I to je ta misao koja me posljednjih dana proganja…

Nakon što sam dovršio tekst, utrčao sam u Prostoriju s Kolom, sav zadihan. Neobično svjetlo, napola narančasto, napola zeleno, probijalo je kroz pore Kola pržeći namještaj po Prostoriji. Osobit zalazak ‘umnog sunca’ događao se ‘iza leđa’ ove duhovne mrcine. Tetka je nemoćno ležala u svom krevetu ispred ugašenog televizora s uzdignutom rukom usmjerenom prema Kolu. Zamijetio sam da je u međuvremenu strašno ostarjela. Baš poput Davea Bowmana u završnoj sceni filma Odiseja u svemiru 2001. držala je svoju staračku ruku u zraku u pravcu Kola Duha Svijeta koje se luđački okretalo… Što se događalo? Cijelog me oblio znoj. Počeo sam prilaziti Kolu u trenutku kad je započelo usporavati… Nekakva čudna glazba dopirala je iz njegove dubine. Nisam bio siguran o kojoj kompoziciji je bila riječ… Kad se napokon zaustavilo, imao sam što i vidjeti! Dotada, za mene, nerazumljivi simboli ispisani po podiocima Kola sada su mi postali razumljivi! Napokon sam mogao iščitati tajnu Kola Duha Svijeta moje Prostorije s Kolom!

Poput satne simbolike, na isti način, po Kolu su se rasporedili i meni sada razumljivi simboli/znakovi Kola Duha svijeta. Riječ je bila o svojevrsnoj skali omjera zastupljenosti Duha i Ega u čovjeku koja se izražavala u postocima. Na lijevoj strani Kola uzdizali su se postoci ‘imanja Duha’, na desnoj ‘imanja Ega’. Šest sati na običnom satu, na Kolu Duha Svijeta značilo je 0 % Duha i 0 % Ega – neobičan znamen Ništavila. U isto vrijeme ista kazaljka (za koju se zato može reći da je, s obzirom na svoju funkciju, podsjećala na kazaljku kompasa, a ne sata) pokazivala je i ‘na 12 sati’ odnosno stopostotni Duh i stopostotni Ego – vjerojatno znamen nedostižnog Boga.

Shvatio sam: kad bi se kazaljka pomakla u lijevu ili desnu stranu, dobio bi se točan omjer Duha/Ega u pojedincu ili Dobu koje bi Kolo u tom trenutku ‘uzelo za zub’. Pa tako, s pomakom kazaljke na lijevu stranu omjer bi iznosio 10/90 – 10 % Duha i 90 % Ega, a na desnu stranu, obrnuto: 90/10 ili 90 % Duha i 10 % Ega. Jasno da je položaj kazaljke na ‘satnih 9 ili 3 sata’ značio omjer 50/50 ili 50 % Duha i 50 % Ega. Čudo se događalo jedino u ‘satnih 6 i 12 sati’. Ako je u ‘6 sati’ omjer bio 0/0, što je značilo 0 % Duha i 0 % Ega – kako je u ’12 sati’, ‘u podne’ (a možda je to ono slavno Nietzscheovo podne?) ili ‘u ponoć’ mogao značiti i 100 % Duha i 100 % Ega? Kako su Bog i Ništavilo mogli biti označeni jednakim položajem kazaljke? Kako su mogli biti jedno te isto?! Premda je neke svoje tajne otkrilo, očigledno, Kolo Duha Svijeta zadalo je i nove…

I sada sam stao u očekivanju da mi pokaže moju istinu, moj omjer imanja Duha/Ega u biću. Započelo se okretati, u prvom trenutku sporo, a onda sve brže i brže. Ponovno mi cijelo tijelo obli znoj… Nekoliko trenutaka kasnije, kazaljka se zaustavila i kodirana suština mog bića, mog omjera Duha/Ega, blenu na mene…

U duhu ovog vremena posvećenom oglašavanju, za kraj ovog posta, samo ću dopisati: informaciju o tome o kojem omjeru se točno radi, pronaći ćete na novoj stranici bloga: Koji omjer Duha/Ega nosite u sebi? 🙂

Siječanj 2015.

Nedokučivo ‘lice’ Drugog: igra preslikavanja (I. dio)

Posted in DERRIDA, FILOZOFIJA, Pisanje i razlika tagged , , u 1:35 pm autora/ice Magičar

Jacques Derrida: PISANJE I RAZLIKA

Emmanuel LevinasOduvijek sam smatrao da postoji samo jedna anagogična suprotnost: JA – SVIJET na kojoj sam temeljio izvođenje svih stvari ili ‘sestara duha’ – Religije, Umjetnosti, Filozofije i Znanosti – no danas mi je postalo jasno da se ta suštinska suprotnost može shvatiti i kao trojstvo: JA – SVIJET – DRUGI (ISTI KAO JA), nakon čega me zahvatio neobičan osjećaj da je kršćanstvo, možda i pukim slučajem, u nečemu u pravu.

Drugi/Drugo. Što je to? Neprijatelj? Puka Nepoznanica? Jedina Izvjesnost pokraj mene…? Sve ono što nisam ja sâm…? A što sam ja sâm? Što me čini, što pripada meni? Moja ruka… je li to Drugo ili je to samo neosviješteni dio mene samog?

Pitanjem Drugog na svoj se način bavio i francuski filozof Emmanuel Lévinas čiju kritiku fenomenologije razmatra i Jacques Derrida u eseju „Metafizika i nasilje“ u svojoj knjizi Pisanje i razlika. Na svega dvije stranice teksta smjestila se Lévinasova „nemisliva istina živog iskustva“ zboreći lucidnije i dublje od većine knjiga filozofije koje sam dosada imao prilike pročitati, o nečemu, zapravo, sasvim jednostavnom – našem iskustvu Drugog (Derrida ga nekada piše malim, nekada velikim slovom; ja ga želim naglasiti i zato ga pišem velikim slovom).

U dosadašnjoj ‘teoriji i praksi’ – filozofi bi rekli – ‘ontičkog iskustva’ i ‘ontološkog odnošenja’, Drugo se javlja ili kao protivnik, neprijatelj, odnosno netko s kim se valja boriti za mjesto pod suncem ili kao netko s kim možemo podijeliti muku bivanja u zajedničkom podnošenju životnih nedaća. „Svijet svjetlosti i jedinstva“ (Derrida) odnosno „filozofija svijeta svjetlosti, bezvremena svijeta“ (Lévinas) glavni su sponzori ljudske solidarnosti koja će ideal društvenog tražiti u stapanju njegovih subjekata u kolektivnu predstavu zajedničkog ideala:

Zajednica [je ta]… koja kaže „mi“, koja, okrenuta prema umnome suncu, prema istini, osjeća drugog pokraj sebe, a ne pred sobom.

Međutim, i Lévinas i Derrida, žele nas upozoriti da ova dva odnosa s Drugim nisu izvorna. Ona su uzrokovana uplivom našega ‘umnog sunca’, ali koje je na pozornicu života stupilo tek naknadno. Pravo stanje stvari je da smo na početku i oduvijek suočeni s nedokučivim ‘licem’ Drugog o kojem zapravo ništa ne znamo. Drugo nije ni pokraj, niti stoji nasuprot nas, ono je jednostavno pred nama. U našem odnosu s Drugim, ako uopće o nečemu takvome možemo govoriti, uvijek su na djelu „apsolutna blizina i apsolutna udaljenost“. Taj ‘nepojmljeni eros u zapadnome mišljenju’ kako kaže Derrida, polazna je misao za Lévinasa i njegovu filozofiju.

Bez posrednika i bez sjedinjavanja, ni posrednost, ni neposrednost, takva je istina našeg odnosa s drugim, istina prema kojoj je tradicionalni logos zauvijek negostoljubiv. Nemisliva istina živog iskustva…

Dosadašnja metafizika, koja velikim dijelom uključuje i fenomenologiju i ontologiju, umnogome se oslanjala na prirodnu istinoljubivost ‘umnog sunca’ koje, po njima, i nije sposobno odaslati nekakvu ‘lažnu svjetlost’ u svijet, nekakav oksimoron ‘lažne istine’. Međutim, Lévinas nas sada hoće uvjeriti da ‘lice’ Drugoga prethodi svakoj umnosti. Istina ili bilo koja druga ideja našeg uma, u ovom ‘troodnosu’ – dolazi tek kao treća!

Čemu ova razglabanja? Zapravo, ne znam. Možda zbog osobite igre uma koja mi je naknadno pala na pamet, kao i sve dosad, inspirirana onim što trenutno čitam i preturam po svojoj glavi… U svakom slučaju, radi se ponovno o još jednoj igri uma u kojoj su mi (poput pravog mistika), mimo svih katehističkih pravila, dopuštene svakojake igre preslikavanja eshatoloških konstituenata različitih metafizičkih i religioznih tradicija. U prvom redu, mislim na igru preslikavanja eshatoloških konstituenata jednog privatnog svijeta misli s istima jedne, naočite religiozne tradicije; sve to pod dojmom misli Emmanuela Lévinasa o našemu izvornom iskustvu Drugoga (o kojemu saznajem iz eseja Jacques Derride).

S eshatološkim konstituentima jednog privatnog svijeta misli (mog vlastitog, naravno) već ste se upoznali: JA – SVIJET – DRUGI (ISTI KAO JA). Njihov upadljiv trihotomijski odnos tvori strukturu koja u startu mora podsjetiti na strukturu na koju je želimo preslikati (strukturu Trojstva kršćanske tradicije). Dakako, prema potrebi, pozivat ćemo se i na eshatološke konstituente (i strukture) drugih filozofskih tradicija poput Derridinog ‘umnog sunca’ ili Platonovog svijeta ideja. Međutim, pravo pitanje je mogu li se svi ti eshatološki konstituenti, doista, preslikavati jedan na drugi unedogled, a da se, pritom, ipak zadrži religiozna i filozofska ozbiljnost? Drugim riječima, možemo li svi naučiti tu sakralnu igru koju su i stari mistici upražnjavali na osamljenim mjestima pustinjskih spilja i planinskih vrhova? To su pitanja na koja bi većina filozofa i religioznih vođa odgovorila odrično, pa ipak… ovo je samo igra!

Dakle, ono što me od početka mami da učinim jest sljedeće: da misleće JA, moje privatne filozofije, s početka ovog teksta, preslikam/poistovjetim, što god, s ‘umnim suncem’ filozofa, tom Svjetlošću našega i samo našega uma koja svim stvarima koja nas okružuju jedina daje smisao. Uz neke ograde, vjerujem da to mogu učiniti. Premda ih Lévinas zagonetno razlikuje („Postoji… solilokvij uma i samoća svjetlosti“), Derrida će dopisati:

Solipsizam nije ni zastranjenje, ni sofizam; on je sâma struktura uma.

Od ovih riječi čovjek se (već) mora naježiti. Gdje si, kršćanstvo? Pomagaj! Može li mi u ovome tvoj nauk pomoći? Jer, što učiniti s onim što nisam ja sâm, a koje evidentno mogu iskusiti; što učiniti i kako se mogu odnositi prema Drugom? Gdje ga smjestiti? U koju ‘ladicu’ uma? Čini mi se nemogućim da je Svjetlost mog vlastitog uma jedina odgovorna za to kako vidim ovaj Svijet. Da je Svijet jedno veliko JA bez izlaza?

I kao što je poznato, pitanje Drugog kršćanstvo je riješilo eshatologijom Svetog Trojstva – inherentnom božjom trihotomijom. U njoj se javljaju: nedostupni Bog na nebesima (moguće da je i izvan ovoga svijeta), njegov dostupni čovječji Sin i naposljetku, zagonetka po sebi – Duh Sveti. U ulogu potonjeg u kršćanskoj tradiciji običnom smrtniku teško je proniknuti. Kršćani će olako kazati da je Duh ljubav između Oca i Sina, ali čini se, barem s filozofske točke gledišta, da je on puno više od toga. Ono što o Duhu Svetom znamo proizlazi iz oskudnoga, poetičnoga i poslovično dvosmislenog biblijskog izvora i uglavnom se svodi na dvije stvari/činjenice: prva govori o tome da je netom nakon čina stvaranja svijeta upravo on – Duh – ‘lebdio nad vodama’ i mnogo kasnije, da je omogućio začeće božje emanacije u ljudskom obliku.

Nije nam namjera opovrgnuti kršćanski nauk o Trojstvu (u izlaganju, s prvog lica jednine polako prelazimo na prvo lice množine). Zato, ono što sada slijedi, predstavlja samo komutaciju nad kršćanskom ‘jednadžbom’, objašnjenje, koje u konačnici vodi istom ‘rezultatu’.

Dakle, ako započnemo s prebacivanjem ‘varijabli’ eshatoloških konstituenata s početka stvaranja svijeta, ‘s jedne na drugu stranu’ ‘jednadžbe’ Trojstva, odnosno, započnemo li se ponovno baviti ‘nemislivim’, sâmim činom stvaranja, vrlo brzo ćemo doći u poziciju (napast) da svjetski pra-Duh shvatimo kao neku vrst inkarnacije filozofskog ‘umnog sunca’, odatle i svakog mislećeg JA. Drugim riječima, dovest ćemo ga u vezu s našim i samo našim neukrotivim, dubokim mislima… Zbog toga ćemo se na ovom mjestu prisjetiti Ivana, ‘našega Ivana‘, autora jedinog Evanđelja bliskog gnosticizmu, a možda i prvog post-strukturalistu uopće, koji na početku svoje biblijske poslanice na čudesan način spaja početak s krajem zapadnjačke misli (o čemu smo već pisali na jednom drugom mjestu):

U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Bog bijaše Riječ.

Ako će i Lévinas i Derrida devetnaest stoljeća kasnije, kao ‘okorjeli’ pripadnici post-strukturalizma, završnog pokreta zapadnjačkog mišljenja u cjelini, uglas deklamirati „Misao je jezik“, ne možemo li pretpostaviti da je Ivanov nauk o stvaranju svijeta, pod zlatnim sponzorstvom Riječi, ključeve tog stvaranja u potpunosti predao osamljenu Duhu, kojemu je Riječ, odatle i jezik – sama supstanca postojanja? Sve to ulijeva nam dodatnu hrabrost za najveću blasfemiju: zamisliti situaciju u kojoj lik Boga, onako kako ga zamišljaju ljudi, kao Oca u Svetom Trojstvu, i nije postojao prije nego što ga je porodio osamljeni Duh. Dakle, situaciju, u kojoj se on (lik Boga) konstituirao tek s pojavom Svjetlosti koju spominje i slavni dictum s početka Knjige Postanka i na koji se, upravo zbog toga, podjednako naježe i teisti i ateisti? Jer, kako kaže Ivan? Iako ‘Riječ bijaše u Boga’ („Neka bude svjetlost“) ‘i Bog bijaše Riječ.’ Uočimo da se ovdje radi o komutaciji i samo komutaciji, jer ne gubimo ništa od božje providnosti: ono esencijalno božansko već je prisutno u samome Duhu prije stvaranja svijeta.

(Dakako, ovdje propuštamo reći da Biblija na čin stvaranja ne gleda ‘tim očima’. Za nju Bog ostaje nedostupno i nespoznatljivo biće koje je u prvoj rečenici Knjige Postanka na misteriozan način stvorilo Nebo i Zemlju, da bi zatim sišlo u svijet Tame u obliku Duha, i susrelo bez ikakva objašnjenja i Vodu… Na neki način, kao da se radi o pripremi pozornice za ‘pravo’ stvaranje svijeta koje je uslijedilo s Božjim imperativom “Neka bude svjetlost!” Jasno je da su u nekoj filozofskoj raspravi to neuporabljive činjenice. Čak i za jednu igru uma, one su na početku takve te ih moramo zaobići. O takvome Bogu teško da se još nešto suvislo može reći. Međutim, dajemo obećanje da ćemo im se vratiti na kraju.)

Mnogi ateisti, kao što je poznato, nemaju ništa protiv ideje da je Duh, a tu u prvom redu misle na ljudski Duh, tvorac svega, uključujući tu i, po ovim pitanjima, nezaobilaznog Nietzschea. Uostalom, mnogima je poznata izjava: „Najveća čovjekova nesebičnost bila je to što se divio i obožavao, a znao tajiti sebe, što je baš on bio taj koji je stvorio ono čemu se divio“ čiji je Nietzsche autor.

Ali, s druge strane i na ovom stupnju, sve smo više pobornici ideje da Svijet, sa svim svojim spoznatljivim i nespoznatljivim zakonima, nije mogao postati, nastati, dok ga na svoj način nije iznjedrila Svjetlost, dok ga nije stvorio Bog. Je li nam onda dopušteno da u ovoj osobitoj igri uma Boga preslikamo na samu Svjetlost? Gledano iz tog kuta, Svijet i Svjetlost, stoje u istom odnosu kao Sin i Otac u kršćanskoj ‘jednadžbi’ Trojstva. Jesmo li spremni Boga poistovjetiti samo sa Svjetlošću, a njegovog Sina s nastalim Svijetom? Međutim, nešto u ovom preslikavanju ne štima. Osim što smo Boga degradirali na stupanj Svjetlosti, pitamo se i što činiti s preostalim, trećim konstituentom našeg privatnog svijeta misli – DRUGIM (ISTIM KAO JA)? Možemo li ga dovesti u vezu s prethodno spomenutim eshatološkim konstituentima? Ako nam to pođe za rukom, predmnijevamo, može se dogoditi da kršćanstvo dovedemo u neslućene visine ‘filozofski mislivog’, koje kao da su samo nekim filozofima dostupne…

Ponovimo: ako smo prihvatili da s druge strane jednakosti kršćanske ‘jednadžbe’ Trojstva stoji Duh i samo Duh, kao jedini tvorac svega (kako Svjetlosti i Svijeta u filozofskom smislu, tako i Oca i njegova Sina u kršćanskoj eshatologiji) – gdje se u toj cijeloj priči smjestilo Drugo/Drugi? Međutim, nakon čitanja Lévinasa, dolazimo do čudesnog uvida: upravo taj i takav Duh, prije samog čina stvaranja svega, morao je iskusiti ‘lice’ Drugoga – ‘lice’ Vode nad kojom je lebdio…  [nastavit će se]

Srpanj 2014.

O ‘koristi’ duha (ili o borbi riječima između Neozbiljna Duha i Moćnika Svijeta)

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Volja za moć tagged , u 11:27 am autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ

neboderPerspektiva je sve. Mi smo središte svijeta čiji smisao tek trebamo stvoriti. Priznajte, tako banalan naputak na vrhu piramide životne mudrosti, ipak niste očekivali. Oduvijek su vas uvjeravali da takvu sebičnost ni u jednoj prilici ne biste trebali iskazivati. Trebali bi se povinovati onomu što većina smatra da je dobro, a dobro je ono što je, za većinu, korisno… Tu ‘zelenolivadsku’ sreću stada, a zapravo, moralni imperativ koji ide na ruku svim moćnicima svijeta, Nietzsche je u Zarathustri nazvao zmajem ‘Ti Treba Da’…

Pa i samo ‘imanje duha’ nekako mora biti korisno. A korisno je ako može poslužiti manipulaciji. Upravo to mi je došao objasniti jedan moćnik svijeta, bez imena i prezimena, pa sam ga morao nazvati upravo tako – Moćnik Svijeta, zatekavši se bez poziva u mojoj Prostoriji s Kolom:
– Sve što radimo, radimo sa svrhom! – reći će mi odmah na početku svoje besjede ovaj zmaj ‘Ti Treba Da’ –  Ne razmišljate li i vi slično, Magičaru? Uostalom, niste li i vi nedavno spominjali nekakvu svrhu…? Ah da, sad sam se sjetio, smisao života…
– Da, ali nisam ga vidio u utilitarizmu kao vi… – rekoh suho – Pojam koji slavim je eudomonizam, smisao života treba samo usrećiti pojedinca bez uplitanja bilo kakve koristi u igru…
– Ha, ha, ha… – nasmija se moj sugovornik. – Samo ga vi, kako kažete, ‘slavite’, i ostanite ‘neozbiljnim duhom’!
Koji duh smatramo neozbiljnim? Vjerojanto onaj, koji uživa u dočecima Novih godina ili ‘proslavi’ solisticija kod Stonehengea, koji se raduje prolasku kakvog rijetkog kometa ili kiši meteora na nebu; općenito, koji je prepušten “lijepom trenutku” čitanja i pisanja praznom od bilo kakva smisla, da ne govorimo o tome – koji se posvetio slavljenju bijednih pojmova… Dakako, u svom životu, često smo… prečesto, stizali biti ‘neozbiljnim duhom’ – sasvim dovoljno da nas neozbiljno shvate u bilo čemu drugom. Zbog te i takve osobine naše nutrine, kojoj danas, bez uvrede, većina ‘duhovnih pojedinaca’ Europe podliježe, moćnici, poput ovog, ne cijene nas.

I sada se bahato osvrtao oko sebe.
– Lijepo vam je ovo Kolo… – kazao je prilazeći mu. – Za koliko ga ‘dajete’?
– Kolo nije na prodaju! – sijevnuh očima.
– A je li…? – bezobrazno će na to moj gost i zavrti ga. Uskoro je zastalo na meni dobro poznatoj knjizi. Mogli smo pročitati:

Zapravo čovjek neće “sreću”… – Slast je osjećaj moći: isključe li se afekti, isključuju se i stanja koja najviše daju osjećaj moći, dakle slast.

– A šta kažete na ovo?
– Priznajem, većini ljudi i to je dovoljno. Ali ne sumnjam da ćemo zbog slasti na kraju propasti… – rekoh zijevnuši, odajući time svoju nezainteresiranost za daljnji razgovor.
Moćnik, kojeg u sebi započeh nazivati i čovjekom-životinjom, nije se dao zbuniti te ponovno zavrti ‘duhovnu skalameriju’. Nakon što se ovoga puta umirila, mogli smo pročitati:

Nema ni “duha” ni uma ni mišljenja ni svijesti ni duše ni volje ni istine: sve same fikcije koje su neupotrebljive. Nisu posrijedi “subjekt” i “objekt”, nego određena životinjska vrsta što uspijeva samo uz stanovitu relativnu ispravnost, prvenstveno pravilnost svojih zamjedaba (tako da može kapitalizirati iskustvo).

– Ili ‘uzalud vam trud svirači’ – dometnu jetko Moćnik – Mi smo ti koji određujemo što je duhovno vrijedno. Niste to znali? Mi čak određujemo – naravno, u određenom vremenu i na određenom stupnju razvoja, i što treba smatrati pod riječi ‘duh’… dakle, njeno značenje!
– Hvala Bogu, pa od nje odustadoh… – dometnuh zlurado – te mu pokazah uramljen naziv iznad ulaznih vrata Prostorije s Kolom.
– Vidi, vidi…O Umu i njegovim Igrama… – pročita moj gost – Ah, pa vi ste tako… htjedoh reći duhoviti, ali kad ste već odustali od toga izraza, onda moram reći simpatični… Ali poslušajte ovo! – reče, pa još jednom okrenu šarku Kola koja ovoga puta osobito prodorno zaškripi:

Korisnost održanja stoji kao motiv razvoja organa spoznaje, oni se razvijaju tako da je njihovo promatranje dovoljno da nas održava; toliko realnosti vrsta zahvaća zato da bi njome zagospodarila, da bi je uzela u službu.

Neko vrijeme nismo ništa govorili.
– I onda, imate li barem kakve koristi od njega? – prenu tišinu moj nepozvani gost.
– Od koga?
– Pa od ove skalamerije!
– Nemam!
– Znači, hoćete reći da vi tu po cijeli dan sjedite i razmišljate… sjedite i razmišljate… i da tek po neki put i nešto zapišete, bez ikakva povoda i krajnje svrhe, onako bezveze… Poneki čitatelj naiđe i to pročita i to je sve?
– U neku ruku…
– Ne razumijem!
– Teško je to razumjeti, priznajem… – teško sam uzdahnuo.
– Znači, što mogu zaključiti? Vi tu sjedite i razmišljate, ponekad nešto zapišete, i jedinu korist koju izvlačite jest to da sami sebi prekratite vrijeme… A ne mislite li, da biste tim svojim pisanjem, ipak nekako, mogli pomoći čovječanstvu?
– Pa da! I da onda neku ideju koja mi padne na pamet iskoristite za vaše potrebe! Čujte, dosta su moja ‘braća po mlijeku’ za vas učinila…
– Zar mislite da bih i danas bio toliko zločest i to učinio? Ha, ha, ha!
– Čujte, u ovim trenucima jako me podsjećate na Velikog Inkvizitora Dostojevskog…
– Onda nećemo dalje u ovom smjeru – reče moj nepozvani gost i okrenu se na drugu stranu.
– A tko vam je ovo ovdje? – rukom je pokazao na smrznutu Tetku u kocki leda.
– To je moja poveznica sa sadašnjim dobom.
– Ha! Zgodna vam je ta ‘poveznica’… a zašto je ne odledite?
– To vas se ne tiče! – grubo odbrusih, ali kad shvatih da sam pretjerao, pomirljivijim tonom pridodah – …Nije joj još vrijeme…  i znate, pomalo je naporna…
Moj gost napravi prstima gestu mimike prevelikog pričanja i upitno pogleda u mene…
– Ma da… – nevoljko protisnuh i isti trenutak osjetih kao da sam na neki način izdao Tetku. Bio sam na rubu snaga u razgovoru s ovim nemogućim čovjekom-životinjom.
– Ali jasno vam je da bez drugih ljudi ne možete. – nastavio je dosadnjaković – Biti, ostati sam na ovom svijetu – čista je iluzija. Uostalom, ne želite li imati prijatelje, ženu koju volite, djecu također…?
– Moram priznati, da više nisam siguran što želim… – rekoh skrušeno. – Ljudski odnosi, u posljednje vrijeme, postali su klopka za moju dušu, grozomorna hijerarhija, u kojoj kao da svakome valja pronaći svoje mjesto. Netko mora biti ispod, netko iznad tebe… taj ‘društveni strukturalizam’ naprosto me počeo gušiti…
– Ali ne zaboravite – ima i onih koji su s vama u istoj ravni! – veselo će moj gost i na trenutak zaledi  svoj izraz lica.
– Eh da, ima i onih koji sa mnom u istoj ravni… – prozborih odsutno.
– S druge strane, nitko vas ne sprječava da probate ‘skočiti’ na mjesto iznad vas, da se u društvenoj hijerarhiji popnete na više mjesto, uopće, da se vinete iznad svih ostalih…
– A što je, onda, po vama, krajnja svrha takvog postupka? Da nije možda ‘postati najmoćniji čovjek na zemlji’? – upitao sam.
– Upravo tako, moj prijatelju, premda i sama borba za društveni status nudi slast, uzbuđenje koje nigdje drugdje nećete pronaći – potvrdi čovjek-životinja – Čovjek sve što radi, radi zbog moći i utjecaja. Zauzeti vrh piramide ljudskih odnosa, vjerujte mi, cilj je svakog života. Batalite taj svoj sadržaj do kojega toliko držite. Uzmite ga u obzir jedino ako vam pomaže uspeti se na društvenoj ljestvici i ostvariti cilj koji sam vam spomenuo.

Svoje se “ja” vazda promiče na štetu drugoga; život uvijek živi na račun drugoga života – tko to ne poima u sebi još nije učinio ni prvi korak prema čestitosti.

– Eto, vidite! Čak je i Kolo stalo na moju stranu… Izdajte taj roman, vidim da su vam čak i odobrili financijska sredstva za to, ali shvatite, to se dogodilo samo zato jer je to nekome bilo u interesu, a ne zato što je vaš sadržaj, sadržaj vašeg ili bilo čijeg drugog romana, nešto uistinu vrijedno po sebi… Postoje samo ljudska mjerila a njeni ključevi se nalaze u našim rukama, he, he.
– I sad ću vam odati našu tajnu! Vidite, i mi ponekad trebamo ovakve Prostorije s Kolom da bismo u njima nešto stvorili… Ali to što bismo ovdje stvorili, naravno, može biti samo moralne prirode. Nama trebaju robovi! Stvaratelji smo ljudskih vrijednosti, dakle, upravo onoga čime se nesretno poigrao i taj vaš učitelj potkraj života… Stoga, ako nas u tom smislu ikada budete trebali, tu smo – preko puta,  naše prebivalište podigli smo u vašem susjedstvu…

Nakon tih riječi Moćnik napusti Prostoriju s Kolom. Uskoro sam ga mogao vidjeti kroz prozor kako se približava ružnoj, divovskoj građevini koja se doista pojavila nedaleko od moje nastambe – velikom plavom neboderu s tisuću upaljenih svjetala na svojim prozorima – odsada, prostorumnom simbolu postojanja te ubitačne, grozomorne hijerarhije društvenih odnosa.

U tom trenutku, prisjetio sam se kratke književne crtice koju sam napisao prije nekih petnaestak godina. Nosila je naziv ‘Neboder’ i u njoj sam izgleda opisao ono što mi je danas osvanulo u susjedstvu. Donosim je u cijelosti:

Stajao sam pred ulazom u neboder. Bilo je mračno, sitna jesenja kiša rominjala je ulicama. Plava grdosija nadvijena nad mene upijala je moju sjenu. Jedna hitronoga žena prešla je cestu i stala nešto tražiti po džepovima. Da li u ovom trenutku još mogu biti vani, pomislio sam.

Neboder je preda mnom, tamna staklena vrata, neljubazan portir i sitni sat dolaska; bojim se da ga ne iznevjerim. Slina je klizila suvratkom mog kaputa. Trinaest puta sam kihnuo i sada sam želio to obustaviti. Žena me nešto upitala. Nisam znao što joj točno odgovoriti. Sve je izgledalo pomalo mračno i bezizgledno. Ipak, prešutio sam joj to.

Pored ulaznih vrata, na jednom panou stajao je natpis:

“KUĆA BITKA SAD JE PUSTA.
UĐITE I ODIGRAJTE JEDNU OD NAJNOVIJIH INTELOVIH IGARA…!”

– Da li se bojiš? – pitala me – Znaš, ja se bojim.
Udrvenio sam oči. Hladnoća mi je već odavna udrvenila lice. I s ovom ženom mi ima poći?

Uhvatila me za ruku. Postajalo je sve hladnije, a sumrak se činio sve zlokobnijim. Ali znao sam – u neboderu daju sve na osvjetljenje i grijanje. Konačno mi je svršiti s tim. Gledali smo u neboder kao opčinjeni.

Ulazak više nisam mogao odgoditi.

Svrnuvši svoj pogled na Tetku u kocki leda, ponovno sam se vratio razmišljanju.

U pogledu Nietzschea, ovaj čovjek-životinja djelomično je imao pravo. Nakon što je cijeli život osuđivao moral, Nietzsche se potkraj svog misaonog pothvata posvetio upravo suprotnoj zadaći, stvaranju jednog takvog morala… Čemu? Zašto samo “ne objesiti svoju volju i svoj zakon iznad sebe”, kako je savjetovao u Zarathustri? Da bismo bili u stanju stvoriti nešto istinski novo, i kao takvi čak i postali korisni čovječanstvu (kako bi to, valjda, želio svaki moćnik svijeta), ‘osuđeni’ smo imati svoj moral. Ljudska mjerila nisu naša mjerila, nismo pozvani sudjelovati u igrama moći, i biti zastupljeni u velebnoj, ali zlokobnoj piramidi društvenih odnosa. Pozvani smo biti sami, u miru, i na svijet gledati drugim očima. Ako igdje imamo drugačiji poriv, i u čemu se razlikujemo od drugih ljudi, on se ogleda u tome da želimo na svijet gledati drugim očima. Nas, zapamtimo to, ubija svakodnevica. Mi novo potrebujemo kao što moć potrebuje prosječan čovjek. To je jednostavno tako. Ako mi ne vjerujete, sačekajte moje godine…ili odustanite, i javite se neljubaznom portiru na ulazu u Neboder… ne brinite, unutra za svakoga je lako naći mjesto…

Srpanj 2014.

U misiji stvaranja smisla

Posted in Antikrist, FILOZOFIJA, NIETZSCHE tagged , u 1:52 pm autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: ANTIKRIST

Ispričat ću vam priču o ljudima koji su neprestano rasli. Možete li to sebi predočiti? Kad su ostarjeli, ta neobična stvorenja bila su najveća bića na planeti kojoj sam, ne zamjerite, zaboravio ime i točnu lokaciju. Mogla bi se nalaziti u blizini onog zvjezdanoga diva Betelguesa, ali nemojte me hvatati za riječ! Čistom slučajnošću smatrali su se ljudskom rasom baš kao i mi, mala (i nezgodna) vrsta s trećeg planeta zvijezde koju zovemo Sunce, dosadno prosječne veličine, koja zbog te činjenice baš i nije privlačila posjetitelje iz dubljeg svemira. Ali što da se radi! Ovo nije priča o nama, već o njima, također jednoj ljudskoj rasi koja je zbog nerazjašnjene genetske zbrke neprestano za života rasla. Kao drveće. Kao biljke. Kao sve živo… osim, naravno, životinja.
Zamislite ta bića potkraj svog života. Nemoćno su rušili sve pred sobom. Kad bi umirali činili bi to u hodu. Rušili bi se kao u usporenom filmu i uništavali čitave gradove. U njihovim očima, veličina je izražavala nemoć. Ipak, nitko ih nije mogao privoljeti da u miru negdje počinu. Mogao si im iskopati i urediti dolinu ‘tri-sa-tri’ kilometra, s prekrasnim proplancima bujne trave za uzglavlje, promijeniti tok rijeka kako bi od njih odnosili njihove izmetine, ali starci su ustrajali na svojeglavosti i što je najgore – na kretanju! A kad bi se kretali, njihovi unuci, veličine našeg odraslog čovjeka, u naručju njihove djece/roditelja visine tek jednog prosječnog bora, drhturila su i poskakivala. Koliko je ratova samo pokrenuto protiv tih umirućih divovskih staraca! Događalo se da ih neki zbog svoje veličine ne bi uopće primjećivali. Priča se da je jedna starica za života narasla u visinu jedne omanje planine, kada joj je rat objavila skupina svih petnaestogodišnjaka planeta; iako visine tek plasta sjena, činilo se da su bili u naponu snage. Rat se bjesomučno vodio mjesecima, a okončan je iznenadnom gestom starice koja je odlučila sjesti na jedno brdašce kako bi odmorila svoje trule, stare noge. Nezgoda je bila u tome da se na tom brdašcu u to vrijeme nalazila glavnina snaga upornih petnaestogodišnjaka…

Sve se vrti oko smisla… Što god činili, što god pisali, uvijek smo u potrazi za smislom. Tako i vi uzaludno gledate u prethodni tekst i pokušavate u njemu pronaći smisao… Nema ga, ili ga ipak ima? Stoga, ponovimo: u religiji – Bog daje smisao, u umjetnosti – čovjek stvara smisao, u filozofiji smisao (ljudi) nastoje razotkriti, a  u znanosti – staviti u svoju službu. Pojma nemam kako priču dovršiti! Možda mi nedostaje mozganje o njenom smislu ili nekakav ‘međutekst’ koji će je razriješiti… a možda je to upravo ovaj koji slijedi…

*

Ljudsko društvo grabi prema svojoj propasti. Mnogima je danas postalo jasno da čovječanstvo u ovom obliku neće preživjeti. U postmoderni još smo imali onu nevinu, prkoseću revoluciju zabave (rock and roll, hipije, pop i disco glazbu, filmsku industriju, seksualnu revoluciju i sl.), opuštanje koje nije škodilo, danas imamo prazninu koja se izdaje kao svoja suprotnost – kapitalističku ‘raskoš’ roba i usluga koja je u međuvremenu u sebe uključila sve relikte prethodne revolucije i kojom u potpunosti gospodare mediji. Danas nešto “vrijedno” ne može biti nereklamirano, neprodano, neprofitabilno. U tom svijetu kapitalističke grabeži sve teže je pronaći smisao izvan ekonomskih sfera… “‘Ajd’ uradi nešto a da ne profitiraš!“, napisao je i moj prijatelj Cana u jednoj svojoj pjesmi.

I što vam onda još mogu posavjetovati osim da se naučite osmjehivati, da duboko u sebi prihvatite da je i ljudska vrsta samo još jedna životinjska vrsta i ništa više… Vi ste izuzetak, ne oni! Sada vam tek sviće koliko su toga s našega, hvala bogu – nepresušnog, duhovnog vrela uzeli i iskoristili za svoje potrebe… Religiozni osjećaj podjarmili su da izgrade crkve, džamije i sinagoge, umjetnosti su nakačili  mecenu – ‘tržište umjetnosti’ kako bi na njoj zarađivali, a jednu filozofiju čak učinili akademskom disciplinom! Znanosti su pak usadili tu ludu ideju da je ona gazda stvarnosti, i kraljica svekolikog duha… Kako se onda nećete na sve to osmjehivati…

Zato suosjećam s vama, dragi moji ‘poletarci duha’, ali i želim da ostanete hladne glave, na distanci od svake nove ideje koja bi trebala spasiti čovječanstvo. Čovječanstvu, u ovakvu obliku, jednostavno nema spasa! Ali za neko, na ovom stupnju još uvijek, utopijsko ‘društvo pojedinaca’ svjesno da je svaka njegova jedinka zaseban svemir koja s drugom jedinkom može, ali i ne mora doći u neki odnos – možda i ima nade.

Michael Faraday i Albert Einstein bili su ljudi kao mi, s tom razlikom da su bili strašno talentirani svoju intuiciju razviti do krajnjih granica, pretvoriti je u neki izum ili teoriju. Ako u vama i ne izraste neka, osobno vaša ideja, možete preuzeti neku postojeću i oko nje postaviti/izgraditi svoj život. Nikada nemojte misliti da je Einstein jedva dočekao svoje ideje nametnuti čovječanstvu. Teorija relativnosti došla mu je kroz intuiciju, poput igre. Čista znatiželja, u konačnici, donijela ju je na svijet, a ne neka prosta, primarna žeđ za slavom i utjecajem.

I Buddha je bio tip poput nas, volio je provoditi vrijeme ležeći u hladu nekog drveta i razmišljati. Ne želimo li svakog trenutka i mi to isto činiti!? Dovoljno je sjesti na neku klupu, zatvoriti oči, i osjetiti svijet, po licu, kosi, zamisliti da to u nas zrak udiše sâm Bog, zatim otvoriti oči i pogledom potražiti jedan od zaigranih oblaka na nebu – i tu smo.

Čak i kad govorimo o tom svetom, ‘presvetom’ Isusu, za kojeg Nietzsche u Antikristu paradoksalno piše da je bio ‘jedini kršćanin’ koji je ‘kraljevstvo nebesko’ pronašao u svom srcu, a ne “iznad zemlje” ili “…poslije smrti”, ne prepoznajemo li u tom i takvom Isusu – premda se radi o ‘Nietzscheovom Isusu’, Isusu u Nietzscheovoj interpretaciji – nekoga poput nas? Ako Isusa prepoznamo kao osobu koja je mnogima donijela žuđeni smisao života, ne bi li bilo uputno da malo svrnemo pogled na tog ‘radosnog vjesnika’ i vidimo kako mu je to pošlo za rukom… i to iz kuta našega, dosad neprikosnovenog, učitelja za kojeg je izgleda došlo vrijeme da ga u nekim segmentima njegova učenja ipak prevladamo.

Poslušajmo stoga Nietzscheov odlomak iz Antikrista, knjige u kojoj se, bez obzira na provokativan naslov, možda nalaze i najljepše rečenice izrečene o Isusu, tom ‘slobodnom duhu’ sui generis, kojeg upravo sâm Nietzsche, kao što ćemo to vidjeti, časti tim nazivom. Odlomak je to koji mi je nekako uvijek na usnama, i koji poput aureole obavija ovu moju pisaniju; možda se posredno radi o najčešće rabljenoj Nietzscheovoj misli na ovom blogu!

Tek preksutrašnjica pripada meni. Neki se rađaju posthumno. Uvjete pod kojim me razumiju, a zatim nužno razumiju, poznajem i te kako dobro. U stvarima duha čovjek mora biti pošten do okrutnosti već i zato da bi samo izdržao moju ozbiljnost, moju strast. Čovjek mora biti vičan životu u brdima – kako bi ispod sebe vidio to bijedno doba brbljanja o politici i samoljublju naroda. Čovjek mora postati ravnodušan, ne mora nikad pitati da li istina koristi, da li nekomu biva sudbinom…

I dalje:

E pa dobro! Samo to su moji čitatelji, moji pravi čitatelji, moji predodređeni čitatelji: što mi znači ostatak? Ostatak je tek čovječanstvo [ja naglasio]. — [A] od čovječanstva moramo biti moćniji snagom, visinom duše — prezirom…

Tako je zborio, iz mog kuta gledanja danas, ipak naivni Nietzsche, dok je sebe (i nas) ‘uspoređivao’ s čovječanstvom. Čovječanstvo će, u duhovnom pogledu, uvijek biti ‘prevejanije’, lukavije od nas, dobro to zapamtimo, a to je naprosto tako jer čovječanstvo ono ‘duhovno’ rabi isključivo za manipulaciju svojim jedinkama. Iz tog razloga, svejedno je jesmo li mi ili čovječanstvo ‘moćniji snagom’ ili ‘visinom duše’ ili ‘prezirom’… Od sad pa nadalje, mi ne želimo imati ništa s njim. Svaki sukob, svaka gesta protivljenja, znak je nesporazuma. ‘Čisti duh’, pa bio on i ‘čista glupost’ sa stajališta onog dijela Nietzscheove ličnosti koja bi se svojim idejama željela uključiti u društveni život i utjecati na njega, jedini je istinski duh. On je tu samo da nam priredi pozornicu Smisla, da za nas i u nama stvori smisao… pazite, tu i doslovno mislim – za svakog pojedinca jedan smisao.

Sve to slutio je onaj Nietzsche koji nas sada zanima i koji se u Antikristu, protivno i začudo onom Nietzscheu koji se u istoj knjizi nastavlja sarkastično izražavati o ‘radosnom vjesniku’, o istom izražava  na bitno drugačiji način:

Isusa bi se, s malo trpeljivosti u izražavanju, moglo nazvati “slobodnim duhom” — sve što je konkretno, njemu ništa ne znači [ja naglasio]… On govori samo o onom posve unutarnjem: “život” ili “istina” ili “svjetlo” njegova je riječ za ono posve unutarnje — sve ostalo, čitava realnost, čitava priroda, čak jezik, za njega ima samo vrijednost znaka, parabole… njegovo je “znanje” upravo čista ludost s obzirom na to da takvo nešto postoji [ja naglasio]… Njemu je… nijekanje posve nemoguće… Takav se nauk ne može niti protiviti, on uopće ne shvaća da ima i drugih nauka, da ih može biti, on ne može sebi ni predočiti suprotni sud… Ako naiđe na takav nauk, najdublje će suosjećati i žaliti zbog njegove “sljepoće” — jer on vidi “svjetlo” — ali neće prigovoriti.

Što su ove riječi, ako ne opisivanje tog ‘čistog duha’ koji želimo ovdje istaknuti? Da se razumijemo, ne polažemo nikakvu smisaonu, semantičku ili bilo kakvu drugu nadu ili pravo u/na pridjev ‘čist’. ‘Čist duh’ samo je izraz bez bilo kakvih moralnih konotacija. Uzet objektivno, tu se slažemo s Nietzscheom, čista je glupost. Mogli smo rabiti i onu ofucanu floskulu – ‘istinski duh’ – ali nismo, važna je samo razlika u prirodi dva (stanja) duha koja izlažemo. Upravo kroz opis osobe Isusa Nietzsche u istoj pronalazi onaj naš, ‘nekoristoljubivi’ duh koji nas ovdje zanima, i koji je još daleko od toga da manipulira drugima. Međutim, uzrok njegovoj pojavi, sablažnjivo za nas, on vidi u ‘slučaju zakašnjela i u organizmu nerazvijena puberteta’.

…nebesko carstvo pripada djeci; vjera, čiji se glas sada čuje, nije izvojevana vjera — ona je ovdje, ona je od početka, ona je tako reći dječja bezazlenost koja se povukla u duhovno [ja naglasio]. Takva se vjera ne ljuti, ne kori, ne brani se; ne donosi “mač” — uopće ne sluti koliko bi jednoga dana mogla podijeliti ljude. Ne dokazuje se, ni čudom, ni nagradom i obećanjem, a još manje “Pismom”: ona je u svakom trenutku sama sebi čudo, sama sebi nagrada, sama sebi dokaz, sama sebi “kraljevstvo Božje”. Ta se vjera niti ne formulira — ona živi, brani se od formula…

I što sad na to reći? Bez da smo se dotakli primarne oštrice Nietzscheove kritike u Antikristu koja je bila usmjerena prema kršćanstvu a ne osobi Isusa, u ovom tekstu moramo ostati na temi osobe, jedino što s osobe Isusa prelazimo na osobu samog Nietzschea. Vjerojatno je poznato, među njegovim štovateljima, kako je tik prije odsutnog trenutka svog života, ‘pomračenja uma’ 1889., Nietzsche svoju ličnost u jednom pismu (možda i knjizi) podijelio na dvije osobe – Dioniza i Raspetoga. I u tom odsutnom trenutku (svog života), nakon što se čitav život u sebi borio protiv suosjećanja, o kojem je čak i u Antikristu zapisao:

…gubi se snaga kad se suosjeća… Suosjećanje općenito koči zakon razvitka… Ono održava ono što je zrelo za propast, opire su u korist onoga što je život razbaštinio i osudio, [i] daje samom životu mračan i dvojben vid.

… on se na torinskom trgu Karla Alberta u siječnju 1889. napokon slama. Iz njega provaljuje ‘sva sila’ suosjećanja koju je čitavog života u sebi zatirao – prilazi i grli konja kojeg je njegov vlasnik netom išibao… Tako započinje Nietzscheovo ‘pomračenje uma’ koje će trajati sve do njegove smrti u kolovozu 1900., nakon kojega mi jedino još možemo pitati (naravno, bezazleno, i nikako drugačije!) nije li u tom odsutnom trenutku Nietzsche ipak odlučio ‘prijeći na stranu’ Raspetoga, ‘njegova Isusa’ kojeg je u svom srcu stvorio i tako lijepo opisao u Antikristu, prijeći na stranu onog ‘čistog duha’ kojeg  mi želimo ovim tekstom proslaviti te se odreći ‘čiste snage’, onog, na isti način mračnoga, dvojbenog i ‘zločestog’ Dioniza…? Naravno, u odgovor nismo sigurni i nikada u to nećemo biti, jer ne znamo je li se radilo o prvom trenutku njegove ludosti ili posljednjem njegova razuma… Bez obzira na to, za nas koji za sebe stvaramo smisao, odgovor na to pitanje najmanje brine; sami ćemo ga, ako već nismo, jednoga dana dati sebi ili nastaviti živjeti u njegovoj neodoljivoj nerazrješivosti.

Sada se razotkriva da je smisao nedovršene priče s početka ovog teksta – možda i sâm smisao, smisao koji svoju nejasnu, zbrkanu simboliku nalazi u divovskim umirućim starcima, ali i to – samo možda… I dalje ne znam kako priču dovršiti! Naša potreba za smislom je objektivna potreba za nečim što inicijalno ne postoji dok ga sami (za sebe) ne stvorimo.

Prethodna stranica · Sljedeća stranica

%d blogeri kao ovaj: