Lipanj 2018.

Nekonformizam življenja i konformizam ‘umjetnikovanja’

Posted in Dnevnik jednog nomada, KNJIŽEVNOST - PROZA, SEJRANOVIĆ tagged , , , u 10:59 pm autora/ice Magičar

Bekim Sejranović: DNEVNIK JEDNOG NOMADA

Bekim Sejranović, bosanskohercegovački, hrvatski, norveški, i u tom kontekstu, ponajprije europski autor, jedna je nadasve simpatična ‘književna skitnica’ koju ovi prostori nisu zabilježili još od početaka spisateljske karijere Damira Karakaša 2000-ih, kada je ovaj ličko ‘kneževstvo’ odlučio zamijeniti spektakularnim pariškim ‘beskućništvom’. Kako se iz naslova samog romana može zaključiti, Bekim je neprestano na putu, najčešće između Osla, Zagreba i Ljubljane i upravo o tome piše. U jednom trenutku nije više siguran je li došao ili se vraća u jedan od tih gradova, ali gdje god dođe čeka ga jednak osjećaj: da je stranac.

Tako vam je to do dana današnjeg, odlazim u Oslo i dolazim iz Osla u Zagreb, a da ne znam što je povratak, a što odlazak, kamo odlazim, a kamo dolazim, gdje sam gost, a gdje stranac. Doma nisam bio nigdje, toliko sam uspio i sam skontat.

Bilo kako bilo, sav taj život predan skitnji, na rubu egzistencije, i ako se k tomu radi i o načitanoj skitnici, nekada se zvalo boemskim životom, te uživalo ugled među mladim piscima i općenito mladim ljudima. No danas ti isti boemi, a među koje Bekim spada i dušom i tijelom, osjetit će nelagodu ako ih se na taj način etiketira. Jer, tko bi se danas nazivao boemom, ili namjerno vodio boemski život? U kasnom kapitalizmu, a koji neki nazivaju neofeudalizmom (Rastko Močnik, slovenski sociolog i književni teoretičar) ili ‘feudalizmom s mobilnim aparatima’ (Rambo Amadeus, crnogorski teoretičar svih oblika gluposti s ovih prostora), opravdano ili neopravdano, boemština se srozala na niske grane. Ako je neki i prakticiraju, onda zasigurno o tome nikome ne pričaju. Boem je tako postao ono što je svim srcem oduvijek želio – pravim izopćenikom društva. Međutim, problem je u tome što se nekada na izopćenike iz društva – iz samog društva – gledalo s ljubomorom, na njih i njihovu nepatvorenu slobodu da čine i rade što hoće, s velikim mudima, odvažno i neumjereno. Nekada je gotovo svaki čovjek, sklon duhu, knjigama i tim ‘sranjima’, barem u svojoj mladosti, potajno želio postati boemom. No danas se situacija izmijenila. Naime, nekako se u neoliberalizmu brzo razotkrilo da boemština ničim ne pomaže u laktarenju na društvenoj ljestvici uspjeha. Nećeš postati većim piscem, ako si se potucao po bijelom svijetu, spavao pod mostovima Seine i u takvim okolnostima stvorio nešto autentično, kao što je to učinio Damir Karakaš, nego ako se, brate, upoznaš, zapiješ i što više zbližiš s kakvim utjecajnim urednikom.

Današnju nelagodu romanopisaca i pjesnika, kad im se spomene boemština, lako je osjetiti. To je čak i za njih nešto prevladano, iz “starih vremena”, i što možda graniči s infantilnošću. Gdje god da danas pokucaju, pravim boemima zatvorit će vrata. Ako želiš postati umjetnikom, onda se, molim lijepo, najprije obrazuj za umjetnost, prijavi se na umjetničku akademiju ili radionicu za pisce, a kojih, hvala bogu, ima koliko ti srce želi; ali ako želiš živjeti pod mostovima Seine izvan dosega društveno-korisnog rada u okviru tvog umjetničkog polja, recimo, nakladničke industrije, onda se, bajo, prijavi u beskućnike, jedi grah iz narodne kuhinje i utopi se u beznačajnost. Institucionalizacija umjetnosti bila je i ostala jedan od najvećih udaraca umjetničkoj slobodi.

U 21. stoljeću pisac je stjeran u ćošak ako ne opravdava svoje postojanje nekakvim društveno-korisnim radom, a što uključuje i njegovo pisanje. Visoki stupanj razvijenosti književne kritike doveo je do toga da je pisac unaprijed prisiljen ‘utoriti’ se u određeni ‘književni tor’ koji su za njega ‘pripremili’ književni teoretičari. Postoji čak i ‘tor’ za tzv. novu književnost, koji se nekada zvao avangarda, međutim, čak i ona danas mora slijediti neka pravila, ako želi biti priznata kao književnost. Drugim riječima, generalni naputak za mlade pisce mogao bi se svesti na sljedeću maksimu: piši kako se od tebe očekuje, a ne onako kako ti hoćeš. A o čemu danas pisati, ako se želi biti ozbiljnim autorom, ako ne o stradanjima Židova u 2. svjetskom ratu, i općenito – svim vrstama stradanja, obespravljenima i potlačenima, nacionalnim manjinama, LGBT zajednicama, pedofiliji, pogotovo među svećenicima, i svemu onome što je iskočilo kao bizarni izuzetak iz društva, a koje je uglavnom ukalupljeno u osnovni model kontrole iz kojeg, dakako, nisu izuzeti ni ti izuzeci. A da ne spominjem pisanje o nečemu povijesnome, komemoriranome, u startu mrtvome, i nadasve iritantnom za svakog onoga tko u pisanju vidi samo umjetničku potrebu (i slobodu) i ništa više.

Zato će Bekim na stranicama svog Dnevnika jednog nomada, nesmiljeno ponavljati kako ga je na potucanje svijetom natjerala sila prilika, a ne njegova ćud ili ne daj bože, nekakva boemština u njemu samome. I ne samo to; čitajući Dnevnik čovjek stekne dojam da se on neprestano opravdava što vodi takav život. U sâm njegov stil pisanja kao da je utkana ta neprestana potreba za ispričavanjem zbog vođenja takva života… Na stranu to, što ga život, kako se ono kaže, nije mazio. Odgojen, praktički, bez roditeljske ljubavi, različit po nacionalnoj, jezičnoj i svakoj drugoj kulturnoj osnovi u okolinama u kojima je živio (Rijeka, Oslo, Ljubljana, Zagreb), otvoreno će priznat da je razvio kompleks niže vrijednosti i općenito, kako mu psiha i nije najzdravija…

Imam osjećaj kako svi zure u mene, kako me sputavaju, nemam slobode, ne mogu disati, vidim ljude kako poput robota ulaze i izlaze u podzemnu, svi bulje u smartphone, nitko ne priča, svi su smrknuti, u dućanu žena pogleda nepovjerljivo u mene, onda rukom skriva aparat dok ukucava šifru svoje Visa kartice, u vlaku u podzemnoj snimljeni glas kaže: “Čuvajte se džepara” (kao što kaže “Sljedeća stanica je Majorstuen” ili “Pazite na razmak”) i onda ako nema Roma koji inače sviraju harmoniku i pjevaju pa traže love ili jednostavno samo prose, ako njih nema, svi pogledaju u mene.

Pa iako troši ‘na tone’ tableta za smirenje i spavanje – što reći – seksualni život mu je uredan, prijatelja ‘brdo’, uvijek se nađe netko kod koga može prespavati, slava pisca mu je umjerena, mnogi ga već znaju, nastupio je čak i u emisiji Nedjeljom u 2 (čime se i pohvalio), a među ženama ga bije glas zavodnika. On je, zapravo, sve ono što bi nekadašnji mladi pisac poželio biti, a tu ne izuzimam ni sebe. Bekim je u neku ruku ‘odživio’ i još uvijek živi život koji sam sâm oduvijek želio ‘odživjeti’, ali nikada za njega nisam skupio hrabrosti. Ono što sam ja doživio ‘na ženskom planu’ za cijeli život on je možda doživio kroz nekoliko tjedana partijanja po riječkim klubovima 1980-ih. Što je najgore, a što već pišem s neskrivenom ljubomorom, i u četrdesetima se zna bestijalno opijati i partijati po norveškim klubovima. Iako to ne želi istaknuti kao nešto osobito zanimljivo, većini muškaraca upravo je takav život ‘u krvi’. Drugim riječima, Bekim mi otkriva koliko je moj život zapravo kukavan, i konformistički, za razliku od njegovoga.

Osim toga, on kao da prepoznaje opasnosti koje donosi današnji spisateljski život, pa se čini da vješto izbjegava obvezu pisanja o nabrojanim društvenim problemima. Ako o njima i piše, čini to najčešće kroz osvrt na roman nekog drugog autora koji su svi redom predani tom poslu. Tu se dotakao i norveško-danskog autora, nekog Aksela Sandemosea koji je živio i djelovao u prvoj polovici 20. stoljeća, i koji se hrabro usprotivio licemjerju oba društva u kojima je živio, norveškog i danskog, i koji su ga, zbog toga, u pravom smislu riječi za života književno izopćili, da bi se nakon njegove smrti oko njega otimali s obzirom na njegovu neprocjenjivu književnu ostavštinu. Nekim piscima je zbog njihova nesalomljiva, nepoćudna karaktera, čini se, jedino suđena posthumna slava. Tek kao mrtvi oni mogu biti slavljeni od prozvanog društva…

Nerijetko, na stranicama svog Dnevnika Bekim spominje te ‘književne anarhiste’ s kojima se bezmalo poistovjećuje, u jednom trenutku to je Filip Latinovicz (pretpostavljeni alter-ego Miroslava Krleže), u drugom Thomas Bernhard. Ipak, posebnu ljubav, jasno je k’o dan, gaji spram Janka Polića Kamova, s kojim osjeća najveću povezanost, kako zbog dijeljenja životnog prostora odrastanja (riječko podneblje), tako i zbog činjenice da je o njemu napisao posebnu književnu studiju, ali ponajviše zbog stila životnog puta sklonog putovanjima i bježanju, kako to najradije voli istaknuti… No, tu nastaju problemi.

Na trenutke, Bekim piše sjajno (vidi VII. dio romana i pričice “Maksimir” i “Zagorje” na samom kraju knjige), ali u najvećoj mjeri – dopadljivo. Nema tu nekakvih nezaboravnih pasusa, teško mi je čak i jedan izdvojiti, ali zato piše iskreno i spontano, čista srca. Na papir baca ono što mu prvo padne na pamet, a što opet posjeduje svoju strukturu, i što je najvažnije predstavlja zaokruženu cjelinu. Pogotovo se to odnosi na spomenuti VII. dio romana iz kojega sam na kraju odlučio donijeti isječke koji možda nisu reprezentativni za cijelu knjigu, ali su sasvim po mom ukusu.

Isto tako, rijetko me je neka knjiga toliko usrećivala s pomisli da se približava slobodno vrijeme u kojem ću je moći uzeti u ruke. Međutim, uskoro sam otkrio zašto je to bilo tako. I kao što već rekoh, njegovo je pisanje zadovoljavalo moje komplekse, otkrivao mi je kako bi to moj život izgledao da sam u životu pokazao više odvažnosti kao što nisam; s druge strane, možda i kako bi moj život izgledao da sam kojim slučajem i ja u književnosti uspio kao on. Čitajući Sejranovićevo štivo, na svoju sramotu, književno sam onanirao, utapajući se u priče o ovoj, pa onoj promociji romana, susretima i pijanstvima s ovom ili onom poznatom književnom osobom i sličnim…

No na kraju sam shvatio da koliko god se Bekim nekonformistički ponašao u svom životu, koliko god njegov život bio nepatvoren i boemski u srži, i tim istinski uzvišen nad ovom bljutavošću života u kapitalizmu koji mi ostali smrtnici živimo, toliko je, čini se, i neoprostivog konformizma u njegovu stvaralaštvu. A tu u prvom redu mislim na nepotrebno povlađivanje pojedinim kolegama, piscima i urednicima, u osvrtima na njihova djela. Teško je to objasniti. S jedne strane, on će u stilu Aksela Sandemosea beskrupulozno napasti svog norveškog urednika zbog zarađivanja na otkupu njegove knjige od strane norveškog Ministarstva i kašnjenja isplate, a s druge, citirat pjesmu hrvatskog urednika njegova romana, koji mu je, zanimljivo, i osobni prijatelj. Je li mu hrvatski urednik najprije bio urednik ili prijatelj? I je li moguće da njegov urednik ne zarađuje na njegovom romanu na isti način na koji to čini i njegov norveški kolega? Na svojoj koži sam osjetio da je to i te kako slučaj i u Hrvatskoj i svom uredniku to već oprostio.

Drugim riječima, klijentelizam hrvatske književne scene nemoguće je izbjeći (kao i vjerojatno svake druge ‘male’ književne scene). Pisci se druže s drugim piscima, urednici s drugim urednicima, a onda se pisci započnu družiti s urednicima, i na kraju, nerijetko, urednici postanu piscima, a pisci urednicima… Bekimova osobnost je takva, i u to smo se mogli uvjeriti na stranicama Nomada, da lako sklapa i održava prijateljstva, ostvaruje i razvrgava veze sa ženama, i dakako, zapija se i partija s drugim piscima i urednicima. A ako si u stanju zapiti se s nekim urednikom to sigurno znači da imaš i veće šanse objaviti roman u njegovoj izdavačkoj kući. Ali kao što rekoh, to je nemoguće izbjeći i neopravdano bi bilo nešto takvo uopće spočitavati piscima i urednicima. Situacija nije ništa bolja ni u mojoj branši. Ako je urednica časopisa iz mog stručnog područja moj kućni prijatelj, daleko je veća šansa da ću u tom časopisu moći objaviti članak, ako nigdje drugdje to ne mogu učiniti. To je naša klijentelistička noć, kako bi kazao Karl Ove.

No, pogledajmo jesu li se Janko Polič Kamov i Aksel Sandemose zapijali s drugim piscima i urednicima. Je li se Kamov zapijao s Matošem kako bi izgladio nesporazume? Ni u ludilu. Oni, Kamov, Sandemose pa čak i jedan Henry Miller, zapravo, nikada nisu stajali do toga da uspiju, njihova pisana riječ bila je namijenjena jedino njima samima, kao i pojedincima poput njih, prožeta nesmiljenom, nekonformističkom kritikom licemjernog društva koje ih je okruživalo, i što je najvažnije – u svom pisanju oni na svoj uspjeh u društvu nisu gledali – možda su se jedino pritajeno nadali da će društvo u cjelini, između ostaloga, i zahvaljujući njihovu pisanju, ozdraviti…  druga stvar je što mi današnji znamo da ono ne može ozdraviti… I zato, Bekime, tvoj nomadski život ipak ne nalikuje Kamovljevu, ni Sandemoseovu, i znam da ćeš zbog svog bosanskog poštenja kojeg duboko korijeniš u sebi, to, htio-ne-htio, na kraju morati sebi priznati. U njemu ti gledaš samo kako da svoju književnost proguraš, jer kad bi se stvarno ponašao kao Kamov – davno bi se utopio u beznačajnost. Baš kao što se i riječki buntovnik u nju utopio za života u vrletima Barcelonette

Najžalosnija je činjenica u svemu tome što velika većina današnjih pisaca, za razliku od Kamova, Sandemosea, Hamsuna i sličnih, zaista danas isključivo ‘gledaju sebe’, i nastoje pod svaku cijenu uspjeti na književnoj sceni; pritom, da bi ostvarili zacrtani cilj služe se vrlo neknjiževnim sredstvima. (Baš kao što je i Nietzsche uočio da se svaki moral u startu želio nametnuti nemoralnim sredstvima). Prema nekom mom sudu, Bekim nam je nenamjerno na stranicama svog Dnevnika razotkrio tu poražavajuću istinu. Progovorio je o jadnoj poziciji književnika u današnjem društvu, koji se danas s drugim književnicima bori još samo za mrvice ‘starog položaja’ i ‘stare društvene slave’, prije nego što u potpunosti ne nestane ili se ne utopi u rastuće more onih koji, po Coelhovskom receptu, pišu zbog čitatelja, a ne zbog sebe.

Primjerice, ne bismo li za Miljenka Jergovića mogli reći da se njegov književni talent više-manje troši na “dobivanje Nobelove nagrade za književnost”; da njegov cjelokupni spisateljski dar odlazi na zadovoljavanje ukusa, te, svi to znamo, pomalo snobovske švedske gospode; da sva ta njegova, često prozivana skribomanija – ili ako ćemo to ljepše nazvati – književna produkcija, na kojoj su mu zavidni mnogi pisci, pati od tog kompleksa. No Jergovića to ne može zaustaviti; on će u međuvremenu ispisati na tisuće stranica sasvim solidne književnosti i čovjek se s pravom pita kako mu to uspijeva? Ipak nikada više nije, i najvjerojatnije neće, napisati onaj jedan Sarajevski Marlboro, koji je možda sâm vrijedan ‘Nobela’, ako do njega stojimo.

Naravno da se i Kamov protiv društvenog licemjerja i društvene laži danas ne bi borio kao što se borio nekada, možda se čak uopće ne bi borio, ali ako bi imao istu potrebu za pisanjem, isti talent, zasigurno bi ga trošio na jedan od nekonformističkih načina. No, ne bi li bilo lijepo danas pročitati kako to danas jedan pisac uspijeva, i dobiva javno priznanje, i koliko govana pritom mora progutati? Možda je takav roman već napisan, a ja ga ne znam, ali ako nije, nekako sam uvjeren da bi ga baš Bekim Sejranović jednoga dana mogao napisati…

Početak je ljeta i ja se napokon selim iz Osla u Zagreb. Nadam se potajno kako će to biti selidba za stalno. Prava istina je kako ne znam ni koliko dugo ću ostati, … od čega živjeti, ali imam mnoštvo ideja, planova, kao i uvijek kad me, istina sve rjeđe, zahvati val optimizma pred novim iskustvom, zemljom, gradom ili ženom.

Zrakoplov je upravo preletio preko posljednjih alpskih šiljaka koji na suncu blješte kao da ih je netko posuo šećernim prahom i sada već lagano počinje ponirati u Panonsku nizinu na čijem sam jugoistočnom rubu rođen i tamo proveo djetinjstvo. Knjige kažu kako je tu nekad bilo Panonsko more, a onda se jednog dana zbog velikog potresa Đerdap rascijepio, a more isteklo kao iz razbijene zemljane činije i iza sebe ostavilo nizinu kroz koju danas prema Crnom moru teku velike moćne i spore rijeke. Nekoliko milijuna godina poslije Dorđe Balašević će s tugom pjevati o ovom nestalom moru koje ga nije dočekalo, dok će ga njegov stari tješiti kako “ni Dunav nije loš”. A nije loša ni Sava, ako mene pitaš, rijeka uz koju sam odrastao i po kojoj sam još kao dječak plovio na brodu, svog oca, kapetana riječne plovidbe, i po kojoj i dan-danas plovim Savskom bubom, brodicom od sedam i pol metara čiji sam kapetan ja…

Dok nestrpljivo čekam u redu na kontrolu putovnica, razmišljam koliko bi mi dana trebalo uzvodno od Brčkog do Zagreba. Vidjet ćemo, kažem sebi, i već počinjem zamišljati novu riječnu pustolovinu: plovim od ranog jutra do mraka sjedeći za kormilom Savske bube, a svježe noći provodim ležeći na gornjoj palubi i promatram zavodničko namigivanje dalekih zvijezda, ne obazirem se na zujanje krvoločnih komaraca, osluškujem udaljeni lavež pasa. U rana, maglovita jutra vidim sive čaplje kako gacaju blatom u potrazi za doručkom, čujem rode kako klepeću kljunovima dok gutaju žapce, a poslije, kad zaplovim, divim se crnim kormoranima koji stoje nepomično na trulim deblima i šire krila kako bi ih sunce i vjetar što prije osušili. Po nebu jedre savski galebovi bez suvišnog mahanja krilima, a iz rijeke bljeskaju ribe dok se izbacuju loveći kukce. Majušna glava bjelouške predvečer para kao zrcalo mirnu vodenu površinu, a vilini konjici troše svoj jedini dan u životu odmarajući se na mom ramenu. Iznad svih nas po nebu lagano klizi užareno sunce koje kad počne padati u beskrajnu ravnicu zapali nebo purpurno narančastom vatrom koja nakon što umine, iza sebe ostavi samo rumenilo. A kad se na nebu pojavi oštri, žuti mjesec, ja zavijam poput usamljenog, gladnog vuka.

Svibanj 2018.

Živjeti automatski, a svijest ostaviti za nešto drugo (ili posveta apstraktnom životu)

Posted in Fitzcarraldo, Minus Sapiens, ROŠKO, UMJETNOST - FILM, WERNER HERZOG tagged , , , u 11:15 am autora/ice Magičar

ZORAN ROŠKO: Minus Sapiens
WERNER HERZOG: Fitzcarraldo

Dvorana u kojoj se trebalo održati predavanje bila je čisti užas. Zbog stupa smještenog u sredini čak je dobila i nadimak. Jedan od gostiju knjižnice – a ako me sjećanje ne vara, bio je to Kićo Slabinac – nazvao ju je dvoranom ‘na razdjeljak’. Popularni pjevač tamburaške glazbe primijetio je da taj stup direktno diktira razmještaj stolica u dvorani pod tupim kutom, te mu je valjda zbog toga izgledala kao da je ‘počešljana na razdjeljak’.

Ovoga puta gost knjižnice je Zoran Roško, romanopisac i bivši urednik Zareza, Quoruma, Tvrđe i Libra Libere. Čini se da knjižnica napreduje u dobrom smjeru. Zauzevši mjesto za dugačkim, neuglednim stolom, podsjetio me je na Lorena Passerinea, aukcionara iz romana Dražba predmeta br. 49 Thomasa Pynchona koji u završnoj sceni lebdeći “…iznad dvorane poput lutkara, sjajnih očiju, s osmijehom uvježbanim i nemilosrdnim” lamentira prodajne cijene dragocjenog predmeta. Svilenkastim pogledom preko naočala, Zoran Roško dugo vremena posvećuje samo ispitivanju pridošlica. Vidim da se radi o petnaestak dušica od kojih sam neke zasigurno pridobio ingenioznim postom na Facebooku najavljujući predavanje možda najvećega skrivenog intelektualca u Hrvata.

Odmah se dalo primijetiti kako njegovi ‘dobro istrenirani morski konjici koji su znali izvesti neke od najuspješnijih scena iz ranih američkih mjuzikala’ nisu bili nazočni. Ni Gilgame, ni Kinski, pa ni, ako baš hoćete, šatro-roda. Uvrnuti likovi njegovih romana počivali su, pogađate, samo u njegovim romanima.

– Hvala vam na pozivu da održim predavanje u vašoj knjižnici u Noći knjige, nadajući se da za knjigu nije nastupila stvarna noć kako to naslov povoda našem druženju ne sugerira… – kazao je na početku.

Na tu vrhunsku šalu, međutim, nitko nije ni trepnuo osim možda Alternativca-Provincijalca koji ju je, sjedeći na mom mjestu, popratio jedva primjetnim smiješkom. U isto vrijeme, iza sebe sam mogao čuti prvi od tri duboka uzdaha jednog od mojih prijatelja, koje sam nagovorio da dođu na predavanje vjerujući da neće požaliti. Kako sam bio suorganizator predavanja, naravno da mi je bilo u interesu predavanje učiniti što posjećenijim, a pritajeno sam se nadao da ću privući i neke utjecajne intelektualce našeg grada. Osvrnuo sam se oko sebe i sa zadovoljstvom primijetio Veljka Lukića koji je mirno sjedio na prvoj stolici s druge strane ‘razdjeljka’ dvorane. Nažalost, bračnog para Gojković nije bilo, kao ni onog PEN-ovca Schvendemanna, ali što sam mogao? Okrećući se prema naprijed, namignuh ravnateljici knjižnice koja je sjedila pored mene, pripravan da čujem, zasigurno, jedno vrlo zanimljivo izlaganje…

Zoran Roško nema bijelo odijelo, kao Klaus Kinski u Fitzcarraldu, ali uhvatih sebe kako zamišljam da ga ima. Nekako sam uvjeren da ga želi imati, i da nije one, tako prirodne, ali i opterećujuće, želje intelektualca da ne privlači pozornost – zasigurno bi ga obukao. U poznatom filmu Wernera Herzoga jedna scena posebno mi se urezala u sjećanje. U kadru je Fitzcarraldov parobrod koji klizi rijekom i promičuće raslinje južnoameričke prašume; zatim se kamera fokusira na pramac broda na kojemu se nalazi starinski gramofon. Iz gramofona se razliježe glas Fitzcarraldova omiljenoga opernog pjevača Enrica Carusa. Kamera se, zatim, lagano ‘premješta’ dok u kadar ne dospije robusni dimnjak parobroda iz kojega suklja crni dim. Stari gramofon iz kojega se razliježe operna arija – u srcu džungle – i dimnjak iz kojeg suklja crni dim – kao da se Umjetnost i Kapitalizam, ruku pod ruku, kreću kroz svijet. Za sve to vrijeme raznoliko raslinje i dalje promiče pokraj njih i svih stvari na brodu, manifestirajući se ovom ili onom prijetećom ‘pokretnom’ granom, tako da gledatelj na kraju ima dojam da se samo raslinje kreće a ne brodska starudija! Na koncu, kadar se uvećava i ponovno vidimo cijeli brod kako klizi rijekom. No, to ne potraje dugo; malo-pomalo, priroda ‘zaogrće’ parobrod florom sve dok ga na koncu u potpunosti ne prekrije. Slavna scena prenošenja parobroda preko brda na mene nije ostavila toliki dojam kao ova, naizgled banalna, u kojoj se simbolički očituje čovjekov način življenja na ovoj planeti. Iza lijepoga uvijek slijedi ono ružno; iza svake estetike – ljudska korist. U konačnici, razvoj tehnike potakla je korist, a ne umjetnost.

Iz misli vraćam se predavanju. Sukus cijelog izlaganja Zorana Roška u Gradskoj knjižnici te travanjske večeri mogao bi se sažeti u osamnaest riječi: budućnost knjige ne može se predvidjeti, kao što se ne može predvidjeti budućnost bilo koje druge stvari. Recimo, umjetne inteligencije. Čuli ste za ‘umjetnu’, tu ‘ženu koja radi u polju i koja se ponekad dimi iz same sebe’? Ako jednoga dana nastupi, kazao je Roško ili Sebaldova sablast kroz njega, neće to biti umjetna inteligencija koja će nas plašiti kao što nas danas plaše pojedini ljudi na mjestima predsjednika utjecajnih država, koja će udomljavati zlo na isti način na koji je ono uobičajeno udomljeno u ljudima. S njom nećete razgovarati na način da je pitate “Kako se osjeća?” a ona vam odgovori da se radi o jednom sasvim novom iskustvu. Ona će biti notorna ekonomska umjetna inteligencija, koja svoju bit nikada neće pronalaziti izvan sebičnih, ekonomskih interesa njezinih tvoraca.

“Dobro jutro, Zorane! Primijetila sam da vam je deterdžent za pranje posuđa na izmaku. Novi možete kupiti za superpovoljnu cijenu (na akciji!) u marketu X na lokaciji Y.”

Na to će se otprilike svesti naša komunikacija s umjetnom inteligencijom kada jednoga dana položi Turingov test i stvarno zaživi (ako već nije!). No, ovo posljednje nije bila misao Zorana Roška nego pametnog Alternativca-Provincijalca, koji, naravno, nije smatrao da je toliko pametan.

Jednim okom zamijetivši da šatro-roda još uvijek nije stigla, autor romana Minus Sapiens sada se raspričao o kapitalizmu i liberterijancima, kao o ‘malima iz kužine’, koje je vrlo dobro poznavao dok je radio u restoranu svoga djeda. A malo potom – i o nezaobilaznoj virtualnoj stvarnosti.

– Kada se Internet pojavio pomislili smo: evo nam, napokon, žuđenog prostora slobode u kojemu ćemo biti slobodni od kapitalizma, potreba, kontrole… No ta se sloboda pokazala varljivom. Već 2004 svi veliki kapitalistički igrači bili su na internetskoj sceni, uključujući Facebook koji se samo posljednji pojavio… I svi oni sada su htjeli svoj komadić kolača, po starom receptu. Google, Amazon, Microsoft, Facebook… Internet se više nije razlikovao od bilo koje druge vrste tržišta ‘roba i usluga’…

Nakon što je predavanje završilo odlazimo u birtiju u centru grada popiti prigodno piće. Prije nego što ćemo sjesti za stol Zoran maše rukama baš poput pravog Fitzcarralda tražeći da mu objasnimo veličinu središta grada kojim dominira… valjda, secesijska arhitektura? Je li se radi o ovoj ili još jednoj ili dvije ulice koje imaju secesijske građevine? To nam je bilo zabavno, pa smo mu ispričali ono što ne bismo nikome drugome. Drugoga, svakako, to ne bi zanimalo. Pritom, nisam mogao odagnati osjećaj da se prema njemu ponašamo baš kao domoroci prema Klausu Kinskom u Fitzcarraldu. Kad smo napokon sjeli u lokal završili smo na temi Bitcoina, aktualne kriptovalute nekog genijalca čiji identitet nije bilo moguće otkriti.

– Sigurno bi ga ubili kada bi saznali tko je – ustvrdio je netko od nas, ali se više ne sjećam tko.
– Zašto?
Bitcoin je prijetnja – kako bankama tako i državama. Zamisli da ne plaćaš sam svoje dugove nego i da štancaš novac kojim ćeš to učiniti…!
John Oliver snimio je sjajnu emisiju na tu temu.
– Pošalješ nam na e-mail?

Zakratko, ponovno zadobih glitch ili samo dojam da nas autor romana, koji je istinski pomaknuo granice mogućnosti ljudskog postojanja, kao i granice samog romana, promatra kao Fitzcarraldo domoroce nastojeći zadobiti sliku prosječnog stanovnika provincijskog gradića ‘slavonske prašume’. Ali mi nismo bili prosječni! Stoga odlučih skrenuti mu pažnju na našu alternativnu crtu, pa sam se raspričao o underground časopisu koji smo objavljivali u mladosti boreći se protiv ustajalog duha provincije. Međutim, nije ostavljao dojam da ga ta priča zanima, kao što nije ostavljao dojam ni da ga zanima bilo što čemu on sam nije poklanjao pažnju, uključujući tu i naše insistiranje na točnom postotku onih znanstvenika koji podržavaju teoriju globalnog zatopljenja…

Na autobusnoj stanici opraštamo se kao veliki prijatelji. Napokon pričamo o vlastitoj književnosti. Navodim ga da priča o tome kako piše, kako mu uspijeva uroniti u taj svoj ‘uvrnuti’, snoviti svijet… Ispravlja li naknadno tekst? Kazao je nešto znakovito, što sam vrlo brzo zaboravio, ali je u meni ostavilo neizbrisiv trag. Znao sam da smo u tih desetak minuta koje smo proveli sami dotakli samu bit… čega, nije bilo važno. Možda je to bilo desetak najvažnijih minuta mog života… Tako sam se barem tada osjećao, u tim trenucima… a u životu nema ništa važnije od trenutka! Na kraju, pružili smo si ruke i Zoran Roško je nestao u tami autobusa za Zagreb. Vratio se u svoj grad, a sve što je ovdje doživio, ubrzo, mislit će da je bio samo san.

Što je Minus Sapiens, ako ne proglas čovjeka posvećenoga apstraktnom životu. Za kraj ovog teksta donosim, po meni, najvažniji dio romana u kojemu se izvodi logika tog, recimo, novoga, nikad prije viđenog, čovjeka koji se čini kao otjelovljenje krajnjeg individualizma:

…ono što sam vidio izgledalo mi je jednako strano poput moje vlastite svijesti. Nisam znao ni što je svijet ni što sam ja, no to nije bila nikakva prepreka, stvari su se događale same od sebe, jednako one oko mene kao i one u meni kao, uostalom, i ja sâm. Kao što se cijeli svijet vrti, iako nitko i ništa u njemu ne zna kako, tako sam i ja, čini se besprijekorno postojao, potpuno neovisno o vlastitom znanju o onome što činim. Mogao sam oko sebe vidjeti milijardu životinjica koje izrastaju iz glava milijarda drugih životinjica, no ako je trebalo uzeti vrč s vinom ili isukati sablju, uzeo bih vrč i isukao sablju te općenito, kao i u svakoj traženoj pojedinosti, učinio točno ono što je bilo potrebno. Što sam ja pritom vidio i čuo, i o svemu tom mislio, kao da nikoga pod milim bogom nije bilo briga.

No zapravo mi se sviđa što ne moram zaista vidjeti to što vidim, sviđa mi se što ne moram obraćati pozornost na to što činim, sviđa mi se što nisam svjestan svega onoga što govorim ljudima, sviđa mi se što uopće ne znam što mislim i osjećam. Sviđa mi se što je sve to autsorsano tako da mogu u miru gledati kako se umnažaju [šatro-rode i] kopije Sebaldovih, ponekad pernatih, ponekad jednookih sablasti koje su poput prethodećeg traga budućeg mrtvaca u meni, zapravo moj najživlji i najintimniji sastojak. Sviđa mi se slušati što one tvrde da čujem i gledati što one tvrde da vidim, i prisjećati se filmova koje sam gledao, ili uživo gledati njihove prerade i varijacije. Sviđa mi se što se ja sam odvijam gotovo automatski, bez potrebe da i u svijesti budem ono što ionako jesam, da zaista činim ono što sam ionako učinio, da vidim ono što ionako vidim. Zar to podvostručavanje ionako nije gubljenje vremena? Jer ako se moj život odvija automatski, ako mu ja sâm, na neki način, i nisam potreban, za to vrijeme ja mogu biti nešto sasvim drugo. Čitav svoj život trošiti na to da budeš svjestan tog života, zar to nije rastrošnost, pijano trošenje resursa, i, što je najvažnije, gubljenje vremena? Zar nije bolje odživjeti život automatski, jer će to ionako biti isti život, bili ga mi svjesni ili ne, a samu svijest sačuvati za nešto drugo, potrošiti je na nešto zaista zanimljivo.

Travanj 2018.

Psi, sapiensi i sileni (pisanje o stvarnom životu ili knausgaardancije ii.)

Posted in KNJIŽEVNOST - PROZA, Minus Sapiens, ROŠKO tagged , , u 5:38 pm autora/ice Magičar

ZORAN ROŠKO: Minus sapiens

Dva psa u polju čine mi se kao Cigani. Jedan je moj, a drugi susjedov, ali o kojem nitko ne brine. Svejedno, kada idemo u šetnju, izgleda kao da su oba moja. I baš taj susjedov pas, kad se onako molećivo prisagne ne bi li izmamio moje sažaljenje, i neki keksić iz moje ruke, upravo u tom trenutku, učini mi se poput romskog svirača koji pruža ruku za svoju napojnicu… Ne znam zašto sam napisao da mi se psi čine kao Cigani u polju, jer, kad bolje razmislim, samo susjedov pas čini se poput Ciganina…

Štoviše, moj pas definitivno ne podsjeća na Ciganina. Jedno oko mu je plavo, a drugo smeđe, pa ljudi odmah pomisle na haskija. Postoji jedna zanimljivost u vezi mog psa. Nekako, oštenio se u vrijeme smrti Davida Bowieja, pa sam jedno vrijeme zamišljao da me kroz to jedno plavo, a jedno smeđe oko gleda reinkarnirana duša tog rock umjetnika… no u slučaju glazbenika radilo se o nečemu sasvim drugom (anizokorija uslijed ozljede oka u tučnjavi u djetinjstvu)… Bilo kako bilo, dominantnu crtu vukao je od majke, vučjaka. S “Ciganinom” se sada počeo hrvati pred mojim očima… Vječita pseća borba, pozicioniranje u psećoj hijerarhiji, ni oni ne mogu bez nje – kao i ljudi. Mora se znati tko je jebeno gore, a tko dolje, tko gospodar, tko rob… Iako znam da se radi o igri, to me vrlo brzo počne živcirati te ih pokušavam razdvojiti. Ono što sam ovoga puta dobio zauzvrat bio je snijeg po licu; da, stigla su me poprskati ta dvojica psećih pretendenata za moju naklonost.

Dižem ruke i bacam pogled u daljinu. Zvonik crkve na Budainci nestvarno se izdiže u nebo, kao kakva ideja u apstraktnom prostoru. Polje prekriveno snijegom drijema u obamrlosti sivih oblaka koji ga pritišću nevidljivom snagom. U jednom trenutku učini mi se da je i priroda samo kulisa, da iza nje postoji puno toga što se ne vidi. Ne bih mogao izdržati bez te misli. Da barem u mislima dočaram sebi vječni, nepostojeći smisao svijeta.

Pod mojim čizmama snijeg škripi. “Ciganin” mi je za petama. Njuši moju ruku u kojoj znam držati keksiće. Gladan je kao vuk, a slobodan…. A ovaj moj sit, ali… neslobodan, po cijele dane zatvoren u boksu… Dovoljno razloga da jedan drugoga prikriveno mrze. Ipak, psi su psi. Kažu da kada dva pseća mužjaka zajedno odrastu, nikada ne mogu postati neprijatelji. U ovu postavku imam silno povjerenje.

Vraćamo se. Sada je vrijeme da im dam pravu hranu. Tu nastaju problemi. Moj pas naskakuje na moju ruku, želi da mu dam sve. “Ciganin” iz prikrajka čeka, zna da neću biti prznica i da ću nešto hrane ostaviti i za njega. Tako je i bilo.

– Kući Jerry, sve si dobio! – vičem na uho “Ciganinu”.

Jerry me tužno gleda. Na koncu, odlazi; on i Ciganin u njemu, dok ja svog, pomalo frustriranog, psa odvodim u boks.

*
*  *

To poslijepodne, zavaljen u fotelju ispred kamina, u rukama držim knjigu. Radi se o romanu za koji čovjek ne može povjerovati da je izvorno napisan na hrvatskom jeziku, s obzirom na koji je način napisan – Minus sapiens Zorana Roška. Hipnotičko, nad-postmoderno štivo koje kao da dolazi s kraja postojanja čovječanstva. Rečenice – stilski savršene, samosvojne, duboko dvosmislene, na koncu, kao da doista izriču nešto o ovome besmislenom i onome smislenom, ali nepostojećem svijetu.

U ovom slučaju, pitanje za milijun kuna glasi: o čemu se u romanu radi? Moguće je da roman govori i o temeljitoj ravnodušnosti, pa i o određenoj vrsti beznađa koje je zahvatilo današnjeg čovjeka, njegovu stanju uma koje više nijedna ideologija ne može zavesti, lagano pomirljivog u odnosu na sve ekonomsko i pragmatično koje harači u njegovoj blizini, a u isto vrijeme spremnog za sve uzvišene dosege i pizdarije umjetne inteligencije; na kraju krajeva, možda je to roman koji govori i o čovjekovoj pomirenosti sa smrću, sa svime, pa i vlastitim izumiranjem kao vrste… međutim – to mu sigurno nije bila glavna namjera. Prije se radi, kao što se uvijek radi u slučaju vrhunskih djela, o osobitoj, uzvišenoj umjetničkoj igri, kakvu već znaju, s vremena na vrijeme, igrati s nama ti vehementni harlekini stvarnosti, satirski umjetnici. I kada se kotač ljudskog duhovnog razvoja 2000-ih slomio, oni su nastavili stvarati… Bilo kako bilo, umjetnost je umjetnost; svaki umjetnik zna da je dovoljno istinu izreći na glas – ali na svoj način. A Zoran Roško ju izriče, nekako baš po mom ukusu. Zavirimo, stoga, u prostor uma ovoga Silena, iz skradinskog zaleđa! Vjerujte mi, unutra nas čeka, s ovih prostora rijetko viđena – vrhunska književnost!

Ako neke ljude rađaju djedovi, a ne majke, moj grandiozni djed, najveća operna figura naše obitelji, sigurno bi bio sposoban za takav podvig. Sve je za njega bilo istovremeno uzvišeno i želučano. Dok su drugi ljudi tragali za autentičnom sudbinom, on je svoj život prepisivao od drugih, boljih od sebe, kako je govorio. Bio je avanturist, terorist, ptičar, žigolo, ljubitelj Rilkea, plavih planina, vina, škampa, tučnjava i pištolja, no u svemu je tome bio lažan i uživao je u tome. Plaćeni serijski ubojica i ubojica iz gušta, nije vjerovao u nasilje, mislio je da su strasti i nagoni samo najuporniji izrazi samoljublja, a ubojstva rutinski oblik akumulacije kapitala prečacem…

Iskreno je, poput obožavatelja, vjerovao u profinjene i kompleksne osjećaje pa je uvijek radije oponašao ono što osjećaju drugi ljudi; vlastitim osjećajima nije pridavao važnost jer nije vidio čime bi mogli zaslužiti njegovo poštovanje. Za njih je, kada bi bio baš naročito dobro raspoložen, mogao gajiti tek neku općenitu, lažnu, gotovo kršćanski okrutnu sućut. Ponosio se time što mu se u životu ne događa ništa jedinstveno i što nema nijednu originalnu zamisao, nikakav neusporediv doživljaj; svoju karijeru gradio je na krađi, krivotvorinama, preradama i prilagodbama. Kada slijediš tuđu veliku ideju, nije toliko važno jesi li je u svakoj pojedinosti dostojan, veličina koncepta nadjačava sve tvoje pojedinačne promašaje čak je i tu svoju glavnu životnu misao preuzeo od nekoga drugog. Kada bi “oponašao” ono što mu se činilo da primjerice proživio neki filmski lik, djed bi se ponekad pitao je li krađa osjećaja prava stvar, a odgovor je uvijek bio isti: naravno da jest. On sâm, mislio je, nikada neće doživjeti ne samo ništa bolje, nego čak i ništa donekle gore od toga. Zanositi se, potpuno neosnovano, očekivanjem da bi se i njemu moglo dogoditi nešto zanimljivo posebno, tvrdio je, bio bi, premda lijep, samo ekstremno slijep egoizam…

Nije želio biti izniman i samosvojan, nego duboko i u svakoj pojavnoj pojedinosti određen onime što ga je okruživalo i determiniralo. Granice iskustva drugih ljudi granice su moga svijeta, govorio je. Dok su svi gotovo religijski vjerovali žudnjama, koje su za njih bile valjda suvremeno utjelovljenje anđela, moj ih je djed ismijavao, tvrdeći da su samo seljačka zabava, da su ograničena dosega, monotone, pijane, promiskuitetne, dementne i tragično neinteligentne. Predati se vlastitim žudnjama najbolji je način da se nikada ne makneš iz svog sela, govorio je. No djed svejedno nije htio biti ništa bolji od drugih, a uvid da su drugi idioti nije htio pretvoriti u dokaz svoje nadmoćnosti, nego u još snažniju izliku da i sâm bude još gluplji. Želio je biti savršen promašaj svojega vremena, prema načelu Oslobodi svoj um za tuđa iskustva a guzica će naći opravdanje. Kvragu, jastvo je tumor svijesti, govorio je djed, ne želim biti autor, nego turist svoga života. Kroz život trebaš prošetati i izići, ne misliš valjda u nešto od toga povjerovati.

Ožujak 2018.

Ledenica (pisanje o stvarnom životu ili knausgaardancije i.)

Posted in KNAUSGAARD, KNJIŽEVNOST - PROZA, Moja borba tagged , , u 7:53 pm autora/ice Magičar

Karl Ove Knausgaard: MOJA BORBA (DRUGA KNJIGA)

Često tijekom dana svrnem pogled na veliku ledenicu koja se stvorila pored prozora u dnevnom boravku. Noću na odsjaju uličnih lampi učini mi se da svjetluca poput živog bića kojemu kao da je sama svjetlost krv. U nekoliko dana narasla je do neugodne veličine i započela prijetiti slučajnim prolaznicima ispod mog stana.

Jesam li odgovoran za tu ledenicu, počeo sam se ubrzo pitati. Što ako se dogodi najgore i u jednom trenutku ledena se neman odlomi i surva na glavu slučajnom prolazniku? Može ga probosti, a možda čak i ubiti. Je li ona u tom smislu moja, kao što su stan i prozor moji, i neću li odgovarati za posljedice mogućeg nesretnog slučaja…? Žena me umiruje riječima da ledenice ne otpadaju tek tako. One se jednostavno ‘istope’. Danima se sa njih cijedi, i vremenom postaju sve manje i manje, na kraju nestanu kao što su se pojavile; nema i ne može biti nikakvog iznenadnog loma. Ali što ako temperatura naglo poraste, protestiram u sebi, kao što se najavljuje sljedećih dana, i ledenica se ‘osjeti’ teškom pod vlastitim teretom, neće li, u tom slučaju, gornje spone, kojima se drži za krov, popustiti…? Ako ništa, natjerat ću se mislit da je moja žena ipak u pravu.

Grandiozni ‘pipci’ u ovom trenutku sežu joj čak do prozora ispod moga i još ‘rastu’. Preko dana s ledenice kaplje sve u šesnaest, na momente i curi, ali noću ni traga kakvom pokretu. Kao da sam Sjeverni pol ugostio pored prozora. I to me na neki čudan način umiruje.

Naime, u glavi mi je pravi “led razmišljanja”. U tom smislu, ledenica, o kojoj je riječ, kao da je izrasla iz mog razmišljanja. Kako sam je samo uspio ‘stvoriti’? Možda su joj uzrok one zagonetne emocije koje znaju izbiti na površinu moga bića bez ikakve najave te me natjerati na plač bez ikakva razloga, a nakon čega se na isti, i neobjašnjiv način, u meni ‘stvrdnu’ i ‘ukoče’? Zašto čovjek očekuje od života više nego što mu on može ponuditi? Kad jedino što može dobiti je ovaj simbolički prostorno-vremenski okvir u kojemu se može iživljavati do mile volje, ali opet samo simbolički. I njegova svijest odatle je samo simbolička, i nikada, baš nikada, ne dolazi do pravog reda stvari, ako takav negdje postoji. Stoga, ni on sam nikada ne može biti siguran što zapravo osjeća i da li, uopće, osjeća… Sve loše i sve dobro kao da je izvedeno iz nekoga nepoznatoga, nedostupnog izvora, doma pra-osjećaja, koji je ostao nedokučiv.

Eto, o čemu razmišljam dok iz stana promatram tu ledenicu u prozoru; svoju ledenicu, simbol vlastite samoće. I tu se na petama okrenem, priđem polici s knjigama i uzmem Moju Borbu drugi tom Karl Ove Knausgaarda. Otvorim je i počnem čitati na mjestu na kojemu se govori o razlici između ‘duhovne noći’ devetnaestog i dvadesetog prvog stoljeća.

Više nas prema noći ne otvara napuštanje Boga, kako je to bilo u devetnaestom stoljeću, gdje je ono ljudsko što je preostalo preuzelo sve, kao što vidimo kod Dostojevskoga, Muncha i Freuda, gdje čovjek možda iz nužde, možda iz želje, postaje svoje vlastito nebo. Od toga pak ne treba napraviti više od jednog koraka unatrag prije nego što sav smisao nestane. Tada čovjek uvidi da postoji nebo iznad ljudskoga, i ne samo da je ono prazno, crno i hladno nego je i beskonačno. Koliko to ljudsko vrijedi u svemiru? Što je čovjek na zemlji nego insekt među drugim insektima, oblik života među drugim oblicima života, koji se manifestira jednako kao alge u moru ili gljive na šumskom tlu, ikra u utrobi ribe, štakori u gnijezdu ili skup školjaka na grebenu? Zašto bismo trebali raditi jedno, a ne drugo, kad ionako u životu ne postoji drugi cilj ili smjer osim da se držimo na okupu, živimo pa umremo? …

No u moje vrijeme smrt je oduzeta, više ne postoji, osim kao redoviti sadržaj svih novina, vijesti na televiziji i filmova, gdje ne obilježava svršetak vijeka, diskontinuitet, nego, upravo suprotno, zbog svakodnevnog pojavljivanja implicira produženje vijeka, kontinuitet, pa je tako, začudo, postala naša sigurnost i naše uporište. Pad zrakoplova je obred, događa se svako toliko, sadrži jedno te isto, a mi sami nikada nismo dio njega…

… Kako je do toga došlo, nije lako reći, ali rezultat je u svakom slučaju velika trivilizacija te silne problematike, dok je istovremeno kritička moć skrenula ulijevo, gdje su je progutale ideje o pravednosti i jednakosti, koje su pak isto ono što upravlja razvitkom društva i legitimira i njega i život bez provalija koji u tom društvu živimo. Razlika između nihilizma devetnaestog stoljeća i našeg razlika je između praznine i jednakosti. Godine 1949. njemački je pisac Ernst Junger napisao da ćemo se u budućnosti približiti svjetskoj državi. Sad, kad je liberalna demokracija gotovo univerzalan oblik društva, izgleda da je bio u pravu. Svi smo demokrati, svi smo liberalni, a razlike među državama, kulturama i ljudima posvuda se smanjuju. A kakva je to promjena u svojoj osnovi ako ne nihilistička? “Nihilistički svijet u svojoj je biti svijet koji se sve više i više reducira… Malo-pomalo sva se područja svode na zajednički nazivnik, čak i ono koje je od okvira kauzalnosti udaljeno koliko i san.” [pisao je Junger] Primjer takvog reduciranja jest… želja da se sve svede na brojke: i ljepota, i šume, i umjetnost, i tijela. Jer što je novac ako ne veličina koja uspoređuje najneusporedivije stvari tako da se mogu konvertirati? … U našem stoljeću čak su i snovi isti, čak i snove konvertiramo. Jednakovrijedan, to je samo još jedan način da se kaže ravnodušan.

Eto što je naša noć.

Nisam bio u stanu kad se ledenica uz gromoglasan štropot odlomila i treskom pala na pločnik ispod moga stana. Srećom, nitko nije nastradao. Žena mi je prenijela tu vijest nakon što sam s užasom u očima otkrio da je više nema, da je nestala iz mog života.

Prosinac 2017.

Još jednom osjetiti ono što će uskoro biti izgubljeno…

Posted in NICK CAVE & BAD SEEDS, Push the Sky Away, Skeleton Tree tagged , , u 12:08 am autora/ice Magičar

NICK CAVE & BAD SEEDS: Push the Sky Away & Skeleton Tree

Nisam pasionirani obožavatelj Nick Cavea. Tim više ne mogu objasniti što se točno dogodilo i kako sam od sporadičnog slušanja njegovih balada (Into my arms, na primjer) u one sive, tmurne dane u kojima depresija dolazi ‘na svoje’, prešao na egzaltirano i gotovo svakodnevno preslušavanje njegova dva posljednja albuma (Push the Sky Away iz 2013 i Skeleton Tree iz 2016) i koncertnih snimki  – a pogotovo koncertne snimke iz Pariza koja se odnedavno vrti na YouTube-u, i koja, po nekom mom sudu, na najbolji način  – u odnosu na druge koncertne snimke dostupne na toj sveubitačnoj ‘aleksandrijskoj knjižnici novog doba’ (kako se o YouTube-u izrazio jedan moj prijatelj) – dočarava to nešto što me frenetično privlači ovom glazbeniku u posljednje vrijeme… Je li se izmijenio Cave ili ja?

Bilo kako bilo, u ovom trenutku dok pišem ovaj tekst, glazbu i tekstove Nicka Cavea i njegovih Bad Seeds duboko proživljavam i držim ih jednim od rijetkih bandova koji su zadržali tu, tako teško održivu, autentičnost u današnje vrijeme, a koja im je, na kraju krajeva, i priskrbila onu ključnu prepoznatljivost na alternativnoj sceni davnih 1980-ih.

Nedavno održani koncert u Parizu, iako snimljen mobitelom, drhtavom rukom Caveovog fana, razotkriva tu neopisivu, anagogičnu atmosferu njegovih koncerata u posljednje vrijeme. Početak koncerta ne nalikuje uopće rock koncertu. Tri kompozicije s posljednjeg albuma Skeleton Tree s uvodnim mračnim pasažom ostavljaju na vas dojam kao da se nalazite prije na nekakvom liturgijskom obredu nego na koncertu velike rock zvijezde. Anthrocene je u tom pogledu možda najznakovitija od svih. U pjesmi se ‘komentira’ najnovija objava znanstvenika po kojoj je naš planet ‘nedavno’ ušao u doba koje s pravom valja nazvati Antropocenom (Antrocen je samo kraći naziv) –  jer ga karakterizira (uključujući sav život na planetu) potpuna ovisnost  o ljudskoj aktivnosti. Ako je tomu tako, kanonski rezonira Cave, ne piše nam se dobro; jer, mi smo u to doba “pali” a ne uzišli. Bez suvišnih produkcijskih upadica s albuma, samo s moćnim klavirskim dionicama odsviranima magičnim prstima Warrena Ellisa, u ovom trenutku Caveovog najbližeg suradnika, Anthrocene zvuči poput svojevrsnoga hijeratičnog upozorenja čovječanstvu koje će svoje tobožnje uzdizanje na kraju platiti gubitkom ljubavi, a koje Cave izriče, osim na svoj prepoznatljiv ironično-sarkastičan, i diluvijalan način…

All the fine winds gone
And this sweet world is so much older
Animals pull the night around their shoulders
Flowers fall to their naked knees
Here I come now, here I come
I hear you been out there looking for something to love
The dark force that shifts at the edge of the tree
It’s alright, it’s alright
When you turn so long and lovely, it’s hard to believe
That we’re falling now in the name (age) of the Anthrocene

Postavlja se pitanje koliko se velikih bandova pojavilo u posljednje vrijeme koji su isključivo svojom autentičnošću, originalnošću, izvornošću – osvojili naklonost publike? Gledajući unatrag sve do 2000-ih, čini se, nijedan… Coldplay možda je posljednji veliki pop band kojemu je to pošlo za rukom, a koji danas zbog tog mizernog ‘jednog te istog’ dance/popa više nije slušljiv; međutim, svoj prvi album Coldplay objavili su točno 2000-e, a svoj drugi, i po mom sudu, daleko najbolji album (A Rush of Blood to the Head), nevjerojatne 2002. Drugim riječima, hrabro istupam s hipotezom da je već počev od 2000-ih bilo nemoguće uspjeti na rock i pop sceni s izvornim, originalnim zvukom vlastitih pjesama. Usuđujući se parafrazirati, malo dostojnu spominjanja, frazu iz političkog miljea matične države, moglo bi se reći  – “Tko je zahvaljujući isključivo svom talentu do 2000-ih u glazbenom svijetu uspio – uspio je!” Jedan Radiohead, kad bi se danas pojavio na sceni, bio bi osuđen na čamotinju podrumskih prostora i siteova poput Soundclouda, na kojima bi uzaludno pokušavao skrenuti veću pozornost na svoju glazbu. Štoviše, možda je danas popriličan broj dobrih glazbenika na kraju odustalo od pojavljivanja u javnosti, ako ne od same glazbe, upravo zbog tog sveprisutnoga, ‘algoritamskog’ određivanja ukusa publike. YouTubeov “algoritam ukusa” određuje ti što ćeš slušati, a ne ti sam. Zbog toga, glazbenici poput Lady Gage i Katie Perry uspijevaju, a jedan R.E.M., eto, odlučio se raspasti… Moguće je da ovi zakoni ipak još uvijek ne zahvaćaju hip-hop scenu, možda su oni samo znamen propadajućih, ishlapjelih i izmoždenih glazbenih pravaca poput rocka; bilo kako bilo, istom čudi vitalnost, originalnost, i nadasve osjećajnost pjesama s posljednja dva albuma Nick Cavea i Bad Seedsa.

Prije dvije godine, Nick Cave je doživio obiteljsku tragediju. S jednog od klifova na obiteljskom imanju u okolici Brightona u Engleskoj, njegov sin Arthur nepažnjom skliznuo je u smrt. Posljednji album utučenog oca čitav je u tom sumračnom tonu, obilježen nemilim događajem, međutim većina pjesama, a što je važno istaknuti, ipak je bila napravljena prije same tragedije… Skeleton Tree, ne željom svoga tvorca, a prema mišljenju autora ovih redaka, samo je dobio na snazi i upravo nevjerojatnoj autentičnosti… Antrochene, Magento i pogotovo Jesus Alone svojevrsne su ‘glazbene Biblije’ za sebe, transcendentalni iskorak u nepoznato područje (glazbenog izričaja) koje dosadašnji art rock još nije iskusio.

Boljim poznavateljima karijere ovog australskog glazbenika, poznato je kako je odnos Nicka Cavea s religijom oduvijek bio kontroverzan. Jedno vrijeme čak ju je nazivao “američkom stvari u kojoj je ime [i mjesto] Boga ‘nasilno preuzeto’ (hijacked)…” (u mom slobodnom prijevodu). Pa ipak, u koji god grad da je dospio, u sklopu koncertnih turneja, prvo bi odlazio u njegovu crkvu… To je je ipak neobično, ako znate da se radi o Nick Caveu. Nisam siguran kad je nastupio obrat u njegovu životu, možda tek s Push the Sky Away, ali negdje u to doba Cave je dao znamenitu izjavu koja je na svoj način, u isto vrijeme, iskupila i ispoljila u svoj svojoj punini njegov osebujan, i zapravo izrazito snažan religiozni osjećaj: naime, kazao je kako vjeruje u Boga i usprkos religiji, a ne zbog nje! (“I believe in God in spite of religion, not because of it.“)

Kada je njegov sin nesretno skončao sa svojim životom, Cave je pjesmu Jesus alone najvjerojatnije posvetio njemu…

With my voice
I am calling you

Taj frenetično ponavljajući refren na kraju vam sledi krv u žilama. Bilo da gledate spot ili slušate neku od koncertnih verzija ove pjesme, vrlo brzo osjetite da nijedan glazbenik ne unosi toliko osjećaja u svoju izvedbu kao što to čini ovaj bivši panker, što je pomalo paradoksalno. Ali ubrzo shvaćate  – upravo osjećaj je ono što je isparilo iz čitave glazbene produkcije današnjice… na osjećaj je kapitalizam zaboravio, jer ga nikada nije imao u vidu. Zar ljudi još imaju osjećaje, bezobrazno se pita, dok ga bezuspješno pokušava ugraditi u svoj sveubitačni “algoritam glazbenog ukusa”…

Caveova glazbena, tekstospisateljska i izvedbena dubina, nesumjerljiva je s bilo čim na današnjoj javnoj rock sceni; pritom, ne ulazim u to da postoje bandovi koji se na njoj ne pokazuju a da izvode istu takvu glazbu koja je nastala iz čistog osjećaja. Pomalo sam i ljut na sebe što sam nekada danima znao drndati po gitari kako bih uhvatio ton koji ‘dobro zvuči’, zanemarujući pritom vlastite osjećaje. Samo osjećaj može stvoriti dobru glazbu; ostalo su pjesme za ‘lajkanje’, dijeljenje preko mreže, povaljivanje cura i sl.

Sama Jesus alone ima tri akorda. Ona ubitačna tri akorda koja su imali i Beatlesi i Rolling Stonesi; nevažno. Ono što pjesmi daje poseban pečat odnosi se na jedan sveprožimajući ton koji se provlači kompozicijom, i koji kao da dolazi s drugog svijeta; nekako sam uvjeren, da je on ‘djelo’ njegova dugogodišnjeg suradnika Warrena Ellisa, kojega je na kraju izvođenja ove pjesme na pariškom koncertu Cave ljubi u obraz, vjerojatno u znak zahvale. Taj ton nije u tonalitetu s osnovnim akordima pjesme, ali postiže upravo to: pjesmi daje bezvremen, numinozan otisak. Osim njega, duboki, ‘režeći’ bas prati osnovni akord i ne mijenja se pri izmjenama u refrenu.

Caveovo lice ne odaje dojam da ‘zna’ da ga se snima. Caveovo lice nikada ne odaje dojam da ‘zna’ da ga se snima; kao da je sazdano od rijetkog ‘anti-ego materijala’, ono jednostavno i čisto postoji zajedno s glavom i tijelom koje ga nosi. Nick Cave ni na bini ne izgleda kao glazbenik koji je svjestan svoje uloge i publike koja ga sluša. Izvođenju pjesme naprosto je prepušten kao čovjek životu. Vjerujem da istom predanošću ‘smlaćuje’ kajganu, kao što izvodi Higgs Bozon blues…  U jednom trenutku, za vrijeme spota pjesme Jesus Alone, prikazuju ga za pultom, u kabini, dok, navodno, promatra samog sebe dok pjeva za klavirom…. Daljnje sekvence spota prikazuju pripremne radnje prije izvođenja pojedinih dijelova kompozicije; njima upravlja Warren Ellis,  sjedokosi dugobradi glazbenik, koji bi se svojim izgledom lakše uklopio u doba u kojem je živio Ivan Krstitelj, nego u ovo u kojemu dionice bitcoina vrtoglavo rastu i padaju. U jednom trenutku, podigao je svoje ruke i na magličastom svjetlu činio se upravo poput nekoga tko je doista razapet… Iako je, na kraju, dojam njegova apostolstva u meni prevladao…. Pomirenost, mirnoća izvedbe Jesus Alone su zastrašujući. Da se sada uruši cijeli studio, mislim da to ne bi nimalo uznemirilo Cavea i Ellisa. Oni kao da su davno pomireni sa svime. Sada još samo izvode svoju glazbu…

Push the Sky Away i Skeleton tree dokaz su da se osjećaj još uvijek nalazi u glazbi. Je li ga moguće u potpunosti vratiti ili su ova dva izvanredna albuma – i dvojica glazbenika – proroci doba u kojemu ćemo ga u potpunosti izgubiti – ne znam…

Promatrajući Cavea na bini, na posljednjem koncertu održanom u Parisu, počeo mi se i doslovno činiti poput proroka. Za vrijeme Magneta približio se publici na dohvat njihovih ruku. Kut kamere mobitela, koja je sve to nelegalno snimala, bio je ključan u dočaravanju njegove namjere. Zvjerlajući svojim pogledom amo-tamo, kao da je među publikom pokušavao pronaći onaj ‘čisti duh’ u ‘vojsci ega’, koji se prepuštao samoj pjesmi, odgurujući ruke koje su ga bezuspješno pokušavale dohvatiti, ruke koje su se više brinule oko toga da podese mobitele kako bi se poslije po otrcanim društvenim mrežama hvalile stiskom s njegovom rukom…  Postoji li taj ‘čisti duh’ još uvijek u nama ili smo doista pali u doba o kojemu majčica Zemlja ovisi samo još o našem razuzdanom Egu…? Ljubav mogu tražiti samo oni koji sebe ne drže važnima, ako to još nije Caveov stih, u budućnosti bi to možda mogao postati…

And one more time with feeling
I love, you love, I laugh, you laugh
I’m sawn in half and all the stars are splashed ‘cross the ceiling…

S Nick Caveom i njegovim Bad Seedsima danas, čini mi se, po posljednji put možemo osjetiti ono što će uskoro biti u potpunosti izgubljeno.

Studeni 2017.

‘Američke sveske’

Posted in Amerika, VIS IDOLI tagged , , , , , u 7:57 am autora/ice Magičar

VIS IDOLI: Amerika

Posjet Sjedinjenim Američkim Državama i njihovoj prijestolnici dogodio se u onom trenutku mojega života u kojem sam, naglo i bez ikakva povoda, izgubio želju za putovanjima. Ako bih još želio igdje otputovati, vrzmalo se mojom glavom, bilo bi to u neko neistraženo područje moga uma, mojih neostvarenih mogućnosti razmišljanja, gdje bih još mogao naići na uzbudljivu ideju, vezanu uz ovu, s ničim usporedivu, stvarnost koja nas okružuje i avanturu zvanu život. Bilo kako bilo, izgradivši se u duhovnom smislu u smjeru potpuno obrnutom u odnosu na smjer duha vremena kojemu svjedočim, stižem se zanimati jedino još za neobična promišljanja o takvim stvarima. Ono što još samo rijetki promišljaju u dubini ili samo dokonosti svoga uma, te – mnogim ljudima dosadne, i beznačajne stvari vezane uz našu spoznaju i doživljaj prostora, vremena, materije, energije i svjetlosti – meni je postalo lijek za jutro i večer svakog dana. Stoga, posjet državi, koja predstavlja – a vjerujem, većina će se sa mnom složiti – otjelovljenje pragmatičnog pogleda na život, i čije državljane ‘takve stvari’ ne mogu zanimati izvan unaprijed zadane moguće koristi, sigurno nije puno obećavao.

Najprije, uočite je da je u Americi sve ogromno. Ta činjenica ne odnosi se samo na ulice, trgove i nebodere; čak i svjetiljke, u obliku fenjera, okačene na jednu vladinu zgradu u blizini Kongresa, čine se neprirodno velikima.

Usporedite veličinu čovjeka i svjetiljki na slici!

Hodnici apartmanske zgrade u kojoj smo pronašli smještaj ukrašeni su zidnim ilustracijama suvremene umjetnosti pollockovskih motiva (američku suvremenu umjetnost nemoguće je ne vezati za lik i djelo Jacksona Pollocka). Apartman za četiri osobe, koji smo unajmili, posjeduje zasigurno nekih stotinjak kvadrata. Prolazeći glatkim tepihom iz dnevne u jednu od spavaćih soba naposljetku dospijevam u sobičak, zapravo prostor koji predstavlja garderobu, u kojoj ću, osim kofera, držati još samo par košulja…

Prostor u Americi, doista, nikome nije problem. Ali čini se da nije oduvijek bilo tako. Veličina prostora Sjedinjenih Američkih Država oduvijek je sprječavala ubrzaniji razvoj ovih krajeva. Štoviše, sasvim je moguće da je uzrokovala jedan od najvećih problema ove države. Jer, tko je bio spreman obrađivati svu tu silnu zemlju? Isto pitanje sigurno su morali postaviti i prvi doseljenici… I da ste najvrjedniji ljudi na planetu, ne biste to bili u stanju. Stoga, ne čudi zašto je došlo do ideje da se radna snaga potraži negdje drugdje… No kao što je poznato, način rješavanja ovog problema neslavno je završio; osim toga, imao je visoku cijenu – građanski rat.

Eno ga Pentagon u daljini, u procijepu između zgrada!

Neobičnim se čini da sa svog balkona mogu promatrati Pentagon koji se nalazi u neposrednoj blizini naše apartmanske zgrade. Česti preleti vojnih helikoptera podsjećaju me da se nalazim u prijestolnici, najvjerojatnije, još uvijek najveće svjetske sile. I tu, htjeli-ne htjeli, dolazimo do pitanja političke, ali i stvarne moći. U svijetu u kojemu se moć smatra još uvijek najvišom vrijednošću, jedan ovakav tekst mora ostati beznačajan. Promatrati Ameriku, ali ne na način da se u njoj vidi utjelovljena moć, nego s pozicije jednoga, više duhovno nastrojenoga (u ovom kontekstu čitaj – dokonog) promatrača,  zasigurno ne može predstavljati neko zanimljivo štivo za današnjeg čovjeka uglavnom okrenutog pozicioniranju na društvenoj ljestvici moći. Jer, tom duhovnom pogledu, ponajprije, Amerika dođe kao i svaka druga država. U njen opis nastojim ući sa što je moguće manje predrasuda. I ne mogu se oteti dojmu da sam u prvim danima boravka u Washingtonu pomalo žalio Amerikance zbog te svoje nesvjesne potrebe da se pred drugima prikažu kao Amerikanci, državljani vodeće svjetske sile, a što je, prema mom mišljenju, moralo opterećivati njihove jedinstvene prirode. Čak i jedan beskućnik, učinilo mi se, ima potrebu iskazati ponos činjenicom što je Amerikanac!

Tipično američko jelo… malo salate, malo borovnice, malo oraha…i sira!

Ali kad smo se već dotakli tog pitanja nacionalnog identiteta, neki vrag mi nije dao mira, i poput Quentina Tarantina koji to poslovično dobro propituje u svojim filmovima (pogledajte samo njegovu Mrsku osmorku!), i ja sam mislima zagrebao o njihov najveći tabu: odnos crnog i bijelog stanovništva.

U Washingtonu oko šezdeset posto stanovništva čine crnci što i nije neočekivano; za vrijeme građanskog rata, većina crnaca s juga nastojala se skloniti upravo u vlastitoj prijestolnici. Prije dvanaest godina, kada sam prvi put pohodio glavni grad SAD-a, napisao sam da mi većina crnaca u Washingtonu izgleda poput Denzela Washingtona, uglađeno, kultivirano, u bijelim košuljama i hlačama na peglu. To je daleko od one uobičajene slike crnca sa zlatnim lancem oko vrata, polusklopljenim očnim kapcima i hladnim, bezizražajnim licem koju smo navikli susretati u glazbenim spotovima (uzmimo, na primjer, izgled jednog 50 Centa).

Zemlja stakla ili ogledala…? Jedan neboder guta drugi odražavajući ga…

Pa ipak, u druženju sa stanovitom Ophelijom, debeljuškastom crnkinjom, sjajnih bijelih zubi i nenametljivog kikota, naslućujem nešto neobično: preko osjećaja koji je zračila oko sebe nekako mi je pošlo za rukom osjetiti, pored te neke, bazične ravnodušnosti za razvoj tehnologije (neki je tip u tom trenu predstavljao novu verziju popularne igraće konzole), i tu potisnutu, usudio bih se reći, praiskonsku želju za prepuštanjem životu, koju na najbolji mogući način simbolizira prepuštanje jednostavnom ritmu glazbe na onaj isti način na koji su se glazbi prepuštali i njeni preci na vrelom, užarenom pijesku Afrike… Drugim riječima, preko Ophelije naslutio sam tu praiskonsku slobodu da budemo ono što ustvari jesmo, a ne nešto što društvo od nas traži da budemo. Dakako, to je samo moje ćutanje, i moj osjećaj, u kojemu netko može vidjeti i skrivenu diskriminirajuću crtu. Međutim, ponovno ću upozoriti: moje misli se uobičajeno kreću daleko iznad trenutačnih moralnih i inih vrijednosti društva, a koje su obično posljedica raznoraznih konvencija; one nastoje dupsti do stvarne sreće čovjeka, a ne do sreće naknadno, kulturom uobličenih, identiteta koji su prisiljeni ukalupiti se u onaj jedan zadani i nadređeni – nacionalni identitet.

Halloween na američki način… U Americi 31. listopada u sumrak…

Draga Ofelija, imaš prekrasne, kristalno bijele zube, predivan osmjeh, i fantastičan osjećaj za ritam, općenito glazbu, i stoga, moram ti reći istinu: američki kontinent nije postojbina ni bjelačkog ni crnačkog stanovništva. I oni i vi samo ste doseljenici na američkom tlu i tako se trebate osjećati; ali dakako, u sve manjoj mjeri kako vrijeme bude prolazilo, odnosno kako vas zajednička kultura bude ‘uzimala pod svoje’ i sve više prožimala… Naime, jedina razlika između bijelaca i vas odnosi se na činjenicu da ste vi bili prisilno doseljeni i da ste jedno vrijeme proveli, takoreći, poput (njihovih) zarobljenika. Vaša izvorna priroda, autohtonog stanovništva jednog drugačijeg kontinenta, iako duboko potisnuta, ostala je netaknuta u svoj svojoj čudesnosti i sreći jednoga života pošteđenog razvoja tehnologije…

Međutim, društvo kao društvo, s čitavim nizom predrasuda, najvjerojatnije se ne bi složilo sa mnom, i ne bi prihvatilo anarhističke pokliče ovoga tipa poput pokliča mislioca Johna Zerzana koji je čak uvjeren da je život u prvobitnoj zajednici jedini put ka našoj istinskoj sreći… Jednoga dana, a mogu to sebi sasvim jasno predočiti, doći će doba u kojemu će crnačko stanovništvo zaboraviti sve, ne samo “genetička sjećanja” na život svojih predaka koja sam htio istaknuti, nego će i poricati da su ih bijelci ikada držali robovima i takva ‘naklapanja’ tretirati kao mit! To je taj rad kulture na dulje staze; i ona je u tim stvarima neprikosnovena.

Crne limuzine i Kongres u daljini… ima li negdje Franka Underwooda?

S tim i takvim mislima, otputio sam se, naposljetku, u razgledavanje Nacionalnog muzeja američkih Indijanaca… a gdje me je, malo zatim, ‘dočekala’ još jedna ‘tabu tema’ američkog habitusa – odnos prema Indijancima, jedinom autohtonom stanovništvu američkog kontinenta. Ovaj otprije od javnosti prozvan i kontroverzan muzej, prostire se na tri kata, od kojih je samo jedan posvećen sjevernoameričkim Indijancima. Ubrzo stječem dojam da se Nacionalni muzej američkih Indijanaca slobodno mogao nazvati i Muzej sklapanja (i razvrgavanja) dogovora s Indijancima… Naime, teško pronalazim informacije o ratovima i žrtvama, Little Bighornu, Biku Koji Sjedi i generalu Custeru… ali zato, na centralnom panou izložbenog prostora nalazim desetke starih fotografija koje prikazuju delegacije različitih indijanskih plemena pred Bijelom kućom. Na jednoj vidi se i predsjednik Linkoln, s vidnom nelagodom na licu, u društvu indijanske delegacije Čejena pred samim ulazom u Bijelu kuću.

Delegacija Čejena s predsjednikom Linkolnom… i njegovom nelagodom.

Malo-pomalo, shvaćam što Muzej želi istaknuti. To da su bijelci, putem legalnih dogovora s Indijancima, na kraju i legalno otkupili svu njihovu zemlju. Na kraju svakog rata, jedna indijanska delegacija uputila bi se u Washington da parafira ‘prodaju’, prethodno, u ratu otete, zemlje. U sljedećem valu, pristigao bi novi val doseljenika gladan novih posjeda i uslijedio bi novi rat, ubijanja i otimačina, pa onda opet dogovor, otplata ratne odštete, zemlje, i tako u krug. Ne čudi da je ‘Linkolnova nelagoda’, koju je morao prenijeti na svoje nasljednike, morala rasti vremenom.

Najpoznatija straćara na svijetu kao ‘savjest Amerike’… Tko će je naslijediti?

Po izlasku iz muzeja, pred Bijelom kućom, sa zapadne strane, s nemalim iznenađenjem zatičem još uvijek „savjest Amerike“, onu istu straćaru poznate aktivistice za slobodu i mir u svijetu, svjetske antiratne prosvjednice – Concepción Picciotto Connie. Iako je njezina stanovnica umrla još prošle godine, ista još uvijek ugošćava beskućnike, a nikome živom ne pada na pamet da je ukloni. Nedaleko, specijalna policija naoružana do zuba, i psi tragači, a pred straćarom dva beskućnika koji kao da se dogovaraju oko toga tko će preuzeti upražnjeno mjesto…

Otkrivam i da je negativno oglašavanje sve češća praksa u Americi. Pred samim Kongresom susrećemo kamionet pretvoren u video zid u sporoj ophodnji. Glas koji dopire sa zvučnika je poznat, ubrzo uočavamo da su strane kamioneta pretvorene u video zid. Na njemu, vitlajući jednom rukom, trenutni predsjednik SAD-a obećava smanjiti poreze srednjoj klasi građanstva. Najednom, pojavljuje se tekst na kojem piše LiarinChief! te mu začepi gubicu. Ne znam koliko je krugova kamionet napravio oko Parlamenta toga dana, ali znam da su tih dana bili izbori za nekolicinu guvernera…

Negativno oglašavanje sve je češća praksa u Americi… ili mi tek sada to primjećujemo? (Photo: https://i.pinimg.com/736x/8f/48/9a/8f489a2470b288bc1cece171df46ab3f.jpg)

Za kraj ovoga ‘poluputopisa’, želio bih još nešto reći o tome zašto su, u mom slučaju, putovanja pomalo izgubila svoju čar… Svugdje gdje dođeš dočeka te to ubitačno tipkanje u mobitele, otisak suvremene tehnologije i zapadnjačkog načina razmišljanja. A da ne govorim o gužvi s vremenom i sveprožimajućom pragmatičnosti koja se ne zamjećuje samo u ponašanju ljudi nego i osjeti u samom zraku! Svi pomalo počinjemo nalikovati jedni na druge… To je, po meni, još jedan ‘duhovni ožiljak’ koji globalni svjetski poredak i kapitalizam ostavljaju na nama i možebitni razlog zašto me putovanja sve manje privlače… Nikada mi nije bilo toliko stalo posjetiti neku egzotičnu destinaciju koliko do toga da, gdje dođem, osjetim duh tog prostora… E pa toga je, čini se, sve manje, jer svi prostori, zbog pragmatičnog načina mišljenja, postaju isti u tom, duhovnom pogledu. Ni Washington u tome nije bio izuzetak.

Listopad 2017.

Damar književnosti

Posted in HOUELLEBECQ, KNJIŽEVNOST - PROZA, Lanzarote i drugi tekstovi, Ostati živ tagged , , u 12:42 pm autora/ice Magičar

Michel Houellebecq: OSTATI ŽIV

Svoj putopis po Italiji Marko Pogačar, jedan od naših najperspektivnijih književnika, odlučio je nasloviti Talijanske sveske. Izvadak putopisa dobio sam priliku poslušati u nedjeljno jutro u emisiji Trećeg programa Hrvatskog radija, onako polubudan, u krevetu. Sve je na svom mjestu. Marko ne samo da vlada putopisnim žanrom, stilskim figurama, “radnjom putopisa”, nego je zadivljujuće i njegovo poznavanje korpusa hrvatskog jezika. Posjet nekom malom neuglednom seocetu u sjevernoj Italiji on opisuje s barem dvadesetak riječi čije značenje ne poznajem. Izbrušen je to tekst do najsitnijih detalja, i kad bih sebe uzimao kao nekog ozbiljnog pisca, bilo bi mi teško priznati da Marko piše bolje od mene… Talijanske sveske po svemu su vrhunsko putopisno štivo i tu nema nikakvog spora…

Međutim – ah to moje “međutim”, u kojemu nikako ne želim pronaći nekakav trag ‘naknadne’ ljubomore, a što je kod pisaca uobičajena stvar – ovoga puta odnosi se na nešto drugo. Ono me je već počelo golicati kod saznanja samog naslova putopisa Talijanske sveske. Naime, malo-pomalo, počelo mi se vrzmati glavom: ta, nije valjda otputovao u Italiju samo zato kako bi mogao pisati…? I znači li to da putopis nije proizišao spontano iz unaprijed planiranog (ili neplaniranog) putovanja…? Nekako, više nisam u stanju podnijeti pisce koji su “u potrazi za inspiracijom”. Ne kažem da je Marko takav pisac, ali čini mi se važnim to reći. Jednostavno, pisanje, kao i sve drugo na svijetu što je dodatak životu a ne sâm život, nikako se ne bi smjeli graditi toliko ozbiljnima, niti je pisac u tolikoj mjeri ozbiljan stvor, da bi se do te mjere uzimao ozbiljno i radio nešto drugo kako bi mogao pisati! Ako ćete ikada staviti nešto na papir, stavit ćete to isključivo iz duboke unutarnje potrebe, u bilo kojoj životnoj situaciji, imali ili ne imali vremena za to; ukratko, neovisno od toga što se trenutno događa u vašem životu… To je jedina legitimacija umjetnika, druge nema!

I sada vidim Marka u društvu etabliranih zvijezda hrvatskog književnog bunjišta, u kojemu pokorno prima savjete kako bi se trebala odvijati njegova književna karijera, o čemu bi on to zapravo trebao pisati… Nevjerojatno je to u kojem broju slučajeva danas mladi pisac pristaje na ovaj način ‘slavno propasti’, prihvaćajući savjete starijih kolega i urednika izdavačkih kuća te započeti pisati o temama koje nikada nisu bile i nikada neće biti njegove teme… Ne kažem da je tako i u Markovom slučaju, ali neka sjena mojih misli šapuće mi da su u njegovu slučaju te teme možda upravo njegovi putopisi… kao ‘službeno’ opravdanje za odgodu pisanja romana…

Žao mi je što je moja žaoka usmjerena prema kretanju na lokalnoj književnoj sceni ponovno oplela po onom do kojeg mi je zapravo stalo… Jer, čitajući još njegovu poeziju, u Marku Pogačaru vidio sam damar, onu životnu snagu koja je preostala u tijelu hrvatske književnosti prije njezine konačne smrti kao istinske književnosti; premda bi bilo ispravnije reći – prije njezinoga potpunog potonuća u Coelhovsku književnost podilaženja čitatelju… Ono što će se dogoditi s ostatkom, ili se već uvelike događa, možda bi se još moglo nazvati “stilskim vježbama” à la Milko Valent, ili pak “književnost radi književnosti” prema slavnijoj analogiji l’art pour l’art

Je li važna hrvatska književnost? Nije. Je li uopće važna bilo koja druga književnost? Nije! Je li, onda važno, što uopće pišemo? Jest, ali samo ako pisanjem zapravo izdržavamo život i svu patnju koju sa sobom nosi. Ako u tome što pišemo možemo pomoći drugima na isti način – onda se već možemo nazvati i piscima! Ali ako život ne osjećamo kao patnju, onda ne trebamo pisati, onda možemo i samo podilaziti čitatelju i ‘štancati’ detektivske romane, ljubiće, krimiće, sf-ove… drugim riječima proizvoditi kapitalistička dobra kao i svaka druga, uključiti se u borbu za čitalačku publiku na književnom tržištu, popularizirati se preko društvenih mreža i sl.

*

*  *

O tome kako stoje stvari na ovome svijetu, kao i o istinskom, ali danas zaboravljenom pozivu pisca u izloženomu smislu, ne mogu se zasititi čitajući kratki esej Ostati živ Michaela Houellebecqa podijeljen u četiri dijela, znakovitih naziva: Najprije patnja, Artikulirati, Preživjeti, Udariti gdje treba. Prema ovome eseju, Michael Houellebecq i rock zvijezda Iggy Pop, inače bliski prijatelji, snimili su film. To vam je to, dragi pisci, samo trebate slijediti ovaj naputak kako ostati živ, ako pišete da biste svladali patnju koju osjećate u svom postojanju…

Zašto najprije patnja? Zato što je…

…svijet… rasprostrta patnja… Svaka je egzistencija ekspanzija i prignječenje. Sve stvari trpe dok postoje… Svijet se sastoji od patnje, zato što je, po svojoj biti, slobodan. Patnja je nužna posljedica redovitog funkcioniranja sustava. To morate znati, i [to morate] reći!

Tako, dakle, stoje stvari na ovome svijetu. A kako onda artikulirati patnju? Jednostavno, stavite je u strukturu, savjetuje Houellebecq.

Vjerujte u strukturu. Osim toga, vjerujte u nekadašnje metrike. Versifikacija je snažno oruđe za oslobađanje unutrašnjeg života… Ne uspijevate li artikulirati svoju patnju u dobro definiranu strukturu, gotovi ste. Patnja će vas smazati sirove, iznutra, prije nego što budete imali vremena napisati bilo što… [I] nikada nemojte raditi; pisati pjesme nije posao; to je naboj.

Nakon što ste uspjeli (ili neuspjeli) artikulirati svoj izraz, kako preživjeti? Često će vam se održavanje na životu učiniti bolno beskorisnim i prestat ćete pisati…

Ako ne pišete više, možda je to uvod u promjenu forme. Ili promjenu teme… Ili je to možda doista uvod u vašu stvaralačku smrt. No o tome ne znate ništa. Nikada nećete točno upoznati taj dio sebe koji vas nagoni na pisanje… Možete odabrati …strategiju à la Pessoa: naći neku službicu, ništa ne objavljivati, mirno čekati smrt…

Trebat ćete se obilno koristiti mehanizmima društvene solidarnosti (naknada za nezaposlenost, itd.), kao i financijskom pomoći bolje stojećih prijatelja. Ne razvijajte pretjeranu krivicu u tom smjeru. Pjesnik je posvećeni parazit.

Ne morate se tući. Tuku se boksači; ne pjesnici. No, ipak, treba malo objavljivati, to je nužan uvjet da bi se moglo dogoditi posthumno priznavanje… Bili vi i najsavršeniji genij, neki ćete trag morati ostaviti; i imati povjerenja u literarne arheologe da iskopaju ostatak.

Nijednom nemojte misliti na sebe dok pišete, na sebe možete misliti u životu, s kojom ćete ženom/muškarcem završiti u krevetu, od koje(g) prijatelja/prijateljice ćete zatražiti financijsku pomoć, ali dok pišete usredotočite se samo na to kako da ovom svijetu izreknete svoju i njegovu istinu; samo to; to je i poruka zadnjeg dijela ovog iznimno motivirajućega, izvanrednog eseja.

Jer vaše je najdublje poslanje dupsti do Istine… Istina je sablažnjiva. No, bez nje, nema ničega što bi vrijedilo… Što se vas tiče, jednostavno recite istinu, ni više ni manje.

Daljnje riječi Michaela Houellebecqa moraju vas natjerati barem na drhtaj; ja ga svaki put osjetim:

Ne možete voljeti i istinu i svijet. Ali već se odabrali. Sada se problem sastoji u tome da se držite toga odabira. Pozivam vas da sačuvate hrabrost. Ne da biste se imali bilo čemu nadati. Naprotiv, znajte da ćete biti vrlo sami. Većina ljudi nagodi se sa životom, ili pak umru. Vi ste živi samoubojice.

Kako se približavate istini, tako raste samoća. Građevina je raskošna, ali pusta. Hodate praznim dvoranama, koje vraćaju jeku vaših koraka. Okružje je prozračno i nepromjenjivo; predmeti kao da su postali kipovi. Katkad zaplačete koliko je okrutna jasnoća vizije. Rado biste se vratili nazad, u magle neznanja; no zapravo znate da je već prekasno.

Nastavite. ne bojte se. Najgore je već prošlo. Dakako, život će vas još uvijek razdirati; ali vi, sa svoje strane, s njim više nemate toliko posla. Sjetite se: od vrha do dna, već ste mrtvi. Sada ste licem u lice s vječnošću.

Drugim riječima, dragi Marko, ako se sasvim dobro provodiš po tulumima, književnim susretima itd. i nekako ti polazi za rukom završiti u krevetu su curama s kojima to upravo želiš – što ti fali? Zašto trebaš još i pisati? Možda to činiš kako bi u krevet odveo još više cura. To je sasvim prihvatljiv odgovor za mladića. Ali kada te, jednoga dana, ta unutarnja, mahnita potreba ščepa za gušu, bez izuzetka, bez osvrtanja na sve tvoje prijatelje, i svo tvoje lijepo mišljenje o sebi, što ćeš učiniti? Hoćeš li joj se napokon prepustiti i otkazati sva književna okupljanja, susrete po Skandinavskim zemljama i predstavljanja po sajmovima knjiga…? To pitanje, na kraju krajeva, trebao bi sebi postaviti svaki čovjek koji u životu kani nešto ozbiljno napisati; dakle, neću još reći pisac. Kristian Novak vjerojatno si ga je postavio, pa otišao u Berlin i za nekoliko mjeseci napisao izvanrednu Črnu mati zemluRobert Perišić odgovor na to pitanje već dulje vremena živi; zamijenivši dan za noć, poput pravog vješca novije hrvatske književnosti, stvorio je besprijekorne romane koji se nažalost ne cijene u onoj mjeri u kojoj bi se, prema autoru ovih redaka, trebali cijeniti… Vjerojatno se nešto slično dogodilo i Damiru Karakašu dok je pisao Kino Liku… Ali već odavna znamo  da vrijednosti društva nisu naše vrijednosti, i ne moramo to sto puta ponavljati!

I ne zamjeri Marko, što sam tebe ‘uzeo za zub’ u ovoj osobitoj kritici coelhovske preobrazbe ne samo hrvatske, nego i svjetske književnosti… Ovo je samo dobronamjeran tekst upućen svim mladim ljudima koji uživaju u pisanju, da se ne daju navesti, kako to Paolo Coelho predlaže, na podilaženje čitatelju, osobitoj žanrovskoj izobrazbi, i općenito pisanju o temama koje nemaju nikakve veze s njima. Uživati pisati, to se samo tako kaže u početku, u kasnijim fazama života ono postaje naš lijek za stvarnost, a ako do kraja slijedimo naputke iz eseja Ostati živ, pisanje može postati i naša sudbina…

Kolovoz 2017.

Zašto se Džoni nikada neće vratiti iz Nizozemske

Posted in AZRA, Krivo srastanje, UMJETNOST - POSTMODERNA GLAZBA tagged , , u 12:19 pm autora/ice Magičar

AZRA: Krivo srastanje

Godina je 1989… ljeto… Na savskom nasipu sjedimo ja i Nataša, uskoro  – moja bivša djevojka. Na djelu je jedan od njenih posljednjih pokušaja da me zadrži… Rukama mi prolazi kroz kosu te ponovno razmjenjujemo jedan od onih poljubaca na rastanku, s primjesama soli na jezicima, jer Nataša, već neko vrijeme tiho plače. Ne želi da odem, ali ja sam ipak odlučan da to učinim. Najednom, bez ikakva povoda, šapućem joj Džonijeve stihove na uho:

Duboko u tebi
Možda sam ostavio trag svjetla
U noći između zidova…

Odmaknula je glavu i pogledala me iznenađeno; ona, rođena pjesnikinja, kojoj je ‘”osmijeh ispao iz usta” (bio je to njen stih koji ju je proslavio u pjesničkim krugovima), mora slušati jednoga mulca koji joj u uho šapuće prekrasne, rugalačke stihove.

Duboko u tebi strasti slamaju
I ono sto je preostalo
I ono što [više] ne postoji…

I tu zastajem. Rijeka Natašinih suza ovdje je postala nezaustavljiva. Nije više bilo šanse da čuje i ono o “tisuću dobošara” i “fanfara u daljini”, kao ni ono o “zastavama na pola koplja”… Ustao sam se i pošao ostavivši je da otvoreno jeca.

Koga oplakuješ ljubavi moja?
Crno znamenje na licu svog dragog?

…i dalje je u meni bubnjalo. Htio sam se okrenuti, ali to više nisam mogao učiniti… Iz mene je i dalje dopirao neumoljiv glas Azre, Džonija Štulića, koji kao da je odlučio našu sudbinu zapečatiti zasvagda…  Ako ništa, Nataša, dopusti barem “…jednom u životu da te zarobi muškarac hladnog stiska i čeličnog pogleda”, a ne jedan neodlučan sanjar najnježnijih ruku koje si u životu vidjela…

Pjesma “Duboko u tebi” treća je pjesma na B strani “Krivog srastanja”, mog i danas najdražeg Azrinog albuma snimljenog 1983. koji sam kupio nekoliko sati prije susreta s Natašom. Riječ je bila o kaseti sa žutom naljepnicom u sivom omotu koji prikazuje radnike kako izlaze iz tvornice. Bubnjar naše grupe Čibi, napokon me je, prije neku večer, uvjerio da je Krivo srastanje ne samo Džonijev najbolji album, nego i najbolji rock album ikad snimljen u bivšoj Jugoslaviji.

– Reci mi samo jednog gitaristu koji će u originalu odsvirat onaj solo iz “Klinčeka” i ja si režem ruku! – tako je on na stvari gledao.

U njegovu stančiću u ulici Drage Vidoševića, narednog heroja iz 2. svjetskog rata, uz Sarajevsku Drinu i štok-kolu, naučio sam “Duboko u tebi” u sebi napamet. I ne samo “Duboko u tebi”… i “Ja se zovem Pola Horvat” i ono “…da na kraju puta staneš i svojim čulima ukrotiš vrijeme”; naposljetku, znao sam izrecitirati većinu pjesama s tog albuma, a neke stihove, u godinama koje su dolazile, čak sam i nesvjesno preoblikovao u svojoj glavi:

A da postoji zakon jač[eg], to ne znate
To su heroji[ma] govorili kad su bili mali

Na, u ono vrijeme, strašno popularnom 2. programu sarajevskog radija, pjesmu “Flash” s istog albuma, iz nikad razjašnjenih razloga, puštali su svaku subotu u osam ujutro na početku kultne radio-emisije Primus. To je bila ona ista radio-emisija koja je proslavila momke iz Top liste nadrealista; oni su imali termin u petnaest do devet; ali točno u osam puštala se Džonijeva “Flash”, neumitno, iz tjedna u tjedan, posljednja stvar s Krivog srastanja. Nisam vjerovao Čibiju kad mi je to prvi put rekao. Bila je, čini mi se, 1986. U sljedeću subotu navio sam sat i u osam ujutro najprije začuo kratku obradu tradicionalne pjesme “Nešto između” koja i na albumu prethodi jednoj od najupečatljivijih Džonijevih stvari, a malo zatim, i onaj uvodni bass: H – B,H,B,G,E. Čibi je govorio istinu.

Glazbeni urednici radio-emisije Primus, prešutno, kao po nekoj tajnoj zapovijedi, odlučili su, eto, svako subotnje jutro započeti svoj program ovom pjesmom, himnom generacije, koja kao da je u isto vrijeme dovršavala vlastito “krivo srastanje” u ondašnjem društvu koje je započinjalo sa svojim raspadom. Bili smo odgojeni za nešto što uskoro neće postojati, a bilo ga je još malo preostalo…  Nikada nisam otkrio motiv koji je glazbene urednike spomenute radio-emisije vodio za tom odlukom, puštati jednu te istu pjesmu bez objašnjenja iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjeseca, iz godine u godinu… Ali, po nekoj zajedničkoj liniji odrastanja u bivšem sistemu, nekako sam to razumio.

Je li Krivo srastanje doista posjedovalo nekakvu skrivenu šifru putem koje se mogla iščitati sva tama i beznađe, strava i užas, “kronika nepoznatog”, koja je na nas rođene u bivšoj državi, onakve bezlične, ateistične i miroljubive, negdje čekala u budućnosti… ? Jesu li se uopće mogli dešifrirati ti Džonijevi veridički stihovi koje je izricao poput kakvog proroka.

Dvostruka krinka na njegovom licu
Čini suvišnom svaku providnost.
Kako da se kontroliram, kad me ubija
Osjećaj tako drukčiji od svega što razumijem,
Od svega što želim da vidim.

Sâm Džoni negirao je da se u tim stihovima nalazi nekakva skrivena šifra. Ali nešto u tolikoj mjeri pjesnički dojmljivo a da pripada rock kulturi, doista, nikada prije i nikada poslije, nisam čuo. Pa opet, Krivo srastanje gotovo da nijedan glazbeni kritičar ne ističe u svojim osvrtima; čak ga nema ni na onoj već ‘slavnoj’ listi Najboljih albuma jugoslavenske rock i pop glazbe…

Ako se tekstovi s ovog albuma mogu bez većih problema argumentirano hvaliti, s glazbom je to već teže učiniti. Ipak je to samo rock & roll…Ali s rock glazbom stoji tako, da se o njoj, kao takvoj, i ne može ništa reći; nju se treba živjeti (nije li rock, zapravo, stil života?)… a odatle samo razumjeti. I to mi se upravo dogodilo; doista, prije neku večer, uz pomoć blagotvornog učinka traminca i ugodnoga uvodnog razgovora s prijateljem… razumio sam zašto je “Flash” puštan, onako bez iznimke, svako subotnje jutro u radio-emisiji Primus, s rijetko viđenim pijetetom, i odatle, a što je možda još začudnije… zašto se Džoni neće nikada vratiti iz Nizozemske

Shvatio sam zašto će do svoje smrti morati ostati zatočen u “svom svijetu”, paradoksalno, po vlastitom izboru, u kojemu prevodi, ili šta već radi, s Ilijadom, te igra mali nogomet sa susjedima, Nizozemcima (koji, btw., uopće nisu svjesni toga tko je on); zašto je primoran na to, svim svojim poštenjem kojim je nekoć stvarao vlastitu glazbu, a koje je opet, na još čudniji način, komplementarno onom spektakularnom, Rimbaudovskom ‘odustajanju od glazbe’ Srđana Šapera… Na opetovane i dosadne pozive novinara da se vrati i održi povratnički koncert, iz svoje ‘rupe’ u Utrechtu, ingeniozno-duhoviti Džoni odgovara im na sebi svojstven način:

Ima jedna vrsta majmuna koja prije nego što pojede plod nekog voća košticu uguraju u analni otvor da vide hoće li moći proći [kroz njega]. E, a ja nisam siguran bi li to prošlo.”

Nisam mogao vjerovati da takvo poštenje još i danas postoji. Čini mi se da ga više nema ni u jednom Rambo Amadeusu. Vidite, to je ona vrsta poštenja koju današnji mladi čovjek vjerojatno uopće sebi ne može predstaviti, poštenje, koje se stvarno ne želi okoristiti starom slavom u bilo kojemu smislu: novčanom, sujetnom, taštom, sujeto-taštom ili novčano-sujeto-taštom koje je zapravo danas najčešće… Zamislite, recimo, da isto pitanje (o povratku) postavite Borisu Leineru a da se on nalazi u Džonijevoj poziciji… Ili kako je moj prijatelj, koji mi je i ustupio balkonski prostor za opijanje, slušanje Azre i duh za razgovor o tim stvarima, kazao kroz jedan svoj stih:

‘Ajd’ uradi nešto a da ne profitiraš

I onda, tko bi danas slušao “3N”? Koji bi današnji producent otvorio vrata svog studija da bi malo kasnije čuo:

Ja se zovem Pola Horvat
Ljubila sam mrtvog čovjeka
Došao je po zadatku
Cijelo vrijeme sam ga čekala

Vjerojatno nijedan. Motivacija koja je gonila Džonija za stvaranje pjesama bila je drugačija od motivacije za stvaranje pjesama današnjih glazbenika. Današnji glazbenik stvara glazbu da bi skupio što više ‘lajkova’ ili je sherao s drugima na ubitačnim i sveprisutnim društvenim mrežama… U ono vrijeme, bilo je drugačije; glazba je izricala istinu publike koja ju je slušala; na sceni se događalo obostrano razumijevanje, samo to je bio jamac uspjeha, koliko vam je polazilo za rukom da izrazite to što vaša publika živi, a Džoniju je to itekako išlo od ruke.  Ali sada je neko novo razumijevanje željelo prokrčiti put u mojoj svijesti, razumijevanje da njegova glazba više ne pripada nigdje, da više ne žive ljudi koji bi je mogli razumjeti i slušati sa žarom, e to me je pogodilo tu večer poput groma na balkonu mog prijatelja…

S Natašom sam, tako, prekinuo u jedno ljetno poslijepodne krajem 1980-ih, a i s Čibijem nisam bio bolje sreće. Naš band se raspao nekoliko mjeseci kasnije. Jedino što je ostalo bilo je “Krivo srastanje” koje me je, između ostaloga, i podsjećalo na to doba… kao i na saznanje da negdje u depresiji Nizozemske, jedan nadobudni “stari dječak”, i dalje u sebi čuva duh tog vremena, duh začudne mladosti odgojene protivno svakom porivu današnjih ljudi, koji svi odreda počivaju na mantri kapitalističkih vrijednosti. Kad bi se Džoni jednog dana vratio, i održao koncert, i toga bi nestalo. Svakoj svojoj pjesmi isisao bi srž i ja ih više ne bih mogao slušati na ovom balkonu-vremeplovu, jer bih mislio da su lažne, da su nastale na osnovi onog istog motiva kojim se prave današnje pjesme… Ovako znam da to nisu… Izolacija ih je, štoviše, učinila čistom i nepatvorenom umjetnošću, i na neki svoj način, opravdanjem generacije koja je nosila kulturu bivše države 1980-ih a koja nam danas izgleda kao da nikada nije živjela, nego samo stvarala.

Kolovoz 2017.

Prilog konstruktivističkom načinu mišljenja

Posted in FILOZOFIJA, HEISENBERG, Kontakt, Kontakt, NIETZSCHE, Promjene u osnovama prirodne znanosti, ROBERT ZEMECKIS, SAGAN, UMJETNOST - FILM, Volja za moć, ZNANOST tagged , , , , u 11:00 am autora/ice Magičar

Carl Sagan: KONTAKT
Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ
Werner Heisenberg: PROMJENE U OSNOVAMA PRIRODNIH ZNANOSTI

Zašto nam je konstruktivistički način razmišljanja danas potreban, a možda i nužan? Zato što jedino putem njega možemo prevladati ‘ovo’ u čemu smo se našli, nakon nezapamćenog doba nihilizma, u kojemu smo stigli obezvrijediti sve ono u što smo vjerovali. Čak i jedan poststruktuturalizam, na čelu s Derridom, iako je djelovao s najboljom namjerom, pokazalo se, bio je samo vrhunac, zadnji čavao u lijes ‘duhovnog čovjeka’. Zamislite da mrtvo-hladno kažete “Sve što mi je dano u svjetlosti izgleda kao da sam dao sâm sebi.” Kamo to čovjeka može odvesti osim u kaljužu postmodernizma u kojoj se on, sada postmoderni čovjek, može samo iznova ‘spaljivati’ putem vjere u pravilnu ishranu, redovitu proizvodnju selfija i održavanje profila na Instagramu (kako nam to na izvanredan način dočarava ‘kralj sarkazma’ – JP Sears). Drugim riječima, ovaj postmoderni čovjek nikada neće umrijeti, a ni izumrijeti…

U najkraćim crtama, konstruktivističko stajalište vezano je uz nazor po kojemu sve što znamo o svijetu koji nas okružuje predstavlja neku vrst projekcije našeg uma. Stol za kojim sjedimo, laptop na kojemu tipkamo, čak i te naše odlučne ruke koje smo položili na tipkovnicu laptopa, samo su konstrukcije našeg uma koje nastaju na osnovi prilično složenog rada našeg kognitivnog aparata.

Da bismo dočarali konstruktivistički stav spram percepcije ‘vanjskog svijeta’, navest ćemo sljedeći primjer. Kad prstom dotaknemo stol na kojemu sjedimo, senzacija ili osjećaj tvrdoće stola, zapravo, predstavlja rezultat (outcomes) interakcije samog stola i našeg prsta. Pritom, nećemo reći da je stol ‘tvrd’, nego da je naše iskustvo doticanja stola polučilo osjećajem tvrdoće. Ova pedanterija u izražavanju upravo je karakteristika konstruktivističkog mislioca, i razotkriva samu bit konstruktivizma. Ono što primamo iz ‘vanjskog svijeta’ nije odraz predmeta ili nekakva ‘opipljiva’ sila koju je taj predmet prenio na nas, nego elektrokemijski impuls koji samo reprezentira ono što se dogodilo u susretu između naših ‘dijelova tijela’ (poput prsta) i predmeta našeg svakodnevnog iskustva (poput stola). Čak ni udarac u naše tijelo ne možemo osjetiti direktno, kažu konstruktivisti, nego samo kao ‘elektrokemijsku oluju’ koja nas, kognitivno to zapažamo, obara na tlo. Naš mozak je okružen elektrokemijskom barijerom koja ga i doslovno štiti od bilo kakvog direktnoga, neposrednog iskušavanja zbilje.

Tko je prethodno shvatio, vjerojatno je odmah prešao na konstruktivizam. A oni koji to nisu učinili, vjerojatno su na jedvite jade dočekali da izreknu i tu svoju jednu, jedinu, ali, po njihovu mišljenju, teško opovrgljivu optužbu na račun konstruktivizma: nije li konstruktivizam samo druga riječ za solipsizam? Podsjetimo, solipsizam je uvjerenje bez ikakva temelja nastalo u prostorima jednoga odveć egoističnog uma po kojemu sve što se događa i doslovno se događa samo u tom egoističnom umu. Ali valjda je i s ovim dosada rečenim očito da konstruktivisti nisu i nikada neće negirati mogućnost postojanja ‘vanjskog svijeta’! Oni samo tvrde da slika toga ‘vanjskog svijeta’ nije njegov odraz, nego naša konstrukcija.

Tu smo došli do über priloga konstruktivističkom načinu mišljenja. Naime, kako, ‘na konstruktivistički način’, objasniti postojanje drugih ljudi oko nas. Ne razmišljaju li oni na isti način kao i mi, i ne padaju li i njima na pamet takve bedastoće poput one, upravo izrečene, da je njihov um možda jedina stvarnost? Ovdje nam u pomoć priskače jedna druga, a pokazat će se ključna sposobnost našeg uma odnosno kognitivnog sustava, zahvaljujući kojoj upravo vidimo i iskušavamo svijet kakav vidimo i iskušavamo – to je naša moć apstraktnog izvođenja (dočaravanja) postojanja svijeta koji nam je pred očima. Ona, a ne neposredno iskustvo, zaključuje da doista postoje drugi pojedinci poput nas i na taj način od raspoznatljive i iskusive ‘grupice elektrokemijskih signala’ stvara privid postojanja ‘drugih ljudi’ poput nas kao i svih drugih stvari ‘vanjskog svijeta’. Ako ‘vani’ nešto postoji, to mogu biti samo elektromagnetski valovi, procesi, a ne Borisi, Aleksandre, Darke i Dragane… postojanje bilo kojega makroskopskog entiteta poput stola za kojim sjedimo ili poput vas koji ovo čitate, samo je logički izvedeno i dočarano našim osjećajem za boje i oblik. Čak je i observer, promatrač koji sve to promatra (spoznaje), umjesto da se pomiri s činjenicom da je samo kognitivni proces, uz sebe vezao nekakvo ‘ja’ koje u ‘stvarnosti’ ne postoji.

Ako vam prija slušati ovakvu obranu konstruktivističkog viewpointa, koja se sve više pretvara u rugalicu na ovo doba bolesnih egoizama, hajdemo još malo agitirati za njega, preko misli drugih magičara uma. Poslušajmo, zagovornika Kopenhagenske interpretacije kvantne teorije, kojeg smo nedavno ugostili ovdje u Pustopoljini, Wernera Heisenberga; pitajmo ga što on misli o našem znanju ‘vanjskog svijeta’.

Više smo negoli prijašnja znanost svjesni toga da ne postoji nijedna sigurna ishodišna točka od koje bi vodili putovi u sva područja onoga što se dade spoznati, već da svaka spoznaja mora lebdjeti nad nekim beskonačnim ponorom; da stalno iznova moramo započinjati u sredini [ah, ne čujem li to Derridu u prirodoznanstvenom ruhu!], kako bismo o zbilji govorili u pojmovima koji tek pomoću svoje primjene postupno poprimaju jedan oštriji smisao…

A kad ga priupitamo za temeljno obilježje atoma, osnovnog gradivnog bloka svekolike materije, i elektrona, najmanjeg gradivnog bloka iste, već će nas otvoreno zavlačiti svojim odgovorom u kojem se naziru prve nijanse konstruktivističkog razmišljanja:

Kvantna je teorija, naime, dovela do rezultata da jedan atom nije tvorba dostupna našoj zornoj predodžbi u istom smislu kao neki predmet dnevnog iskustva. Atomu ili, točnije, najmanjoj gradivnoj čestici suvremene fizike, elektronu, prema ovoj teoriji, ne pripadaju više ‘po sebi’ čak ni najjednostavnije geometrijske ili mehaničke osobine, već ih on ima samo u onoj mjeri u kojoj su dostupne pomoću vanjskih zahvata promatranja.

U filmu Kontakt, snimljenom prema istoimenoj knjizi nezaboravnog Carla Sagana, u jednoj od njegovih posljednjih sekvenci, imamo na djelu umjetničku imaginaciju konstruktivističkog pogleda na svijet odnosno kognitivne domene promatrača… Kada u stroju za prevaljivanje ogromnih udaljenosti napokon dospije u zvjezdani sustav Vege, glavna junakinja filma, Ellie, spušta se na planet neočekivano poznatog krajolika. Nalazi se u prostoru u kojemu može disati, kretati se i misliti, ali ubrzo otkriva da on zapravo nalikuje svojevrsnoj ‘prozirnoj kupoli’. Kada prstom dotakne stjenke kupole, granice svoga kognitivnog sustava, oni pod njenom rukom zadrhte, zaljuljaju se, uključujući i sve slike na njima! Stvari izvan kupole su nejasne, ‘valovite’, pa je i osoba koja joj se približava i koju može vidjeti kroz samu kupolu – nejasna, i na neki način, baš ‘valovita’. Tek kad stupi u samu kupolu, Ellie ju prepoznaje – to je njezin otac, bolje reći, pojava njenog oca koju je izvanzemaljac odabrao, na osnovi najizraženijih emocija koje je očitovao njen um, kako bi stupio s njom u kontakt. Postaje očito da izmjenom prozirnosti kupole upravljamo i vrstom konstruktivizma koji je na djelu! Potpuno prozirna kupola simbolizirala bi najtvrđi, tzv. dogmatski realizam, a potpuno neprozirna radikalni konstruktivizam. Režiser filma, čini se, odabrao je sredinu, neku vrst strukturalnog realizma ili umjerenog konstruktivizma, kojima se i mi, sa svojom neprikosnovenom lucidnošću, priklanjamo.

Zašto? Pitate me zašto, sad bi se požalio Nietzsche… Zato što nas je maloprije spomenuta kvantna teorija, više od svih, poučila da sve stvari na ovom svijetu imaju dvojnu prirodu: mogu se tretirati i kao čestice i kao valovi. Tako stoji sa svjetlošću (Einstein), tako stoji i s materijom (De Broglie). Princip/dokaz o jedinstvu materije jedan je od najdubljih nalaza kvantne teorije o prirodi koja nas okružuje (iako će Derrida iz prikrajka protestirati da čak i ona, priroda, ne postoji). Prema ovom principu, bilo koja čestica može se pretvoriti u bilo koju česticu; kada tomu dodamo i Heisenbergovu tvrdnju da čestica kao čestica sva svoja svojstva zadobiva isključivo u činu promatranja, nismo li na najbolji mogući način potvrdili konstruktivistički stav.

Ovako zamišljam da stoje stvari. Stvari su čestice samo za naš kognitivni sustav koji ga putem svoje ‘prostornovremenske mreže’ upravo takve vidi. ‘Prava zbilja’, ako se o njoj uopće može govoriti, su valovi (a ne čestice!), po svemu sudeći, slični elektromagnetskim valovima koje još uvijek uspijevamo opaziti, u vječnom procesu koji ostaje neuhvatljiv našem promatranju i izvan dosega našeg iskustva… Tako je razmišljao i kibernetičar i neuroznanstvenik Heinz von Foerster, jedan od predvodnika konstruktivističkog načina razmišljanja, od kojega sam preuzeo još nekoliko misli u ovom postu. Mogu spomenuti i druge konstruktivističke mislioce poput pedagoga Jean Piageta, sociologa Niklasa Luhmanna, psihologa Erica von Glasersfelda te neprikosnovene biologe Humberta Maturanu i Franciska Varelu, koji su svojom premisom “živjeti znači spoznavati” utrli put konstruktivizmu i u mnogim drugim znanostima…

Malo-pomalo, shvatio sam da mi je konstruktivistički način razmišljanja bio suđen. Na koncu, postao mi je prirodan poput realizma za mnoge druge ljude. Čak se i naš Učitelj, i ne znajući, deklarirao kao preteča ovog načina razmišljanja. U nastavku donosim i neke konstruktivističke note iz simfonije njegovih misli (iz nikada, za njegova života, objavljene knjige Volje za moć) koje me i dan danas ostavljaju bez daha:

Nema ni “duha” ni uma ni mišljenja ni svijesti ni duše ni volje ni istine: sve same fikcije koje su neupotrebljive. Nisu posrijedi “subjekt” i “objekt”, nego određena životinjska vrsta što uspijeva samo uz stanovitu relativnu ispravnost, prvenstveno pravilnost svojih zamjedaba (tako da može kapitalizirati iskustvo).

Korisnost održanja stoji kao motiv razvoja organa spoznaje [to je i glavna premisa H. Maturane i F. Varele], oni se razvijaju tako da je njihovo promatranje dovoljno da nas održava; toliko realnosti vrsta zahvaća zato da bi njome zagospodarila, da bi je uzela u službu.

Apriorne “istine” u koje se najviše vjeruje za mene su – mnijenja prihvaćena do daljnjeg, na primjer zakon uzročnosti, veoma dobro uvježbane navike vjerovanja, utjelovljen je toliko da bi nevjerovanje u nj upropastilo rod. Ali jesu li to istine? Kakva li zaključka! Kao da se istina dokazuje time što opstaje čovjek… Nužno je… da se nešto mora držati istinitim – ne to da nešto jest istinito.

Ista jednadžbena i uređujuća snaga što vlada u idioplazmi vlada i za prisvajanje vanjskog svijeta… Uz nastanak logike: sklonost izjednačavanju, taj proces posve odgovara onom izvanjskom, mehaničkom (koji mu je simbol), po kojemu plazma trajno sve što prisvaja čini sebi jednakim te ga uvrštava u svoje oblike i redove… Poimati možemo samo svijet što smo ga sami sazdali.

Za sam kraj pak citirat ću i završni paragraf diplomskog rada moje studentice, napisan, kao i ovaj cijeli post, pod utjecajem, već spomenutog, konstruktivističkog mislioca Heinza von Foerstera:

…konstruktivistički način razmišljanja je i oslobađajući, jer odbija vjerovanje u jedan odgovor i nijekanje svih drugih. Bogatstvo izbora je oznaka prilagodljivog i zdravog sustava. Etički imperativ konstruktivizma ističe kako se uvijek treba ponašati tako da se poveća broj mogućnosti odabira. U neku ruku, s etičkog stajališta, to znači da je cijena takvog pogleda, pored odbacivanja objektivnosti, i prihvaćanje odgovornosti za svijet u kojem živimo.

Ima li potrebe ovome išta dodati? Svima zainteresiranima: prijelaz na konstruktivistički način razmišljanja obavlja se bez ikakve papirologije svakim danom između 0 i 24 sata u vlastitom prostoru uma. 🙂

Srpanj 2017.

Genij – u znanstvenom i moralnom smislu!

Posted in Fizika i filozofija, HEISENBERG, ZNANOST tagged , , , , , u 10:38 pm autora/ice Magičar

Werner Heisenberg: FIZIKA I FILOZOFIJA

Načelo ili princip neodređenosti Wernera Heisenberga, njemačkog znanstvenika, pripadnika one struje fizičara koja je stvarala kvantnu teoriju te bila vezana uz poznatu (i tako čudnu) Kopenhagensku interpretaciju iste  – o stvarnosti izriče doista nešto neobično. Princip ‘kaže’ da postoji prirodna granica preko koje ljudska spoznaja ne može prijeći. Pa tako, u strogom fizikalnom smislu, ako želimo saznati položaj neke čestice u prostoru, nećemo moći na isti način precizno izmjeriti njezinu brzinu i obrnuto. Pogledajmo kako se o istom problemu izjašnjava i sâm Heisenberg:

Moglo se doduše govoriti o mjestu i brzini elektrona kao u Newtonovoj mehanici, mogle su se, također, promatrati i mjeriti veličine. Ali se obje veličine nisu mogle istodobno odrediti s proizvoljnom točnošću. Utvrdilo se da se umnožak obje te netočnosti ne može učiniti manjim od Planckove konstante podijeljene s masom čestice o kojoj se pri tome radi. Slične su se veze mogle formulirati za druge eksperimentalne situacije. One su se nazvale relacije nesigurnosti ili princip neodređenosti

Ali po čemu se Werner Heisenberg među drugim fizičarima ‘kvantne generacije’ posebno isticao bilo je tumačenje kvantne teorije u odnosu na filozofska promišljanja o svijetu u kojemu živimo. Pod fizičarima ‘kvantne generacije’ koji se nisu u tolikoj mjeri zanimali za posljedice kvantne teorije na filozofsku misao o prirodi u cjelini mislim na Maxa Plancka, Nielsa Bohra, Louisa de Brogliea, Maxa Borna, Paula Diraca, Wolfganga Paulija i dr. uz možda iznimku Erwina Schrödingera koji je o posljedicama kvantne teorije na prirodu i cjelokupnu ljudsku misao volio mozgati možda istim žarom kao i Heisenberg (primjerice, vidi njegovu knjigu What is Life).

Tako je, među prvima, Heisenberg shvatio da kvantna teorija posjeduje implikacije koje će se strahovito odraziti na naše dosadašnje poimanje prirode, a poglavito, prirodnih znanosti u cjelini. Pogledajte samo nazive njegovih predavanja koja je u godinama nakon 2. svjetskog rata držao po cijelom svijetu uključujući tu i našu, bivšu državu: Promjene u osnovama prirodne znanosti, Slika svijeta suvremene fizike, Uloga suvremene fizike u sadašnjem razvitku ljudskog mišljenja… Poglavito, predavanja koja je održao na škotskom sveučilištu St. Andrews u zimskom semestru 1955/56 – poznata kao Gifford-Lectures, i kasnije objavljena u knjizi Fizika i filozofija, čini se da su Heisenberga odvela najdalje u tom smjeru.

Posebice jedna Heisenbergova postavka isticala se među drugima, prkoseći metafizičkim pretpostavkama ontološke realnosti svijeta, i kao takva, bila trn u oku čak i jednom Albertu Einsteinu. Na uvijen način, tvrdila je da su promatrač i promatrano, u fizikalnom eksperimentu, neodvojivi jedno od drugoga. Drugim riječima, bilo koja opažena pojava, čak i u Kantovu smislu, ne postoji, dok ju u samom eksperimentu promatrač ne opazi. Vrlo brzo postalo je jasno da je ovim nalazom poljuljana vjera u staru Kantovu ideju ‘stvari po sebi’ i nadu o postojanju nekakve objektivne, ontološke realnosti koja se jednoga dana može u potpunosti spoznati. Nama, naviklima na realnost vanjskog svijeta, ili bolje rečeno, na vjeru u realnost vanjskog svijeta, koju mislimo da uvijek možemo neposredno iskusiti – ovo se nimalo ne može svidjeti! Priroda stvarnosti koja nas okružuje naprosto nije takva, ustvrdili su Bohr i Heisenberg u Kopenhagenskoj interpretaciji kvantne teorije. Pogledajmo samo s koliko obzira (prema starim metafizičarima) Heisenberg piše rečenice koje se tiču navedene problematike:

Kad hoćemo opisati što se događa u atomskom procesu [fizikalnom eksperimentu na mikroskopskoj razini], moramo poći od toga da se riječi “događa se” mogu odnositi samo na motrenje, a ne na situaciju između dva motrenja… Ne možemo opisati što se “događa” između tog motrenja i sljedećeg… [Kvantna teorija] ne dopušta prostorno-vremenski opis onoga što se događa između dva motrenja. Svaki pokušaj da se nađe takav opis vodio bi do protuslovlja. To znači da se već pojam “događanja” mora ograničiti na motrenje. To je svakako značajan rezultat  za koji se čini kako pokazuje da motrenje igra odlučujuću ulogu kod događaja i da je stvarnost različita prema tome motrimo li je ili ne… [i ne samo to!] … ono što motrimo nije priroda sama, nego priroda koja je izložena našem načinu postavljanja pitanja.

Čast da mu bude bliski suradnik i prijatelj pripala je našem znamenitom fizičaru Ivanu Supeku. Na više mjesta u svojim knjigama, predgovorima i pogovorima drugih knjiga, člancima i osvrtima, Ivan Supek piše o Werneru Heisenbergu s iskrenim štovanjem i divljenjem. I ne samo zbog dosega u kvantnoj mehanici!

Bio je tako skroman da bi u sveučilišnoj nastavi govorio impersonalno (učinilo se), gdje je trebalo iznijeti vlastita otkrića. Više je isticao Bohra u Kopenhagenskoj interpretaciji [kvantne teorije], premda je njegov udio bio veći. Njegovo ponašanje može bit uzor znanstvenicima koji sebi pripremaju proslave sa stotinama publiciranih radova, a koji sve skupa ne vrijede jednog njegova. On ih, naime, ima svega desetak, protivan onoj američkoj devizi publish or perish.

Na ovom mjestu, netko se ipak mora zapitati: nastranu njegovi iznimni dosezi vezani uz kvantnu teoriju; čemu svi ovi hvalospjevi kada se vrlo dobro zna da je Werner Heisenberg bio jedan od rijetkih velikih njemačkih znanstvenika koji je za vrijeme 2. svjetskog rata ostao u Njemačkoj i pod patronatom nacističkog režima vodio tim znanstvenika koji je trebao izgraditi atomsku bombu?

Tu, manje poznatu, biografsku crticu Heisenbergova života dobio sam priliku rasvijetliti gledanjem, prilično razvikane i izreklamirane, ali nepobitno, izvanredne visokobudžetne serije Genij (u produkciji kanala National & Geographic) o jednom drugom genijalnom fizičaru; naravno, radi se o Albertu Einsteinu. Serija se temelji na cijenjenoj, romansiranoj, Einsteinovoj biografiji Einstein: his life and universe pisca Waltera Isaacsona,  zbog čega nimalo nisam sumnjao u autentičnost prikazanog. Dakako, mnogi događaji prikazani u seriji vjerojatno se nisu dogodili na isti način u stvarnosti, ali nekako odaju dojam da odražavaju uvjerenja glavnih protagonista.

Serija Genij tako otkriva da je po pitanju znanstveno-moralnog stava spram izgradnje atomske bombe, Werner Heisenberg nadvisio Alberta Einsteina u barem dvije stvari! Ali idemo redom! Prvo, obojica su se slagala u tome da atomska bomba u rukama luđaka nije dobra opcija za čovječanstvo; drugo, obojica su bila složna i u sumnji da atomsku bombu uopće treba razvijati, s tim da svoje stavove Heisenberg, dakako, nije mogao iznositi javno za vrijeme rata. S druge strane, sam Einstein bio je zgranut činjenicom da je njegova čudesna formula (E=mc2) uopće mogla iznjedriti  jednu takvu mogućnost! (Podsjetimo da ona nevino izriče kako čak i mirujuća čestica posjeduje ogromnu energiju!)

Ali u čemu je to, onda, Heisenberg u moralnom smislu nadvisio Einsteina?

Ovaj dodatni aspekt razotkriva se u izvanrednoj sceni u kojoj Heisenberg i njegov tim, na kraju rata, kao već ratni zarobljenici, od čuvara doznaju da su Amerikanci na kraju ipak bacili atomsku bombu na Hiroshimu. Čuvar im lakonski dobacuje: “Opet su vas Amerikanci prestigli!”, a na unezvijereno pitanje jednog zarobljenog njemačkog znanstvenika “Kako su je uspjeli napraviti?” Heisenberg, s vidnim olakšanjem, odgovara: “Dođite, pokazat ću vam, prilično je jednostavno!”

Ako se za vrijeme gledanja te scene niste naježili od nekakvih moralnih trnaca i neopisive tuge koja razara vaše srce  – nećete nikada!

Osim što nije želio stvarnim radom i naporom sudjelovati u izgradnji atomske bombe  – Heisenberg nije želio da u povijesti ostane zapisano kako je njegova zemlja bila ta koja je atomsku bombu prva izgradila i upotrijebila! “Prilično je jednostavno”, ali nikada to nisam kanio učiniti! To je strahotno moralan odgovor čuvaru koji mu se htio narugati! I ne samo to! Heisenberg se usrdno trudio ostati na čelu jalovog tima stručnjaka koji je, kao bio, posvećen njenoj izgradnji, riskirajući čak i vlastiti život, samo kako bi spriječio nekoga drugog da dođe na njegovo mjesto i da ju ipak konstruira! I sad recite, nije li to doista najviše u moralnom smislu što je jedan znanstvenik mogao učiniti po pitanju opstanka čovječanstva?

Znam, ostario sam; sve više moraliziram, ali ne mogu si pomoći. Društvo ne mogu popraviti, ali barem se povremeno mogu diviti onim pojedincima koji nekom svojom gestom podsjete da čovječanstvo ipak nečemu vrijedi, i da se njegova vrijednost ne može svesti na onih nekoliko Bachovih djela koja, prema onom ‘moralnom čistuncu’ Emilu Cioranu, jedini opravdavaju njegovo postojanje na zemlji… Ovaj post bio je prilog tom uvjerenju.

Prethodna stranica · Sljedeća stranica

%d bloggers like this: