Siječanj 2017.
Misliti da je ljudska svijest prolazna je nemoguće! (ili o Nietzscheovoj najreligioznijoj misli)
Milan Kundera: NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA POSTOJANJA
Nietzscheova misao o Vječnom Povratku jedna je od njegovih najzagonetnijih, a možda i najreligioznijih misli. Kako to, kad znamo da je riječ o filozofu koji je svijetu objavio da je Bog mrtav?
Ljudska svijest, što god o njoj racionalno zaključili – u njoj ili putem nje (npr., odakle dolazi i kamo ide) – teško prihvaća vlastitu prolaznost. Najmanje što se o njoj može reći, a da nam se čini da nećemo pogriješiti, odnosi se na to da je ustrojena tako da sve oko sebe doživljava po smislu… U bilo čemu, ona će ponajprije tražiti i ‘vidjeti smisao’, očiti ili prikriveni, a u mnogim prilikama, i onaj izostajući… Pa tako, sâm pojam besmisla u ljudskom jeziku odiše jednom zasebnom vrstom smislenosti. Dovoljno je znati što se pod tim pojmom misli (a najčešće je to izostanak smisla), pa da se on tumači kao smislen. Prava besmislenost, ako takva uopće postoji, ne nalazi se samo izvan jezika, nego najvjerojatnije i izvan dohvata ljudskog intelekta.
Na osnovi izrečenog, dolazimo do šireg značenje smisla koje želimo istaknuti; ono se odnosi na mogućnost uspostavljenja veza između uočenih ‘razlika u svijetu’ (da ne kažemo ‘stvari’). Kako za našu svijest apsolutno sve mora posjedovati smisao (ili besmisao, u smislu ‘izostanka smisla’), smisao pronalazimo u mogućnosti povezivanja razlika/stvari među sobom. Ali zašto jedna prolaznost – ovoga sada i ovdje – koja kao takva, dakle, posjeduje smisao, za jednu svijest ipak mora postati neodrživa? Zato što nije stvar u tome što mi doista prolazimo i nestajemo, nego u tome što postaje jako teško objasniti ili učiniti smislenim odgovor na pitanje zašto smo se uopće pojavili.
Ljudska svijest teško se može nositi s razlogom svog postojanja, ako prihvati vlastitu prolaznost. I nije Nietzsche prvi koji je to shvatio, davno prije njega shvatili su to i utemeljivači velikih religija. Uvijek nam valja igrati na kartu vječnosti. Čak i znanstvenici igraju na nju! Pomislimo samo na pojam beskonačnosti koji se svako malo pojavljuje u izračunima matematike i fizike na njihovim ‘krajevima’… Nietzsche se dosjetio i vječnost vratio na scenu kroz zagonetnu misao o Vječnom Povratku. U nekim svojim pabircima čak ju je pravdao znanstvenim razlozima: ako se svemir sastoji od konstantne količine energije/sile u kretanju – kao što to tvrdi I. zakon termodinamike, onda se svako stanje te količine energije/sile jednom mora ponoviti… napisao je trezvene, znanstvene glave. Neizbježan je dojam da su ljudi poput Nietzschea upravo ovakvim načinom rezoniranja nastojali zaobići vlastitu smrt u pravom smislu te riječi.
Sve se je vratilo: Sirius i pauk i tvoje misli u ovom času i ova tvoja misao da se sve vraća.
Za Nietzschea je, dakle, utjeha da se ‘sve vraća’, ali i moralni imperativ. Na osnovi misli o Vječnom Povratku, on je mogao izvesti ‘zakon’ ravnanja volje za moći koji je stavio u usta svog Zarathustre: čini onako kako si oduvijek želio i kako ćeš oduvijek željeti činiti. Nema kajanja, nema osvete! Postavi se u životu onako kako bi ga želio vječno živjeti… Nepostojanje ionako nikada nećeš osjetiti. Važan je kozmički ritam i pripadnost Cjelini.
Na misao o Vječnom Povratku nailazim i na početku romana Milana Kundere Nepodnošljiva lakoća postojanja, ali u sasvim ‘drugom ruhu’. Ovoj misli Kundera se opire svim sredstvima, a što je, čini se, jedino bilo moguće u onim drsko-ateističkim 80-im godinama 20. stoljeća. Naziva ju ‘smušenim mitom’, a za filozofe suviše zbunjujućom… K tomu, sjećam se, da me je sa svojom interpretacijom misli o Vječnom Povratku stigao zbuniti. Početak njegova romana morao sam pročitati nekoliko puta kako bih shvatio što je htio poručiti; uostalom, evo ga:
Misao o vječnom vraćanju [Vječnom Povratku] je tajanstvena i Nietzsche je njome prilično zbunio većinu filozofa; pretpostaviti da će se jednom ponoviti sve ono što smo već doživjeli, i još da će se to ponavljanje ponavljati u beskraj! Što treba da nam kaže taj smušeni mit?
Mit o vječnom vraćanju govori, per negationem, da je život koji jednom zauvijek nestane, koji se više ne vraća, sličan sjeni, da je bez težine, da je unaprijed mrtav i da njegov užas, uzvišenost ili ljepota — ako je bio strašan, lijep ili uzvišen — ne znače pod milim Bogom ništa.
Kunderine svečarski dojmljive rečenice, savršene u svojoj književnoj ljepoti, međutim, proturiječe jedna drugoj. Ta, mit o vječnom vraćanju ne govori o lakoći postojanja, životu bez težine, nego baš obratno! Treba nam neko vrijeme da shvatimo kako je lakoću postojanja, kakva se osjećala u drsko-ateističkim 1980-im, i samo tad, Kundera zapravo izveo iz mita o vječnom vraćanju!
Možemo… reći da misao o vječnom vraćanju predstavlja određenu perspektivu u kojoj stvari postaju drukčije nego što su dosad za nas bile — pojavljuju se lišene olakotne okolnosti svoje prolaznosti. Ta olakotna okolnost nam, naime, onemogućava da donesemo bilo kakav sud. Kako možemo suditi o nečemu što je prolazno?
Ako se svaka sekunda našega života bude bezbroj puta ponavljala, bit ćemo prikovani za vječnost kao Isus za križ. Takva je pomisao užasna. U svijetu vječnog vraćanja svaka je gesta opterećena težinom nepodnošljive odgovornosti. Zbog toga je Nietzsche misao o vječnom vraćanju nazvao najtežim teretom.
Očito, Kunderin svijet je svijet bez Boga, bez odgovornosti; u njemu se o ničemu ne može suditi, jer se u njemu ništa pod milim bogom ne ponavlja, ‘ne vraća’. I već zbog te činjenice u Nietzscheovoj misli o vječnom vraćanju valja nam slutiti crtu religioznosti iz naslova.
Postoji nekoliko opcija ‘vječnog vraćanja’. Pored Nietzscheove, po kojoj se naš život vraća točno u onom obliku u kakvom je bio proživljen, lako si možemo dočarati i ‘druga vraćanja’; primjerice, ono u kojoj se vraćamo mi kao mi – odnosno naše ‘unutarnje ja’ (a ne ‘uslovljeno ja’ ili-ti ego), ali da se, pritom, naš život uvijek ravna prema nekom drugom scenariju; prema jednom, uspješni smo u onome što volimo raditi, prema drugom – nesretni, u jednom životu ostvarili bi većinu svojih želja, a u drugom se od njih razboljeli itd. Ali i dalje, u svim mogućim životima, mi bismo bili mi kao mi, zadržali bismo ono jedno, nepromjenjivo, ‘unutarnje jastvo’… Postoji i pozicija na koju se poziva budizam po kojoj naše ‘unutarnje jastvo‘ u budućim životima ne mora zadržati ljudsku prirodu. Može prijeći u oblik gusjenice ili stabla, pa čak i kamena obraslog mahovinom pored žuborećeg potoka! Ali i u tim životima odnosno postojanju, na djelu bi bilo vječno vraćanje…
Ako budemo te sreće, pred samu smrt, vjerojatno ćemo dobiti priliku pomisliti na naše najbliže, i (na) ono što ostavljamo iza sebe. Ali, isto tako, pomislit ćemo i na tu svetu, nikada do kraja opovrgnutu mogućnost, da se negdje (pa čak i na istom mjestu) ponovno rodimo/vratimo… Hoće li se to ‘dogoditi’ na Nebu, ili u ‘budističkom stilu’ reinkarniranom životu na Zemlji ili naprosto u ponovljenom životu u vlastitoj koži, nakon što se beskraj svih mogućnosti svijeta u međuvremenu okrene za puni krug (i sve se na kraju bude moralo ponoviti)… svejedno je. Ne tvrdim da se to stvarno događa, samo da je čovjeku koji ovaj svijet ne drži smislenim jedino preostalo misliti da se on vraća/’ponavlja’ kako bi svoju svijest učinio neprolaznom.
Pokušajmo sada jednom osobitom mističkom intuicijom, kojom je vjerojatno bio prožet i Nietzsche, pojmiti kako odvijanje svih drugih mogućnosti u beskraju vremena, dok smo mrtvi, i dok ne postojimo, za našu svijest, zapravo, ne znači ništa. Iz perspektive naše svijesti, čim svršimo sa starim životom, već u ‘sljedećem trenutku’ probudit ćemo se u ‘novom’… To je zato što cijelo to vrijeme dok nismo postojali, nismo bili prisutni ni u vremenu i prostoru, pa tako nismo mogli ni osjetiti protjecanje vremena. Naš ‘sljedeći trenutak’ u vremenu odnosit će se na prvi trenutak ‘ponovljenog’, vraćenog života… Između vraćenog života i ‘posljednjeg trenutka’ starog života, naša svijest neće moći ‘staviti’ ništa. Nepostojanje, jednostavno, neće osjetiti, a odatle – ni vlastitu prolaznost. Držim da je to pravi smisao ‘mita’ o Vječnom Povratku, i svekolikog Ništavila… ako baš hoćete…
Kao i Kundera, ni ja nisam siguran u postojanje tog ‘unutarnjeg jastva’ čijom spoznajom se diče velike svjetske religije. Više sam sklon vjerovati da je ‘ja’ samo drugi naziv za sadržaj sjećanja. Međutim, ono što sam (ovim tekstom) valjda htio pokazati odnosi se na činjenicu da je ta izvjesnost današnjoj ljudskoj svijesti, dodatno napumpanog ega, jedno strano stajalište.
Kunderin doprinos interpretaciji Nietzscheove misli vidim u njegovu majstorskom pojašnjenju zašto ju je Nietzsche smatrao ‘najtežim teretom’, ali i u tome što mi je ukazao da ovu misao ‘ugledam’ odnosno prepoznam kao najreligiozniju Nietzscheovu misao. Ako vjerujete u ‘ja’ nužno morate biti skloni ‘pripitomljavanju’ vječnosti, jer ‘ja’ ne može sebe objasniti sebi, ako nešto u cijeloj stvari nije vječno. A odatle, priznajete li vi to ili ne, postajete malo-pomalo i religiozni…
S druge strane, čak kad bi i prihvatili tu ‘nepodnošljivu lakoću’ svekolike prolaznosti (koja se barem u Kunderino vrijeme nije doživljavala tako groznom), u času iznuđene šutnje, naša bi svijest ponovno živošću svojih misli nastavila dokazivati da joj nepostojanje nije prirođeno, i da se s njim, u konačnici, nikada neće pomiriti. Na kraju krajeva, ne znam zašto je tako, ali je tako. Dakako, iz mene ovoga puta progovara intuicija, a ne ratio, jača nego ikad, i koju volim dovoditi u vezu s intuicijom koja je opsjedala starogrčke filozofe – predsokratovce – Talesa, Anaksimandra, Heraklita, Parmenida i Anaksagoru… (Možda je došlo vrijeme da i njima posvetim koji post!) I valjda baš zbog njenih korijena, i utjecaja, barem u ovom trenutku, ne dopuštam da ono što joj je na umu ikakvi racionalni proturazlozi pobiju.
Siječanj 2016.
Književnost kao duhovna svakodnevica
KARL OVE KNAUSGÅRD: Moja borba
Jedno vrijeme, moram priznati, bio sam blizak ideji o pisanju nekoliko romana-autobiografija u kojima bih, poput Knausgaarda, izložio svoj život, a ako mi to pođe za rukom, i duh epohe u kojoj sam živio. Dakako, radilo se o jednoj poštenoj ideji pisaca na početku svoje spisateljske karijere. Međutim, kad sam se, onako stidljiv u to vrijeme, bacio na posao, shvatio sam da to nije bilo nimalo lako učiniti. Staviti na papir nešto ‘svoje’, bez ikakvih uljepšavanja; bio sam jednostavno premlad za takvo što.
Ali danas, više nego ikad prije, to me ponovno počelo vući… to da na papir napokon započnem stavljati nešto ‘svoje’…Od Starog Magičara koji vas je uvodio u najdublje tajne duha, vucarao po svoj toj Pustopoljini Uma, razglabao o Egu i njegovoj protivnosti spram Duha, na kraju, kao da nije ostalo ništa. U ovim trenucima, a Knausgaard bi dopisao, 25. siječnja 2016. u 9:21 sati ujutro, nakon što sam jedno dijete odvezao u vrtić a drugo u školu, potpuno sam prepušten sažimanju te svoje čežnje, kao što je on sažima u svom romanu. Jedino još to me zanima. Sve ostalo postalo mi je dužnost, opet – kao i u njegovom slučaju. Sve što činim u vlastitoj svakodnevici, sve je to samo dužnost, i malo je tu neke stvarne životne sreće. Ali da se dalje ne bih sâm razotkrivao, prepuštam riječ svom ‘duhovnom mentoru’, čiji se život, kao po nekom zadanom obrascu, može preslikati na moj:
Uvijek sam imao veliku potrebu biti sam, trebaju mi velika prostranstva samoće, a kad to ne dobijem, kao što je slučaj u zadnjih pet godina, frustracija zna prijeći u paniku ili agresivnost. Pa kad je tako ono što me pokretalo cijelog mog odraslog života, ambicija da napišem nešto izuzetno, ugroženo, moja jedina pomisao, koja me glođe iznutra poput štakora, jest da se moram maknuti. Da mi vrijeme izmiče, nestaje poput pijeska između prstiju dok ja… radim, što točno? Perem pod, perem odjeću, kuham ručak, perem posuđe, idem u trgovinu, igram se s djecom na igralištu, vodim ih kući i svlačim, kupam, čuvam dok ne odu u krevet, spremam ih u krevet, vješam rublje, suho slažem i spremam u ormar, pospremam, čistim stol, stolice, ormare. Borba je to i premda nije junačka, protivnik mi je ipak viša sila…
U nedavnom intervjuu za Paris Review Knausgaard nekoliko puta ponavlja da će ga uvijek zanimati taj primarni raskorak u čovjeku odnosno njemu samome između onoga što bi trebao misliti i onoga što stvarno misli, onoga što bi trebao osjećati i što stvarno osjeća, naposljetku, i između onoga kako nam svijet izgleda i kakav on jest u stvarnosti. Za njega, to je razlika između ideologije i stvarnosti, politike i književnosti.
Netko bi kazao da sam preko noći postao ljubitelj tzv. ‘stvarnosne proze’, iste one ‘stvarnosne proze’ koja poput stigme prati noviju hrvatsku književnost. No, ne bih se složio. U pisanju romana-autobiografije naglasak je na perspektivi, ona zahtjeva iznošenje vlastitih stavova, onoga što se doista osjeća, i onoga što se doista misli, a u slučajevima stvarno dobrih pisaca, čak i onoga što se drugima i sebi prešućuje. Dom takvog pisanja nije stvarnost nego čovjek. Možda i za potrebe vježbanja ove vrste pisanja, Knausgaard nam na početku Moje borbe izlaže svoj vlastiti život koji živi u trenutku pisanja romana:
Nekoliko je minuta iza osam ujutro. Četvrti je ožujka 2008. Sjedim u radnoj sobi, okružen knjigama od poda do stropa, i slušam švedski bend Dungen dok razmišljam o ovome što sam napisao i o tome kamo to vodi. Linda i John spavaju u susjednoj sobi, Vanja i Heidi su u vrtiću, gdje sam ih ostavio prije pola sata…
I Linda i ja živimo na rubu kaosa, ili osjećaja kaosa, sve se može u bilo kojem trenutku raspasti, a sve što život s malom djecom zahtijeva, nešto je s čime se moramo pomiriti…
Sva su djeca puna života i prirodno streme sreći, pa vam to daje dodatnu energiju i dobri ste prema njima, a ona u tren oka zaborave svoj prkos i bijes. Ubija me, naravno, što mi spoznaja da samo treba biti dobar prema njima ni najmanje ne pomaže kad se nađem usred toga (dječjeg bijesa), nekako uvučen u močvaru suza i frustracije. A jednom kad sam u močvari, svaki me novi događaj povlači sve dublje. I barem jednako ubojita jest svijest da je o djeci riječ. Da me to djeca vuku dolje. Nešto je u tome silno sramotno. U takvim sam situacijama od osobe koja želim biti toliko daleko da dalje ne mogu biti. Ništa od toga nisam znao prije nego što sam dobio djecu. Tada sam mislio da će sve biti u redu ako samo budem dobar prema njima.
(O odgoju djece, toj bolnoj temi u današnjem društvu koje se Knausgaard usputno dotiče, na ovom mjestu ipak nekom drugom prilikom.)
Može li se postaviti pitanje je li Karl Ove Knausgaard svojom književnošću općenito priveo književnost svojoj krajnjoj mogućnosti? Moram priznati da mi se nekako započela sviđati pomisao da je upravo to učinio. Pokazao je način kako pisati o svom životu, a to mi se sada počelo činiti kao krajnja vrijednost svake književnosti u nekom post- dobu. U post- dobu, poput našeg, književnost može biti još samo takva – intimna, okrenuta pojedincu, dostupna svima, ali i na nekoj globalnoj razini – neprijemčiva. Neprijemčiva? Da, jer postaje i više nego očito da se ne možemo poistovjetiti baš sa svakom književnošću-autobiografijom! “Bez književnih zvijezda dalje, molim, barem ne u ovom području!”, kao da nam daju uputu. Možemo imati književne zvijezde u žanrovima ljubića i krimića, ali ne u onoj stvarnoj, autentičnoj književnosti. Nekome Uliks ‘paše’, nekome ne. Ne treba ga nametati većini koja knjige dovodi u vezu s ljubićima i krimićima, ali ne treba mu ni oduzimati stvarnu umjetničku vrijednost, kao što je to Uliksu pokušao učiniti jedan pisac kojeg svi vrlo dobro poznajemo…
Književnost nam mora postati ‘duhovna svakodnevica’, naša ‘blogerska prćija’, nešto poput one ‘zmije svakodnevice’ naših bolnih rutina – s kojom će se odsad boriti za ‘mjesto pod suncem’. Ta ‘zmija svakodnevice’ naših bolnih rutina, u našem slučaju, može se jedino izdržati ako je naša vlastita sposobnost da se izrazimo uspije poraziti.
*
* *
Sada se ponovno vraćam na svoj život. U ovom trenutku ne čini mi se da je naš JA više od sjećanja. JA su samo sjećanja. Preslikavši Knausgaardovu metodu pisanja na svoj život odnosno svoja sjećanja razotkrio sam nekoliko bolnih istina o sebi. Ali zanimljivo, čini se da ih Knausgaardova metoda pisanja opravdava, a to se, iz perspektive današnjeg Magičara u meni, odnosi čak i na moju najveću sramotu koja se manifestirala općim nečitanjem u adolescentskom dobu. Zašto nisam čitao? Dječaci ne čitaju! Navodno je, kaže Knausgaard, postojao taj pritisak društva koji mi je uskraćivao knjige, koji je od mene želio napraviti tough gaya, big boya i slično. Moja istina je, međutim, da nikada nisam osjećao da se nešto takvo stvarno događalo. Knjige me jednostavno nisu zanimale. Imao sam tu jebenu gitaru u rukama kojom sam mislio osvojiti što više cura s kojima sam dolazio u kontakt i to je bila ta jednostavna istina mog adolescentskog doba.
Iako, moram priznati, već u to vrijeme, a što se iz ove perspektive može činiti čudnim, Magičar je bio začet u meni. Dakle, već u doba puberteta, ja sam bio ovaj koji jesam (i danas), samo što to nisam znao. Dečki iz mog boy-banda s kojim sam svirao u jednom dječjem odmaralištu, znali su zbijati šale na moj račun dozivajući me u mom prisustvu, aludirajući na moju odsutnost duhom u njihovu društvu.
– Boris opet traži sebe! Borise! Borise! Javi se! – sa šalama je naročito prednjačio naš pjevač Safet.
Bio sam poznat po tome što sam bjesomučno znao sjediti na klupi, potpunoma sâm, okrenut moru, zamišljen. Nisam znao zbog čega sam to činio. Samo bih zapalio cigaretu i tako sjedio i vjerojatno snatrio o tko zna čemu. Dakle, nisam čitao. To sjedenje kao da je bilo zamjena za čitanje. Moguće je da sam se već tad vraćao u prošlost čemu sam postao poslovično sklon od svoje petnaeste godine. Nekad bi mi se pridružio netko od mojih prijatelja iz banda, ali čini mi se da nitko osim mene nije mogao toliko dugo izdržati sjediti na klupi i ništa drugo ne činiti osim promatrati more…
Nisam bio gimnazijalac, išao sam u tehničku školu u razred s dvadeset i sedmoricom muškaraca i tri cure. I dok je Karl Ove svoju ‘osobnost’ izgrađivao u društvu s dvadeset i sedam djevojaka, ja sam uglavnom bio okružen muškom površnošću i bezobzirnošću. S ono malo cura što smo imali nismo znali što bismo činili, da li se za njih boriti ili ih ignorirati. Glumili smo male frajere, a one su se samo smješkale. U nekim prilikama, činilo mi se, kao da mi je uspijevalo poći za rukom biti mali frajer. Na stručnu ekskurziju u Ljubljanu ponio sam osim gitare i kazetofon, pa sam u svojim očima ispao mali frajer. Noćni vlak i jedino svjetlo u našem kupeu, glasna glazba moje gitare i mog kazetofona, razočarano lice mog prijatelja Nidže kad me je vidio da pušim, svemu tome valja pridodati i spavanje po klupama Ljubljanskih parkova i iste one gadljive poglede sredovječnih Ljubljančana kojim su nas promatrali kao što ja danas promatram osječke srednjoškolce…
Danas, kad na ulici sretnem tu ‘srednjoškolsku rulju’ jednostavno mi se smuči, i nastojim je zaobići u velikom luku, pa opet, ako se nešto zanimljivo događalo u mom životu i što je možda još gore, o čemu bih stvarno želio pisati, događalo se, eto, baš u vrijeme mojih srednjoškolskih dana. Svi ti frajerčići i našminkane curice koji očito žele privući pažnju prolaznika, neprestana dovikivanja na tramvajskoj stanici, urnebesno i ničim izazvano cerekanje, naguravanje kod pješačkog prijelaza… sve te bedastoće iz perspektive ovog umornog pogleda, zbog godina koje su se naredale na njega, nimalo se ne čine zanimljivim, ali iz perspektive tih mladih razuzdanih umova, zasigurno, život je i dalje morao biti nešto fantastično; što i jest, sâm po sebi. Život bi i nama, koje godine ‘uzmu pod svoje’, trebao i dalje biti nešto fantastično, ali nije… Možda nas pogled na srednjoškolce ipak nečemu može naučiti… Iz naše perspektive, svaka nova srednjoškolska generacija mora nam biti mučaljivija i neshvatljivija, ali to jednostavno mora biti tako, ali svem u tom naguravanju, cerekanju i dovikivanju, moramo toga postati svjesni, nalazi se građa za nekog novog Knausgaarda… ili Magičara… U životu jedino tvoje srednjoškolsko doba može ti biti zanimljivo, ali u romanima to može postati svako… a čini mi se da ću se u budućnosti okrenuti čitanju upravo takvih romana…
Siječanj 2016.
