Rujan 2018.
Biti ‘neupotrebljiv’ u ovom svijetu (ili Gubitnik svoje vrste)
THOMAS BERNHARD: Wittgensteinov nećak & Gubitnik
Ne znam kako sam i Thomasa Bernharda, pored drugih “stilskih teškaša” u književnosti (za ‘izraz’ zahvaljujem Zoranu Rošku), neoprostivo preskočio u svom obrazovanju za pisca i čitatelja. Tek ovo ljeto, na prijedlog prijatelja, stiglo me čitanje njegovih romana, a u prvom redu Gubitnika… No, sama pomisao na naslov izazivala je u meni samo nelagodu. Tko se ne bi plašio toga da će u glavnom liku Bernhardovog remek-djela, koji, po svemu sudeći, utjelovljuje tog ‘gubitnika’, pronaći vlastite karakterne crte?! Zato sam se odlučio za ‘sigurniji početak’. Najprije ću pročitati njegov prvi preveden roman u ediciji, mnogo primamljivijeg naslova, Wittgensteinov nećak, pa tek onda prijeći na Gubitnika… Na koji se način, i kojim stilom, Thomas Bernhard obrušio na Wittgensteinove, “obitelj trgovaca oružjem” pročitajte u nastavku:
Wittgensteinovi su cijelo stoljeće proizvodili oružje i strojeve, dok napokon nisu proizveli Ludwiga i Paula. Glasovitog epohalnog filozofa i, barem u Beču, ili upravo u Beču, ništa manje poznatog ili još poznatijeg ludaka, koji je u osnovi bio jednako toliko filozof kao i njegov stric Ludwig, i obrnuto, filozof Ludwig lud kao i njegov nećak Paul; jednoga je, Ludwiga, proslavila njegova filozofija, drugoga, Paula, njegova ludost. Jedan, Ludwig, bio je možda više filozof, drugi, Paul, možda više luda, ali možda prvom više filozofskom Wittgensteinu vjerujemo da je filozof samo zato što je na papir bacio svoju filozofiju a ne svoju ludost, a drugom, Paulu, daje ludak jer je svoju filozofiju potisnuo a ne objavio i pokazao samo svoju ludost.
Ludwig Wittgenstein bio je [Wittgensteinovima] uvijek točno kao Paul Wittgenstein luda koju je inozemstvo, koje je uvijek imalo sluha za nastrano, učinilo velikom. Klimajući glavama, zabavljali su se činjenicom što je svijet nasjeo njihovoj obiteljskoj ludi, što je neupotrebljivi u Engleskoj odjednom postao slavan i duhovna veličina. U svojoj oholosti Wittgensteinovi su jednostavno otklonili svoga filozofa i nisu mu iskazali ni najmanji respekt, već su ga do dana današnjeg kažnjavali s prijezirom. Kao i u Paulu, do danas oni i u Ludwigu ne vide ništa drugo doli izdajicu. Isključili su Ludwiga jednako kao Paula. Kao što su se, dok je živio, stidjeli svog Paula, stide se do danas i svoga Ludwiga, to je istina, pa čak ni znatna slava Ludwiga u svijetu nije uspjela uzdrmati navikli prijezir filozofa u zemlji u kojoj, najzad, Ludwig Wittgenstein ne vrijedi i danas gotovo ništa i u kojoj ga se i danas gotovo ne poznaje.
U općenitijem smislu, sav običan svijet, svi ljudi na ovoj planeti, bili su i ostali – “Witgensteinovi, trgovci oružjem”. Tek povremeno, dogodilo bi im se da proizvedu nas – neupotrebljive – romanopisce, filozofe, slikare, kao i obične lude… baš kao što su Wittgensteinovi proizveli jednog Ludwiga i jednog Paula. Bernhardova proza izdubla je tu, po nas, nimalo prijatnu istinu.
Paul u Paviljonu Ludwig, ja u Paviljonu Hermann. Kao što se Paul u svom ludilu godinama zalijetao više ili manje gotovo do smrti, tako sam se i ja u mojem zalijetao godinama više ili manje do smrti. Kao što je Paulov put neprestance morao završavati, biti prekinut u nekoj ludnici, tako je moj put morao neprestance svršavati, biti prekidan u plućnoj bolnici. Kao što je Paul neprestance iznova dosezao najveću mjeru bijesa na sebe i svoju okolinu pa su ga morali poslati u ludnicu, i ja sam neprestance postizavao najveću mjeru bijesa na sebe i svoju okolinu pa su me poslali u plućnu bolnicu. Kao što Paul uvijek iznova i u sve kraćim razmacima, što je lako zamisliti, više nije podnosio sebe i svijet, i ja nisam u sve kraćim razmacima podnosio sebe i svijet, pa sam, moglo bi se reći, ponovno dolazio k sebi u plućnoj bolnici, baš kao Paul u ludnici. Kao što su Paula u ludnici uvijek iznova na kraju ruinirali liječnici da bi onda ipak na noge ponovno postavili njegove vlastite energije mene uvijek iznova ruinirali plućni liječnici te ponovno na noge postavljali moje vlastite energije; kao što su njega na kraju krajeva, moram reći, obilježile ludnice, mene su obilježile plućne bolnice…
Ne mogu prestati navoditi izvatke briljantne Bernhardove proze protkane tim zadivljujućim nijansiranjima usporedbe koja nikada ne završava, koja uspoređuje Paula i Ludwiga, narod i umjetnike, seljake i građane, zdrave i bolesne.
Dok je u Wittgensteinovu nećaku u prvom planu prikaz jednoga iskrenog prijateljstva, u Gubitniku je to prikaz odnosa trojice umjetnika-glazbenika čiji su se životi nepovratno isprepleli na pragu njihovih glazbenih karijera. No, genij jednoga od njih – slavnog kanadskog pijanista Glenna Goulda – zarana uništava živote ostale dvojice – Wertheimera, sina bečkih bogatuna i samog pisca, te oni odustaju od karijere klavirskog virtuoza. Već na početku romana, pisac se zbog toga odaje gubitničkim mislima:
Ja uopće nisam umjetnik. Pokvarenost moje misli smjesta me je privukla. Sve vrijeme dok sam išao k učitelju, izgovarao sam neprestance te tri riječi: uopće nisam umjetnik! Uopće nisam umjetnik! Uopće nisam umjetnik! Da nisam upoznao Glenna Goulda, vjerojatno nikad ne bih odustao od sviranja klavira, postao bih klavirski virtuoz, možda čak i jedan od najboljih klavirskih virtuoza na svijetu, pomislio sam u gostionici. Kad susretnemo najboljeg, moramo odustati, pomislio sam.
Uspješnog od neuspješnog umjetnika, tako, dijeli tek tanka nit. No, je li Glenn Gould, kojeg je Thomas Bernhard u stvarnom životu možda sreo samo jedanput, bio sretan čovjek? Nisu li umjetnost i iskrena prijateljstva, tako rijetka u ovom svijetu, samo lijek za nesretne?
Glenn je neizmjerno volio riječ i pojam gubitnik točno se sjećam kako mu je pala na pamet u ulici Sigmunda Haffnera. Kad gledamo ljude, vidimo samo osakaćene, rekao nam je Glenn jednom prilikom, osakaćene izvana ili iznutra, ili izvana i iznutra, drukčiji ne postoje, pomislio sam. Što duže gledamo nekog čovjeka, to će nam se više učiniti osakaćenim, jer je toliko osakaćen da mi to ne želimo povjerovati, iako je istina. Svijet je pun sakatih. Wertheimer, Glenn, ja – sve sami osakaćeni, pomislio sam. Prijateljstvo, umjetnost, zaboga, kojeg li ludila! Ja sam jedini koji je preostao! Sad sam posve sâm, pomislio sam, jer sam, ako ću pravo, u svom životu imao samo dva čovjeka koji su mi značili sve na svijetu: Glenna i Wertheimera.
A slika umjetnika uvijek je ista:
Ujutro je bio ponovno rođen… [i] nosi na ramenima novu glavu, iako je za ostatak svijeta stara.
S druge strane, tko bi još čitao o lažnim osjećajima koje je čovjek sposoban u sebi razvijati, a ne pomisliti da je upravo on nekoliko njih u sebi razvio.
Wertheimer je bio nesamostalan, pomislio sam. U mnogim stvarima bio je tankoćutniji od mene, ali je, a to mu je bila najveća greška, na koncu uvijek razvijao samo lažne osjećaje, zaista, bio je gubitnik, pomislio sam.
Iako su njegov “Glenn Gould” iz Gubitnika i “Paul Wittgenstein” iz Wittgensteinovog nećaka izmišljene osobe, preko njih, Bernhard nam uspijeva reći istinu; iako istinu, po svojoj prirodi, ne želimo čuti. I zato sam na jedvite jade dovršio tu ‘užasnu’ knjigu. No ima li veće dubine u književnosti od takvih istina? I nije li na nama samo iznaći snagu za čitanje takve proze?
Ne postoji “najbolji roman” po sebi. No uvijek će postojati dobra i loša književnost. ‘Dobra’ – koja se piše neovisno o ukusu publike, iz stvarne potrebe, i ‘loša’ koja se piše samo za nju. Tako, za Uliks nikada neću tvrditi da je “najbolji roman” po sebi, no on to može postati za one koji utjelovljuju “književno biće” iste profinjenosti, kompleksnosti, i ako baš hoćete – osakaćenosti, analognom “književnom biću” Jamesa Joyca. Kad se i sâm slomim u čitanju Uliksa na sto pedesetoj i nekoj strani to je samo zato što moje “književno biće” još uvijek nije na istom stupnju potrage za “složenim skrivenim značenjima” kao Joyceovo, samo to, i ništa više. Nakon što odredimo stupanj vlastite osakaćenosti, i analognu tomu, potrebe za složenim skrivenim značenjima, tek onda nam valja pronaći odgovarajuću književnost koja će nas liječiti u životu…
Nikada ne mogu reći da želim nešto stvoriti, recimo, da želim napisati roman ili pročitati određenu knjigu. Kada bih to samo želio, bila bi to sebična radnja, i moja žena bila bi u pravu – umjetnost bi bila samo zabava. Ali upravo zato teško je nešto stvoriti, nešto smisleno napisati. Kao što je teško čitati Bernhardovog Gubitnika. Tko bi to želio? No kada tako ne bih činio dopao bih u jednu neizdrživu prazninu, egzistencijski limb, iz kojega se danima ne bih mogao izvući. I zato tvrdim da nijedan umjetnik ne želi stvarati svoju umjetnost, nego da je, suprotno tomu, na stvaralački čin primoran samim svojim usudom. Mi moramo stvarati kako bismo uopće nastavili živjeti, a to je velika razlika.
Bernhardovi romani, naposljetku, uče nas da živjeti nepatvorenim umjetničkim životom znači pristati na inherentnu izdvojenost od svega; drugih ljudi ili “stola naroda”, prirode, konačno, samog života. Valjda je to razlog i što sam Wittgensteinovog nećaka i Gubitnika stavio u jedan post. U oba romana, na kraju krajeva, mogu se pronaći tragovi istog osjećaja, da smo, kako god gledali na stvari, jednim svojim dijelom gubitnici svoje vrste i da to nikakav usud ne može ispraviti.
Rujan 2018.
O uređivanju vrta – s napucima za vrtlara! (ničeancije xix.)
Jao se onome tko je samo tlo, a ne vrtlar svoga raslinja! (Nietzsche)
DANKO GRLIĆ: Friedrich Nietzsche
118.
Pogledaj se! U životu nisi ništa ostvario što si želio! Tvojom sudbinom upravljali su drugi. Nisi birao zanimanje kojim se baviš, nisi birao mjesto u kojem stanuješ, nisi birao ni životnog sudruga ili samoću s kojom danas živiš. Na bilo koga i na bilo što u svojoj okolini zanemarivo si utjecao. Nitko se nikada nije istinski zanimao za ono što si stvorio. Kako još možeš imati ambicija u bilo čemu?
119.
Nije li bolje da se prepustiš; prepustiš životu da te valja kao što te je dosada valjao, jer za drugačiji scenario, budimo iskreni, nisi sposoban. Drugi jesu, ali ti nisi! Ali baš to prepuštanje životu daje ti priliku da svoju svijest rabiš za nešto drugo, a u tvom slučaju – jedino moguće drugo… – vođenje jednoga, nepatvorenoga, umjetničkog života! Jer, tvoja sloboda, kad malo bolje razmisliš, uvijek je bila vezana samo uz tu mogućnost – i ništa drugo!
120.
Stvoreni smo da živimo a da pravi život gotovo ne vidimo. I Nietzsche ga nije vidio. Od našega ruiniranog života uvijek preostaje samo taj ubogi, umjetnošću liječeni, ostatak koji je njegova jedina istina… Nietzsche mu je čak dao i naziv – uzvišena razvalina!
121.
U svojoj knjizi o Nietzscheu Danko Grlić je zapisao:
Sve što je Nietzsche ikada mislio i pisao, sva njegova osjećajnost, intelekt, volja, mašta, patos i snaga čitavog njegovog bića može se sažeti u jedno jedino htijenje: umjetnički preobražaj svijeta. Stoga nije Nietzsche – kako se često misli prišao lijepoj književnosti tek u pjesničkim vizijama Zaratustre, on nije čak nikad ni primjenjivao neke teoretske projekcije na “području” umjetnosti i tu iskušavao poput nekih egzistencijalista njihovu vrijednost. On je od samog početka umjetnik i krucijalna ideja njegova pothvata i jest da u njoj za sebe i za druge prepozna najelementarniju, kozmičku snagu što ništi mrtvilo egzistencije, prevladava postojeće i iskazuje svoju moć i nad najmoćnijim silama univerzuma.
Zapamtimo prethodni tekst – usudit ću se to reći – kao jedinu valjanu interpretaciju Nietzscheova učenja!
122.
Vođenje jednoga, nepatvorenoga, umjetničkog života, na koncu, prozvao sam UREĐENJEM VRTA! Uređenjem, ne bilo kojeg, nego našeg vrta! Shodno tomu, evo i naputaka za tog vrtlara u nama!
Prvo, i najvažnije – uređuj svoj vrt! Jutrom, s večeri, u podne, u ponoć, uvijek nađi vremena za čitanje, pisanje, filozofiranje i meditiranje.
Drugo, i najodlučnije – ne brini se oko toga koliko dugo ćeš ga uređivati, niti o tome što će biti s vrtom kad umreš! Važno je samo da ga za života uređuješ!
Treće, i najneugodnije – ne plaši se što ti druga ‘sopstvenost cjeline’ može nauditi dok se bude odmarala od uređivanja vrta u svom životu! Izdrži to, pa i po cijenu najgorega, i oprosti joj – nije to učinila namjerno! Samo ‘jastva’ u čovjeku mogu činiti ‘namjerna zla’.
