Srpanj 2016.
O politici (ničeancije ix.)
Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE
Radiohead: THE NUMBERS (A Moon Shaped Pool)
51.
U današnjem političkom prostoru svašta možemo čuti. Od najgnusnijeg govora mržnje do najplemenitijih ikada izrečenih misli. Pa opet, u svemu, izuzev ratom zahvaćenih područja, nikome ne fali dlaka s glave. Što nam to govori? Da je ovo doba samo doba laprdanja, gnjusnog ili plemenitog, svejedno, bez stvarnih posljedica… Kakav evidentan napredak po pitanju ljudskih prava!
52.
Što mislimo kada kažemo da je netko desničar ili ljevičar? Da nije ovo: desničar kaže “Ja sam za slobodu kako bih mogao raditi što god me je volja, uključujući tu i porobljavanje drugoga, ako mi to pođe za rukom i ako mi on to dopusti.”, a ljevičar uzvraća ” i ja sam za slobodu, ali samo u odnosu na one koji me žele porobiti!” Ne izranja li tu, onda, onaj mučni podsjetnik na istinu ‘kako-stvari-stvarno-stoje-na-ovom-svijetu’, na onaj pra-odnos među ljudima otkako je volje za moći, pra-odnos Gospodara i Roba, a koji smo podjelom na ‘desne’ i lijeve’ u demokraciji samo skrili pod tepih?!
53.
Moj dojam je da su desničari, u osnovi uzevši, ljudi orijentirani na svoj ego, na sebe same i svoje prilike u svijetu. Briga njih za druge. To su ljudi koji se bore za slobodu, ali samo svoju slobodu, kako bi u njoj mogli provoditi svoju volju. Njihov slogan je: „U ovom svijetu – snađi se sâm!“ Zbog toga ne vole intervencije države, socijalna davanja, subvencije, i općentio, državnu sklonost empatiji bilo koje vrste. No zato će uzdizati obitelj koja, ako malo bolje promislimo, predstavlja pravi mastodont ego osjećaja! Za svoje dijete spremni smo sve učiniti. Stoga se na vlastitoj obitelji, htjeli-ne-htjeli, svi razotkrivamo kao desničari!
54.
Jedan od uvjeta za postajanjem vladarom odnosno moćnikom svijeta u današnje doba gotovo je trivijalan: imati što jednostavniji pogled na svijet. Po mogućnosti, na svijet gledati očima bakterije: crno-bijelo. Osim toga, kad ti odsjeku prst, da ti izraste novi. Drugim riječima, da te nitko ničim ne može povrijediti. Prava Meka za sociopate! A upravo treba biti suprotno:
U natjecanju za vlast pozvati upravo one koji se rado skrivaju i htjeli bi živjeti za se.
56.
Loša ili dobra politika? Sve su politike loše, ako streme legislativi volje za moći; sve su politike dobre, ako streme legislativi koja će doprinijeti sreći zajednice. I koja to onda politika može zadovoljiti slobodan duh? Očito – nijedna! To dvoje, jednostavno, ne ide skupa. Svaka politika za jedan slobodan duh nepoznato je i opasno područje koje on, pri najvećoj jezi i u velikom luku, uvijek zaobilazi…
[Neke od] deset zapovidi slobodnog duha:
Narode niti voli niti mrzi.
Ne bavi se politikom.
57.
Važnost dobre politike za čovječanstvo!
Ako su Bližnji samo neka vrsta naših osjećanja: tad je, prema tome, vladavina sam neka vrsta sebeovladanja: a volja da se bude gospodar jednaka je najvećem svlada[va]nju vlastitog straha i sućuti, i pretvaranje drugoga u našu funkciju, – dakle uspostava jednog organizma.
Uzmimo metaforu društva kao tijela. Kao što bolesne stanice raka u tijelu napadaju zdrave stanice, tako bjesne i ratovi među ljudima. Nijedna zdrava stanica ne može se sama obraniti od napada bolesnih stanica, to može učiniti samo u koheziji s drugim zdravim stanicama. Zbog toga je važna sreća zajednice, ili – dobra politika, kako se bolest uopće ne bi pojavila. Ali ako se bolest već dogodila, svo liječenje, sve operacije, sav otpor koji pružamo, ima smisla samo ako ćemo nakon toga započeti provoditi dobru politiku odnosno započeti zdravo živjeti …
58.
Čini se da je čovječanstvo došlo u doba u kojemu vlastitu sudbinu drži u svojim rukama, a da to još ne primjećuje.
We call upon the people
People have this power
The numbers don’t decide
Your system is a lie
…
The future is inside us
It’s not somewhere else
Ali kad jednoga dana to ipak otkrije, bolje je da ne ide za tim da izgradi idealno društvo. Neka ga radije podijeli na onoliko dijelova koliko je potrebno da bi svaki pojedinac u njemu bio sretan… uključujući tu i onog najizvitoperenijeg i najzakučastijeg pojedinca, poput nas, koji izbjegava svaku politiku i sebe još naziva slobodnim duhom!
Svibanj 2016.
Droga moći (ili o postanku ‘volje za moći’ iz sanjarenja)
FRIEDRICH NIETZSCHE: Volja za moć
RADIOHEAD: Daydreaming
Možemo samo nagađati kako je to izgledalo u početku, tog, za svakog čovjekolikog majmuna, sumornog dana, ispunjenog strahom, patnjom i bježanjem, u kojem se praideja ‘volje za moći’ konačno oblikovala u njegovu umu, a možda upravo iz njegova ondašnjeg sanjarenja… Dižući se iz magle bitaka, njegove tamne strane, dospjela je ona u svoje vrijeme. Naravno da su se u to doba i druge pra-ideje morale motati umovima prvobitnih ljudi. Pra-ideja Boga, recimo, možda je prva pra-ideja uopće koja je čovjeku pala na um! Znatiželja je vjerojatno izrasla iz seksualnog nagona, umjetnost iz oponašanja, a zen-budizam – sad stvarno spekuliram – iz ignoriranja čovjekovog nepovoljnog položaja u prirodi. No tvrditi da je sama ‘volja za moć’ nekakav nagon po sebi – u ovom trenutku i u ovom dobu – čini se ne samo pretjeranim nego i neprimjerenim… evo i zašto.
Najprije, što bi bila ‘volja’ “po sebi”? Ono što volju razlikuje od nagona odnosi se na njenu “intrinzičnu” svjesnost… pa bi se moglo reći da se radi o kultiviranom svjesnom nagonu, nagonu koji se evolucijom uspio obrazovati i postati svjestan samoga sebe. No iz toga zaključiti da je volji kao takvoj inherentno i stremljenje moći, i da se radi o nagonu ‘volje za moći’ – to, iz prethodnog izlaganja, nikako ne možemo zaključiti!
Bilo kako bilo, Nietzsche se silno trudio pokazati na djelu mehanizme funkcioniranja ‘volje za moći’, pa je u jednom trenutku došao i do sljedećeg luckastog objašnjenja: svaka stvar u prostoru i vremenu, shodno vlastitoj ‘volji za moći’, teži rastezanju u svim smjerovima s ciljem zauzeća cijelog prostora, no kako je u tom nastojanju sprječava otpor drugih stvari, imamo svijet kakav imamo.
Da bi otklonio vječitu neizvjesnost u vezi pronalaska hrane, u jednom trenutku naš je predak morao doći na ideju da svoj obrok podijeli na dva dijela. Tako je jedan dio obroka mogao pojesti odmah, a drugi u neko drugo vrijeme. Drugim riječima, uspio je u svom umu aktivirati tu čudesnu brojku ‘dva’… ulaznicu za kraljevstvo ‘volje za moći’. Vidio ju je jasno pred sobom u obliku dva obroka! Nakon toga, došao je na bolju ideju: umjesto da jedan obrok podijeli na dva dijela, zašto ne bi istog dana pribavio dva cijela obroka, jedan za danas, drugi za sutra…? A onda se u cijelu priču ubacio novi element. Zadovoljstvo uslijed otklonjene neizvjesnosti u vezi pronalaska hrane vremenom se pretvorilo u ovisnost. Ako nešto izaziva zadovoljstvo, i ako se kroz dulji period ‘konzumira’, neminovno dovodi do ovisnosti. Drugim riječima – moć drogira čovjeka. “Tako se mora osjećati Bog dok vlada ovim svijetom!”. Moć možda i nije ništa drugo doli prai-deja Boga koja je ‘sišla’ u nagone.
U međuvremenu, dok sam pisao i promišljao ovaj tekst, grupa Radiohead objavila je svoj novi album koji sam godinama nestrpljivo iščekivao. Slušajući prekrasnu Daydreaming u izvanrednom spotu koji se ovih dana vrti na YouTube-u, došao sam na nevjerojatno mračnu misao: ono što nam Thom Yorke i društvo žele poručiti je skori kraj čovječanstva; cijeli spot učinio mi se kao primjereno ljudsko opraštanje od postojanja, povratak u spilju, animizam i životinjski svijet…
U pravilu, čovjek da bi izdržao život, prisiljen je nečim se drogirati, u duhovnom smislu. Može to biti i obična nada u bolje sutra, ili neka ‘religiozna istina’ poput obećanja zagrobnog života, ali čini se da ipak nema snažnije i učinkovitije ‘droge’ za čovjeka – od moći, od stremljenja k moći! Težina života je podnosiva, ako se ‘volji za moći’ prokrči put u čovjeku. Sad su tu pred njim, jasni poput podneva, jedan cilj i jedna namjera – i okrunjeni smisao života!
No, što ako upojedinačenih živih bića koja streme moći u jednom trenutku bude previše…? A već sada jest. U takvim okolnostima, ‘droga moći’ postaje preopasna za čovječanstvo u bilo kojem smislu. Današnja zadaća filozofa nije pronaći neku novu istinu, nego ukazati na dublji smisao ‘volje za moći’, kao droge čovječanstva u dobu nihilizma! To je moj zaključak.
Travanj 2016.
U jednom dahu kazati Da i Ne
DANKO GRLIĆ: Friedrich Nietzsche
Nikad nisam bio bliže životu… Nikad u takvom iskušenju da napustim zemlju duha… Da se, poput Arthura Rimbauda, otisnem na trgovačkom brodu put Afrike ili kao Srđan Šaper postanem direktor supervažne ili pak supernevažne kompanije, ovisno kako na to gledate… Što me je (to) zahvatilo? Neznano kako, ponovno me je nagrizla sumnja u potrebu opstanka ovakovog razmišljanja na svijetu. Možda je za nj doista došao kraj…
Prije neki dan, žena me pita: zašto već jednom (na ovaj način) ne prestanem pisati… Tko još danas tako piše? Piši, brate, ako od toga imaš neke koristi, ako nemaš, mani se ludog posla… Najgore što nam se može dogoditi – a što se izgleda većini ljudi upravo događa, je da nam to pragmatično, dijabolično, kapitalističko mišljenje postane zdravorazumsko…
Moj net prijatelj, s kojim dijelim slične duhovne sklonosti, u svom zadnjem emailu napisao mi je nešto zastrašujuće… da kad odluči staviti nešto na papir da mu dođe povraćati… Situacija je postala ozbiljna. Svi ćemo možebitno dosegnuti njegovo stanje uma. Ali zar se ipak ne bi trebali zapitati: kakav je to naš život postao, ako nas duhovna djelatnost u njemu počela tjerati na povraćanje…?
Netko može pomisliti da je to zato što se danas njome svi bave (osim toga, velika većina žele je i naplatiti!), i ne bi bio daleko od istine. Sjećam se da sam i sam nekoć pisao o ‘uzdržavanju od proizvodnje sadržaja‘… ali nekako osjećam da tu ne leži odgovor.
Kapitalizmu je u naravi crpsti sve čega se dotakne. Zahvaljujući njemu imamo linearno, a ne cikličko vrijeme. Jednoga dana, to je sasvim očito, zalihe će presušiti, majčica Zemlja u sebe će se urušiti, i mi ćemo s njenog lica nestati. U ovom trenutku, ne vidim drugi scenarij za ‘posljednji dokumentarni film’ naziva “Sudbina čovječanstva”. S takvim naukom, s kojim se paradoksalno, slaže i kršćanstvo sa svojim učenjem o Sudnjem danu, nećemo preživjeti… Jednoga dana, dakle, osvanut će taj – Sudnji dan, u kakvom god obliku, te započeti posljednji dan čovječanstva na Zemlji. Tako nam je – kako nam je. Mi smo kapitalističke životinje po svojoj krvi; drugačije – ne da ne znamo – nego i ne možemo! U vrlo skoroj budućnosti, znanosti će poći rukom otkriti postojanje tih intrinzičnih ili nanosićušnih, kapitalističkih gena u svih u upojedinačnih bića na svijetu, pa ćemo postati potpunoma sigurni da nismo pogriješili, i ostati ‘mirni’, a zapravo, divlji u svom postojanju…
I, ako je tomu tako, čemu onda još Duh? Čemu filozofija, umjetnost, religiozne predaje…? Možda jedino tomu da vrijeme propasti malo uspore… U nekim trenucima, kao što je to ovaj, ne vidim drugog rješenja. Naravno da većinu vremena provodim sanjajući o tome da će se dogoditi obrnuto, da će čovječanstvo kad-tad prihvatiti da mu i smije biti malo dosadno u tom vražjem kozmičkom uprizorenju, te da će znati ‘stati na loptu’ i prihvatiti cikličko vrijeme… “Rad je sramota” znao je izvikivati Nietzsche u onim svojim najdrskijim, a možda i najlucidnijim trenucima, koji se vjerojatno ne mogu opravdati, ali koje možda i najviše volim… Međutim, isti taj Nietzsche, čitam u njegovoj izvanrednoj biografiji Danka Grlića, duhovni princip kapitalizma – ‘volju za moć’, uzdiže na pijedestal ‘istine bića’. Volja za moć, kaže, dolazi prije same spoznaje! Kako sad to?
Ja i stvari, subjekti i objekti, djelo i djelatelj, zapravo su samo fikcije volje za moći… Tako je svaka spoznaja fenomena zasnovana na fikciji, jer već pri samom početku spoznavanja postoji volja za moći. Pojmiti, po Nietzscheu, možemo samo onaj svijet koji smo sami stvorili.
Tako volja za moći uopće nije predmet spoznaje, već je obratno… sama spoznaja predmet [je] volje za moći. Stoga je u krajnjoj liniji promašena i namjera pokušati spoznati volju za moći, jer na određenom stupnju volje za moći tek spoznajemo.
Za Nietzschea su uopće sve namjere, svi smjerovi, svi ciljevi, svaki smisao samo načini izražavanja i metamorfoze jedne volje, inherentne svem zbivanju: volje za moći.
“Imati namjere, ciljeve, smjerove, htijenje uopće – isto je što i htjeti biti jači, htjeti rasti – i htjeti uz to i sredstva za to” (Volja za moći).
Ali i kao takva:
…volja za spoznavanjem ostaje… ograničena, kao i sama volja za moći, na istinu bića a ne bitka.
Zbog toga, vjerujem, da je Danko Grlić izveo zaključak po kojemu je Nietzsche ‘volju za moć’ držao nečim prisilnim za sva upojedinačena stvorenja, nečim čemu se teško usprotiviti; s druge strane, smatrao ju je negativitetom ‘svim kretanjima bitka samog’, odnosno nečim što neprestano mora svladavati i druge energije, pokrete i stremljenja Pra-Jednog. Katkada je i sâm Nietzsche karakterizirao volju za moći “opasnošću koja nikad ne dovodi do smirenja”. Valjda smo, zbog sveg nabrojanog, do vraga, i u tolikoj ljubavi s kapitalizmom danas! Svijet je, na svu sreću, jedno divno i komplicirano mjesto i vjerujem da ga se nikada neće moći svesti na samo jedan tako isključujući, i tako okrutan princip…
Upravo pojava još jedne ideje u Nietzscheovom mišljenju – ideje ‘vječnog vraćanja jednakog‘, možda nam to najbolje potvrđuje. ‘Vječno vraćanje istog’ stoji nasuprot ‘volji za moći’ kao umjetnički i kao duhovni princip, kako god je uzeli, ali ponajprije, ‘vječno vraćanje istog’ je ideja koju ona, ‘volja za moći’, ne može svladati. Uzaludnost svakog napora u ovom svijetu više je nego evidentna, sve će jednoga dana postati ‘prah i pepeo’, uključujući i nas same… (ipak o samom ‘vječnom vraćanju jednakog’ pisat ću nekom drugom prilikom)
Pored svega toga, ne znam kako je Danku Grliću pošlo za rukom iskopati knjigu Ludwiga Klagesa s možda prvom, ozbiljnijom, psihološkom analizom Nietzscheova lika i djela. U svakom slučaju, Klages je za nas, zbog nje, neizmjerno vrijedan. Upravo je on, među prvima, uočio dva suprotstavljena svjetonazora u Nietzscheovu mišljenju koja se ničim ne daju podvesti pod zajednički nazivnik:
[po Klagesu] u Nietzschevoj filozofiji… spojene su dvije nespojive moći: duhovna volja za moći i ono što [on] zove “nužnošću doživljavanja ritmičkih kretanja kozmičkog života”.
S jedne strane, kaže Klages, imamo ‘pozitivnu’ ‘filozofiju orgijazma”, a s druge, ‘negativnu’ “filozofiju volje za moći”. Odatle, nastavlja Grlić:
Čak i njegovo ludilo Klages objašnjava tako da je Nietzsche čvrsto stajao na dva potpuno različita stajališta, onom bezuvjetnog života i onom bezuvjetnog potvrđivanja volje, koja je neprijatelj svakom životu. A što je besmislenije, pita se Klages, “nego u jednom dahu kazati Da i Ne“.
Dvadeseto stoljeće bilo je stoljeće reda – u mišljenju. Ovo dvadeset i prvo – više nije takvo. Samo je kapitalizam, kao ideologija volje za moći svoje vrste, zadržao svoj vlastiti red u iscrpljivanju svega čega se dotakne; druga mišljenja nisu. Zato nas valjda i u tolikoj mjeri privlače iracionalnosti filozofa, znanstvenika, umjetnika; njihova protuslovlja, a nema boljeg primjera takvog mišljenja od mišljenja našeg Učitelja! Sâm Nietzsche, a mi to vrlo dobro znamo, bio je svjestan toga, što je Klagesu, kao i mnogim drugim analitičarima, promaklo. Ovaj psiholog nikada nije dospio uvida da su Nietzsche, odnosno njegovih ‘tristo pročelja’, ponekad namjerno igrali tu igru samopobijanja. Ali promislimo malo! On i njegovih ‘tristo pročelja’ prkosili su svakoj namjeri, cilju, svrsi koja bi iz njih mogla proizići, jer su upravo i jedino na taj način, mogli biti protuteža toj ubitačnoj volji (za moći) koju je tek jedan dio tih ‘pročelja’ zagovarao… Da, gospodine Klages, ako se želite suprotstaviti nagonu za saznanjem (a kako nedavno razotkrismo – samo previjanijem nagonu volje za moći), kojeg možda i niste svjesni da posjedujete, trebate i vi moći biti proturječni, iracionalni, samopobijajući… kakav je bio Nietzsche u bitku svog bića (ako se može tako reći). Drugim riječima, upravo onakvi, kakvi bi se mogli suprotstaviti ideologiji današnjice, besprizornoj duhovnoj praznini u nagonu jedne tupe volje, koja se ogleda u samo jednoj svrsi, cilju i razlogu postojanja…
Pojačana do neslućenih razmjera u današnjem vremenu, ona je ta koja guši druge porive i energije u čovjeku, tjerajući ga da povraća, ako se njoj ne povinuje. To je moj odgovor na pitanje s početka ovoga teksta. Možda će mojemu net prijatelju odgovor biti prihvatljiv, a možda i ne… Dakako, nikada neću tvrditi da sam u nečemu u pravu. Iako sam postao blizak životu, očito je da duh još uvijek ‘držim’ uza se!
Ožujak 2016.
O istini (ničeancije viii.)
Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE
45.
Pojedinac je istina, a društvo laž; tako je znalo zboriti moje ‘ja’ nekad, a tako zborim i ‘ja’ današnji, oslonjen na hrpu, u vlastitoj radinosti, dokučenih postfilozofskih i postznanstvenih uvida. Jedina neposredna istina kojoj mogu pristupiti je, na kraju krajeva, samo ona koju imam u svojoj glavi. Filozofi su ovome problemu dali naziv – problem ‘povlaštenog pristupa’. Sve u svemu, pristup istini uvijek se događa ‘kroz nas’, taj subjektivni filtar nemoguće je otkloniti. O nekakvoj ‘pravoj istini’, ‘istinitoj istini’, ‘istini po sebi’, čini se da više ne možemo govoriti.
Ono što je novo u našem sadanjem stavu prema filosofiji jest jedno uvjerenje koje još nijedno doba nije imalo: da mi nemamo istinu. Svi su raniji ljudi “imali istinu”: čak i skeptici.
Ali, čini se da je mi, današnji, Nietzscheu preksutrašnji – ponovno imamo! Međutim, kao da se time nismo pretjerano usrećili. Istina je danas isključivo u službi manipulacije pojedincem. U današnjem dobu ona je unovačena, postala je ‘vojnik’ volje za moć, i vjerujem da neću pogriješiti ako kažem da je danas na stvari – ‘rat istina’!
46.
Tko zna što naše istine stvara, oblikuje i mijenja. Ono što se nadaje nama, postničeancima, u nekakvoj novoj gnoseologiji, odnosi na uvid da pojedinac istinu zapravo osjeća; odatle, nešto mu se čini istinitim ako mu je proželo biće, u bilo kojem smislu. Ako svijet doživljava racionalno, istinu će ‘osjećati’ logički, ako je oslonjen na emocije, istina mu se može činiti lijepom… ili neizdrživom. Tako i mnoge ‘laži za druge’ mogu postati ‘nečije istine’, uključujući tu i one ‘neporecive’ ‘logičke laži’…
47.
Postoje religiozne i znanstvene, moralne i nemoralne, subjektivne i objektivne, korisne i beskorisne istine; postoji i ona osobita istina filozofa kojoj on stremi u svojim najskrivenijim mislima, kao i naizgled ona, neporeciva, logička istina; postoji i umjetnička istina koja može biti moćna i tajnovita, ali i ona bezazlena i nevina koja (kao da) dolazi iz usta djeteta. Ali, što ćemo s onim tzv. ‘vječnim istinama’, koje na svoj način svojataju i logika i znanost? Nije li ove istine ipak nemoguće pobiti? Jedna glasi da će sunce izići na horizontu svakog dana. Pomislimo na mogućnost da Sunce jednoga dana ipak ne izađe. Možemo li to zamisliti? Naravno! Nakon pet milijardi godina, kako predviđaju znanstvenici, naše sunce će se ugasiti i navedena istina više neće vrijediti. Tako će se jednog dana dogoditi da jedna – u ovom dobu potpunoma neupitna istina – defacto postane opovrgnuta… To znači da su i ‘vječne istine’, u načelu, perspektivične istine, kao i sve drugo. Sunce izlazi samo u ‘našem svijetu’, izvan njega ne. Sunce je samo jedna zvijezda u svemiru pored milijardu drugih.
48.
Istine se hrane znanjem, znanje informacijama, informacije podacima, a podaci našim svjetonazorima, znanstvenim paradigmama, političkim i inim interesima… Odrediti što je podatak jednim dijelom je pitanje perspektive, a drugim dijelom – jedno moralno pitanje!
49.
Uvijek su nam naše istine draže od tuđih! Pa opet, (pre)često vlastitu istinu korigiramo nekom tuđom! Zapravo, mi smo ti koji smo u svakom trenu prisiljeni vlastitu istinu korigirati, ako želimo preživjeti. Odatle smo vječno upućeni jedni na druge.
50.
Posjedovanje istine nije strašno nego dosadno, kao svako posjedovanje.
Kolovoz 2015.
O Duhu i Egu II. (ničeancije vii.)
Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE
39.
Smisao Ega/Jastva; pripuštati Duh u- i očitovati ga iz- sebe; ništa drugo.
40.
Zašto smo “upojedinačeni”? Zato da bismo različite mogućnosti kroz sebe uprizorili i u Duhu očitovali. Mi “upojedinačeni”, mi smo sâm krvotok Duha. Kroz nas Duh živi.
41.
Ako smatraš da si važniji od zbilje koja te okružuje – egoističan si tip; ako držiš da je ona, zbilja, ono izvan tebe, važnije od tebe samog – religiozan si tip; ali ako smatraš da ste jednako važni (ili nevažni), i zbilja i ti – neki svoj si tip, čije nam iskustvo tek valja čuti…
Istu misao možemo izraziti i na sljedeći način:
Ako radije živiš zarad sebe nego zarad stvari duha (odnosno, narodski rečeno – zarad Boga) – egoistični si tip (ljudi). Ako radije živiš zarad Boga (stvari duha), a ne zarad sebe – religiozni si tip. Ali ako radije živiš (ili ne živiš) (n)i zarad sebe (n)i zarad Boga (stvari duha) – ti si neki svoj tip, vječno na granici dva svijeta, čije nam iskustvo tek valja čuti…
42.
Jastveni osjećaj preobličiti! Osobnu sklonost oslabiti! Oko naviknuti na zbiljnost stvari! Od osoba kolikogod je moguće zasad abstrahirati! Kakve to učinke mora imati! Nastojati ovladati stvarima i tako zadovoljiti svoje htijenje posjedovanja! Ne htjeti posjedovati ljude! – No ne znači li to takodjer individue slabiti? To znači stvoriti nešto novo: ne ego i ne tu i ne omnes! […] Pustiti da nas posjeduju stvari (ne osobe) i to što je moguće objam pravih stvari! Pričekati što će odatle izrasti: mi smo za stvari oranica! Iz nas treba da izrastu slike tubitka: i mi trebamo tako biti kako nas ta plodnost sili da budemo: naše sklonosti, nesklonosti su ona oranica koja ima takove plodove donijeti. Slike tubitka su ono Najvažnije što dosad bijaše – one vladaju čovječanstvom.
43.
Nebriga za stvari i ljude oko sebe; samo briga za očitovanje Duha kroz tebe i svijet će već postati bolje mjesto za život. To je tvoj put.
Srpanj 2015.
O Vječnom Povratku Jednakog (ničeancije v.)
Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE
26.
Nejednakost zamjećujemo svuda oko sebe. Pa opet, naš znanstveni pogled svugdje pokušava naći pravilnosti (previjanija riječ za jednakost) za potrebe predviđanja budućih događaja. Što smo postigli nekakvom formulom, ako ne uspostavili određenu vrstu jednakosti između prošlih i budućih događaja. Pod određenim okolnostima, reći će znanstvenik i matematičar, oni su jednaki; to nam, dakle, hoće natuknuti znanost i njena perjanica – matematika – koja barata apstraktnim simbolima, tim osobitim mehanizmima za uspostavljanje jednakosti. I začudo, time se razotkrilo da priroda teži ponavljanju… Sva matematika i sva znanost funkcioniraju na osnovi te jednostavne zamjedbe… Nejednaka priroda po sebi teži ponavljanju, te ono nejednako ostaje uvijek na isti način nejednako. To znači da se odnos između dvije nejednakosti neće promijeniti. I eto nam, konačno, te “pravilnosti” ili jednakosti, kako god, zbog koje su matematika, i općenito znanost, mogući. Jednakost je sadržana, ne u stvarima, nego u odnosima…
27.
Čuvajmo se vjerovanja da [univerzum] ima [tendenciju] dosegnuti izvidne forme, da ona hoće biti ljepšom, savršenijom, kompliciranijom! Sve je to [antropomorfizam]! … […] …
Svo se bivanje giba u ponavljanju jednog [određenog] broja savršeno jednakih stanja.
Sve se je vratilo: Sirius i pauk i tvoje misli u ovom času i ova tvoja misao da se sve vraća.
Nietzscheovoj misli Vječnog Povratka Jednakog, mistična prizvuka i konotacija, i zapravo nikada nikome u potpunosti jasnoj, suprotstavio sam misao, doličnu po snazi i u skladu s današnjim stupnjem razvoja znanosti – misao o izviranju Prostora i Vremena iz nas samih! Ne sramim se proturječit Učitelju, jer je moja ideja nešto što bi možda i on domislio u nekom svom osobitom raspoloženju, i kad bi živio u ovom vremenu. Što nam je drugo činiti doli nekom svojom nadahnutom misli (idejom) čovječanstvu prirediti pozornicu za njegovo što dulje trajanje u vremenu…
28.
S mišlju o Vječnom Povratku Jednakog Nietzsche je otkrio kako se ipak ne slaže s onima koji na svijet gledaju kao na ‘vječito novi’, bivajući; poput Efežanina Heraklita:
Kad bi svijet bio vječito novi bivajući, bio bi on time postavljen kao nešto u sebi Čudesno i Slobodno – Sebestvaralački-Božansko. Vječito bivanje-novim pretpostavlja: da sila samu sebe samovoljno povećava, da ona ne samo da ima namjeru nego i sredstva da sebe samu sačuva od ponavljanja, od toga da dospije natrag u neku staru formu, – … ili nesposobnost da dospije u jednako stanje: to bi značilo da količina sile nije nešto čvrsto a isto tako [osobine] sile. Nešto ne-čvrsto sile, nešto undulatorno nama je posve nezamislivo.
piše on nadahnuto kao da nikada nije izrekao nijednu lijepu riječ za umjetnost predsokratovskog filozofa kojemu se toliko divio.
29.
Još je Heidegger upozorio da se na ključne sastavnice Nietzscheove misli može gledati kao na njegovu ‘metaphyziku‘. Volja za moć, vječni povratak jednakog, nadčovjek itd. spadaju u Nietzscheovu metaphyziku, a ne u stvarnost, kako je to možda želio njihov tvorac. Svim tim pojmovima, po Heideggeru, dodijeljen je rok trajanja, u okviru jednog ili više doba, nakon kojih njihova moć slabi da bi se na kraju još samo držale idejama koje više ne mogu motivirati i uzdignuti čovječanstvo.
30.
Manje je poznato da misao o Vječnom Povratku Jednakog počiva na jednom, inherentno znanstvenom uvidu koji tvrdi da ukupna energija svemira ostaje jednaka i da se ni pod kojim okolnostima ne može povećavati ili smanjivati.
Nekada se mislilo da beskonačnoj djelatnosti u vremenu pripada jedna beskonačna sila, koja nikakvom potrošnjom ne biva iscrpljena. Sad se silu misli vazda jednakom, i ona više ne potrebuje biti beskonačno velika. Ona je vječito djelatna, no ona više ne može stvoriti beskonačno mnogo slučajeva, ona se mora ponavljati: to je moj zaključak.
31.
A danas se za tu ‘jednaku silu’ – a očito je riječ o energiji – u nekim znanstvenim krugovima sumnja da ‘istječe’ na sve strane! Naime, neke istraživače uzbunio je navodni gubitak energije fotona koji nam dolaze iz udaljenih galaksija. O čemu se radi? Svi fotoni koji nam dolaze iz udaljenih galaksija, bez izuzetka, imaju tzv. ‘crveni pomak’, odnosno valnu duljinu koja se nalazi u ‘crvenom dijelu’ spektra elektromagnetskog zračenja. Znanstvenici ih nazivaju redshifted fotonima. Međutim, valja razlikovati redshifts Dopplerovog efekta od kozmologijskog redshiftsa! Podsjetimo, Dopplerov efekt nastaje u relativnom gibanju tijela. Tako nam tijelo koje prema nama odašilje crvenu svjetlost (a može to biti upravo zvijezda iz udaljene galaksije) govori da se to tijelo udaljava od nas. To ujedno znači i da je relativna brzina udaljene galaksije veća od brzine naše galaksije, pa se na tome temelji zaključak da se svemir širi. Međutim, značenje kozmologijskog redshiftsa vezano je uz samo istezanje prostora. Zamislimo, da su udaljena i naša galaksija nečim fizički povezane. U ovom slučaju nema relativnog gibanja, međutim, standardni izračuni i dalje pokazuju crveni pomak svjetlosti fotona iz udaljenih galaksija! Ne znači li to da fotoni ipak vremenom gube svoju energiju? Kad bi tomu doista bilo tako, Prvi zakon termodinamike ‘pao’ bi na ‘bojnom polju’: količinu energije svemira više se ne bi mogla uzeti kao konstantna.
Osim toga, prema klasičnoj teoriji relativnosti, gibanje materije u univerzumu oblikuje geometriju prostorvremena. Prema nekim izračunima, postoji mogućnost da bi ovo gibanje vremenom dovelo do narušavanja vremenske simetrije, pojave koja se ogleda u tome da eksperiment ponovljen pod istim uvjetima uvijek daje isti rezultat. Ako bi vremenska simetrija bila narušena nijedan eksperiment ponovljen pod istim uvjetima ne bi davao isti rezultat. A izračuni su pokazali da bi u slučaju narušavanja vremenske simetrije naš univerzum također gubio energiju…
I nakon ovoga kratkog ‘znanstvikovanja’, nismo li ponovno pozvani propitati tu Nietzscheovu misao, “misao svih misli”, koju je on u jednom trenutku prozvao “najznanstvenijom od svih mogućih hipoteza”? Neprolazna misao je iluzija, tvrdio je još Oswald Spengler. Možda je, stoga, i ova misao u kojoj se govori o tome da se “…Sirius i pauk i tvoje misli u ovom času i ova tvoja misao [vraćaju]…” samo prolazna misao, kao i sve druge…
32.
Međutim, ne budimo naivni! Istinska snaga ideje Vječnog Povratka Jednakog i nije sadržana u znanstvenom dokazu i objašnjenju materijalnog/fizičkog bivanja svemira. Ona se nalazi u mogućnosti podnošenja života bez smisla. Ili kao što bi to sâm Nietzsche kazao u neobičnu, a na momente luckastu, prijevodu njegovih pabiraka iz pera Šime Vranića, “bezvidni pokušaj” da se jedna misao izdigne iznad ljudskog poimanja stvarnosti… Dakle, što ako se sve ponavlja? Tu strahotnu istinu valja izdržati ali ono što Nietzschea razlikuje i u našim očima izdiže iznad drugih mislioca jest činjenica da je on u toj mogućnosti sveopćeg bivanja pronašao opoj.
Svibanj 2015.
O Duhu i Egu (ničeancije i.)
Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE
1.
Ono najbolje u svakomu piscu uvijek dolazi iz nesvjesnog djela njegova bića. Njemu samomu nikada ne treba zahvaljivati za veliko djelo koje je kroz nj došlo na svijet. On je taj koji bi trebao biti zahvalan. Zato porušimo spomenike i glasno povičimo: umjetnost je dar!
2.
Što je filozofija – a s njome i znanost – doli pokušaj da se preko spoznaje odnosno saznanja čovjek poveže i nekako dospije do Cjeline svijeta/Jednog, čega god. Međutim kako spoznaja, kao i (sa)znanje u cjelini, uvijek počivaju na nekom jeziku, bilo u onom uobičajenom ili matematičkom, logičkom i sl. smislu – to se čini nemogućom misijom. Na tu, mnogima gorku, činjenicu uvijek će nas podsjećati ono, bez premca satirično, ’42’ iz romana Douglasa Adamsa Vodič kroz galaksiju za autostopere – odgovor super-kompjutora na pitanje o smislu života koji je obznanilo čovječanstvu nakon svog dugogodišnjeg ‘mozganja’. S druge strane, istim stvarima religija i umjetnost prilaze na puno lakši, i da budemo ironični, učinkovitiji način – kroz osjećaj…
3.
U filozofiji i znanosti Ego/Jastvo, “upojedinačenje” čovjeka stupa pred Cjelinu svijeta/Jedno. U religiji i umjetnosti Cjelina/Jedno ispunjava čovjeka odnosno njegov Ego/Jastvo.
4.
„Toliko sam se udaljio od ljudi da ih sada već mogu objektivno proučavati. Tolika je moja daljina!“ Tako tvrdi čovjek kojega je cijeloga ispunio Duh, a Ego/Jastvo stoji okačeno iznad kreveta ili stola na kojem sniva.
5.
Dva su smisla života: jedan prema Egu/Jastvu, drugi prema Duhu i ono što se u ljudskoj historiji neprestano događa(lo) odnosi se na njihovo zamjenjivanje i ispreplitanje. Tako je kršćanstvu, možda i nehotice, pošlo za rukom stvoriti jednu istinski zadivljujuću zamisao pripuštanja Duha u Tijelo, a s druge, iznenađujuće priprostu ideju vječnog života u ‘Carstvu Nebeskom’ nakon smrti, kojom se, valjda, naše tašto Jastvo nagrađuje jer je za ovozemaljskog života slavilo, ovime ne manje taštog, kršćanskog Boga…
6.
O Egu i Duhu pisao je i Nietzsche na svoj način. Evo jedne njegove misli koju sam prozvao ‘najutješnijom’ i na koju se podsjećam samo u rijetkim prilikama, ostavljajući je, valjda, samo za ‘crne dane’, a koju je i sâm Nietzsche prozvao ‘glavnom’:
Glavna misao! Ne obmanjuje nas, individue [Ega, u našem čitanju], priroda i ne nastoji oko svojih svrha varajući nas: nego individue [uređuju] sav svoj tubitak prema [individualnoj], to znači pogrešnoj mjeri… A zapravo nema [individualnih] istina, nego sve same [individualne] zablude – individiuum sâm je jedna zabluda.
Mi smo pupoljci na jednom stablu, – što mi znamo o tom što u interesu stabla može iz nas biti! Ali mi imamo jednu svijest kao da bismo mi htjeli i trebali sve biti, jedna maštarija o ‘Ja’ i svem tom ‘Ne-Ja’. Prestanimo ćutjeti se kao takav fantastički ego! Postepeno naučimo da odbacimo tobožnji individuum! Otkrijemo zablude ega! Uvidimo da je egoizam zabluda! I nemojmo za suprotak smatrati altruizam! To bi bila ljubav prema inim tobožnjim individuama. Ne! Van nad ‘mene’ i ‘tebe’! Osjećajmo kosmički!
Travanj 2015.
Kratka povijest (ideje) volje za moći II.
Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ
Stanley Kubrick: ODISEJA U SVEMIRU 2001.
U teorijama moći koje spominje španjolski sociolog Manuel Castells u svom eseju “Moć u umreženom društvu” objavljenom u jednom od brojeva Europskog glasnika, primjećujem razmišljanja koja su iznenađujuće slična mojima. Moć se prepoznaje kao relacijsko svojstvo u procesu nametanja vlastitih vrijednosti drugima putem sile i institucija. Međutim, čini se da nijedna od teorija moći koje Manuel Castells spominje ne raspravlja o porijeklu “volje za moći” kao takve…
Nedvojbeno je izazovno izreći bilo kakvu smislenu izjavu o ranim trenucima “zore čovjeka”, koji su se odigrali prije nekoliko milijuna godina prema suvremenim znanstvenim tvrdnjama. Kako matematičar Keith Devlin navodi, danas imamo samo prazne lubanje koje nam otkrivaju veličinu mozgova prvih hominida. U evolucijskom pregledu povijesti nastanka vrste sposobne za matematičko razmišljanje, Keith Devlin, matematičar sa Stanforda, najvjerojatnije bi smjestio “našu priču” o čovjekolikim majmunima i njihovoj borbi ispod osamljenog drveta u beskrajnoj pustinji savane prije otprilike 3,5 milijuna godina. Sličan vremenski okvir nailazimo i u sinopsisu filma “Odiseja u svemiru 2001.”. Čovjekoliki majmuni koji se pojavljuju u filmu pripadaju vrsti Australopiteka, koji su mnogi smatrali prvom vrstom hodajućih hominida na Zemlji. Bez obzira na vremenski okvir, možemo se vratiti našoj priči, jer dolazimo do najzanimljivijeg dijela – trenutka kada na scenu stupaju osjećaj moći pripadnika čopora…
Na ovoj točki, moramo primijetiti da “instinktivni vođa čopora” nije ništa novo u životinjskom svijetu, mnoge životinje ga imaju (poput lavova). Stoga, našeg samoproglašenog vođu čopora čovjekolikih majmuna moramo drugačije nazvati. Jedini izraz koji nam pada na pamet u ovom trenutku je “čopor s priznatim-na-sili/mili vođom” kako bismo naglasili odnose koji vladaju unutar takvog čopora, a koji svakako nisu samo životinjski. Životinja ne živi u “svijetu volje za moći”, to je isključivo ljudski svijet. Stoga trebamo pažljivo promatrati ključnu sekvencu prikazivanja “osvita čovjeka” u Kubrickovom filmu – događaj borbe između dva čopora oko izvora vode. Ako je jedini cilj u toj borbi bio otjerati pripadnike drugog čopora od izvora vode kako bi se pripadnici našeg čopora mogli napiti, tada volja za moći još nije u igri i to je još uvijek puko životinjsko ponašanje. Međutim, ako ste nakon borbe zarobili i asimilirali pripadnike drugog čopora u svoj, tada definitivno govorimo o tipičnoj volji za moći. Tek u društvenoj zajednici poput “čopora s priznatim-na-sili/mili vođom”” volja za moć kao ideja može u potpunosti zaživjeti i razviti sve svoje potencijale. Međutim, ne smijemo zaboraviti da je “čopor s priznatim-na-sili/mili vođom” samo ideja kao što su to ideje vladara i privatnog vlasništva. Naša teza je da smo u ove suštinske ideje morali biti duboko uvjereni da su stvarne i istinite, a ne samo ideje, kako bi se u nama konačno upalio “vječni plamen” volje za moć…
Važno je primijetiti da u prethodnom postu opisana uloga vođe čopora – od samog početka – nije podrazumijevala nikakvu odgovornost. Čovjekoliki majmun koji se proglasio vođom čopora mogao je čopor voditi na “dobar” ili “loš” način, a jedino drugi čovjekoliki majmun u borbi mogao ga je smijeniti. Uobičajena biološka naracija o udruživanju životinja u čopore radi preživljavanja u otvorenim prostorima savane, u ovom slučaju čovjekolikih majmuna, sada se nadopunjuje našom pričom o volji za moći cijelog čopora…
Prema tome, pored ideje kralja i privatnog vlasništva, prepoznajemo i ideju države (čopora s priznatim-na-sili/mili vođom) kao jednu od mnogih pozornica na kojima se odvija predstava života pod nazivom Volja za moć. Na što pokušavamo ukazati? Pokušavamo ukazati na to da bilo koja druga dobro oblikovana suštinska ideja koja bi duboko prodrla u ljudsku prirodu i njenu inherentnu kreativnost mogla, u doglednoj budućnosti, svrgnuti samu ideju “volje za moć” s prijestolja. I naravno, mi to pokušavamo s različitim stupnjevima uspjeha, kao i mnogi prije nas! Ako je u mnogim ljudima Bog danas ‘uspio’ umrijeti, zašto bi ‘volja za moć’ u njima morala ‘do vijeka’ plamtjeti? Ne mora! Parafrazirajmo riječi iz jednog od prošlih postova: Čovječanstvo je preuzelo svoju sudbinu u svoje ruke. Više se ne mora boriti oko izvora vode, kao što se ne mora skrivati od savanskog pirgastog lava… U ovom dobu, na jedan nama još uvijek nejasan način, kao da se otvara mogućnost da svaka stvarna povlaštenost napokon postane dostupna svima što bi automatski porušilo temelje volje za moći u našem biću… Međutim, čini se da čovječanstvo ove ‘sluteće mogućnosti’ još nije svjesno…Možda će se to, na kraju krajeva, zaista dogoditi, da čovječanstvo postane svjesno ideološke pozadine volje za moć u ljudskom biću. No isto tako, možda će ga ubrzo novi barbari vratiti u “staro okruženje”, što, kao što znamo, nije tako rijedak slučaj u povijesti.
Ovom pričom željeli smo poručiti da čovjek, zbog svoje umnosti i sklonosti utjecaju vlastitih ideja, doživljava svijet kao volju za moć ili kao božje djelo. U svojoj suštini, volja za moć, kao i svaka druga ideja, nema utemeljenje u stvarnosti; stoga ona ne predstavlja stvarnu moć, osim na papiru i u ljudskim umovima. Ako želimo izvući neki zaključak o volji za moć kao takvoj, možemo reći da se najvjerojatnije radi o atavističkoj težnji da se stanje ugode održi pod svaku cijenu… i to je krajna točka našeg zaključka.
Kada govorimo o propasti metafizike, dakle, ne mislimo ni na što drugo osim na osvještavanje tog našeg inherentno ‘idejnog pogleda na svijet’; činjenice da na svijet (koji je stvaran, ali nema smisao) ne možemo drugačije gledati osim kroz neku smislenu ideju koja je – protivno njemu samom – nestvarna; njena jedina čvrsta poveznica sa svijetom smo mi sami.
Vrijeme je za odjavu ove teške, možda najteže misli, koja nam je u Pustopoljini pala na um. K tomu, ovoga puta, ona, opet samo kao ideja, prkosi temeljnoj ideji iz arsenala našeg Učitelja…
No, za trenutak zastanimo i zapitajmo se kako bi o tom momentu (pojavljivanja volje za moći) zborio sâm Nietzsche? Možda bi opisujući tu pojavu s nesagledivim posljedicama uporabio i ove teške i duboko-dramatične riječi koje je napisao u svom istoimenom nedovršenom djelu:
“Mora postojati mnoštvo vjere; da se smije suditi; da nedostaje dvojba s obzirom na sve bitne vrijednosti – to je pretpostavka svega živog i njegova života. Nužno je, dakle, to da se nešto mora držati istinitim – ne to da nešto jest istinito.”
A možda je Nietzsche, na svoj način, bio u pravu, kao što smo i mi u pravu – na neki svoj. Sjetimo se njegovih riječi iz S onu stranu dobra i zla:
‘Svijet gledan iznutra’ i ne može biti ništa drugo doli volja za moć! Ali, čije je to stanovište? Tko je taj koji na svijet gleda iznutra? To može biti samo naš Ego, upojedinačena jedinka (ili samo misao, perspektiva) izuzeta iz cjeline svijeta.
Bez imalo Duha u sebi (iako praktički to nije moguće, jer je svaki Ego u svijetu primoran pripustiti Duh Cjeline u sebe), Ego i ne može biti ništa drugo doli volja za moć. Na neki čudan, polumističan način, zamišljamo da se svaki Ego (pojedinačnost) želi rastegnuti kako bi dosegao Cjelinu iz koje je otrgnut. I onda, to njegovo nastojanje prepoznajemo kao volju za moć…
Znamo da razaranje iluzije još ne daje istinu nego samo nešto više neznanja, neko širenje našeg “praznog prostora”, porast naše “pustoši”.
I jesmo li, onda, dosegli ‘Nietzscheovu visinu’? Smijemo li u svoju blizinu doista pripustiti ‘pustoš’ koju nam je sâm navijestio….? (pritom, njegov način uporabe jezika, onu, svima znanu, ničeansku poetiku filozofske misli, dakako, nikada nećemo dosegnuti)
Čovjek konačno u stvarima nanovo ne nalazi ništa doli ono što je u njih sam metnuo: – ponovno se nalaženje zove znanost, umetanje pak – umjetnost, religija, ljubav, ponos. U obojemu bi, pa neka je to i dječja igra, valjalo nastaviti i imati dobrano hrabrosti za oboje – jedni za ponovno nalaženje, drugi – mi drugi! – za umetanje!
I ovo je Nietzsche iz ‘Volje za moći’… onaj Nietzsche ‘s tristo svojih pročelja’… koji je s jednim od njih – po našem mišljenju, dubljim i vedrijim od ostalih, možda bio spreman i samu ‘volju za moć’ staviti na kušnju, kao što smo je i mi sada spremni staviti…
– I hoćemo li…? – u ‘đavoljskoj dreci’ upućujemo veseli poziv svim slobodnim duhovima u našoj blizini
Travanj 2015.
Kratka povijest (ideje) volje za moći I.
Stanley Kubrick & Arthur C. Clarke: ODISEJA U SVEMIRU 2001.
Ciljevi mogu biti plemeniti – sreća svih ljudi, spas planeta u ekološkom smislu i sl. – i manje plemeniti – vlastita sreća, sreća pojedinog naroda ili države… – do potpuno neplemenitih: osobno bogaćenje, vladanje drugima itd. Svejedno, sredstva za ostvarenje ciljeva života postoje uvijek u samo dva oblika: mrkva i batina; Mila i Sila. Zbog toga, često dolazi do paradoksa: za ostvarenje kakva plemenita cilja čovjek može koristiti i sredstva batine!
No, važno je znati: ciljevi, smislovi, vrijednosti jednog života ili života vrste – stvari su duha. To su samo ‘ideje u umu’, od dobrote do zloće, od istine do laži; od života uronjenog u asketsku meditaciju do života posvećenog stjecanju materijalnih dobara. Ciljevi jednostavno nisu stvarni. Oni su samo izvedenice naše potrebe za Ugodom i izbjegavanjem Neugode. Nažalost, sredstva za ostvarivanje ciljeva stvarna su koliko to mogu biti – Mila i Sila, dvije sestre koje mrze jedna drugu, ali koje jedna bez druge ne mogu. A tako je dok je njihovih ‘roditelja’ – Ugode i Neugode…. Kako sam dospio dotle da budem ‘tako pametan’ kao moj Učitelj u Ecce homo, premda svojom pameću protivan njegovoj, pročitajte u ovoj kratkoj pripovijesti.
Kratka povijest ideje Volje za Moći
U pradavna vremena, u nepreglednoj savanskoj pustoši afričkog kontinenta, postojalo je osamljeno drvo/stablo (ili pećina, uzvisina, što god) na kojem se čovjekoliki majmun, koji je nastanjivao ovo područje tisućama godina, osjećao iznimno sigurno i ugodno… ‘Mjesto’ na stablu bilo je bogom dano: osim od paklenog sunca štitilo je i od prirodnih neprijatelja, poglavito pirgastog savanskog lava koji do njega ni pod kojim okolnostima nije mogao dospjeti. Može se zaključiti da je to mjesto na osamljenu drvetu/pećini/uzvisini bilo povlašteno u svakom pogledu u odnosu na druga mjesta u savani. Svaki čovjekoliki majmun u čoporu želio je počinuti na njemu. Međutim, mjesta je bilo samo za jednog. Svaku večer vodila se krvava borba među našim precima za bogom dano mjesto. Majmun koji bi tog dana u borbi pobijedio počinuo bi na njemu vidajući svoje rane. Dakako, čovjekoliki majmuni nisu vječno mogli ostati u njemu. Glad i žeđ primorali bi ih da siđu sa stabla ili uzvisine (ili iz pećine) i priča bi se ponavljala iz dana u dan.
A onda, jednoga dana, snimatelji filma Odiseja u svemiru 2001. 🙂 ili sama evolucija ‘pokazali su’ jednom majmunu iz čopora kako da kost davno crknute životinje iskoristi kao oružje (premda je u izvornoj Clarkovoj/Kubrickovoj zamisli to ‘učinio’ crni monolit). Nastupila je prekretnica. S kosti u rukama kao novim oružjem, čovjekoliki majmun se s lakoćom mogao obračunati s drugim majmunima iz čopora, i ne samo tog, nego i bilo kojeg drugog dana. Tako je povlašteno mjesto na stablu dobilo svoga stalnog stanodavca. Čvrsto držeći kost u svojim rukama, ‘izabrani’ čovjekoliki majmun po prvi je put u svom životu zadobio nov osjećaj koji ga je sada cijelog prožimao; osjetio je… da je na neki način i on ‘povlašten’… po nečemu poseban u odnosu na druge (majmune)… na isti način na koji je to bilo i mjesto na stablu/uzvisini/u pećini u odnosu na druga mjesta u savani. Povlaštenost, kao takva, prema tome, nosila je najveći stupanj sigurnosti i ugode i čovjekoliki majmun je to vrlo brzo shvatio. “Bilo bi sjajno kada bih mjesto na drvetu mogao zadržati, a da se više ne moram boriti s drugim majmunima”, morao je pomisliti. U tom trenutku, a da to još nije znao, formulirao je prve obrise vlastite volje za moći… Da bi ove mogućnosti uopće postao svjestan, čovjekoliki majmun morao je početi razmišljati. I druge ideje počele su mu padati na um, njemu ili njegovim potomcima – svejedno, a među njima svakako vrijedi izdvojiti dvije…
Ideja ‘vladara’, ‘kralja’, vođe čopora vjerojatno je bila prva. Povlaštenost može zadržati, ako postane samoproglašeni vođa čopora. Tako bi dobio priliku povlašten položaj zadržati putem drugih smicalica; mogao bi, primjerice, dopustiti drugim majmunima da zauzmu ‘njegovo’ mjesto na drvetu, ali samo do trenutka kojeg on odredi, mogao bi im čak i pokazati kako se rukuje s kosti crknute životinje kao oružjem i sl.
Druga ideja ticala se pak povlaštenog mjesta. Zašto ga ne bi proglasio svojim produljenim dijelom… a odatle i – vlasništvom? Kao što je ruka koja je držala kost bila njegova, njegovim vlasništvom je ‘novim ukazom’ moglo postati i povlašteno mjesto na drvetu. I ova ideja (koja je zasigurno morala pasti na pamet njegovim mnogo kasnijim potomcima) omogućila bi čovjekolikom majmunu zadržavanje ugode koliko je to dulje moguće.
Ono što smo ovim kratkim tekstom htjeli poručiti odnosi se na sljedeće: u korijenu bilo kojeg oblika volje za moć nalazi se povlaštenost bilo kojeg oblika. Ideja kralja i ideja privatnog vlasništva utemeljene su na prvotnom osjećaju povlaštenosti kako bi ga legitimirale pred Drugim. Sada se već može reći: kralj po sebi povlaštena je osoba, kao što bilo koja stvar na svijetu može postati nečije privatno vlasništvo. Poštenije bi bilo reći da se radi, zapravo, o ulogama. Svatko može dobiti ulogu kralja, kao što svaka stvar može zaprimiti ulogu nečijeg privatnog vlasništva. Kralj i privatno vlasništvo samo su pojmovi, ideje u našem umu. Zato Žižek neprestano govori o predstavi zvanoj život.
Odatle, volja za moć može biti shvaćena kao težnja prema određenim ulogama (i vlasnik privatnog vlasništva je samo uloga), a ne nekim stvarnim faktima. Podsjetimo, stvarni fakti samo su Ugoda i Neugoda koji se osjećaju izravno, bez posrednika. Međutim, volji za moć neophodni su drugi.
Sutradan, čovjekoliki majmun proglasio se vođom čopora. Imao je tu kost u rukama, sredstvo batine, oružje koje mu je davalo moć nad drugim majmunima. Pored toga, povlašteno mjesto na drvetu odredio je svojim stalnim prebivalištem, ako ne još vlasništvom…
(nastavit će se)
Ožujak 2015.
Borbe nestvarnosti
Friedrich Nietzsche: SUMRAK IDOLA
Koju mi je poruku želio prenijeti otrgnuti portret Friedricha Nietzschea koji me je, poput pravog duha, pratio u stopu prije nekog vremena u zdanju Prostorije s Kolom? Možda onu koju je odašiljao prije one o volji za moći, u kojoj čovječanstvo ne stremi ničemu nego se u svom postojanju samo održava? Naravno da ne može stremiti ničemu kad nema duhovnog prokuratora, nekog ‘vanjskog’ kriterija, neovisnog o njemu samom, koji bi ‘propisivao’ cilj/smisao za koji bi se moglo uhvatiti. Svi dosadašnji kriteriji čemu je valjalo stremiti – stvorilo je ono samo! Među njima vrijedi spomenuti i sve ‘stvari duha’ odnosno uspostavljena značenja u odnosu na Boga i sve što ga prati – ponajprije tu mislimo na moral, umjetničke principe, filozofska načela, znanstvene teorije. (Naravno, čovjek ne živi u potpunosti u svom svijetu, pa se ovdje želi ukazati samo na njegovo, ničim opravdano, oslanjanje na stvorena značenja svog iskustva)
Kad bismo, mimo ovako shvaćenih ‘stvari duha’, ipak pošli u potragu za nekim objektivnim, znanstvenim kriterijem čemu stremiti u ovom i ovakvom svemiru, bilo kao vrsta ili pojedinac, u jednom trenutku morali bi nabasati i na legendarni naputak Drugog zakona termodinamike.
Čitav svemir i sve stvari u njemu kreću se u smjeru toplinske smrti, stanju jednake temperature u svim zakucima svemira.
Jasno je da nas Drugi zakon termodinamike gura prema jednom besperspektivnom, holističkom svijetu od kojeg vam se diže kosa na glavi. Drugi zakon termodinamike eksplicitno tvrdi da ćemo svi jednoga dana postati jedna ogromna mrtva duša, elektromagnetsko zračenje jednake temperature i ništa više. I, onda, jeste li voljni slijediti Drugi zakon po ovim napucima? Prije bi izmislili još jednog Boga kojemu bi se molili da Drugi zakon termodinamike nije u pravu, nego to doživjeli.
“Jednako je teško kao i na početku” potkraj života zabilježio je i hrvatski slikar Ivan Šebalj.
U Sumraku idola, knjizi koja je nastala u posljednjoj godini Nietzscheova stvaralaštva i koja u nekim svojim dijelovima kao da naviješta sumrak u koji će uskoro utonuti i njegov um, nalazimo sljedeći iskaz o duhu:
… slabi imaju više duha… Duh valja nužno imati da bi se duh dobio – čovjek ga izgubi čim mu više nije potreban. [T]ko ima jakosti, ostavlja duh…
Zbog ovih riječi (koje dugo vremena nisam mogao razumjeti), na današnji gubitak duha čovječanstva ponekad ne gledam na način koji sam izložio u svom romanu (pod snažnim utjecajem Oswalda Spenglera). U nekim trenucima on mi se doista čini kao posljedica suviška snage koju čovječanstvo posjeduje u ovom dobu. Za svoje održavanje, trenutno mu duh ne treba, pa se ponovno mogu rasplamsati igre moći. Danas u materijalnom smislu, htjeli to sebi priznati ili ne, živimo bolje nego ikada. Kada mu ponovno bude zatrebao duh, čovječanstvo će ga proizvesti u dostatnom obliku za svoj spas, na tragu Hölderinovih proročkih stihova koje je i jedan Martin Heidegger silno volio:
Ali gdje postoji opasnost raste
također i ono spasonosno
Drugim riječima, stječe se dojam da je čovječanstvo došlo u doba u kojemu i doslovno može uzeti sudbinu u svoje ruke, ali da to još ne primjećuje.
Sve ‘stvari duha’, naučismo to bolno na ovom istom mjestu, same po sebi, jesu iluzije, ne postoje mimo čovjeka koji ih stvara u sebi; među prvima, to su religija, umjetnost, filozofija i znanost. One postaju stvarne tek po učinku koji proizvode na pojedinca i na pretpostavljeni svijet koji ga okružuje. One su tu kako bi čovjek u svijetu izgradio nepostojeći smisao i na taj način preživio. Međutim, ma koliko god neobično zvučalo, isto vrijedi i za proces stjecanja materijalnih dobara i moći. Za materijalnim dobrima i moći žudite jer vam ih nameće druga nestvarnost – poslovična laž društva. Zbog njih ste također spremni iskrvariti u pravoj borbi. Borba je to utvare protiv utvare, jedne nestvarnosti protiv druge, i na toj i takvoj varljivoj pozornici odvija se vaš život. Zapamtite, osjećati se moćnim nestvarno je kao što je to osjećati se nemoćnim. Kad to pojmite, shvatit ćete da ništa na ovom svijetu ne možete uzeti ozbiljno i zašto je naš Učitelj smijeh proglasio svetim… Međutim, sve se to događalo prije no što je ideju ‘volje za moći’ uveo na pozornicu vlastitih misli… i zbog koje se možda, na kraju, slomio…
O ‘volji za moć’ Nietzsche nepobitno jest razmišljao, ali je svijetu nikada nije obznanio u onom obliku u kojem je to učinila njegova sestra… To valja imati na umu prije nego ‘stvarima duha’ napadnemo ovu egoističnu utvrdu smisla… Nastojat ćemo pokazati da volja za moć može biti samo smisao vašeg Ega, a nikako Duha koji u sebe pripuštate, a pogotovo da ne može biti smisao nekakve ‘Cjeline Svijeta’ koju dijelite s Drugim(a), što god pod njom zamišljali…
O Duhu i njegovim Moćima 