‘Metoda’ za pisanje romana-autobiografije
KARL OVE KNAUSGÅRD: Moja borba
Karl Ove Knausgård danas je jedan od najvažnijih pisaca na svijetu. Njegovi romani-autobiografije svrstali su ga u sâm vrh svjetske književnosti. Romaneskno izlagati svoj život… uh, pa za to stvarno treba imati hrabrosti! Piscu kojemu sve propadne, koji iznevjeri sebe u poslu pisanja, ili ga njegovo doba ne prepozna kao ‘svog’ (pisca), svejedno na kraju preostane to – ‘Knausgårdovo rješenje’. Sam prizvuk njegova prezimena, gord i težak, kao da dodatno daje težinu čitavoj stvari. Na kraju, uvijek možete pokušati pisati kao Knausgård – s dna svoje duše, ‘reći sve’, i opravdati sebe kao pisca – barem pred sobom. Ali naravno, takvo rješenje ne može proći bez posljedica. Svi ljudi, kojih se dotakao u romanu, zasigurno su morali osjetiti nelagodu saznavši da su postali likovi njegovih romana, a pogotovo se to odnosi na njegova oca koji je u romanu dodatno ‘prokazan’ kao glavni uzročnik neuroze mladog Karl Ovea.
Bekim Sejranović, bosanskohercegovačko-norveško-hrvatski pisac, napisao je prije par godina dopadljiv osvrt na ovo djelo, a o tom zastrašujućem aspektu romana autobiografije, u kontekstu odnosa glavnih protagonista Moje borbe – oca i sina – napisao je sljedeće:
Bilo kako bilo, njegovom ocu se i nije baš svidjelo to što je pročitao o sebi pa je pokrenuo sudsku parnicu protiv vlastita sina zbog duševne boli, ali je istu glatko izgubio. Nije to prvi put da ljudi tuže autore autobiografskih romana zbog nezadovoljstva kako su bili prikazani u nekom djelu, ali norveški sudovi tradicionalno, tradicionalno priklonjeni anglosaksonskoj sudskoj praksi, redom oslobađaju autore svake odgovornosti i odbijaju dati bilo kakvu zadovoljštinu ljudima čija je jedina nesreća da su im sinovi, kćerke, članovi obitelji ili prijatelji postali pisci.
Kako je i sâm dobro upućen u pitanja norveškog duha, mentaliteta i sličnog – živio je skoro dvadeset godina u Norveškoj, a čak dvije u Kristiansandu, gradu u kojem je živio i Knausgård – a k tomu je pisac neobično dopadljivog, blago-ironičnog stila, odlučio sam, eto, ‘dopustiti mu’ da se, za početak, kratko objavi na mojemu blogu po pitanju ovog nesalomljivog norveškog književnika, a za dalje ćemo vidjeti. I Sejranović priznaje da je ‘kao i velika većina norveških i inih čitatelja’ pročitao tek prvi tom Moje borbe, te drži da je samo rijetkima uspjelo pročitati svih tri tisuće stranica ovog monumentalnog djela. Tako me je podsjetio i na moj pokušaj iščitavanja one Proustove ‘pisanije’ U potrazi za izgubljenim vremenom, u srednjim dvadesetim, koji je, ‘da se ne lažemo’, okončan sveopćim zamorom na petom tomu.
Međutim, u pogledu Knausgårda osjećam drugačije. Iako sam u ovom trenutku pročitao tek stotinjak stranica prvog toma Moje borbe, nekako sam uvjeren da će mi poći za rukom iščitati svih šest tomova, naravno, ako bude i izdašne upornosti hrvatskog izdavača da djelo u cijelosti prevede na naš jezik. Ako vam otkrijem da sam u neobičnu ushićenju, koje zaista nisam dugo doživio, prvih stotinjak stranica romana pročitao dvaput, možda ćete mi više vjerovati na riječ…
Sjetite se naputka koji sam vam dao prije nekog vremena: ČITANJE JE ISTO ŠTO I PISANJE. Ako naiđete na djelo pisca koje vam se toliko dopadne da ga poželite i sami napisati, pokušajte se osjećati kao da ste to već napravili. Po meni, Knausgård je napisao roman koji sam i sâm pritajeno oduvijek želio napisati; a polako ga čitajući, sve više osjećam kao da sam u tome stvarno uspio! Iako se radi o romanu o njegovu životu, lako mi je zamisliti kako bi on izgledao da se radi o mojemu životu. I odatle mi taj osjećaj! Drugim riječima, Knausgård kao da mi je isporučio metodu kojom bih se mogao poslužiti ako bih ikada odlučio napisati roman o svom životu. Kao da se radi o znanosti a ne književnosti, poslužio bih se načinom njegova pristupa svom životu da bih vlastitom životu udahnuo romanesknu narav. Mogao bih, primjerice, njegov jalov band bez pjevača zamijeniti sa svojim, mnogo perspektivnijim (i arogantnijim), a njegova iskustva s curama u četrnaestoj godini života zamijeniti za svojim istodobnim iskustvima izlaska u kino s parovima djevojaka zajedno sa svojim kumom. Neka me optuže za plagiranje, sve ću priznati, samo da mi pođe za rukom staviti na papir taj osjećaj koji me neprestano proganja, pa evo čitav život, vezan uz ta ubitačna sjećanja događaja iz moje, iz ove perspektive, bezazlene i sretne mladosti. Oni kao da se još uvijek događaju u meni, dovoljno mi je na njih samo pomisliti i već bih se ‘našao’ u atmosferi čitavog tog vremena koje je na čudnovat način isparilo iz sadašnjosti. O tom momentu, za mene izuzetno važnom, Knausgård piše na sljedeći način:
Jedino što sam naučio u životu jest da ga trebam izdržati i nikad život dovoditi u pitanje, a čežnju koja se tako stvara sažeći pisanjem. Otkud mi taj ideal, ne znam, a sad kad ga vidim crno na bijelo pred sobom, izgleda mi gotovo perverzno: zašto dužnost prije sreće?
Bekimu Sejranoviću zahvalan sam i za razjašnjenje fraze naziva prvog Knausgårdovog romana Ute av verden za koji on kaže da se prevodi kao ‘Izvan svijeta’; s jedne strane, to može značiti da je nekakav problem riješen, a s druge, da je ono što je u knjizi opisano danas isparilo. Naravno da i u tom romanu Knausgård bolno iskreno i neugodno po druge izlaže svoj život.
S druge strane, Zoran Malkoč, novogradiški pisac koji je iznenada privukao moju pažnju, podsjeća me da samo trebam doći do te neke ‘svoje rečenice’, kao što je on došao do ‘svoje’, i da će mi nakon toga biti lako pisati o bilo čemu, pa i o svom životu. Ako je pravu, onda se mogu nadati da u mom tekstu nitko neće prepoznati Knausgårda… Ali o čemu pisati? Što može biti zanimljivo u jednom životu? Bit je u tome što Knausgårdova ‘metoda’ pisanja čini svaki život dostatno zanimljivim. Umjetnička je to forma paar excellance koja iz ‘najobičnijeg’ izvlači ‘najumjetničkije’. I u tome leži Knausgårdova tajna uspjeha.
Silno sam se iznenadio kad sam otkrio da je Knausgårdovo iskustvo s djevojkama na početku puberteta bilo slično mojemu. Na isti način na koji se on sa svojim prijateljem Janom Vidarom nalazio s djevojkama, nalazili smo se i mi – moj kum i ja. Kako je to izgledalo u Knausgårdovom slučaju?
Već prvog dana škole bacio sam oko na jednu curu, zvala se Inger, imala je lijepe uske oči… no djelovala je distancirano… Umjesto toga spetljao sam se njezinom sestričnom Sussane… S njom sam mogao manje toga izgubiti, manje se bojati, ali i manje dobiti. Imao sam četrnaest godina, ona petnaest i u nekoliko dana smo se spetljali, kako to često ide u toj dobi. Ubrzo nakon toga Jan Vidar prohodao je s njezinom prijateljicom Margrethe. Naše su veze bile nešto poput veza između dječjeg svijeta i svijeta mladih, a granica između tog dvoga je bila skliska.
Jedino, po pitanju ‘stvari poljupca’, oni su se činili puno naprednijim; ono što se njima događalo, recimo, u četrnaestoj godini života, nama se događalo godinu dana poslije. Međutim, čini se da nam Karl Ove i Jan nisu bili ni do koljena po pitanju dječjih ljubavnih intriga! Ni s punih četrnaest, bili smo u stanju istodobno održavati ljubavnu vezu s dva para djevojaka-prijateljica, a o čemu svjedoči i moj dnevnik koji sam začuđujuće iskreno vodio u to doba uspjevši ga nekako sačuvati. Kako su ‘veze između dječjeg svijeta i svijeta mladih’ izgledale u mom slučaju, ali upravo iz te perspektive, a ne s trideset godina odmaka? Donosim jedan izvadak:
U prosincu 1983. na red dolazi Anđelka (prezime ne znam) s još nekim curama. Ipak malo više ću govoriti o Anđelki. Upoznali smo se na jednoj od proba uoči nastupa za Novu godinu. Primio sam pismo od svog kuma koji kaže da je od neke male koja se potpisala s Anđelka. Nije bila baš dobra, imala je kovrdže koje su mi izgledale kao bodlje, ipak sve u svemu vrijedilo je pokušati [Kako se na ovom mjestu sjajno uklapa Knausgårdova rečenica: “S njom sam mogao manje toga izgubiti, manje se bojati, ali i manje dobiti”]. U tom pismu navodi kako je zaljubljena u mene i tako te cake. Sutradan uoči nastupa dao sam joj pozitivan odgovor, zato jer sam htio imati malo iskustva u tim stvarima. Ipak, nisam bio baš mnogo u njenom društvu, samo sam otplesao 2-3 plesa, tek reda radi. Pošto je cura mog kuma Ceca bila i njezina prijateljica naša veza je imala uslove za razvijanje.
Najveća pikanterija dječje ljubavne intrige u našem slučaju ogledala se u epistolarnoj komunikaciji pored one uobičajene verbalne. Naime, s vremena na vrijeme, među sobom smo razmjenjivali pisma. Događalo se, primjerice, da Igor i ja s dvije 14-godišnjakinje iziđemo u kino, a da po povratku kući razmijenimo pisma – nekad i zajednička – u kojima bi otvoreno pisali o svojim osjećajima. Jedno takvo pismo (koje spominjem u dnevničkom izvatku) uspio sam nekako sačuvati te me i danas takne svojom neobičnom dubinom dječje zaljubljenosti. Primio sam ga, dakle, od stanovite Anđelke. Nadam se da me neće tužiti, kao što je Knausgårda tužio njegov otac, što ću ga ovdje objaviti:
Zdravo Borise!
Pažljivo sam pročitala tvoje pismo. Mnogo ti se zbog toga zahvaljujem. Ali ja hoću nešto da znam. Kao prvo budi iskren. Ja ne mogu da budem u neizvjesnosti. Ja te volim to moraš shvatiti, ali hoću da znam da li ti mene voliš. Tvoje pismo sam pročitala sto puta. Nijedan tren ne mogu da budem a da ne mislim na tebe. Nova godina mi je bila nikakva, jer ti nisi bio tu. Stalno sam mislila na tebe. Možeš misliti da sam luda ili još nešto gore od toga, ali samo ja to mogu da znam. To mi je ležalo na duši, željela sam da ti to sve znaš. Mnogo te voli Anđelka.
Izvini zbog rukopisa.
Nakon primitka njenog pisma, ja sam, poput pravog bijednika, zabilježio u svoj dnevnik:
Dakle, ona hoće onu, pravu vezu, ali eto, iako se nisam zaljubio, ja ću joj predati pismo u kojem će stajati da ja nju “volim” iako to uopće nije istina. Mislio sam da će je to brzo proći i da ću ju nakon februara odbaciti (reći “zbogom”) i još sam mislio da će ona to izvrsno podnijeti.
Tim dječjim ljubavima, u Knausgårdovom i mom slučaju, kao da nije bilo kraja! Ali u svemu tome, postoji još nešto. Čini se da se, i Karl Ove i ja, u tom periodu svog života nismo puno razlikovali od svojih vršnjaka… Vrlo brzo, u mom životu nastupila je promjena; došao sam do granice koju, kad sam jednom prešao, više nije bilo povratka. Nakon nje odrastao sam u ‘ovo’, što sam danas. Nije tu bilo puno izbora, i ne žalim što se sve tako dogodilo. Međutim, bezazlenosti tih godina kao da se nikada neću zasititi. Pogledajte samo ovu dječačku ‘bezobzirnost’!
Dana 3.I sreo sam Džanu i Violetu. To naše slučajno prijateljstvo se nastavilo i sutra kad sam od njih dobio pismo u kojem one predlažu da s njima krenemo u ljubavne vode, ali da u društvu ostanemo samo prijatelji… i tako smo se nas dvojica upustili u dvije veze istovremeno. Međutim, znali smo da to neće dugo ostati tajna.
Na kraju, sjećam se i pisma koje smo moj kum i ja dobili upravo od dotičnih – Džane i Violete, adresirano na obojicu, u kojem nas optužuju da održavamo veze i s drugim djevojkama. Sve u svemu, to je bilo toliko drago vrijeme da mi i danas dođe da se nad njim isplačem, ali i da čežnju koju izaziva u meni sažmem upravo pisanjem, kako mi savjetuje i Knausgård. Hoću li to na kraju učiniti, ostaje za vidjeti…
Očito je da sam u ovom postu ostao dužan obrazložiti zašto držim da je Knausgård toliko važan pisac, gotovo prevažan u ovom trenutku za cjelokupnu svjetsku književnost. Iz nekih, samo meni znanih, razloga dotakao sam se samo površine njegova djela koja se opet, u mom slučaju, pokazala kao neizmjerna dubina, jer me je privela mojim najdražim uspomenama iz doba odrastanja. Zasada, osim nekoliko rečenica, prilično nevažnih i vezanih uz odrastanje, a koje su me dirnule u nekom mom privatnom smislu podsjetivši me na sretne dane kraja mog djetinjstva, još uvijek nisam naveo nijednu rečenicu koja bi potvrdila značaj njegove književnosti, pa nastavak postovske sage o ovom Norvežaninu uskoro slijedi…
Listopad 2015.
Stvarni život vs. ideje (može li se osjećaj dekonstruirati?)
JEFFREY EUGENIDES: Bračni zaplet
Derrida, Barthes, dekonstrukcija; dekonstrukcija dekonstrukcije, studentski život s početka 1980-ih u Americi… ali kakve to veze može imati s bračnim zapletom, pitate se dok sumnjičavo prevrćete knjigu Jeffreyja Eugenidesa na čiji ste prikaz onom, već posvećenom, ‘serendipidnošću’ nabasali na Trećem programu Hrvatskog radija…? Vjerojatno postoje i oni koji su pomislili upravo suprotno preturajući knjižnicu uzduž i poprijeko u potrazi za kakvim lakim štivom uz koje bi se samo opustili, pa im se ovaj roman, s obzirom na njegov naslov, učinio idealnim za takvo što. Posudivši ga s primisli da se radi o zgodnoj ljubavnoj sapunici, zasigurno su se morali razočarati. Jer, kako drugačije objasniti nedostupnost ovog romana u knjižnici moga grada? Derridinu knjigu Pisanje i razlika, jedinu u fondu knjižnice mog fakulteta, držim u svom uredu, evo, skoro pa već dvije godine (sada već i namjerno toliko dugo), samo kako bih se uvjerio da je nitko više nikada neće posuditi; istu stvar sada ću ponoviti i s knjigom O gramatologiji zbog dobrih knjižničnih veza s knjižnicom iz mog rodnog grada, pa opet Eugenidisova knjiga je u većini knjižnica razgrabljena i teško do nje možete doći, bez obzira što se u njoj citiraju rečenice upravo iz ‘Gramatologije’.
Bilo kako bilo, jasno je da se Jeffrey Eugenides u svom romanu na svoj način poigrao s poststukturalističkim teorijama Zapadnog kruga. Stavljajući ih u odnos sa stvarnim životom te na taj način izgrađujući svoju kritiku, međutim, mora se priznati da od njih nije ništa ni oduzeo, tako da čak i neupućen čitatelj može dobiti brzi uvid o čemu se tu radi.
Derrida govori da se moramo koristiti razumom jer, znate već, razum je jedino što postoji. Ali istodobno morate biti svjesni da je jezik sam po sebi nerazumski. Morate izrezonirati put iz [ne]razumnosti.
I, ako ćemo pravo, Jeffrey Eugenides nije učinio samo to; njegova dobrohotno-subverzivna namjera (koja krasi svakog dobrog književnika) ticala se pokušaja dekonstruiranja same ideje dekonstrukcije ukazivanjem na bjelodanu i samodovoljnu prozaičnu stranu svakog života koji izgleda nikada u tolikoj mjeri neće ovisiti o idejama koje čovjeku padnu na pamet. Svoju namjeru Eugenides je sproveo, između ostalog, i premještajući radnju romana u polje ženskog pogleda na život. Madelaine Hanna, dvadesetdvogodišnja studentica engleske književnosti, čija ljupka posebnost čitatelju odmah mora upasti u oči, poslužila mu je za tu priliku.
Prospekt Odsjeka za angloameričku književnost bio je za Madeleine isto što i katalog velike robne kuće za njezine cimerice.
Međutim, svojevrsno iznenađenje može predstavljati činjenica da je fokus romana doista na ‘bračnom zapletu’, omiljenoj temi slavnih prethodnika viktorijanskog doba; drugim riječima, starim dobrim ljubavnim jadima.
Madeleinini ljubavni jadi započeli su u vrijeme kad je francuska teorija koju je čitala dekonstruirala sam pojam ljubavi.
Dakle, baš u vrijeme njenog zaljubljivanja u naočitog, na dekonstrukciju činilo se otpornog, momka Leonarda Bankheada, Eugenides joj u ruke ‘daje’ čitati Fragmente ljubavnog diskursa, jednog drugog barda dekonstuktivizma, Roland Barthesa.
Bart. Tako se dakle izgovara. Madleine si to pribilježi, zahvalna što je pošteđena poniženja.
Kada bih u ovom trenutku imao dvadeset i dvije godine bio bih lud za Madeleine, kao što sam se nekoć, k’o od šale, zaljubljivao u ženske likove Dostojevskog (Nastasja Filipovna iz Idiota je u tom pogledu apsolutno neprikosnovena). Međutim, što je učinio Jeffrey Eugenides? Dvoje mladih ljudi u svom romanu posvađao je upravo zbog dekonstrukcije! U trenutku, u kojem Madeleine Leonardu izjavljuje ljubav, sričući mu na uho „Volim te!“, on poseže za Barthesovim štivom i u njemu nalazi rečenicu sljedećeg sadržaja:
Nakon prvog priznanja, „volim te“ ne znači više ništa.
Što je drugo preostalo jadnoj Madeleine nego da mu istog trena tu istu knjigu baci u glavu i prekine vezu. Osim toga, u trenutku u kojemu Leonard dekonstruira Madleininu ‘dekonstrukciju’ Barthesovog ljubavnog diskursa – jer kako drugačije nazvati njenu istinsku, uzavrelu ljubav u danom kontekstu, i koja je, jasno, stvar života, a ne teorije – i Eugenides izriče svoj blagoironični stav spram najnaprednije književne teorije koju je čovječanstvo ikad iznjedrilo:
Stabla magnolije… djelovala su kao u plamenu. Iz njih su strujali mirisi i ulazili kroz prozore Semiotike 211. Stabla magnolije nisu čitala Rolanda Barthesa. Ona nisu mislila da je ljubav mentalno stanje; magnolije su insistirale na tome da je ona prirodna, vječna.
Pa tako, i usprkos tomu što je (od Barthesa) saznala „da je ljubav kultuloroška konstrukcija“ i da su njeni „simptomi isključivo mentalne prirode“ i da je „biti zaljubljen“ tek ideja, Madeleine se nikako nije mogla „osloboditi njezine tiranije“. („Biti zaljubljen“ da je tek ideja, nisam li nešto slično donedavno pokušao s „voljom za moći“?) Ljudski život pleše po crti razuma i nerazuma, baš kao i magnolije. Ali očigledno da magnolijama to bolje ide.
I na ovom mjestu trebao bih upasti ja, kako bih nastavio ovu igru bez kraja i konca i pokušati dekonstruirati i samu Eugenidesovu ideju dekonstrukcije ‘dekonstrukcije’ dekonstrukcije, ako sam ih sve dobro prebrojao… No, ponovimo; na početku imamo Barthesovu dekonstrukciju ljubavnog diskursa koju Madeleine na svoj način ‘dekonstruira’ zaljubljujući se u Leonarda upravo u trenutku dok je uronjena u njeno čitanje (dajući joj potpuno drugo značenje), zatim Leonarda koji njenu ljubav (izjavu ljubavi u riječima ‘Volim te’) nepažljivo ponovno svodi na obične riječi, tekst (dekonstruira ju!)… i na kraju imamo Jeffreyja Eugenidesa koji kroz usta magnolija u cvatu ustvrđuje da je ljubav ipak prirodna i vječna i da nikako ne može biti podložna pogubnim teorijskim dosjetkama…
Ipak, ovoga puta to neću učiniti… neću stati u obranu dekonstrukcije. Jer, ma kako okrutan bio, životu ponekad ne treba oduzeti njegove stvarne mogućnosti, pogotovo ne njegovu moć da nas u danom trenutku otrijezni od ideja kojima smo možda i malo previše zaokupljeni. Zbog toga je ovaj roman važan. Budimo pošteni, Derridina filozofija, u danom trenutku, iako čista semiotika, počela je trijezniti čovjeka čak i od onoga što je doživljavao u svom stvarnom životu! A to je već malo previše! Ne moramo to nikako nazvati (pa ga nećemo moći ni dekonstruirati), to nadimanje u grudima, uzbuđenje i blagu izgubljenost kada se draga osoba pojavi u našoj blizini, i opet ćemo to isto osjećati… Osjećaj, prema Madeliene, ne možemo dekonstruirati. To što on jest kemijska reakcija u fizičkom, materijalnom pogledu, to je manje važno s obzirom na to da kao ljudska bića osjećamo. I na tim postavkama Eugenides je ‘raspeo jedra’ svog romana. Iako je zamislivo, da će se i na tim razinama situacija jednoga dana raspasti, jer sve se u krajnjoj liniji mora raspasti, jedna tanašna nada da to ipak neće uslijediti tako brzo, kao da se upalila nakon čitanja ovog romana, čak i u nutrini jednog derridijanca poput mene…
Rujan 2015.
‘Naš čovjek’ u ‘području bez signala’ III.
Robert Perišić: PODRUČJE BEZ SIGNALA
Ako još niste primijetili, dani su Roberta Perišića na ovom blogu! Ja, pasionirani izbjegavatelj hrvatske književnosti, ‘zaljubio sam se do ušiju’ u novi roman jednog hrvatskog pisca… I naravno, ta je činjenica u meni probudila sjećanja na dane kad sam i sâm u svom mozgu pretumbavao mogućnosti da jednom postanem pravim piscem i započnem se družiti s tipovima poput Roberta Perišića. Ah, ti slatki snovi moje mladosti! Evo kako su izgledali!
U glavi sam zamišljao sliku osobitoga književnog kruga, sastavljenog od likova poput ‘mojega’ Roberta, poput Sibile Petlevski ili Damira Karakaša, i čak jedno vrijeme, nećete vjerovati, Ante Tomića i Miljenka Jergovića… Bilo je to krajem 1990-ih, Robert Perišić uređivao je časopis Godine Nove, a relativno mladi, Ante i Miljenko u njemu kalili svoja pera… Svaku noć, zamišljao sam, sjedili bi u nekakvoj zagrebačkoj birtiji, družili se i preturali hrvatsku i regionalnu zbilju ‘uzduž i poprijeko’. Držali bi se, naravno, ‘malo iznad’; jer, do vraga, ako bi nekome bilo dopušteno držati se ‘malo iznad’, onda bi to nama, književnicima, trebalo biti dopušteno, tako sam u to vrijeme razmišljao, jer mi smo bili ti koji smo ‘znali s istinom’, pa bi hrvatsko društvo, svaki put kad bi netko od nas trebao objaviti roman, drhturilo puno strepnje … Mi smo trebali biti ti koji bi mu svaki put znali uzeti mjeru na svoj način, i u našim romanima, zamišljao sam, ono bi se moglo ogledati do mile volje, i potom odlučiti kojim smjerom u svom razvoju krenuti… Drugim riječima, u svojim mladalačkim snovima mislio sam da književnost može utjecati na stvarni život. U međuvremenu, osim što sam saznao da je to daleko od istine i da se zapravo nikada i nisu pretjerano cijenili oni koji su ‘znali s istinom’, već isključivo oni koji su ‘znali s ljudima’, a što je posebno došlo do izražaja u ovo današnje vrijeme, raspao sam se i u svom književnom biću, tako da nikada nisam postao piscem u pravom smislu te riječi. Uvidjevši i da nema nikakvog utjecajnog književnog kruga, u onom obimu u kojem sam ga ja zamišljao (pritom, složimo se da je jedan FaK, na kraju krajeva, imao utjecaja tek na pisce i urednike), cijelu situaciju bilo mi je lakše izdržati… Malo pomalo, zahvatio me osjećaj i da nisam ništa propustio. Premda bi, tu i tamo, naišao pokoji ‘incident’ koji bi narušio taj moj spokoj ‘dizanja ruku od književnosti bez grižnje savjesti’, poput, primjerice, romana Vrijeme laži Sibile Petlevski ili zbirke priča Kino Lika Damira Karakaša – a u takve se ‘incidente’ svakako može ubrojiti i Perišićev prvijenac (Naš čovjek na terenu) – sve to nije bilo dovoljno da me se probudi iz mog beznadnog drijemeža opće nezainteresiranosti za događanja na hrvatskoj književnoj sceni…
A onda, sve se promijenilo izlaskom ‘Područja bez signala’… Upravo ovaj roman, a da to još ne mogu jasno razlučiti, kao da posjeduje snagu koju je crpio iz tog mog zamišljenog književnog kruga… snagu da društvu, i onom socijalističkom i ovom kapitalističkom, uzme mjeru na pravi način, tako duboko i odrješito, da se, kad bi se književnost u ovom vremenu još ozbiljno uzimala, zadugo ne bi moglo oporaviti… Još više, počelo me je zanimati odakle je Robert Perišić crpio tu snagu …? S kim se svih ovih godina družio, ako već nije sa mnom? Vjerojatno je nekakav književni krug ipak postojao, ali duboko skriven od očiju javnosti, subverzivan na sebi svojstven, danas još, neopisiv način, sastavljen od pisaca koji ne pišu da bi preživjeli u materijalnom smislu, nego u duhovnom… i koji mi je, eto, nekako promaknuo…
Ali tako mi i treba, tko mi je kriv što zbog vlastite strašljivosti i zabrinutosti za svoj ego, nikada nisam stigao do Zagreba i to ispitao… I recimo, uvjerio se kako je Robert Perišić doista eksperimentirao s lakim drogama u svom pisanju, kako to tvrdi njegov kompanjon Borivoj Radaković (a ako stvarno jest, to se, onda, definitivno odnosi na one fantastične dijelove romana u kojima Nedra, Slavkova kći, postaje njegov autor)
Dok na mrežnim stranicama Sandorfa, izdavačke kuće koja je objavila Perišićev roman, promatram duboke zanesenjačke oči Bekima Sejranovića, prisjećajući se i beskompromisnog Faruka Šehića i njegove izvanredne Knjige o Uni, dolazi mi u glavu da je tih ljudi, koji bi sačinjavali taj moj književni krug iz misli uvijek bilo i da će ih uvijek biti… Sâm sam si kriv što sam potonuo u nevjerovanje i postao tek neka vrst ‘književnika u sebi’ koji se ne otkriva svijetu izvan sebe…
Drugim riječima, gotovo da sam spao na Slavka, još jednog izvanrednog lika iz Područja bez signala, koji uredno šeta svog psa prepušten svom ubitačnom solilokviju. U još jednom izvatku teksta Perišećevog romana koji dajem u nastavku, u duhu izloženog, možete slobodno Sobotku zamijeniti Robertom, a Slavka, koji je njegov ‘autor’, mojom malenkošću i čitati:
Sobotka [Roberte], nema ničega. Ostali su samo brojevi. Koji se zovemo mi. I ja. Ja postoji i ne postoji. Što se mene tiče, ja jedino postoji, ali time i ne postoji… onda kažem naše ja, jer svatko je ja, Sobotka, to je osnova za Boga, jer svi smo ja… znači da smo svi isto biće, samo razbacano, ali isto, isti osjećaj, ista zabluda, ista laž sebe…Moj plan je, Sobotka, bio da iziđem iz ja. To je moj plan, politički. To je moj naum otkako mi je dozlogrdilo, brate, biti ja… Trošenje vremena na doživljaj jezika. Tebe volim jer si pokušao živjeti sa svojim ja, gombati se s njime, s vjerom da postojiš. Mi smo skroz suprotni, Sobotka. Ali između su ovi ostali koji otvoreno lažu. Tebe poštujem, ali ovi koji govore ja, a nema nikoga, i opet govore ja, i opet nema nikoga, i opet govore ja, i opet nema nikoga, pa to je, Sobotka, nepodnošljivo…Mene, ko što si shvatio, nije briga za smisao, jer smisao je ja. Ja je to koje stvara priče i hoće se održati. Meni je samo do kozmičkog toka, do slobode, budući da mi ništa drugo nije ostalo.
I baš kao i Slavku, i meni su, na kraju, preostali ti besmisleni ‘kozmički tok’ i ‘sloboda’ kojima sam prepušten na neki svoj način… zatvoren u samoću svoje vlastite književnosti.
Rujan 2015.
‘Naš čovjek’ u ‘području bez signala’ II.
Robert Perišić: PODRUČJE BEZ SIGNALA
Ono što vam u novom romanu Roberta Perišića odmah mora upasti u oči odnosi se na činjenicu da je većina njegovih likova, stanovnika stanovitog gradića N. prošla kataklizmu vlastite duše, koju je sa sobom donio rat koji je poharao ova područja. To više nisu ti ljudi. Imaju pravo poludjeti, šetati psa, ili samo ćubiti u obližnjoj kavani, u potpunosti zaboravivši svoj prijeratni identitet… Prisilno rastavljeni od svojih žena i muževa, ljubavnica i ljubavnika, nastoje ostvariti sreću s onim što im pružaju okolnosti…
Onih ljudi više nema. Ovaj današnji čovjek više nije iste vrste kao onaj. Onaj čovjek je dobio batine, po glavi i ušima… Odjednom mu padne na pamet ono kad je prvi put čuo za snajperiste… Da netko gađa nepoznate ljude na ulici, nije to mogao pojmiti. Netko je ipak gađao, svinja, a onaj tko mu je dao taj zadatak, pomisli, stvarao je ovog čovjeka danas.
Roman je to sastavljen od kratkih priča, sudbina neobičnih i zavodljivih likova, Sobotke („otvoreno poput Sobotke gledali su još samo poštenjaci i ubojice“), Šejle, Erola…, pored dvojice glavnih ‘faca’: besprizornoga Olega i romantičnog Nikole.
Nikola: Što je romantično u mom životu?
Oleg: Nisam tvrdio da se romantičnost ostvaruje.
Nikola je nama, definitivno, najzanimljiviji lik. Dugo vremena posvećen radu na kvaliteti onoga čime se bavio (nešto vezano uz filmsku produkciju, na tragu zanimanja njegova oca) dosegao je onaj stupanj spoznaje kada se u funkcioniranje slobodnog tržišta jedino još mogao razočarati.
Je li to moja nesposobnost, pitao se, ili je neka greška u karakteru koja mu nije dopuštala da odigra igru kako treba… da bi nakraju otvorio tu svoju firmicu za TV-produkciju na klasičan način, kreditirao se stavivši hipoteku na naslijeđeni stan, onda je još vodeći tu svoju firmicu zanemarivao obavezna ulizivanja, umrežavanja i dilove prema kojima se odnosio s aristokratskim prezirom, zaboravivši da ipak nema grofovski dvorac u pričuvi, nego je mislio na tržištu pobijediti kvalitetom… samo što se tržište u njegovu poslu pokazalo kao iluzija, a priča o kvaliteti koja će sama isplivati – tek još jedna priča o pravednosti.
To, tzv. slobodno tržište, dakle, uvijek je počivalo na ulizivanju i dilovima, a ne nekakvoj kvaliteti onoga što se tamo nudi. Nikada u sklopu slobodnog tržišta, nije uspjevao najkvalitetniji proizvod, pa što god to bilo, nego samo onaj izlobiran raznoraznim legitimnim i nelegitimnim dilovima. Slobodno tržište, kako automobila, tako i umjetničkih djela, bilo je oduvijek uređeno interesnim odnosima…
A da ne spominjemo poslovnu komunikaciju… Ono što se danas ‘poslovno iskomunicira’ u neoliberalnom društvu, definitivno, nije za objavu u udžbenicima Poslovne komunikacije, kolegija koji čak postoji i na mom fakultetu. Nitko vas ne može naučiti poslovno uspjeti, ako to nemate pod vlastitom kožom. Jedino treba znati s ljudima, a besprizorni Oleg, Nikolin bratić, to je znao od samog početka…
Međutim, Olegov slučaj je, premda se čini ‘životno uspješnijim’, puno teži od Nikolinog. On, koji je bio „naopak kao ovaj svijet, a ipak je stvarao neku radost“, zapravo ne zna tko je gradeći baš oko te činjenice svoju upečatljivu besprizornost. To saznajemo u razgovoru s ujakom Martinom (Nikolinim ocem), slavom ovjenčanim filmašem iz doba stare Juge kojeg Olegovi sumnjivi kompanjoni ni najmanje ne zanimaju. Iako nikad nije bio komunist, zbog umjetničke moći zavirivanja u istinu, priljepili su mu etiketu ‘stare komunjare’…
– Daj, ne uživljavaj se… – govorio je Olegu – …nema davno kako si cmoljio ‘tko su bili moji’ (Kozaci), a sad si već nacionalist… Takvi su ti bili i otac i djed, samo da se nekome priključe… U to što si ušao [šverc oružjem] [to te je] život natjerao… Ti se sad držiš kao da si po svojoj volji u to krenuo, ali ti nisi imao izbora, ja to dobro znam. Ej, pa ti si mogao čak bit na drugoj strani, da si ostao u svom gradiću… ti bi se prilagodio jer ne bi imao izbora, a takav si da ćeš se snaći. I tamo bi valjda lupetao da se tako osjećaš… Tebe istina ne zanima, u tome je problem. Stvar je u tome što bi se ti i tamo uživio, i što bi i tamo srao, kao neki glumac koji je zaboravio da je glumac. Vidiš, bez brige za istinu ne može postojati ličnost. Hej, ti si trebao nešto skroz drugo postati, što i sam znaš… [a] ne se uživljavati u ulogu koju su ti redatelji dali. S filmašem starim pričaš. Sve sam ja to vidio.
Svakako pročitajte novi roman Roberta Perišića, bez obzira jeste li se rodili u ovom (pa vas kao ne zanima) ili onom društvu (jer ste naprosto nostalgični). Na neki način, za shvaćanje biti današnjeg društva potreban vam je uvid u bit ondašnjeg, drugim riječima – ‘bit se bitom kuje’, a svojim romanom, Robert Perišić upravo to čini.
Rujan 2015.
‘Naš čovjek’ u ‘području bez signala’
Robert Perišić: PODRUČJE BEZ SIGNALA
Robert Perišić napisao je ponovno dobar roman. Ali to više i ne čudi. I ovoga puta, čini se, radio je na njemu godinama. Od njegova zadnjeg romana, i od kritike i od publike hvaljenog prvijenca ‘Naš čovjek na terenu’, prošlo je osam godina.
Bez da ulazim u sam zaplet romana i dajem nekakav zaokružen osvrt, odlučio sam izložiti tek nekoliko njegovih zadivljujućih fragmenata i dati neki svoj komentar.
Naime, zanimalo me je hoće li me i ovoga puta zahvatiti osjećaj da je Robert Perišić u izricanju one poznate ‘umjetničke istine’ nekako stao na pola puta? Ako je u svom prvom romanu (Naš čovjek na terenu), po nekakvom mom sudu ili samo osjećaju, izrekao tek polovičnu istinu o hrvatskim i općenito svjetskim medijima (jer to je za mene, u prvom redu, bio i ostao roman o medijima), sada sam se pitao, hoće li u istom tom omjeru izreći i istinu o društvu bivše države kojeg se posredno dotakao i u svom novom romanu… Odmah na početku lucidno zamijetivši da je na neobičan način odgojila likove s nekakvom urođenom dobrotom u svom karakteru (Nikola), je li propustio reći ono što se stvarno događalo u Jugoslaviji u ono vrijeme njenog već započetog raspada, kada od takve Jugoslavije više nitko ništa nije očekivao?
Podsjetimo, vrijeme je to izvanredne, ničim usporedive, kulturne ekspanzije svih oblika stvaralaštva, počev od, nešto ranije, slikarstva preko književnoga, dramskoga, pa sve do filmskog stvaralaštva koje se na koncu i okitilo slavom tipičnog ‘jugoslavenskog filma’. Jugoslavija je u svojoj posljednjoj dobi postala nenamjerni eksperiment življenja u isključivo kulturnoj državi. Ako se njezina politika još negdje odvijala onda je to bilo u neslavnom ‘dejstvu’ njene ‘bezbednosno-obavještajne službe’ (ime joj nećemo spominjati), i to uglavnom u stranim državama. Ali da se razumijemo, Jugoslavija onog doba, a govorimo o 1980-im, u društvenom smislu gotovo da nije imala više ništa sa svojom političkom idejom. Državni vrh ondašnje države i nije imao namjeru stvoriti kulturnu državu, ona se njima naprosto dogodila. Kad se iz života jugoslavenskog građanina negdje već krajem 1970-ih politika naglo povukla, na sceni je ostala još samo kultura…
Zašto danas ne možemo nazočiti nečemu doista novom u kulturnom smislu, poput slikarskog pokreta Gorgone ili glazbenog Novog Vala? Zašto naši filozofi ne mogu ostvariti utjecaj u društvu ravan onome zagrebačke praksisovačke škole? Zašto više u tolikoj mjeri ne možemo biti ponosni na rad Instituta Ruđer Bošković kojeg je u ondašnje doba utemeljio i vodio neprikosnoveni Ivan Supek? Zato što je i kod nas danas istinsko stvaralaštvo postalo dijelom one iste ‘kulturne logike kasnog kapitalizma’ (podsjetnik na neizbrisive riječi Frederica Jamesona), koja već dulje vrijeme pod jarmom drži kulturni milje Zapada. Ali eto, moj dojam je da u jugoslavenskoj državi tijekom 1980-ih to još nije bio slučaj. Nažalost, kulturna država bila je i ostala samo nusprodukt jednoga pada, pada jedne države, sustava i nikada se zapravo jednom narodu (ili više njih) nije dogodila kao ostvarenje. Jedino što je svaki put iznova bolno ukazivala na jednu te istu činjenicu koja budi neopisivu nadu: kada čovjeku ispred nosa ukloniš politiku, on postaje sretnijim.
I eto, htio sam provjeriti je li tu istinu, koju sam izložio na svoj način, Robert Perišić prikazao na svoj…
Odgovor na svoje pitanje napokon dobio sam u poglavlju u kojem dijalog vode dva relativno sporedna lika, glavni inženjer i bivši direktor tvornice, nekomunist i komunist, o prošlim vremenima… Upravo u riječima bivšeg direktora, ‘golog čovjeka iz bivše epohe’, ‘bez one sjene u pogledu koju je nekad imao, sjene svega onoga što je predstavljao’ nazrijeo sam tu istinu, iako se ona i nije toliko ticala utjecaja kulture, ali to je upravo bila istina o društvu bivše države za kojom sam, duboko u sebi, godinama bjesomučno tragao:
Čovjek bi živio puno drukčije kad bi znao budućnost. Naročito kad bi znao da budućnosti nema. U godinama kad sam imao zašto, nisam se veselio… Ja, zamisli, nekih dvadeset godina nisam ni pio. Ni kapi. Dvadeset godina, ej! Trijezan ko vrag! … Mrk sam bio, zabrinut da stvari ne krenu krivo, ha-ha… kao da ću to ozbiljnim licem spriječiti… Bio sam vojnik života… [A ovo sad] …ah, nije ovo politika, ovo je samo rasulo… Niste imali politiku. Onda je došla nacija i vjera, ali nije… to politika, brate. Kakva je to politika koju rođenjem dobiješ? To ti je biologija…
Mi smo industrijalizirali ovu zemlju, ovo je bila pustara. I opet će biti…
Jebajiga, nismo znali drukčije. Mi smo dali nešto slobode, više nego bilo koji socijalizam, ali imaš pravo, ja ne znam ni danas što je trebalo napraviti, ali nešto je drukčije moralo biti. Ovako, vi ste bili ko djeca naivni. Ko pod staklenim zvonom da ste bili. I onda izađeš van i svakoj barabi povjeruješ. Naguze te ko budalu!
Sve sam dobio u ovim riječima… Ali, to opet nije sve. Robert Perišić, dotakao se i drugih pitanja koja su me, više-manje, mučila svih ovih godina nakon što su na ove prostore ‘došli nacija i vjera’… i koja bi trebala, po mojim kriterijima, mučiti svaku dušicu koja je odrasla pod ‘staklenim zvonom’ socijalizma… Zbog toga ću i neke od narednih postova posvetiti ovom iznimnom romanu u svakom pogledu…
Lipanj 2015.
O humanistici (ničeancije ii.)
Michel Houellebecq: POKORAVANJE
7.
Čemu služi humanistika? Dakako, nikako ovladavanju nekakvim praktičnim znanjem. Taj hvalevrijedan, ali u suštini pragmatičan zadatak, ostavljen je drugim znanostima. Ali uloga humanistike time nije obezvrijeđena, ona je samo drugačije prirode – ona je tu da motivira…! Primarna je zadaća humanistike motivirati čovječanstvo za opstanak; drugim riječima, podariti mu smislene razloge za život – čovječanstvu smislene, a koji, dakako, ne moraju biti smisleni po sebi… U stvari motivacije, tako, spadaju Bog, moral, ontologija, ekonomija… i sve dosadašnje teorije značenja, jezika i smisla, kao i one buduće.
8.
Uvijek istupati protiv sintagme ‘humanističke znanosti’! Humanistika, osim po svojim rubnim dijelovima (recimo, lingvistika), nikako ne može biti znanost – ona može biti samo filozofija. Zbog toga smo na književnu kritiku skloni gledati kao na neku vrst filozofije, a ne znanosti. Da se za humanistiku uvriježio naziv ‘humanistička filozofija’ (a ne znanost), ne bih u tome vidio ništa loše; i da je netko nadalje ‘humanističku filozofiju’ razdijelio na ‘književnokritičku filozofiju’, ‘antropozofiju’, ‘lingvozofiju’ itd. Ta, ne nazivaju se bez razloga fakulteti na kojima se studiraju ‘humanističke znanosti’ – filozofskima…!
9.
Danas, u pogledu ‘humanističke filozofije’ odnosno znanosti, često oko sebe možemo čuti: „Koga to još zanima?“ Recimo, filozofija ili neki od eshatoloških pojmova poput pojma značenja. Koga oni danas još zanimaju? Kao da je na svakom čovjeku odluka hoće li se zanimati za njih ili ne – i ako da – da će mu njegovo objašnjenje doletjet na dlan samo od sebe i postati mu bez vidno jasno u svoj svojoj dosadnosti značenja.
Među svim neugodnostima po jednog slobodnog duha koje je suvremeno doba donijelo sa sobom, svim tim nusproduktima demokracije koje uništavaju svaki viši ukus, nalazi se i imperativ da je i znanje prvih i posljednjih stvari apsolutno za svakoga… A istina je upravo suprotna! Nikada se uzvišeni pojmovi duha poput smisla ili značenja ne bi u današnjem društvu u takvoj mjeri obezvrijedili, a obrazovanje u vezi njih srozalo, da je ostavljeno samo probranim dušama da se njima bave. Ali već bi nam ovdje u riječ upali svi dušobrižnici, tzv. ‘ljubitelji demokracije’, i optužili da ovom našom izjavom drugima uskraćujemo temeljno ljudsko pravo, pravo pristupa znanju, odatle obrazovanju itd. Naravno, izvor njihove sumnjičavosti leži u mogućnostima manipuliranja onima koji to znanje nemaju, a koje se otvaraju onima koji ga imaju…
Odgovor koji im možemo uputiti, naravno, neće razumjeti, u današnjem vremenu on više nije razumljiv, ali ćemo ga ipak izreći. Čovjek koji, bez ikakve prisile i ambicije, stupa pred te ‘presvete pojmove’, da bi u sebi iz najdublje potrebe tek stvorio znanje o njima (a što predstavlja još jednu zagonetku za dušobrižnike!) nikako nije i ne može biti proste prirode! To znači da se ne može prostački ponašati kako bi znanjem koje posjeduje bilo koga svjesno izmanipulirao… Posredstvom tog znanja on drugima jedino može ponuditi motivaciju, razloge za život… a kojih u današnje vrijeme, čini se, opasno ponestaje!
Nismo li na ovaj način, ponovno napisali proslov humanistici? No, hoće li me “dušobrižnici demokracije” razumjeti? Nietzschea nisu, a zašto bi, onda, nas? Pišimo, dakle, ponovno, i već poslovično – preksutrašnjima!
10.
Roman Michel Houellebecqa Pokoravanje, možda ne baš na prvu, a nekima se možda nikada neće činiti takav, jedna je oda humanistici današnjeg doba. Od britkih i jasnobolnih, za Houellebecqa nimalo iznenađujućih, uvida u slabe točke humanistike u današnjem vremenu (zbog kojih je izložena napadima sa svih strana, osobito iz smjera tzv. ‘STEM područja’), dolazimo i do tipične houellebecqovske pronicljivosti koja se ogleda u stavu da je humanistika jedina stvar koja u ovom dobu još može konkurirati ‘jednostavnoj opčinjenosti novcem’ današnjeg čovječanstva. Najprije citirajmo dijelove koji ističu njene slabe točke:
Univerzitetske studije iz oblasti književnosti, kao što znamo, ne vode praktično ničemu, izuzev u slučaju onih studenata koji su najobdareniji za to da i sami postanu univerzitetski profesori u oblasti književnosti.
Nekoliko iskustava s mentorskim radom… […] …vrlo rano su me učvrstila u uvjerenju da je prenošenje znanja u većini slučajeva nemoguće, da su razlike između ljudskih inteligencija ekstremne, i da ništa ne može otkloniti, pa čak ni ublažiti tu temeljnu nejednakost.
Kao i obično, Steve [univerzitetski profesor] je pričao o izboru novih profesora i razvoju njihovih karijera unutar univerzitetske hijerarhije, i ne vjerujem daje ikada uopće načeo bilo koju drugu temu.
11.
Ali ne prekrižimo olako Hoeullebecqa u ulozi apologeta humanistike. Njegov, na momente, prostački, a na momente tek prostodušno zajedljiv jezik, kroz godine pisanja nekako je uspio doseći “nesvjesno” prosječnog zapadnoeuropljanina. Ma koliko on mislio da njegov književni sugrađanin i suvremenik pretjeruje u opisivanjima njegovih osobina, vanjskih ponašanja, a pogotovo “unutarnjih stanja”, što misli i što osjeća, čini se da mu je pošlo za rukom izreći upravo ono što on, zapadnoeuropljanin, u ovom trenutku osjeća, ali ne može uobličiti. Tako stoje stvari s današnjih čovjekom u Zapadnoj Europi na njenom kraju: intelektualno izmožden, do bola perverzan – kako prema drugima tako i prema sebi – mizantropski nastrojen, završava on život jedne kulture na sebi primjeren način.
12.
A sada je došao red da citiramo dobre strane humanistike. Slijedi jedna od najljepših misli o književnosti koju sam u posljednje vrijeme pročitao i koju, gle čuda, možete pronaći baš u spomenutom romanu Michela Houellebecqa:
U čemu je književnost, kao glavna umjetnost, Zapada koji gasne pred našim očima, toliko specifična – nije nimalo teško odrediti. Kao i književnost, i muzika može izraziti jedan preokret, emocionalni obrt, tugu ili sveprožimajući zanos; kao i književnost, i slikarstvo nas može zadiviti, navesti nas da na svijet pogledamo drugačijim očima. Ali jedino književnost u vama budi to osjećanje kontakta s drugim ljudskim duhom, s tim duhom u njegovoj sveukupnosti, sa svim njegovim slabostima i veličinom, njegovim ograničenjima, niskostima, fiks-idejama, vjerovanjima; sa svime onim što taj duh [zbunjuje], zanima, uzbuđuje ili odbija. Jedino vam književnost može omogućiti da stupite u kontakt s duhom pokojnika, i to na način neposredniji, potpuniji i dublji nego što biste to postigli vodeći razgovor s prijateljem; koliko god neko prijateljstvo bilo duboko i dugovječno, nikada se u jednom razgovoru nećemo otvoriti tako potpuno kao što to činimo pred praznim listom, obraćajući se nepoznatom primaocu.
I ovo je humanistika, opjevana humanistika, humanistika koja opjevava književnost, svoj predmet; prerušena u esej nalazi se odmah na početku romana slavnog francuskog romanopisca; tog lucidnog mizantropa optuženog za islamofobiju i seksizam, čije vas nagriženo, propalo, ali još živo tijelo, plaši s naslovnice ovog posta. Mora vas plašiti! Houellebecq je danas još samo živi duh. Njegovo tijelo i više je nego znakovit simbol – ili još bolje, metafora – ‘tijela’ same zapadne kulture. A kako je sâm predvidio – zubi će mu ispasti još ove godine! ‘Neću imati za čim [žaliti]’ zadnja je rečenica njegova posljednjeg romana, i ne bih začudio da ju u dogledno vrijeme izgovori i u svom stvarnom životu…
Listopad 2014.
‘Sunčano’ i ‘čelično’ štivo japanskog samoubojice
Yukio Mishima: SUNCE I ČELIK (iz Europskog glasnika, br. 3, 1998)
Nekada poželim pisati kao što piše Yukio Mishima, japanski pisac. Njegov esej ‘Sunce i čelik‘ ovih dana me umiruje pred spavanje; naravno, ako se ležanje u krevetu otvorenih očiju i nemirnih misli, ispresijecanih kratkotrajnim snovima i odlascima na WC, može još tako nazvati. Mishima piše sebi – o sebi, ima tu, neizmjerno ljudsku, potrebu da se ogleda na tom zrcalu riječi bez obzira što će nedugo potom umrijeti. Umro je davne 1970., u godini u kojoj sam se ja rodio… Kako? Počinio je ritualnu, tradicijsku sepuku prema starom japanskom običaju nakon što je bezuspješno pokušao izvršiti prevrat u japanskoj vojsci. Razrezao si je trbuh i usprkos tomu što je bio pisac. Murakami mu nije ni do koljena…
Samoubojstvo je počinio u četrdeset i petoj godini života, u godini koju sam i ja svojim životom dosegao… Trebao bih se sada kiselo osmjehnuti ili zamahnuti zastavicom koju ste mi trenutak prije dali… Prisjetio sam se čudnog osjećaja Michela Houellebecqa kad je navršio četrdeset i sedmi rođendan. To jutro, predao je svome uredniku rukopis romana “Mogućnost otoka” i mislio o tome da će sada umrijeti. Nije umro, jednostavno čovjek se nakon četrdesete osjeća kao da je svršeno s njim.
Moram reći da sam vrlo začuđen kad gdjegod čujem da je pisac podigao ruku na sebe. To mi se čini kontradiktornim. Molim vas, na koji to dio sebe je on podigao ruku? Nijedan pisac, ako piše iz unutarnje potrebe, ne može imati neko čvrsto jedinstvo, barem mu ne može pridavati toliko značaja, kao što mu ga pridaju drugi ljudi koji ne pišu. Zbog toga nikada nisam bio pobornik Hemingwaya i sličnih jer me njihova samoubistva podsjećaju na žalosnu, sujetnu presudu povrijeđenih ega. Međutim, malo pažljivije zavirivanje u Mishiminu biografiju otkriva da je vlastitu smrt prikazao u jednom svom književnom ostvarenju. Nisam ga čitao, ali mi se doista čini šašavim da se netko za života bavi zamišljanjem vlastite smrti… Čudak je bio taj Mishima.
Što god izrekao o Mishimi ostat će u sjeni onoga što je (on) napisao o riječima i praznini, u ovom melankoličnom, sjetnom eseju, izravno ga svrstavajući u Magičare moje vrste, moje kobi.
Jasnije no ikada, shvatio sam u čemu se sastoji djelotvornost riječi. One nadoknađuju prazninu [ja naglasio] u sadašnjem nesvršenom vremenu. Ta uzaludnost nesvršenoga, što može potrajati beskonačno u očekivanju apsoluta koji možda nikada neće doći, istinsko je platno na kojem su naslikane riječi. To je moguće i zato što riječi nepovratno bojaju prazninu [ja naglasio] obilježavajući je, kao što se vesele boje i motivi primaju na juzen-tkanine nakon pranja u čistoj vodi rijeke u Kyotu; tako riječi iz trenutak u trenutak potpuno upijaju prazninu … Riječi su završene čim su izgovorene, čim su napisane. [ja naglasio] [Hm, ne podsjeća li ovo na Derridu?] Umnažajući te završetke, iz trenutka u trenutak, razbijajući kontinuitet života, riječi stječu određenu moć. U najmanju ruku, ponešto umanjuju veliku zebnju koja vlada u čekaonici prostranih bijelih zidova gdje očekujemo liječnika, to jest apsolut. I da bi nadoknadile što obilježavanjem svakog trenutka neprestano drobe osjećaj stalnosti života, riječi se ponašaju tako da bar naizgled pretvaraju prazninu u neku stvar.
Sada nam mora postati jasno zašto u ovom dobu toliko pišemo; mahnito, iz dana u dan, proizvodimo novi sadržaj. Stvar je to naše beskompromisne borbe s prazninom u kojoj nema pobjednika. Ušutimo li na trenutak, praznina će nadvladati, ali samo taj trenutak. U narednom trenu možemo ponovno progovoriti ili nešto zapisati, odaslati jednu od besmislenih poruka/misli u svijet i praznina će se povući. Zato je ovo doba brbljanja. Mahnitoga, grčevitog brbljanja o bilo čemu, i bilo komu, u kojemu ništa i nikoga ne možemo više uzimati ozbiljno. Čak ni one za koje se prvotno čini da ih je nemoguće tako uzeti – današnje moćnike svijeta. Svoje surove neoliberalističke prakse oni su razvili na osnovi teorije igara. Naravno, sama teorija igara nije nikakva dječja smicalica, međutim, konotacije koje proizlaze iz njezina naziva moj um ne može ‘ne uzeti pod svoje’. Surovost je to na djelu koja zna biti neozbiljna, lakomislena i nadasve neodgovorna u ‘donošenju odluka’, zaigrana poput djeteta, koja živi od danas do sutra… poput Leonarda di Caprija u filmu Vuk s Wall Streeta… formula današnjeg vremena. Već spomenuti M. Houellebeck u svom romanu Karta i teritorij, vašom ‘obveznom lektirom’, ovako opisuje osjećaj koji je zadobila sveučilišna profesorica ekonomije, jedan od sporednih likova romana, na kraju svog radnog vijeka u današnjem vremenu prije odlaska u mirovinu:
Sve više su joj se teorije koje su pokušavale objasniti ekonomske fenomene, predvidjeti njihov razvoj, činile približno jednako nedosljedne, proizvoljne, sve više ih je bila sklona poistovjećivati s pukim šarlatanstvom; iznenađujuće je, mislila bi katkada, da se dodjeljuje Nobelova nagrada za ekonomiju, kao da se ta disciplina može podičiti jednako ozbiljnom metodologijom, jednakom intelektualnom rigoroznošću kao i kemija ili fizika. Jako joj se smanjio i interes za poučavanje. Mladi je u cjelini više nisu toliko zanimali, njezini su studenti imali strašno nizak intelektualni nivo, katkada si se čak mogao pitati što ih je navelo da se prihvate studija. Jedini razlog, duboko u sebi ona je to znala, bio je taj što su htjeli zarađivati novac, što više novca; usprkos nekolicini kratkotrajnih umjetničkih zanosa, bila je to jedina stvar koja ih je stvarno pokretala. Njezin profesionalni život mogao se sve u svemu svesti na činjenicu da je poučavala laktaške kretene proturječnim besmislicama, iako si je ona to izbjegavala formulirati tako jasnim terminima.
I pored sveg napisanog, više nisam siguran da je kapitalizam jedini uzročnik današnjeg stanja društva, današnje praznine, kako sam to napisao u jednom od prošlih tekstova. Sve sam više mišljenja da se on samo uselio u duhom ispražnjeno područje, postavši napokon njegovom sudbinom. Ako više ne vjerujemo u ništa, i dalje nam ostaju moć i novac. Sličnu poruku kao da nam želi prenijeti i Kevin Spacey u seriji Kuća od karata (još jednoj ‘obveznoj lektiri’!) koju gledam svaku noć prije čitanja ‘sunčanog i čeličnog‘ štiva japanskog samoubojice… Zamislite… čovjeka koji je iskorijenio svaki oblik empatije… i koji ima samo jedan vlastodržački cilj ispred sebe… i svekoliku prazninu oko sebe…
Kolovoz 2014.
Bezumna genijalnost (književna crtica, a možda i ne?)
Albert Einstein: MOJA TEORIJA
Ovih dana uzdrman sam poprilično čudnim mislima. I Albert Einstein mi je ponovno u njima… on i njegove savršene teorije… I zamislite, potakle su me da i ja smislim svoje! Pa tako sam, uslijed očaranosti teorijama relativnosti, njihovom neusporedivom elegancijom i dubinom, i ja osmislio svoje teorije o prirodi svijeta koji nas okružuje. Naravno da su na tragu Einsteinovih, ali bojim se da će me zbog njih ovdje, u Institutu pokraj prekrasna jezera (premda malo dalje od tog prekrasnog jezera), najvjerojatnije pokopati i ismijati… A možda me poneki blagonaklon duh i uzdigne? Pa što? Ako sam sve stvorio u svojoj glavi, neka me, onda, znanstveno pokopaju i umjetnički uzdignu! Jako mi se dopala misao koja mi je pala na pamet prije neki dan, dok sam u svojoj sobici na petom katu staklenog institutskog zdanja backupirao podatke jednog od detektora – da, ako ništa, barem pomičem granice ljudske mašte… Nije li i to, u neku ruku, dovoljno…? Ne opravdava li i ‘samo to’ bilo kakav duhovni napor…?
[stanka]
Zašto sam baš ja stvorio teoriju relativnosti? … Čini mi se da je razlog sljedeći: Normalno odrastao čovjek uopće ne razmišlja o prostoru i vremenu. Po njegovom mišljenju, on je s tim pitanjima raščistio još u djetinjstvu. Ja sam se, međutim, razvijao tako sporo da su prostor i vrijeme zaokupljali moje misli kad sam bio već odrastao…”
Čini se, eto, da sam baš ja pozvan biti Einsteinovim nastavljačem. Mo’š se mislit’! Ja, momak iz nekog kutka neta koji pošteno u ruke nije uzeo nijednu knjigu do svoje dvadeset i pete godine! Osim toga, backup administrator podataka znanstvenih istraživanja u ovom staklenom zdanju s kojeg ipak ne seže pogled do prekrasna jezera u njegovoj blizini! Ali, tako je to. Osjećam se poput Kung-Fu Pande na kojeg je – ne njegovom voljom – pao prst Velike Kornjače (Oogwaya), koja je baš u njemu prepoznala, dugo očekivanoga, Zmajskog Borca. Vjerojatno ludim, ali teorije, i usprkos tomu, iz mene hoće van… Ja ih jednostavno moram staviti na papir! Malo je reći da su nadobudne u svojoj srži, i da najradije ne bih o njima… svejedno, nekakav glas unutar mene nalaže mi da ih moram obznaniti… Jedna govori o izviranju prostorvremena iz nas samih (i, u malo kompliciranijem smislu, iz drugih stvari), a druga o tome da je materija zgusnuta svjetlost. Bezobrazno drsko stanu u jednu rečenicu, toliko su jasne, toliko elegantne… upravo onakve, kakve bi poželio svaki znanstvenik… I ne znam što činiti, osim, do kraja ih formulirati, onako kako to želi moj unutarnji glas.
Nikada se ne može stvoriti predstava o tome da ne postoji prostor, premda se sasvim lijepo može zamisliti da se u njemu ne nalaze nikakvi predmeti. Prostor nikako nije neki empirički pojam koji je apstrahovan iz spoljašnih iskustava… Jer, da bi se izvesni osjećaji odnosili na nešto izvan mene (tj. na nešto na drugome mjestu prostora, izvan onoga na kome se ja nalazim), isto tako, da bi ih ja mogao predstaviti kao jedne izvan drugih i jedne pored drugih, to jest ne samo kao različne već i na različitim mjestima, toga radi predstava prostora mora da leži već u osnovi… Prostor se predstavlja kao jedna dana beskonačna veličina… nijedan pojam kao takav ne može se zamisliti kao da u sebi sadrži beskonačnu množinu predstava… Prostor nije ništa drugo doli samo forma svih spoljašnih čula, to jest subjektivni uslov čulnosti pod kojim je spoljašnje opažanje za nas jedino moguće. (Immanuel Kant, Kritika čistog uma)
To drsko pojednostavljivanje ukida sve antinomije, gospodine Kant. Imali ste vraški dobru intuiciju, prostor i vrijeme su naš private look… ovime se sve lijepo može objasniti… ali možda to objašnjenje ne žele čuti, neki osobit znanstveni lobi koji djeluje u tajnosti; no, znate kako to ide – kako ne bi izgubio posao… Možda saopćenje tih jednostavnih činjenica odgađaju kako bi zadržali izdašno financiranje vlastitih projekata… Jer, ako ćemo pravo, što bi radila znanost nakon njihove objave? Što bi od znanosti ostalo kad bi se saznalo da je sve svjetlost koju se može oblikovati kako vam padne na pamet, i da mi, kao zgusnuta ‘živa’ svjetlost, možemo biti samo umjetnici, nikako znanstvenici…?
[stanka]
A da nisam možda neki pseudo-…tip? Definitivno sam pseudo-, jer – nije li sve ovo… samo jezik? Ovo je samo jedna igra u jeziku – jezična igra, kako bi kazao Jacques Derrida, moje zadnje svjetlo u tunelu filozofije nakon kojeg, ako želite ići dalje, prevladava samo tama… Jer, što nam, nakon tog namćorastog filozofa (valjda je namćorastiji jedino bio Cioran?), može još pasti na pamet u jeziku, a da nije pseudo- po sebi…? Imam dvije pseudo-teorije pod miškom i to je sve! U redu je, dragi ljudi – ne morate ih uzimati zaozbiljno… naravno, sve do… sve do trenutka… dok se eksperimentima ne potvrde…he, he, he! Kada naš, dragi Veliki Hadronski C, na kraju priče o sudaračima čestica (možda već do sredine stoljeća?), pri najvišim energijama ikad postignutim, recimo oko 100 ili 1000 TeV (zasada je sposoban dosegnuti mizernih 14 TeV), u čudesnom raspadu elektrona ‘izbaci’ samo fotone… što ćete, onda, na to reći? I dalje nećete vjerovati da je materija samo ‘dobro zgusnuta’ svjetlost?
A što će se tek dogoditi kada napokon dobijete pristanak četiri milijarde ljudi na jednoj strani Zemljine polutke da sudjeluju u nesvakidašnjem eksperimentu promatranja Mjeseca… kako bi njih i sebe uvjerili da se, u ovisnosti o našoj pažnji, našim prostorvremenima, on [Mjesec] neznantno mijenja… kada napokon shvatite da je objektivnost ovoga svijeta samo suma sumarum naših ispreplićućih subjektivnih svjetova… ispreplićućih prostorvremena… U svojim poznim godinama, imali ste vraški dobru kontra-intuiciju, gospodine Einstein, onu koja se izokrenula u svoju suprotnost… jer, doista, Mjeseca ne bi bilo, barem ne u ovom obliku, kad ga nitko ne bi gledao… a upravo to moja teorija tvrdi…
Ili kad shvatite da sva ta silna ‘tamna energija’ sa svojim tobožnjim antigravitacijskim poljem i nije ništa drugo doli praznina u kojoj se i samo prostorvrijeme slomilo, jer u blizini jednostavno nema nikoga i ničega da ga stvara… Kad shvatite da je svemir izbušen poput sira tim džepovima ništavila tobožnje ‘tamne energije’…? Hej, a prema vašim proračunima na ‘tamnu energiju’ otpada gotovo sedamdeset posto ukupne mase svemira…
[stanka]
Čitatelj bi mogao pomisliti da je ovakvo opisivanje svijeta posve neprikladno. Što to znači ako ja nekom događaju pripišem određene koordinate x1, x2, x3, x4, ako te koordinate same po sebi ništa ne znače? … Jedine izjave koje se tiču ovih točaka, a koje mogu isticati pravo na fizičku stvarnost su, ustvari, izjave o susretima ovih točaka… [gdje] …promatrane… točke imaju neki sklop koordinatnih vrijednosti x1, x2, x3, x4 za zajednički. Čitatelj će nakon zrelijeg razmišljanja bez sumnje priznati da su takvi susreti zapravo jedini stvarni dokazi prostorno-vremenske zbilje koju susrećemo u fizikalnim izjavama.
A možda se i samo dobro zabavljam, a da toga nisam svjestan… Ipak, odlučio sam, poslat ću ih [svoje teorije] u Science ili Scientific American (čini mi se da bi potonjeg mogalo više zanimati s obzirom da dobro zarađuje na svojim Special Collector’s Editions-ima), pa ćemo vidjeti… Nakon njihove objave, tko zna, možda primim poziv i jednog Googlea te se prebacim u njegove, velom tajne prekrivene, urede (koji se nalaze možda pod zemljom ili negdje na dnu oceana) i u kojima se, definitivno, danas događaju najuzbudljivije stvari u znanosti i oko nje… Možda ću tamo surađivati s još jednim luđakom, naravno – onim Ray Kurzweilom, na razvoju umjetne inteligencije; doista, tko zna!? Ray ne zna pošteno skuhati ni šalicu kave, ali zato ubitačno dobro predviđa razvoj umjetne inteligencije… Predvidio je da će računalo pobijediti čovjeka u šahu do 1998, a do 2029 proći Turingov test… Što da vam dalje pričam… Hi Ray, I’m a Magicians of Old Wasteland and would like… Ili me ova moja gospoda iz Instituta, u blizini prekrasna jezera, ipak unaprijede od običnog administratora podataka znanstvenih istraživanja u nešto mnogo bliže njima…?
[stanka]
Nemojte mi vjerovati… ili mi vjerujte, ali na neki svoj, otkačeni način… Znam da ste u biti takvi, slutim to, jer zašto biste bili ovdje, zašto biste sve ove notorne gluposti preturali po svojoj glavi…? Zato imam prijedlog za vas: sjednite za stol i sami pokušajte smisliti neku svoju interpretaciju svijeta! Neku svoju teoriju! Vjerujte mi, dobro ćete se osjećati! Nakon stvaranja teorija o materiji kao zgusnutoj svjetlosti, koja, dakako, predstavlja nastavak Einsteinove specijalne teorije relativnosti te izviranju prostorvremena iz nas samih, koja je teorija-sljednik opće teorije relativnosti – ja se sjajno osjećam! Osjećam se kao da sam uhvatio konce svemira svojim rukama i potežem ih kad mi je volja! Jedino što tražim od vas je da svoje teorije ne namećete drugima, protivno njihovoj volji; ali zato, budite dosljedni u njihovu stvaranju… Stvorite ih jednostavne i elegantne. Ne pretjerujte! I ne ostavljajte mogućnost da budu krivo shvaćene, trudite se da ih takvima ne učinite. Korijen želje za krivim shvaćanjem nalazi se u vašoj taštini… to je ona Nietzscheova taština… Pogledajte do čega je dovelo krivo shvaćanje jednog marksizma ili ničeazima! Razmislite malo, kad-tad vaše će teorije pokušati iskoristiti za svoje potrebe… Možda ih zato i ne trebamo objavljivati…? Možda ih zato trebamo ostaviti da čuče u nama…? Priznajem, u pogledu takvih pitanja, više nisam siguran što činiti…
…specijalna teorija relativnosti ne može polagati pravo na neograničeno područje važenja; njeni rezultati važe samo tako dugo dok se ne obaziremo na utjecaj gravitacijskog polja na pojave (na primjer na svjetlost)… protivnici teorije relativnosti [često su] tvrdili da je opća teorija relativnosti srušila specijalnu teoriju relativnosti… [Ali] …da li je… elektrostatika bila srušena Maxvellovim jednadžbama polja elektrodinamike? Nipošto! Elektrostatika je sadržana u elektrodinamici kao granični slučaj… Najljepša je sudbina neke fizikalne teorije ako utre put za stvaranje jedne općenitije teorije u kojoj ona i dalje živi kao granični slučaj.
Dakle, bez straha! Zapamtite, ukoliko mogućnostima ostavite prostora da žive u vama, dobili ste život najačeg intenziteta. Proživjet će te ga poput Dioniza! Ničeg se libiti: ni riječi, ni matematike, ni tobože nespoznatljivih stvari ovoga svijeta! Nakon svega, nastavljam ispijati svoj Cherry Brandy ispod zelenog suncobrana u kafiću ispred Instituta, polako dovršavajući ovaj tekst… Nakon što ga dovršim, preostaje mi nazvati jednog matematičara kako bih od njega zatražio da postane ‘moj Maxwell‘ – da za moje teorije stvori matematičke formule… Čini mi se da mi u mojoj bezumnoj genijalnosti jedino još to nedostaje!
O Duhu i njegovim Moćima 