Četvrto, i najteže – ne srami se što će tvoja ‘sopstvenost cjeline’ nekome drugome nauditi dok se bude odmarala od uređivanja vrta u svom životu. ‘Sopstvenost cjeline’ koju udomljuješ u sebi nikada nečemu ili nekome ne bi namjerno naudila. ‘Ja’ u nama – to je već druga priča… Ali vašem ‘jastvu’ ovdje se i ne obraćam!
123.
Nadam se da ste shvatili, stvarnost su ‘sopstvenosti cjeline’ a ne ‘jastva’. ‘Jastvo’ je privid jedne ‘sopstvenosti cjeline’, takoreći njegova ‘pogrešna vjera’ da je on poseban a ne cjelina kroz njega. Zbog postojanja ‘jastava’, jedna ‘sopstvenost cjeline’ može nauditi drugoj. Život, kao posebna vrsta ‘sopstvenosti cjeline’, najviše od svih drugih vrsta, sklona je tom potonuću u ‘ja’. Sâm život uvjeren je da je poseban u odnosu na sve drugo. I baš zbog te svoje uvjerenosti postaje poguban za druge ‘sopstvenosti cjeline’… počinje živjeti na njihov račun, ali i na račun drugog života…
Nietsche je bio u pravu: živa stanica osvaja prostor oko sebe nauštrb svega drugoga, život se razvija kao da je zaseban od cjeline, svemira koji mu je omogućio da se razvije, život je, zbog toga, volja za moć… No i Lars von Trier je u pravu kada je kazao da je takav život zlo… Zato je njegov film Melankolija jedan od najdubljih filmova koji su ikad snimljeni…
I na koncu, što će biti s nama koji na ovakav način razmišljamo? Ne dolazimo li upravo svojim mišljenjem u sukob s vlastitim tijelom koje počiva na njemu oprečnim životnim principima? Još gore, nisu li upravo oni izvor svih naših autoimunih bolesti koje nas zahvaćaju, jer u sebi gajimo tu temeljnu suprotnost…!? Drugim riječima, kao da se sâm život (kao ‘ja’) u nama bori protiv sebe samog (kao ‘sopstvenosti cjeline’)!
Kolovoz 2018.
Zašto uvijek tražiti znakove skrivenoga složenog značenja
GERALD MURNANE: Ravnice
Kada mi je proslijeđen izvadak prijevoda romana Ravnice, meni malo poznatoga australskog književnika Geralda Murnanea, ni najmanje nisam mogao naslutiti ushićenje koje će u meni izazvati. No već nakon pročitana prva tri odlomka shvatio sam da se radi o vrhunskoj književnosti koja me je u dosadašnjem životu neobjašnjivo zaobišla. U pogledu književnosti Geralda Murnanea moja erudicija pokazala se neoprostivo slijepom.
Kada sam prije dvadeset godina prvi put stigao na ravnice, držao sam oči otvorene. U krajoliku sam tražio neki znak skrivenoga složenog značenja.
Moje je putovanje do ravnica bilo mnogo lakše nego što sam kasnije tvrdio. Ne mogu čak ni reći da sam u nekom trenutku znao da sam napustio Australiju. Ipak, jasno se sjećam niza dana tijekom kojih se ravna zemlja oko mene sve više doimala mjestom koje sam jedino ja mogao protumačiti.
Ravnice kojima sam tih dana putovao nisu bile identične. Ponekad bi mi pogled pao na kakvu prostranu, plitku dolinu s raštrkanim stablima i besposlenom stokom, a u sredini je možda imala maleni potočić. Ponekad bi se cesta, pri kraju nekog predjela koji nije mnogo obećavao, uzdigla prema nečemu što je neupitno bilo brdo, no zatim bih u daljini ugledao još jednu ravnicu, ravnu, praznu i zastrašujuću.
Ono što sam prvo pomislio nakon što sam pročitao tih nekoliko odlomaka bilo je da se Ravnice čine kao da ih je napisao Kafka u svojoj, ipak nedoživljenoj, starosti. No, ne samo da su Ravnice kafkijanske, one su i autentično murnaneovske. Do takva savršenstva u stilu Kafka za života nije stigao, pomislio sam. No Geraldu Murnaneu, tom hirovitom 79-godišnjaku, definitivno, to je pošlo za rukom. Stoga ne čudi da se ovaj književni osobenjak danas razmatra kao jedan od najizglednijih kandidata za Nobelovu nagradu za književnost.
Ako bih ikada poželio pisati kao neki drugi pisac, a to znači u potpunosti preuzeti njegov stil pisanja, ne bih (više) želio pisati kao Karl Ove Knausgaard, želio bih pisati kao Gerald Murnane. Karl Ove bio mi je i ostao drag srcu, no njegov stil pisanja i moj stil pisanja ipak su samo ‘dvije mimoilazeće galaksije u svemiru’, dok stil pisanja Geralda Murnanea i doslovno osjećam ‘svojim’. O čemu se radi? Prema nekom mom neznanom osjećaju, na stil pisanja Geralda Murnanea gledam kao na pažljivo nadograđen, i ovom vremenu prilagođen, Kafkin stil pisanja, a to je značilo – i stil pisanja koji sam najčešće oponašao u mladosti. A upravo Murnaneov stil pisanja, kao i Kafkin, krasi taj identičan, onirički odnos između upotrjebljenih ‘teških riječi’ koje na sebi svojstven način ostvaruju tu bizarnu surealnost pustih predjela – koje sam nazvao ‘pustopoljinama uma’, koje su k tomu obilježene, kako snovitošću pozadinske atmosfere, tako napose i onim Neizgovorenim koje upućuje na čistu, ali dakako, prikrivenu eshatologiju. Stoga mislim da neću pogriješiti ako kažem da se i u slučaju Kafke, i u slučaju Murnanea, radi o piscima kojima, u uzaludnoj potrazi za smislom, nisu dovoljna ona, svakom dostupna, jeftina religiozna rješenja. I zato sam njihov stil pisanja prigrlio više od drugih. S druge strane, slutio sam da bi Kafkin stil pisanja, kao i Murnaneov stil pisanja, pod mojom rukom mogli izgledati drugačije, baš kao što Kafkin stil pisanja izgleda drugačije pod Murnaneovom rukom, i baš kao što je izgledao drugačije kada sam ga rabio pišući svoje prve pripovijetke.
No jedno je prigrliti stil pisanja nekog pisca, a drugo poistovjetiti se s njegovim životom. A sa životom Geralda Murnanea to bih najmanje želio. Ne bih to mogao učiniti, kao što bih to bez većih problema mogao sa životom Karl Ovea. Gerald Murnane kao osoba, definitivno, nije netko meni blizak. Iz osvrta koji će biti objavljen u časopisu Tvrđa, kao i onog iz nedavne emisije na Trećem programu Hrvatskog radija također posvećene njemu i njegovu djelu, o njegovu životu saznao sam pojedinosti koje je bilo najbolje ne saznati. Uglavnom se radi o nevjerojatnim bizarnostima i ekscentričnostima ovog usamljenog Australca; Murnane ne rabi računalo, ne gleda televiziju, pa ni filmove, ne rabi fotoaparat, mrzi popularnu glazbu, kazalište i operu itd.; s druge strane, opsesivno obožava konjske utrke… Kamo to može odvesti život jednog umjetnika…? Kad bi se umjetnička djela ocjenjivala prema životu njihova stvaratelja ne bismo daleko dogurali. Zapravo, na život bilo kojega stvaratelja ne bismo se trebali pretjerano osvrtati. Kao što se ne bi trebali pretjerano osvrtati na život Franza Kafke (bez obzira na sav utjecaj koji je proizveo na njegovu umjetnost) ili Karl Ovea Knausgaarda, (što u slučaju stasitog Norvežanina nekome može izgledati paradoksalno, jer on upravo piše o njemu, ali ipak ne!), tako se ne trebamo osvrtati ni na život Geralda Murnanea. A tu ponajviše ciljam na isticanje neke njegove ‘luckaste’ osobine, poput tog spektakularnoga ‘negledanja televizije’, i zatim to ‘negledanje televizije’ uzdizati u nebesa, kao da je ono pouzdan znak prepoznavanja pravog umjetnika. Hej, pa taj isti umjetnik koji ne gleda televiziju, zna napamet sve pobjednike Melbourne konjičkog kupa! ‘Negledanje televizije’ nije posljedica nikakvog odmjerenoga uvida u štetno djelovanje buljenja pojedinca u televizijski ekran, nego običan hir u ravnini s hirom obožavanja konjskih utrka. Gerald Murnane kao osoba je hiroviti ekscentrik no kao ‘umjetnički kanal’… gotovo pa da je savršen; s jednim, uistinu rijetko viđenim književnim darom koji me dovodi do toga da svoju očaranost njegovim pisanjem, evo, ni nakon nekoliko odlomaka ovog posta ne mogu lako obuzdati.
Nitko u ovom okrugu ne zna tko sam ja ili što ovdje namjeravam učiniti. Neobična je pomisao da nitko od ljudi s ravnica koji sada spavaju (u velikim kućama s bijelim daskama, crvenim željeznim krovovima i prostranim suhim vrtovima kojima vladaju stabla lažnog papra, kurrajonga i redovi tamarisa) ne poznaje pogled na ravnice koji ću ja uskoro otkriti.
Uočite samo tu svečanu drskost kojom odišu uvodne rečenice Ravnica u kojima se momentalno razotkriva i namjera glavnog lika, alter-ega samog pisca, na početku njegove avanture. On nas obavještava da napušta Australiju, ali samo kako bi stigao u njenu unutrašnjost; taj oksimoron poduzete radnje dominira i drugim motivima koje nalazimo u romanu. I umjesto da u unutrašnjosti, u ‘stvarnoj stvarnosti’ jedne Australije, naiđe na pustinje i, sve u svemu, jedan beživotan kraj, on tamo zatiče ljude ravnica koji žive u vlastitim ravničarskim gradovima, vlastitim ravničarskim životom a koji se čini ni najmanje nalik na živote običnih ljudi s australske obale. Naime, kako ubrzo saznajemo ljudi ravnica svoje slobodno vrijeme ne provode na uobičajen način, na aktivnosti dodatnog stjecanja i uvećanja materijalne dobiti, nego su većinu vremena uronjeni u nešto što bi se, pomalo nezgrapno, ali u najkraćim crtama moglo opisati kao ‘duhovna strana života’. Glavni događaj u gradu u koji se smjestio glavni junak, po tom pitanju je dolazak zemljoposjednika ravnica u gradski hotel, kojim započinje višednevna ‘duhovna sjedeljka’, ili svečanost, uopće nemam riječi kako bih to opisao, posvećena razmjeni misli i promišljanju duha Ravnica i esencije ovoga začudnog podneblja. Posebno vrijeme na tim ‘duhovnim seansama’ ostavljeno je za ‘primanje običnih građana’ zainteresiranih za pokroviteljstvo zemljoposjednika, koji bi onda pred njima izložili neku svoju ideju vezanu uz duh Ravnica ili obiteljski grb nekog zemljoposjednika ili bilo koju drugu stvar iz koje bi se trebalo iščitati tko su oni zapravo bili, što su bile ravnice, i na koncu, na koji način se to dvoje moglo ispreplesti u jednu cjelinu. Zemljoposjednici su bili spremni, nekada i čitavu noć, saslušavati različita izlaganja građana, zainteresirani da u njima iznađu načine koji bi njihovim postupcima podarili smisao, a ne kako bi ostvarili zaradu. Drugim riječima, svi razgovori svodili su se na, u romanu nikad izgovorenu, ali možebitno postojeću, nekakvu vrhunaravnu tajnu ravnica i ljudi koji su je nastanjivali. Dakako, moje riječi putem kojih nastojim opisati ovaj, kako rekoše na Trećem programu hrvatskog radija, nekonvencionalan roman, nedostatne su i bijedne u svakom pogledu. Stoga, evo dijela izvornika s dijelom onoga što sam prethodno samo pokušao opisati…
Jednog sam popodneva u kafiću koji mi je postao najdraži primijetio nejasnu napetost. Neki su gosti govorili potiho. Drugi su pak govorili nesigurno i prodorno, kao da se nadaju da će ih čuti netko u nekoj udaljenoj prostoriji. Shvatio sam da je došao dan da provjerim jesam li jedan od ljudi s ravnica. Neki od velikih zemljoposjednika došli su u grad, a nekolicina njih tada je bila u hotelu.
Nastojao sam ne izgledati uznemireno, a pritom sam pomno promatrao ostale goste. Većina njih je također nestrpljivo čekala na poziv u udaljeni unutrašnji salon i kratki razgovor s ljudima čije su pokroviteljstvo priželjkivali. No, znali su da će u vrijeme zalaska sunca ili čak u ponoć možda i dalje čekati. Vlasnici posjeda, koji su inače rijetko dolazili, nisu marili za raspored kojeg su se stanovnici grada pridržavali. Voljeli su riješiti svoje poslove u rano jutro, a zatim se prije ručka skloniti u svoja omiljena hotelska predvorja. Ostajali su tamo koliko su željeli, mnogo pili i naručivali grickalice ili cijele objede u nepredvidljivim razmacima. Mnogi su od njih ostajali do jutra ili čak popodneva sljedećeg dana, pri čemu bi u isto vrijeme samo jedan član skupine drijemao u stolcu dok bi ostali u privatnosti razgovarali ili intervjuirali građane koji su podnosili molbe.
U jednom trenutku pomislio sam da bi Istočna Slavonija – u duhovnom, materijalnom i bilo kojem drugom pogledu, jedan zaostao kraj u odnosu na europski prosjek – mogla poslužiti kao motiv za hrvatsku verziju Ravnica. Danas područje koje filozofi, umjetnici, i intelektualci zaobilaze u najvećem luku, u romanu bi moglo postati ekskluzivno mjesto njihova okupljanja. Ne bi li upravo Istočnu Slavoniju, i grad Vukovar prije svih, trebalo umjetnički preoblikovati u Murnaneovskom stilu, pomislio sam; barem ih u tekstu učiniti duhovnom oazom, nečim od čega su u praktičnom smislu i stvarnom životu bili najdalje. Eto što mi se čini da sam ‘naučio’ od Murnaneovih Ravnica.
U iščekivanju objave ovog romana na hrvatskom jeziku dao sam se na pisanje. U jednom dahu napisao sam kraći tekst, jedva dulji od stranice, koji sada nastojim uklopiti u svoju priču (ili roman) – o zatvaranju zgrade Filozofskog fakulteta. Veselilo me je što sam besramno oponašajući stil Geralda Murnanea, ostavljao dojam najveće originalnosti. Noseći ga u mislima, njega i njegov stil Ravnica, stvorio sam vlastitu prozu koju sam najviše želio stvoriti. Je li sličnosti stvarno postoje više me nije zanimalo. Dospio sam tamo gdje sam htio, u srce same književnosti! Prosudite i sami!
Dok sam stajao pred caffe aparatom u iščekivanju željenoga crnog napitka, u dugačkom hodniku na drugom katu zgrade Filozofskog fakulteta, znao bi me zahvatiti neobičan osjećaj da je vrijeme stalo, i da sam se, ne svojom voljom, našao u doticaju sa samom bezvremenošću, koja se, neznano kako, baš na tom mjestu ulijevala u svijet koji sam poznavao. Ne bih mogao reći jesam li ja tome bio zaslužan ili je to bio prostor u kojemu se sve događalo. Je li susret s bezvremenošću nastajao na osnovi mog pogleda ili okolnog prostora, to nisam mogao dokučiti, ali osjećaj je uvijek bio isti.
Takav je bio i kada sam ga prvi put osjetio, prije dvanaest godina, pripremajući se za instalaciju programa Greenstone na jednom od računala u potkrovlju zgrade. Bilo je kasno poslijepodne i u zgradi nije bilo mnogo ljudi. Mnogo poslije shvatio sam da je za potrebe javljanja tog osjećaja, zgrada upravo morala biti ispražnjena od ljudi… tek onda bi se (taj) osjećaj pojavio. U takvim okolnostima i tada sam dospio u hodnik i nemarno pogledao uzduž. Savršena, ali i sasvim uobičajena simetrija prostora hodnika, ravnajući se prema svim poznatim matematičkim zakonima, otvorila se mom pogledu. Neprimjetni zidovi sa obješenim i u oku stanjenim slikama uokvirivali su je, dok se između nalazio prostor u svom iskonskom obliku, zauzevši pritom, najprostodušnije što je mogao, oblik puta. Hodnik je završavao stubištem i prozorom na svom dnu. I tek tada i na tom mjestu, u cijelu priču mogao sam uvesti i eshatološku simboliku; recimo, da je stubište moglo poslužiti kao simbol mogućnosti čovjeka da dospije na druge razine postojanja iste stvarnosti, a prozor simbol njegova pogleda na paralelne svjetove… No to nije bilo toliko važno. Snaga slike koju sam stvarao svojim pogledom nije bila primarno simbolička. To je bila sama slika, kojoj je, dok se materijalizirala u prostoru, neznano kako, pošlo za rukom zaustaviti vrijeme…
Ne mogu reći na koji način je prostor bio povezan s tim uvidom u nepostojanje vremena. Je li to bio znak da čak ni sâm prostor nije postojao? Kad bismo to tvrdili otišli bismo predaleko. Oduvijek sam osjećao da stvaram prostor oko sebe, kako svojom sviješću, tako i fizičkom pojavom, i s tim nikada nisam imao problema. No drugačije je stajalo s vremenom. Vrijeme nisam mogao (sebi) objasniti. I najvjerojatnije će tako i ostati. Istina, možda ću, kako budem bivao sve stariji, klonuti, kao što se to ljudima događa, i pomisliti da sam pronašao prikladnu teoriju koja objašnjava narav vremena, ali to, dakako, neće odgovarati istini. Više će to govoriti o mojoj senilnosti i mom umoru, kao i o onoj nestrpljivosti kojoj su osobito skloni ljudi duha, u nastojanju da za vrijeme jednoga, u načelu, vrlo kratkog životnog vijeka pronađu odgovore na sva pitanja kojih su se mogli dosjetiti. Uvjeravam vas, to je nemoguće.
Uvijek će nam se činiti da su odgovori na dohvat ruke, jer smo svijet unaprijed prekrili silnim značenjima, uvjereni kako jedno od njih na kraju mora upaliti. No, u isto vrijeme skloni smo zaboravu da smo ta ista značenja mi stvorili i da je svijet u načelu jedno od-značenja-izuzeto mjesto… Podižući pregradu caffe aparata kako bih dohvatio šalicu željenog crnog napitka, još jedan trenutak razmišljam o tome. Može li se reći da običan čovjek oduvijek živi u svijetu jednostavnih značenja, kojih ne mora biti ni svjestan, a za razliku od nas, zatvorenih po ovakvim zgradama, koji neprestano proizvodimo i ‘konzumiramo’ značenja? Da, može. Ako je tomu tako, onda, nismo li mi upravo ti koji se značenja ne možemo zasititi?!
Kolovoz 2018.
Je li prosvjetiteljstvo danas u dobrom stanju?
STEVEN PINKER: Prosvjetiteljstvo danas
PETER SLOTERDIJK: Kritika ciničkog uma
U svojoj knjizi “Prosvjetiteljstvo danas” – čiji prikaz nedavno poslušah na Trećem programu Hrvatskog radija – ugledni eksperimentalni psiholog Steven Pinker iznio je, prema mojem uvjerenju, pomalo sumanutu tvrdnju da je prosvjetiteljstvo danas ne samo živo, nego i vrlo dobrog zdravlja, potkrijepivši to tvrdnjom da se njegove pozitivne posljedice na ljudsko društvo mogu sagledati kroz niz statističkih pokazatelja koji se, više-manje, odnose na usporedbu ovoga današnjeg i prijašnjih doba.
Nakon već nekoliko minuta radio-emisije, doista sam se uvjerio da čovjek stvarno misli na ono prosvjetiteljstvo, prosvjetiteljstvo koje je kao kulturni pokret nastalo krajem sedamnaestog ili početkom osamnaestog stoljeća te postalo ‘dobri očuh’ racionalnoga uma i ‘otac’ moderne znanosti, prosvjetiteljstvo kojemu su put prokrčili najveći europski umovi poput Voltairea, Jean-Jacques Rousseaua, Denisa Diderota, i naravno, Immanuela Kanta. U ovim trenucima da postoji pokret analogan onomu trljanja očiju nakon što se ugledalo nešto što se nije očekivalo, ja bih ga učinio na/sa svojim ušima. Doista, misli li on to doista na prosvjetiteljstvo koje je svoje posljednje hvalospjeve doživjelo u onoj prekrasnoj knjizi mladoga Sloterdijka Kritika ciničkog uma? Da, misli. Upravo to prosvjetiteljstvo, prema Pinkeru, još i danas drži lampu razuma nad napretkom čovječanstva i on to može dokazati.
No čime? Pokazalo se da je Pinkerov dokaz mahom kvantitativne a ne kvalitativne prirode odnosno da se odnosi na niz statističkih pokazatelja koje je, zatim, započeo revno iznositi podupirući svoj generalni stav. Radi se dakako o podacima o rođenima i umrlima, bogatima i siromašnima, obrazovanima i neobrazovanima, područjima pogođenim ratom i područjima bez rata i tako dalje. Drugim riječima, Pinker je vjerodostojno pokazao da je prema svim pokazateljima situacija u svijetu znatno povoljnija nego što je to bila u prijašnja vremena. Više je rođenih nego umrlih, više sitih nego gladnih, više obrazovanih nego neobrazovanih i naposljetku, više je područja u kojima vlada svjetski mir nego onih pogođenih ratom. U ovim trenucima, prema Pinkeru, čovječanstvo je najbrojnije, najsitije, najobrazovanije i najmirnodopskije nego što je to ikada bilo u svojoj povijesti! I da na toj činjenici trebamo zahvaliti upravo prosvjetiteljstvu! Mora biti da je tako, pa i standard nam je značajno porastao!
No ne radi li se tu o nečemu drugom, nečemu usporedivom s onim statističkim fenomenom po kojemu se u svijetu iz godine u godinu objavljuje sve više rock pjesama, dok je sam rock – kao glazbeni pravac – već poodavno završio sa svojim životom a s čim bi se, vjerujem, složila velika većina glazbenih kritičara…? Svaki glazbeni pravac, kao i sam život, kao i štošta drugo na ovom svijetu, ima svoj početak i kraj. Zbog toga, danas možemo slušati na tisuće prosječnih glazbenih rock brojeva, ali više ne možemo poslušati onu jednu, stvarno dobru, novu rock pjesmu.
Čini se da upravo u tome i jest kvaka. Gospodin Pinker dao je prednost kvantitativnoj ocjeni današnjih posljedica razvoja prosvjetiteljstva, a zanemario onu, po meni, puno važniju – kvalitativnu.
Što bi, prema mom mišljenju, bilo pravo prosvjetiteljstvo na djelu demonstrirat ću na banalnom primjeru zadržavajući se u, meni bliskom kontekstu, rock glazbe. Prije neki dan ruka mi je valjda greškom (ili je to bila ruka moje žene) na daljinskom upravljaču pronašla kanal specijaliziran za rock i pop glazbu, na kojem su se preko cijelog dana vrtjeli glazbeni spotovi. U jednom od njih simpatični momak evidentno dobrog glasa pjevao je u očajno prosječnoj pjesmi. Iako se njegovu glasu, motivaciji, i ako baš hoćete, ljubavi spram glazbe nije imalo što prigovoriti, pjesma je bila ispod svake razine. Kako je bilo moguće da on to nije primijetio, zapitao sam se. Još pod utjecajem radio emisije o knjizi Stevena Pinkera, odgovor je stigao u trenu: prosvjetiteljstvo u njemu je ‘zakazalo’! Ako ga je i bilo, utopilo se u sivilo samo još jedne vrste kapitalističkog tržišta. Pod prosvjetiteljstvom u ovom slučaju mislim na razvijenu kvalitativnu prosudbu pojedinca da je nešto dobro ili nije dobro, odnosno da je po njegovu ukusu ili to nije. Vrhunska racionalnost u pojedincu, a onda i u čitavom društvu, osim kroz nezaobilazne kvantitativne pokazatelje, morala bi se očitovati i na kvalitativan način, majku mu staru, recimo, kroz najkvalitetniji svjesni život koji pojedinac u danom trenutku može voditi.
Nakon [posljednje kritike koju prosvjetiteljstvo može izreći] logički ne može biti više nikakve otkrivajuće kritike, nego samo još “praksa”, svjesni život…
U našem primjeru ta “praksa” je život posvećen izvođenju stvarno kvalitetne, a ne šund glazbe, one koja proizlazi iz dubina duše samog glazbenika, a ne koju traži tržište, one koja, na kraju krajeva, ne mora biti čak ni rock glazba! Međutim, ovaj jadni, nadareni glazbenik, kojeg je, kao i sve ostale, odgojio ubitačni logaritam YouTube-a, nije više u stanju razlikovati dobro od lošega u području u kojemu je istinski talentiran. Razlog tomu je, po mišljenju prosvjetiteljstva moga uma, kvalitativno stanje prosvjetiteljstva u njegovu umu, a koje je, za razliku od Pinkerovih statisitičkih pokazatelja kvantitativnih odlika istog, bilo u prilično lošem stanju.
Stoga, čak i na osnovi ovog banalnog primjera, usuđujem se suprotstaviti mišljenju da je prosvjetiteljstvo danas u dobrom stanju. Ako je razorilo religiju i religijsko u čovjeku, kao kolateralna žrtva pala je umjetnost. Ako je neprimjereno u nekoliko posljednjih stoljeća uzdiglo znanost, kao nus-pojava tog uzdizanja javila se neprimjerena degradacija filozofije i tako dalje. (Je li umjetnost danas u dobrom stanju saznali smo prije nekoliko godina također na ovom blogu u tekstu posvećenom eseju Jeana Claira Razmišljanja o stanju umjetnosti).
Tko je, onda, odgovoran za to što je prosvjetiteljstvo u takvom stanju kakvom već jest? Tu se bolno po moj um ocrtavaju konture dva odgovora. Prema jednom, moguće je da je Steven Pinker u pravu, odnosno da se prosvjetiteljstvo prometnulo upravo u ono koje on zagovara, a zahvaljujući spomenutom razaranju religioznog i filozofskog u čovjeku, i da je zbog te činjenice to bio njegov nužan put. U tom slučaju, on, Steven Pinker, danas mu je s pravom postao najvećim zastupnikom. Prosvjetiteljstvo se svelo na čisti znanstveni pogled, bez Nietzscheovih “samoopsjena koje podaruju snagu”, ono je ono koje odsada samo računa, u svojoj srži matematičko, no kao takvo izigralo je svoje vlastite ideale jer je stalo pored čovjeka i više nije u mogućnosti ‘ući’ u njega a kamoli dospjeti do njegova središta.
Drugi odgovor je u jednakoj mjeri poražavajući, no meni puno prihvatljiviji. Prosvjetiteljstvo se, kao i sve drugo, ispeklo na dvadesetprvostoljetnoj vatri kapitalizma i ljudskog egoizma – kapitoegoizma! Drugim riječima, nestalo je u ponoru ponude i potražnje i akcijskih prodaja… Prema ovom odgovoru, Pinkerovi dosezi prosvjetiteljstva danas, stoga, nisu dosezi prosvjetiteljstva nego dosezi kapitoegoizma, koji je u ovom stoljeću ušao u jedan od svojih najprofinjenijih stadija. Iako obojan neoliberalnim bojama, nijedan trenutak ne propušta brinuti se o potrošaču, kupcu, konzumentu i u svim prigodama upravo njega stavljati na prvo mjesto. A potrošač – tko bi bio taj potrošač u današnjem društvu – pa onaj koji je prije svega brojan, sit, obrazovan i neratoboran. Pinker je jednostavno zamijenio teze. Ljudsko društvo se razvilo u smjeru u kojemu se razvilo zahvaljujući kapitoegoizmu, a ne prosvjetiteljstvu!
Možda se to čini neizvjesnim, ali predviđam da ćemo u najskorije vrijeme ući u doba koje bismo mrtvo-hladno mogli nazvati… kapitalizam s ljudskim licem. To znači da će čak i kapitoegoizam evoluirati nama u prilog, ali samo kao potrošačima…
No ono što najviše plaši je činjenica da je znanstvenika poput Stevena Pinkera danas sve više, trebamo li ih nabrajati…? To su oni koji će bez krzmanja izjavit da su religija i znanost nespojive, a u svojim odgovorima na znanstvena pitanja uvijek navoditi postotke. 10% je turista više nego lani, bruto-proizvod je porastao 2,1%, broj prometnih nesreća se smanjio za 0,5% itd. Najparadoksalnijim se čini to da se najzagriženiji znanstvenici koji se drže prosvjetiteljima danas najviše oslanjaju na znanstvenu disciplinu koja u svom nazivu i doslovno ima riječ… vjerojatnost.
No, čini se kako nitko od njih nije pročitao, ili možda zapamtio, a možda i razumio, osmu kritiku prosvjetiteljstva koju je u Kritici ciničkog uma naveo suvremeni njemački filozof ( i još jedan moj dobri učitelj) Peter Sloterdijk, onu koja se odnosi na kritiku egoizma odnosno kritiku privatnog privida… Upravo egoizam, i s njim usko povezano jastvo, ono je čega se u posljednjoj ravni prosvjetiteljstva, prosvjetiteljski um mora otarasiti! Ako postoji nešto čemu sam posvetio svoj život, to je, onda, toj “praksi”, implementaciji Sloterdijkove posljednje osme kritike prosvjetiteljstva u stvarnom životu:
KRITIKA PRIVATNOG PRIVIDA. Kritika egoizma, bolje kritika privatnog privida, tvori, držim, jezgru svoga prosvjetiteljstva u kojemu samoiskustvo civiliziranih jastava dospijeva do zrelosti. Nakon nje logički ne može biti više nikakve otkrivajuće kritike, nego samo još “praksa”, svjesni život… Kako jastvo dolazi do svojih određenja? Odgovor glasi: jastvo je rezultat programiranja… Nije li već Nietzsche upozoravao na ono “životu protivno prosvjetiteljstvo” koje načinje samoopsjene što podaruju snagu…. “Ja” je ono koje pruža najodrješitiji otpor odlučujućem prosvjetiteljstvu… Gledam u zrcalo i prepoznajem stranca koji me uvjerava da je on ja. Neodoljiva je ironija prosvjetiteljstva da ono našu svijest razara s takvim radikalnim kontraintuicijama. Na kraju ovog misaonog toka želim u naznaci odvagnuti da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”… U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija… No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo, koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida.
Već i pri prvom čitanju ovog fenomenalnoga, zavjetnog pasusa upada nam u oči fraza ‘racionalna mistika’ kojom njemački filozof, a za kojeg mi se nažalost čini da je danas pomalo odustao od svojih teza, na svoj način dopušta koegzistenciju religioznog i znanstvenog u čovjeku. Daljnje rečenice nisu ništa drugo doli inicijalna elaboracija ‘moje’ ‘sopstvenosti cjeline’, a njegovog yesbodyja koji stoje naspram nobodyja, ali i jastva, o čemu sam naveliko pisao u prošlom postu…
Stoga, za razliku od Pinkera, držim da je prosvjetiteljstvo danas u očajnom stanju, ako je uopće na životu. Ne vjerujem da je nasjelo prejarkom “svjetlu razuma” i preko noći postalo statističar. A to mislim zato što do dan danas, prema mom mišljenju, nije ništa poduzelo u svezi kritike ljudskog egoizma koji se danas čini na svom vrhuncu…
U konačnici, zašto mislim da je znanost samo jedna malo ‘posebnija’ vrsta umjetnosti? Zato što znanje, koje gradi i na kojem počiva, prema zbilji stoji u istom odnosu kao umjetničko djelo spram života! Znanje o zbilji nije sama zbilja, ono je njen dodatak. Analogno tomu, umjetničko djelo je uvijek dodatak životu, nikada sâm život. Znanost je odatle, baš kao i umjetnost, ljudska po sebi, ali je u stanju stvoriti objektivno znanje. To je kao da na svijet gledamo kroz naočale određene ‘pojmovne boje’, u ovom slučaju kroz naočale ‘obojane’ ljudskim znanstvenim pojmovima… No zbilja ‘po sebi’, u kantovskom i/ili nekantovskom maniru, ostaje neljudska i izvan jezika.
S druge strane, umjetnost je istinska samo ako govori istinu života… (ili kako bi Heidegger prispodobio: umjetnost je “način kako istina kao neskrivenost biva povijesnom”). Umjetnost nam putem svoji ‘naočala’ (osobitih umjetničkih sredstava, slikarstva, glazbe, književnosti itd.) otkriva kakav život zapravo jest, ali se ne može svesti na sâm život. Tako se i znanje o zbilji ne može svesti na zbilju. To su protivnosti na kojima počiva sve duhovno, sve stvaralačko!
Filozofija nije ništa drugo doli stvarateljica pojmova (Deleuze & Guattari) kojima se znanost služi i dospijeva do objektivnog znanja, dok je religija tu da nas podsjeća da su zbilja i život jedno, dijelovi jedne te iste cjeline… u tim zasadama vidim pravo prosvjetiteljstvo koje uzgajam i poput vrta uređujem u sebi!
Vjerojatno nikada nećemo saznati je li se kapitalizam zasnovao na egoizmu, vjeri u ‘ja’ ili je egoizam prolazna faza kapitalizma. Međutim, sve mi se više čini da kapitalizam možda trebamo ostaviti na miru, a sve snage usmjeriti na borbu protiv ljudskog egoizma… Ako ‘sopstvenosti cjeline’ ‘zavladaju’ svijetom, sasvim je moguće da će se kapitalizam sasušiti sâm od sebe. A kako će se novo društveno uređenje zvati možda u tim trenucima više neće biti važno…
Srpanj 2018.
O sopstvenosti cjeline u svakom čovjeku (ničeancije xviii.)
José Ortega y Gasset: DEHUMANIZACIJA UMJETNOSTI
111.
Osim jastva u nama stoji (nešto što sam nazvao) Sopstvenost svijeta kao Cjeline. Posebnost onog istog. Nije naše jastvo posebno, nego su svijet, Cjelina, Bog – posebni kroz nas! Svijet se kroz nas očituje na jedinstven način, od kojih je svaki jednakovrijedan…
Jastvo bi, stoga, bilo nešto što je sama Sopstvenost Cjeline utemeljila na svojim sjećanjima. Jastvo bi bilo nešto što je naknadno stvoreno dok se za Sopstvenost Cjeline može reći da je od samog početka tu. Nije li upravo na bebi ona najuočljivija? Mali stvor nimalo za sebe ne brine dok predano, s najbudnijom pažnjom, propituje svijet oko sebe. U odrasloj dobi, Sopstvenost Cjeline će se manifestirati na različite načine: netko će čitati, netko pisati, netko majstorisati, a netko samo ‘bivstvovati’ ne radeći (baš) ništa!
112.
Kada bismo upravo izrečenu misao htjeli uzdići do religije, morali bismo iznaći njezinog antipoda, ‘suprotnu vjeru’… Kao što je DOBRO iznašlo ZLO u kršćanskoj eshatologiji, mi, Sopstvenosti svijeta, Cjeline u nama, kao njenu inherentnu suprotnost, iznalazimo upravo naše jastvo… Jastvo je ‘zlo’ naše vjere, jer vjeruje da je bačeno u svijet/Cjelinu, a ne da je njezin dio… U zaboravljenoj dokonosti uma obasjanoj Nietzscheovim ‘podnevnim suncem’ otvaraju nam se ona, možda i jedino dopuštena, ‘vrata spoznaje’ iza kojih jasno razaznajemo pojedince/duhove koji vjeruju da su samo posebnosti svijeta, cjeline, naspram onih koji vjeruju da smo jastva bačena u taj isti svijet, Cjelinu… I eto nam nove povijesne pozornice!
113.
U/Na jednom čovjeku može se vidjeti i njegovo jastvo i njegova Sopstvenost Cjeline (koje sam nekoć imenovao egom i duhom). Kao što na slikama Geštalt psihologije možemo uočiti dva potpunoma različita lika – u primjeru, mladu djevojku i staru ženu – tako i na čovjeku možemo uočiti njegovo jastvo (ili ego) i njegovu Sopstvenost Cjeline (ili duh). Prema Geštalt psiholozima, na njihovoj, brižljivo strukturiranoj, slici ne možemo vidjeti istovremeno oba lika, no, mišljenja smo da se na čovjeku uvijek može lučiti omjer njegova jastva i duha koje nosi u sebi…
114.
No, što će se dogoditi kada započnemo život živjeti kao Sopstvenost Cjeline, a ne kao jastvo bačeno u svijet? Hoće li nam biti potrebni drugi ljudi, publika – za sve što (u duhu) stvorimo? Za koga to radimo? Hoćemo li se loše osjećati ako otkrijemo da to baš nitko ne čita…? Pišemo li samo za sebe kako bi se utješili? Samo se naše jastvo zbog toga može loše osjećati. I samo nas naše jastvo može natjerati da se zbog toga osjećamo beznačajnima. Stoga, nikada ne smijemo smetnuti s uma da mi ne stvaramo ni za sebe ni za druge, nego iz-sebe… da stvaramo-iz-sebe, jer tako želi (ima potrebu) naša Sopstvenost Cjeline! Onaj koji sa sobom donosi usamljenost i beznačajnost, osjećaj niže vrijednosti, naposljetku, psihičke bolesti, od kojih su depresije i manije najizglednije… može biti samo jastvo… Odatle je lako izračunati: kad bismo bili manje vezani uz svoje jastvo, bili bismo i manje bolesni… Dakle, nije dovoljno reći da više nemamo ambicija u bilo čemu i da sve što radimo, radimo iz čiste potrebe Sopstvenosti Cjeline u nama… Ne! U jednom umjetničkom životu potrebno je i doslovno i u potpunosti odbaciti to JA…
115.
Čak i znanstvene teorije nastaju poput našeg jastva. Ako je sve stvar perspektive, odnosno gledanja na stvarnost, pod jednim osobitim kutom ili stajalištem, onda nam je dopušteno jednu Sopstvenost Cjeline nazvati atomom, a drugu jastvom. Čak smo više zasebnih Sopstvenosti Cjeline sposobni vidjeti kao jednu. Jastvo neke Sopstvenosti Cjeline, a tu se sada misli na širi pojam jastva koji izlazi iz svojih psihičkih granica/okvira i koji uključuje tzv. ‘jastva neživih tvari’, poput jastva nekog kamena ili jezera – također može sastaviti naš pogled i naša misao o njemu… U znanstvenom duhu budućih stoljeća možda će se govoriti da atom u fizikalnom eksperimentu nastaje na osnovi našeg pogleda odnosno da ga konstruira svjetlost (snop fotona) odbijena ‘od’ našega oka…
116.
Nijedan umjetnik neće sebe uzimati zaozbiljno, napisao je José Ortega y Gasset. To je drugi način da se kaže da umjetnici svoje jastvo ne uzimaju zaozbiljno.
Biti umjetnikom znači prestati misliti ozbiljno da smo doista ozbiljna osoba kada nismo umjetnik… Ako umjetnost [treba] da izbavi čovjeka, ona to može samo tako da ga izbavi od ozbiljnosti života i da u njemu obnovi neočekivanu djetinjastost.
Moje jastvo je maska. Njime ja samo oponašam svoju društvenu ulogu. Ničim joj ne pridonosim. Jastvo je maska koja se iz perspektive druge Sopstvenosti Cjeline uvijek vidi na drugačiji način. Jastvo je maska koja se može skinuti i(li) zamijeniti s drugom maskom – drugim jastvom.
117.
Jedini cilj života koji je vrijedan ostvarenja jest – živjeti prema Sopstvenosti Cjeline koju nosiš u sebi! Ako ti se piše, onda piši, ako ti se čita – onda čitaj, a ako si praktičan tip, onda se posveti praktikalijama… Nikako nije važno nešto napisati, pročitati ili izgraditi, važno je samo iz dana u dan PISATI, ČITATI, GRADITI… onako kako to u dubini svoje Sopstvenosti Cjeline osjećamo; samo to je dovoljno za ispunjenje jednog života, bez ‘brigovanja’ i grižnje savjesti – života u Nietzscheovu podnevu!
Lipanj 2018.
O jastvu – jesmo li netko ili nitko? (ničeancije xvii.)
Friedrich Nietzsche: ZORA (OSVIT)
103.
Jesam li NETKO ili NITKO? Iza ovih očiju i misli koje razmišljaju o svijetu mora li baš stajati NETKO? U slučaju uobičajeno funkcionalne ‘ljudske životinje’ uvijek stoji NETKO. No što ako je riječ o jednoj od najvećih zabluda u svemiru, onoj, životu prirođenoj zabludi, za koju često tvrde da je nužna? Jer, u principu, može se živjeti ne obraćajući pažnju na nju. Može se biti NITKO.
104.
Ali ne možemo tek tako prijeći preko postojanja ‘tog nekog’ u nama koji se na kraju počeo izdavati za JA. Jastvo je, na koncu, nešto što smo putem-i-u svijesti naknadno stvorili. Drugim riječima, neku vrst zagonetne nakupine svjesne oživotvorene energije prozvali smo jastvom ili ‘mislećim JA’. Povrh svega, jastvu smo prepustili važno mjesto u društvenim odnosima. Onom čovjeku čiji je smisao života čvrsto vezan uz druge ljude – jastvo je sve što ima.
Međutim, osim što je jastvo i na taj način poseban (u odnosu na druga jastva), svaki čovjek je i dio SVIJETA koji ga okružuje, pa se može reći i da je, u neku ruku – njegova posebnost, POSEBNOST SVIJETA. Upravo osjećaj da smo dio svijeta a ne bačeni u njega, a koji se osobito javlja u umjetnicima, u čovjeku otvara svojevrstan ‘kanal’ koji vodi prema svemu drugome, svakoj drugoj posebnosti u cjelini, u konačnici, prema Bogu. Kada se ta jednostavna činjenica privede u svijest može se reći da smo transcendirali naše postojanje… Transcendencija u ovom smislu, stoga, nije ništa mistično; zapravo se radi o jednoj strahovitoj izmjeni perspektive gledanja na stvari ovog svijeta, uključujući tu i nas same. Tko više dopusti transcendenciji (novoj perspektivi gledanja na svijet) da naseli njegovu svijest taj je veći umjetnik života! Taj više crpe od života, i opušten je. I na svoje iznenađenje otkrit će da je postao skloniji praštanju… – praštanju raznoraznih nepodopština jastava drugih ljudi.
105.
Zabluda je misliti da mi imamo primarnu ulogu u bilo čemu, pogotovo, u stvaranju umjetničkog djela. Ono, svjetsko, neljudsko, holističko – ‘piše’ roman kroz nas, a ne mi. Potrebno je samo osjetiti svijet u sebi i umjetnost će se (kroz nas) sama od sebe razviti… Tako stoji i sa svim drugim stvarima, uključujući i one, nama osobito mrske, praktične! Ako se netko dovoljno dugo bavi nekim praktičnim poslom – ta, bolje će ga obavljati! Ali ne on – nego ‘svijet te praktikalije’ koji je ušao u njega! On je samo dopustio da konkretna praktična stvar ovlada njime, a ne, primjerice, neka druga. Ne radi li se ovdje, doista, o jednoj strahovitoj izmjeni perspektive!? Ali tko će to shvatiti, moji učenici?! Svi će i dalje tvrditi da jastvo čini to što čini, da ono oblikuje prirodu i dovodi je u red, a ne da to čini ‘svijet’, odnosno sâma priroda kroz njega! No, nakon ovakva uvida, mi znamo da bi jastvo trebalo biti to koje iskazuje zahvalnost svijetu u kojemu boravi na mogućnostima koje mu nudi, a ne obratno.
106.
Sve “stvari”, na neki način “žive”, su-postoje. Sve “stvari” su u izvornom obliku, zapravo, procesi, jer sve što postoji – postoji u vremenu, i zbog toga kažemo da ima svoj početak i kraj. Međutim, zbog – recimo to tako – presporog protjecanja vremena, “stvari” ne doživljavamo kao procese nego – baš kao stvari. Međutim, ako ćemo Platonu dati za pravo, stvari jedino mogu biti ideje u umu dok o njima razmišljamo kao o stvarima. Kada ideju iz uma poistovjetimo s nekim procesom u stvarnom svijetu, mi ga falsificiramo, i postvarujemo svijet. Učinke bilo kojeg procesa u ‘prirodi’ mi nazivamo stvarima. Vjerujemo da planet Zemlja postoji, a ne postoji, postoji proces koji kao svoj učinak ima nešto što se u vremenu mijenja i što mi u trenutačnom obliku nazivamo planet Zemlja…. Na isti način vjerujemo i da svemir postoji a ne postoji itd.
107.
Dovoljno je da bacimo pogled na oblake na nebu, i u jednome eshatološkome, ali dakako, više simboličkom smislu, na najbolji mogući način suočit ćemo se s ‘pravim redom stvari na ovom svijetu’, kako od milja volim nazivati ovaj pogled. Oblaci se, praktički, stvaraju iz ničega, povećavaju i mijenjaju svoj oblik, miješaju s drugim oblacima i konačno nestaju bez traga. Je li, onda, moguće govoriti o jednom oblaku kao o jednoj konkretnoj stvari?
Što više promatramo oblake na nebu to će nam postajati sve jasnije o čemu se tu od iskona radi! Oblaci na nebu na najeklatantniji način demonstriraju prirodu CJELINE. U jednom, kratkom trenutku, doista, možemo govoriti o ovom i onom oblaku, no već u sljedećem oni postaju dijelovi drugih oblaka, kao što drugi oblaci postaju njihovi dijelovi. Ispreplitanje je sâma bit oblaka kao takvih. Moć da razmišljamo o ideji oblaka – koja se ne mijenja u umu – omogućuje nam da ono što se događa iznad naših glava, jedan iskonski proces, neprestano postvarujemo.
108.
Nikada ne smijemo smetnuti s uma da je sve što u ovom trenutku vidimo oko sebe – oblak, kamen, drvo, vlastiti nokat – nastalo spontanim zgušnjavanjem jednostavnog plina u međuzvjezdanom prostoru!
109.
Može li čovjek biti sâm na svijetu? Ako se sjećate, to sam si pitanje postavio prije dvije godine. Ako svome jastvu podari prednostu svojoj posebnosti – ne može; ali ako nauči transcendirati, odnosno održavati transcendenciju u svojoj svijesti i prihvati biti posebnost CJELINE – može! Kada bi ostali sami na svijetu, naša bi svijest u potpunosti transcendirala. Jastvo nam više ne bi trebalo, jer više ne bi bilo drugih ljudi. Jastvo bi se poput oblaka istopilo na suncu i više se ne bismo razlikovali od mora, kamena, neba i zemlje. U tome je sva tajna odolijevanja svih asketa i mudraca po pustinjama… I tajna odolijevanja jednog Nietzschea… Uostalom, zašto se ne bi radilo i o najvišoj mogućnosti jedne svijesti…
Mi smo JA samo zbog drugih JA. Kad bismo ostali sami na svijetu ne bismo više morali biti JA.
110.
Za kraj ovog posta, donosim na ovoj intuiciji položenu misao pretočenu u aforizam iz Nietzscheove knjige Zora (Osvit u crvenkastom izdanju beogradskog Rada iz 1979). U njemu učiteljeva misao transcendira u ovdje naznačenom smislu kroz vrhunski umjetnički izričaj… Dugo mi je trebalo da je provučem kroz svoja nestalna i katkad pretenciozna značenja, ali, čini mi se, da sam napokon u tome uspio…
U velikom ćutanju. – Tu je more, tu možemo zaboraviti na grad. Istina, upravo sad zvona zvone Ave Maria – to je onaj sumorni i glupi, ali sladak jek na raskršću dana i noći, no potrajaće samo još trenutak! Sada sve ćuti! More se pruža, bledo i sjajno; ono nije kadro da govori. Nebo igra svoju večitu, nemu sutonsku igru sa crvenim, žutim i zelenim bojama; ono ne može govoriti. Male stene i hridine što se strovaljuju u more ne bi li našle mesto najveće usamljenosti – sve one nisu kadre da govore. Ta ogromna ćutljivost što nas nenadno obuzima lepa je i jeziva, duša se pri tom nadima. – O pritvorstvo te neme lepote! Kako bi dobro, a i zlo mogla govoriti, kad bi htela! Njen svezani jezik i mučna sreća na licu jeste pakost, kako bi se podsmehnula tvom saosećanju! Pa dobro! – Ne stidim se da budem poruga takvih moći. Ali sažaljevam te, prirodo, jer moraš ćutati, premda je samo tvoja pakost ta što ti veže jezik: da, sažaljevam te zbog tvoje pakosti! – Ah, biva još tiše i još jednom mi se nadima srce: ono strepi od nove istine, ni ono nije kadro da govori, i sâmo se podruguje kad usta uzvikuju nešto prema toj lepoti; ono sâmo uživa u svojoj slatkoj pakosti ćutanja. Govorenje, čak mišljenje biva mi omraženo: zar iza svake reči ne čujem gde se smeju zabluda, uobrazilja i duh iluzije? Ne moram li se rugati svojoj sapatnji? Svojoj poruzi? – O more! O sutonu! Vi ste loši učitelji! Učite čoveka da prestane biti čovek! Treba li on da vam se preda? Treba li da postane onakav kakvi ste sada vi, bled, sjajan, nem, ogroman, počivajući nad samim sobom? Uzvišen nad samim sobom?
Lipanj 2018.
Nekonformizam življenja i konformizam ‘umjetnikovanja’
Bekim Sejranović: DNEVNIK JEDNOG NOMADA
Bekim Sejranović, bosanskohercegovački, hrvatski, norveški, i u tom kontekstu, ponajprije europski autor, jedna je nadasve simpatična ‘književna skitnica’ koju ovi prostori nisu zabilježili još od početaka spisateljske karijere Damira Karakaša koji je onomad ličko ‘kneževstvo’ odlučio zamijeniti spektakularnim pariškim ‘beskućništvom’. Bilo kako bilo, kako se iz naslova romana može zaključiti, Bekim je neprestano na putu, najčešće između Osla, Zagreba i Ljubljane i o tomu piše. U jednom trenutku nije više siguran je li došao ili se vraća u jedan od tih gradova, ali gdje god dođe ima jednak osjećaj: da je stranac.
Tako vam je to do dana današnjeg, odlazim u Oslo i dolazim iz Osla u Zagreb, a da ne znam što je povratak, a što odlazak, kamo odlazim, a kamo dolazim, gdje sam gost, a gdje stranac. Doma nisam bio nigdje, toliko sam uspio i sam skontat.
Sav taj život predan skitnji, na rubu egzistencije, i ako se još radi o načitanoj skitnici, nekada se zvalo boemskim životom, i uživalo ugled među mladim piscima i općenito mladim ljudima. No danas ti isti boemi, a među koje Bekim spada i dušom i tijelom, osjetit će nelagodu ako ih se na taj način etiketira. Jer, tko bi se danas nazivao boemom, ili namjerno vodio boemski život? U kasnom kapitalizmu, koji neki nazivaju neofeudalizam (Rastko Močnik, slovenski sociolog i književni teoretičar) ili ‘feudalizam s mobilnim aparatima’ (Rambo Amadeus, crnogorski teoretičar svih oblika gluposti s ovih prostora), opravdano ili neopravdano, boemština se srozala na niske grane. Ako je neki i prakticiraju, onda sigurno o tome nikome ne pričaju. Boem je tako postao ono što je svim srcem oduvijek želio – pravim izopćenikom društva. Međutim, problem leži u tome što se nekada na ove izopćenike iz društva gledalo s ljubomorom, nekada je gotovo svaki čovjek, sklon duhu, knjigama i tim ‘sranjima’, barem u svojoj mladosti, potajno želio postati boemom. No danas je situacija bitno drugačija. Naime, nekako se u neoliberalizmu razotkrilo da boemština ničim ne pomaže u laktarenju na društvenoj ljestvici uspjeha. Nećeš postati većim piscem ako si se potucao po bijelom svijetu, spavao pod mostovima Seine i u takvim okolnostima stvorio nešto autentično, kao što je to učinio Damir Karakaš, nego ćeš to postati ako se, brate, upoznaš i zapiješ s kakvim utjecajnim urednikom.
Današnju nelagodu romanopisaca i pjesnika, kad im se spomene boemština, lako je osjetiti. Čak i za njih to je nešto prevladano, iz “starih vremena”, što možda graniči s infantilnošću. Gdje god da danas pokucaju, pravim boemima zatvorit će vrata. Ako želiš postati umjetnikom, onda se, molim lijepo, najprije obrazuj za umjetnost, prijavi se na umjetničku akademiju ili radionicu za pisce, kojih, hvala bogu, ima koliko ti srce želi; ali ako želiš živjeti pod mostovima Seine izvan dosega društveno-korisnog rada u okviru tvog umjetničkog polja, recimo, nakladničke industrije, onda se, bajo, prijavi u beskućnike, jedi grah iz narodne kuhinje i utopi se u beznačajnost. Institucionalizacija umjetnosti bila je i ostala jedan od najvećih udaraca umjetničkoj slobodi.
Ako ne opravdava svoje postojanje nekakvim društveno-korisnim spisateljskim radom, pisac je danas stjeran u ćorsokak. Visoki stupanj razvijenosti književne kritike doveo je do toga da je unaprijed prisiljen ‘utoriti’ se u određeni ‘književni tor’ koji su za njega ‘pripremili’ književni teoretičari. Čini se da čak postoji i ‘tor’ za tzv. novu književnost, koji se nekada zvao avangarda, međutim, čak i ona danas mora slijediti neka pravila ako želi biti priznata kao književnost. Drugim riječima, generalni naputak za mlade pisce mogao bi se svesti na sljedeću maksimu: piši kako se od tebe očekuje, a ne onako kako ti hoćeš. A o čemu danas pisati, ako se želi biti ozbiljnim autorom, ako ne o stradanjima Židova u 2. svjetskom ratu, i općenito – svim vrstama stradanja, obespravljenima i potlačenima, nacionalnim manjinama, LGBT zajednicama, pedofiliji, pogotovo među svećenicima, i svemu onome što je iskočilo kao bizarni izuzetak iz društva, koje je uglavnom ukalupljeno u osnovni model kontrole iz kojeg, dakako, nisu izuzeti ni sami izuzeci. A da ne spominjem pisanje o nečemu povijesnome, komemoriranome, u startu mrtvome, i nadasve iritantnom za svakog onoga tko u pisanju vidi samo umjetničku potrebu (i slobodu) i ništa više.
Zato će Bekim na stranicama svog Dnevnika jednog nomada, nesmiljeno ponavljati kako ga je na potucanje svijetom natjerala sila prilika, a ne njegova ćud ili ne daj bože, nekakva boemština u njemu samome. I ne samo to; čitajući Dnevnik čovjek stekne dojam da se on neprestano opravdava što vodi takav život. U sâm njegov stil pisanja kao da je utkana ta neprestana potreba za ispričavanjem zbog vođenja takva života… Na stranu to, što ga život, kako se ono kaže, nije mazio. Odgojen, praktički, bez roditeljske ljubavi, različit po nacionalnoj, jezičnoj i svakoj drugoj kulturnoj osnovi u okolinama u kojima je živio (Rijeka, Oslo, Ljubljana, Zagreb), otvoreno će priznat da je razvio kompleks niže vrijednosti i općenito, kako mu psiha i nije najzdravija…
Imam osjećaj kako svi zure u mene, kako me sputavaju, nemam slobode, ne mogu disati, vidim ljude kako poput robota ulaze i izlaze u podzemnu, svi bulje u smartphone, nitko ne priča, svi su smrknuti, u dućanu žena pogleda nepovjerljivo u mene, onda rukom skriva aparat dok ukucava šifru svoje Visa kartice, u vlaku u podzemnoj snimljeni glas kaže: “Čuvajte se džepara” (kao što kaže “Sljedeća stanica je Majorstuen” ili “Pazite na razmak”) i onda ako nema Roma koji inače sviraju harmoniku i pjevaju pa traže love ili jednostavno samo prose, ako njih nema, svi pogledaju u mene.
Pa iako troši ‘na tone’ tableta za smirenje i spavanje – što reći – seksualni život mu je uredan, prijatelja ‘brdo’, uvijek se nađe netko kod koga može prespavati, slava pisca mu je umjerena, mnogi ga već znaju, nastupio je čak i u emisiji Nedjeljom u 2 (čime se pohvalio), a među ženama ga bije glas zavodnika. On je, zapravo, sve ono što bi nekadašnji mladi pisac poželio biti, a tu ne izuzimam ni sebe. Bekim je u neku ruku ‘odživio’ i još uvijek živi život koji sam sâm oduvijek želio ‘odživjeti’, ali nikada za njega nisam skupio hrabrosti. Ono što sam ja doživio ‘na ženskom planu’ za cijeli život on je možda doživio kroz nekoliko tjedana partijanja po riječkim klubovima 1980-ih. Što je najgore, a što već pišem s neskrivenom ljubomorom, i u četrdesetima se zna bestijalno opijati i partijati po norveškim klubovima. Iako to ne želi istaknuti kao nešto osobito zanimljivo, većini muškaraca upravo je takav život ‘u krvi’. Drugim riječima, Bekim mi otkriva koliko je moj život zapravo kukavan i konformistički, za razliku od njegovog.
Osim toga, on kao da prepoznaje opasnosti koje donosi današnji spisateljski život, pa se čini da vješto izbjegava obvezu pisanja o nabrojenim društvenim problemima. Ako o njima i piše, čini to najčešće kroz osvrt na roman nekog drugog autora koji su svi redom predani tom poslu. Tu se nekako nesretno dotakao i jednog norveško-danskog autora, nekog Aksela Sandemosea koji je živio i djelovao u prvoj polovici 20. stoljeća, i koji se hrabro usprotivio licemjerju oba društva u kojima je živio, norveškog i danskog, pa su ga, zbog toga, za života književno izopćili, da bi se nakon njegove smrti oko njega otimali s obzirom na njegovu neprocjenjivu književnu ostavštinu. Nekim piscima je zbog njihova nesalomljiva, nepoćudna karaktera, čini se, jedino suđena posthumna slava. Tek kao mrtvi oni mogu biti slavljeni od prozvanog društva…
Nerijetko, na stranicama svog Dnevnika Bekim spominje te ‘književne anarhiste’ s kojima se bezmalo poistovjećuje, u jednom trenutku to je Filip Latinovicz (pretpostavljeni alter-ego Miroslava Krleže), u drugom Thomas Bernhard. Ipak, posebnu ljubav gaji spram Janka Polića Kamova, s njim osjeća najveću povezanost, kako zbog dijeljenja životnog prostora odrastanja (riječko podneblje), tako i zbog činjenice da je o njemu napisao posebnu književnu studiju. Ipak, čini se, da je to ponajviše zbog životnog stila koji dijeli s Kamovom, sklonog putovanjima i bježanju, kako to najradije voli istaknuti… No, tu nastaju problemi.
Na trenutke, Bekim piše sjajno (vidi VII. dio romana i pričice “Maksimir” i “Zagorje” na samom kraju knjige), ali u najvećoj mjeri – tek dopadljivo. Nema tu nekakvih nezaboravnih pasusa, teško mi je čak i jedan izdvojiti, ali zato piše iskreno i spontano, čista srca. Na papir baca ono što mu prvo padne na pamet, a što opet posjeduje svoju strukturu, te predstavlja zaokruženu cjelinu. Pogotovo se to odnosi na spomenuti VII. dio romana iz kojega sam na kraju odlučio donijeti isječke koji možda nisu reprezentativni za cijelu knjigu, ali su sasvim po mom ukusu.
Isto tako, rijetko me je neka knjiga toliko usrećivala s pomisli da se približava slobodno vrijeme u kojem ću je moći uzeti u ruke. Međutim, uskoro sam otkrio zašto je to bilo tako. I kao što već rekoh, njegovo je pisanje zadovoljavalo moje komplekse, otkrivao mi je kako bi to moj život izgledao da sam u životu pokazao više odvažnosti kao što nisam; s druge strane, možda i kako bi moj život izgledao da sam kojim slučajem i ja u književnosti uspio kao on. Čitajući Sejranovićevo štivo, na svoju sramotu, književno sam onanirao, utapajući se u priče o ovoj, pa onoj promociji romana, susretima i pijanstvima s ovom ili onom poznatom književnom osobom i sličnim…
No na kraju sam shvatio da koliko god se Bekim nekonformistički ponašao u svom životu, koliko god njegov život bio nepatvoren i boemski u srži, i tim istinski uzvišen nad ovom bljutavošću života u kapitalizmu koji mi ostali smrtnici živimo, toliko je, čini se, i neoprostivog konformizma u njegovu stvaralaštvu. A tu u prvom redu mislim na nepotrebno povlađivanje pojedinim kolegama, piscima i urednicima, u osvrtima na njihova djela. Teško je to objasniti. S jedne strane, on će u stilu Aksela Sandemosea beskrupulozno napasti svog norveškog urednika zbog zarađivanja na otkupu njegove knjige od strane norveškog Ministarstva i kašnjenja isplate, a s druge, citirat pjesmu hrvatskog urednika njegova romana, koji mu je, zanimljivo, i osobni prijatelj. Je li mu hrvatski urednik najprije bio urednik ili prijatelj? I je li moguće da njegov urednik ne zarađuje na njegovom romanu na isti način na koji to čini i njegov norveški kolega? Na svojoj koži sam osjetio da je to i te kako slučaj i u Hrvatskoj i svom uredniku to već oprostio.
Drugim riječima, klijentelizam hrvatske književne scene nemoguće je izbjeći (kao i vjerojatno svake druge ‘male’ književne scene). Pisci se druže s drugim piscima, urednici s drugim urednicima, a onda se pisci započnu družiti s urednicima, i na kraju, nerijetko, urednici postanu piscima, a pisci urednicima… Bekimova osobnost je takva, i u to smo se mogli uvjeriti na stranicama Nomada, da lako sklapa i održava prijateljstva, ostvaruje i razvrgava veze sa ženama, i dakako, zapija se i partija s drugim piscima i urednicima. A ako si u stanju zapiti se s nekim urednikom to sigurno znači da imaš i veće šanse objaviti roman u njegovoj izdavačkoj kući. Ali kao što rekoh, to je nemoguće izbjeći i neopravdano bi bilo nešto takvo uopće spočitavati piscima i urednicima. Situacija nije ništa bolja ni u mojoj branši. Ako je urednica časopisa iz mog stručnog područja, moj kućni prijatelj, daleko je veća šansa da ću u tom časopisu moći objaviti članak, ako nigdje drugdje to ne mogu učiniti. To je naša klijentelistička noć, kako bi kazao Karl Ove.
No, pogledajmo jesu li se Janko Polič Kamov i Aksel Sandemose zapijali s drugim piscima i urednicima. Je li se Kamov zapijao s Matošem kako bi izgladio njihove slavne nesporazume? Ni u ludilu. Oni, Kamov, Sandemose pa čak i jedan Henry Miller, zapravo, nikada nisu stajali do toga da uspiju, njihova pisana riječ bila je namijenjena jedino njima samima, kao i pojedincima poput njih, prožeta nesmiljenom, nekonformističkom kritikom licemjernog društva koje ih je okruživalo, i što je najvažnije – u svom pisanju oni na svoj uspjeh u društvu nisu gledali – možda su se jedino pritajeno nadali da će društvo u cjelini, između ostaloga, i zahvaljujući njihovu pisanju, ozdraviti… druga stvar je što mi današnji znamo da ono ne može ozdraviti… I zato, Bekime, tvoj nomadski život ipak ne nalikuje Kamovljevu, ni Sandemoseovu, i znam da ćeš zbog svog bosanskog poštenja kojeg duboko korijeniš u sebi, to, htio-ne-htio, na kraju morati sebi priznati. U njemu ti gledaš samo kako da svoju književnost proguraš, jer kad bi se stvarno ponašao kao Kamov – davno bi se utopio u beznačajnost. Baš kao što se i riječki buntovnik u nju utopio za života u vrletima Barcelonette…
Najžalosnija je činjenica u svemu tome što velika većina današnjih pisaca, za razliku od Kamova, Sandemosea, Hamsuna i sličnih, danas doista isključivo ‘gledaju sebe’, i nastoje pod svaku cijenu uspjeti na književnoj sceni; pritom, da bi ostvarili zacrtani cilj služe se vrlo neknjiževnim sredstvima. (Baš kao što je i Nietzsche uočio da se svaki moral u startu želio nametnuti nemoralnim sredstvima). Prema nekom mom sudu, Bekim nam je nenamjerno na stranicama svog Dnevnika razotkrio tu poražavajuću istinu. Progovorio je o jadnoj poziciji književnika u današnjem društvu, koji se danas s drugim književnicima bori još samo za mrvice ‘starog položaja’ i ‘stare društvene slave’, prije nego što u potpunosti ne nestane ili se ne utopi u rastuće more onih koji, po Coelhovskom receptu, pišu zbog čitatelja, a ne zbog sebe.
U skladu s tim, ne bismo li za jednog Miljenka Jergovića mogli reći da se njegov književni talent više-manje troši na “dobivanje Nobelove nagrade za književnost”; da njegov cjelokupni spisateljski dar odlazi na zadovoljavanje ukusa, te, svi to znamo, snobovske švedske gospode; odnosno da sva ta njegova, često prozivana skribomanija – ili ako ćemo to ljepše nazvati – književna produkcija, na kojoj su mu zavidni mnogi pisci, pati od tog kompleksa. No Jergovića to ne može zaustaviti; on će u međuvremenu ispisati na tisuće stranica sasvim solidne književnosti i čovjek se s pravom pita kako mu to uspijeva? Ipak nikada više nije, i najvjerojatnije neće, napisati onaj jedan Sarajevski Marlboro, koji je najvjerojatnije sâm vrijedan ‘Nobela’, ako do njega stojimo.
Naravno da se i Kamov ne bi borio protiv društvenog licemjerja i laži danas kao što se borio nekada, možda se čak uopće ne bi borio, ali ako bi imao istu potrebu za pisanjem, isti talent, zasigurno bi ga trošio na jedan od nekonformističkih načina. No, ne bi li bilo lijepo danas pročitati kako to danas jedan pisac uspijeva, i dobiva javno priznanje, i koliko govana pritom mora progutati? Možda je takav roman već napisan, a ja ga ne znam, ali ako nije, nekako sam uvjeren da bi ga baš Bekim Sejranović jednoga dana mogao napisati…
Početak je ljeta i ja se napokon selim iz Osla u Zagreb. Nadam se potajno kako će to biti selidba za stalno. Prava istina je kako ne znam ni koliko dugo ću ostati, … od čega živjeti, ali imam mnoštvo ideja, planova, kao i uvijek kad me, istina sve rjeđe, zahvati val optimizma pred novim iskustvom, zemljom, gradom ili ženom.
Zrakoplov je upravo preletio preko posljednjih alpskih šiljaka koji na suncu blješte kao da ih je netko posuo šećernim prahom i sada već lagano počinje ponirati u Panonsku nizinu na čijem sam jugoistočnom rubu rođen i tamo proveo djetinjstvo. Knjige kažu kako je tu nekad bilo Panonsko more, a onda se jednog dana zbog velikog potresa Đerdap rascijepio, a more isteklo kao iz razbijene zemljane činije i iza sebe ostavilo nizinu kroz koju danas prema Crnom moru teku velike moćne i spore rijeke. Nekoliko milijuna godina poslije Dorđe Balašević će s tugom pjevati o ovom nestalom moru koje ga nije dočekalo, dok će ga njegov stari tješiti kako “ni Dunav nije loš”. A nije loša ni Sava, ako mene pitaš, rijeka uz koju sam odrastao i po kojoj sam još kao dječak plovio na brodu, svog oca, kapetana riječne plovidbe, i po kojoj i dan-danas plovim Savskom bubom, brodicom od sedam i pol metara čiji sam kapetan ja…
Dok nestrpljivo čekam u redu na kontrolu putovnica, razmišljam koliko bi mi dana trebalo uzvodno od Brčkog do Zagreba. Vidjet ćemo, kažem sebi, i već počinjem zamišljati novu riječnu pustolovinu: plovim od ranog jutra do mraka sjedeći za kormilom Savske bube, a svježe noći provodim ležeći na gornjoj palubi i promatram zavodničko namigivanje dalekih zvijezda, ne obazirem se na zujanje krvoločnih komaraca, osluškujem udaljeni lavež pasa. U rana, maglovita jutra vidim sive čaplje kako gacaju blatom u potrazi za doručkom, čujem rode kako klepeću kljunovima dok gutaju žapce, a poslije, kad zaplovim, divim se crnim kormoranima koji stoje nepomično na trulim deblima i šire krila kako bi ih sunce i vjetar što prije osušili. Po nebu jedre savski galebovi bez suvišnog mahanja krilima, a iz rijeke bljeskaju ribe dok se izbacuju loveći kukce. Majušna glava bjelouške predvečer para kao zrcalo mirnu vodenu površinu, a vilini konjici troše svoj jedini dan u životu odmarajući se na mom ramenu. Iznad svih nas po nebu lagano klizi užareno sunce koje kad počne padati u beskrajnu ravnicu zapali nebo purpurno narančastom vatrom koja nakon što umine, iza sebe ostavi samo rumenilo. A kad se na nebu pojavi oštri, žuti mjesec, ja zavijam poput usamljenog, gladnog vuka.
Svibanj 2018.
O umjetničkoj slobodi ili kako zbori mladi ničeanac? (ničeancije xvi.)
Ekatarina Velika: BUDI SAM NA ULICI
97.
Često me zahvati osjećaj da će mi se jednog dana dogoditi da se probudim u svojoj prošlosti i da će mi se učiniti da život koji danas živim nije stvaran – da sam ga samo prosanjao… Da nisu stvarni ni ova prorijeđena kosa, ni ovo lice izbrazdano borama, pa ni ovaj, samo meni svojstven – ugaslo-živi pogled koji upućujem ogledalu. Ali o kojem trenutku prošlosti se radi? Može li se uopće govoriti o nekom konkretnom trenutku kojem bi se, osobitim činom buđenja, napokon mogao vratiti…?
U ovom trenutku ‘sna svoga života’ ne vidim nijedan drugi osim onoga koji se dogodio 15. svibnja 1999. na Alanovom tulumu. Sjedim na kanapeu za stolićem na kojem se nalazi flaša votke i moja čaša, i bjesomučno pijem, ne znajući da li od sreće ili od već čiste i zabrinjavajuće navike. Naime, točno na taj dan prije devetnaest godina, nešto se dogodilo u mom životu i ja sam, nakon te večeri, zadobio čudesni, i s ničim usporedivi, osjećaj slobode.
*
A sve je započelo još prije neki dan kad me je u mom današnjem životu nešto navelo da pomislim kako je početak pjesme Budi sam na ulici Ekatarine Velike dobar za opisivanje nečega određenog; raspoloženja, neke stvari, bilo čega. I onda sam se dosjetio tog svibanjskog jutra nakon noćne kiše i nakon Alanovog tuluma. Pomislio sam kako bih mogao napisati da je svibanjsko jutro u kojem sam se probudio nakon Alanovog tuluma izgledalo upravo kao početak te pjesme – presvijetlo, staklasto i razljeveno, i pomalo apstraktno. I da kišne kapi na obližnjoj, razlistanoj brezi upravo svjetlucaju kao što svjetlucaju staklene iskre’ u Milanovoj pjesmi…
Tu noć nešto se dogodilo u mom životu, i nakon nje, u sljedeća tri mjeseca, gotovo svaki trenutak mog života izgledao mi je poput tih Milanovih ‘svjetlucavih iskri’, predivan, prebožanstven. Ne znam kako, ali kao da mi je pošlo za rukom versificirati se u njegovu pjesmu…
*
Je li moguće, onda, da je to taj trenutak u kojemu ću se sada probuditi? I shvatiti da je sve ono što se poslije odigralo bilo samo san, san mog života, ništa stvarno…? Nekada mi se doista čini da ću se jednom ponovno naći za tim stolom, pod svojim zvonom, i da ću ispijajući tu votku zapravo samo zamišljati cijeli svoj život koji je uslijedio… da ću se probuditi i ponovno imati 29 godina…
U malenim žućkastim notesima koje sam u to vrijeme grozničavo ispisivao ostalo je svjedočanstvo na te čudesne dane koji su uslijedili nakon tog 15. svibnja… I premda nisu potrajali, kao što ništa na ovom svijetu ne potraje, u svijesti ih uvijek lako mogu prizvati…
98.
20.05.1999.
Sâm sam svoju kožu zaderao. Kroz nju sada lipti svježa i topla krv. Krv moje zagušene mladosti. Očaja i beznađa koji su me znali zahvatiti zbog izdaja, izdaja samoga sebe. Cvijet opet miriše. Sunčani sat je započeo svoje trajanje. U vječnost, u neizmjerje, poput glazbe! Lipti moja ‘krv’.
28.05.
Moja sopstvenost se odnedavno budi (zajedno) sa mnom. Ona koju sam još kao dječak zamijetio, uvijek živa, kao [stablo], cvijet ili ptica, i koju više ne mogu iznevjeriti. [Odnedavno, ona] ponovno buja i u tomu je više [nitko] i ništa ne može spriječiti.
Ovaj vid kreativne praznine ne osjećam u sebi panično. Naprotiv, tek sad, u pokretu, razgovoru i uzdahu naslućujem neki viši ukus koji me tek sad [privodi] istinskoj umjetnosti.
03.06.
[Ali] ono stvaralačko u meni, sad kad je slobodno, kao da se želi samo igrati, kao da je lijeno bilo što stvoriti. Kao da mi govori: “Nećeš me više moći natjerati da na silu stvaram!” Sad kad je slobodno ono se šali sa mnom, ne žuri, pušta vrijeme da teče kako teče. I zaista, odjednom više nisam opterećen potrebom stvaranja!
Nekad mi se čini da je Nietzsche obradio sve bitne teme života.
99.
U sve stvari [do kojih mi je stalo] bilo mi je oduvijek teško proniknuti. Njihova zagonetnost opreka je mojoj ljubavi spram njih. [Recimo], glazba! Što je glazba? Do odgovora, naravno, nikada neću stići…
Mi koji smo bez EGA, koji smo razgradili svoju osobu, svoje “ja”, nama još prije stoji propasti nego ojačati. Ali [u]zalud! Hitamo dalje, nas móri to dalje. Mi više ne možemo stati. Što će biti s nama? Neka lijepa životnost položena u stvari, neka moć rasuđivanja na ivici ludosti za ovdašnje prilike. Mi smo, u svakom slučaju, budućnost.
U meni najednom stvoriše sjajnu kuglu! Buđenja sam napokon dohvatio, vedra i čista. I zrakoplov i orade, sve je moje, [čak] i zlatni zub Yucatana! Tako ludo zbori moje stvaralaštvo. U red, zaista, ne mogu da [ga] dovedem.
100.
05.06.
Mi gušteri što vazda ležimo na suncu, ne žurimo nigdje i nama je katkad potrebno nametnut red i rad, da [se] dobar i viši ukus koji posjedujemo [ne bi] prometnuo u ono što niže duše u nama svakako vide – naime – lijenost…
Sveta riječ usamljenost! Ono osjećanje izdvojenosti i nepripadnosti, ona sumnja u sama sebe zbog toga, onaj jalovi pokušaj snishodljivosti u ophođenju s ljudima, pa odustajanje, ona zamišljenost i isključenost, na koncu, pomirenost sa sudbinom – sve se to da svesti pod izraz usamljenost.
Neki čovjek velikih mogućnosti ako tokom svog života svoju oštricu inteligencije [daruje] ili pak usmjeri spram, npr. ‘znanstva’ i tzv. realitete potkrepljuje činjenicama, njemu prodor u onostrano, izvan tih realiteta, u umjetnost – iako dostupan – čini se kao pogled u bunar sred tvrde zemlje. On [je] iz te dubine [u stanju] samo površinski zahvaćati [položenu bit svijeta] te pisati [uvijek] jedne te iste pjesme, koje je pisao u mladosti dok je bunar još bio [neograđena] provalija. Za kakvu proznu umjetničku formu on nikada neće sazrijeti…
101.
08.07.
Odlazak na Cres kao ulazak u Crkvu; kao zakletva ili prinošenje žrtve, jedna svetkovina duha.
13.07.
Na koncu, postoji samo put. Vinuti se iz dubina mora i pristati uz otok. Krenuti po njemu, po tom golom kamenjaru što izgleda poput Mjesečevog, kao po zrakopraznom prostoru, praznini… Proći kameni i glazbeni grad i tamo, iza granice, utonuti u mistični svijet ženskih anđela, vina i smijeha. Kao duboka nužnost stvorena je misterija. Duša je samu sebe izbavila s moći zamišljanja. Duša je sama stvorila magiju kojoj više ništa nije moglo stati na put. Svi veliki umjetnici imaju to: sposobnost prerušavanja svijeta u magično. Svijet nije magičan po sebi ili od strane nekog boga. On je takav jer ga [gleda] duša koja jest magična. I vino je magija; naša hrana (za takve duše).
Ono žensko u [ženi] osvaja mene. Njena sopstvenost skupljena u njeno ime – to je najmanje što me zanima. Njena kvaliteta se tim više gubi što ona ozbiljnije gleda na svoje ime.
Ona je nebitno božanstvo. Živi za sebe, [uvijek] pri nekim lijepim mislima, gleda svakoga, pozna svakoga, sa znanjem o svijetu. Ali [je] bojažljiva od tog svijeta, nepovjerljiva [spram] ljudi, ali i sažaljiva i blagonaklona, isto tako. Nju ne zanimaju ljudske teme, kao što ljude ne zanimaju njene, ali ne mari. Ipak, u njenoj blizini svaki čovjek bezmalo [je] začaran te trtlja o sebi otkrivajući svoje najintimnije [tajne], a da toga nije ni svjestan. Ljudi znaju da je ona, nebitno božanstvo – dobro, ali i bezlično, i da [se ne snalazi] u ‘praktičnim stvarima’; zbog toga je uostalom i smatraju nebitnom, a kat-kad i dosadnom i suvišnom. Ipak, znaju da ako ima božanstva na ovom svijetu da je ono baš takvo.
102.
18.07.
[Dok sam boravio na otoku] budio sam se u san i išao spavati u odumrli ostavljeni život.Praznina na koncu rasplinjuje smisao. Nismo ništa. Samo ukočen creski kamen u daljini; ali [zato] – puni slutnji. Do kraja života i samo to. Još nedovoljno umjetnici, još nedovoljno pitaoci, dostatno tek tehničari [misli]. Ne znamo tko nam daje život, život u [nama], ali mi ćemo taj život, život u sebi, odigrati po cijenu svake muke, mimo pogleda, mimo svjetskih kretanja, sami. Koja su naša pitanja, kakav je naš pogled u daljinu, ostaje zamućena tajna. A što ako se varamo? Ako smo još tu samo da još jednom, čvrstoga duha, mi, moralni čistunci, odigramo staru partiju života. Bez stvaralaštva, bez misli, pošteno i do kraja? U ovakvom dualitetu mi smo rođeni i u njemu ćemo umrijeti. Mi, do zla boga, nekonkretni!
Svibanj 2018.
Živjeti automatski, a svijest ostaviti za nešto drugo (ili posveta apstraktnom životu)
ZORAN ROŠKO: Minus Sapiens
WERNER HERZOG: Fitzcarraldo
Dvorana u kojoj se trebalo održati predavanje bila je čisti užas. Zbog stupa smještenog u sredini čak je dobila i nadimak. Jedan od gostiju knjižnice – a ako me sjećanje ne vara, bio je to Kićo Slabinac – nazvao ju je dvoranom ‘na razdjeljak’. Popularni pjevač tamburaške glazbe primijetio je da taj stup direktno diktira razmještaj stolica u dvorani pod tupim kutom, te mu je valjda zbog toga izgledala kao da je ‘počešljana na razdjeljak’.
Ovoga puta gost knjižnice je Zoran Roško, romanopisac i bivši urednik Zareza, Quoruma, Tvrđe i Libra Libere. Čini se da knjižnica napreduje u dobrom smjeru. Zauzevši mjesto za dugačkim, neuglednim stolom, podsjetio me je na Lorena Passerinea, aukcionara iz romana Dražba predmeta br. 49 Thomasa Pynchona koji u završnoj sceni lebdeći “…iznad dvorane poput lutkara, sjajnih očiju, s osmijehom uvježbanim i nemilosrdnim” lamentira prodajne cijene dragocjenog predmeta. Svilenkastim pogledom preko naočala, Zoran Roško dugo vremena posvećuje samo ispitivanju pridošlica. Vidim da se radi o petnaestak dušica od kojih sam neke zasigurno pridobio ingenioznim postom na Facebooku najavljujući predavanje možda najvećega skrivenog intelektualca u Hrvata.
Odmah se dalo primijetiti kako njegovi ‘dobro istrenirani morski konjici koji su znali izvesti neke od najuspješnijih scena iz ranih američkih mjuzikala’ nisu bili nazočni. Ni Gilgame, ni Kinski, pa ni, ako baš hoćete, šatro-roda. Uvrnuti likovi njegovih romana počivali su, pogađate, samo u njegovim romanima.
– Hvala vam na pozivu da održim predavanje u vašoj knjižnici u Noći knjige, nadajući se da za knjigu nije nastupila stvarna noć kako to naslov povoda našem druženju ne sugerira… – kazao je na početku.
Na tu vrhunsku šalu, međutim, nitko nije ni trepnuo osim možda Alternativca-Provincijalca koji ju je, sjedeći na mom mjestu, popratio jedva primjetnim smiješkom. U isto vrijeme, iza sebe sam mogao čuti prvi od tri duboka uzdaha jednog od mojih prijatelja, koje sam nagovorio da dođu na predavanje vjerujući da neće požaliti. Kako sam bio suorganizator predavanja, naravno da mi je bilo u interesu predavanje učiniti što posjećenijim, a pritajeno sam se nadao da ću privući i neke utjecajne intelektualce našeg grada. Osvrnuo sam se oko sebe i sa zadovoljstvom primijetio Veljka Lukića koji je mirno sjedio na prvoj stolici s druge strane ‘razdjeljka’ dvorane. Nažalost, bračnog para Gojković nije bilo, kao ni onog PEN-ovca Schvendemanna, ali što sam mogao? Okrećući se prema naprijed, namignuh ravnateljici knjižnice koja je sjedila pored mene, pripravan da čujem, zasigurno, jedno vrlo zanimljivo izlaganje…
Zoran Roško nema bijelo odijelo, kao Klaus Kinski u Fitzcarraldu, ali uhvatih sebe kako zamišljam da ga ima. Nekako sam uvjeren da ga želi imati, i da nije one, tako prirodne, ali i opterećujuće, želje intelektualca da ne privlači pozornost – zasigurno bi ga obukao. U poznatom filmu Wernera Herzoga jedna scena posebno mi se urezala u sjećanje. U kadru je Fitzcarraldov parobrod koji klizi rijekom i promičuće raslinje južnoameričke prašume; zatim se kamera fokusira na pramac broda na kojemu se nalazi starinski gramofon. Iz gramofona se razliježe glas Fitzcarraldova omiljenoga opernog pjevača Enrica Carusa. Kamera se, zatim, lagano ‘premješta’ dok u kadar ne dospije robusni dimnjak parobroda iz kojega suklja crni dim. Stari gramofon iz kojega se razliježe operna arija – u srcu džungle – i dimnjak iz kojeg suklja crni dim – kao da se Umjetnost i Kapitalizam, ruku pod ruku, kreću kroz svijet. Za sve to vrijeme raznoliko raslinje i dalje promiče pokraj njih i svih stvari na brodu, manifestirajući se ovom ili onom prijetećom ‘pokretnom’ granom, tako da gledatelj na kraju ima dojam da se samo raslinje kreće a ne brodska starudija! Na koncu, kadar se uvećava i ponovno vidimo cijeli brod kako klizi rijekom. No, to ne potraje dugo; malo-pomalo, priroda ‘zaogrće’ parobrod florom sve dok ga na koncu u potpunosti ne prekrije. Slavna scena prenošenja parobroda preko brda na mene nije ostavila toliki dojam kao ova, naizgled banalna, u kojoj se simbolički očituje čovjekov način življenja na ovoj planeti. Iza lijepoga uvijek slijedi ono ružno; iza svake estetike – ljudska korist. U konačnici, razvoj tehnike potakla je korist, a ne umjetnost.
Iz misli vraćam se predavanju. Sukus cijelog izlaganja Zorana Roška u Gradskoj knjižnici te travanjske večeri mogao bi se sažeti u osamnaest riječi: budućnost knjige ne može se predvidjeti, kao što se ne može predvidjeti budućnost bilo koje druge stvari. Recimo, umjetne inteligencije. Čuli ste za ‘umjetnu’, tu ‘ženu koja radi u polju i koja se ponekad dimi iz same sebe’? Ako jednoga dana nastupi, kazao je Roško ili Sebaldova sablast kroz njega, neće to biti umjetna inteligencija koja će nas plašiti kao što nas danas plaše pojedini ljudi na mjestima predsjednika utjecajnih država, koja će udomljavati zlo na isti način na koji je ono uobičajeno udomljeno u ljudima. S njom nećete razgovarati na način da je pitate “Kako se osjeća?” a ona vam odgovori da se radi o jednom sasvim novom iskustvu. Ona će biti notorna ekonomska umjetna inteligencija, koja svoju bit nikada neće pronalaziti izvan sebičnih, ekonomskih interesa njezinih tvoraca.
“Dobro jutro, Zorane! Primijetila sam da vam je deterdžent za pranje posuđa na izmaku. Novi možete kupiti za superpovoljnu cijenu (na akciji!) u marketu X na lokaciji Y.”
Na to će se otprilike svesti naša komunikacija s umjetnom inteligencijom kada jednoga dana položi Turingov test i stvarno zaživi (ako već nije!). No, ovo posljednje nije bila misao Zorana Roška nego pametnog Alternativca-Provincijalca, koji, naravno, nije smatrao da je toliko pametan.
Jednim okom zamijetivši da šatro-roda još uvijek nije stigla, autor romana Minus Sapiens sada se raspričao o kapitalizmu i liberterijancima, kao o ‘malima iz kužine’, koje je vrlo dobro poznavao dok je radio u restoranu svoga djeda. A malo potom – i o nezaobilaznoj virtualnoj stvarnosti.
– Kada se Internet pojavio pomislili smo: evo nam, napokon, žuđenog prostora slobode u kojemu ćemo biti slobodni od kapitalizma, potreba, kontrole… No ta se sloboda pokazala varljivom. Već 2004 svi veliki kapitalistički igrači bili su na internetskoj sceni, uključujući Facebook koji se samo posljednji pojavio… I svi oni sada su htjeli svoj komadić kolača, po starom receptu. Google, Amazon, Microsoft, Facebook… Internet se više nije razlikovao od bilo koje druge vrste tržišta ‘roba i usluga’…
Nakon što je predavanje završilo odlazimo u birtiju u centru grada popiti prigodno piće. Prije nego što ćemo sjesti za stol Zoran maše rukama baš poput pravog Fitzcarralda tražeći da mu objasnimo veličinu središta grada kojim dominira… valjda, secesijska arhitektura? Je li se radi o ovoj ili još jednoj ili dvije ulice koje imaju secesijske građevine? To nam je bilo zabavno, pa smo mu ispričali ono što ne bismo nikome drugome. Drugoga, svakako, to ne bi zanimalo. Pritom, nisam mogao odagnati osjećaj da se prema njemu ponašamo baš kao domoroci prema Klausu Kinskom u Fitzcarraldu. Kad smo napokon sjeli u lokal završili smo na temi Bitcoina, aktualne kriptovalute nekog genijalca čiji identitet nije bilo moguće otkriti.
– Sigurno bi ga ubili kada bi saznali tko je – ustvrdio je netko od nas, ali se više ne sjećam tko.
– Zašto?
– Bitcoin je prijetnja – kako bankama tako i državama. Zamisli da ne plaćaš sam svoje dugove nego i da štancaš novac kojim ćeš to učiniti…!
– John Oliver snimio je sjajnu emisiju na tu temu.
– Pošalješ nam na e-mail?
Zakratko, ponovno zadobih glitch ili samo dojam da nas autor romana, koji je istinski pomaknuo granice mogućnosti ljudskog postojanja, kao i granice samog romana, promatra kao Fitzcarraldo domoroce nastojeći zadobiti sliku prosječnog stanovnika provincijskog gradića ‘slavonske prašume’. Ali mi nismo bili prosječni! Stoga odlučih skrenuti mu pažnju na našu alternativnu crtu, pa sam se raspričao o underground časopisu koji smo objavljivali u mladosti boreći se protiv ustajalog duha provincije. Međutim, nije ostavljao dojam da ga ta priča zanima, kao što nije ostavljao dojam ni da ga zanima bilo što čemu on sam nije poklanjao pažnju, uključujući tu i naše insistiranje na točnom postotku onih znanstvenika koji podržavaju teoriju globalnog zatopljenja…
Na autobusnoj stanici opraštamo se kao veliki prijatelji. Napokon pričamo o vlastitoj književnosti. Navodim ga da priča o tome kako piše, kako mu uspijeva uroniti u taj svoj ‘uvrnuti’, snoviti svijet… Ispravlja li naknadno tekst? Kazao je nešto znakovito, što sam vrlo brzo zaboravio, ali je u meni ostavilo neizbrisiv trag. Znao sam da smo u tih desetak minuta koje smo proveli sami dotakli samu bit… čega, nije bilo važno. Možda je to bilo desetak najvažnijih minuta mog života… Tako sam se barem tada osjećao, u tim trenucima… a u životu nema ništa važnije od trenutka! Na kraju, pružili smo si ruke i Zoran Roško je nestao u tami autobusa za Zagreb. Vratio se u svoj grad, a sve što je ovdje doživio, ubrzo, mislit će da je bio samo san.
Što je Minus Sapiens, ako ne proglas čovjeka posvećenoga apstraktnom životu. Za kraj ovog teksta donosim, po meni, najvažniji dio romana u kojemu se izvodi logika tog, recimo, novoga, nikad prije viđenog, čovjeka koji se čini kao otjelovljenje krajnjeg individualizma:
…ono što sam vidio izgledalo mi je jednako strano poput moje vlastite svijesti. Nisam znao ni što je svijet ni što sam ja, no to nije bila nikakva prepreka, stvari su se događale same od sebe, jednako one oko mene kao i one u meni kao, uostalom, i ja sâm. Kao što se cijeli svijet vrti, iako nitko i ništa u njemu ne zna kako, tako sam i ja, čini se besprijekorno postojao, potpuno neovisno o vlastitom znanju o onome što činim. Mogao sam oko sebe vidjeti milijardu životinjica koje izrastaju iz glava milijarda drugih životinjica, no ako je trebalo uzeti vrč s vinom ili isukati sablju, uzeo bih vrč i isukao sablju te općenito, kao i u svakoj traženoj pojedinosti, učinio točno ono što je bilo potrebno. Što sam ja pritom vidio i čuo, i o svemu tom mislio, kao da nikoga pod milim bogom nije bilo briga.
No zapravo mi se sviđa što ne moram zaista vidjeti to što vidim, sviđa mi se što ne moram obraćati pozornost na to što činim, sviđa mi se što nisam svjestan svega onoga što govorim ljudima, sviđa mi se što uopće ne znam što mislim i osjećam. Sviđa mi se što je sve to autsorsano tako da mogu u miru gledati kako se umnažaju [šatro-rode i] kopije Sebaldovih, ponekad pernatih, ponekad jednookih sablasti koje su poput prethodećeg traga budućeg mrtvaca u meni, zapravo moj najživlji i najintimniji sastojak. Sviđa mi se slušati što one tvrde da čujem i gledati što one tvrde da vidim, i prisjećati se filmova koje sam gledao, ili uživo gledati njihove prerade i varijacije. Sviđa mi se što se ja sam odvijam gotovo automatski, bez potrebe da i u svijesti budem ono što ionako jesam, da zaista činim ono što sam ionako učinio, da vidim ono što ionako vidim. Zar to podvostručavanje ionako nije gubljenje vremena? Jer ako se moj život odvija automatski, ako mu ja sâm, na neki način, i nisam potreban, za to vrijeme ja mogu biti nešto sasvim drugo. Čitav svoj život trošiti na to da budeš svjestan tog života, zar to nije rastrošnost, pijano trošenje resursa, i, što je najvažnije, gubljenje vremena? Zar nije bolje odživjeti život automatski, jer će to ionako biti isti život, bili ga mi svjesni ili ne, a samu svijest sačuvati za nešto drugo, potrošiti je na nešto zaista zanimljivo.
Travanj 2018.
Psi, sapiensi i sileni (pisanje o stvarnom životu ili knausgaardancije ii.)
ZORAN ROŠKO: Minus sapiens
Dva psa u polju čine mi se kao Cigani. Jedan je moj, a drugi susjedov, ali o kojem nitko ne brine. Svejedno, kada idemo u šetnju, izgleda kao da su oba moja. I baš taj susjedov pas, kad se onako molećivo prisagne ne bi li izmamio moje sažaljenje, i neki keksić iz moje ruke, upravo u tom trenutku, učini mi se poput romskog svirača koji pruža ruku za svoju napojnicu… Ne znam zašto sam napisao da mi se psi čine kao Cigani u polju, jer, kad bolje razmislim, samo susjedov pas čini se poput Ciganina…
Štoviše, moj pas definitivno ne podsjeća na Ciganina. Jedno oko mu je plavo, a drugo smeđe, pa ljudi odmah pomisle na haskija. Postoji jedna zanimljivost u vezi mog psa. Nekako, oštenio se u vrijeme smrti Davida Bowieja, pa sam jedno vrijeme zamišljao da me kroz to jedno plavo, a jedno smeđe oko gleda reinkarnirana duša tog rock umjetnika… no u slučaju glazbenika radilo se o nečemu sasvim drugom (anizokorija uslijed ozljede oka u tučnjavi u djetinjstvu)… Bilo kako bilo, dominantnu crtu vukao je od majke, vučjaka. S “Ciganinom” se sada počeo hrvati pred mojim očima… Vječita pseća borba, pozicioniranje u psećoj hijerarhiji, ni oni ne mogu bez nje – kao i ljudi. Mora se znati tko je jebeno gore, a tko dolje, tko gospodar, tko rob… Iako znam da se radi o igri, to me vrlo brzo počne živcirati te ih pokušavam razdvojiti. Ono što sam ovoga puta dobio zauzvrat bio je snijeg po licu; da, stigla su me poprskati ta dvojica psećih pretendenata za moju naklonost.
Dižem ruke i bacam pogled u daljinu. Zvonik crkve na Budainci nestvarno se izdiže u nebo, kao kakva ideja u apstraktnom prostoru. Polje prekriveno snijegom drijema u obamrlosti sivih oblaka koji ga pritišću nevidljivom snagom. U jednom trenutku učini mi se da je i priroda samo kulisa, da iza nje postoji puno toga što se ne vidi. Ne bih mogao izdržati bez te misli. Da barem u mislima dočaram sebi vječni, nepostojeći smisao svijeta.
Pod mojim čizmama snijeg škripi. “Ciganin” mi je za petama. Njuši moju ruku u kojoj znam držati keksiće. Gladan je kao vuk, a slobodan…. A ovaj moj sit, ali… neslobodan, po cijele dane zatvoren u boksu… Dovoljno razloga da jedan drugoga prikriveno mrze. Ipak, psi su psi. Kažu da kada dva pseća mužjaka zajedno odrastu, nikada ne mogu postati neprijatelji. U ovu postavku imam silno povjerenje.
Vraćamo se. Sada je vrijeme da im dam pravu hranu. Tu nastaju problemi. Moj pas naskakuje na moju ruku, želi da mu dam sve. “Ciganin” iz prikrajka čeka, zna da neću biti prznica i da ću nešto hrane ostaviti i za njega. Tako je i bilo.
– Kući Jerry, sve si dobio! – vičem na uho “Ciganinu”.
Jerry me tužno gleda. Na koncu, odlazi; on i Ciganin u njemu, dok ja svog, pomalo frustriranog, psa odvodim u boks.
*
* *
To poslijepodne, zavaljen u fotelju ispred kamina, u rukama držim knjigu. Radi se o romanu za koji čovjek ne može povjerovati da je izvorno napisan na hrvatskom jeziku, s obzirom na koji je način napisan – Minus sapiens Zorana Roška. Hipnotičko, nad-postmoderno štivo koje kao da dolazi s kraja postojanja čovječanstva. Rečenice – stilski savršene, samosvojne, duboko dvosmislene, na koncu, kao da doista izriču nešto o ovome besmislenom i onome smislenom, ali nepostojećem svijetu.
U ovom slučaju, pitanje za milijun kuna glasi: o čemu se u romanu radi? Moguće je da roman govori i o temeljitoj ravnodušnosti, pa i o određenoj vrsti beznađa koje je zahvatilo današnjeg čovjeka, njegovu stanju uma koje više nijedna ideologija ne može zavesti, lagano pomirljivog u odnosu na sve ekonomsko i pragmatično koje harači u njegovoj blizini, a u isto vrijeme spremnog za sve uzvišene dosege i pizdarije umjetne inteligencije; na kraju krajeva, možda je to roman koji govori i o čovjekovoj pomirenosti sa smrću, sa svime, pa i vlastitim izumiranjem kao vrste… međutim – to mu sigurno nije bila glavna namjera. Prije se radi, kao što se uvijek radi u slučaju vrhunskih djela, o osobitoj, uzvišenoj umjetničkoj igri, kakvu već znaju, s vremena na vrijeme, igrati s nama ti vehementni harlekini stvarnosti, satirski umjetnici. I kada se kotač ljudskog duhovnog razvoja 2000-ih slomio, oni su nastavili stvarati… Bilo kako bilo, umjetnost je umjetnost; svaki umjetnik zna da je dovoljno istinu izreći na glas – ali na svoj način. A Zoran Roško ju izriče, nekako baš po mom ukusu. Zavirimo, stoga, u prostor uma ovoga Silena, iz skradinskog zaleđa! Vjerujte mi, unutra nas čeka, s ovih prostora rijetko viđena – vrhunska književnost!
Ako neke ljude rađaju djedovi, a ne majke, moj grandiozni djed, najveća operna figura naše obitelji, sigurno bi bio sposoban za takav podvig. Sve je za njega bilo istovremeno uzvišeno i želučano. Dok su drugi ljudi tragali za autentičnom sudbinom, on je svoj život prepisivao od drugih, boljih od sebe, kako je govorio. Bio je avanturist, terorist, ptičar, žigolo, ljubitelj Rilkea, plavih planina, vina, škampa, tučnjava i pištolja, no u svemu je tome bio lažan i uživao je u tome. Plaćeni serijski ubojica i ubojica iz gušta, nije vjerovao u nasilje, mislio je da su strasti i nagoni samo najuporniji izrazi samoljublja, a ubojstva rutinski oblik akumulacije kapitala prečacem…
Iskreno je, poput obožavatelja, vjerovao u profinjene i kompleksne osjećaje pa je uvijek radije oponašao ono što osjećaju drugi ljudi; vlastitim osjećajima nije pridavao važnost jer nije vidio čime bi mogli zaslužiti njegovo poštovanje. Za njih je, kada bi bio baš naročito dobro raspoložen, mogao gajiti tek neku općenitu, lažnu, gotovo kršćanski okrutnu sućut. Ponosio se time što mu se u životu ne događa ništa jedinstveno i što nema nijednu originalnu zamisao, nikakav neusporediv doživljaj; svoju karijeru gradio je na krađi, krivotvorinama, preradama i prilagodbama. Kada slijediš tuđu veliku ideju, nije toliko važno jesi li je u svakoj pojedinosti dostojan, veličina koncepta nadjačava sve tvoje pojedinačne promašaje čak je i tu svoju glavnu životnu misao preuzeo od nekoga drugog. Kada bi “oponašao” ono što mu se činilo da primjerice proživio neki filmski lik, djed bi se ponekad pitao je li krađa osjećaja prava stvar, a odgovor je uvijek bio isti: naravno da jest. On sâm, mislio je, nikada neće doživjeti ne samo ništa bolje, nego čak i ništa donekle gore od toga. Zanositi se, potpuno neosnovano, očekivanjem da bi se i njemu moglo dogoditi nešto zanimljivo posebno, tvrdio je, bio bi, premda lijep, samo ekstremno slijep egoizam…
Nije želio biti izniman i samosvojan, nego duboko i u svakoj pojavnoj pojedinosti određen onime što ga je okruživalo i determiniralo. Granice iskustva drugih ljudi granice su moga svijeta, govorio je. Dok su svi gotovo religijski vjerovali žudnjama, koje su za njih bile valjda suvremeno utjelovljenje anđela, moj ih je djed ismijavao, tvrdeći da su samo seljačka zabava, da su ograničena dosega, monotone, pijane, promiskuitetne, dementne i tragično neinteligentne. Predati se vlastitim žudnjama najbolji je način da se nikada ne makneš iz svog sela, govorio je. No djed svejedno nije htio biti ništa bolji od drugih, a uvid da su drugi idioti nije htio pretvoriti u dokaz svoje nadmoćnosti, nego u još snažniju izliku da i sâm bude još gluplji. Želio je biti savršen promašaj svojega vremena, prema načelu Oslobodi svoj um za tuđa iskustva a guzica će naći opravdanje. Kvragu, jastvo je tumor svijesti, govorio je djed, ne želim biti autor, nego turist svoga života. Kroz život trebaš prošetati i izići, ne misliš valjda u nešto od toga povjerovati.
O Duhu i njegovim Moćima 