Ožujak 2013.
Zašto je nebo crno?
Edgar Allan Poe: CRNI MAČAK
Rijetki znaju da je E. A. Poe među prvima ponudio odgovor na jedno, na prvi pogled, sasvim trivijalno pitanje: zašto je nebo crno. Još manje ih zna da nam odgovor na to pitanje pruža, rijetko dostupno, neupitno znanje o prirodi svemira. U svojoj Eureci, koju je pisao potkraj života, nadahnuto je naveo da je nebo crno zato jer svjetlost zvijezda koje ne vidimo nije imala dovoljno vremena da dođe do nas. Rekli bi, sasvim obična rečenica s kojom se danas bezrezervno slažemo, da iza sebe ne krije čudesne implikacije upravo po pitanju našeg znanja o prostornim i vremenskim granicama svijeta u kojem živimo. O čemu je riječ?
Poeov odgovor, ako ga se, recimo, uzme kao istinitog, svemiru nužno nameće jednu granicu – onu vremensku; nebo je crno zato što svemir nije vječan, zato što ima svoj početak u vremenu. Naime, ako te granice nema i svemir je vječan, onda je svjetlost zvijezda trebala imati dovoljno vremena (sâmo vrijeme je vječno) da stigne do nas i nebo iznad nas bilo bi zasljepljujuće svijetlo. Dakako, to nije slučaj – nebo iznad nas je crno. (Gotovo bi mogli reći da je E. A. Poe među prvima svojom tvrdnjom postulirao teoriju Velikog praska.) Međutim, crnilo neba može se objasniti i na drugi način. To bi bio slučaj u kojem se Poeovom odgovoru uskraćuje istinitost, i u kojem bi svemir bio vječan. U tom slučaju da bismo zadržali crnilo neba morali bismo ga ograničiti u prostoru. Drugim riječima, morala bi postojati neka vrst ‘prostorne granice’ svemira, nakon koje i doslovno više ne bi bilo zvijezda. I na ovaj način pošlo bi nam za rukom nebo ‘zadržati crnim’ odnosno uskladiti teoriju s opažanjima.
Time smo saznali da odgovor na pitanje zašto je nebo crno sa sobom ipak nosi neko znanje. Nebo je crno zato što je svemir ograničen – ili u prostoru ili u vremenu, ali nikako i u jednom i u drugom! Svemir je ili vječan ili bezgraničan, ali ne i oboje!
Daleko od svakog daljnjeg umovanja o prirodi našeg svemira, vraćam se američkom književniku. Što bih još mogao napisati o Edgaru Allanu Poeu kao o svom omiljenom piscu? Da je ‘književni vrag’ koji me uopće natjerao pisati? To je istina. S ovim književnim ekscentrikom, definitivno, moramo dijeliti neke karakterne crte. Njegovu mrzovolju na primjer, ili sklonost morbidnim temama, ili još bolje – njegov stil pisanja! Upravo stil pisanja ovoga prvog američkog boema (Walt Whitman u ‘travu je legao’ puno kasnije) ono je što nas trenutačno mora zaraziti, pogotovo ako se nalazimo na pragu spisateljske karijere. Za izražavanje snažnih emocija, kojih u svakoj mladoj duši nikada ne nedostaje, nećete moći ne posegnuti za aoristom ili imperfektom! Kada, primjerice, pročitate:
Od djetinjstva bijah poznat po popustljivosti i čovječnosti svoje ćudi.
intuitivno slutite da se tu nešto iza brda valja, da se zapravo radi o liku vrlo nemirne i ćudljive naravi – i to samo zbog ovoga ‘bijah’! (Premda će netko kazati da je to stvar prijevoda – ne bih se složio!).
Sjećam se da sam svoju prvu pravu priču napisao upravo u duhu Edgara Allana Poea, njegovim jezikom, njegovim stilom. U to vrijeme, dakako, čitao sam Crnog mačka (Poe se izgleda rijetko udaljavao od teme ‘crnoga’!), omanju pripovijetku iz njegova opusa i prvi put shvatio da u pisanju, u tzv. ich-formi slobodno mogu uzeti lik, osobnost, koja je (barem naizgled) daleko od one kojom se predstavljam u stvarnosti. Ali nikada ne reci nikad! Ne poreci da i tu i takvu osobnost ne skrivaš u nekom kutku vlastite nutrine! Možda je svojim pisanjem Edgar Allan Poe želio i samo to: isporučiti nam susret sa samim sobom, sa svim tim silnim proturječnostima od kojih se sastojimo i koje nam razdiru nutrinu. Tko bi ga znao!
Što se tiče Crnog mačka, morbidna je to pripovijest o čovjeku kojega iznutra razdiru različiti porivi i raspoloženja. Premda gaji općenitu ljubav spram životinja i ljudi, konkretno, svoga crnog mačka i svoje žene, u danom trenutku, doživi promjenu. S iznenađenjem u sebi otkriva sasvim drugačije porive za koje tek usputno kaže kako mu ih je donio alkohol: mrzovolju, gađenje, bijes. A zapravo, riječ je o ‘duhu nastranosti’, o kojem čak ni jedna „filozofija ne vodi brigu“. Crni mačak, tako je priča o duhu nastranosti, jednom „od najiskonskijih poriva ljudskoga srca“.
Tko se još nije stotinu puta zatekao kako čini nešto opako ili budalasto, ni iz kojeg drugog razloga nego zato što zna da ne bi smio? … Ovaj duh nastranosti, rekoh, uzrokovao je moju konačnu propast. Bijaše to ona nedokučiva težnja duše da izjeda samu sebe – da vrši nasilje nad vlastitom prirodom – da čini zlo samo radi zla sama…
U naletu pomahnitaloga, pijanskog ludila on će svome mačku najprije iskopati oko, a onda ga, i nedugo potom, bezočno objesiti. Sam čin vješanja opisan je jednom od ‘književno najljepših’ rečenica koje sam u životu ikada pročitao, i za koju sam siguran da pripada ‘vrhu vrhova’ Poeovog književnog opusa općenito:
Jednoga jutra, posve hladnokrvno, nabacih mu omču oko vrata i objesih ga o granu nekog drveta – objesih ga dok su mi suze curkom curile iz očiju, i s najgorim kajanjem u srcu – objesih ga zato što sam znao da me ljubi, i zato što sam znao da se nije ničim o mene ogriješio – objesih ga zato što sam znao da time činih grijeh – smrtni grijeh, koji će toliko ugroziti besmrtnu mi dušu da će se naći – ako je to uopće moguće – van dosega beskrajnog milosrđa Najmilosrdnijega i Najstrašnijega Boga.
(U toj rečenici nalazi se puno više toga, od tek izvanrednog uprizorenja ‘duha nastranosti’.) Ipak, pomahnitalom grižnjom savjesti (čak i grižnja savjesti njime mahnita!) glavni lik ove morbidne pripovijesti nabavit će sebi novoga, zaprepašćujuće istog mačka, s jednakim biljegom ‘nastranoga duha’ – iskopanim desnim okom. Iz odlomka u odlomak pomračenje njegova uma se nastavlja, kao i prakticiranje nasilja. Naposljetku, potonjeg neće biti pošteđena ni njegova žena. U novom pijanskom deliriju, dokrajčit će je sjekirom te, začuđujuće mirne savjesti, uzidati u podrumski zid kuće. Policija će uzalud tragati za ženom luđaka dok se ovaj zaprepašćujuće smiren vraća uobičajenom životu. U odsutnom trenutku, tek banalnim događajem ipak biva razotkriven. Nakon što je (polunamjerno, polusvjesno) lupnuo o podrumski zid kuće, baš na mjestu na kojem je uzidao leš vlastite žene, kroza nj, do policijskih službenika će doprijeti „…vrisak, potpuno neprirodan i neljudski – urlik…“ životinje. Ispostavit će se da se radi o kriku zamjenskog crnog mačka kojeg je, eto, živog, nehotice i ne znajući, glavni lik pripovijesti zajedno sa ženinim tijelom uzidao u podrumski zid kuće. U posljednjoj sceni policijski službenici će u hipu razrušiti zid i pronaći leš…
…već u stanju znatnog raspadanja… [koji se] pojavio … uspravan pred promatračima. Na njegovoj glavi, crvenih razjapljenih usta i s jednim jedinim rasplamsanim okom, sjedila je ona jeziva zvijer koje me prepredenost mamila u umorstvo, i koje me izdajnički glas izručio krvniku. Zazidao sam tog monstruma unutar grobnice!
Tim riječima završava kratka novela E. A. Poea, od koje svakome duhu, iole osjetljivom na književnost, mora zastati dah.
Nažalost, danas više ne mogu pisati na taj način. Ne mogu, jer su računala ušla u moj život. Osjećam da su iz mene isisala tu moć opijenosti riječima i jezikom. Na neki način, moram se pomiriti sa znanjem što ga posjedujem iz uvoda ovoga posta, odgovorom na pitanje Zašto je nebo crno kojega, eto, barem ponosno, u svakom trenutku, mogu u tančine svakome obrazložiti. Ali na tom crnom nebu iznad svoje glave, siguran sam, nerijetko ću ugledati ‘mačkasti’ obris zvijeri koja će mi nedostajati, moga simbola one opojne poeovske moći pisanja koju sam u međuvremenu izgubio, i čijim sam gubitkom zacijelo platio cijenu svoje današnje znanstvenosti…
Veljača 2013.
Pustolovina postajanja čovjekom
Vilém Flusser: DIGITALNI PRIVID (Europski glasnik br. 17)
Pročitah sjajan članak Viléma Flussera u novom broju Europskog glasnika. Na nekih desetak stranica članka, čini se, stalo je više od onoga što obično stane u jednu knjigu. Stara dobra pitanja o našem identitetu ponovljena su u ledenom i sumornom ozračju digitalnog doba. Što se to, dovraga, s nama zbiva? Kroz što smo sve prošli dok smo se, kao Kant, pitali Što možemo znati? Filozof brazilsko-čeških korijena (nevjerojatna kombinacija!), zadivljujućom vještinom sažimanja povijesnih činjenica u svezi gnoseoloških ideja, uspijeva nam ponuditi svoj odgovor na njih, u čijoj srži kao da su utkani Derrida, postmodernizam i ideja Matrixa zajedno.
Flusserove teze o našemu etičko-gnoseološkom razvoju odlučio sam parafrazirati svodeći ih na natuknice koje sam zaodjenuo vlastitim književnim plaštem. (Pritom, uzdržavao sam se od citiranja jer vam uvid u njegovu originalnu misao nudim na posebnoj stranici.)
1. U srednjem vijeku vrijednost (čitaj istinu) neke stvari određivala se prema zamišljenom idealnom obliku te iste stvari. Biskupi su bili mjerodavni za konstituiranje idealnog oblika neke stvari. Istina neke stvari se sastojala u dovoljno dobrom literarnom opisu te iste stvari.
2. U novom vijeku vrijednost neke stvari postaje relativna, mjeri se u odnosu na neku drugu stvar. Znanstvenici smišljaju sve bolja i bolja objašnjenja za svijet koji nas okružuje, a prema njima udjeljuju vrijednost stvarima. Geocentrični sustav zamijenjen je heliocentričnim. Sunce na taj način postaje ‘vrjednije’ od Zemlje. Istina neke stvari sastojala se u dobrom matematičkom opisu te stvari. Kalkulacijsko mišljenje uzima maha, kao i ideja ‘slobodnog tržišta’.
3. Otprilike od osamnaestog stoljeća tinja nada da bismo putem kalkulacijskog računa mogli postati sveznajući. Diferencijalne jednadžbe omogućuju nam da popunimo posljednje rupe u prostoru. Krajem devetnaestog stoljeća mislimo da smo stvarno sveznajući, svaki kutak stvarnosti možemo opisati matematikom. Međutim, postavlja se novo pitanje: jesmo li time postali i svemoćni?
4. Prijelaz iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće nosi tužnu vijest. Kompleksne diferencijalne jednadžbe, jedino istinski zanimljive, za svoje rješenje trebaju vrijeme trajanja svemira. Premda smo sveznajući, nikada ne možemo postati svemoćni. Znanje se ne može pretvoriti u moć. To je taj tužan ishod modernističkog pogleda na svijet uslijed kojega mi, u postmoderni, kroz osjećaje apsurda i tjeskobe svakodnevno trpimo.
5. Ipak, ne damo se; izumljujemo računala! Njima ustupamo čast rješavanja kompleksnih jednadžbi. Ali, neočekivano, računala iskazuju dva nepredviđena svojstva. Prvo, uklanjaju potrebu za elegantnim matematičkim rješenjima, uklanjaju umjetnost iz matematike, jer i doslovno sve matematičke probleme računaju ‘na dva prsta’. Drugo, osim što su sposobni matematički opisati stvarnost, sposobni su je i ‘komputirati’, sintetizirati u likove. Drugim riječima, računala su u stanju u digitalnom obliku vraćati ne samo naš ‘stari svijet’, već i projicirati beskonačni broj drugih, alternativnih svjetova.
6. Jedan drhtaj morao je u tom trenutku proći cijelim područjem humanističkih znanosti. Jer, ako je tomu tako, pomisliše preživjeli filozofi druge polovice dvadesetog stoljeća, zašto i ovaj naš svijet ne bi mogao biti na isti način ‘komputiran’ kao i alternativni svjetovi? Rodila se ideja Matrixa! A toj, po svemu, revolucionarnoj i uznemirujućoj zamisli kratko vrijeme prethodila je još jedna, ne manje revolucionarna i uznemirujuća zamisao prema kojoj kalkulacijsko mišljenje možda samo zadaje jednadžbe prirodi, dok priroda rezultate tih jednadžbi jednostavno samo ‘eksperimentalno’ vraća. Drugim riječima, naša istinita spoznaja o naravi svijeta samo je naša projekcija prirode koju smo uspostavili kako nama odgovara.
7. Zaključak se morao dogoditi u takvom obliku kakvog ga sada navodimo. Ako su alternativni svjetovi svi redom komputirani, i ako u svojim kalkulacijskim izračunima mi stižemo samo do projekcije prirode i svijeta koji nas okružuje, zašto komputiranje ne bi bilo u osnovi i ovog našeg svijeta…
Na tom mjestu rasprave Flusser potresno zapisuje:
Mi nismo više subjekti danoga, objektivnog svijeta, nego projekti alternativnih svjetova. Iz podložnog subjektivnog položaja uspravili smo se u projekciju. Postajemo odrasli. Znamo da sanjamo.
Bez obzira što se i Flusseru, kao uostalom i svakom drugom Magičaru, u starom, dobrom postmodernističkom duhu, dosta toga može spočitnuti – primjerice, nije li cijeli njegov uvid također samo umna projekcija onoga što se to s nama ‘stvarno’ događa (a da s tim ‘stvarno’ ne pokušavamo izići iz granica kolokvijalnog govora) – ipak, ne može mu se oduzeti onaj patos filozofskog poštenja što se uopće drznuo ponuditi relativno novu sliku odnosa prirode i čovjeka – čega god – u jednom, relativno novom, okruženju kojeg najbolje opisuje izraz ‘digitalno’.
Što je, uopće, istina? Čim nešto izričemo, ciljamo na istinu. Želimo je isključivo za sebe, da s izrečenim, strogo uzevši, jedino mi budemo u pravu. Richard Rorty ovaj je problem detektirao kao problem autoreferencijalnosti, problem koji se praktički možda nikada neće razriješiti. Svakome od nas možda jednoga dana postane san: moći pisati, a ne ciljati istinu, ali ovoga puta, ostavimo problem autoreferencijalnost po strani i uživajmo u Flusserovoj igri riječi koja nas dovodi, ako ništa, barem do zamišljanja, kako nam sâm autor sugerira – nove faze pustolovine zvane „postajanja čovjekom“…
Veljača 2013.
‘Fighting each other’
Leteći Cirkus Montya Pythona: SMISAO ŽIVOTA
Ono zbog čega jedan ljudski život doista može postati stravičan jesu ljudski odnosi. Pojedinac je uvijek savršen; nesavršeni su ljudski odnosi. Ako nam netko u jednom trenutku čini dobro ne znači da nam u drugom neće činiti zlo. Prvi znamen nesavršenosti ljudskih odnosa. Osim toga, za svako dobro i protiv svega lošeg u ljudskim odnosima, čovjek je uvijek prisiljen boriti se. Drugi znamen nesavršenosti ljudskih odnosa.
Morate biti spremni na to da vam odnosi s drugim ljudima mogu donijeti kako najveću sreću tako i najveće patnje u životu. Ipak, ono što naš um, pa tako i život, najviše tišti neprestana je borba na koju ljudski odnosi prisiljavaju – bilo za naklonost i ljubav drugoga, bilo za stjecanje moći nad njim, bilo za pukim preživljavanjem u njegovu društvu…
U filmu „Smisao života“ poznati monthypajtonovci zrelu fazu ljudskog života prigodno nazivaju Fighting Each Other (u slobodnome prijevodu Međusobna borba), a ne, recimo, Zrelost ili Odraslost. Svu bizarnost kako rata tako i ljudskih odnosa dočarava scena iz filma koja za svoje prostorno-vremensko određenje bira 1. svjetski rat, prikazujući časnika na položaju koji na svoj rođendan, za vrijeme bitke, prima prigodne darove od svojih vojnika. Dok oko njih grmi artiljerijska paljba iz svih mogućih oružja, simbolizirajući upravo sve ono loše u ljudskim odnosima, dotle ganutljiva tankoćutna obzirnost vojnika koji će netom poginuti prema svojemu časniku upućuje na sve ono dobro što oni mogu iznjedriti…
Naši interesi nisu tipični ljudski interesi. Zapamtimo to. Oko njih se ne treba boriti. Za proučavanje zvjezdanog neba nije potrebna puška, ni leden pogled. Na borbu, stoga, ne možemo uzvratiti borbom. No, kada na sebi osjetimo podsmješljive poglede ljudi ‘koji se u životu bore’ i koji našu ‘neborbu’ doživljavaju kao naivnost – a što ona svakako nije – tek takvima budimo spremni dodijavati sa svojim gandijevskim inicijativama i govoriti kako se jedino na taj način može promijeniti svijet.
Nekada se neprijateljstvo, i općenito snaga, kao i ono što se hoće, otvoreno iskazivalo. Jači se gostio slabijim “na danjem svjetlu”, nije to morao skrivati. No, u današnje doba ‘jači’ su postale prave noćobdije, užinaju samo u okrilju noći, skriveni; neka nitko ne zna da ću te pojesti! Čak i fizički jaki postaju hrana ovim vampirima moći i noći kojima postaje nemoguće uteći, ne zato što su uistinu najjači u svojoj okolini, u nekakvome fizičkome smislu – nego zato što su najlukaviji. Na stvari je jedna od manje slavnih i nemoralnih pobjeda duha.
Ali to nama, neborcima, daje stanovitu prednost, dobivamo na vremenu! Kada se nekome zamjerimo u društvu – neće nas odmah napasti! Sačekat će diskretniju priliku. Kakva pirova utjeha! Što možemo učiniti u tim trenucima? Ono što jedino možemo jest javno izložiti ono što će nam se prije ili kasnije dogoditi ili već jest, kako je to učinio i Diogen iz Sinope. Nakon što je dobio batine od sinova gradskih uglednika, onako izubijan i plav, izvjesio je na sebe tablu s imenima počinitelja i takav prošao gradom.
Sve što radite pokažite! Pokažite kako najbolju tako i onu najgoru moguću izvjesnost, nismo više djeca, i stisnite zube… U nekakvom teološkom smislu, danas su ljudi prisiljeni ispovjediti i samo ono što su vidjeli…
Veljača 2013.
Bjesomučna vedrina
Herman Hesse: STEPSKI VUK
Nekad se pitam što pogoni ovu moju bjesomučnu vedrinu? Zašto sam vedar i pored tmore današnjeg života? Ako na posjedovanju ove neobične pozitivne energije ne mogu biti zahvalan svojoj okolini, prožetoj nezapamćenom bijedom duha koju će zauvijek povezivati uz početak dvadeset i prvoga stoljeća – kome onda mogu? Osjećam se kao da sam priključen na nevidljive kablove kojima kolaju nezemaljske energije. Tko zna, možda vode u svemir, izvan planeta Zemlje, do nepoznatih i egzotičnih nebula ili ne manje egzotičnih i zagonetnih područja tamne energije. A možda sežu u drugom pravcu? Možda se spuštaju u dubine moga uma čiji ponori također jesu i ostat će zagonetka iste eshatološke snage zasvagda. Drugim riječima, u ovom tekstu želim se pitati na čemu počivamo, ako smo, u ovo današnje doba, vedri? (versificirana Jinx verzija istog pitanja glasi – Na čemu si ti?).
Mnogi prije mene su napisali: svijet je mračno i nesigurno mjesto, čovjek je sublimacija nesreće organskoga svijeta, i općenito živih organizama, jer je izgrađen na protivnostima. Osim što je upojedinačen i perspektivičan, sklon je i lukavstvima svake vrste. Ne možete preživjeti ako ste se našli u njegovu okruženju. Otežavajuća okolnost nastupa kada ‘otkrijete’ da ste i vi ljudsko biće… da sve što ste na čovjeku detektirali… imate u sebi, samo u obliku dobro skrivenog eksploziva koji jednoga dana, može, ali i ne mora, eksplodirati…
Nositelj ste svoje radosti, ali i svoje muke. Vjerojatno ste dosad shvatili i ne želim to skrivati: meni pisanje i čitanje donose moju vedrinu. Međutim, ponekad vam i ta umjetno stvorena vedrina mora prisjesti. Duboko konceptualna, zadojena neprestanim baratanjem znakovima i simbolima, na kraju mora izgubiti onaj neposredni dodir sa životom na koji neprestano podsjeća John Zerzan. Izgubili smo Drugoga, za kojeg nam se čini da se u nekom drugom dobu činio nadohvat ruke. Istinsko pisanje i čitanje danas postale su vrlo usamljene djelatnosti.
A sasvim je moguće da pisanje i čitanje doista imaju svoje korelate u stvarnom životu koje ću jednoga dana, nadam se, s užitkom otkriti. Želio bih biti C + H2O s primjesama drugih elemenata u odgovarajućim omjerima, ali bez potrebe bježanja od stvarnosti kao takve. Ne želim se plašiti svoje prirode, ali je ne želim ni obuzdavati. Ne vjerujem u čovjeka kojemu je njegov Kraj zapisan u njemu, a ne u nepažljivom kometu koji bi i prema najmanjoj vjerojatnosti ipak jednoga dana trebao doletjet iz dubina svemira i reći Bum! Shvaćate, sporazuman sam da nas dokrajči slučajnost, a ne naša priroda… Nikako se ne mogu pomiriti s tim da sam čovjek – samo kao čovjek… i da se s nekakvom glupavom nadom nastavljam pitati, može li se on, čovjek, promijeniti? Može li postati biće u čijem će se društvu moći i živjeti, a ne samo pisati i čitati?
Zašto sam postao takav: „blijed, sjajan i nijem, počivajući nad samim sobom“, možda mogu zahvaliti jednoj knjizi koju pročitah u nevrijeme – u doba kada je to i za jednog ‘ slobodnog duha’ bilo malčice prerano – sa samo petnaest godina. U njoj sam se, po prvi puta, suočio s tom morbidnom istinom o čovjeku koju je njezin autor, nakon što ju je izrekao, ipak svim silama nastojao uljepšati. Osim toga, napisao je i nešto što odista, bez daljnjega, mora ulijevati nadu:
Čovjek nije čvrsto i trajno uobličenje, već je prije pokušaj i prijelaz, dakle, ništa drugo nego uzani i opasni most između prirode i duha. Prema duhu, prema Bogu, goni ga unutrašnja predodređenost – prema prirodi, prema majci vuče ga topla čežnja: između ove dvije sile plašljivo se leluja njegov život.
Da, Stepski vuk bila je knjiga koju sam pročitao s petnaest godina (i iz koje sam upravo naveo citat) a koja mi se i danas čini puno zahtjevnijom i ‘opasnijom’ od Siddarthe. I premda će nepopravljivi romantičar Hesse o čovjeku napisati kako mu se čini da on „nije samo prilično razumna životinja, već i dijete Bogova, kome je određeno da bude besmrtno“ ipak mi, u ovom vremenu, dakako, mnogo bolje prijaju njegovi suprotni dojmovi o istom:
… njegov život samo jedna opaka zabluda, žestoki neuspio izrod pramajke, divlji jeziv promašen pokušaj prirode…
Budućnost, a možda i ona vrlo skora, pokazat će je li bio u pravu.
Veljača 2013.
Budizam na lak način
Herman Hesse: SIDDHARTHA
Sve što vam govorim u svezi mišljenja, a u mojoj terminologiji – svojevrsnog Prostora Uma, nije ništa novo. Sve to postoji, u većem ili manjem obimu, u magičnim dostignućima drugih magičara odnosno filozofa. Dakle, moja filozofija, kao i filozofija drugih živućih filozofa, eklektička je smjesa koječega, ona je misao nastala pod utjecajem druge misli… Stoga, kada se i čini da vam želim prenijeti nešto svoje – to vjerojatno ne odgovara istini. Obično sam to negdje drugdje pročitao, i to pročitano sada propuštam kroz vlastito svjesno ili nesvjesno, koje, onda, oblikuje “ektaplazmičke čičke” moje osobnosti.
I vi, kad god nešto ‘stavite na papir’, ili platno pričvršćeno na štafelaj, niste u prilici stvoriti ništa novo. Vaša ruka je ‘teška’ nekoliko tisućljeća te na sebi mora ‘nositi’ sve druge ruke koje su, kao i vaša, nekoć radile ovaj isti, nezahvalni posao. Što ćete učiniti? Nema vam druge nego vjerovati da jedino još možete biti zabavni, jer ste barem zadržali moć da iste teme preobučete u novo ruho. Moja je žena jednom kazala kako je ljudska mašta, zapravo, poprilično ograničena. Uvijek se ponavljaju iste stvari. Ne zahvati li i vas ponekad isti osjećaj?
Tako sam uvidom u nekoliko tekstova budističke provenijencije shvatio kako se moja privatna filozofija prostora uma u mnogim stvarima poklapa s budističkim učenjem. Hoćete li kratki podsjetnik na budizam? Pronašao sam ga u romanu Siddhartha Hermana Hessea, u pogovoru ili predgovoru djela, autora kojemu, nažalost, ime nisam zapisao:
Budu je odgojio otac u uslovima lagodnosti i raskoši. Jednog dana dok se dvokolicama vozao tamo-amo Buda je vidio ženu kako se porađa, bolesnog čovjeka, starca i leš. Obuzet saznanjem da je jad nerazlučivo povezan sa životom želio je otkriti izvor čovjekovih patnji. I dok je utonuo u razmišljanje ispod nekog drveta, doživio je prosvjetljenje…
Patnja je najveće zlo svijeta. Izvor patnji je želja, a izvor želje je ‘ja’. Sve je to u jednome danu shvatio Gautama Buddha sjedeći ispod ne sasvim običnog drveta; zapravo, radilo se o bodhi drvetu (engl. bodhi tree) po kojem je dobio ime – “probuđeni”. A onda se i dosjetio rješenja problema. ‘Ja’, kazao je, ne postoji, stvari do kojih nam je stalo ne postoje, stoga, ni patnja koju osjećamo ne može biti stvarna; svijet je vječna i začuđujuća mijena, tok mentalnih i fizičkih energija koje se isprepliću, te je u njemu doista teško pronaći nešto trajno, za što bi se čovjek mogao uhvatiti. Besmisleno je željeti nešto što u narednom trenutku postane nešto drugo ili u potpunosti nestane. Posve je razumljivo pomisliti kako je Buda na ovaj način postulirao ubojitu metodu koja se obračunava s patnjom – izvorom sveg zla na svijetu.
Naravno, problem ovoga primamljivog tibetanskog učenja leži u tome što je on za mnoge ljude praktički nedostižan. Do ‘iscjeljujuće spoznaje’ dolazi se isključivo putem poprilično komplicirane tehnike meditacije (a koja na koncu čovjekovu svijest dovodi do konačnoga utonuća čuvstava u nirvani). Nikakav dekonstrukcionistički uvid ne može dovesti do iste spoznaje. A to zasigurno mora tištati mnoge ne-Tibetance zapadnjačkog porijekla koji se s nadahnjujućim anagogičnim himalajskim masivom – možda i kolijevkom najnaprednijega ljudskoga duhovnog uvida postignutog ikada – susreću uglavnom putem ne tako jeftinih i često sasvim prozaičnih turističkih aranžmana.
Stoga, na ovome stupnju razvoja, ovdje propagiranu filozofiju prostora uma, neko kritičko i zajedljivo oko može vulgarno shvatiti kao ‘laički budizam za ne-Tibetance“, jer je u prvom redu upućena onima koji zbog manjka koncentracije ili viška nervoze nisu kadri prakticirati meditaciju i utonuće u iscjeljujuću spoznaju, nirvanu… Takvima se, eto, nudi uvid Deridinog tipa, a koji Buddha lijepo sažima ovim riječima:
Ova je sabranost duha bez obilježja čvrsto utemeljena i proniknuta. Pa ipak je i sve ono što je čvrsto utemeljeno i proniknuto tek nepostojana i prolazna pojava.
Prethodni citat preuzet je iz Prostorije (bloga) Magičara s puno kompetentnijim Kolom u pogledu, kako ove, tako i inih filozofskih tema, i koji je, eto, također objavljen baš danas… (Hvala, Davore!)
Od ostalih uvida koje budizam iznosi na vidjelo vrijedi izdvojiti sljedeće: nema čuda i nema transcendencije, nema ovoga i onoga svijeta, pa čak ni skrivene stvarnosti bilo kojeg oblika. Zahvaljujući svemu tome, budizam ne ide ruku pod ruku ni sa jednom svjetskom religijom, a na misticizam se osvrće kao na dječju igru.
Za kraj donosim nekoliko citata iz spomenutoga romana Hermana Hessea. Prepisao sam ih u svoju malu bilježnicu, vjerojatno ne predmnijevajući da je Herman Hesse napisao i puno boljih romana od ovoga… (Zamislite, tu još ne mislim na Demijana! U to doba, a bilo mi je devetnaest godina, tek sam bio počeo čitati… ali čitati bez navodnih znakova, toliko karakterističnih za srednju školu…) Ali za temu – mogu poslužiti!
Prepoznavati uzroke, činilo mu se, upravo i jest mišljenje.
Ljudi našega kova možda ne mogu voljeti. ‘Dječji ljudi’ to mogu; to je njihova tajna.
Siddhartha je posjedovao umijeće mišljenja, čekanja i posta.
Zavidio im je na jedinom što mu je nedostajalo, a oni su imali, na važnosti koju su pridavali svom životu, na strastvenosti njihovih radosti i strahova, na tjeskobnoj ali slatkoj sreći njihove vječne zaljubljenosti. Vazda bijahu zaljubljeni ti ljudi u same sebe, u žene, u svoju djecu, u čast ili novac, u planove ili nade. A to od njih nije naučio, već upravo ono neugodno što je prezirao… [srditost, nestrpljivost] …
Tražiti znači: imati cilj. A naći znači: biti slobodan, stajati otvoren, nemati cilj! Mudrost se ne može priopćiti.
„… i vrlo mi se sviđa i vrlo sam sporazuman s time da ono što je jednom čovjeku blago i mudrost drugome uvijek zvuči kao ludost.“
Siječanj 2013.
Tragična znanost
Blaise Pascal: MISLI
Neki dan na Drugom, emitirala se emisija o svemiru. Bez mnogo okolišanja i uz prigodnu ambijentalnu (elektronsku) glazbu, rečeno je da će nakon trilijuna i trilijuna godina u našem svemiru jedino preostati proždrljive crne rupe (koje su prethodno prožderale sve oko sebe). A onda je rečeno da će nakon još trilijuna i trilijuna godina i proždrljive „crne rupe ispariti“ i da u svemiru doslovno više neće biti ničega. Da paradoks bude veći izrečeno je izrekao mladić oksimoronskoga tužno-nasmiješenog lica pred kojim se očito pružala uspješna znanstvena karijera. Barem mi se tako učinio na prvi pogled. Strijela vremena postat će sama vječnost, kazao je. To je taj neumitni kraj kojemu nepovratno klizimo. Nema smisla pričati o bilo kojemu drugom predviđanju osim o toj posljednjoj izvjesnosti o kojoj se, zapravo, nema što suvislo reći.
U tim trenucima, pobojao sam se da će ga to, u konačnici, cijeloga preuzeti. Kad bih se nalazio na njegovom mjestu – i mene bi. Jer, ovdje više nije bila riječ o izricanju obične znanstvene istine, nego jedne krajnje i neumitne eshatologije koja se podjednako tiče kako znanosti tako i religije i filozofije, i koja zbog toga ne može biti ne-tragična. Dakle, želimo pitati, ne radi li se ovdje o nekoj vrsti tragične znanosti, zbog svoje tragične znanstvene spoznaje ugrađene na samome kraju poimanja svijeta oko sebe, a s kojom nam se valja sada dalje nositi u svome postojanju? Izgleda da da.
Što će se dogoditi s mladićem tužnog-nasmijanog lica u godinama koje dolaze? (U međuvremenu, saznao sam da se radi o prof. Brianu Edwardu Coxu kojeg, ispada, da baš i nije primjereno nazivati ‘mladićem’, jer je rođen 1968 :)). Kako će na njega utjecati to što je izgovorio u BBC-evu kameru u nepreglednoj pustoši Zapadne Afrike koja je trebala dočarati ono u što će se naš svemir jednoga dana zapravo pretvoriti? Nije lako imati na grbači misao koja vam, makar i u dalekoj budućnosti, ne ostavlja nikakvu nadu.
Mimo stotina mogućnosti kojima se ona može opovrgnuti (recimo, dovoljno je samo pozvati se na onu teologijsku „A Bog? Što s Bogom?“) ipak, službena znanost čvrsto stoji uz izvjesnost te morbidne činjenice. (Premda, perfidnim mi se čini pozivati se na bilo kakvu ‘izvanznanstvenu mogućnost’ kad je u igri jedan znanstveni dokumentarac). Čak, nije toliko stvar u tome je li se ovdje radi o doista neizbježnom fatumu našega svijeta, odnosno potrazi za odgovorom na pitanje tko je, na kraju krajeva, u prokletu pravu, koliko u činjenici što se ova pogubna spoznaja od sada uvlači u našu spoznajnu paradigmu, u naše umove, tobože, naprednih građana kozmosa; i s kojom od sada prilazimo svemu i sudimo svijet oko sebe. I nije li, u tom slučaju, itekako grozno konstatirati da ćemo, sve u svemu, završiti kao mikrovalno pozadinsko zračenje? Ukoliko jednu takvu misao pustimo u vlastiti prostor uma ona će u njemu kad-tad zasnovati svoje vlastito kraljevstvo s nebrojeno značenja – podanika. Sva sreća, pa imamo Derridu koji nam iz prikrajka dovikuje: značenja se momentalno stvaraju tek kada su izrečena, a ne na osnovi činjenice što stvarno egzistiraju u svijetu. Stoga, nije li mnogo uputnije pobrinuti se oko pravilnoga formuliranja prave premise kojom ćemo obuhvatiti svijet u zbroju najvećeg broja svojih mogućnosti, nego se držati u zarobljeništvu samo jedne? Jednu mogućnost, jednu moguću izvjesnost, može odista predstavljati naš prijatelj Ništavilo, ali samo jednu mogućnost prema, znanstveno procijenjenom, trenutnom raspoloženju i stremljenju našeg golemog stanodavca – svemira. A što je s ostalim mogućnostima?
Ako ništa, nije li barem lijepo vjerovati u svijet beskonačnoga broja mogućnosti spram svijeta u kojem će jednoga dana ispariti crne rupe i ‘svanuti’ vječna tama? Nije li daleko opravdanije (premda sam se na ovaj način opasno približio stavovima mrskih američkih pragmatista) (ali i poštenije) priznati da jednostavno ne znamo što će se dogoditi sa svemirom nego da Kraj svih krajeva izrijekom utjelovimo kao što smo to učinili s Početkom svih početaka (preko teorije Velikog Praska)? Ne činimo li se samima sebi kao oni koji čak i samoga Boga prisiljavaju da utone u san iz kojega se, prema znanstvenim zakonima, više nikada ne bi trebao probuditi? Iskreno, ne bih se iznenadio kada bi jednoga dana otkrili kako naše teorije ne mogu predvidjeti ono što će se dogoditi nakon stravično dugih eona. Prisjetimo se da smo realtivno nedavno otkrili kako jednu te istu teoriju ne možemo primijeniti u vrlo malom i u vrlo velikom prostoru… itd.
Cijela me stvar, stoga, pomalo asocirala na čuvenu opkladu francuskog mislioca Blaise Pascala, koju sam nekoć pročitao u njegovim znamenitim Mislima; jedino, Pascalova opklada ticala se čovjekove vječne dvojbe oko postojanja ili nepostojanja Boga:
Bog postoji ili ne postoji. Ali kojoj strani da se privolimo? Razum tu ništa ne može da odluči: jedan beskonačan [kaos] nas razdvaja. Tamo gdje je kraj tom beskonačnom odstojanju, odigrava se jedna igra [gdje] će pasti glava ili pismo. U [što] ćete vi da se kladite? Po razumu, ne možete reći ni jedno ni drugo; po razumu, ne možete poreći nijedno od to dvoje.
Na ovome mjestu, pažljivijem čitatelju neće promaći da Pascal prilično dogmatski odriče mogućnost egzistencije jedne zdrave skeptičke pozicije koja dvojbu ostavlja nerazriješenom, a evo kako to objašnjava:
… „pravilno je ne kladiti se“ (govori onaj s kojim je Pascal u zamišljenom dijalogu, a on sâm mu odgovara), … ali kladiti se mora; nije to pitanje volje: u kolu ste (jer ste se „navezli“, morate se odlučiti jeste li kršćanin ili nevjernik, komentar u fusnoti M. Ibrovića). Pa [što] ćete izabrati? […] Imate [dvije] stvari da izgubite: istinito i dobro; i [dvije] stvari da založite: svoj razum i svoju volju, svoje saznanje i svoje blaženstvo; a vaša priroda [može] [izbjeći] [dvije] stvari: zabludu i [bijedu]. Svoj razum nimalo više ne [vrijeđate] birajući jedno ili drugo, [jer] neminovno treba izabrati. Tako smo jednu [točku] raspravili. Ali vaše blaženstvo? [Stavimo na vagu] dobitak i gubitak… [procijenimo] ta dva slučaja: ako dobijete, vi [dobivate] sve; ako izgubite, ne gubite ništa. Kladite se, dakle, bez kolebanja, da Bog postoji…
Mišljenja sam da smo, nakon odgledanog depresivnog znanstvenog dokumentarca, također, prisiljeni kladiti se, ali ovoga puta na nešto drugo, na svemir beskonačnoga broja mogućnosti, neovisno od činjenice je li Bog ili netko drugi u njemu egzistira ili ne, a nikako na morbidnu izvjesnost njegova kraja. (U ovome je smislu nevažno je li sâm svemir možda dolazi od Boga ili se javlja kao sâm Bog). Nekome se može činiti da se zamaram prilično nebitnim pitanjima, pitanjima koja će svoju aktualnost zadobiti u nepojmljivo dalekom vremenu, ali taj onda vjerojatno previđa način funkcioniranja psihološke strane našega uma. Naše ‘zadnje’ premise i primisli, mogu uzrokovati kaos u svima prethodnima. Mi gradimo svijet po našim mislima. To je ta religiozna strana naše prirode koja, i unatoč ogromnom broju pokušaja da je se danas zatomi, proglasi primitivnom, zaostalom, atavističkom i što sve ne, i dalje nam se nesebično nudi – našem umu, našim mislima, a još i više našim osjećajima. Naravno, ne prizivam da se religiozna strana naših bića povrati u svijest kao neka nova dogma pored postojećih, nego kao jedan intuitivni, einsteinovski uvid u religioznost svijeta kao takvog.
Poznato je da je Pascal bio i veliki znanstvenik svoga doba koji je u svom umovanju naslućivao raznorazna čuda matematike koja su se uskoro počela događati. Kao dobar primjer za to može poslužiti otkriće infinitezimalnoga računa na kojem mu je sam Leibnitz bio beskrajno zahvalan. U svom mozganju oko dokazivanja postojanja Boga, stoga i nerijetko, on se koristi znanstvenim promišljanjem. Pitam se, što bi se dogodilo da je znanost krenula putovima ovakvih ‘matematičkih’ razmišljanja o najvišem biću:
Mi uviđamo da postoji beskonačnost, a ne znamo joj prirodu: na [primjer], znamo da je [netočno] da su brojevi konačni; istina je, dakle, da postoji beskonačnost broja, ali mi ne znamo [što] je ona. [Netočno] je da je ona parna; jer dodavanjem jedinice [njezina] priroda se ne mijenja. Međutim, ona je broj, a svaki je broj paran ili neparan. Doduše, to se [podrazumijeva] za svaki konačan broj. Tako, lijepo možemo [uvidjeti] da ima Boga a da ne znamo [što] je on.
Drugim riječima, ovo je Pascal kojeg najviše volim, u svojoj najboljoj formi misaonih, makar ponekad i kazuističkih, mogućnosti…
Na kraju, mogu samo ponoviti svoju staru tužbalicu na znanost: za vjerovati je da smo još uvijek daleko bilo kakve krajnje spoznaje, ne zato što bi to onda moglo biti utješno, a za mnoge takav bi skepticizam bio itekako poželjan (recimo, za religiozne prirode), nego stoga što nas svijet daleko nadilazi u bilo čemu. Možda se čak ne radi o svijetu, možda se odista radi o Platonovim idejama ili zrcalu naše duše, pa šta? U svojim mogućnostima svijet nas šije, ne za nekoliko koplja, nego možda i za još jednoga sebe, dakle, za čitavu beskonačnost ili vječnost, kako hoćete, a to onda može značiti samo jedno: da smo tek ‘zagrebli’ o njegovu koru…
Tako bi, prema mojemu mišljenju, trebalo gledati na svijet, čak i sa znanstvenog stajališta…
Siječanj 2013.
Odbrana od poniženja svakodnevice
Karen Armstrong: POVIJEST BOGA
Anne-Marie Delcambre: MUHAMMED
(čitati) EUROPSKI GLASNIK
Depresija je opet tu, ali barem sam ovoga puta siguran da nema nikakve veze s uobičajeno tmurnim osječkim nebom zimi. Oblačno, sumagličasto vrijeme zasigurno ne može biti razlog za depresiju u mojem slučaju, slučaju čovjeka koji često razmišlja. Međutim, to očigledno može postati u povremenim javljanjima radijskih voditeljica, milozvučnih glasova, koje će depresiju poslovično povezati s tmurnim vremenom ne bi li svako loše raspoloženje svojih slušateljica/slušatelja učinile, pa barem, utješno profinjenim.
Depresija nastupa isključivo iz jednog razloga: gađenje spram svakodnevice i malograđanštine iz svoje okoline promiče se u gađenje spram samoga sebe zbog osjećaja istog; dakle, riječ je o gađenju na koje čovjek nema odgovora, od kojeg se ne zna i ne može obraniti. Ali budimo iskreni – i nema obrane od takve vrste gađenja. To je jednostavno tako čim predugo ‘pijemo vodu iz istih cisterni’. Depresija nastupa kad ste za svoje loše raspoloženje i neizdržavanje stvarnosti optužili sebe, a ne bezduhovnu okolinu kojoj ste očigledno bili pretjerano izloženi. To je normalan stav svakog stvaratelja, jer kako prihvatiti da nam se ljudi ponekad gade, osim na način da s nama nešto nije u redu.
Zato je važno, dok ste u depresiji, povući se od ljudi i slušati glazbu, neplanirano čitati, ili bilo što drugo (po mogućnosti također neplanirano) raditi. Sve vas to može, brže-bolje, udaljiti od bolne svakodnevice koja je, zapravo, pravi uzročnik vašeg stanja.
Razumijete, čitav život borit ćete se protiv ove nemani, jer od svakodnevice nikada nećete u potpunosti moći pobjeći. Tako je zapisano u natalnoj karti svakoga stvaratelja. Pozitivno je to, što depresija, u paru sa svojom neizdrživom prazninom u osjećajima, obično prethodi stvaralački izuzetno bogatom periodu vašeg života. Nakon noći uvijek grane sunce. I u depresiji se zbog toga ne trebate prestati nadati, neka vam bude nešto kao pustinja ili Gazimestanski vrt Isusu, ili brdo Hira i Mekka Muhammedu (naročito u onih prvih trinaest godina Objave kada mu je bilo najteže).
A upravo me u danima depresije – neplanirano – privukao tekst o islamskom proroku. Odista, nisam ga planirao pročitati, jednostavno, ruka mi je sama krenula prema polici na kojoj su se natiskali svi ti debeli Europski glasnici, dohvatila plavičasto izdanje iz 2007 i otvorila ga na dotičnom tekstu.
Prema Anne-Marie Delcambre, autorici eseja jednostavnog naziva Muhammed, on, Muhammed, čitav se život, na račun objave jednoga Boga, morao boriti s uvredama Arapa mnogobožaca kojima je bio okružen. U ismijavanju i pogrdama prednjačili su pripadnici plemena Kurejšija – oni, koji su u to doba bili najbogatiji i najugledniji članovi ‘nomadskog društva’. Ipak, Muhammed se uporno molio pokraj Ćabe, recitirajući ajete jedan za drugim, ali i svima obznanjujući kako to ne recitira on, već da to kroz njega čini Bog.
Što je to a što nas kod Muhammeda neobično privlači u izvan-religioznom smislu? Upravo to što je bio angažirani umjetnik per se, koji je svoje djelo, za nas uzgred, prožeo blistavim božanskim sjajem priskrbljujući mu u kasnijem periodu i neviđenu političku moć. Ta umjetnička upornost u ‘formiranju svoga djela’ kod Muhammeda je fascinantna i dolazi do izražaja više nego kod ijednoga drugog proroka. Zacijelo, on nije bio svjestan da osim religiozne objave gradi i egzemplarno umjetničko djelo sui generis. Ili kako Karen Amstrong piše u Povijesti Boga:
Nije čudno što su Muhammedu otkrivenja predstavljala tako golem napor: on ne samo da se probijao k jednom potpuno novom političkom rješenju za svoj narod, već je stvarao i jedno od najvećih duhovnih i literarnih djela klasične književnosti svih vremena.
Zahvaljujući čitavoj vojsci povjesničara i kroničara njegova života u sjeni kuranske predaje, islamske i neislamske provenijencije, Muhammed nam se danas čini puno bližim, kao stvaran ljudski lik, nego svi ostali proroci zajedno, uključujući tu i one najveće iz židovske i kršćanske tradicije poput Izaije, Mojsija ili samog Isusa. Tako smo u prilici saznati, primjerice, kako prema moralnim skrupulama, blago rečeno, nije imao nikakav stav, a što je za jednoga kršćanina čisti eufemizam. Jer, osim mnogoženstva, on je, kad god bi za to dobio priliku, uzvraćao udarce onima koji su ga ponižavali. Prorokova ratobornost izvor je inspiracije mnogih dobronamjernih, ali i nedobronamjernih napisa i umjetničkih djela, općenito, o islamu. (Spomenimo samo izvrstan, dobronamjeran, filmski uradak iz 2009 Jacques Audiarda Prorok). Što se tiče sklonosti nasilnog rješavanja problema, prema Anne-Marie Delcambre, Muhammed nikada to nije činio neposredno, sâm se vrlo rijetko laćao oružja, ali bio je spreman, po Božjoj volji, a o tome svjedoči i Kuran, potaknuti i poprilično krvave vojne sukobe. Dobro je poznato da je zahvaljujući pribjegavanju tako drastičnim rješenjima, na koncu, i postao vođa ujedinjenih Arapa u političkom smislu.
Možda u svome eseju Anne-Marie Delcambre i malčice pretjeruje izgrađujući poprilično prozaičnu sliku oko Muhammedovih ljudskih odlika, međutim, definitivno je u pravu kada kaže da se islamska biografija proroka čini uljepšanijom za razliku od one neislamske koja je, i po njoj, puno bliža stvarnosti. Postavlja se, međutim, pitanje koliko je to uopće važno kada se razmatra duh jedne religiozne tradicije? Dakle, nas, u ovome slučaju, ne zanima na koji je način Muhammed reagirao u stvarnom životu na poniženja i uvrede s kojima se svakodnevno susretao, već isključivo kako je na njih ‘odreagirao’ u vlastitome, zasigurno odveć burnom, prostoru uma. Konkretno, želimo se pitati o prirodi njegova prostora uma koja je, kako se pokazalo, bila u stanju ‘odreagirati’ čitavu jednu religioznu Objavu? Što mu se cijelo vrijeme vrzmalo po glavi? Možda, kad se to pitamo, ulazimo u slijepu ulicu, jer na takva pitanja nećemo nikada biti u prilici dati u potpunosti točan odgovor, jedno je, pak, sigurno, ne možemo opovrći da u njegovu umnom prostoru nisu kraljevali osjećaji ljudske poniženosti i duhovnog izbavljenja. U stvarnome svijetu bio je ponižen (barem većinu života), u duhovnom izbavljen. A nije li upravo to put svakog stvaratelja o kojem na vrlo lijep način piše i Nietzsche u svojemu Zarathustri? Zamislimo Muhammeda kako se približava Ćabi i kako krišom promatra ne bi li u blizini ugledao Kurejšiju kojemu je toga dana suđeno isporučiti alvu uvreda na njegov račun. Zamislimo i da potom o tome neprestano razgovara sa svojom Hatidžom i ostalim ‘ukućanima’. To pitanje, kako se odnositi prema poniženjima, o tome on neprestano misli, a kad se stišaju utvare stvarnosti slijedi Objava, misao o Bogu, i sav je u uznesenju. Iz njega Božja riječ progovara i on je recitira… Stoga, da bismo ‘ušli’ u umni prostor proroka na stranu trebamo ostaviti njegovu ljudskost, njegove čini, i govoriti isključivo o Muhammedu kao umjetniku.
Način na koji mu dolazi djelo posebno je intrigantan. Bog govori kroz njega, a ne on sam. Ne događa li se slično s mnogim umjetnicima? Govori Drugi, bolji od onih kojima smo okruženi. Karen Armstrong izlaže Muhammedov stvaralački čin na sljedeći način:
Rani biografi iz klasičnog razdoblja često ga prikazuju kako pažljivo sluša ono što bi možda trebalo nazvati podsvijest, nešto kao kad pjesnik opisuje proces „slušanja“ pjesme koja iz skrivenih dubina njegova bića postepeno izvire površinu, najavljujući se autoritetom i integritetom koji izgledaju tajanstveno odvojeni od njega.
dok se Anne-Marie Delcambre ne libi dramatičnoga govora:
[Muhammed] ne vidi onoga koji ga nadahnjuje. On ga čuje. Strašan glas mu naređuje da kazuje ono što mu on diktira … Prema tradiciji, Muhammed je prestravljen … Ono što Muhammed čuje glas je divovskoga bića koje prebiva između neba i zemlje, visoko na nebu, pričvršćeno za ‘spušteno’ uže.
Razmišljam, što kad Plavi noj (naočit protagonist moga romana) ne bi bio ‘moj’, što kad bi ‘pripadao’ ili ‘dolazio’ od nekoga drugog? Zapravo, u tom smislu, pogrešno bi bilo govoriti da Plavi noj ikome ‘pripada’. On se tek događa, objavljuje kroz mene, kao inherentna mogućnost svijeta kao takvog. Kao tvorac ili samo medij, ne trebam biti ponosan na ‘svoga’ Plavog noja, jedino što trebam učiniti jest da za potrebe njegove ‘objave’ pročistim kanal kroz koji dopire na svijet.
Jedno vrijeme, čudio sam se izjavi svojega prijatelja, glazbenika, koji mi je priznao da je stvarajući svoja najbolja glazbena djela (poveznicu na jedno donosim na kraju posta), to izgledalo kao da mu Bog govori što da odsvira. To mi je kazao nakon što sam ga zamolio da preda mnom uživo odsvira jednu svoju kompoziciju koju sam posebice mnogo cijenio.
– Ja to ne mogu učiniti. – kazao je skrušeno – Taj dan kada mi je ‘došla’, odsvirao sam je, snimio i to je bilo to. Čak, mislim da je nikada više nisam ponovio.
Očito, glazbena djela nailazila su mu kao kuranske sure Muhammedu. Njegova osobnost nije imala ništa s tim.
Na koji način dolazi na svijet ono što stvorimo? Jednoga, potpunog i točnog odgovora, naravno, nema, ali iščitavajući biografije na svoj način više ili manje poznatih umjetnika, možda možemo doći do onog ‘odgovora za sebe’ s kojime bi u krajnjoj liniji bili zadovoljni. U iščitavanju svakako moramo lučiti ljudsku stranu umjetnika od duhovne, a koja nas, zapravo, jedino i zanima. Što se tiče prirode ljudske strane stvaratelja, nekada pomislim da bi ista možda mogla doslovno vrijediti za sve. S jedne strane, on je neprilagođen i neurotičan, a s druge, blag i pravedan; tomu opisu mogli bismo pridodati i one, po Nietzscheu, obvezne atribute svakoga stvaratelja: gordost, nijemost, sposobnost odolijevanja svemu i određenu bljedoću lica – i možda bi u njemu tada prepoznali sebe; a možda i ne bi. U svakom slučaju, u ljudskom obličju izmjenjuju nam se osjećaji poniženosti nekad i gadljivosti danas, a u duhovnom, posvećeni smo samo jednom – formiranju svoga djela…
Siječanj 2013.
Mišljenje je druga riječ za stvaralaštvo
Dong Sun Pu: (neimenovana pjesma)
Misli se kao što se jede, spava ili vodi ljubav. Svaki čin, radnja, više-manje, udomljuju stvaralački aspekt. Mišljenje ga ima u izobilju. Gotovo smo spremni priznati: mišljenje je druga riječ za stvaralaštvo… I tu sam se, na svu sreću (a da bi vas barem na početku poštedio svoga zamornog filozofiranja koje će uskoro uslijediti), sjetio korejskog pjesnika Dong Sun Pua, slabo poznatog u našim krajevima, a na kojeg sam pukom srećom nabasao u Zarezu i čije ću naredne stihove pamtiti vjerojatno dok sam živ, jer na svoj, poetski način izriču istu misao:
Pjesnik je netko tko ne shvaća
da je svaki čovjek pjesnik
i da svatko tko razmišlja
samim tim već stvara pjesme samo što ih ne zapisuje…
Jasno je da pjesnik aludira da se bit umjetnosti nalazi u mišljenju, ali i obrnuto. Pjesma dalje ‘kaže’:
Osim toga pjesnik je netko tko laže čim zine –
Osim kad govori u stihovima.
Loš pjesnik je netko tko laže i u stihovima.
Još gori je onaj koji to ne radi namjerno.
Potpisnik teksta, u kojem sam naišao na ove stihove, u mojem omiljenom, ali od šire javnosti zanemarenom dvotjedniku za kulturna i društvena zbivanja – Aleksandar Hut Kono – nije ništa manje zagonetan zbog svojeg imena od ‘ prevoditeljice s japanskog’ – Kazuko Kono Hut (naime, korejski je pjesnik iznimno popularan na ‘književnim tržištima’ Koreje, Irana i Japana, kako stoji u tekstu, dok za njih dvoje, pretpostavljam, da su u braku). U tekstu koji je, zapravo, posvećen jednom osobitom poremećaju, metrofobiji – generalno, mržnji spram pjesništva – i njenoj podvrsti autometrofobiji koja se javlja kada od metrofobije obole sami pjesnici, Aleksandar Hut Kono upravo u Dong Sun Puu prepoznaje tipičnog autometrofobičara. Ipak, u ovom trenutku moramo na stranu ostaviti ovaj inače vrlo intrigantan poremećaj i usmjeriti se na nešto drugo. Ono što me je, malo je reći, šokiralo, jest da se autometrofobična svijest korejskog pjesnika pokazuje homeopatskom ovdje izloženoj filozofiji prostora uma.
Dong Sun Pu poeziju ne smatra umjetnošću, već čin pisanja poistovjećuje s ostalim fiziološkim procesima kao što su znojenje, izdisanje ugljičnog dioksida, izbacivanje fekalija i urina, rast noktiju, kose ili zubiju.
piše Aleksandar Hut Kono u Zarezu o korejskom poeti. Zbog toga se u javnosti predstavlja svojim usputnim zanimanjem (grafički dizajner!) i naravno, odbija bilo kakvo medijsko istupanje u svojstvu pjesnika! A nije li duh Doktor Jacquesa, kojeg sam udomio u sebi na prošlotjednoj ‘večeri’, o mišljenju zborio na gotovo isti način, uspoređujući ga s udisanjem zraka i vođenjem ljubavi? I ne radi li se, zbog toga, ovdje o čudesnom podudaranju sa stavovima jednog od trenutno najtalentiranijih pjesnika u svijetu (premda googlanjem njegova imena ne dobivate nikakvu informaciju o njemu, barem na stranicama s latiničnim i ćiriličnim slovima)?
Zbog svega izrečenog, na ovome mjestu, pozivam da podignite ruke, vi, koji mislite/osjećate kao naš korejski brat, kojima je pisanje i mišljenje prirodno, nesputano i slobodno, i s kojima doista ne želite ništa drugo doli ih nastaviti upražnjavati dok god ste živi, ne želeći da vas drže pjesnikom, piscem ili misliocem, i što je možda najvažnije, s kojima ne želite utjecati na stvarnost, na život, i vršiti nad njima ono što je Derrida nazivao ‘metafizičkim nasiljem’, osim da ih za sebe obojite vama dragim bojama kako bi ih učinili prihvatljivim najprije sebi a potom i drugima.
Jednostavno, mi ne moramo misliti da bi živjeli. Ne moramo biti umni, ali ipak jesmo i teško da ćemo se toga ikad više odreći. Ali tu svoju umnost upotrijebimo sada za nešto drugo! I to ne mora biti, u načelu, književnost! (U komentaru na prošli post napisao sam da nas književnost, u neku ruku, spašava od naše umnosti, trebao sam dodati ‘stare umnosti’, jer nikako ne možemo poreći umnost književnosti kao takve).
Nekada se mislilo da se mišljenjem može proniknuti bit svijeta kao nešto izvanjsko tom istom mišljenju. A sada se shvaća da samo mišljenje unaprijed proizvodi ono čemu teži, što bi mu trebala biti vlastita svrha. Netko bi pomislio da se ovdje radi o vrlo ružnom upadu sofista i stoika u ovo naše dvadeset i prvo stoljeće, o jednom nadasve drskom odnošenju spram čitave zapadne filozofije… ‘Čovjek je mjera svih stvari’, poručuju oni iz svoga, za mnoge danas, zaboravljenog četvrtog stoljeća p.n.e. kao i to da „čovjek u stvarima pronalazi samo ono što je prethodno u njih sâm stavio“… Dobacuju oni to kao kakvi filozofski nasilnici, u prolazu, vrijeđajući svaki naš misaoni napor. Međutim, radi li se tu, doista, o filozofskim nasilnicima i filozofskom nasilju? Upravo suprotno. Prije bi se moglo reći da oni svojim izjavama izuzimaju svako ‘misaono nasilje’ u filozofiji, a kojega u zapadnome mišljenju, po Derridi, nikada nije manjkalo.
Međutim, nikako ne bih želio da se ovo ‘razgolićivanje’ filozofije upotrebljava u svrhu njezina obezvređivanja ili, ne daj bože, ukidanja. Misao, u konačnici, postaje svjesna da je samo misao i da nikako ne može biti nešto drugo, recimo, čin ili nešto što se uopće ne može izraziti riječima. Ali upravo ta spoznaja, prema mojem mišljenju, otvara filozofiji nove mogućnosti…
Razmislite malo o tim novim mogućnostima filozofije… nekome misao i dalje može biti smisao života; onaj samodovoljni eliksir od kojega se od sreće napija, od kojega mu stvarno tijelo, hormoni, luduju od zadovoljstva. Zašto? Kada gledamo Sunce, na neki način, mi uvijek i ‘mislimo sunce’. Od samog sunca možemo biti sprženi, ali od misli o suncu možemo biti opijeni. Dobra, zdrava, nepraktična misao, u svojim krajnjim konsekvencama, može biti ne samo zavodljiva već okrepljujuća i motivirajuća. (Dakako, ovdje se ne govori o praktičnim mislima koje barataju s ‘označiteljima’ i ‘označenim’ u Heideggerovom ‘priručnom’, neprestano kapitalizirajući svoje iskustvo u Nietzscheovom smislu. O takvim mislima slobodno se može napisati poseban ogled; recimo, o mislima tipa „Prži me, dakle, sklanjaj se sa sunca!“. Ovdje se uglavnom radi o apstraktnim mislima kojima se uvijek cilja na neki smisao, neko obuhvaćanje totaliteta stvarnosti, a koje se razotkrivaju inherentno stvaralačkim.)
I kako onda pristati na povratak primitivizmu, gospodine Zerzan, sada kada smo postali svjesni, čarobne, zlaćane ogrlice misli koja uokviruje svaku stvar na koju usmjerimo svoju pažnju? Ne možemo gledati ne misleći. Ali to ‘misleći’ odsada isključivo pripisujemo nama, našoj magičnoj moći, da svijet vidimo po svojoj mjeri…
Siječanj 2013.
Večera s ‘posljednjim filozofom’
Jacques Derrida: GLAS I FENOMEN
Prostorija je započela s podrhtavanjem kada je moj uvaženi gost stigao na večeru. Slike su se ljuljale po zidovima, Kolo nesnosno škripalo, čak je i veliki kristalni luster koji je bacao blijedu svjetlost po prostoriji neprestano zveckao svojim kristalićima različitog oblika. Što sam mogao učiniti, osim praviti se da ne primjećujem što njegova nazočnost čini mojem misaonom svijetu i stisnuti mu ruku. U to je, doista, bilo teško povjerovati: da sam Doktora Jacquesa, osobno, primio u svoju kuću. I to još na večeru. Na brzinu, spremim njoke s piletinom u umaku od gorgonzole i pridružim se cijenjenom gostu. Zamislio sam nekoliko ruku kako bih iz kuhinje hranu mogao donijeti i poslužiti. Kad je sve bilo gotovo (s posluživanjem), nisam znao kako da počnem (s riječima). Najbolje je krenuti s nekom već provjerenom litanijom, jetko pomislim, koja je i gostu vrlo dobro poznata.
– Doista, nekada je dobro zapitati kuda smo se mi to zaputili kada smo počeli razmišljati o svijetu – stidljivo započeh – Hoću reći, kamo smo krenuli kad smo se otisnuli na ovu ‘misaonu Odiseju’? Niste li se to pitali i vi, gospodine Derrida?
Bard poststrukturalističke misli sjedio je zamišljeno na posljednjoj stolici stola iza kojeg se smjestila neodrediva praznina. Stol kao da je završavao u ničemu. To sam tek sada primijetio. Mogao sam zamisliti sve stolice prije njega popunjene starim filozofima: Heiddegera, Nietzschea, Kanta; čak i Aristotela, Platona i Sokrata. Ipak, nakon njega ne da nije bilo stolica, nego se i stol završavao.
– Jesam – prekinuo je svoju šutnju napokon moj gost – Jer, misliti o svijetu, u konačnici, samo je jedan način odnošenja spram istog. I zašto bi baš mišljenje moralo odnijeti prevagu nad ostalim ‘tipovima’ odnošenja? Kad promislimo malo, mišljenje nam dođe kao sâm ‘upogonjeni bitak’, misaoni perpetum mobile… A zamalo smo upravo bitku, tom najsjajnijemu i najblistavijem od svih nusproizvoda mišljenja, u tipično ljudskom postupku ‘odslikavanja stvarnosti’, osigurali poziciju onoga prvoga ‘nepokretnog uzroka’ koji je trebao ležati, po mnogim i uvaženim filozofskim imenima, eto, čak i izvan samoga mišljenja! I kako, onda, odsada gledati na filozofiju osim kao na najveću zavodnicu čovjekova duha, koja je svojim nesmiljenim eshatološkim idejama dovela do toga da čak jedna znanost danas ozbiljno računa s takvim stvarima kao što su početak i svršetak svijeta odnosno svemira…
– Tu ciljate na Husserla i Heideggera? – osmjelio sam se upitati.
– Razmislite, mladi čovječe! – povikao je Derrida – Vi mislite da sam ja prvi raščarao filozofiju, s tim svojim dekonstrukcijama, razlikama i jezičnim igrama. Ne, ja sam bio možda samo prvi koji je to glasno kazao. Sada, kada malo bolje razmislim, možda je upravo Heidegger bio taj koji shvatio da se apstraktna misao ipak nikada ne može preslikati na stvarnost; zašto je, uostalom, spalio drugi dio Bitka i vremena? Zašto ga nije dao u javnost? Zato što je shvatio da izvan sebe samog daleko ne može stići. Priča o tubitku kojem se horizont vremena iscrtava kao njegov krajnji smisao, dirljiva je i na svoj način istinita pripovijest. Međutim, razglabati o „Drugom“, izvan tubitka iliti sebe sama, može ostati jedino u domeni jezične igre… Vjerujem da je to naposljetku shvatio i sam Heidegger…
– Međutim, mnogi vas, upravo zbog ovakvih izjava, više nisu uzimali zaozbiljno – kazao sam – Danas je situacija još gora. Čini mi se da vas žele izmjestiti čak i iz ropotarnice povijesti… Primjerice, knjige jednog našeg profesora filozofije koje ovih dana čitam, naslovljene Filozofija I. i II., vaše ime uopće ne spominju. Sloterdijk, pak, u pauzama filozofskog TV-showa kojeg vodi na njemačkoj televiziji, poručuje kako mu je dosta rasprava o jeziku… To se događa sada, kada ste mrtvi, ali to ste sigurno morali osjetiti i za života…
– Imate pravo, ali ne žalim se… – kazao je filozof i uzeo vilicu u ruku spremajući se baciti na posluženu hranu. Ipak, nekoliko trenutaka samo je razmišljao dok sam se sav bio pretvorio u uho.
– Dragi kolega – blagim glasom naposljetku obratio mi se francuski filozof – Barem u ovoj vašoj Prostoriji s Kolom, došlo je vrijeme da napokon mišljenje shvatimo kao ljudsku (vjerujem, i ne samo ljudsku) djelatnost kao i svaku drugu poput udisanja i izdisanja zraka ili vođenja ljubavi, koliko nužnu toliko i bespotrebnu jednom životu na svoj način. Nužnu u smislu da svijet ne možemo doživjeti, percipirati, što god, bez mišljenja (ja bih kazao teksta), a bespotrebnu u smislu da možemo biti više ili manje skloni mišljenju (prema vašem Spengleru ‘bogati u idejama, siromašni u nagonima’ i obrnuto). Drugim riječima, možemo odabrati hoćemo li mnogo ili tek u natruhama razmišljati dok živimo. Nužnost se odnosi na nesvjesni dio našeg bića, dok je (bes)potrebnost mišljenja stvar svjesnog odabira.
– Tko je bio Arthur Schopenhauer? Čovjek koji se spram života odnosio tako što je o njemu mislio. Tko je bio Friedrich Nietzsche? Čovjek koji se spram života odnosio tako što je o njemu mislio. Tko je bio Jacques Derrida? Također, čovjek koji se spram života odnosio tako što je o njemu mislio.* Što su bili svi filozofi redom od predsokratovaca preko platonovaca, plotinovaca, akvinaca, racionalista, empirista, prosvjetitelja, egzistencijalista i mnogih drugih do poststrukturalista i postmodernista, ako ne ljudi koji su se spram života odnosili tako što su o njemu voljeli misliti i ništa više. To što su, na kraju krajeva, imali i neke svoje misli o bilo čemu, lepršave, prekrasne i zavodljive misli, nije pretjerano utjecalo na sam njihov život – izvan mišljenja.
– Ipak, htio bih vas zamoliti da još jednom ponovimo tu bolnu stvar s bitkom, ako nemate ništa protiv? Dakle, kazali ste da nema bitka izvan mišljenja, o tome nam sada brodi post-post krtica svih naših umnih napora… Ne znači li to da proniknuti u bitak svijeta, na sreću ili nesreću, nije ništa drugo doli proniknuti u boga mišljenja…?
– O da, i mišljenje zaslužuje svoga boga, i što reći – to je upravo bitak. A što? Vi ste neki literat? Lijepo rečeno! Oduvijek sam vjerovao u književnost… – zaneseno je promrmljao mrtvi filozof.
– Hvala vam – rekoh – Ali to nije originalna moja misao. Fernando Pessoa prije otprilike jednoga stoljeća napisao je da filozof boga pronalazi upravo u svome mišljenju.
– Ha, ha, ha, i to je lijepo rečeno samo na drugi način! – prasnu u smijeh filozof i navali na njoke.
– Ali, molim vas, dopustite da dovršim! – povikao sam. I dok je francuski poststrukturalistički filozof započinjao nutricionistički obračun s njokama i piletinom u umaku od gorgonzole, ja sam nastavio trubiti:
– I kada post-filozofi danas trube da je najvažnije pitanje filozofije i dalje ‘činjenica bitka’ ne shvaćaju da su se upravo tog trenutka uhvatili za vlastiti rep. Nema ‘činjenice bitka’ izvan mišljenja o bitku kao takvom… Ali to je vjerojatno tako teško shvatiti da će vjerojatno biti potrebno još jedno silaženje u pakao, u nedostojne i ovom dobu sasvim neprimjerene rasprave, primjerice, o duhu i materiji, ili jednom i mnoštvu i sličnom, umjesto da se samo mišljenje, nakon stoljeća umovanja, prizove napokon samome sebi.
Tu zastanem kako bih skupio hrabrosti.
– Znate…upravo u tom svjetlu… htio sam vas pitati… ima li ikakvog smisla krenuti dalje…?
– Kako to mislite? – punih ustiju upitao me je Doktor Jacques.
– Mislio sam… za vama… Sada kada je misao svjesna da je samo misao, možda bude u prilici iscrtati obzor za jednu novu filozofiju, ili mogućnost mišljenja, i u skladu s njom življenja, jer, ako ćemo pravo, življenje tek sada postaje slobodno od mišljenja…
– Na što konkretno ciljate? – upitao je filozof podižući svoje umorne oči s tanjura.
– Naime… htio sam vam predstaviti svoju vlastitu, naočitu i još uvijek popriličnu zagonetnu, čak i samome meni – filozofiju prostora uma – a koja se temelji na vašoj teoriji…
Međutim, ‘posljednji filozof’ kao da me više nije slušao, listio je sa svog tanjura, jednu po jednu njoku, piletinu vješto izbjegavajući.- Dobar vam je ovaj umak… – kazao je na kraju punih usta brišući se salvetom… – A nešto ste maloprije spomenuli?
I što sam mogao učiniti nakon ovakve reakcije mog uvaženog gosta na čin filozofskog povjeravanja, nego zalediti ovaj trenutak, dok ne smislim kuda dalje odvesti ovaj uvrnuti dijalog s duhom ‘posljednjeg filozofa’… i da li ga uopće dalje odvesti.
* na sličan način pita se i sâm Derrida u svom autobiografskom filmu iz 2002, samo o životima Platona, Sokrata i Aristotela.
Siječanj 2013.
Ne znati u kojoj si mjeri bio u pravu
Jacques Derrida: PISANJE I RAZLIKA
Mislim da će Jacques Derrida u mjesecima što dolaze postati moja opsesija. U Prostoriji s Kolom više ništa nije isto. Kada glasno spomenem njegovo ime veće se Kolo oglasi prodornim tonom kao da sam spomenuo Nietzschea ili Heideggera. Definitivno, Jacquesa Derridau pozvat ću jedan dan na ručak ili večeru. Njegov duh sići će s ‘osamljenih visina’ i pridružiti mi se u ćaskanju o toj nedokučivoj umotvorini kulture čovječanstva – jeziku. I ne samo jeziku, razgovarat ćemo, i o značenju, pisanju i razlici.
U posljednje vrijeme Prostorija s Kolom ispunila se neobičnim likovima. Nije to više onaj prostor opsjena u koji povlačim svoj duh kako bih uživao u samoći. Slike na zidovima su oživjele, namještaj se po prostoriji počeo pomicati, a sinoć mi se dogodilo da sam na kanapeu koji je Tetka ostavila za sobom usnio i primjeren san u skladu sa svim tim promjenama. Sanjao sam da se krećem iz jedne Prostorije s Kolom u drugu, sa sve većim Kolom Duha Svijeta koje sam na koncu započeo zvati Kolom Prostora Uma.
Portret Fridricha Nietzschea smješten ponad kamina pomicao je svojim usnicama ispod gustih brkova. I uvijek je nešto imao za reći! Dočim, usnice nisu proizvodile nikakav zvuk. Tromo sam se pokrenuo do preimenovanog Kola. Ovoga puta vrtjelo se nestalnom brzinom. Nešto se događalo, a ja sam morao utvrditi što.
Privremeno, ušutkat ću portret Sloterdijka koji se smjestio nedaleko od Nietzscheova. Želim još jednom čuti tu priču o jeziku iz usta njegova ‘dekonstruktora’ i mogućnosti koje je ostavio za sobom.
Što se to dogodilo na prijelazu stoljeća? U što smo uronili kada smo u nadnevke započeli pisati dvojku i nule? Zašto smo se počeli ponašati kao da Jacquesa Derridau nikada nismo čitali, zašto ignoriramo mogućnosti koje nam je ostavio za sobom? Zašto se danas ponovno vraćamo na strukturaliste, istinu, smisao i Boga, zašto vapimo za čvrstim temeljima kad smo ih tako lijepo ‘dekonstruirali’. Ako ste mislili da je filozofija Jacquesa Derridae jedna od najpesimističnijih filozofija u povijesti filozofiji – u pravu ste… pa ipak, i na njoj takvoj, možda se može graditi. Njegova teorija o tzv. “strujanju u jeziku”, o différance, okvir je na kojem sada nastojim postaviti svoju teoriju…
Pisanje i razliku čita se fragmentarno, malo tu, malo tamo, jer ako bi se čovjek prihvatio nekakvoga linearnog slijeda čitanja, vjerujem da ne bi daleko dogurao. Pisanje i razlika uglavnom su sastavljeni od eseja koji predstavljaju osvrte na učenja drugih filozofa ili pak osvrte na druge filozofe koji se osvrću na učenja trećih filozofa i tako dalje; a možda su u igri i četvrti filozofi/autori na koje se osvrću treći filozofi/autori i tako u beskonačnost… Bitno je shvatiti, tradicija filozofskog mišljenja duga je i teška. Kada i pomislimo nešto novo, to novo obvezni smo usporediti sa starim, u ovom slučaju, nebrojenim mišljenjima drugih filozofa koji su živjeli prije nas i ostavili razumljiv pisani trag. Tako to čini i Derrida. Piše o Levinasu (drugi autor) koji se osvrće na Heideggerovo učenje (treći autor), a pošto je u igri i fenomenologija, odatle i na Husserla (možebitni četvrti autor), a da ne spominjemo Platona (kao n-tog autora) koji se čini u korijenu svakog mišljenja ili filozofije. Pa tako, Derrida piše i o Batailleu (drugi autor) koji je, pak, pisao o Hegelu (treći autor) itd. Uglavnom, Derrida će poput lukave lije, skriven iza filozofa-analitičara, potkopavati stavove proslavljenih filozofa da bi tek u rijetkim prilikama, u proplamsajima neviđene filozofske oštroumnosti, natuknuo i nešto ‘svoje’. S ovakvim načinom čitanja na izraz ‘dekonstrukcija’ još nisam naišao, dok se “diferancija” (fra. différance) prvi put pojavljuje tek na dvjesto i nekoj strani…
Pisati […] znači i ne moći postići da značenje apsolutno prethodi pisanju: time na ljestvici spuštamo značenje, ali istodobno podižemo upisivanje… Pisati znači znati da ono što se još nije dogodilo u slovu nema drugog prebivališta, ne čeka nas kao propis […] ili u nekom božanskom razumu. Značenje mora čekati da bude izrečeno ili napisano da bi samo sebe nastanilo i postalo ono što za razliku od sebe jest: značenje […] Književni čin tako na vlastitu izvoru pronalazi istinsku moć.
Pisanje je opasno i tjeskobno zato što je inauguralno, u izvornom smislu riječi. Ono ne zna kamo ide, nikakva ga mudrost ne štiti od tog esencijalnog hitanja prema značenju što ga uspostavlja i koje je prije svega njegova budućnost. Hirovito je, međutim, samo zbog kukavičluka. Nema, dakle, osiguranja, protiv izlaganja takvoj opasnosti.
Ipak, jesam li pravilno razumio ovog francuskog poststrukturalistu? Jer, on će rado ponoviti da ga mnogi nisu razumjeli. Možda ga razumijem, ali na sebi svojstven način, i možda to nije onaj način s kojim bi se on složio… Osim toga, Derrida koristi “prokleto” težak jezik. Stil mu je zamoran, prepun vratolomija s riječima, tek tu i tamo iskrsne po koja književna metafora, ali uglavnom bez onog literarnog šarma koji pronalazimo, primjerice, kod Nietzschea. Probajte se, recimo, uhvatiti u koštac s ovom Derridinom rečenicom:
Ta estetika koja neutralizira trajanje i snagu, kao razliku između žira i hrasta, nije kod Prousta i Claudela autonomna.
Ako ste je prisiljeni još jednom pročitati da biste je shvatili, definitivno, nemate afinitet za stil pisanja Jacquesa Derridae. I u mom slučaju to je ozbiljna poteškoća. Definitivno, to nije razumljivo pisanje, bez obzira na prijevod, premda shvaćam da se filozofi vole ‘gubiti’ u pojedinostima i biti razumljivi jedino i opet – filozofima.
Osim toga, postoji još jedna stvar koja me kod French philosophera odbija a to je – bezrezervni hegelijanizam. Postavio me je u mučnu nedoumicu citirajući na početku jednog poglavlja Georgesa Bataillea koji je za Hegela ustvrdio kako „nije ni znao u kojoj je mjeri u pravu“. I što sad? Neće li me ta, iz moje perspektive, začuđujuća podrška Hegelovom šematizmu, apsolutnom duhu i ostalim hegelijanštinama koje sam dosada smatrao običnim filozofskim bedastoćama, natjerati da u ruke uzmem štivo za koje sam vjerovao da, u najmanju ruku, pripada naličju moga duha – tu notornu Fenomenologiju duha (za koju sam, btw, svugdje ponosno naglašavao da je nikada nisam i nemam namjeru pročitati)? Razumijem da se sva ljudska umna djelatnost može svesti na tekst i da ta struja značenja koja obavija stvari ovog svijeta ne podliježe nikakvim pravilima, osim i jedino drugom značenju, ali ne razumijem kakve to veze može imati s Hegelom, običnom “filozofskom usidjelicom” koji je filozofiju usmrtio u svom pokušaju da od nje načini sustav. Ali kad Bataille kaže da Hegel „nije ni znao u kojoj mjeri je u pravu“ onda to nekako pritajeno razumijem. Priroda nikada nije postojala, ali je zato postojalo mišljenje… U mišljenju doista možemo graditi misaone sustave koji kao da nemaju nikakve veze sa stvarnošću i životom, i kojih, kao u slučaju Hegela, ne moramo biti svjesni. I Bataille i Derrida se , zbog tog uvida, nalaze iznad Hegela, a to je ono što me posebice u filozofskom mišljenju zanima, to prevladavanje ili izdizanje u misli…
Na kraju, ne možemo se ne zapitati: možemo li se u misaonom pogledu izdići čak i iznad jednog Jacquesa Derridae? Ne vidim razlog zašto ne. Filozofija je ta koja se, možda i zbog Derridae, desetljećima činila mrtvom za novi iskorak. No nije li danas došlo vrijeme da to napokon učini…? Uostalom, zašto svaki novi iskorak u filozofiji i ne bi bio obilježen tom, jednom te istom, odvažnošću – da za svoje prethodnike ustvrdi ono isto što je Bataille ustvrdio za Hegela – kako nisu ni znali u kojoj su mjeri bili u pravu?! Za ‘naš’ iskorak – potrebno je to ustvrditi i za Derridau. Na kraju krajeva, nikada nikome ne odricati pravo da po nekoj svojoj “filozofskoj istini” bude u pravu, ali zatim se u svom filozofiranju pokušati izdići iznad nje. I ne čini li se vrlo poticajnim ako bi se razvoj filozofije događao upravo na taj način…
O Duhu i njegovim Moćima 