Kolovoz 2018.

Zašto uvijek tražiti znakove skrivenoga složenog značenja

Posted in KNJIŽEVNOST - PROZA, MURNANE, Ravnice tagged , , u 3:04 pm autora/ice Magičar

GERALD MURNANE: Ravnice

Kada mi je proslijeđen izvadak prijevoda romana Ravnice, meni malo poznatoga australskog književnika Geralda Murnanea, ni najmanje nisam mogao naslutiti ushićenje koje će u meni izazvati. No već nakon pročitana prva tri odlomka shvatio sam da se radi o vrhunskoj književnosti koja me je u dosadašnjem životu neobjašnjivo zaobišla. U pogledu književnosti Geralda Murnanea moja erudicija pokazala se neoprostivo slijepom.

Kada sam prije dvadeset godina prvi put stigao na ravnice, držao sam oči otvorene. U krajoliku sam tražio neki znak skrivenoga složenog značenja.

Moje je putovanje do ravnica bilo mnogo lakše nego što sam kasnije tvrdio. Ne mogu čak ni reći da sam u nekom trenutku znao da sam napustio Australiju. Ipak, jasno se sjećam niza dana tijekom kojih se ravna zemlja oko mene sve više doimala mjestom koje sam jedino ja mogao protumačiti.

Ravnice kojima sam tih dana putovao nisu bile identične. Ponekad bi mi pogled pao na kakvu prostranu, plitku dolinu s raštrkanim stablima i besposlenom stokom, a u sredini je možda imala maleni potočić. Ponekad bi se cesta, pri kraju nekog predjela koji nije mnogo obećavao, uzdigla prema nečemu što je neupitno bilo brdo, no zatim bih u daljini ugledao još jednu ravnicu, ravnu, praznu i zastrašujuću.

Ono što sam prvo pomislio nakon što sam pročitao tih nekoliko odlomaka bilo je da se Ravnice čine kao da ih je napisao Kafka u svojoj, ipak nedoživljenoj, starosti. No, ne samo da su Ravnice kafkijanske, one su i autentično murnaneovske. Do takva savršenstva u stilu Kafka za života nije stigao, pomislio sam. No Geraldu Murnaneu, tom hirovitom 79-godišnjaku, definitivno, to je pošlo za rukom. Stoga ne čudi da se ovaj književni osobenjak danas razmatra kao jedan od najizglednijih kandidata za Nobelovu nagradu za književnost.

Ako bih ikada poželio pisati kao neki drugi pisac, a to znači u potpunosti preuzeti njegov stil pisanja, ne bih (više) želio pisati kao Karl Ove Knausgaard, želio bih pisati kao Gerald Murnane. Karl Ove bio mi je i ostao drag srcu, no njegov stil pisanja i moj stil pisanja ipak su samo ‘dvije mimoilazeće galaksije u svemiru’, dok stil pisanja Geralda Murnanea i doslovno osjećam ‘svojim’. O čemu se radi? Prema nekom mom neznanom osjećaju, na stil pisanja Geralda Murnanea gledam kao na pažljivo nadograđen, i ovom vremenu prilagođen, Kafkin stil pisanja, a to je značilo – i stil pisanja koji sam najčešće oponašao u mladosti. A upravo Murnaneov stil pisanja, kao i Kafkin, krasi taj identičan, onirički odnos između upotrjebljenih ‘teških riječi’ koje na sebi svojstven način ostvaruju tu bizarnu surealnost pustih predjela – koje sam nazvao ‘pustopoljinama uma’, koje su k tomu obilježene, kako snovitošću pozadinske atmosfere, tako napose i onim Neizgovorenim koje upućuje na čistu, ali dakako, prikrivenu eshatologiju. Stoga mislim da neću pogriješiti ako kažem da se i u slučaju Kafke, i u slučaju Murnanea, radi o piscima kojima, u uzaludnoj potrazi za smislom, nisu dovoljna ona, svakom dostupna, jeftina religiozna rješenja. I zato sam njihov stil pisanja prigrlio više od drugih. S druge strane, slutio sam da bi Kafkin stil pisanja, kao i Murnaneov stil pisanja, pod mojom rukom mogli izgledati drugačije, baš kao što Kafkin stil pisanja izgleda drugačije pod Murnaneovom rukom, i baš kao što je izgledao drugačije kada sam ga rabio pišući svoje prve pripovijetke.

No jedno je prigrliti stil pisanja nekog pisca, a drugo poistovjetiti se s njegovim životom. A sa životom Geralda Murnanea to bih najmanje želio. Ne bih to mogao učiniti, kao što bih to bez većih problema mogao sa životom Karl Ovea. Gerald Murnane kao osoba, definitivno, nije netko meni blizak. Iz osvrta koji će biti objavljen u časopisu Tvrđa, kao i onog iz nedavne emisije na Trećem programu Hrvatskog radija također posvećene njemu i njegovu djelu, o njegovu životu saznao sam pojedinosti koje je bilo najbolje ne saznati. Uglavnom se radi o nevjerojatnim bizarnostima i ekscentričnostima ovog usamljenog Australca; Murnane ne rabi računalo, ne gleda televiziju, pa ni filmove, ne rabi fotoaparat, mrzi popularnu glazbu, kazalište i operu itd.; s druge strane, opsesivno obožava konjske utrke… Kamo to može odvesti život jednog umjetnika…? Kad bi se umjetnička djela ocjenjivala prema životu njihova stvaratelja ne bismo daleko dogurali. Zapravo, na život bilo kojega stvaratelja ne bismo se trebali pretjerano osvrtati. Kao što se ne bi trebali pretjerano osvrtati na život Franza Kafke (bez obzira na sav utjecaj koji je proizveo na njegovu umjetnost) ili Karl Ovea Knausgaarda, (što u slučaju stasitog Norvežanina nekome može izgledati paradoksalno, jer on upravo piše o njemu, ali ipak ne!), tako se ne trebamo osvrtati ni na život Geralda Murnanea. A tu ponajviše ciljam na isticanje neke njegove ‘luckaste’ osobine, poput tog spektakularnoga ‘negledanja televizije’, i zatim to ‘negledanje televizije’ uzdizati u nebesa, kao da je ono pouzdan znak prepoznavanja pravog umjetnika. Hej, pa taj isti umjetnik koji ne gleda televiziju, zna napamet sve pobjednike Melbourne konjičkog kupa! ‘Negledanje televizije’ nije posljedica nikakvog odmjerenoga uvida u štetno djelovanje buljenja pojedinca u televizijski ekran, nego običan hir u ravnini s hirom obožavanja konjskih utrka. Gerald Murnane kao osoba je hiroviti ekscentrik no kao ‘umjetnički kanal’… gotovo pa da je savršen; s jednim, uistinu rijetko viđenim književnim darom koji me dovodi do toga da svoju očaranost njegovim pisanjem, evo, ni nakon nekoliko odlomaka ovog posta ne mogu lako obuzdati.

Nitko u ovom okrugu ne zna tko sam ja ili što ovdje namjeravam učiniti. Neobična je pomisao da nitko od ljudi s ravnica koji sada spavaju (u velikim kućama s bijelim daskama, crvenim željeznim krovovima i prostranim suhim vrtovima kojima vladaju stabla lažnog papra, kurrajonga i redovi tamarisa) ne poznaje pogled na ravnice koji ću ja uskoro otkriti.

Uočite samo tu svečanu drskost kojom odišu uvodne rečenice Ravnica u kojima se momentalno razotkriva i namjera glavnog lika, alter-ega samog pisca, na početku njegove avanture. On nas obavještava da napušta Australiju, ali samo kako bi stigao u njenu unutrašnjost; taj oksimoron poduzete radnje dominira i drugim motivima koje nalazimo u romanu. I umjesto da u unutrašnjosti, u ‘stvarnoj stvarnosti’ jedne Australije, naiđe na pustinje i, sve u svemu, jedan beživotan kraj, on tamo zatiče ljude ravnica koji žive u vlastitim ravničarskim gradovima, vlastitim ravničarskim životom a koji se čini ni najmanje nalik na živote običnih ljudi s australske obale. Naime, kako ubrzo saznajemo ljudi ravnica svoje slobodno vrijeme ne provode na uobičajen način, na aktivnosti dodatnog stjecanja i uvećanja materijalne dobiti, nego su većinu vremena uronjeni u nešto što bi se, pomalo nezgrapno, ali u najkraćim crtama moglo opisati kao ‘duhovna strana života’. Glavni događaj u gradu u koji se smjestio glavni junak, po tom pitanju je dolazak zemljoposjednika ravnica u gradski hotel, kojim započinje višednevna ‘duhovna sjedeljka’, ili svečanost, uopće nemam riječi kako bih to opisao, posvećena razmjeni misli i promišljanju duha Ravnica i esencije ovoga začudnog podneblja. Posebno vrijeme na tim ‘duhovnim seansama’ ostavljeno je za ‘primanje običnih građana’ zainteresiranih za pokroviteljstvo zemljoposjednika, koji bi onda pred njima izložili neku svoju ideju vezanu uz duh Ravnica ili obiteljski grb nekog zemljoposjednika ili bilo koju drugu stvar iz koje bi se trebalo iščitati tko su oni zapravo bili, što su bile ravnice, i na koncu, na koji način se to dvoje moglo ispreplesti u jednu cjelinu. Zemljoposjednici su bili spremni, nekada i čitavu noć, saslušavati različita izlaganja građana, zainteresirani da u njima iznađu načine koji bi njihovim postupcima podarili smisao, a ne kako bi ostvarili zaradu. Drugim riječima, svi razgovori  svodili su se na, u romanu nikad izgovorenu, ali možebitno postojeću, nekakvu vrhunaravnu tajnu ravnica i ljudi koji su je nastanjivali. Dakako, moje riječi putem kojih nastojim opisati ovaj, kako rekoše na Trećem programu hrvatskog radija, nekonvencionalan roman, nedostatne su i bijedne u svakom pogledu. Stoga, evo dijela izvornika s dijelom onoga što sam prethodno samo pokušao opisati…

Jednog sam popodneva u kafiću koji mi je postao najdraži primijetio nejasnu napetost. Neki su gosti govorili potiho. Drugi su pak govorili nesigurno i prodorno, kao da se nadaju da će ih čuti netko u nekoj udaljenoj prostoriji. Shvatio sam da je došao dan da provjerim jesam li jedan od ljudi s ravnica. Neki od velikih zemljoposjednika došli su u grad, a nekolicina njih tada je bila u hotelu.

Nastojao sam ne izgledati uznemireno, a pritom sam pomno promatrao ostale goste. Većina njih je također nestrpljivo čekala na poziv u udaljeni unutrašnji salon i kratki razgovor s ljudima čije su pokroviteljstvo priželjkivali. No, znali su da će u vrijeme zalaska sunca ili čak u ponoć možda i dalje čekati. Vlasnici posjeda, koji su inače rijetko dolazili, nisu marili za raspored kojeg su se stanovnici grada pridržavali. Voljeli su riješiti svoje poslove u rano jutro, a zatim se prije ručka skloniti u svoja omiljena hotelska predvorja. Ostajali su tamo koliko su željeli, mnogo pili i naručivali grickalice ili cijele objede u nepredvidljivim razmacima. Mnogi su od njih ostajali do jutra ili čak popodneva sljedećeg dana, pri čemu bi u isto vrijeme samo jedan član skupine drijemao u stolcu dok bi ostali u privatnosti razgovarali ili intervjuirali građane koji su podnosili molbe.

U jednom trenutku pomislio sam da bi Istočna Slavonija – u duhovnom, materijalnom i bilo kojem drugom pogledu, jedan zaostao kraj u odnosu na europski prosjek – mogla poslužiti kao motiv za hrvatsku verziju Ravnica. Danas područje koje filozofi, umjetnici, i intelektualci zaobilaze u najvećem luku, u romanu bi moglo postati ekskluzivno mjesto njihova okupljanja. Ne bi li upravo Istočnu Slavoniju, i grad Vukovar prije svih, trebalo umjetnički preoblikovati u Murnaneovskom stilu, pomislio sam; barem ih u tekstu učiniti duhovnom oazom, nečim od čega su u praktičnom smislu i stvarnom životu bili najdalje. Eto što mi se čini da sam ‘naučio’ od Murnaneovih Ravnica.

U iščekivanju objave ovog romana na hrvatskom jeziku dao sam se na pisanje. U jednom dahu napisao sam kraći tekst, jedva dulji od stranice, koji sada nastojim uklopiti u svoju priču (ili roman) – o zatvaranju zgrade Filozofskog fakulteta. Veselilo me je što sam besramno oponašajući stil Geralda Murnanea, ostavljao dojam najveće originalnosti. Noseći ga u mislima, njega i njegov stil Ravnica, stvorio sam vlastitu prozu koju sam najviše želio stvoriti. Je li sličnosti stvarno postoje više me nije zanimalo. Dospio sam tamo gdje sam htio, u srce same književnosti! Prosudite i sami!

Dok sam stajao pred caffe aparatom u iščekivanju željenoga crnog napitka, u dugačkom hodniku na drugom katu zgrade Filozofskog fakulteta, znao bi me zahvatiti neobičan osjećaj da je vrijeme stalo, i da sam se, ne svojom voljom, našao u doticaju sa samom bezvremenošću, koja se, neznano kako, baš na tom mjestu ulijevala u svijet koji sam poznavao. Ne bih mogao reći jesam li ja tome bio zaslužan ili je to bio prostor u kojemu se sve događalo. Je li susret s bezvremenošću nastajao na osnovi mog pogleda ili okolnog prostora, to nisam mogao dokučiti, ali osjećaj je uvijek bio isti.

Takav je bio i kada sam ga prvi put osjetio, prije dvanaest godina, pripremajući se za instalaciju programa Greenstone na jednom od računala u potkrovlju zgrade. Bilo je kasno poslijepodne i u zgradi nije bilo mnogo ljudi. Mnogo poslije shvatio sam da je za potrebe javljanja tog osjećaja, zgrada upravo morala biti ispražnjena od ljudi… tek onda bi se (taj) osjećaj pojavio. U takvim okolnostima i tada sam dospio u hodnik i nemarno pogledao uzduž. Savršena, ali i sasvim uobičajena simetrija prostora hodnika, ravnajući se prema svim poznatim matematičkim zakonima, otvorila se mom pogledu. Neprimjetni zidovi sa obješenim i u oku stanjenim slikama uokvirivali su je, dok se između nalazio prostor u svom iskonskom obliku, zauzevši pritom, najprostodušnije što je mogao, oblik puta. Hodnik je završavao stubištem i prozorom na svom dnu. I tek tada i na tom mjestu, u cijelu priču mogao sam uvesti i eshatološku simboliku; recimo, da je stubište moglo poslužiti kao simbol mogućnosti čovjeka da dospije na druge razine postojanja iste stvarnosti, a prozor simbol njegova pogleda na paralelne svjetove… No to nije bilo toliko važno. Snaga slike koju sam stvarao svojim pogledom nije bila primarno simbolička. To je bila sama slika, kojoj je, dok se materijalizirala u prostoru, neznano kako, pošlo za rukom zaustaviti vrijeme…

Ne mogu reći na koji način je prostor bio povezan s tim uvidom u nepostojanje vremena. Je li to bio znak da čak ni sâm prostor nije postojao? Kad bismo to tvrdili otišli bismo predaleko. Oduvijek sam osjećao da stvaram prostor oko sebe, kako svojom sviješću, tako i fizičkom pojavom, i s tim nikada nisam imao problema. No drugačije je stajalo s vremenom. Vrijeme nisam mogao (sebi) objasniti. I najvjerojatnije će tako i ostati. Istina, možda ću, kako budem bivao sve stariji, klonuti, kao što se to ljudima događa, i pomisliti da sam pronašao prikladnu teoriju koja objašnjava narav vremena, ali to, dakako, neće odgovarati istini. Više će to govoriti o mojoj senilnosti i mom umoru, kao i o onoj nestrpljivosti kojoj su osobito skloni ljudi duha, u nastojanju da za vrijeme jednoga, u načelu, vrlo kratkog životnog vijeka pronađu odgovore na sva pitanja kojih su se mogli dosjetiti. Uvjeravam vas, to je nemoguće.

Uvijek će nam se činiti da su odgovori na dohvat ruke, jer smo svijet unaprijed prekrili silnim značenjima, uvjereni kako jedno od njih na kraju mora upaliti. No, u isto vrijeme skloni smo zaboravu da smo ta ista značenja mi stvorili i da je svijet u načelu jedno od-značenja-izuzeto mjesto… Podižući pregradu caffe aparata kako bih dohvatio šalicu željenog crnog napitka, još jedan trenutak razmišljam o tome. Može li se reći da običan čovjek oduvijek živi u svijetu jednostavnih značenja, kojih ne mora biti ni svjestan, a za razliku od nas, zatvorenih po ovakvim zgradama, koji neprestano proizvodimo i ‘konzumiramo’ značenja? Da, može. Ako je tomu tako, onda, nismo li mi upravo ti koji se značenja ne možemo zasititi?!

Kolovoz 2018.

Je li prosvjetiteljstvo danas u dobrom stanju?

Posted in FILOZOFIJA, Kritika ciničkog uma, PINKER, Prosvjetiteljstvo danas, SLOTERDIJK tagged , , , , u 1:15 pm autora/ice Magičar

STEVEN PINKER: Prosvjetiteljstvo danas
PETER SLOTERDIJK: Kritika ciničkog uma

U svojoj knjizi “Prosvjetiteljstvo danas” – čiji prikaz nedavno poslušah na Trećem programu Hrvatskog radija – ugledni eksperimentalni psiholog Steven Pinker iznio je, prema mojem uvjerenju, pomalo sumanutu tvrdnju da je prosvjetiteljstvo danas ne samo živo, nego i vrlo dobrog zdravlja, potkrijepivši to tvrdnjom da se njegove pozitivne posljedice na ljudsko društvo mogu sagledati kroz niz statističkih pokazatelja koji se, više-manje, odnose na usporedbu ovoga današnjeg i prijašnjih doba.

Nakon već nekoliko minuta radio-emisije, doista sam se uvjerio da čovjek stvarno misli na ono prosvjetiteljstvo, prosvjetiteljstvo koje je kao kulturni pokret nastalo krajem sedamnaestog ili početkom osamnaestog stoljeća te postalo ‘dobri očuh’ racionalnoga uma i ‘otac’ moderne znanosti, prosvjetiteljstvo kojemu su put prokrčili najveći europski umovi poput Voltairea, Jean-Jacques Rousseaua, Denisa Diderota, i naravno, Immanuela Kanta. U ovim trenucima da postoji pokret analogan onomu trljanja očiju nakon što se ugledalo nešto što se nije očekivalo, ja bih ga učinio na/sa svojim ušima. Doista, misli li on to doista na prosvjetiteljstvo koje je svoje posljednje hvalospjeve doživjelo u onoj prekrasnoj knjizi mladoga Sloterdijka Kritika ciničkog uma? Da, misli. Upravo to prosvjetiteljstvo, prema Pinkeru, još i danas drži lampu razuma nad napretkom čovječanstva i on to može dokazati.

No čime? Pokazalo se da je Pinkerov dokaz mahom kvantitativne a ne kvalitativne prirode odnosno da se odnosi na niz statističkih pokazatelja koje je, zatim, započeo revno iznositi podupirući svoj generalni stav. Radi se dakako o podacima o rođenima i umrlima, bogatima i siromašnima, obrazovanima i neobrazovanima, područjima pogođenim ratom i područjima bez rata i tako dalje. Drugim riječima, Pinker je vjerodostojno pokazao da je prema svim pokazateljima situacija u svijetu znatno povoljnija nego što je to bila u prijašnja vremena. Više je rođenih nego umrlih, više sitih nego gladnih, više obrazovanih nego neobrazovanih i naposljetku, više je područja u kojima vlada svjetski mir nego onih pogođenih ratom. U ovim trenucima, prema Pinkeru, čovječanstvo je najbrojnije, najsitije, najobrazovanije i najmirnodopskije nego što je to ikada bilo u svojoj povijesti! I da na toj činjenici trebamo zahvaliti upravo prosvjetiteljstvu! Mora biti da je tako, pa i standard nam je značajno porastao!

No ne radi li se tu o nečemu drugom, nečemu usporedivom s onim statističkim fenomenom po kojemu se u svijetu iz godine u godinu objavljuje sve više rock pjesama, dok je sam rock – kao glazbeni pravac – već poodavno završio sa svojim životom a s čim bi se, vjerujem, složila velika većina glazbenih kritičara…? Svaki glazbeni pravac, kao i sam život, kao i štošta drugo na ovom svijetu, ima svoj početak i kraj. Zbog toga, danas možemo slušati na tisuće prosječnih glazbenih rock brojeva, ali više ne možemo poslušati onu jednu, stvarno dobru, novu rock pjesmu.

Čini se da upravo u tome i jest kvaka. Gospodin Pinker dao je prednost kvantitativnoj ocjeni današnjih posljedica razvoja prosvjetiteljstva, a zanemario onu, po meni, puno važniju – kvalitativnu.

Što bi, prema mom mišljenju, bilo pravo prosvjetiteljstvo na djelu demonstrirat ću na banalnom primjeru zadržavajući se u, meni bliskom kontekstu, rock glazbe. Prije neki dan ruka mi je valjda greškom (ili je to bila ruka moje žene) na daljinskom upravljaču pronašla kanal specijaliziran za rock i pop glazbu, na kojem su se preko cijelog dana vrtjeli glazbeni spotovi. U jednom od njih simpatični momak evidentno dobrog glasa pjevao je u očajno prosječnoj pjesmi. Iako se njegovu glasu, motivaciji, i ako baš hoćete, ljubavi spram glazbe nije imalo što prigovoriti, pjesma je bila ispod svake razine. Kako je bilo moguće da on to nije primijetio, zapitao sam se. Još pod utjecajem radio emisije o knjizi Stevena Pinkera, odgovor je stigao u trenu: prosvjetiteljstvo u njemu je ‘zakazalo’! Ako ga je i bilo, utopilo se u sivilo samo još jedne vrste kapitalističkog tržišta. Pod prosvjetiteljstvom u ovom slučaju mislim na razvijenu kvalitativnu prosudbu pojedinca da je nešto dobro ili nije dobro, odnosno da je po njegovu ukusu ili to nije. Vrhunska racionalnost u pojedincu, a onda i u čitavom društvu, osim kroz nezaobilazne kvantitativne pokazatelje, morala bi se očitovati i na kvalitativan način, majku mu staru, recimo, kroz najkvalitetniji svjesni život koji pojedinac u danom trenutku može voditi.

Nakon [posljednje kritike koju prosvjetiteljstvo može izreći] logički ne može biti više nikakve otkrivajuće kritike, nego samo još “praksa”, svjesni život…

U našem primjeru ta “praksa” je život posvećen izvođenju stvarno kvalitetne, a ne šund glazbe, one koja proizlazi iz dubina duše samog glazbenika, a ne koju traži tržište, one koja, na kraju krajeva, ne mora biti čak ni rock glazba! Međutim, ovaj jadni, nadareni glazbenik, kojeg je, kao i sve ostale, odgojio ubitačni logaritam YouTube-a, nije više u stanju razlikovati dobro od lošega u području u kojemu je istinski talentiran. Razlog tomu je, po mišljenju prosvjetiteljstva moga uma, kvalitativno stanje prosvjetiteljstva u njegovu umu, a koje je, za razliku od Pinkerovih statisitičkih pokazatelja kvantitativnih odlika istog, bilo u prilično lošem stanju.

Stoga, čak i na osnovi ovog banalnog primjera, usuđujem se suprotstaviti mišljenju da je prosvjetiteljstvo danas u dobrom stanju. Ako je razorilo religiju i religijsko u čovjeku, kao kolateralna žrtva pala je umjetnost. Ako je neprimjereno u nekoliko posljednjih stoljeća uzdiglo znanost, kao nus-pojava tog uzdizanja javila se neprimjerena degradacija filozofije i tako dalje. (Je li umjetnost danas u dobrom stanju saznali smo prije nekoliko godina također na ovom blogu u tekstu posvećenom eseju Jeana Claira Razmišljanja o stanju umjetnosti).

Tko je, onda, odgovoran za to što je prosvjetiteljstvo u takvom stanju kakvom već jest? Tu se bolno po moj um ocrtavaju konture dva odgovora. Prema jednom, moguće je da je Steven Pinker u pravu, odnosno da se prosvjetiteljstvo prometnulo upravo u ono koje on zagovara, a zahvaljujući spomenutom razaranju religioznog i filozofskog u čovjeku, i da je zbog te činjenice to bio njegov nužan put. U tom slučaju, on, Steven Pinker, danas mu je s pravom postao najvećim zastupnikom. Prosvjetiteljstvo se svelo na čisti znanstveni pogled, bez Nietzscheovih “samoopsjena koje podaruju snagu”, ono je ono koje odsada samo računa, u svojoj srži matematičko, no kao takvo izigralo je svoje vlastite ideale jer je stalo pored čovjeka i više nije u mogućnosti ‘ući’ u njega a kamoli dospjeti do njegova središta.

Drugi odgovor je u jednakoj mjeri poražavajući, no meni puno prihvatljiviji. Prosvjetiteljstvo se, kao i sve drugo, ispeklo na dvadesetprvostoljetnoj vatri kapitalizma i ljudskog egoizma – kapitoegoizma! Drugim riječima, nestalo je u ponoru ponude i potražnje i akcijskih prodaja… Prema ovom odgovoru, Pinkerovi dosezi prosvjetiteljstva danas, stoga, nisu dosezi prosvjetiteljstva nego dosezi kapitoegoizma, koji je u ovom stoljeću ušao u jedan od svojih najprofinjenijih stadija. Iako obojan neoliberalnim bojama, nijedan trenutak ne propušta brinuti se o potrošaču, kupcu, konzumentu i u svim prigodama upravo njega stavljati na prvo mjesto.  A potrošač – tko bi bio taj potrošač u današnjem društvu – pa onaj koji je prije svega brojan, sit, obrazovan i neratoboran. Pinker je jednostavno zamijenio teze. Ljudsko društvo se razvilo u smjeru u kojemu se razvilo zahvaljujući kapitoegoizmu, a ne prosvjetiteljstvu!

Možda se to čini neizvjesnim, ali predviđam da ćemo u najskorije vrijeme ući u doba koje bismo mrtvo-hladno mogli nazvati… kapitalizam s ljudskim licem. To znači da će čak i kapitoegoizam evoluirati nama u prilog, ali samo kao potrošačima…

No ono što najviše plaši je činjenica da je znanstvenika poput Stevena Pinkera danas sve više, trebamo li ih nabrajati…? To su oni koji će bez krzmanja izjavit da su religija i znanost nespojive, a u svojim odgovorima na znanstvena pitanja uvijek navoditi postotke. 10% je turista više nego lani, bruto-proizvod je porastao 2,1%, broj prometnih nesreća se smanjio za 0,5%  itd. Najparadoksalnijim se čini to da se najzagriženiji znanstvenici koji se drže prosvjetiteljima danas najviše oslanjaju na znanstvenu disciplinu koja u svom nazivu i doslovno ima riječ… vjerojatnost.

No, čini se kako nitko od njih nije pročitao, ili možda zapamtio, a možda i razumio, osmu kritiku prosvjetiteljstva koju je u Kritici ciničkog uma naveo suvremeni njemački filozof ( i još jedan moj dobri učitelj) Peter Sloterdijk, onu koja se odnosi na kritiku egoizma odnosno kritiku privatnog prividaUpravo egoizam, i s njim usko povezano jastvo, ono je čega se u posljednjoj ravni prosvjetiteljstva, prosvjetiteljski um mora otarasiti! Ako postoji nešto čemu sam posvetio svoj život, to je, onda, toj “praksi”, implementaciji Sloterdijkove posljednje osme kritike prosvjetiteljstva u stvarnom životu:

KRITIKA PRIVATNOG PRIVIDA. Kritika egoizma, bolje kritika privatnog privida, tvori, držim, jezgru svoga prosvjetiteljstva u kojemu samoiskustvo civiliziranih jastava dospijeva do zrelosti. Nakon nje logički ne može biti više nikakve otkrivajuće kritike, nego samo još “praksa”, svjesni život… Kako jastvo dolazi do svojih određenja? Odgovor glasi: jastvo je rezultat programiranja… Nije li već Nietzsche upozoravao na ono “životu protivno prosvjetiteljstvo” koje načinje samoopsjene što podaruju snagu…. “Ja” je ono koje pruža najodrješitiji otpor odlučujućem prosvjetiteljstvu… Gledam u zrcalo i prepoznajem stranca koji me uvjerava da je on ja. Neodoljiva je ironija prosvjetiteljstva da ono našu svijest razara s takvim radikalnim kontraintuicijama. Na kraju ovog misaonog toka želim u naznaci odvagnuti da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”… U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija… No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo, koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida.

Već i pri prvom čitanju ovog fenomenalnoga, zavjetnog pasusa upada nam u oči fraza ‘racionalna mistika’ kojom njemački filozof, a za kojeg mi se nažalost čini da je danas pomalo odustao od svojih teza, na svoj način dopušta koegzistenciju religioznog i znanstvenog u čovjeku. Daljnje rečenice nisu ništa drugo doli inicijalna elaboracija ‘moje’ ‘sopstvenosti cjeline’, a njegovog yesbodyja koji stoje naspram nobodyja, ali i jastva, o čemu sam naveliko pisao u prošlom postu

Stoga, za razliku od Pinkera, držim da je prosvjetiteljstvo danas u očajnom stanju, ako je uopće na životu. Ne vjerujem da je nasjelo prejarkom “svjetlu razuma” i preko noći postalo statističar. A to mislim zato što do dan danas, prema mom mišljenju, nije ništa poduzelo u svezi kritike ljudskog egoizma koji se danas čini na svom vrhuncu…

U konačnici, zašto mislim da je znanost samo jedna malo ‘posebnija’ vrsta umjetnosti? Zato što znanje, koje gradi i na kojem počiva, prema zbilji stoji u istom odnosu kao umjetničko djelo spram života! Znanje o zbilji nije sama zbilja, ono je njen dodatak. Analogno tomu, umjetničko djelo je uvijek dodatak životu, nikada sâm život. Znanost je odatle, baš kao i umjetnost, ljudska po sebi, ali je u stanju stvoriti objektivno znanje. To je kao da na svijet gledamo kroz naočale određene ‘pojmovne boje’, u ovom slučaju kroz naočale ‘obojane’ ljudskim znanstvenim pojmovima… No zbilja ‘po sebi’, u kantovskom i/ili nekantovskom maniru, ostaje neljudska i izvan jezika.

S druge strane, umjetnost je istinska samo ako govori istinu života… (ili kako bi Heidegger prispodobio: umjetnost je “način kako istina kao neskrivenost biva povijesnom”). Umjetnost nam putem svoji ‘naočala’ (osobitih umjetničkih sredstava, slikarstva, glazbe, književnosti itd.) otkriva kakav život zapravo jest, ali se ne može svesti na sâm život. Tako se i znanje o zbilji ne može svesti na zbilju. To su protivnosti na kojima počiva sve duhovno, sve stvaralačko!

Filozofija nije ništa drugo doli stvarateljica pojmova (Deleuze & Guattari) kojima se znanost služi i dospijeva do objektivnog znanja, dok je religija tu da nas podsjeća da su zbilja i život jedno, dijelovi jedne te iste cjeline… u tim zasadama vidim pravo prosvjetiteljstvo koje uzgajam i poput vrta uređujem u sebi!

Vjerojatno nikada nećemo saznati je li se kapitalizam zasnovao na egoizmu, vjeri u ‘ja’ ili je egoizam prolazna faza kapitalizma. Međutim, sve mi se više čini da kapitalizam možda trebamo ostaviti na miru, a sve snage usmjeriti na borbu protiv ljudskog egoizma… Ako ‘sopstvenosti cjeline’ ‘zavladaju’ svijetom, sasvim je moguće da će se kapitalizam sasušiti sâm od sebe. A kako će se novo društveno uređenje zvati možda u tim trenucima više neće biti važno…

Lipanj 2018.

Nekonformizam življenja i konformizam ‘umjetnikovanja’

Posted in Dnevnik jednog nomada, KNJIŽEVNOST - PROZA, SEJRANOVIĆ tagged , , , u 10:59 pm autora/ice Magičar

Bekim Sejranović: DNEVNIK JEDNOG NOMADA

Bekim Sejranović, bosanskohercegovački, hrvatski, norveški, i u tom kontekstu, ponajprije europski autor, jedna je nadasve simpatična ‘književna skitnica’ koju ovi prostori nisu zabilježili još od početaka spisateljske karijere Damira Karakaša koji je onomad ličko ‘kneževstvo’ odlučio zamijeniti spektakularnim pariškim ‘beskućništvom’. Bilo kako bilo, kako se iz naslova romana može zaključiti, Bekim je neprestano na putu, najčešće između Osla, Zagreba i Ljubljane i o tomu piše. U jednom trenutku nije više siguran je li došao ili se vraća u jedan od tih gradova, ali gdje god dođe ima jednak osjećaj: da je stranac.

Tako vam je to do dana današnjeg, odlazim u Oslo i dolazim iz Osla u Zagreb, a da ne znam što je povratak, a što odlazak, kamo odlazim, a kamo dolazim, gdje sam gost, a gdje stranac. Doma nisam bio nigdje, toliko sam uspio i sam skontat.

Sav taj život predan skitnji, na rubu egzistencije, i ako se još radi o načitanoj skitnici, nekada se zvalo boemskim životom, i uživalo ugled među mladim piscima i općenito mladim ljudima. No danas ti isti boemi, a među koje Bekim spada i dušom i tijelom, osjetit će nelagodu ako ih se na taj način etiketira. Jer, tko bi se danas nazivao boemom, ili namjerno vodio boemski život? U kasnom kapitalizmu, koji neki nazivaju neofeudalizam (Rastko Močnik, slovenski sociolog i književni teoretičar) ili ‘feudalizam s mobilnim aparatima’ (Rambo Amadeus, crnogorski teoretičar svih oblika gluposti s ovih prostora), opravdano ili neopravdano, boemština se srozala na niske grane. Ako je neki i prakticiraju, onda sigurno o tome nikome ne pričaju. Boem je tako postao ono što je svim srcem oduvijek želio – pravim izopćenikom društva. Međutim, problem leži u tome što se nekada na ove izopćenike iz društva gledalo s ljubomorom, nekada je gotovo svaki čovjek, sklon duhu, knjigama i tim ‘sranjima’, barem u svojoj mladosti, potajno želio postati boemom. No danas je situacija bitno drugačija. Naime, nekako se u neoliberalizmu razotkrilo da boemština ničim ne pomaže u laktarenju na društvenoj ljestvici uspjeha. Nećeš postati većim piscem ako si se potucao po bijelom svijetu, spavao pod mostovima Seine i u takvim okolnostima stvorio nešto autentično, kao što je to učinio Damir Karakaš, nego ćeš to postati ako se, brate, upoznaš i zapiješ s kakvim utjecajnim urednikom.

Današnju nelagodu romanopisaca i pjesnika, kad im se spomene boemština, lako je osjetiti. Čak i za njih to je nešto prevladano, iz “starih vremena”, što možda graniči s infantilnošću. Gdje god da danas pokucaju, pravim boemima zatvorit će vrata. Ako želiš postati umjetnikom, onda se, molim lijepo, najprije obrazuj za umjetnost, prijavi se na umjetničku akademiju ili radionicu za pisce, kojih, hvala bogu, ima koliko ti srce želi; ali ako želiš živjeti pod mostovima Seine izvan dosega društveno-korisnog rada u okviru tvog umjetničkog polja, recimo, nakladničke industrije, onda se, bajo, prijavi u beskućnike, jedi grah iz narodne kuhinje i utopi se u beznačajnost. Institucionalizacija umjetnosti bila je i ostala jedan od najvećih udaraca umjetničkoj slobodi.

Ako ne opravdava svoje postojanje nekakvim društveno-korisnim spisateljskim radom, pisac je danas stjeran u ćorsokak. Visoki stupanj razvijenosti književne kritike doveo je do toga da je unaprijed prisiljen ‘utoriti’ se u određeni ‘književni tor’ koji su za njega ‘pripremili’ književni teoretičari. Čini se da čak postoji i ‘tor’ za tzv. novu književnost, koji se nekada zvao avangarda, međutim, čak i ona danas mora slijediti neka pravila ako želi biti priznata kao književnost. Drugim riječima, generalni naputak za mlade pisce mogao bi se svesti na sljedeću maksimu: piši kako se od tebe očekuje, a ne onako kako ti hoćeš. A o čemu danas pisati, ako se želi biti ozbiljnim autorom, ako ne o stradanjima Židova u 2. svjetskom ratu, i općenito – svim vrstama stradanja, obespravljenima i potlačenima, nacionalnim manjinama, LGBT zajednicama, pedofiliji, pogotovo među svećenicima, i svemu onome što je iskočilo kao bizarni izuzetak iz društva, koje je uglavnom ukalupljeno u osnovni model kontrole iz kojeg, dakako, nisu izuzeti ni sami izuzeci. A da ne spominjem pisanje o nečemu povijesnome, komemoriranome, u startu mrtvome, i nadasve iritantnom za svakog onoga tko u pisanju vidi samo umjetničku potrebu (i slobodu) i ništa više.

Zato će Bekim na stranicama svog Dnevnika jednog nomada, nesmiljeno ponavljati kako ga je na potucanje svijetom natjerala sila prilika, a ne njegova ćud ili ne daj bože, nekakva boemština u njemu samome. I ne samo to; čitajući Dnevnik čovjek stekne dojam da se on neprestano opravdava što vodi takav život. U sâm njegov stil pisanja kao da je utkana ta neprestana potreba za ispričavanjem zbog vođenja takva života… Na stranu to, što ga život, kako se ono kaže, nije mazio. Odgojen, praktički, bez roditeljske ljubavi, različit po nacionalnoj, jezičnoj i svakoj drugoj kulturnoj osnovi u okolinama u kojima je živio (Rijeka, Oslo, Ljubljana, Zagreb), otvoreno će priznat da je razvio kompleks niže vrijednosti i općenito, kako mu psiha i nije najzdravija…

Imam osjećaj kako svi zure u mene, kako me sputavaju, nemam slobode, ne mogu disati, vidim ljude kako poput robota ulaze i izlaze u podzemnu, svi bulje u smartphone, nitko ne priča, svi su smrknuti, u dućanu žena pogleda nepovjerljivo u mene, onda rukom skriva aparat dok ukucava šifru svoje Visa kartice, u vlaku u podzemnoj snimljeni glas kaže: “Čuvajte se džepara” (kao što kaže “Sljedeća stanica je Majorstuen” ili “Pazite na razmak”) i onda ako nema Roma koji inače sviraju harmoniku i pjevaju pa traže love ili jednostavno samo prose, ako njih nema, svi pogledaju u mene.

Pa iako troši ‘na tone’ tableta za smirenje i spavanje – što reći – seksualni život mu je uredan, prijatelja ‘brdo’, uvijek se nađe netko kod koga može prespavati, slava pisca mu je umjerena, mnogi ga već znaju, nastupio je čak i u emisiji Nedjeljom u 2 (čime se pohvalio), a među ženama ga bije glas zavodnika. On je, zapravo, sve ono što bi nekadašnji mladi pisac poželio biti, a tu ne izuzimam ni sebe. Bekim je u neku ruku ‘odživio’ i još uvijek živi život koji sam sâm oduvijek želio ‘odživjeti’, ali nikada za njega nisam skupio hrabrosti. Ono što sam ja doživio ‘na ženskom planu’ za cijeli život on je možda doživio kroz nekoliko tjedana partijanja po riječkim klubovima 1980-ih. Što je najgore, a što već pišem s neskrivenom ljubomorom, i u četrdesetima se zna bestijalno opijati i partijati po norveškim klubovima. Iako to ne želi istaknuti kao nešto osobito zanimljivo, većini muškaraca upravo je takav život ‘u krvi’. Drugim riječima, Bekim mi otkriva koliko je moj život zapravo kukavan i konformistički, za razliku od njegovog.

Osim toga, on kao da prepoznaje opasnosti koje donosi današnji spisateljski život, pa se čini da vješto izbjegava obvezu pisanja o nabrojenim društvenim problemima. Ako o njima i piše, čini to najčešće kroz osvrt na roman nekog drugog autora koji su svi redom predani tom poslu. Tu se nekako nesretno dotakao i jednog norveško-danskog autora, nekog Aksela Sandemosea koji je živio i djelovao u prvoj polovici 20. stoljeća, i koji se hrabro usprotivio licemjerju oba društva u kojima je živio, norveškog i danskog, pa su ga, zbog toga, za života književno izopćili, da bi se nakon njegove smrti oko njega otimali s obzirom na njegovu neprocjenjivu književnu ostavštinu. Nekim piscima je zbog njihova nesalomljiva, nepoćudna karaktera, čini se, jedino suđena posthumna slava. Tek kao mrtvi oni mogu biti slavljeni od prozvanog društva…

Nerijetko, na stranicama svog Dnevnika Bekim spominje te ‘književne anarhiste’ s kojima se bezmalo poistovjećuje, u jednom trenutku to je Filip Latinovicz (pretpostavljeni alter-ego Miroslava Krleže), u drugom Thomas Bernhard. Ipak, posebnu ljubav gaji spram Janka Polića Kamova, s njim osjeća najveću povezanost, kako zbog dijeljenja životnog prostora odrastanja (riječko podneblje), tako i zbog činjenice da je o njemu napisao posebnu književnu studiju. Ipak, čini se, da je to ponajviše zbog životnog stila koji dijeli s Kamovom, sklonog putovanjima i bježanju, kako to najradije voli istaknuti… No, tu nastaju problemi.

Na trenutke, Bekim piše sjajno (vidi VII. dio romana i pričice “Maksimir” i “Zagorje” na samom kraju knjige), ali u najvećoj mjeri – tek dopadljivo. Nema tu nekakvih nezaboravnih pasusa, teško mi je čak i jedan izdvojiti, ali zato piše iskreno i spontano, čista srca. Na papir baca ono što mu prvo padne na pamet, a što opet posjeduje svoju strukturu, te predstavlja zaokruženu cjelinu. Pogotovo se to odnosi na spomenuti VII. dio romana iz kojega sam na kraju odlučio donijeti isječke koji možda nisu reprezentativni za cijelu knjigu, ali su sasvim po mom ukusu.

Isto tako, rijetko me je neka knjiga toliko usrećivala s pomisli da se približava slobodno vrijeme u kojem ću je moći uzeti u ruke. Međutim, uskoro sam otkrio zašto je to bilo tako. I kao što već rekoh, njegovo je pisanje zadovoljavalo moje komplekse, otkrivao mi je kako bi to moj život izgledao da sam u životu pokazao više odvažnosti kao što nisam; s druge strane, možda i kako bi moj život izgledao da sam kojim slučajem i ja u književnosti uspio kao on. Čitajući Sejranovićevo štivo, na svoju sramotu, književno sam onanirao, utapajući se u priče o ovoj, pa onoj promociji romana, susretima i pijanstvima s ovom ili onom poznatom književnom osobom i sličnim…

No na kraju sam shvatio da koliko god se Bekim nekonformistički ponašao u svom životu, koliko god njegov život bio nepatvoren i boemski u srži, i tim istinski uzvišen nad ovom bljutavošću života u kapitalizmu koji mi ostali smrtnici živimo, toliko je, čini se, i neoprostivog konformizma u njegovu stvaralaštvu. A tu u prvom redu mislim na nepotrebno povlađivanje pojedinim kolegama, piscima i urednicima, u osvrtima na njihova djela. Teško je to objasniti. S jedne strane, on će u stilu Aksela Sandemosea beskrupulozno napasti svog norveškog urednika zbog zarađivanja na otkupu njegove knjige od strane norveškog Ministarstva i kašnjenja isplate, a s druge, citirat pjesmu hrvatskog urednika njegova romana, koji mu je, zanimljivo, i osobni prijatelj. Je li mu hrvatski urednik najprije bio urednik ili prijatelj? I je li moguće da njegov urednik ne zarađuje na njegovom romanu na isti način na koji to čini i njegov norveški kolega? Na svojoj koži sam osjetio da je to i te kako slučaj i u Hrvatskoj i svom uredniku to već oprostio.

Drugim riječima, klijentelizam hrvatske književne scene nemoguće je izbjeći (kao i vjerojatno svake druge ‘male’ književne scene). Pisci se druže s drugim piscima, urednici s drugim urednicima, a onda se pisci započnu družiti s urednicima, i na kraju, nerijetko, urednici postanu piscima, a pisci urednicima… Bekimova osobnost je takva, i u to smo se mogli uvjeriti na stranicama Nomada, da lako sklapa i održava prijateljstva, ostvaruje i razvrgava veze sa ženama, i dakako, zapija se i partija s drugim piscima i urednicima. A ako si u stanju zapiti se s nekim urednikom to sigurno znači da imaš i veće šanse objaviti roman u njegovoj izdavačkoj kući. Ali kao što rekoh, to je nemoguće izbjeći i neopravdano bi bilo nešto takvo uopće spočitavati piscima i urednicima. Situacija nije ništa bolja ni u mojoj branši. Ako je urednica časopisa iz mog stručnog područja, moj kućni prijatelj, daleko je veća šansa da ću u tom časopisu moći objaviti članak, ako nigdje drugdje to ne mogu učiniti. To je naša klijentelistička noć, kako bi kazao Karl Ove.

No, pogledajmo jesu li se Janko Polič Kamov i Aksel Sandemose zapijali s drugim piscima i urednicima. Je li se Kamov zapijao s Matošem kako bi izgladio njihove slavne nesporazume? Ni u ludilu. Oni, Kamov, Sandemose pa čak i jedan Henry Miller, zapravo, nikada nisu stajali do toga da uspiju, njihova pisana riječ bila je namijenjena jedino njima samima, kao i pojedincima poput njih, prožeta nesmiljenom, nekonformističkom kritikom licemjernog društva koje ih je okruživalo, i što je najvažnije – u svom pisanju oni na svoj uspjeh u društvu nisu gledali – možda su se jedino pritajeno nadali da će društvo u cjelini, između ostaloga, i zahvaljujući njihovu pisanju, ozdraviti…  druga stvar je što mi današnji znamo da ono ne može ozdraviti… I zato, Bekime, tvoj nomadski život ipak ne nalikuje Kamovljevu, ni Sandemoseovu, i znam da ćeš zbog svog bosanskog poštenja kojeg duboko korijeniš u sebi, to, htio-ne-htio, na kraju morati sebi priznati. U njemu ti gledaš samo kako da svoju književnost proguraš, jer kad bi se stvarno ponašao kao Kamov – davno bi se utopio u beznačajnost. Baš kao što se i riječki buntovnik u nju utopio za života u vrletima Barcelonette

Najžalosnija je činjenica u svemu tome što velika većina današnjih pisaca, za razliku od Kamova, Sandemosea, Hamsuna i sličnih, danas doista isključivo ‘gledaju sebe’, i nastoje pod svaku cijenu uspjeti na književnoj sceni; pritom, da bi ostvarili zacrtani cilj služe se vrlo neknjiževnim sredstvima. (Baš kao što je i Nietzsche uočio da se svaki moral u startu želio nametnuti nemoralnim sredstvima). Prema nekom mom sudu, Bekim nam je nenamjerno na stranicama svog Dnevnika razotkrio tu poražavajuću istinu. Progovorio je o jadnoj poziciji književnika u današnjem društvu, koji se danas s drugim književnicima bori još samo za mrvice ‘starog položaja’ i ‘stare društvene slave’, prije nego što u potpunosti ne nestane ili se ne utopi u rastuće more onih koji, po Coelhovskom receptu, pišu zbog čitatelja, a ne zbog sebe.

U skladu s tim, ne bismo li za jednog Miljenka Jergovića mogli reći da se njegov književni talent više-manje troši na “dobivanje Nobelove nagrade za književnost”; da njegov cjelokupni spisateljski dar odlazi na zadovoljavanje ukusa, te, svi to znamo, snobovske švedske gospode; odnosno da sva ta njegova, često prozivana skribomanija – ili ako ćemo to ljepše nazvati – književna produkcija, na kojoj su mu zavidni mnogi pisci, pati od tog kompleksa. No Jergovića to ne može zaustaviti; on će u međuvremenu ispisati na tisuće stranica sasvim solidne književnosti i čovjek se s pravom pita kako mu to uspijeva? Ipak nikada više nije, i najvjerojatnije neće, napisati onaj jedan Sarajevski Marlboro, koji je najvjerojatnije sâm vrijedan ‘Nobela’, ako do njega stojimo.

Naravno da se i Kamov ne bi borio protiv društvenog licemjerja i laži danas kao što se borio nekada, možda se čak uopće ne bi borio, ali ako bi imao istu potrebu za pisanjem, isti talent, zasigurno bi ga trošio na jedan od nekonformističkih načina. No, ne bi li bilo lijepo danas pročitati kako to danas jedan pisac uspijeva, i dobiva javno priznanje, i koliko govana pritom mora progutati? Možda je takav roman već napisan, a ja ga ne znam, ali ako nije, nekako sam uvjeren da bi ga baš Bekim Sejranović jednoga dana mogao napisati…

Početak je ljeta i ja se napokon selim iz Osla u Zagreb. Nadam se potajno kako će to biti selidba za stalno. Prava istina je kako ne znam ni koliko dugo ću ostati, … od čega živjeti, ali imam mnoštvo ideja, planova, kao i uvijek kad me, istina sve rjeđe, zahvati val optimizma pred novim iskustvom, zemljom, gradom ili ženom.

Zrakoplov je upravo preletio preko posljednjih alpskih šiljaka koji na suncu blješte kao da ih je netko posuo šećernim prahom i sada već lagano počinje ponirati u Panonsku nizinu na čijem sam jugoistočnom rubu rođen i tamo proveo djetinjstvo. Knjige kažu kako je tu nekad bilo Panonsko more, a onda se jednog dana zbog velikog potresa Đerdap rascijepio, a more isteklo kao iz razbijene zemljane činije i iza sebe ostavilo nizinu kroz koju danas prema Crnom moru teku velike moćne i spore rijeke. Nekoliko milijuna godina poslije Dorđe Balašević će s tugom pjevati o ovom nestalom moru koje ga nije dočekalo, dok će ga njegov stari tješiti kako “ni Dunav nije loš”. A nije loša ni Sava, ako mene pitaš, rijeka uz koju sam odrastao i po kojoj sam još kao dječak plovio na brodu, svog oca, kapetana riječne plovidbe, i po kojoj i dan-danas plovim Savskom bubom, brodicom od sedam i pol metara čiji sam kapetan ja…

Dok nestrpljivo čekam u redu na kontrolu putovnica, razmišljam koliko bi mi dana trebalo uzvodno od Brčkog do Zagreba. Vidjet ćemo, kažem sebi, i već počinjem zamišljati novu riječnu pustolovinu: plovim od ranog jutra do mraka sjedeći za kormilom Savske bube, a svježe noći provodim ležeći na gornjoj palubi i promatram zavodničko namigivanje dalekih zvijezda, ne obazirem se na zujanje krvoločnih komaraca, osluškujem udaljeni lavež pasa. U rana, maglovita jutra vidim sive čaplje kako gacaju blatom u potrazi za doručkom, čujem rode kako klepeću kljunovima dok gutaju žapce, a poslije, kad zaplovim, divim se crnim kormoranima koji stoje nepomično na trulim deblima i šire krila kako bi ih sunce i vjetar što prije osušili. Po nebu jedre savski galebovi bez suvišnog mahanja krilima, a iz rijeke bljeskaju ribe dok se izbacuju loveći kukce. Majušna glava bjelouške predvečer para kao zrcalo mirnu vodenu površinu, a vilini konjici troše svoj jedini dan u životu odmarajući se na mom ramenu. Iznad svih nas po nebu lagano klizi užareno sunce koje kad počne padati u beskrajnu ravnicu zapali nebo purpurno narančastom vatrom koja nakon što umine, iza sebe ostavi samo rumenilo. A kad se na nebu pojavi oštri, žuti mjesec, ja zavijam poput usamljenog, gladnog vuka.

Svibanj 2018.

O umjetničkoj slobodi ili kako zbori mladi ničeanac? (ničeancije xvi.)

Posted in Budi sam na ulici, EKATARINA VELIKA tagged , , u 2:49 pm autora/ice Magičar

Ekatarina Velika: BUDI SAM NA ULICI

97.

Često me zahvati osjećaj da će mi se jednog dana dogoditi da se probudim u svojoj prošlosti i da će mi se učiniti da život koji danas živim nije stvaran – da sam ga samo prosanjao… Da nisu stvarni ni ova prorijeđena kosa, ni ovo lice izbrazdano borama, pa ni ovaj, samo meni svojstven – ugaslo-živi pogled koji upućujem ogledalu. Ali o kojem trenutku prošlosti se radi? Može li se uopće govoriti o nekom konkretnom trenutku kojem bi se, osobitim činom buđenja, napokon mogao vratiti…?

U ovom trenutku ‘sna svoga života’ ne vidim nijedan drugi osim onoga koji se dogodio 15. svibnja 1999. na Alanovom tulumu. Sjedim na kanapeu za stolićem na kojem se nalazi flaša votke i moja čaša, i bjesomučno pijem, ne znajući da li od sreće ili od već čiste i zabrinjavajuće navike. Naime, točno na taj dan prije devetnaest godina, nešto se dogodilo u mom životu i ja sam, nakon te večeri, zadobio čudesni, i s ničim usporedivi, osjećaj slobode.

*

A sve je započelo još prije neki dan kad me je u mom današnjem životu nešto navelo da pomislim kako je početak pjesme Budi sam na ulici Ekatarine Velike dobar za opisivanje nečega određenog; raspoloženja, neke stvari, bilo čega. I onda sam se dosjetio tog svibanjskog jutra nakon noćne kiše i nakon Alanovog tuluma. Pomislio sam kako bih mogao napisati da je svibanjsko jutro u kojem sam se probudio nakon Alanovog tuluma izgledalo upravo kao početak te pjesme – presvijetlo, staklasto i razljeveno, i pomalo apstraktno. I da kišne kapi na obližnjoj, razlistanoj brezi upravo svjetlucaju kao što svjetlucaju staklene iskre’ u Milanovoj pjesmi

Tu noć nešto se dogodilo u mom životu, i nakon nje, u sljedeća tri mjeseca, gotovo svaki trenutak mog života izgledao mi je poput tih Milanovih ‘svjetlucavih iskri’, predivan, prebožanstven. Ne znam kako, ali kao da mi je pošlo za rukom versificirati se u njegovu pjesmu…

*

Je li moguće, onda, da je to taj trenutak u kojemu ću se sada probuditi? I shvatiti da je sve ono što se poslije odigralo bilo samo san, san mog života, ništa stvarno…? Nekada mi se doista čini da ću se jednom ponovno naći za tim stolom, pod svojim zvonom, i da ću ispijajući tu votku zapravo samo zamišljati cijeli svoj život koji je uslijedio… da ću se probuditi i ponovno imati 29 godina…

U malenim žućkastim notesima koje sam u to vrijeme grozničavo ispisivao ostalo je svjedočanstvo na te čudesne dane koji su uslijedili nakon tog 15. svibnja… I premda nisu potrajali, kao što ništa na ovom svijetu ne potraje, u svijesti ih uvijek lako mogu prizvati…

98.

20.05.1999.

Sâm sam svoju kožu zaderao. Kroz nju sada lipti svježa i topla krv. Krv moje zagušene mladosti. Očaja i beznađa koji su me znali zahvatiti zbog izdaja, izdaja samoga sebe. Cvijet opet miriše. Sunčani sat je započeo svoje trajanje. U vječnost, u neizmjerje, poput glazbe! Lipti moja ‘krv’.

28.05.

Moja sopstvenost se odnedavno budi (zajedno) sa mnom. Ona koju sam još kao dječak zamijetio, uvijek živa, kao [stablo], cvijet ili ptica, i koju više ne mogu iznevjeriti. [Odnedavno, ona] ponovno buja i u tomu je više [nitko] i ništa ne može spriječiti.

Ovaj vid kreativne praznine ne osjećam u sebi panično. Naprotiv, tek sad, u pokretu, razgovoru i uzdahu naslućujem neki viši ukus koji me tek sad [privodi] istinskoj umjetnosti.

03.06.

[Ali] ono stvaralačko u meni, sad kad je slobodno, kao da se želi samo igrati, kao da je lijeno bilo što stvoriti. Kao da mi govori: “Nećeš me više moći natjerati da na silu stvaram!” Sad kad je slobodno ono se šali sa mnom, ne žuri, pušta vrijeme da teče kako teče. I zaista, odjednom više nisam opterećen potrebom stvaranja!

Nekad mi se čini da je Nietzsche obradio sve bitne teme života.

99.

U sve stvari [do kojih mi je stalo] bilo mi je oduvijek teško proniknuti. Njihova zagonetnost opreka je mojoj ljubavi spram njih. [Recimo], glazba! Što je glazba? Do odgovora, naravno, nikada neću stići…

Mi koji smo bez EGA, koji smo razgradili svoju osobu, svoje “ja”, nama još prije stoji propasti nego ojačati. Ali [u]zalud! Hitamo dalje, nas móri to dalje. Mi više ne možemo stati. Što će biti s nama? Neka lijepa životnost položena u stvari, neka moć rasuđivanja na ivici ludosti za ovdašnje prilike. Mi smo, u svakom slučaju, budućnost.

U meni najednom stvoriše sjajnu kuglu! Buđenja sam napokon dohvatio, vedra i čista. I zrakoplov i orade, sve je moje, [čak] i zlatni zub Yucatana! Tako ludo zbori moje stvaralaštvo. U red, zaista, ne mogu da [ga] dovedem.

100.

05.06.

Mi gušteri što vazda ležimo na suncu, ne žurimo nigdje i nama je katkad potrebno nametnut red i rad, da [se] dobar i viši ukus koji posjedujemo [ne bi] prometnuo u ono što niže duše u nama svakako vide – naime – lijenost…

Sveta riječ usamljenost! Ono osjećanje izdvojenosti i nepripadnosti, ona sumnja u sama sebe zbog toga, onaj jalovi pokušaj snishodljivosti u ophođenju s ljudima, pa odustajanje, ona zamišljenost i isključenost, na koncu, pomirenost sa sudbinom – sve se to da svesti pod izraz usamljenost.

Neki čovjek velikih mogućnosti ako tokom svog života svoju oštricu inteligencije [daruje] ili pak usmjeri spram, npr. ‘znanstva’ i tzv. realitete potkrepljuje činjenicama, njemu prodor u onostrano, izvan tih realiteta, u umjetnost – iako dostupan – čini se kao pogled u bunar sred tvrde zemlje. On [je] iz te dubine [u stanju] samo površinski zahvaćati [položenu bit svijeta] te pisati [uvijek] jedne te iste pjesme, koje je pisao u mladosti dok je bunar još bio [neograđena] provalija. Za kakvu proznu umjetničku formu on nikada neće sazrijeti…

101.

08.07.

Odlazak na Cres kao ulazak u Crkvu; kao zakletva ili prinošenje žrtve, jedna svetkovina duha.

13.07.

Na koncu, postoji samo put. Vinuti se iz dubina mora i pristati uz otok. Krenuti po njemu, po tom golom kamenjaru što izgleda poput Mjesečevog, kao po zrakopraznom prostoru, praznini… Proći kameni i glazbeni grad i tamo, iza granice, utonuti u mistični svijet ženskih anđela, vina i smijeha. Kao duboka nužnost stvorena je misterija. Duša je samu sebe izbavila s moći zamišljanja. Duša je sama stvorila magiju kojoj više ništa nije moglo stati na put. Svi veliki umjetnici imaju to: sposobnost prerušavanja svijeta u magično. Svijet nije magičan po sebi ili od strane nekog boga. On je takav jer ga [gleda] duša koja jest magična. I vino je magija; naša hrana (za takve duše).

Ono žensko u [ženi] osvaja mene. Njena sopstvenost skupljena u njeno ime – to je najmanje što me zanima. Njena kvaliteta se tim više gubi što ona ozbiljnije gleda na svoje ime.

Ona je nebitno božanstvo. Živi za sebe, [uvijek] pri nekim lijepim mislima, gleda svakoga, pozna svakoga, sa znanjem o svijetu. Ali [je] bojažljiva od tog svijeta, nepovjerljiva [spram] ljudi, ali i sažaljiva i blagonaklona, isto tako. Nju ne zanimaju ljudske teme, kao što ljude ne zanimaju njene, ali ne mari. Ipak, u njenoj blizini svaki čovjek bezmalo [je] začaran te trtlja o sebi otkrivajući svoje najintimnije [tajne], a da toga nije ni svjestan. Ljudi znaju da je ona, nebitno božanstvo – dobro, ali i bezlično, i da [se ne snalazi] u ‘praktičnim stvarima’; zbog toga je uostalom i smatraju nebitnom, a kat-kad i dosadnom i suvišnom. Ipak, znaju da ako ima božanstva na ovom svijetu da je ono baš takvo.

102.

18.07.
[Dok sam boravio na otoku] budio sam se u san i išao spavati u odumrli ostavljeni život.

Praznina na koncu rasplinjuje smisao. Nismo ništa. Samo ukočen creski kamen u daljini; ali [zato] – puni slutnji. Do kraja života i samo to. Još nedovoljno umjetnici, još nedovoljno pitaoci, dostatno tek tehničari [misli]. Ne znamo tko nam daje život, život u [nama], ali mi ćemo taj život, život u sebi, odigrati po cijenu svake muke, mimo pogleda, mimo svjetskih kretanja, sami. Koja su naša pitanja, kakav je naš pogled u daljinu, ostaje zamućena tajna. A što ako se varamo? Ako smo još tu samo da još jednom, čvrstoga duha, mi, moralni čistunci, odigramo staru partiju života. Bez stvaralaštva, bez misli, pošteno i do kraja? U ovakvom dualitetu mi smo rođeni i u njemu ćemo umrijeti. Mi, do zla boga, nekonkretni!

Svibanj 2018.

Živjeti automatski, a svijest ostaviti za nešto drugo (ili posveta apstraktnom životu)

Posted in Fitzcarraldo, Minus Sapiens, ROŠKO, UMJETNOST - FILM, WERNER HERZOG tagged , , , u 11:15 am autora/ice Magičar

ZORAN ROŠKO: Minus Sapiens
WERNER HERZOG: Fitzcarraldo

Dvorana u kojoj se trebalo održati predavanje bila je čisti užas. Zbog stupa smještenog u sredini čak je dobila i nadimak. Jedan od gostiju knjižnice – a ako me sjećanje ne vara, bio je to Kićo Slabinac – nazvao ju je dvoranom ‘na razdjeljak’. Popularni pjevač tamburaške glazbe primijetio je da taj stup direktno diktira razmještaj stolica u dvorani pod tupim kutom, te mu je valjda zbog toga izgledala kao da je ‘počešljana na razdjeljak’.

Ovoga puta gost knjižnice je Zoran Roško, romanopisac i bivši urednik Zareza, Quoruma, Tvrđe i Libra Libere. Čini se da knjižnica napreduje u dobrom smjeru. Zauzevši mjesto za dugačkim, neuglednim stolom, podsjetio me je na Lorena Passerinea, aukcionara iz romana Dražba predmeta br. 49 Thomasa Pynchona koji u završnoj sceni lebdeći “…iznad dvorane poput lutkara, sjajnih očiju, s osmijehom uvježbanim i nemilosrdnim” lamentira prodajne cijene dragocjenog predmeta. Svilenkastim pogledom preko naočala, Zoran Roško dugo vremena posvećuje samo ispitivanju pridošlica. Vidim da se radi o petnaestak dušica od kojih sam neke zasigurno pridobio ingenioznim postom na Facebooku najavljujući predavanje možda najvećega skrivenog intelektualca u Hrvata.

Odmah se dalo primijetiti kako njegovi ‘dobro istrenirani morski konjici koji su znali izvesti neke od najuspješnijih scena iz ranih američkih mjuzikala’ nisu bili nazočni. Ni Gilgame, ni Kinski, pa ni, ako baš hoćete, šatro-roda. Uvrnuti likovi njegovih romana počivali su, pogađate, samo u njegovim romanima.

– Hvala vam na pozivu da održim predavanje u vašoj knjižnici u Noći knjige, nadajući se da za knjigu nije nastupila stvarna noć kako to naslov povoda našem druženju ne sugerira… – kazao je na početku.

Na tu vrhunsku šalu, međutim, nitko nije ni trepnuo osim možda Alternativca-Provincijalca koji ju je, sjedeći na mom mjestu, popratio jedva primjetnim smiješkom. U isto vrijeme, iza sebe sam mogao čuti prvi od tri duboka uzdaha jednog od mojih prijatelja, koje sam nagovorio da dođu na predavanje vjerujući da neće požaliti. Kako sam bio suorganizator predavanja, naravno da mi je bilo u interesu predavanje učiniti što posjećenijim, a pritajeno sam se nadao da ću privući i neke utjecajne intelektualce našeg grada. Osvrnuo sam se oko sebe i sa zadovoljstvom primijetio Veljka Lukića koji je mirno sjedio na prvoj stolici s druge strane ‘razdjeljka’ dvorane. Nažalost, bračnog para Gojković nije bilo, kao ni onog PEN-ovca Schvendemanna, ali što sam mogao? Okrećući se prema naprijed, namignuh ravnateljici knjižnice koja je sjedila pored mene, pripravan da čujem, zasigurno, jedno vrlo zanimljivo izlaganje…

Zoran Roško nema bijelo odijelo, kao Klaus Kinski u Fitzcarraldu, ali uhvatih sebe kako zamišljam da ga ima. Nekako sam uvjeren da ga želi imati, i da nije one, tako prirodne, ali i opterećujuće, želje intelektualca da ne privlači pozornost – zasigurno bi ga obukao. U poznatom filmu Wernera Herzoga jedna scena posebno mi se urezala u sjećanje. U kadru je Fitzcarraldov parobrod koji klizi rijekom i promičuće raslinje južnoameričke prašume; zatim se kamera fokusira na pramac broda na kojemu se nalazi starinski gramofon. Iz gramofona se razliježe glas Fitzcarraldova omiljenoga opernog pjevača Enrica Carusa. Kamera se, zatim, lagano ‘premješta’ dok u kadar ne dospije robusni dimnjak parobroda iz kojega suklja crni dim. Stari gramofon iz kojega se razliježe operna arija – u srcu džungle – i dimnjak iz kojeg suklja crni dim – kao da se Umjetnost i Kapitalizam, ruku pod ruku, kreću kroz svijet. Za sve to vrijeme raznoliko raslinje i dalje promiče pokraj njih i svih stvari na brodu, manifestirajući se ovom ili onom prijetećom ‘pokretnom’ granom, tako da gledatelj na kraju ima dojam da se samo raslinje kreće a ne brodska starudija! Na koncu, kadar se uvećava i ponovno vidimo cijeli brod kako klizi rijekom. No, to ne potraje dugo; malo-pomalo, priroda ‘zaogrće’ parobrod florom sve dok ga na koncu u potpunosti ne prekrije. Slavna scena prenošenja parobroda preko brda na mene nije ostavila toliki dojam kao ova, naizgled banalna, u kojoj se simbolički očituje čovjekov način življenja na ovoj planeti. Iza lijepoga uvijek slijedi ono ružno; iza svake estetike – ljudska korist. U konačnici, razvoj tehnike potakla je korist, a ne umjetnost.

Iz misli vraćam se predavanju. Sukus cijelog izlaganja Zorana Roška u Gradskoj knjižnici te travanjske večeri mogao bi se sažeti u osamnaest riječi: budućnost knjige ne može se predvidjeti, kao što se ne može predvidjeti budućnost bilo koje druge stvari. Recimo, umjetne inteligencije. Čuli ste za ‘umjetnu’, tu ‘ženu koja radi u polju i koja se ponekad dimi iz same sebe’? Ako jednoga dana nastupi, kazao je Roško ili Sebaldova sablast kroz njega, neće to biti umjetna inteligencija koja će nas plašiti kao što nas danas plaše pojedini ljudi na mjestima predsjednika utjecajnih država, koja će udomljavati zlo na isti način na koji je ono uobičajeno udomljeno u ljudima. S njom nećete razgovarati na način da je pitate “Kako se osjeća?” a ona vam odgovori da se radi o jednom sasvim novom iskustvu. Ona će biti notorna ekonomska umjetna inteligencija, koja svoju bit nikada neće pronalaziti izvan sebičnih, ekonomskih interesa njezinih tvoraca.

“Dobro jutro, Zorane! Primijetila sam da vam je deterdžent za pranje posuđa na izmaku. Novi možete kupiti za superpovoljnu cijenu (na akciji!) u marketu X na lokaciji Y.”

Na to će se otprilike svesti naša komunikacija s umjetnom inteligencijom kada jednoga dana položi Turingov test i stvarno zaživi (ako već nije!). No, ovo posljednje nije bila misao Zorana Roška nego pametnog Alternativca-Provincijalca, koji, naravno, nije smatrao da je toliko pametan.

Jednim okom zamijetivši da šatro-roda još uvijek nije stigla, autor romana Minus Sapiens sada se raspričao o kapitalizmu i liberterijancima, kao o ‘malima iz kužine’, koje je vrlo dobro poznavao dok je radio u restoranu svoga djeda. A malo potom – i o nezaobilaznoj virtualnoj stvarnosti.

– Kada se Internet pojavio pomislili smo: evo nam, napokon, žuđenog prostora slobode u kojemu ćemo biti slobodni od kapitalizma, potreba, kontrole… No ta se sloboda pokazala varljivom. Već 2004 svi veliki kapitalistički igrači bili su na internetskoj sceni, uključujući Facebook koji se samo posljednji pojavio… I svi oni sada su htjeli svoj komadić kolača, po starom receptu. Google, Amazon, Microsoft, Facebook… Internet se više nije razlikovao od bilo koje druge vrste tržišta ‘roba i usluga’…

Nakon što je predavanje završilo odlazimo u birtiju u centru grada popiti prigodno piće. Prije nego što ćemo sjesti za stol Zoran maše rukama baš poput pravog Fitzcarralda tražeći da mu objasnimo veličinu središta grada kojim dominira… valjda, secesijska arhitektura? Je li se radi o ovoj ili još jednoj ili dvije ulice koje imaju secesijske građevine? To nam je bilo zabavno, pa smo mu ispričali ono što ne bismo nikome drugome. Drugoga, svakako, to ne bi zanimalo. Pritom, nisam mogao odagnati osjećaj da se prema njemu ponašamo baš kao domoroci prema Klausu Kinskom u Fitzcarraldu. Kad smo napokon sjeli u lokal završili smo na temi Bitcoina, aktualne kriptovalute nekog genijalca čiji identitet nije bilo moguće otkriti.

– Sigurno bi ga ubili kada bi saznali tko je – ustvrdio je netko od nas, ali se više ne sjećam tko.
– Zašto?
Bitcoin je prijetnja – kako bankama tako i državama. Zamisli da ne plaćaš sam svoje dugove nego i da štancaš novac kojim ćeš to učiniti…!
John Oliver snimio je sjajnu emisiju na tu temu.
– Pošalješ nam na e-mail?

Zakratko, ponovno zadobih glitch ili samo dojam da nas autor romana, koji je istinski pomaknuo granice mogućnosti ljudskog postojanja, kao i granice samog romana, promatra kao Fitzcarraldo domoroce nastojeći zadobiti sliku prosječnog stanovnika provincijskog gradića ‘slavonske prašume’. Ali mi nismo bili prosječni! Stoga odlučih skrenuti mu pažnju na našu alternativnu crtu, pa sam se raspričao o underground časopisu koji smo objavljivali u mladosti boreći se protiv ustajalog duha provincije. Međutim, nije ostavljao dojam da ga ta priča zanima, kao što nije ostavljao dojam ni da ga zanima bilo što čemu on sam nije poklanjao pažnju, uključujući tu i naše insistiranje na točnom postotku onih znanstvenika koji podržavaju teoriju globalnog zatopljenja…

Na autobusnoj stanici opraštamo se kao veliki prijatelji. Napokon pričamo o vlastitoj književnosti. Navodim ga da priča o tome kako piše, kako mu uspijeva uroniti u taj svoj ‘uvrnuti’, snoviti svijet… Ispravlja li naknadno tekst? Kazao je nešto znakovito, što sam vrlo brzo zaboravio, ali je u meni ostavilo neizbrisiv trag. Znao sam da smo u tih desetak minuta koje smo proveli sami dotakli samu bit… čega, nije bilo važno. Možda je to bilo desetak najvažnijih minuta mog života… Tako sam se barem tada osjećao, u tim trenucima… a u životu nema ništa važnije od trenutka! Na kraju, pružili smo si ruke i Zoran Roško je nestao u tami autobusa za Zagreb. Vratio se u svoj grad, a sve što je ovdje doživio, ubrzo, mislit će da je bio samo san.

Što je Minus Sapiens, ako ne proglas čovjeka posvećenoga apstraktnom životu. Za kraj ovog teksta donosim, po meni, najvažniji dio romana u kojemu se izvodi logika tog, recimo, novoga, nikad prije viđenog, čovjeka koji se čini kao otjelovljenje krajnjeg individualizma:

…ono što sam vidio izgledalo mi je jednako strano poput moje vlastite svijesti. Nisam znao ni što je svijet ni što sam ja, no to nije bila nikakva prepreka, stvari su se događale same od sebe, jednako one oko mene kao i one u meni kao, uostalom, i ja sâm. Kao što se cijeli svijet vrti, iako nitko i ništa u njemu ne zna kako, tako sam i ja, čini se besprijekorno postojao, potpuno neovisno o vlastitom znanju o onome što činim. Mogao sam oko sebe vidjeti milijardu životinjica koje izrastaju iz glava milijarda drugih životinjica, no ako je trebalo uzeti vrč s vinom ili isukati sablju, uzeo bih vrč i isukao sablju te općenito, kao i u svakoj traženoj pojedinosti, učinio točno ono što je bilo potrebno. Što sam ja pritom vidio i čuo, i o svemu tom mislio, kao da nikoga pod milim bogom nije bilo briga.

No zapravo mi se sviđa što ne moram zaista vidjeti to što vidim, sviđa mi se što ne moram obraćati pozornost na to što činim, sviđa mi se što nisam svjestan svega onoga što govorim ljudima, sviđa mi se što uopće ne znam što mislim i osjećam. Sviđa mi se što je sve to autsorsano tako da mogu u miru gledati kako se umnažaju [šatro-rode i] kopije Sebaldovih, ponekad pernatih, ponekad jednookih sablasti koje su poput prethodećeg traga budućeg mrtvaca u meni, zapravo moj najživlji i najintimniji sastojak. Sviđa mi se slušati što one tvrde da čujem i gledati što one tvrde da vidim, i prisjećati se filmova koje sam gledao, ili uživo gledati njihove prerade i varijacije. Sviđa mi se što se ja sam odvijam gotovo automatski, bez potrebe da i u svijesti budem ono što ionako jesam, da zaista činim ono što sam ionako učinio, da vidim ono što ionako vidim. Zar to podvostručavanje ionako nije gubljenje vremena? Jer ako se moj život odvija automatski, ako mu ja sâm, na neki način, i nisam potreban, za to vrijeme ja mogu biti nešto sasvim drugo. Čitav svoj život trošiti na to da budeš svjestan tog života, zar to nije rastrošnost, pijano trošenje resursa, i, što je najvažnije, gubljenje vremena? Zar nije bolje odživjeti život automatski, jer će to ionako biti isti život, bili ga mi svjesni ili ne, a samu svijest sačuvati za nešto drugo, potrošiti je na nešto zaista zanimljivo.

Travanj 2018.

Psi, sapiensi i sileni (pisanje o stvarnom životu ili knausgaardancije ii.)

Posted in KNJIŽEVNOST - PROZA, Minus Sapiens, ROŠKO tagged , , u 5:38 pm autora/ice Magičar

ZORAN ROŠKO: Minus sapiens

Dva psa u polju čine mi se kao Cigani. Jedan je moj, a drugi susjedov, ali o kojem nitko ne brine. Svejedno, kada idemo u šetnju, izgleda kao da su oba moja. I baš taj susjedov pas, kad se onako molećivo prisagne ne bi li izmamio moje sažaljenje, i neki keksić iz moje ruke, upravo u tom trenutku, učini mi se poput romskog svirača koji pruža ruku za svoju napojnicu… Ne znam zašto sam napisao da mi se psi čine kao Cigani u polju, jer, kad bolje razmislim, samo susjedov pas čini se poput Ciganina…

Štoviše, moj pas definitivno ne podsjeća na Ciganina. Jedno oko mu je plavo, a drugo smeđe, pa ljudi odmah pomisle na haskija. Postoji jedna zanimljivost u vezi mog psa. Nekako, oštenio se u vrijeme smrti Davida Bowieja, pa sam jedno vrijeme zamišljao da me kroz to jedno plavo, a jedno smeđe oko gleda reinkarnirana duša tog rock umjetnika… no u slučaju glazbenika radilo se o nečemu sasvim drugom (anizokorija uslijed ozljede oka u tučnjavi u djetinjstvu)… Bilo kako bilo, dominantnu crtu vukao je od majke, vučjaka. S “Ciganinom” se sada počeo hrvati pred mojim očima… Vječita pseća borba, pozicioniranje u psećoj hijerarhiji, ni oni ne mogu bez nje – kao i ljudi. Mora se znati tko je jebeno gore, a tko dolje, tko gospodar, tko rob… Iako znam da se radi o igri, to me vrlo brzo počne živcirati te ih pokušavam razdvojiti. Ono što sam ovoga puta dobio zauzvrat bio je snijeg po licu; da, stigla su me poprskati ta dvojica psećih pretendenata za moju naklonost.

Dižem ruke i bacam pogled u daljinu. Zvonik crkve na Budainci nestvarno se izdiže u nebo, kao kakva ideja u apstraktnom prostoru. Polje prekriveno snijegom drijema u obamrlosti sivih oblaka koji ga pritišću nevidljivom snagom. U jednom trenutku učini mi se da je i priroda samo kulisa, da iza nje postoji puno toga što se ne vidi. Ne bih mogao izdržati bez te misli. Da barem u mislima dočaram sebi vječni, nepostojeći smisao svijeta.

Pod mojim čizmama snijeg škripi. “Ciganin” mi je za petama. Njuši moju ruku u kojoj znam držati keksiće. Gladan je kao vuk, a slobodan…. A ovaj moj sit, ali… neslobodan, po cijele dane zatvoren u boksu… Dovoljno razloga da jedan drugoga prikriveno mrze. Ipak, psi su psi. Kažu da kada dva pseća mužjaka zajedno odrastu, nikada ne mogu postati neprijatelji. U ovu postavku imam silno povjerenje.

Vraćamo se. Sada je vrijeme da im dam pravu hranu. Tu nastaju problemi. Moj pas naskakuje na moju ruku, želi da mu dam sve. “Ciganin” iz prikrajka čeka, zna da neću biti prznica i da ću nešto hrane ostaviti i za njega. Tako je i bilo.

– Kući Jerry, sve si dobio! – vičem na uho “Ciganinu”.

Jerry me tužno gleda. Na koncu, odlazi; on i Ciganin u njemu, dok ja svog, pomalo frustriranog, psa odvodim u boks.

*
*  *

To poslijepodne, zavaljen u fotelju ispred kamina, u rukama držim knjigu. Radi se o romanu za koji čovjek ne može povjerovati da je izvorno napisan na hrvatskom jeziku, s obzirom na koji je način napisan – Minus sapiens Zorana Roška. Hipnotičko, nad-postmoderno štivo koje kao da dolazi s kraja postojanja čovječanstva. Rečenice – stilski savršene, samosvojne, duboko dvosmislene, na koncu, kao da doista izriču nešto o ovome besmislenom i onome smislenom, ali nepostojećem svijetu.

U ovom slučaju, pitanje za milijun kuna glasi: o čemu se u romanu radi? Moguće je da roman govori i o temeljitoj ravnodušnosti, pa i o određenoj vrsti beznađa koje je zahvatilo današnjeg čovjeka, njegovu stanju uma koje više nijedna ideologija ne može zavesti, lagano pomirljivog u odnosu na sve ekonomsko i pragmatično koje harači u njegovoj blizini, a u isto vrijeme spremnog za sve uzvišene dosege i pizdarije umjetne inteligencije; na kraju krajeva, možda je to roman koji govori i o čovjekovoj pomirenosti sa smrću, sa svime, pa i vlastitim izumiranjem kao vrste… međutim – to mu sigurno nije bila glavna namjera. Prije se radi, kao što se uvijek radi u slučaju vrhunskih djela, o osobitoj, uzvišenoj umjetničkoj igri, kakvu već znaju, s vremena na vrijeme, igrati s nama ti vehementni harlekini stvarnosti, satirski umjetnici. I kada se kotač ljudskog duhovnog razvoja 2000-ih slomio, oni su nastavili stvarati… Bilo kako bilo, umjetnost je umjetnost; svaki umjetnik zna da je dovoljno istinu izreći na glas – ali na svoj način. A Zoran Roško ju izriče, nekako baš po mom ukusu. Zavirimo, stoga, u prostor uma ovoga Silena, iz skradinskog zaleđa! Vjerujte mi, unutra nas čeka, s ovih prostora rijetko viđena – vrhunska književnost!

Ako neke ljude rađaju djedovi, a ne majke, moj grandiozni djed, najveća operna figura naše obitelji, sigurno bi bio sposoban za takav podvig. Sve je za njega bilo istovremeno uzvišeno i želučano. Dok su drugi ljudi tragali za autentičnom sudbinom, on je svoj život prepisivao od drugih, boljih od sebe, kako je govorio. Bio je avanturist, terorist, ptičar, žigolo, ljubitelj Rilkea, plavih planina, vina, škampa, tučnjava i pištolja, no u svemu je tome bio lažan i uživao je u tome. Plaćeni serijski ubojica i ubojica iz gušta, nije vjerovao u nasilje, mislio je da su strasti i nagoni samo najuporniji izrazi samoljublja, a ubojstva rutinski oblik akumulacije kapitala prečacem…

Iskreno je, poput obožavatelja, vjerovao u profinjene i kompleksne osjećaje pa je uvijek radije oponašao ono što osjećaju drugi ljudi; vlastitim osjećajima nije pridavao važnost jer nije vidio čime bi mogli zaslužiti njegovo poštovanje. Za njih je, kada bi bio baš naročito dobro raspoložen, mogao gajiti tek neku općenitu, lažnu, gotovo kršćanski okrutnu sućut. Ponosio se time što mu se u životu ne događa ništa jedinstveno i što nema nijednu originalnu zamisao, nikakav neusporediv doživljaj; svoju karijeru gradio je na krađi, krivotvorinama, preradama i prilagodbama. Kada slijediš tuđu veliku ideju, nije toliko važno jesi li je u svakoj pojedinosti dostojan, veličina koncepta nadjačava sve tvoje pojedinačne promašaje čak je i tu svoju glavnu životnu misao preuzeo od nekoga drugog. Kada bi “oponašao” ono što mu se činilo da primjerice proživio neki filmski lik, djed bi se ponekad pitao je li krađa osjećaja prava stvar, a odgovor je uvijek bio isti: naravno da jest. On sâm, mislio je, nikada neće doživjeti ne samo ništa bolje, nego čak i ništa donekle gore od toga. Zanositi se, potpuno neosnovano, očekivanjem da bi se i njemu moglo dogoditi nešto zanimljivo posebno, tvrdio je, bio bi, premda lijep, samo ekstremno slijep egoizam…

Nije želio biti izniman i samosvojan, nego duboko i u svakoj pojavnoj pojedinosti određen onime što ga je okruživalo i determiniralo. Granice iskustva drugih ljudi granice su moga svijeta, govorio je. Dok su svi gotovo religijski vjerovali žudnjama, koje su za njih bile valjda suvremeno utjelovljenje anđela, moj ih je djed ismijavao, tvrdeći da su samo seljačka zabava, da su ograničena dosega, monotone, pijane, promiskuitetne, dementne i tragično neinteligentne. Predati se vlastitim žudnjama najbolji je način da se nikada ne makneš iz svog sela, govorio je. No djed svejedno nije htio biti ništa bolji od drugih, a uvid da su drugi idioti nije htio pretvoriti u dokaz svoje nadmoćnosti, nego u još snažniju izliku da i sâm bude još gluplji. Želio je biti savršen promašaj svojega vremena, prema načelu Oslobodi svoj um za tuđa iskustva a guzica će naći opravdanje. Kvragu, jastvo je tumor svijesti, govorio je djed, ne želim biti autor, nego turist svoga života. Kroz život trebaš prošetati i izići, ne misliš valjda u nešto od toga povjerovati.

Ožujak 2018.

O ‘proračunatom’ i ‘kulturnom’ ‘po sebi’ (ničeancije xv.)

Posted in FILOZOFIJA, Propast zapada, SPENGLER tagged , , u 12:21 pm autora/ice Magičar

Oswald Spengler: PROPAST ZAPADA

Leaving the island89.

U ona prozirno jasna jutra, na prijelazu iz zime u proljeće, neke od nas već u buđenju zaskoče pitanja: “Do vraga sve, ali ja želim znati! Ostvaruje li se čovjek kroz kapitalizam (kao što to tvrdi neoliberalna papazjanija), ili se radi o jednom od nebrojeno mnogo načina njegova održanja u okrilju prirode? Je li kapitalistički, odnosno svjesno proračunat, način razmišljanja prirođen čovjeku do te mjere da se njegov duh može svesti na njega – kao što to tvrdi “ratnik duha” Oswald Spengler – ili se pod ‘duhom’ ipak može smatrati i onaj dodatni, i neznano zašto – nužno potreban, odmak od svjesnoga proračunatog mišljenja koji prepoznajemo kroz ničim objašnjivu začuđenost svijetom i životom (koju su nekoć slavili i, na koncu, proslavili Stari Grci) – u načelu, kulturno-stvaralački način razmišljanja koji svijet doživljava kroz igru pitajući se što je u njemu moguće?

Naposljetku, na koji je način pojava svijesti – događaj bez presedana u ljudskoj evoluciji koji ostaje neuhvatljiv i zagonetan koliko to može biti – dovela do proračunatog i kulturnog načina mišljenja i djelovanja, i zašto se ova dva gledišta spram života ne bi smjela svoditi jedno na drugo? Sve ‘proračunato’ ne bi smjelo imati nikakve veze s ‘kulturnim’ i obratno; zbog toga je za nas i taj razvikani pojam ‘kreativnih (kulturnih) industrija’ samo žalosni oksimoron koji se uvriježio u kapitalističkim društvima nepovratno šteteći izvornoj dihotomiji ljudske prirode.

Nekada doista ne možemo drugačije, nego se odmah po buđenju to pitati, mi, nasljednici Velikog Učitelja u svakom pogledu, i umjesto umivanja, jednu ovakvu opreku drsko izvući ispod tepiha!

90.

Čini se razumnim prihvatiti da svako živo biće, uključujući tu i čovjeka, provodi svoj život na zemlji u zadovoljavanju svojih potreba, mahom onih održanja. Ali potrebe održanja, definitivno, nisu i nikada neće biti jedine potrebe živog bića! Nakon što ih zadovolji, ono i dalje ostaje u ‘zarobljeništvu’ vremena, i u jednom trenutku, činit će se da ništa ne radi, da samo puko (i besmisleno) egzistira; i što je najzanimljivije – da je na to natjerano; sva živa bića kao da su natjerana sâm život, ne samo održati, nego i izdržati… U tim trenucima vidimo moment ‘pra-dosade‘ na djelu i tvrdimo da se pojavila nova, nesumjerljiva potreba, sui generis, suprotna potrebi održanja – potreba da se ovlada dosadom, za nas kolijevkom svakog ‘pra-kulturnog’ djelovanja…

91.

Sada se može postaviti pitanje na koji su se način stvari vezane uz potrebe održanja i potrebe izdržavanja pukog postojanja odvijale u početku, dok na pozornici života još nije zaiskrio prvi žižak svijesti? Odgovor na njega pokušat ćemo iznaći razmatranjem života ‘čiste’ životinje – grabežljive zvijeri – savanskog pirgastog lava (kojega, (ne)namjerno, posudismo iz našega serijala o postanku volje za moći)… I na osnovi najpovršnijeg uvida, lako je zaključiti da ga čisti nagon gladi tjera da zadovolji potrebu za održanjem. No nakon što ulovi antilopu, što čini taj ‘kralj svih životinja’? Opruži se po zemlji i ubrzo padne u san ili se nastavi izležavati na suncu. Za lava, dakako, još uvijek ne možemo reći da živi proračunato, kao ni to da posjeduje kulturu; ipak, čini se, da im je već svojim načinom života stvorio uvjete: svoj je život ‘podijelio’ na lov i odmor. Tek s pojavom svjesnog mišljenja odnosno same svijesti proračunato i kulturno djelovanje dolaze do izražaja…

Ako je govor djelovanje, onda se radi o duhovnom djelovanju uz pomoć osjetila. Njemu više nije potrebna neposredna veza s osjetilnim djelovanjem, jer ono što je od 5. tisućljeća prije Krista novo, jest mišljenje, duh, razum ili kako se god to želi nazvatiČisto duhovno promišljanje, “proračunavanje”… odjednom [se] pojavljuje i mijenja sve…

92.

Što je, onda, svjesno mišljenje donijelo čovjeku? Zamislimo da našega lava zakratko zaokupi svijest (iako prema našim trenutnim saznanjima to najvjerojatnije nije moguće; ipak, ovim primjerom na simplificiran način meditiramo nad mogućnošću koja se na kraju ostvarila kroz čovjeka). Što bi se to stubokom promijenilo u njegovu ponašanju? O čemu bi on to svjesno razmišljao? Možda o ovome:

“Zašto bih danas ulovio samo jednu antilopu, kad ih mogu uloviti više? Ulovom više antilopa zadovoljila bi se višednevna potreba za hranom cijelog čopora. Ne bi mi to predstavljao napor, jer tko zna, možda će sutra padati kiša, a ja ću se, onda, moći izležavati cijeli dan…”

Praskozorje proračunatoga načina mišljenja ovime je moglo nastupiti… Pažljivijem čitatelju zasigurno nije mogla promaći pojava matematike u mišljenju (jedan – više, moć prebrojavanja i sl.), zatim, “osjećaja” za danas i sutra, te, na koncu, i moć razlikovanja između onoga što mora činiti (loviti) i onoga što želi činiti (izležavati se). Kad se ništa ne mora, svjesno biće vrlo brzo pronađe ono što ga veseli.

93.

Isto tako, svako proračunato mišljenje nužno za sobom povlači i razvoj tehnike odnosno tehnologije. Stvari koje se proračunato domisle, često, same po sebi, nisu ostvarive u okrilju prirode. Sirovo meso se usmrdi ako se ne pojede isti dan. Nešto je s njim potrebno učiniti u tehničkom smislu kako bi se sačuvala jestivost i opravdala primjena proračunatoga načina mišljenja. Odatle se može zaključiti da proračunat način mišljenja, zapravo, nije prirodan nego umjetan; on je nadodan prirodi; drugim riječima, ni on (kao ni umjetnost u općenitom smislu) nije inherentna karakteristika prirode! Priroda drži do održanja jednog života, ali trenutačno, ne proračunato! (Barem se to odnosi(lo) na prirodu prije pojave svjesnoga mišljenja…)

No, čini se da je vjeveričino skupljanje plodova za zimu onaj primjer proračunatog mišljenja prije pojave svijesti koji tomu proturječi. Ali to nije slučaj. Naime, ovdje se previđa da je vjeverica plodove za zimu prisiljena unaprijed skupljati kako bi uopće preživjela, odnosno, da je u nju takvo ponašanje prirodno ‘ugrađeno’; suprotno tomu, lav nije prisiljen ubiti više antilopa isti dan. Proračunati način mišljenja nije nužan da bi živo biće preživjelo, i to je važno naglasiti.

94.

No svjesno mišljenje čovjeku je donijelo još ‘nešto’…, ‘nešto’ ravno onomu ‘kao kad zvijezda padne u prazan prostor‘ – pogubnu spoznaju o vlastitoj prolaznosti odnosno svijest o neminovnoj smrti koja ga čeka negdje u budućnosti, i koje stoje izvan svake domene proračunatog načina mišljenja. Dakako da su ovu misao, i činjenicu, prije nas izrekli mnogi drugi magičari duha… i da je mi na ovom mjestu samo ponavljamo na svoj način. No, čini se da je ona nešto što čovjek najprije potisne u umu…

I premda ‘obojene svjesnošću’, ove dvije spoznaje – spoznaja o mogućnosti svjesnog proračunatog mišljenja i spoznaja o vlastitoj prolaznosti – suprotna su jedna drugoj koliko to mogu biti. Zamislimo na koji bi način grabežljivo stvorenje razmišljalo o njima u ovom kontekstu:

“Upravo sam saznao da ću jednoga dana umrijeti, a to znači da ću sve što sam stekao proračunavanjem (za koje sam također spoznao da sam sposoban) izgubiti. Možda, onda, i nije nužno da pretjerano proračunavam u svom životu, možda je nužno da (u)činim nešto drugo kako bih svladao ovaj rastući strah od smrti… Ne bih li mogao ostaviti neki trag o sebi? Nekakvu rezbariju, slikariju, ili zapis? Recimo, na jednom ovakvom kamenu nacrtati kako živim, i kako lovim antilope vrebajući ih iz zasjede visokih trava?”

Prema našem mišljenju, ovdje se možda radi o sličnim, ako ne istim, ‘mislima-porivima’ koji su homo sapiense prožimale prije 20 000 godina te ih ‘natjerale’ da ostave svoj trag u spiljama Altamire i Lascauxa? I nije li ova diluvijalna dihotomija čovjeku suđena? ‘Proračunato‘ i ‘kulturno‘ odsad će čovjeka vući na njegovu putu stvaranja kultura i civilizacija. S jedne strane, nerazdvojivo vezani istim roditeljem (svijest), a s druge, suprotni koliko to dva pristupa životu mogu biti. Mnogo stoljeća kasnije, ‘proračunato‘ će stvoriti pismo, a ‘kulturno‘ poeziju, ‘proračunato‘ matematiku, a ‘kulturno‘ vjeru u krajnju spoznaju, naposljetku, ‘proračunato‘ države, gradove i civilizacije, a ‘kulturno‘ religiju, umjetnost i čitav duhovni život čovjeka… Uostalom, nije li sâm Bog, uobličen kroz konkretnu religiju, u ovom kontekstu, nesumnjivo najveći kulturni artefakt ikad stvoren za svladavanje straha od smrti!?

Od svih praosjećaja svijeta, strah od svijeta [smrti] sigurno je najstvaralačkiji. Njemu čovjek duguje najzrelije i najdublje oblike i stanja ne samo svoga svjesnog unutrašnjeg života, nego i njegovih odraza u bezbrojnim tvorbama izvanjske kulture. Kao potajna melodija, što je ne može svatko čuti, prolazi strah kroz oblikovni jezik svakoga pravog umjetničkog djela, svake unutrašnje filozofije, svakog značajnog djela; one se nalazi, što još može osjetiti samo mali broj ljudi, i u osnovi svih problema svake matematike.

95.

U mnogim ljudima danas gasi se svijest o tome što je umjetnost i koju ulogu zauzima u ljudskom životu. Po mnogima, ona je još samo zabava s kojom proračunati način mišljenja može raditi što hoće. Mnogi umjetnici, ako se neko vrijeme nisu uspjeli probiti na tržištu umjetnosti, po tim notornim, mondenim umjetničkim salonima današnjice, prestaju sa svojim radom… Više ne osjećaju da su ‘kulturne potrebe‘ sadržane u samom stvaranju, i da se radi o iskonskoj potrebi jednoga prolaznog života kojom on svladava vlastiti besmisao.

Nismo i ne moramo biti svi umjetnici. Ali svi u dubini duše imamo potrebu da se naučimo nositi s tom ‘zadanom’ besmislenošću naših prolaznih života. Na koji ste je način vi riješili, glasno zapitajte sebe. I budite sigurni, ako ste živi, da ste to pitanje, zasigurno, barem privremeno riješili, iako rješenja možda u ovom trenutku i niste svjesni! Većini je ljudi, kao po nekom automatizmu, dovoljna religija, Bog, da popuni tu, po sebi, više nerazumljivu ‘kulturnu potrebu’; drugima pak u pomoć pristiže – čvrsto ukorijenjena u suvremenom društvu – industrija zabave kojoj služe, redom, sve umjetnosti. Samo još rijetkima dovoljna je čista umjetnost, stvaranje u samoći.

Kao što je od prilagođavanja prirodi (zahvaljujući proračunatom načinu mišljenja) čovjek dospio do toga da prilagođava prirodu sebi i svojim potrebama, tako je od prilagodbe umjetnikovu ukusu, kapitalizam došao do toga da njegov ukus prilagođava sebi i svojemu proračunatom mišljenju.

96.

I premda smo shvatili da su i religija i umjetnost i filozofija, pa čak i jedan dio znanosti (onaj koji vjeruje u krajnju spoznaju) na istoj ‘planini svijesti’ potekli iz izvora potpuno oprečnog izvoru proračunatog načina mišljenja, te da je kapitalizam kao današnji motor proračunatog načina mišljenja samo sredstvo održanja čovjeka, a nikako njegova bit, suština – nemoćni smo zaustaviti pogubno kretanje svijeta…

To što ‘kožu’ proračunatog mišljenja danas ne možemo, s vremena na vrijeme, ipak zamijeniti s ‘kožom’ kulturnog djelovanja koja nas izbavlja iz osjećaja vlastite prolaznosti – to je naš najveći, i umnogome potisnut, problem. Jer, mi, današnji ljudi, vlastitu prolaznost prestali smo osjećati kao problem. Prema vlastitoj smrti, postali smo ravnodušni. Pitanje smrti birokratski smo prepustili religiji i o njoj više ne razmišljamo, a kapitalizmu smo dopustili da nas zabavlja dok ju čekamo. Formula današnjeg kulturnog života. Oswald Spengler tu je pojavu predvidio kao sudbinski tijek svake civilizacije koja se sama približava svojoj smrti… Hoće li ‘proračunato‘ na kraju progutati sve ‘kulturno‘, i je li to ljudska sudbina, ostaje za vidjeti… Ali da je stavilo svoju šapu na nešto što mu u osnovi ne pripada – barem na to smo  htjeli ukazati ovim tekstom…

Ožujak 2018.

Ledenica (pisanje o stvarnom životu ili knausgaardancije i.)

Posted in KNAUSGAARD, KNJIŽEVNOST - PROZA, Moja borba tagged , , u 7:53 pm autora/ice Magičar

Karl Ove Knausgaard: MOJA BORBA (DRUGA KNJIGA)

Često tijekom dana svrnem pogled na veliku ledenicu koja se stvorila pored prozora u dnevnom boravku. Noću na odsjaju uličnih lampi učini mi se da svjetluca poput živog bića kojemu kao da je sama svjetlost krv. U nekoliko dana narasla je do neugodne veličine i započela prijetiti slučajnim prolaznicima ispod mog stana.

Jesam li odgovoran za tu ledenicu, počeo sam se ubrzo pitati. Što ako se dogodi najgore i u jednom trenutku ledena se neman odlomi i surva na glavu slučajnom prolazniku? Može ga probosti, a možda čak i ubiti. Je li ona u tom smislu moja, kao što su stan i prozor moji, i neću li odgovarati za posljedice mogućeg nesretnog slučaja…? Žena me umiruje riječima da ledenice ne otpadaju tek tako. One se jednostavno ‘istope’. Danima se sa njih cijedi, i vremenom postaju sve manje i manje, na kraju nestanu kao što su se pojavile; nema i ne može biti nikakvog iznenadnog loma. Ali što ako temperatura naglo poraste, protestiram u sebi, kao što se najavljuje sljedećih dana, i ledenica se ‘osjeti’ teškom pod vlastitim teretom, neće li, u tom slučaju, gornje spone, kojima se drži za krov, popustiti…? Ako ništa, natjerat ću se mislit da je moja žena ipak u pravu.

Grandiozni ‘pipci’ u ovom trenutku sežu joj čak do prozora ispod moga i još ‘rastu’. Preko dana s ledenice kaplje sve u šesnaest, na momente i curi, ali noću ni traga kakvom pokretu. Kao da sam Sjeverni pol ugostio pored prozora. I to me na neki čudan način umiruje.

Naime, u glavi mi je pravi “led razmišljanja”. U tom smislu, ledenica, o kojoj je riječ, kao da je izrasla iz mog razmišljanja. Kako sam je samo uspio ‘stvoriti’? Možda su joj uzrok one zagonetne emocije koje znaju izbiti na površinu moga bića bez ikakve najave te me natjerati na plač bez ikakva razloga, a nakon čega se na isti, i neobjašnjiv način, u meni ‘stvrdnu’ i ‘ukoče’? Zašto čovjek očekuje od života više nego što mu on može ponuditi? Kad jedino što može dobiti je ovaj simbolički prostorno-vremenski okvir u kojemu se može iživljavati do mile volje, ali opet samo simbolički. I njegova svijest odatle je samo simbolička, i nikada, baš nikada, ne dolazi do pravog reda stvari, ako takav negdje postoji. Stoga, ni on sam nikada ne može biti siguran što zapravo osjeća i da li, uopće, osjeća… Sve loše i sve dobro kao da je izvedeno iz nekoga nepoznatoga, nedostupnog izvora, doma pra-osjećaja, koji je ostao nedokučiv.

Eto, o čemu razmišljam dok iz stana promatram tu ledenicu u prozoru; svoju ledenicu, simbol vlastite samoće. I tu se na petama okrenem, priđem polici s knjigama i uzmem Moju Borbu drugi tom Karl Ove Knausgaarda. Otvorim je i počnem čitati na mjestu na kojemu se govori o razlici između ‘duhovne noći’ devetnaestog i dvadesetog prvog stoljeća.

Više nas prema noći ne otvara napuštanje Boga, kako je to bilo u devetnaestom stoljeću, gdje je ono ljudsko što je preostalo preuzelo sve, kao što vidimo kod Dostojevskoga, Muncha i Freuda, gdje čovjek možda iz nužde, možda iz želje, postaje svoje vlastito nebo. Od toga pak ne treba napraviti više od jednog koraka unatrag prije nego što sav smisao nestane. Tada čovjek uvidi da postoji nebo iznad ljudskoga, i ne samo da je ono prazno, crno i hladno nego je i beskonačno. Koliko to ljudsko vrijedi u svemiru? Što je čovjek na zemlji nego insekt među drugim insektima, oblik života među drugim oblicima života, koji se manifestira jednako kao alge u moru ili gljive na šumskom tlu, ikra u utrobi ribe, štakori u gnijezdu ili skup školjaka na grebenu? Zašto bismo trebali raditi jedno, a ne drugo, kad ionako u životu ne postoji drugi cilj ili smjer osim da se držimo na okupu, živimo pa umremo? …

No u moje vrijeme smrt je oduzeta, više ne postoji, osim kao redoviti sadržaj svih novina, vijesti na televiziji i filmova, gdje ne obilježava svršetak vijeka, diskontinuitet, nego, upravo suprotno, zbog svakodnevnog pojavljivanja implicira produženje vijeka, kontinuitet, pa je tako, začudo, postala naša sigurnost i naše uporište. Pad zrakoplova je obred, događa se svako toliko, sadrži jedno te isto, a mi sami nikada nismo dio njega…

… Kako je do toga došlo, nije lako reći, ali rezultat je u svakom slučaju velika trivilizacija te silne problematike, dok je istovremeno kritička moć skrenula ulijevo, gdje su je progutale ideje o pravednosti i jednakosti, koje su pak isto ono što upravlja razvitkom društva i legitimira i njega i život bez provalija koji u tom društvu živimo. Razlika između nihilizma devetnaestog stoljeća i našeg razlika je između praznine i jednakosti. Godine 1949. njemački je pisac Ernst Junger napisao da ćemo se u budućnosti približiti svjetskoj državi. Sad, kad je liberalna demokracija gotovo univerzalan oblik društva, izgleda da je bio u pravu. Svi smo demokrati, svi smo liberalni, a razlike među državama, kulturama i ljudima posvuda se smanjuju. A kakva je to promjena u svojoj osnovi ako ne nihilistička? “Nihilistički svijet u svojoj je biti svijet koji se sve više i više reducira… Malo-pomalo sva se područja svode na zajednički nazivnik, čak i ono koje je od okvira kauzalnosti udaljeno koliko i san.” [pisao je Junger] Primjer takvog reduciranja jest… želja da se sve svede na brojke: i ljepota, i šume, i umjetnost, i tijela. Jer što je novac ako ne veličina koja uspoređuje najneusporedivije stvari tako da se mogu konvertirati? … U našem stoljeću čak su i snovi isti, čak i snove konvertiramo. Jednakovrijedan, to je samo još jedan način da se kaže ravnodušan.

Eto što je naša noć.

Nisam bio u stanu kad se ledenica uz gromoglasan štropot odlomila i treskom pala na pločnik ispod moga stana. Srećom, nitko nije nastradao. Žena mi je prenijela tu vijest nakon što sam s užasom u očima otkrio da je više nema, da je nestala iz mog života.

Prosinac 2017.

Još jednom osjetiti ono što će uskoro biti izgubljeno…

Posted in NICK CAVE & BAD SEEDS, Push the Sky Away, Skeleton Tree tagged , , u 12:08 am autora/ice Magičar

NICK CAVE & BAD SEEDS: Push the Sky Away & Skeleton Tree

Nisam pasionirani obožavatelj Nick Cavea. Tim više ne mogu objasniti što se točno dogodilo i kako sam od sporadičnog slušanja njegovih balada (Into my arms, na primjer) u one sive, tmurne dane u kojima depresija dolazi ‘na svoje’, prešao na egzaltirano i gotovo svakodnevno preslušavanje njegova dva posljednja albuma (Push the Sky Away iz 2013 i Skeleton Tree iz 2016) i koncertnih snimki  – a pogotovo koncertne snimke iz Pariza koja se odnedavno vrti na YouTube-u, i koja, po nekom mom sudu, na najbolji način  – u odnosu na druge koncertne snimke dostupne na toj sveubitačnoj ‘aleksandrijskoj knjižnici novog doba’ (kako se o YouTube-u izrazio jedan moj prijatelj) – dočarava to nešto što me frenetično privlači ovom glazbeniku u posljednje vrijeme… Je li se izmijenio Cave ili ja?

Bilo kako bilo, u ovom trenutku dok pišem ovaj tekst, glazbu i tekstove Nicka Cavea i njegovih Bad Seeds duboko proživljavam i držim ih jednim od rijetkih bandova koji su zadržali tu, tako teško održivu, autentičnost u današnje vrijeme, a koja im je, na kraju krajeva, i priskrbila onu ključnu prepoznatljivost na alternativnoj sceni davnih 1980-ih.

Nedavno održani koncert u Parizu, iako snimljen mobitelom, drhtavom rukom Caveovog fana, razotkriva tu neopisivu, anagogičnu atmosferu njegovih koncerata u posljednje vrijeme. Početak koncerta ne nalikuje uopće rock koncertu. Tri kompozicije s posljednjeg albuma Skeleton Tree s uvodnim mračnim pasažom ostavljaju na vas dojam kao da se nalazite prije na nekakvom liturgijskom obredu nego na koncertu velike rock zvijezde. Anthrocene je u tom pogledu možda najznakovitija od svih. U pjesmi se ‘komentira’ najnovija objava znanstvenika po kojoj je naš planet ‘nedavno’ ušao u doba koje s pravom valja nazvati Antropocenom (Antrocen je samo kraći naziv) –  jer ga karakterizira (uključujući sav život na planetu) potpuna ovisnost  o ljudskoj aktivnosti. Ako je tomu tako, kanonski rezonira Cave, ne piše nam se dobro; jer, mi smo u to doba “pali” a ne uzišli. Bez suvišnih produkcijskih upadica s albuma, samo s moćnim klavirskim dionicama odsviranima magičnim prstima Warrena Ellisa, u ovom trenutku Caveovog najbližeg suradnika, Anthrocene zvuči poput svojevrsnoga hijeratičnog upozorenja čovječanstvu koje će svoje tobožnje uzdizanje na kraju platiti gubitkom ljubavi, a koje Cave izriče, osim na svoj prepoznatljiv ironično-sarkastičan, i diluvijalan način…

All the fine winds gone
And this sweet world is so much older
Animals pull the night around their shoulders
Flowers fall to their naked knees
Here I come now, here I come
I hear you been out there looking for something to love
The dark force that shifts at the edge of the tree
It’s alright, it’s alright
When you turn so long and lovely, it’s hard to believe
That we’re falling now in the name (age) of the Anthrocene

Postavlja se pitanje koliko se velikih bandova pojavilo u posljednje vrijeme koji su isključivo svojom autentičnošću, originalnošću, izvornošću – osvojili naklonost publike? Gledajući unatrag sve do 2000-ih, čini se, nijedan… Coldplay možda je posljednji veliki pop band kojemu je to pošlo za rukom, a koji danas zbog tog mizernog ‘jednog te istog’ dance/popa više nije slušljiv; međutim, svoj prvi album Coldplay objavili su točno 2000-e, a svoj drugi, i po mom sudu, daleko najbolji album (A Rush of Blood to the Head), nevjerojatne 2002. Drugim riječima, hrabro istupam s hipotezom da je već počev od 2000-ih bilo nemoguće uspjeti na rock i pop sceni s izvornim, originalnim zvukom vlastitih pjesama. Usuđujući se parafrazirati, malo dostojnu spominjanja, frazu iz političkog miljea matične države, moglo bi se reći  – “Tko je zahvaljujući isključivo svom talentu do 2000-ih u glazbenom svijetu uspio – uspio je!” Jedan Radiohead, kad bi se danas pojavio na sceni, bio bi osuđen na čamotinju podrumskih prostora i siteova poput Soundclouda, na kojima bi uzaludno pokušavao skrenuti veću pozornost na svoju glazbu. Štoviše, možda je danas popriličan broj dobrih glazbenika na kraju odustalo od pojavljivanja u javnosti, ako ne od same glazbe, upravo zbog tog sveprisutnoga, ‘algoritamskog’ određivanja ukusa publike. YouTubeov “algoritam ukusa” određuje ti što ćeš slušati, a ne ti sam. Zbog toga, glazbenici poput Lady Gage i Katie Perry uspijevaju, a jedan R.E.M., eto, odlučio se raspasti… Moguće je da ovi zakoni ipak još uvijek ne zahvaćaju hip-hop scenu, možda su oni samo znamen propadajućih, ishlapjelih i izmoždenih glazbenih pravaca poput rocka; bilo kako bilo, istom čudi vitalnost, originalnost, i nadasve osjećajnost pjesama s posljednja dva albuma Nick Cavea i Bad Seedsa.

Prije dvije godine, Nick Cave je doživio obiteljsku tragediju. S jednog od klifova na obiteljskom imanju u okolici Brightona u Engleskoj, njegov sin Arthur nepažnjom skliznuo je u smrt. Posljednji album utučenog oca čitav je u tom sumračnom tonu, obilježen nemilim događajem, međutim većina pjesama, a što je važno istaknuti, ipak je bila napravljena prije same tragedije… Skeleton Tree, ne željom svoga tvorca, a prema mišljenju autora ovih redaka, samo je dobio na snazi i upravo nevjerojatnoj autentičnosti… Antrochene, Magento i pogotovo Jesus Alone svojevrsne su ‘glazbene Biblije’ za sebe, transcendentalni iskorak u nepoznato područje (glazbenog izričaja) koje dosadašnji art rock još nije iskusio.

Boljim poznavateljima karijere ovog australskog glazbenika, poznato je kako je odnos Nicka Cavea s religijom oduvijek bio kontroverzan. Jedno vrijeme čak ju je nazivao “američkom stvari u kojoj je ime [i mjesto] Boga ‘nasilno preuzeto’ (hijacked)…” (u mom slobodnom prijevodu). Pa ipak, u koji god grad da je dospio, u sklopu koncertnih turneja, prvo bi odlazio u njegovu crkvu… To je je ipak neobično, ako znate da se radi o Nick Caveu. Nisam siguran kad je nastupio obrat u njegovu životu, možda tek s Push the Sky Away, ali negdje u to doba Cave je dao znamenitu izjavu koja je na svoj način, u isto vrijeme, iskupila i ispoljila u svoj svojoj punini njegov osebujan, i zapravo izrazito snažan religiozni osjećaj: naime, kazao je kako vjeruje u Boga i usprkos religiji, a ne zbog nje! (“I believe in God in spite of religion, not because of it.“)

Kada je njegov sin nesretno skončao sa svojim životom, Cave je pjesmu Jesus alone najvjerojatnije posvetio njemu…

With my voice
I am calling you

Taj frenetično ponavljajući refren na kraju vam sledi krv u žilama. Bilo da gledate spot ili slušate neku od koncertnih verzija ove pjesme, vrlo brzo osjetite da nijedan glazbenik ne unosi toliko osjećaja u svoju izvedbu kao što to čini ovaj bivši panker, što je pomalo paradoksalno. Ali ubrzo shvaćate  – upravo osjećaj je ono što je isparilo iz čitave glazbene produkcije današnjice… na osjećaj je kapitalizam zaboravio, jer ga nikada nije imao u vidu. Zar ljudi još imaju osjećaje, bezobrazno se pita, dok ga bezuspješno pokušava ugraditi u svoj sveubitačni “algoritam glazbenog ukusa”…

Caveova glazbena, tekstospisateljska i izvedbena dubina, nesumjerljiva je s bilo čim na današnjoj javnoj rock sceni; pritom, ne ulazim u to da postoje bandovi koji se na njoj ne pokazuju a da izvode istu takvu glazbu koja je nastala iz čistog osjećaja. Pomalo sam i ljut na sebe što sam nekada danima znao drndati po gitari kako bih uhvatio ton koji ‘dobro zvuči’, zanemarujući pritom vlastite osjećaje. Samo osjećaj može stvoriti dobru glazbu; ostalo su pjesme za ‘lajkanje’, dijeljenje preko mreže, povaljivanje cura i sl.

Sama Jesus alone ima tri akorda. Ona ubitačna tri akorda koja su imali i Beatlesi i Rolling Stonesi; nevažno. Ono što pjesmi daje poseban pečat odnosi se na jedan sveprožimajući ton koji se provlači kompozicijom, i koji kao da dolazi s drugog svijeta; nekako sam uvjeren, da je on ‘djelo’ njegova dugogodišnjeg suradnika Warrena Ellisa, kojega je na kraju izvođenja ove pjesme na pariškom koncertu Cave ljubi u obraz, vjerojatno u znak zahvale. Taj ton nije u tonalitetu s osnovnim akordima pjesme, ali postiže upravo to: pjesmi daje bezvremen, numinozan otisak. Osim njega, duboki, ‘režeći’ bas prati osnovni akord i ne mijenja se pri izmjenama u refrenu.

Caveovo lice ne odaje dojam da ‘zna’ da ga se snima. Caveovo lice nikada ne odaje dojam da ‘zna’ da ga se snima; kao da je sazdano od rijetkog ‘anti-ego materijala’, ono jednostavno i čisto postoji zajedno s glavom i tijelom koje ga nosi. Nick Cave ni na bini ne izgleda kao glazbenik koji je svjestan svoje uloge i publike koja ga sluša. Izvođenju pjesme naprosto je prepušten kao čovjek životu. Vjerujem da istom predanošću ‘smlaćuje’ kajganu, kao što izvodi Higgs Bozon blues…  U jednom trenutku, za vrijeme spota pjesme Jesus Alone, prikazuju ga za pultom, u kabini, dok, navodno, promatra samog sebe dok pjeva za klavirom…. Daljnje sekvence spota prikazuju pripremne radnje prije izvođenja pojedinih dijelova kompozicije; njima upravlja Warren Ellis,  sjedokosi dugobradi glazbenik, koji bi se svojim izgledom lakše uklopio u doba u kojem je živio Ivan Krstitelj, nego u ovo u kojemu dionice bitcoina vrtoglavo rastu i padaju. U jednom trenutku, podigao je svoje ruke i na magličastom svjetlu činio se upravo poput nekoga tko je doista razapet… Iako je, na kraju, dojam njegova apostolstva u meni prevladao…. Pomirenost, mirnoća izvedbe Jesus Alone su zastrašujući. Da se sada uruši cijeli studio, mislim da to ne bi nimalo uznemirilo Cavea i Ellisa. Oni kao da su davno pomireni sa svime. Sada još samo izvode svoju glazbu…

Push the Sky Away i Skeleton tree dokaz su da se osjećaj još uvijek nalazi u glazbi. Je li ga moguće u potpunosti vratiti ili su ova dva izvanredna albuma – i dvojica glazbenika – proroci doba u kojemu ćemo ga u potpunosti izgubiti – ne znam…

Promatrajući Cavea na bini, na posljednjem koncertu održanom u Parisu, počeo mi se i doslovno činiti poput proroka. Za vrijeme Magneta približio se publici na dohvat njihovih ruku. Kut kamere mobitela, koja je sve to nelegalno snimala, bio je ključan u dočaravanju njegove namjere. Zvjerlajući svojim pogledom amo-tamo, kao da je među publikom pokušavao pronaći onaj ‘čisti duh’ u ‘vojsci ega’, koji se prepuštao samoj pjesmi, odgurujući ruke koje su ga bezuspješno pokušavale dohvatiti, ruke koje su se više brinule oko toga da podese mobitele kako bi se poslije po otrcanim društvenim mrežama hvalile stiskom s njegovom rukom…  Postoji li taj ‘čisti duh’ još uvijek u nama ili smo doista pali u doba o kojemu majčica Zemlja ovisi samo još o našem razuzdanom Egu…? Ljubav mogu tražiti samo oni koji sebe ne drže važnima, ako to još nije Caveov stih, u budućnosti bi to možda mogao postati…

And one more time with feeling
I love, you love, I laugh, you laugh
I’m sawn in half and all the stars are splashed ‘cross the ceiling…

S Nick Caveom i njegovim Bad Seedsima danas, čini mi se, po posljednji put možemo osjetiti ono što će uskoro biti u potpunosti izgubljeno.

Studeni 2017.

‘Američke sveske’

Posted in Amerika, VIS IDOLI tagged , , , , , u 7:57 am autora/ice Magičar

VIS IDOLI: Amerika

Posjet Sjedinjenim Američkim Državama i njihovoj prijestolnici dogodio se u onom trenutku mojega života u kojem sam, naglo i bez ikakva povoda, izgubio želju za putovanjima. Ako bih još želio igdje otputovati, vrzmalo se mojom glavom, bilo bi to u neko neistraženo područje moga uma, mojih neostvarenih mogućnosti razmišljanja, gdje bih još mogao naići na uzbudljivu ideju, vezanu uz ovu, s ničim usporedivu, stvarnost koja nas okružuje i avanturu zvanu život. Bilo kako bilo, izgradivši se u duhovnom smislu u smjeru potpuno obrnutom u odnosu na smjer duha vremena kojemu svjedočim, stižem se zanimati jedino još za neobična promišljanja o takvim stvarima. Ono što još samo rijetki promišljaju u dubini ili samo dokonosti svoga uma, te – mnogim ljudima dosadne, i beznačajne stvari vezane uz našu spoznaju i doživljaj prostora, vremena, materije, energije i svjetlosti – meni je postalo lijek za jutro i večer svakog dana. Stoga, posjet državi, koja predstavlja – a vjerujem, većina će se sa mnom složiti – otjelovljenje pragmatičnog pogleda na život, i čije državljane ‘takve stvari’ ne mogu zanimati izvan unaprijed zadane moguće koristi, sigurno nije puno obećavao.

Najprije, uočite je da je u Americi sve ogromno. Ta činjenica ne odnosi se samo na ulice, trgove i nebodere; čak i svjetiljke, u obliku fenjera, okačene na jednu vladinu zgradu u blizini Kongresa, čine se neprirodno velikima.

Usporedite veličinu čovjeka i svjetiljki na slici!

Hodnici apartmanske zgrade u kojoj smo pronašli smještaj ukrašeni su zidnim ilustracijama suvremene umjetnosti pollockovskih motiva (američku suvremenu umjetnost nemoguće je ne vezati za lik i djelo Jacksona Pollocka). Apartman za četiri osobe, koji smo unajmili, posjeduje zasigurno nekih stotinjak kvadrata. Prolazeći glatkim tepihom iz dnevne u jednu od spavaćih soba naposljetku dospijevam u sobičak, zapravo prostor koji predstavlja garderobu, u kojoj ću, osim kofera, držati još samo par košulja…

Prostor u Americi, doista, nikome nije problem. Ali čini se da nije oduvijek bilo tako. Veličina prostora Sjedinjenih Američkih Država oduvijek je sprječavala ubrzaniji razvoj ovih krajeva. Štoviše, sasvim je moguće da je uzrokovala jedan od najvećih problema ove države. Jer, tko je bio spreman obrađivati svu tu silnu zemlju? Isto pitanje sigurno su morali postaviti i prvi doseljenici… I da ste najvrjedniji ljudi na planetu, ne biste to bili u stanju. Stoga, ne čudi zašto je došlo do ideje da se radna snaga potraži negdje drugdje… No kao što je poznato, način rješavanja ovog problema neslavno je završio; osim toga, imao je visoku cijenu – građanski rat.

Eno ga Pentagon u daljini, u procijepu između zgrada!

Neobičnim se čini da sa svog balkona mogu promatrati Pentagon koji se nalazi u neposrednoj blizini naše apartmanske zgrade. Česti preleti vojnih helikoptera podsjećaju me da se nalazim u prijestolnici, najvjerojatnije, još uvijek najveće svjetske sile. I tu, htjeli-ne htjeli, dolazimo do pitanja političke, ali i stvarne moći. U svijetu u kojemu se moć smatra još uvijek najvišom vrijednošću, jedan ovakav tekst mora ostati beznačajan. Promatrati Ameriku, ali ne na način da se u njoj vidi utjelovljena moć, nego s pozicije jednoga, više duhovno nastrojenoga (u ovom kontekstu čitaj – dokonog) promatrača,  zasigurno ne može predstavljati neko zanimljivo štivo za današnjeg čovjeka uglavnom okrenutog pozicioniranju na društvenoj ljestvici moći. Jer, tom duhovnom pogledu, ponajprije, Amerika dođe kao i svaka druga država. U njen opis nastojim ući sa što je moguće manje predrasuda. I ne mogu se oteti dojmu da sam u prvim danima boravka u Washingtonu pomalo žalio Amerikance zbog te svoje nesvjesne potrebe da se pred drugima prikažu kao Amerikanci, državljani vodeće svjetske sile, a što je, prema mom mišljenju, moralo opterećivati njihove jedinstvene prirode. Čak i jedan beskućnik, učinilo mi se, ima potrebu iskazati ponos činjenicom što je Amerikanac!

Tipično američko jelo… malo salate, malo borovnice, malo oraha…i sira!

Ali kad smo se već dotakli tog pitanja nacionalnog identiteta, neki vrag mi nije dao mira, i poput Quentina Tarantina koji to poslovično dobro propituje u svojim filmovima (pogledajte samo njegovu Mrsku osmorku!), i ja sam mislima zagrebao o njihov najveći tabu: odnos crnog i bijelog stanovništva.

U Washingtonu oko šezdeset posto stanovništva čine crnci što i nije neočekivano; za vrijeme građanskog rata, većina crnaca s juga nastojala se skloniti upravo u vlastitoj prijestolnici. Prije dvanaest godina, kada sam prvi put pohodio glavni grad SAD-a, napisao sam da mi većina crnaca u Washingtonu izgleda poput Denzela Washingtona, uglađeno, kultivirano, u bijelim košuljama i hlačama na peglu. To je daleko od one uobičajene slike crnca sa zlatnim lancem oko vrata, polusklopljenim očnim kapcima i hladnim, bezizražajnim licem koju smo navikli susretati u glazbenim spotovima (uzmimo, na primjer, izgled jednog 50 Centa).

Zemlja stakla ili ogledala…? Jedan neboder guta drugi odražavajući ga…

Pa ipak, u druženju sa stanovitom Ophelijom, debeljuškastom crnkinjom, sjajnih bijelih zubi i nenametljivog kikota, naslućujem nešto neobično: preko osjećaja koji je zračila oko sebe nekako mi je pošlo za rukom osjetiti, pored te neke, bazične ravnodušnosti za razvoj tehnologije (neki je tip u tom trenu predstavljao novu verziju popularne igraće konzole), i tu potisnutu, usudio bih se reći, praiskonsku želju za prepuštanjem životu, koju na najbolji mogući način simbolizira prepuštanje jednostavnom ritmu glazbe na onaj isti način na koji su se glazbi prepuštali i njeni preci na vrelom, užarenom pijesku Afrike… Drugim riječima, preko Ophelije naslutio sam tu praiskonsku slobodu da budemo ono što ustvari jesmo, a ne nešto što društvo od nas traži da budemo. Dakako, to je samo moje ćutanje, i moj osjećaj, u kojemu netko može vidjeti i skrivenu diskriminirajuću crtu. Međutim, ponovno ću upozoriti: moje misli se uobičajeno kreću daleko iznad trenutačnih moralnih i inih vrijednosti društva, a koje su obično posljedica raznoraznih konvencija; one nastoje dupsti do stvarne sreće čovjeka, a ne do sreće naknadno, kulturom uobličenih, identiteta koji su prisiljeni ukalupiti se u onaj jedan zadani i nadređeni – nacionalni identitet.

Halloween na američki način… U Americi 31. listopada u sumrak…

Draga Ofelija, imaš prekrasne, kristalno bijele zube, predivan osmjeh, i fantastičan osjećaj za ritam, općenito glazbu, i stoga, moram ti reći istinu: američki kontinent nije postojbina ni bjelačkog ni crnačkog stanovništva. I oni i vi samo ste doseljenici na američkom tlu i tako se trebate osjećati; ali dakako, u sve manjoj mjeri kako vrijeme bude prolazilo, odnosno kako vas zajednička kultura bude ‘uzimala pod svoje’ i sve više prožimala… Naime, jedina razlika između bijelaca i vas odnosi se na činjenicu da ste vi bili prisilno doseljeni i da ste jedno vrijeme proveli, takoreći, poput (njihovih) zarobljenika. Vaša izvorna priroda, autohtonog stanovništva jednog drugačijeg kontinenta, iako duboko potisnuta, ostala je netaknuta u svoj svojoj čudesnosti i sreći jednoga života pošteđenog razvoja tehnologije…

Međutim, društvo kao društvo, s čitavim nizom predrasuda, najvjerojatnije se ne bi složilo sa mnom, i ne bi prihvatilo anarhističke pokliče ovoga tipa poput pokliča mislioca Johna Zerzana koji je čak uvjeren da je život u prvobitnoj zajednici jedini put ka našoj istinskoj sreći… Jednoga dana, a mogu to sebi sasvim jasno predočiti, doći će doba u kojemu će crnačko stanovništvo zaboraviti sve, ne samo “genetička sjećanja” na život svojih predaka koja sam htio istaknuti, nego će i poricati da su ih bijelci ikada držali robovima i takva ‘naklapanja’ tretirati kao mit! To je taj rad kulture na dulje staze; i ona je u tim stvarima neprikosnovena.

Crne limuzine i Kongres u daljini… ima li negdje Franka Underwooda?

S tim i takvim mislima, otputio sam se, naposljetku, u razgledavanje Nacionalnog muzeja američkih Indijanaca… a gdje me je, malo zatim, ‘dočekala’ još jedna ‘tabu tema’ američkog habitusa – odnos prema Indijancima, jedinom autohtonom stanovništvu američkog kontinenta. Ovaj otprije od javnosti prozvan i kontroverzan muzej, prostire se na tri kata, od kojih je samo jedan posvećen sjevernoameričkim Indijancima. Ubrzo stječem dojam da se Nacionalni muzej američkih Indijanaca slobodno mogao nazvati i Muzej sklapanja (i razvrgavanja) dogovora s Indijancima… Naime, teško pronalazim informacije o ratovima i žrtvama, Little Bighornu, Biku Koji Sjedi i generalu Custeru… ali zato, na centralnom panou izložbenog prostora nalazim desetke starih fotografija koje prikazuju delegacije različitih indijanskih plemena pred Bijelom kućom. Na jednoj vidi se i predsjednik Linkoln, s vidnom nelagodom na licu, u društvu indijanske delegacije Čejena pred samim ulazom u Bijelu kuću.

Delegacija Čejena s predsjednikom Linkolnom… i njegovom nelagodom.

Malo-pomalo, shvaćam što Muzej želi istaknuti. To da su bijelci, putem legalnih dogovora s Indijancima, na kraju i legalno otkupili svu njihovu zemlju. Na kraju svakog rata, jedna indijanska delegacija uputila bi se u Washington da parafira ‘prodaju’, prethodno, u ratu otete, zemlje. U sljedećem valu, pristigao bi novi val doseljenika gladan novih posjeda i uslijedio bi novi rat, ubijanja i otimačina, pa onda opet dogovor, otplata ratne odštete, zemlje, i tako u krug. Ne čudi da je ‘Linkolnova nelagoda’, koju je morao prenijeti na svoje nasljednike, morala rasti vremenom.

Najpoznatija straćara na svijetu kao ‘savjest Amerike’… Tko će je naslijediti?

Po izlasku iz muzeja, pred Bijelom kućom, sa zapadne strane, s nemalim iznenađenjem zatičem još uvijek „savjest Amerike“, onu istu straćaru poznate aktivistice za slobodu i mir u svijetu, svjetske antiratne prosvjednice – Concepción Picciotto Connie. Iako je njezina stanovnica umrla još prošle godine, ista još uvijek ugošćava beskućnike, a nikome živom ne pada na pamet da je ukloni. Nedaleko, specijalna policija naoružana do zuba, i psi tragači, a pred straćarom dva beskućnika koji kao da se dogovaraju oko toga tko će preuzeti upražnjeno mjesto…

Otkrivam i da je negativno oglašavanje sve češća praksa u Americi. Pred samim Kongresom susrećemo kamionet pretvoren u video zid u sporoj ophodnji. Glas koji dopire sa zvučnika je poznat, ubrzo uočavamo da su strane kamioneta pretvorene u video zid. Na njemu, vitlajući jednom rukom, trenutni predsjednik SAD-a obećava smanjiti poreze srednjoj klasi građanstva. Najednom, pojavljuje se tekst na kojem piše LiarinChief! te mu začepi gubicu. Ne znam koliko je krugova kamionet napravio oko Parlamenta toga dana, ali znam da su tih dana bili izbori za nekolicinu guvernera…

Negativno oglašavanje sve je češća praksa u Americi… ili mi tek sada to primjećujemo? (Photo: https://i.pinimg.com/736x/8f/48/9a/8f489a2470b288bc1cece171df46ab3f.jpg)

Za kraj ovoga ‘poluputopisa’, želio bih još nešto reći o tome zašto su, u mom slučaju, putovanja pomalo izgubila svoju čar… Svugdje gdje dođeš dočeka te to ubitačno tipkanje u mobitele, otisak suvremene tehnologije i zapadnjačkog načina razmišljanja. A da ne govorim o gužvi s vremenom i sveprožimajućom pragmatičnosti koja se ne zamjećuje samo u ponašanju ljudi nego i osjeti u samom zraku! Svi pomalo počinjemo nalikovati jedni na druge… To je, po meni, još jedan ‘duhovni ožiljak’ koji globalni svjetski poredak i kapitalizam ostavljaju na nama i možebitni razlog zašto me putovanja sve manje privlače… Nikada mi nije bilo toliko stalo posjetiti neku egzotičnu destinaciju koliko do toga da, gdje dođem, osjetim duh tog prostora… E pa toga je, čini se, sve manje, jer svi prostori, zbog pragmatičnog načina mišljenja, postaju isti u tom, duhovnom pogledu. Ni Washington u tome nije bio izuzetak.

Prethodna stranica · Sljedeća stranica

%d blogeri kao ovaj: