Lipanj 2018.

Nekonformizam življenja i konformizam ‘umjetnikovanja’

Posted in Dnevnik jednog nomada, KNJIŽEVNOST - PROZA, SEJRANOVIĆ tagged , , , u 10:59 pm autora/ice Magičar

Bekim Sejranović: DNEVNIK JEDNOG NOMADA

Bekim Sejranović, bosanskohercegovački, hrvatski, norveški, i u tom kontekstu, ponajprije europski autor, jedna je nadasve simpatična ‘književna skitnica’ koju ovi prostori nisu zabilježili još od početaka spisateljske karijere Damira Karakaša 2000-ih, kada je ovaj ličko ‘kneževstvo’ odlučio zamijeniti spektakularnim pariškim ‘beskućništvom’. Kako se iz naslova samog romana može zaključiti, Bekim je neprestano na putu, najčešće između Osla, Zagreba i Ljubljane i upravo o tome piše. U jednom trenutku nije više siguran je li došao ili se vraća u jedan od tih gradova, ali gdje god dođe čeka ga jednak osjećaj: da je stranac.

Tako vam je to do dana današnjeg, odlazim u Oslo i dolazim iz Osla u Zagreb, a da ne znam što je povratak, a što odlazak, kamo odlazim, a kamo dolazim, gdje sam gost, a gdje stranac. Doma nisam bio nigdje, toliko sam uspio i sam skontat.

Bilo kako bilo, sav taj život predan skitnji, na rubu egzistencije, i ako se k tomu radi i o načitanoj skitnici, nekada se zvalo boemskim životom, te uživalo ugled među mladim piscima i općenito mladim ljudima. No danas ti isti boemi, a među koje Bekim spada i dušom i tijelom, osjetit će nelagodu ako ih se na taj način etiketira. Jer, tko bi se danas nazivao boemom, ili namjerno vodio boemski život? U kasnom kapitalizmu, a koji neki nazivaju neofeudalizmom (Rastko Močnik, slovenski sociolog i književni teoretičar) ili ‘feudalizmom s mobilnim aparatima’ (Rambo Amadeus, crnogorski teoretičar svih oblika gluposti s ovih prostora), opravdano ili neopravdano, boemština se srozala na niske grane. Ako je neki i prakticiraju, onda zasigurno o tome nikome ne pričaju. Boem je tako postao ono što je svim srcem oduvijek želio – pravim izopćenikom društva. Međutim, problem je u tome što se nekada na izopćenike iz društva – iz samog društva – gledalo s ljubomorom, na njih i njihovu nepatvorenu slobodu da čine i rade što hoće, s velikim mudima, odvažno i neumjereno. Nekada je gotovo svaki čovjek, sklon duhu, knjigama i tim ‘sranjima’, barem u svojoj mladosti, potajno želio postati boemom. No danas se situacija izmijenila. Naime, nekako se u neoliberalizmu brzo razotkrilo da boemština ničim ne pomaže u laktarenju na društvenoj ljestvici uspjeha. Nećeš postati većim piscem, ako si se potucao po bijelom svijetu, spavao pod mostovima Seine i u takvim okolnostima stvorio nešto autentično, kao što je to učinio Damir Karakaš, nego ako se, brate, upoznaš, zapiješ i što više zbližiš s kakvim utjecajnim urednikom.

Današnju nelagodu romanopisaca i pjesnika, kad im se spomene boemština, lako je osjetiti. To je čak i za njih nešto prevladano, iz “starih vremena”, i što možda graniči s infantilnošću. Gdje god da danas pokucaju, pravim boemima zatvorit će vrata. Ako želiš postati umjetnikom, onda se, molim lijepo, najprije obrazuj za umjetnost, prijavi se na umjetničku akademiju ili radionicu za pisce, a kojih, hvala bogu, ima koliko ti srce želi; ali ako želiš živjeti pod mostovima Seine izvan dosega društveno-korisnog rada u okviru tvog umjetničkog polja, recimo, nakladničke industrije, onda se, bajo, prijavi u beskućnike, jedi grah iz narodne kuhinje i utopi se u beznačajnost. Institucionalizacija umjetnosti bila je i ostala jedan od najvećih udaraca umjetničkoj slobodi.

U 21. stoljeću pisac je stjeran u ćošak ako ne opravdava svoje postojanje nekakvim društveno-korisnim radom, a što uključuje i njegovo pisanje. Visoki stupanj razvijenosti književne kritike doveo je do toga da je pisac unaprijed prisiljen ‘utoriti’ se u određeni ‘književni tor’ koji su za njega ‘pripremili’ književni teoretičari. Postoji čak i ‘tor’ za tzv. novu književnost, koji se nekada zvao avangarda, međutim, čak i ona danas mora slijediti neka pravila, ako želi biti priznata kao književnost. Drugim riječima, generalni naputak za mlade pisce mogao bi se svesti na sljedeću maksimu: piši kako se od tebe očekuje, a ne onako kako ti hoćeš. A o čemu danas pisati, ako se želi biti ozbiljnim autorom, ako ne o stradanjima Židova u 2. svjetskom ratu, i općenito – svim vrstama stradanja, obespravljenima i potlačenima, nacionalnim manjinama, LGBT zajednicama, pedofiliji, pogotovo među svećenicima, i svemu onome što je iskočilo kao bizarni izuzetak iz društva, a koje je uglavnom ukalupljeno u osnovni model kontrole iz kojeg, dakako, nisu izuzeti ni ti izuzeci. A da ne spominjem pisanje o nečemu povijesnome, komemoriranome, u startu mrtvome, i nadasve iritantnom za svakog onoga tko u pisanju vidi samo umjetničku potrebu (i slobodu) i ništa više.

Zato će Bekim na stranicama svog Dnevnika jednog nomada, nesmiljeno ponavljati kako ga je na potucanje svijetom natjerala sila prilika, a ne njegova ćud ili ne daj bože, nekakva boemština u njemu samome. I ne samo to; čitajući Dnevnik čovjek stekne dojam da se on neprestano opravdava što vodi takav život. U sâm njegov stil pisanja kao da je utkana ta neprestana potreba za ispričavanjem zbog vođenja takva života… Na stranu to, što ga život, kako se ono kaže, nije mazio. Odgojen, praktički, bez roditeljske ljubavi, različit po nacionalnoj, jezičnoj i svakoj drugoj kulturnoj osnovi u okolinama u kojima je živio (Rijeka, Oslo, Ljubljana, Zagreb), otvoreno će priznat da je razvio kompleks niže vrijednosti i općenito, kako mu psiha i nije najzdravija…

Imam osjećaj kako svi zure u mene, kako me sputavaju, nemam slobode, ne mogu disati, vidim ljude kako poput robota ulaze i izlaze u podzemnu, svi bulje u smartphone, nitko ne priča, svi su smrknuti, u dućanu žena pogleda nepovjerljivo u mene, onda rukom skriva aparat dok ukucava šifru svoje Visa kartice, u vlaku u podzemnoj snimljeni glas kaže: “Čuvajte se džepara” (kao što kaže “Sljedeća stanica je Majorstuen” ili “Pazite na razmak”) i onda ako nema Roma koji inače sviraju harmoniku i pjevaju pa traže love ili jednostavno samo prose, ako njih nema, svi pogledaju u mene.

Pa iako troši ‘na tone’ tableta za smirenje i spavanje – što reći – seksualni život mu je uredan, prijatelja ‘brdo’, uvijek se nađe netko kod koga može prespavati, slava pisca mu je umjerena, mnogi ga već znaju, nastupio je čak i u emisiji Nedjeljom u 2 (čime se i pohvalio), a među ženama ga bije glas zavodnika. On je, zapravo, sve ono što bi nekadašnji mladi pisac poželio biti, a tu ne izuzimam ni sebe. Bekim je u neku ruku ‘odživio’ i još uvijek živi život koji sam sâm oduvijek želio ‘odživjeti’, ali nikada za njega nisam skupio hrabrosti. Ono što sam ja doživio ‘na ženskom planu’ za cijeli život on je možda doživio kroz nekoliko tjedana partijanja po riječkim klubovima 1980-ih. Što je najgore, a što već pišem s neskrivenom ljubomorom, i u četrdesetima se zna bestijalno opijati i partijati po norveškim klubovima. Iako to ne želi istaknuti kao nešto osobito zanimljivo, većini muškaraca upravo je takav život ‘u krvi’. Drugim riječima, Bekim mi otkriva koliko je moj život zapravo kukavan, i konformistički, za razliku od njegovoga.

Osim toga, on kao da prepoznaje opasnosti koje donosi današnji spisateljski život, pa se čini da vješto izbjegava obvezu pisanja o nabrojanim društvenim problemima. Ako o njima i piše, čini to najčešće kroz osvrt na roman nekog drugog autora koji su svi redom predani tom poslu. Tu se dotakao i norveško-danskog autora, nekog Aksela Sandemosea koji je živio i djelovao u prvoj polovici 20. stoljeća, i koji se hrabro usprotivio licemjerju oba društva u kojima je živio, norveškog i danskog, i koji su ga, zbog toga, u pravom smislu riječi za života književno izopćili, da bi se nakon njegove smrti oko njega otimali s obzirom na njegovu neprocjenjivu književnu ostavštinu. Nekim piscima je zbog njihova nesalomljiva, nepoćudna karaktera, čini se, jedino suđena posthumna slava. Tek kao mrtvi oni mogu biti slavljeni od prozvanog društva…

Nerijetko, na stranicama svog Dnevnika Bekim spominje te ‘književne anarhiste’ s kojima se bezmalo poistovjećuje, u jednom trenutku to je Filip Latinovicz (pretpostavljeni alter-ego Miroslava Krleže), u drugom Thomas Bernhard. Ipak, posebnu ljubav, jasno je k’o dan, gaji spram Janka Polića Kamova, s kojim osjeća najveću povezanost, kako zbog dijeljenja životnog prostora odrastanja (riječko podneblje), tako i zbog činjenice da je o njemu napisao posebnu književnu studiju, ali ponajviše zbog stila životnog puta sklonog putovanjima i bježanju, kako to najradije voli istaknuti… No, tu nastaju problemi.

Na trenutke, Bekim piše sjajno (vidi VII. dio romana i pričice “Maksimir” i “Zagorje” na samom kraju knjige), ali u najvećoj mjeri – dopadljivo. Nema tu nekakvih nezaboravnih pasusa, teško mi je čak i jedan izdvojiti, ali zato piše iskreno i spontano, čista srca. Na papir baca ono što mu prvo padne na pamet, a što opet posjeduje svoju strukturu, i što je najvažnije predstavlja zaokruženu cjelinu. Pogotovo se to odnosi na spomenuti VII. dio romana iz kojega sam na kraju odlučio donijeti isječke koji možda nisu reprezentativni za cijelu knjigu, ali su sasvim po mom ukusu.

Isto tako, rijetko me je neka knjiga toliko usrećivala s pomisli da se približava slobodno vrijeme u kojem ću je moći uzeti u ruke. Međutim, uskoro sam otkrio zašto je to bilo tako. Kao što sam to već spomenuo, njegovo pisanje zadovoljavalo je moje komplekse, otkrivao mi je kako bi to moj život izgledao da sam u životu pokazao više odvažnosti kao što nisam; s druge strane, možda i kako bi moj život izgledao da sam kojim slučajem i ja u književnosti uspio kao on. Čitajući Sejranovićevo štivo, na svoju sramotu, književno sam onanirao, utapajući se u priče o ovoj, pa onoj promociji romana, susretima i pijanstvima s ovom ili onom poznatom književnom osobom i sličnom…

No na kraju sam shvatio da koliko god se Bekim nekonformistički ponašao u svom životu, koliko god njegov život bio nepatvoren i boemski u srži, i tim istinski uzvišen nad ovom bljutavošću života u kapitalizmu koji mi ostali smrtnici živimo, toliko je, čini se, i neoprostivog konformizma u njegovu stvaralaštvu. A tu u prvom redu mislim na nepotrebno povlađivanje pojedinim kolegama, piscima i urednicima, u osvrtima na njihova djela. Teško je to objasniti. S jedne strane, on će u stilu Aksela Sandemosea beskrupulozno napasti svog norveškog urednika zbog zarađivanja na otkupu njegove knjige od strane norveškog Ministarstva i kašnjenja isplate, a s druge, citirat pjesmu hrvatskog urednika njegova romana, koji mu je, zanimljivo, i osobni prijatelj. Je li mu hrvatski urednik najprije bio urednik ili prijatelj? I je li moguće da njegov urednik ne zarađuje na njegovom romanu na isti način na koji to čini i njegov norveški kolega? Na svojoj koži sam osjetio da je to i te kako slučaj i u Hrvatskoj i svom uredniku to već oprostio.

Drugim riječima, klijentizam hrvatske književne scene nemoguće je izbjeći (kao i vjerojatno svake druge ‘male’ književne scene). Pisci se druže s drugim piscima, urednici s drugim urednicima, a onda se pisci započnu družiti s urednicima, i na kraju, nerijetko, urednici postanu piscima, a pisci urednicima… Bekimova osobnost je takva, i u to smo se mogli uvjeriti na stranicama Nomada, da lako sklapa i održava prijateljstva, ostvaruje i razvrgava veze sa ženama, i dakako, zapija se i partija s drugim piscima i urednicima. A ako si u stanju zapiti se s nekim urednikom to sigurno znači da imaš i veće šanse objaviti roman u njegovoj izdavačkoj kući. Ali kao što rekoh, to je nemoguće izbjeći i neopravdano bi bilo nešto takvo uopće spočitavati piscima i urednicima. Situacija nije ništa bolja ni u mojoj branši. Ako je urednica časopisa iz mog stručnog područja moj kućni prijatelj, daleko je veća šansa da ću u tom časopisu moći objaviti članak, ako nigdje drugdje to ne mogu učiniti. To je naša klijentistička noć, kako bi kazao Karl Ove.

No, pogledajmo jesu li se Janko Polič Kamov i Aksel Sandemose zapijali s drugim piscima i urednicima. Je li se Kamov zapijao s Matošem kako bi izgladio nesporazume? Ni u ludilu. Oni, Kamov, Sandemose pa čak i jedan Henry Miller, zapravo, nikada nisu stajali do toga da uspiju, njihova pisana riječ bila je namijenjena jedino njima samima, kao i pojedincima poput njih, prožeta nesmiljenom, nekonformističkom kritikom licemjernog društva koje ih je okruživalo, i što je najvažnije – u svom pisanju oni na svoj uspjeh u društvu nisu gledali – možda su se jedino pritajeno nadali da će društvo u cjelini, između ostaloga, i zahvaljujući njihovu pisanju, ozdraviti…  druga stvar je što mi današnji znamo da ono ne može ozdraviti… I zato, Bekime, tvoj nomadski život ipak ne nalikuje Kamovljevu, ni Sandemoseovu, i znam da ćeš zbog svog bosanskog poštenja kojeg duboko korijeniš u sebi, to, htio-ne-htio, na kraju morati sebi priznati. U njemu ti gledaš samo kako da svoju književnost proguraš, jer kad bi se stvarno ponašao kao Kamov – davno bi se utopio u beznačajnost. Baš kao što se i riječki buntovnik u nju utopio za života u vrletima Barcelonette

Najžalosnija je činjenica u svemu tome što velika većina današnjih pisaca, za razliku od Kamova, Sandemosea, Hamsuna i sličnih, zaista danas isključivo ‘gledaju sebe’, i nastoje pod svaku cijenu uspjeti na književnoj sceni; pritom, da bi ostvarili zacrtani cilj služe se vrlo neknjiževnim sredstvima. (Baš kao što je i Nietzsche uočio da se svaki moral u startu želio nametnuti nemoralnim sredstvima). Prema nekom mom sudu, Bekim nam je nenamjerno na stranicama svog Dnevnika razotkrio tu poražavajuću istinu. Progovorio je o jadnoj poziciji književnika u današnjem društvu, koji se danas s drugim književnicima bori još samo za mrvice ‘starog položaja’ i ‘stare društvene slave’, prije nego što u potpunosti ne nestane ili se ne utopi u rastuće more onih koji, po Coelhovskom receptu, pišu zbog čitatelja, a ne zbog sebe.

Primjerice, ne bismo li za Miljenka Jergovića mogli reći da se njegov književni talent više-manje troši na “dobivanje Nobelove nagrade za književnost”; da njegov cjelokupni spisateljski dar odlazi na zadovoljavanje ukusa, te, svi to znamo, pomalo snobovske švedske gospode; da sva ta njegova, često prozivana skribomanija – ili ako ćemo to ljepše nazvati – književna produkcija, na kojoj su mu zavidni mnogi pisci, pati od tog kompleksa. No Jergovića to ne može zaustaviti; on će u međuvremenu ispisati na tisuće stranica sasvim solidne književnosti i čovjek se s pravom pita kako mu to uspijeva? Ipak nikada više nije, i najvjerojatnije neće, napisati onaj jedan Sarajevski Marlboro, koji je možda sâm vrijedan ‘Nobela’, ako do njega stojimo.

Naravno da se i Kamov protiv društvenog licemjerja i društvene laži danas ne bi borio kao što se borio nekada, možda se čak uopće ne bi borio, ali ako bi imao istu potrebu za pisanjem, isti talent, zasigurno bi ga trošio na jedan od nekonformističkih načina. No, ne bi li bilo lijepo danas pročitati kako to danas jedan pisac uspijeva, i dobiva javno priznanje, i koliko govana pritom mora progutati? Možda je takav roman već napisan, a ja ga ne znam, ali ako nije, nekako sam uvjeren da bi ga baš Bekim Sejranović jednoga dana mogao napisati…

Početak je ljeta i ja se napokon selim iz Osla u Zagreb. Nadam se potajno kako će to biti selidba za stalno. Prava istina je kako ne znam ni koliko dugo ću ostati, … od čega živjeti, ali imam mnoštvo ideja, planova, kao i uvijek kad me, istina sve rjeđe, zahvati val optimizma pred novim iskustvom, zemljom, gradom ili ženom.

Zrakoplov je upravo preletio preko posljednjih alpskih šiljaka koji na suncu blješte kao da ih je netko posuo šećernim prahom i sada već lagano počinje ponirati u Panonsku nizinu na čijem sam jugoistočnom rubu rođen i tamo proveo djetinjstvo. Knjige kažu kako je tu nekad bilo Panonsko more, a onda se jednog dana zbog velikog potresa Đerdap rascijepio, a more isteklo kao iz razbijene zemljane činije i iza sebe ostavilo nizinu kroz koju danas prema Crnom moru teku velike moćne i spore rijeke. Nekoliko milijuna godina poslije Dorđe Balašević će s tugom pjevati o ovom nestalom moru koje ga nije dočekalo, dok će ga njegov stari tješiti kako “ni Dunav nije loš”. A nije loša ni Sava, ako mene pitaš, rijeka uz koju sam odrastao i po kojoj sam još kao dječak plovio na brodu, svog oca, kapetana riječne plovidbe, i po kojoj i dan-danas plovim Savskom bubom, brodicom od sedam i pol metara čiji sam kapetan ja…

Dok nestrpljivo čekam u redu na kontrolu putovnica, razmišljam koliko bi mi dana trebalo uzvodno od Brčkog do Zagreba. Vidjet ćemo, kažem sebi, i već počinjem zamišljati novu riječnu pustolovinu: plovim od ranog jutra do mraka sjedeći za kormilom Savske bube, a svježe noći provodim ležeći na gornjoj palubi i promatram zavodničko namigivanje dalekih zvijezda, ne obazirem se na zujanje krvoločnih komaraca, osluškujem udaljeni lavež pasa. U rana, maglovita jutra vidim sive čaplje kako gacaju blatom u potrazi za doručkom, čujem rode kako klepeću kljunovima dok gutaju žapce, a poslije, kad zaplovim, divim se crnim kormoranima koji stoje nepomično na trulim deblima i šire krila kako bi ih sunce i vjetar što prije osušili. Po nebu jedre savski galebovi bez suvišnog mahanja krilima, a iz rijeke bljeskaju ribe dok se izbacuju loveći kukce. Majušna glava bjelouške predvečer para kao zrcalo mirnu vodenu površinu, a vilini konjici troše svoj jedini dan u životu odmarajući se na mom ramenu. Iznad svih nas po nebu lagano klizi užareno sunce koje kad počne padati u beskrajnu ravnicu zapali nebo purpurno narančastom vatrom koja nakon što umine, iza sebe ostavi samo rumenilo. A kad se na nebu pojavi oštri, žuti mjesec, ja zavijam poput usamljenog, gladnog vuka.

Svibanj 2018.

O umjetničkoj slobodi ili kako zbori mladi ničeanac? (ničeancije xvi.)

Posted in Budi sam na ulici, EKATARINA VELIKA tagged , , u 2:49 pm autora/ice Magičar

Ekatarina Velika: BUDI SAM NA ULICI

97.

Često me zahvati osjećaj da ću se u jednom trenutku (svog života) probuditi, kao iz (nekog) dugog sna, i ponovno se naći, iz ove perspektive, u nekom trenutku svoje prošlosti. I da će mi se učiniti kao da sam čitav život nakon tog trenutka samo prosanjao; da moj život koji danas živim nije stvaran. Ni ova prorijeđena kosa, ni ovo lice izbrazdano borama, pa ni ovaj, samo meni svojstven – ugaslo-živi pogled koji upućujem ogledalu. Ali o kojem trenutku prošlosti se radi? Može li uopće govoriti o nekom konkretnom trenutku kojem bi se, osobitim činom buđenja, napokon mogao vratiti…?

U ovom trenutku ‘sna svoga života’ ne vidim nijedan drugi osim onoga koji se dogodio 15. svibnja 1999. na tulumu moga kuma i prijatelja Alana u kojem sjedim na kanapeu za stolićem na kojem se nalazi flaša votke i moja čaša, i u kojem bjesomučno pijem, ne znajući da li od sreće ili od već čiste i zabrinjavajuće navike. Naime, točno na taj dan prije devetnaest godina, prekinuo sam sa svojom bivšom djevojkom.

*

Sve je počelo prije neki dan kad me je nešto navelo da pomislim kako je početak pjesme Budi sam na ulici Ekatarine Velike dobar za opisivanje nečega određenog; raspoloženja, neke stvari, bilo čega. I onda sam se dosjetio tog svibanjskog jutra nakon noćne kiše i nakon Alanovog tuluma. Pomislio sam kako bih mogao napisati da je svibanjsko jutro u kojem sam se probudio nakon Alanovog tuluma izgledalo upravo kao početak te pjesme, presvijetlo, razljeveno, i pomalo apstraktno. I da kišne kapi na obližnjoj, razlistanoj brezi upravo svjetlucaju kao što svjetlucaju staklene iskre’ u Milanovoj pjesmi

Moja bivša djevojka i ja u to rano jutro razišli smo se nakon devet godina. Nakon tog dana, a u sljedeća tri mjeseca, gotovo svaki trenutak mog života izgledao mi je poput tih Milanovih ‘svjetlucavih iskri’, predivan, prebožanstven. Kao da mi je pošlo za rukom versificirati se u njegovu pjesmu…

*

Je li moguće, onda, da je to taj trenutak u kojemu ću se sada probuditi? I shvatiti da je sve ono što se poslije odigralo bilo samo san, san mog života, ništa stvarno…? Doista mi se čini da ću se jednom uspjeti ponovno naći za tim stolom, pod svojim zvonom, i vidjeti NJU zagrljenu od ostalog društva kako partija kao nikada… Kao i da sam pijući tu votku zapravo samo zamišljao cijeli moj život koji je uslijedio… Da, sad ću se probuditi i ponovno imati 29 godina… Ne, ne mislite valjda da to činim jer sam zažalio što sam tu večer prekinuo sa svojom bivšom djevojkom, nikako! Ne bih ništa promijenio, osim jedne male sitnice u svom ponašanju… U svom daljnjem životu ostavio bih svijest za nešto drugo!

U malenim žućkastim notesima koje sam u to vrijeme grozničavo ispisivao ostalo je svjedočanstvo na te čudesne dane koji su uslijedili nakon tog 15. svibnja… I premda nisu potrajali, kao što ništa na ovom svijetu ne potraje, u svijesti ih uvijek lako mogu prizvati…

98.

20.05.1999.

Sâm sam svoju kožu zaderao. Kroz nju sada lipti svježa i topla krv. Krv moje zagušene mladosti. Očaja i beznađa koji su me znali zahvatiti zbog izdaja, izdaja samoga sebe. Cvijet opet miriše. Sunčani sat je započeo svoje trajanje. U vječnost, u neizmjerje, poput glazbe! Lipti moja ‘krv’.

28.05.

Moja sopstvenost se odnedavno budi (zajedno) sa mnom. Ona koju sam još kao dječak zamijetio, uvijek živa, kao [stablo], cvijet ili ptica, i koju više ne mogu iznevjeriti. [Odnedavno, ona] ponovno buja i u tomu je više [nitko] i ništa ne može spriječiti.

Ovaj vid kreativne praznine ne osjećam u sebi panično. Naprotiv, tek sad, u pokretu, razgovoru i uzdahu naslućujem neki viši ukus koji me tek sad [privodi] istinskoj umjetnosti.

03.06.

[Ali] ono stvaralačko u meni, sad kad je slobodno, kao da se želi samo igrati, kao da je lijeno bilo što stvoriti. Kao da mi govori: “Nećeš me više moći natjerati da na silu stvaram!” Sad kad je slobodno ono se šali sa mnom, ne žuri, pušta vrijeme da teče kako teče. I zaista, odjednom više nisam opterećen potrebom stvaranja!

Nekad mi se čini da je Nietzsche obradio sve bitne teme života.

99.

U sve stvari [do kojih mi je stalo] bilo mi je oduvijek teško proniknuti. Njihova zagonetnost opreka je mojoj ljubavi spram njih. [Recimo], glazba! Što je glazba? Do odgovora, naravno, nikada neću stići…

Mi koji smo bez EGA, koji smo razgradili svoju osobu, svoje “ja”, nama još prije stoji propasti nego ojačati. Ali [u]zalud! Hitamo dalje, nas móri to dalje. Mi više ne možemo stati. Što će biti s nama? Neka lijepa životnost položena u stvari, neka moć rasuđivanja na ivici ludosti za ovdašnje prilike. Mi smo, u svakom slučaju, budućnost.

U meni najednom stvoriše sjajnu kuglu! Buđenja sam napokon dohvatio, vedra i čista. I zrakoplov i orade, sve je moje, [čak] i zlatni zub Yucatana! Tako ludo zbori moje stvaralaštvo. U red, zaista, ne mogu da [ga] dovedem.

100.

05.06.

Mi gušteri što vazda ležimo na suncu, ne žurimo nigdje i nama je katkad potrebno nametnut red i rad, da [se] dobar i viši ukus koji posjedujemo [ne bi] prometnuo u ono što niže duše u nama svakako vide – naime – lijenost…

Sveta riječ usamljenost! Ono osjećanje izdvojenosti i nepripadnosti, ona sumnja u sama sebe zbog toga, onaj jalovi pokušaj snishodljivosti u ophođenju s ljudima, pa odustajanje, ona zamišljenost i isključenost, na koncu, pomirenost sa sudbinom – sve se to da svesti pod izraz usamljenost.

Neki čovjek velikih mogućnosti ako tokom svog života svoju oštricu inteligencije [daruje] ili pak usmjeri spram, npr. ‘znanstva’ i tzv. realitete potkrepljuje činjenicama, njemu prodor u onostrano, izvan tih realiteta, u umjetnost – iako dostupan – čini se kao pogled u bunar sred tvrde zemlje. On [je] iz te dubine [u stanju] samo površinski zahvaćati [položenu bit svijeta] te pisati [uvijek] jedne te iste pjesme, koje je pisao u mladosti dok je bunar još bio [neograđena] provalija. Za kakvu proznu umjetničku formu on nikada neće sazrijeti…

101.

08.07.

Odlazak na Cres kao ulazak u Crkvu; kao zakletva ili prinošenje žrtve, jedna svetkovina duha.

13.07.

Na koncu, postoji samo put. Vinuti se iz dubina mora i pristati uz otok. Krenuti po njemu, po tom golom kamenjaru što izgleda poput Mjesečevog, kao po zrakopraznom prostoru, praznini… Proći kameni i glazbeni grad i tamo, iza granice, utonuti u mistični svijet ženskih anđela, vina i smijeha. Kao duboka nužnost stvorena je misterija. Duša je samu sebe izbavila s moći zamišljanja. Duša je sama stvorila magiju kojoj više ništa nije moglo stati na put. Svi veliki umjetnici imaju to: sposobnost prerušavanja svijeta u magično. Svijet nije magičan po sebi ili od strane nekog boga. On je takav jer ga [gleda] duša koja jest magična. I vino je magija; naša hrana (za takve duše).

Ono žensko u [ženi] osvaja mene. Njena sopstvenost skupljena u njeno ime – to je najmanje što me zanima. Njena kvaliteta se tim više gubi što ona ozbiljnije gleda na svoje ime.

Ona je nebitno božanstvo. Živi za sebe, [uvijek] pri nekim lijepim mislima, gleda svakoga, pozna svakoga, sa znanjem o svijetu. Ali [je] bojažljiva od tog svijeta, nepovjerljiva [spram] ljudi, ali i sažaljiva i blagonaklona, isto tako. Nju ne zanimaju ljudske teme, kao što ljude ne zanimaju njene, ali ne mari. Ipak, u njenoj blizini svaki čovjek bezmalo [je] začaran te trtlja o sebi otkrivajući svoje najintimnije [tajne], a da toga nije ni svjestan. Ljudi znaju da je ona, nebitno božanstvo – dobro, ali i bezlično, i da [se ne snalazi] u ‘praktičnim stvarima’; zbog toga je uostalom i smatraju nebitnom, a kat-kad i dosadnom i suvišnom. Ipak, znaju da ako ima božanstva na ovom svijetu da je ono baš takvo.

102.

18.07.
[Dok sam boravio na otoku] budio sam se u san i išao spavati u odumrli ostavljeni život.

Praznina na koncu rasplinjuje smisao. Nismo ništa. Samo ukočen creski kamen u daljini; ali [zato] – puni slutnji. Do kraja života i samo to. Još nedovoljno umjetnici, još nedovoljno pitaoci, dostatno tek tehničari [misli]. Ne znamo tko nam daje život, život u [nama], ali mi ćemo taj život, život u sebi, odigrati po cijenu svake muke, mimo pogleda, mimo svjetskih kretanja, sami. Koja su naša pitanja, kakav je naš pogled u daljinu, ostaje zamućena tajna. A što ako se varamo? Ako smo još tu samo da još jednom, čvrstoga duha, mi, moralni čistunci, odigramo staru partiju života. Bez stvaralaštva, bez misli, pošteno i do kraja? U ovakvom dualitetu mi smo rođeni i u njemu ćemo umrijeti. Mi, do zla boga, nekonkretni!

Svibanj 2018.

Živjeti automatski, a svijest ostaviti za nešto drugo (ili posveta apstraktnom životu)

Posted in Fitzcarraldo, Minus Sapiens, ROŠKO, UMJETNOST - FILM, WERNER HERZOG tagged , , , u 11:15 am autora/ice Magičar

ZORAN ROŠKO: Minus Sapiens
WERNER HERZOG: Fitzcarraldo

Dvorana u kojoj se trebalo održati predavanje bila je čisti užas. Zbog stupa smještenog u sredini čak je dobila i nadimak. Jedan od gostiju knjižnice – a ako me sjećanje ne vara, bio je to Kićo Slabinac – nazvao ju je dvoranom ‘na razdjeljak’. Popularni pjevač tamburaške glazbe primijetio je da taj stup direktno diktira razmještaj stolica u dvorani pod tupim kutom, te mu je valjda zbog toga izgledala kao da je ‘počešljana na razdjeljak’.

Ovoga puta gost knjižnice je Zoran Roško, romanopisac i bivši urednik Zareza, Quoruma, Tvrđe i Libra Libere. Čini se da knjižnica napreduje u dobrom smjeru. Zauzevši mjesto za dugačkim, neuglednim stolom, podsjetio me je na Lorena Passerinea, aukcionara iz romana Dražba predmeta br. 49 Thomasa Pynchona koji u završnoj sceni lebdeći “…iznad dvorane poput lutkara, sjajnih očiju, s osmijehom uvježbanim i nemilosrdnim” lamentira prodajne cijene dragocjenog predmeta. Svilenkastim pogledom preko naočala, Zoran Roško dugo vremena posvećuje samo ispitivanju pridošlica. Vidim da se radi o petnaestak dušica od kojih sam neke zasigurno pridobio ingenioznim postom na Facebooku najavljujući predavanje možda najvećega skrivenog intelektualca u Hrvata.

Odmah se dalo primijetiti kako njegovi ‘dobro istrenirani morski konjici koji su znali izvesti neke od najuspješnijih scena iz ranih američkih mjuzikala’ nisu bili nazočni. Ni Gilgame, ni Kinski, pa ni, ako baš hoćete, šatro-roda. Uvrnuti likovi njegovih romana počivali su, pogađate, samo u njegovim romanima.

– Hvala vam na pozivu da održim predavanje u vašoj knjižnici u Noći knjige, nadajući se da za knjigu nije nastupila stvarna noć kako to naslov povoda našem druženju ne sugerira… – kazao je na početku.

Na tu vrhunsku šalu, međutim, nitko nije ni trepnuo osim možda Alternativca-Provincijalca koji ju je, sjedeći na mom mjestu, popratio jedva primjetnim smiješkom. U isto vrijeme, iza sebe sam mogao čuti prvi od tri duboka uzdaha jednog od mojih prijatelja, koje sam nagovorio da dođu na predavanje vjerujući da neće požaliti. Kako sam bio suorganizator predavanja, naravno da mi je bilo u interesu predavanje učiniti što posjećenijim, a pritajeno sam se nadao da ću privući i neke utjecajne intelektualce našeg grada. Osvrnuo sam se oko sebe i sa zadovoljstvom primijetio Veljka Lukića koji je mirno sjedio na prvoj stolici s druge strane ‘razdjeljka’ dvorane. Nažalost, bračnog para Gojković nije bilo, kao ni onog PEN-ovca Schvendemanna, ali što sam mogao? Okrećući se prema naprijed, namignuh ravnateljici knjižnice koja je sjedila pored mene, pripravan da čujem, zasigurno, jedno vrlo zanimljivo izlaganje…

Zoran Roško nema bijelo odijelo, kao Klaus Kinski u Fitzcarraldu, ali uhvatih sebe kako zamišljam da ga ima. Nekako sam uvjeren da ga želi imati, i da nije one, tako prirodne, ali i opterećujuće, želje intelektualca da ne privlači pozornost – zasigurno bi ga obukao. U poznatom filmu Wernera Herzoga jedna scena posebno mi se urezala u sjećanje. U kadru je Fitzcarraldov parobrod koji klizi rijekom i promičuće raslinje južnoameričke prašume; zatim se kamera fokusira na pramac broda na kojemu se nalazi starinski gramofon. Iz gramofona se razliježe glas Fitzcarraldova omiljenoga opernog pjevača Enrica Carusa. Kamera se, zatim, lagano ‘premješta’ dok u kadar ne dospije robusni dimnjak parobroda iz kojega suklja crni dim. Stari gramofon iz kojega se razliježe operna arija – u srcu džungle – i dimnjak iz kojeg suklja crni dim – kao da se Umjetnost i Kapitalizam, ruku pod ruku, kreću kroz svijet. Za sve to vrijeme raznoliko raslinje i dalje promiče pokraj njih i svih stvari na brodu, manifestirajući se ovom ili onom prijetećom ‘pokretnom’ granom, tako da gledatelj na kraju ima dojam da se samo raslinje kreće a ne brodska starudija! Na koncu, kadar se uvećava i ponovno vidimo cijeli brod kako klizi rijekom. No, to ne potraje dugo; malo-pomalo, priroda ‘zaogrće’ parobrod florom sve dok ga na koncu u potpunosti ne prekrije. Slavna scena prenošenja parobroda preko brda na mene nije ostavila toliki dojam kao ova, naizgled banalna, u kojoj se simbolički očituje čovjekov način življenja na ovoj planeti. Iza lijepoga uvijek slijedi ono ružno; iza svake estetike – ljudska korist. U konačnici, razvoj tehnike potakla je korist, a ne umjetnost.

Iz misli vraćam se predavanju. Sukus cijelog izlaganja Zorana Roška u Gradskoj knjižnici te travanjske večeri mogao bi se sažeti u osamnaest riječi: budućnost knjige ne može se predvidjeti, kao što se ne može predvidjeti budućnost bilo koje druge stvari. Recimo, umjetne inteligencije. Čuli ste za ‘umjetnu’, tu ‘ženu koja radi u polju i koja se ponekad dimi iz same sebe’? Ako jednoga dana nastupi, kazao je Roško ili Sebaldova sablast kroz njega, neće to biti umjetna inteligencija koja će nas plašiti kao što nas danas plaše pojedini ljudi na mjestima predsjednika utjecajnih država, koja će udomljavati zlo na isti način na koji je ono uobičajeno udomljeno u ljudima. S njom nećete razgovarati na način da je pitate “Kako se osjeća?” a ona vam odgovori da se radi o jednom sasvim novom iskustvu. Ona će biti notorna ekonomska umjetna inteligencija, koja svoju bit nikada neće pronalaziti izvan sebičnih, ekonomskih interesa njezinih tvoraca.

“Dobro jutro, Zorane! Primijetila sam da vam je deterdžent za pranje posuđa na izmaku. Novi možete kupiti za superpovoljnu cijenu (na akciji!) u marketu X na lokaciji Y.”

Na to će se otprilike svesti naša komunikacija s umjetnom inteligencijom kada jednoga dana položi Turingov test i stvarno zaživi (ako već nije!). No, ovo posljednje nije bila misao Zorana Roška nego pametnog Alternativca-Provincijalca, koji, naravno, nije smatrao da je toliko pametan.

Jednim okom zamijetivši da šatro-roda još uvijek nije stigla, autor romana Minus Sapiens sada se raspričao o kapitalizmu i liberterijancima, kao o ‘malima iz kužine’, koje je vrlo dobro poznavao dok je radio u restoranu svoga djeda. A malo potom – i o nezaobilaznoj virtualnoj stvarnosti.

– Kada se Internet pojavio pomislili smo: evo nam, napokon, žuđenog prostora slobode u kojemu ćemo biti slobodni od kapitalizma, potreba, kontrole… No ta se sloboda pokazala varljivom. Već 2004 svi veliki kapitalistički igrači bili su na internetskoj sceni, uključujući Facebook koji se samo posljednji pojavio… I svi oni sada su htjeli svoj komadić kolača, po starom receptu. Google, Amazon, Microsoft, Facebook… Internet se više nije razlikovao od bilo koje druge vrste tržišta ‘roba i usluga’…

Nakon što je predavanje završilo odlazimo u birtiju u centru grada popiti prigodno piće. Prije nego što ćemo sjesti za stol Zoran maše rukama baš poput pravog Fitzcarralda tražeći da mu objasnimo veličinu središta grada kojim dominira… valjda, secesijska arhitektura? Je li se radi o ovoj ili još jednoj ili dvije ulice koje imaju secesijske građevine? To nam je bilo zabavno, pa smo mu ispričali ono što ne bismo nikome drugome. Drugoga, svakako, to ne bi zanimalo. Pritom, nisam mogao odagnati osjećaj da se prema njemu ponašamo baš kao domoroci prema Klausu Kinskom u Fitzcarraldu. Kad smo napokon sjeli u lokal završili smo na temi Bitcoina, aktualne kriptovalute nekog genijalca čiji identitet nije bilo moguće otkriti.

– Sigurno bi ga ubili kada bi saznali tko je – ustvrdio je netko od nas, ali se više ne sjećam tko.
– Zašto?
Bitcoin je prijetnja – kako bankama tako i državama. Zamisli da ne plaćaš sam svoje dugove nego i da štancaš novac kojim ćeš to učiniti…!
John Oliver snimio je sjajnu emisiju na tu temu.
– Pošalješ nam na e-mail?

Zakratko, ponovno zadobih glitch ili samo dojam da nas autor romana, koji je istinski pomaknuo granice mogućnosti ljudskog postojanja, kao i granice samog romana, promatra kao Fitzcarraldo domoroce nastojeći zadobiti sliku prosječnog stanovnika provincijskog gradića ‘slavonske prašume’. Ali mi nismo bili prosječni! Stoga odlučih skrenuti mu pažnju na našu alternativnu crtu, pa sam se raspričao o underground časopisu koji smo objavljivali u mladosti boreći se protiv ustajalog duha provincije. Međutim, nije ostavljao dojam da ga ta priča zanima, kao što nije ostavljao dojam ni da ga zanima bilo što čemu on sam nije poklanjao pažnju, uključujući tu i naše insistiranje na točnom postotku onih znanstvenika koji podržavaju teoriju globalnog zatopljenja…

Na autobusnoj stanici opraštamo se kao veliki prijatelji. Napokon pričamo o vlastitoj književnosti. Navodim ga da priča o tome kako piše, kako mu uspijeva uroniti u taj svoj ‘uvrnuti’, snoviti svijet… Ispravlja li naknadno tekst? Kazao je nešto znakovito, što sam vrlo brzo zaboravio, ali je u meni ostavilo neizbrisiv trag. Znao sam da smo u tih desetak minuta koje smo proveli sami dotakli samu bit… čega, nije bilo važno. Možda je to bilo desetak najvažnijih minuta mog života… Tako sam se barem tada osjećao, u tim trenucima… a u životu nema ništa važnije od trenutka! Na kraju, pružili smo si ruke i Zoran Roško je nestao u tami autobusa za Zagreb. Vratio se u svoj grad, a sve što je ovdje doživio, ubrzo, mislit će da je bio samo san.

Što je Minus Sapiens, ako ne proglas čovjeka posvećenoga apstraktnom životu. Za kraj ovog teksta donosim, po meni, najvažniji dio romana u kojemu se izvodi logika tog, recimo, novoga, nikad prije viđenog, čovjeka koji se čini kao otjelovljenje krajnjeg individualizma:

…ono što sam vidio izgledalo mi je jednako strano poput moje vlastite svijesti. Nisam znao ni što je svijet ni što sam ja, no to nije bila nikakva prepreka, stvari su se događale same od sebe, jednako one oko mene kao i one u meni kao, uostalom, i ja sâm. Kao što se cijeli svijet vrti, iako nitko i ništa u njemu ne zna kako, tako sam i ja, čini se besprijekorno postojao, potpuno neovisno o vlastitom znanju o onome što činim. Mogao sam oko sebe vidjeti milijardu životinjica koje izrastaju iz glava milijarda drugih životinjica, no ako je trebalo uzeti vrč s vinom ili isukati sablju, uzeo bih vrč i isukao sablju te općenito, kao i u svakoj traženoj pojedinosti, učinio točno ono što je bilo potrebno. Što sam ja pritom vidio i čuo, i o svemu tom mislio, kao da nikoga pod milim bogom nije bilo briga.

No zapravo mi se sviđa što ne moram zaista vidjeti to što vidim, sviđa mi se što ne moram obraćati pozornost na to što činim, sviđa mi se što nisam svjestan svega onoga što govorim ljudima, sviđa mi se što uopće ne znam što mislim i osjećam. Sviđa mi se što je sve to autsorsano tako da mogu u miru gledati kako se umnažaju [šatro-rode i] kopije Sebaldovih, ponekad pernatih, ponekad jednookih sablasti koje su poput prethodećeg traga budućeg mrtvaca u meni, zapravo moj najživlji i najintimniji sastojak. Sviđa mi se slušati što one tvrde da čujem i gledati što one tvrde da vidim, i prisjećati se filmova koje sam gledao, ili uživo gledati njihove prerade i varijacije. Sviđa mi se što se ja sam odvijam gotovo automatski, bez potrebe da i u svijesti budem ono što ionako jesam, da zaista činim ono što sam ionako učinio, da vidim ono što ionako vidim. Zar to podvostručavanje ionako nije gubljenje vremena? Jer ako se moj život odvija automatski, ako mu ja sâm, na neki način, i nisam potreban, za to vrijeme ja mogu biti nešto sasvim drugo. Čitav svoj život trošiti na to da budeš svjestan tog života, zar to nije rastrošnost, pijano trošenje resursa, i, što je najvažnije, gubljenje vremena? Zar nije bolje odživjeti život automatski, jer će to ionako biti isti život, bili ga mi svjesni ili ne, a samu svijest sačuvati za nešto drugo, potrošiti je na nešto zaista zanimljivo.

Travanj 2018.

Psi, sapiensi i sileni (pisanje o stvarnom životu ili knausgaardancije ii.)

Posted in KNJIŽEVNOST - PROZA, Minus Sapiens, ROŠKO tagged , , u 5:38 pm autora/ice Magičar

ZORAN ROŠKO: Minus sapiens

Dva psa u polju čine mi se kao Cigani. Jedan je moj, a drugi susjedov, ali o kojem nitko ne brine. Svejedno, kada idemo u šetnju, izgleda kao da su oba moja. I baš taj susjedov pas, kad se onako molećivo prisagne ne bi li izmamio moje sažaljenje, i neki keksić iz moje ruke, upravo u tom trenutku, učini mi se poput romskog svirača koji pruža ruku za svoju napojnicu… Ne znam zašto sam napisao da mi se psi čine kao Cigani u polju, jer, kad bolje razmislim, samo susjedov pas čini se poput Ciganina…

Štoviše, moj pas definitivno ne podsjeća na Ciganina. Jedno oko mu je plavo, a drugo smeđe, pa ljudi odmah pomisle na haskija. Postoji jedna zanimljivost u vezi mog psa. Nekako, oštenio se u vrijeme smrti Davida Bowieja, pa sam jedno vrijeme zamišljao da me kroz to jedno plavo, a jedno smeđe oko gleda reinkarnirana duša tog rock umjetnika… no u slučaju glazbenika radilo se o nečemu sasvim drugom (anizokorija uslijed ozljede oka u tučnjavi u djetinjstvu)… Bilo kako bilo, dominantnu crtu vukao je od majke, vučjaka. S “Ciganinom” se sada počeo hrvati pred mojim očima… Vječita pseća borba, pozicioniranje u psećoj hijerarhiji, ni oni ne mogu bez nje – kao i ljudi. Mora se znati tko je jebeno gore, a tko dolje, tko gospodar, tko rob… Iako znam da se radi o igri, to me vrlo brzo počne živcirati te ih pokušavam razdvojiti. Ono što sam ovoga puta dobio zauzvrat bio je snijeg po licu; da, stigla su me poprskati ta dvojica psećih pretendenata za moju naklonost.

Dižem ruke i bacam pogled u daljinu. Zvonik crkve na Budainci nestvarno se izdiže u nebo, kao kakva ideja u apstraktnom prostoru. Polje prekriveno snijegom drijema u obamrlosti sivih oblaka koji ga pritišću nevidljivom snagom. U jednom trenutku učini mi se da je i priroda samo kulisa, da iza nje postoji puno toga što se ne vidi. Ne bih mogao izdržati bez te misli. Da barem u mislima dočaram sebi vječni, nepostojeći smisao svijeta.

Pod mojim čizmama snijeg škripi. “Ciganin” mi je za petama. Njuši moju ruku u kojoj znam držati keksiće. Gladan je kao vuk, a slobodan…. A ovaj moj sit, ali… neslobodan, po cijele dane zatvoren u boksu… Dovoljno razloga da jedan drugoga prikriveno mrze. Ipak, psi su psi. Kažu da kada dva pseća mužjaka zajedno odrastu, nikada ne mogu postati neprijatelji. U ovu postavku imam silno povjerenje.

Vraćamo se. Sada je vrijeme da im dam pravu hranu. Tu nastaju problemi. Moj pas naskakuje na moju ruku, želi da mu dam sve. “Ciganin” iz prikrajka čeka, zna da neću biti prznica i da ću nešto hrane ostaviti i za njega. Tako je i bilo.

– Kući Jerry, sve si dobio! – vičem na uho “Ciganinu”.

Jerry me tužno gleda. Na koncu, odlazi; on i Ciganin u njemu, dok ja svog, pomalo frustriranog, psa odvodim u boks.

*
*  *

To poslijepodne, zavaljen u fotelju ispred kamina, u rukama držim knjigu. Radi se o romanu za koji čovjek ne može povjerovati da je izvorno napisan na hrvatskom jeziku, s obzirom na koji je način napisan – Minus sapiens Zorana Roška. Hipnotičko, nad-postmoderno štivo koje kao da dolazi s kraja postojanja čovječanstva. Rečenice – stilski savršene, samosvojne, duboko dvosmislene, na koncu, kao da doista izriču nešto o ovome besmislenom i onome smislenom, ali nepostojećem svijetu.

U ovom slučaju, pitanje za milijun kuna glasi: o čemu se u romanu radi? Moguće je da roman govori i o temeljitoj ravnodušnosti, pa i o određenoj vrsti beznađa koje je zahvatilo današnjeg čovjeka, njegovu stanju uma koje više nijedna ideologija ne može zavesti, lagano pomirljivog u odnosu na sve ekonomsko i pragmatično koje harači u njegovoj blizini, a u isto vrijeme spremnog za sve uzvišene dosege i pizdarije umjetne inteligencije; na kraju krajeva, možda je to roman koji govori i o čovjekovoj pomirenosti sa smrću, sa svime, pa i vlastitim izumiranjem kao vrste… međutim – to mu sigurno nije bila glavna namjera. Prije se radi, kao što se uvijek radi u slučaju vrhunskih djela, o osobitoj, uzvišenoj umjetničkoj igri, kakvu već znaju, s vremena na vrijeme, igrati s nama ti vehementni harlekini stvarnosti, satirski umjetnici. I kada se kotač ljudskog duhovnog razvoja 2000-ih slomio, oni su nastavili stvarati… Bilo kako bilo, umjetnost je umjetnost; svaki umjetnik zna da je dovoljno istinu izreći na glas – ali na svoj način. A Zoran Roško ju izriče, nekako baš po mom ukusu. Zavirimo, stoga, u prostor uma ovoga Silena, iz skradinskog zaleđa! Vjerujte mi, unutra nas čeka, s ovih prostora rijetko viđena – vrhunska književnost!

Ako neke ljude rađaju djedovi, a ne majke, moj grandiozni djed, najveća operna figura naše obitelji, sigurno bi bio sposoban za takav podvig. Sve je za njega bilo istovremeno uzvišeno i želučano. Dok su drugi ljudi tragali za autentičnom sudbinom, on je svoj život prepisivao od drugih, boljih od sebe, kako je govorio. Bio je avanturist, terorist, ptičar, žigolo, ljubitelj Rilkea, plavih planina, vina, škampa, tučnjava i pištolja, no u svemu je tome bio lažan i uživao je u tome. Plaćeni serijski ubojica i ubojica iz gušta, nije vjerovao u nasilje, mislio je da su strasti i nagoni samo najuporniji izrazi samoljublja, a ubojstva rutinski oblik akumulacije kapitala prečacem…

Iskreno je, poput obožavatelja, vjerovao u profinjene i kompleksne osjećaje pa je uvijek radije oponašao ono što osjećaju drugi ljudi; vlastitim osjećajima nije pridavao važnost jer nije vidio čime bi mogli zaslužiti njegovo poštovanje. Za njih je, kada bi bio baš naročito dobro raspoložen, mogao gajiti tek neku općenitu, lažnu, gotovo kršćanski okrutnu sućut. Ponosio se time što mu se u životu ne događa ništa jedinstveno i što nema nijednu originalnu zamisao, nikakav neusporediv doživljaj; svoju karijeru gradio je na krađi, krivotvorinama, preradama i prilagodbama. Kada slijediš tuđu veliku ideju, nije toliko važno jesi li je u svakoj pojedinosti dostojan, veličina koncepta nadjačava sve tvoje pojedinačne promašaje čak je i tu svoju glavnu životnu misao preuzeo od nekoga drugog. Kada bi “oponašao” ono što mu se činilo da primjerice proživio neki filmski lik, djed bi se ponekad pitao je li krađa osjećaja prava stvar, a odgovor je uvijek bio isti: naravno da jest. On sâm, mislio je, nikada neće doživjeti ne samo ništa bolje, nego čak i ništa donekle gore od toga. Zanositi se, potpuno neosnovano, očekivanjem da bi se i njemu moglo dogoditi nešto zanimljivo posebno, tvrdio je, bio bi, premda lijep, samo ekstremno slijep egoizam…

Nije želio biti izniman i samosvojan, nego duboko i u svakoj pojavnoj pojedinosti određen onime što ga je okruživalo i determiniralo. Granice iskustva drugih ljudi granice su moga svijeta, govorio je. Dok su svi gotovo religijski vjerovali žudnjama, koje su za njih bile valjda suvremeno utjelovljenje anđela, moj ih je djed ismijavao, tvrdeći da su samo seljačka zabava, da su ograničena dosega, monotone, pijane, promiskuitetne, dementne i tragično neinteligentne. Predati se vlastitim žudnjama najbolji je način da se nikada ne makneš iz svog sela, govorio je. No djed svejedno nije htio biti ništa bolji od drugih, a uvid da su drugi idioti nije htio pretvoriti u dokaz svoje nadmoćnosti, nego u još snažniju izliku da i sâm bude još gluplji. Želio je biti savršen promašaj svojega vremena, prema načelu Oslobodi svoj um za tuđa iskustva a guzica će naći opravdanje. Kvragu, jastvo je tumor svijesti, govorio je djed, ne želim biti autor, nego turist svoga života. Kroz život trebaš prošetati i izići, ne misliš valjda u nešto od toga povjerovati.

Ožujak 2018.

O ‘proračunatom’ i ‘kulturnom’ ‘po sebi’ (ničeancije xv.)

Posted in FILOZOFIJA, Propast zapada, SPENGLER tagged , , u 12:21 pm autora/ice Magičar

Oswald Spengler: PROPAST ZAPADA

Leaving the island89.

U ona prozirno jasna jutra, na prijelazu zime u proljeće, neke od nas već u buđenju zaskoče pitanja: do vraga sve, ali ja želim znati: je li se čovjek – kao čovjek – ostvaruje kroz kapitalizam (kao što to tvrdi neoliberalna papazjanija), ili je isti samo sredstvo njegova održanja u okrilju prirode? Je li kapitalistički, svjesno proračunat, način razmišljanja prirođen čovjeku do te mjere da se njegov duh može svesti na njega – kao što tvrdi “ratnik duha” Oswald Spengler – ili se pod duhom drži onaj dodatni, i neznano zašto – nužno potreban, odmak od svjesnoga proračunatog mišljenja koji prepoznajemo kroz ničim objašnjivu začuđenost svijetom i životom (koju su nekoć slavili i, na koncu, proslavili Stari Grci) u načelu kulturno-stvaralački način razmišljanja koji svijet doživljava kroz igru pitajući se što je u njemu moguće?

Naposljetku, na koji je način pojava svijesti – događaj u ljudskoj evoluciji bez presedana koji nam i dalje ostaje neuhvatljiv i zagonetan koliko to može biti – takoreći u isto vrijeme dovela i do proračunatog i kulturnog načina mišljenja i djelovanja, i zašto se ova dva pristupa životu, po nama, ne bi smjeli svoditi jedno na drugo? Sve ‘proračunato’ nema nikakve veze s ‘kulturnim’ i obratno; za nas je i pojam kreativnih (kulturnih) industrija samo žalosni oksimoron koji se uvriježio u kapitalističkim društvima nepovratno šteteći izvornoj dihotomiji ljudske prirode.

Nekada doista ne možemo drugačije, nego se odmah po buđenju to pitati, mi, nasljednici Velikog Učitelja u svakom pogledu, i umjesto umivanja, jednu ovakvu opreku drsko izvući ispod tepiha!

90.

Čini se razumnim prihvatiti da svako živo biće, uključujući tu i čovjeka, provodi svoj život na zemlji u zadovoljavanju svojih potreba, mahom onih održanja. Ali potrebe održanja, definitivno, nisu i nikada neće biti jedine potrebe živog bića! Nakon što ih zadovolji, ono i dalje ostaje u ‘zarobljeništvu’ vremena, i u jednom trenutku, činit će se da ništa ne radi, da samo puko (i besmisleno) egzistira; i što je najzanimljivije – da je na to natjerano; sva živa bića kao da su natjerana sâm život, ne samo održati, nego i izdržati… U tim trenucima mi vidimo moment ‘pra-dosade‘ na djelu i tvrdimo da se, u tom smislu, pojavila nova, nesumjerljiva potreba, sui generis, suprotna potrebi održanja – potreba da se svlada dosada, za nas – kolijevka svakog ‘pra-kulturnog’ djelovanja…

91.

Međutim, na koji način su se stvari vezane uz potrebe održanja i potrebe izdržavanja pukog postojanja odvijale u početku, dok na pozornici života još nije zaiskrio prvi žižak svijesti? Odgovor na to pitanje pokušat ćemo iznaći razmatranjem života ‘čiste’ životinje – grabežljive zvijeri – savanskog pirgastog lava (kojega, (ne)namjerno, posudismo iz našega serijala o postanku volje za moći)… Lako je zaključiti, i na osnovi najpovršnijeg uvida, da ga čisti nagon gladi tjera da zadovolji potrebu za održanjem. No nakon što ulovi antilopu, što čini taj ‘kralj svih životinja’? Opruži se po zemlji i ubrzo zaspe ili se samo nastavi izležavati na suncu. Za lava, dakako, još uvijek ne možemo reći da živi proračunato, kao ni da posjeduje kulturu; ipak, čini se, da im je već svojim načinom života stvorio uvjete, jer je svoj život ‘podijelio’ na lov i odmor. Tek s pojavom svjesnog mišljenja odnosno same svijesti proračunato i kulturno djelovanje bude se iz svog drevnog sna…

Ako je govor djelovanje, onda se radi o duhovnom djelovanju uz pomoć osjetila. Njemu više nije potrebna neposredna veza s osjetilnim djelovanjem, jer ono što je od 5. tisućljeća prije Krista novo, jest mišljenje, duh, razum ili kako se god to želi nazvatiČisto duhovno promišljanje, “proračunavanje”… odjednom [se] pojavljuje i mijenja sve…

92.

Što je, onda, svjesno mišljenje donijelo čovjeku? Zamislimo da našega lava zakratko zaokupi svijest (iako znamo da to u njegovu slučaju nije moguće; ipak, ovim primjerom na simplificiran način meditiramo nad mogućnošću koja se na kraju ostvarila kroz čovjeka). Što bi se to stubokom promijenilo u njegovu ponašanju? O čemu bi on to svjesno razmišljao? Možda o ovome:

“Zašto bih danas ulovio samo jednu antilopu, kad ih mogu uloviti više? Ulovom više antilopa zadovoljila bi se višednevna potreba za hranom cijeloga mog čopora. Ne bi mi to predstavljao napor, jer tko zna, možda će sutra padati kiša, a ja ću se, onda, moći izležavati cijeli dan…”

Praskozorje proračunatoga načina mišljenja ovime moglo je nastupiti… Pažljivijem čitatelju zasigurno nije mogla promaći pojava matematike u mišljenju (jedan – više, moć prebrojavanja i sl.), zatim, “osjećaja” za danas i sutra, te, na koncu, i moć razlikovanja između onoga što mora činiti (loviti) i onoga što želi činiti (izležavati se). Kad se ništa ne mora, svjesno biće vrlo brzo pronađe ono što ga veseli.

93.

Isto tako, možda ne odmah, ali definitivno, to postaje uočljivo nakon podrobnijeg razmišljanja, svako proračunato mišljenje nužno za sobom povlači i razvoj tehnike odnosno tehnologije. Stvari koje se proračunato domisle, često, same po sebi, nisu ostvarive u okrilju prirode. Meso se usmrdi ako se ne pojede isti dan. Nešto je s njim potrebno učiniti u tehničkom smislu kako bi se sačuvala jestivost i opravdala primjena proračunatoga načina mišljenja. Odatle, možemo samo zaključiti da proračunat način mišljenja, zapravo, nije prirodan nego umjetan; on je nadodan prirodi; drugim riječima, ni on (kao ni umjetnost u općenitom smislu) nije inherentna karakteristika prirode! Priroda drži do održanja jednog života, ali trenutačno, ne proračunato! (Barem se to odnosi(lo) na prirodu prije pojave svjesnoga mišljenja…)

Vjeveričino skupljanje plodova za zimu, kao primjer proračunatog mišljenja prije pojave svijesti, ipak je, čini se, u suprotnosti s ovdje izloženim. Jer, u ovom slučaju, lako je smetnuti s uma da je vjeverica prisiljena skupljati plodove za zimu kako bi uopće preživjela; u nju je takvo ponašanje prirodno ‘ugrađeno’, naprotiv, lav nije prisiljen ubiti više antilopa isti dan. Proračunati način mišljenja nije nužan da bi živo biće preživjelo, i to je važno naglasiti.

Osim toga, za ovaj pragmatički pogled na zbilju ne može se reći da je samo kolijevka budućeg kapitalističkog načina razmišljanja, ona je kolijevka i same volje za moći! Naime, kada se proračunalo i osiguralo vlastito preživljavanje, na red može doći bavljenje preživljavanjem drugih. A ako odlučujem o preživljavanju drugog, ne stječem li time i ekskluzivnu moć nad njim!?

94.

No svjesno mišljenje čovjeku je donijelo još ‘nešto’…, ‘nešto’ ravno onomu ‘kao kad zvijezda padne u prazan prostor‘ – pogubnu spoznaju o vlastitoj prolaznosti; svijest o neminovnoj smrti koja ga čeka negdje u budućnosti, izvan svake domene proračunatog načina mišljenja. Dakako, ovu misao, ali i činjenicu, prije nas su izrekli mnogi drugi magičari duha… i mi je na ovom mjestu samo ponavljamo na svoj način, jer se čini da je ona ono nešto na što čovjek najprije zaboravi ili je potisne u umu…

I premda ‘obojene svjesnošću’, ove dvije spoznaje, spoznaja o mogućnosti proračunavanja i spoznaja o vlastitoj prolaznosti, suprotna su jedna drugoj koliko to mogu biti. Zamislimo na koji bi način grabežljivo stvorenje razmišljalo o njima u ovom kontekstu:

“Čekaj malo; upravo sam saznao da ću jednoga dana umrijeti, a to znači da ću sve što sam stekao proračunavanjem (za koje sam sada sposoban) izgubiti. Možda, onda, i nije nužno da pretjerano proračunavam u svom životu, možda je nužno da (u)činim nešto drugo kako bih svladao ovaj rastući strah od smrti… Ne bih li mogao ostaviti neki trag o sebi? Nekakvu rezbariju, slikariju, ili zapis? Recimo, na jednom ovakvom kamenu nacrtati kako živim, i kako lovim antilope vrebajući ih iz zasjede visokih trava?”

Ne radi li se tu o sličnim, ako ne istim, ‘mislima-porivima’ koje su i homo sapiense prožele prije 15 000 godina te ih ‘natjerale’ da ostave svoj trag u spiljama Altamire i Lascauxa? I nije li ova diluvijalna dihotomija čovjeku suđena? ‘Proračunato‘ i ‘kulturno‘ odsad će čovjeka vući na njegovu putu stvaranja kultura i civilizacija. S jedne strane, nerazdvojivo vezani istim roditeljem (svijest), a s druge, suprotni koliko to dva pristupa životu mogu biti. Mnogo stoljeća kasnije, ‘proračunato‘ će stvoriti pismo, a ‘kulturno‘ poeziju, ‘proračunato‘ matematiku, a ‘kulturno‘ vjeru u krajnju spoznaju, naposljetku, ‘proračunato‘ države, gradove i civilizacije, a ‘kulturno‘ religiju, umjetnost i čitav duhovni život čovjeka… Uostalom, ta nije li sâm Bog, uobličen kroz konkretnu religiju, u ovom kontekstu, nesumnjivo najveći kulturni artefakt ikad stvoren za svladavanje straha od smrti!?

Od svih praosjećaja svijeta, strah od svijeta [smrti] sigurno je najstvaralačkiji. Njemu čovjek duguje najzrelije i najdublje oblike i stanja ne samo svoga svjesnog unutrašnjeg života, nego i njegovih odraza u bezbrojnim tvorbama izvanjske kulture. Kao potajna melodija, što je ne može svatko čuti, prolazi strah kroz oblikovni jezik svakoga pravog umjetničkog djela, svake unutrašnje filozofije, svakog značajnog djela; one se nalazi, što još može osjetiti samo mali broj ljudi, i u osnovi svih problema svake matematike.

95.

U mnogim ljudima danas gasi se svijest o tome što je umjetnost i koju ulogu zauzima u ljudskom životu. Po mnogima, ona je još samo zabava s kojom proračunati način mišljenja može raditi što hoće. Mnogi umjetnici, ako se neko vrijeme nisu uspjeli probiti na tržištu umjetnosti, po tim notornim, mondenim umjetničkim salonima današnjice, prestaju sa svojim radom… Više ne osjećaju da su ‘kulturne potrebe‘ sadržane u samom stvaranju, i da se tu radi o iskonskoj potrebi jednoga prolaznog života kojom on svladava vlastiti besmisao.

Ipak, nismo i ne moramo biti svi umjetnici. Ali svi u dubini duše imamo potrebu da se naučimo nositi s tom ‘zadanom’ besmislenošću naših prolaznih života. Na koji ste je način vi riješili, glasno pitajte sebe. I budite sigurni, ako ste živi, da ste to pitanje, zasigurno, barem privremeno riješili, iako rješenja možda u ovom trenutku i niste svjesni! Većini je ljudi, kao po nekom automatizmu, dovoljna religija, Bog, da popuni tu, po sebi, više nerazumljivu ‘kulturnu potrebu’; drugima pak u pomoć pristiže – čvrsto ukorijenjena u suvremenom društvu – industrija zabave kojoj služe, redom, sve umjetnosti. Samo još rijetkima dovoljna je čista umjetnost, stvaranje u samoći.

Kao što je od prilagođavanja prirodi (zahvaljujući proračunatom načinu mišljenja) čovjek dospio do toga da prilagođava prirodu sebi i svojim potrebama, tako je od prilagodbe umjetnikovu ukusu, kapitalizam došao do toga da njegov ukus prilagođava sebi i svojemu proračunatom mišljenju.

96.

I premda smo shvatili da su i religija i umjetnost i filozofija, pa čak i jedan dio znanosti (onaj koji vjeruje u krajnju spoznaju) na istoj ‘planini svijesti’ potekli iz izvora potpuno oprečnog izvoru proračunatog načina mišljenja, te da je kapitalizam kao današnji motor proračunatog načina mišljenja samo sredstvo održanja čovjeka, a nikako njegova bit, suština – nemoćni smo zaustaviti pogubno kretanje svijeta…

To što ‘kožu’ proračunatog mišljenja danas ne možemo, s vremena na vrijeme, ipak zamijeniti s ‘kožom’ kulturnog djelovanja koja nas izbavlja iz osjećaja vlastite prolaznosti – to je naš najveći, i umnogome potisnut, problem. Jer, mi, današnji ljudi, vlastitu prolaznost prestali smo osjećati kao problem. Prema vlastitoj smrti, postali smo ravnodušni. Pitanje smrti birokratski smo prepustili religiji i o njoj više ne razmišljamo, a kapitalizmu smo dopustili da nas zabavlja dok ju čekamo. Formula današnjeg kulturnog života. Oswald Spengler tu je pojavu predvidio kao sudbinski tijek svake civilizacije koja se sama približava svojoj smrti… Hoće li ‘proračunato‘ na kraju progutati sve ‘kulturno‘, i je li to ljudska sudbina, ostaje za vidjeti… Ali da je stavilo svoju šapu na nešto što mu u osnovi ne pripada – na to smo barem htjeli ukazati ovim tekstom.

Ožujak 2018.

Ledenica (pisanje o stvarnom životu ili knausgaardancije i.)

Posted in KNAUSGAARD, KNJIŽEVNOST - PROZA, Moja borba tagged , , u 7:53 pm autora/ice Magičar

Karl Ove Knausgaard: MOJA BORBA (DRUGA KNJIGA)

Često tijekom dana svrnem pogled na veliku ledenicu koja se stvorila pored prozora u dnevnom boravku. Noću na odsjaju uličnih lampi učini mi se da svjetluca poput živog bića kojemu kao da je sama svjetlost krv. U nekoliko dana narasla je do neugodne veličine i započela prijetiti slučajnim prolaznicima ispod mog stana.

Jesam li odgovoran za tu ledenicu, počeo sam se ubrzo pitati. Što ako se dogodi najgore i u jednom trenutku ledena se neman odlomi i surva na glavu slučajnom prolazniku? Može ga probosti, a možda čak i ubiti. Je li ona u tom smislu moja, kao što su stan i prozor moji, i neću li odgovarati za posljedice mogućeg nesretnog slučaja…? Žena me umiruje riječima da ledenice ne otpadaju tek tako. One se jednostavno ‘istope’. Danima se sa njih cijedi, i vremenom postaju sve manje i manje, na kraju nestanu kao što su se pojavile; nema i ne može biti nikakvog iznenadnog loma. Ali što ako temperatura naglo poraste, protestiram u sebi, kao što se najavljuje sljedećih dana, i ledenica se ‘osjeti’ teškom pod vlastitim teretom, neće li, u tom slučaju, gornje spone, kojima se drži za krov, popustiti…? Ako ništa, natjerat ću se mislit da je moja žena ipak u pravu.

Grandiozni ‘pipci’ u ovom trenutku sežu joj čak do prozora ispod moga i još ‘rastu’. Preko dana s ledenice kaplje sve u šesnaest, na momente i curi, ali noću ni traga kakvom pokretu. Kao da sam Sjeverni pol ugostio pored prozora. I to me na neki čudan način umiruje.

Naime, u glavi mi je pravi “led razmišljanja”. U tom smislu, ledenica, o kojoj je riječ, kao da je izrasla iz mog razmišljanja. Kako sam je samo uspio ‘stvoriti’? Možda su joj uzrok one zagonetne emocije koje znaju izbiti na površinu moga bića bez ikakve najave te me natjerati na plač bez ikakva razloga, a nakon čega se na isti, i neobjašnjiv način, u meni ‘stvrdnu’ i ‘ukoče’? Zašto čovjek očekuje od života više nego što mu on može ponuditi? Kad jedino što može dobiti je ovaj simbolički prostorno-vremenski okvir u kojemu se može iživljavati do mile volje, ali opet samo simbolički. I njegova svijest odatle je samo simbolička, i nikada, baš nikada, ne dolazi do pravog reda stvari, ako takav negdje postoji. Stoga, ni on sam nikada ne može biti siguran što zapravo osjeća i da li, uopće, osjeća… Sve loše i sve dobro kao da je izvedeno iz nekoga nepoznatoga, nedostupnog izvora, doma pra-osjećaja, koji je ostao nedokučiv.

Eto, o čemu razmišljam dok iz stana promatram tu ledenicu u prozoru; svoju ledenicu, simbol vlastite samoće. I tu se na petama okrenem, priđem polici s knjigama i uzmem Moju Borbu drugi tom Karl Ove Knausgaarda. Otvorim je i počnem čitati na mjestu na kojemu se govori o razlici između ‘duhovne noći’ devetnaestog i dvadesetog prvog stoljeća.

Više nas prema noći ne otvara napuštanje Boga, kako je to bilo u devetnaestom stoljeću, gdje je ono ljudsko što je preostalo preuzelo sve, kao što vidimo kod Dostojevskoga, Muncha i Freuda, gdje čovjek možda iz nužde, možda iz želje, postaje svoje vlastito nebo. Od toga pak ne treba napraviti više od jednog koraka unatrag prije nego što sav smisao nestane. Tada čovjek uvidi da postoji nebo iznad ljudskoga, i ne samo da je ono prazno, crno i hladno nego je i beskonačno. Koliko to ljudsko vrijedi u svemiru? Što je čovjek na zemlji nego insekt među drugim insektima, oblik života među drugim oblicima života, koji se manifestira jednako kao alge u moru ili gljive na šumskom tlu, ikra u utrobi ribe, štakori u gnijezdu ili skup školjaka na grebenu? Zašto bismo trebali raditi jedno, a ne drugo, kad ionako u životu ne postoji drugi cilj ili smjer osim da se držimo na okupu, živimo pa umremo? …

No u moje vrijeme smrt je oduzeta, više ne postoji, osim kao redoviti sadržaj svih novina, vijesti na televiziji i filmova, gdje ne obilježava svršetak vijeka, diskontinuitet, nego, upravo suprotno, zbog svakodnevnog pojavljivanja implicira produženje vijeka, kontinuitet, pa je tako, začudo, postala naša sigurnost i naše uporište. Pad zrakoplova je obred, događa se svako toliko, sadrži jedno te isto, a mi sami nikada nismo dio njega…

… Kako je do toga došlo, nije lako reći, ali rezultat je u svakom slučaju velika trivilizacija te silne problematike, dok je istovremeno kritička moć skrenula ulijevo, gdje su je progutale ideje o pravednosti i jednakosti, koje su pak isto ono što upravlja razvitkom društva i legitimira i njega i život bez provalija koji u tom društvu živimo. Razlika između nihilizma devetnaestog stoljeća i našeg razlika je između praznine i jednakosti. Godine 1949. njemački je pisac Ernst Junger napisao da ćemo se u budućnosti približiti svjetskoj državi. Sad, kad je liberalna demokracija gotovo univerzalan oblik društva, izgleda da je bio u pravu. Svi smo demokrati, svi smo liberalni, a razlike među državama, kulturama i ljudima posvuda se smanjuju. A kakva je to promjena u svojoj osnovi ako ne nihilistička? “Nihilistički svijet u svojoj je biti svijet koji se sve više i više reducira… Malo-pomalo sva se područja svode na zajednički nazivnik, čak i ono koje je od okvira kauzalnosti udaljeno koliko i san.” [pisao je Junger] Primjer takvog reduciranja jest… želja da se sve svede na brojke: i ljepota, i šume, i umjetnost, i tijela. Jer što je novac ako ne veličina koja uspoređuje najneusporedivije stvari tako da se mogu konvertirati? … U našem stoljeću čak su i snovi isti, čak i snove konvertiramo. Jednakovrijedan, to je samo još jedan način da se kaže ravnodušan.

Eto što je naša noć.

Nisam bio u stanu kad se ledenica uz gromoglasan štropot odlomila i treskom pala na pločnik ispod moga stana. Srećom, nitko nije nastradao. Žena mi je prenijela tu vijest nakon što sam s užasom u očima otkrio da je više nema, da je nestala iz mog života.

Veljača 2018.

Jesmo li paralizirani zbivanjima? (prilog viti contemplativi)

Posted in KNAUSGAARD, Moja borba tagged , , u 11:55 pm autora/ice Magičar

Karl Ove Knausgaard: MOJA BORBA (DRUGA KNJIGA)

Ne mogu više zamisliti da napišem roman koji neće biti knausgardovski ‘po sebi’. Došlo je dotle da mi se u ovom životnom dobu počela gaditi svaka laž, iako, budimo pošteni, to se ne čini pretjerano svrsishodnim. Svjestan sam i da se mnogima neće svidjeti ono što budem ‘stavio na papir’, jer neće li to onda biti još jedan roman o stvarnom životu…? Neće li se neki od mojih prijatelja osjetiti ‘prozvanim’ kao što se dogodilo s prijateljima i većinom rodbine stasitog, tankoćutnog Norvežanina? Bilo kako bilo, nemam ambicija kao Knausgaard, pa ću ga možda napisati samo za sebe… Dakle, možda i u najskorije vrijeme slijedi me ustajanje u 4:00, 4:30, pisanje do 6:00, 6:30, jer se, po norveškom piscu, jedino tada može pisati, ako se ima obitelj, kako bih mogao biti obasjan onim njegovim ‘hladnim svjetlom’, koje kao da predstavlja jedinu stvar na ovom svijetu koja zaprima objektivnu vrijednost…

…ono što je isprva bilo samo dugački esej polako, ali sigurno počelo je prerastati u roman, uskoro je dosegnulo točku u kojoj mi je to bilo sve i nisam mogao ništa osim pisati… Bio sam ispunjen jednim fantastičnim osjećajem, u meni je gorjelo nekakvo svjetlo, ne toplo i izjedajuće, nego hladno, jasno i sjajno.

Danas na putu do vrtića obuzeo me zanos čistog postojanja u prostorvremenu. Držeći za ruku svog, u kapu i šal, zakrabuljenog sinčića, pratio sam kosa koji se u jednom trenutku podigao s obližnjeg krova i poletio u pravcu istoka. Zatim se tu pojavio dim iz jednog dimnjaka, siv i proziran, vragolasto se miješajući s okolnim zrakom. Ovih stvari samo sam postao svjestan. Prostor i vrijeme ne traže više. Koliko smo svjesni toga da živimo samo jednom i da se sve što doživimo više nikada neće ponoviti? Koliko smo svjesni toga da se sve ovo u čemu se nalazimo, ničim ne da objasniti? Ono što jedino možemo učiniti je da budemo uvjereni u neko fingirajuće objašnjenje; bilo da je to Bog, krajnja spoznaja, vlastita vrijednost, zagrobni život, ponovljeni život i sl. Neki od nas koji i dalje potrebuju odgovore uvjereni su, kao naš Učitelj, u onaj neumitni vječni povratak jednakog, međutim, nama današnjima, to više nije potrebno. Ali u isto vrijeme, lako smetnemo s uma da je to samo naša duhovna djelatnost, nešto što nema direktne veze sa stvarnošću, kosom koji leti u pravcu sunca i vragolastim dimom koji se miješa s okolnim zrakom.

Ničim ne možemo pobiti nužno zavaravanje da smo netko – ja – a ne samo ‘oživotvorena energija’ (jedne točke prostorvremena) kojoj je omogućeno da nešto čini. Napokon, čovjek je samo ono što čini. A mi smo ljudi koji od sveg činjenja, eto baš, najviše volimo misliti, to je naša kob! Mi radije činimo refleksiju stvarnosti (vita contemplativa) nego da doista činimo nešto u stvarnosti (vita activa); radije mislimo o životu, nego ga prosto živimo… Uvijek će nas više privlačiti mozganje o njegovim mogućnostima, nego da spontano iskušavamo jednu po jednu mogućnost. Zbog toga, naš život može stati u dvije riječi – iskustvo misli!

U drugoj knjizi Moje Borbe Knausgaard sa svojim prijateljem Geirom raspravlja jesu li njih dvojica sudionici ili promatrači vlastita života. Obojica se slažu da su promatrači, pa ipak, onako neobavezno, Geir dometne: sudionici nikada ne mozgaju o tim stvarima; ova pitanja, čini se, muče samo promatrače. Što si manje svjestan to više sudjeluješ.

Osim toga, promatrač je pogrešna riječ u ovom kontekstu, to je svojevrstan eufemizam; pravo je pitanje je li čovjek paraliziran zbivanjima ili nije.

Možebitno je da smo paralizirani… možebitno je da smo ustrašeni stvarnim životom… Toliki je naš strah od stvarnosti da smo je sposobni prepoznati na svakom koraku – ali samo zato kako bi je u što većem luku zaobišli!

*

*  *

Iluzije su priče o čistom duhu, moralnom bogu, dobru i zlu. ‘Oživotvorena energija’ kad nešto čini, to može samo za drugu ‘oživotvorenu energiju’ biti dobro ili loše, samo po sebi to nikada nije… Ne postoji Bog, ali postoji vjerovanje u Boga. Ne postoji konačna spoznaja, ali postoji življenje na način spoznavanja (biolozi bi dometnuli – za potrebe preživljavanja). Ne postoji najvrjednije umjetničko djelo – sva su umjetnička djela jednako vrijedna. Uostalom, nešto je vrijedno jedino u odnosu na nešto drugo. I na koncu, ne postoje odgovori nego samo dobro postavljena pitanja (u filozofskom duhu). Religija, znanost, umjetnost i filozofija stoga nemaju cilja, kao duhovne moći one su samo način života i ništa više…

Ovime, kao da je i dugovječna borba iluzornih golijata – DUHA I EGA – u meni okončana. Ego nije ništa drugo doli ona razlika u mišljenju između onoga što mislimo o sebi i onoga što jesmo odnosno što činimo u stvarnosti. Najbolja motivacija za djelovanje je dobro mišljenje o sebi. Ne biti svjestan ničega osim dobrog mišljenja o sebi – to je ulaznica za sudjelovanje, ulaznica za stvarni život. Stvarno pomoći ljudima i za njih nešto učiniti, i stvarno im se moći suprotstaviti – i već smo u stvarnom životu, već ga živimo. Ali zašto su samo rijetki od nas na to spremni?

Ako ništa, barem pročistimo terminologiju! Jer, čini se kako su i ego i duh u mojim tekstovima ipak bili precijenjeni… Ne Ego, nego JASTVO je naziv za onu količinu ‘oživotvorene energije’ kojoj je omogućeno da iz jedne točke čini nešto u prostorvremenu. Između ostaloga, Jastvo može i misliti, a ako misli o sebi onda na svijet donosi Ego, a ako misli o drugim stvarima, samo ne o sebi, onda ‘oživotvoruje’ sam Duh… Iz ovoga je razvidno da netko može imati dobro mišljenje o sebi (čist, pozitivni ego, uobičajeni ego), ali i loše mišljenje (negativni ego koji rezultira niskim samopouzdanjem). Međutim, tu valja primijetiti da se Ego, kao samo jedna posebna vrsta mišljenja, nikako ne može odnositi na stvarni život, odnosno činjenje… U istom smislu, Duh je, onda, ona razlika u mišljenju o stvarima ovoga svijeta u odnosu na to što te stvari jesu, što za sebe čine u stvarnom svijetu. Iz ovakvoga duha, opet, bez problema mogu se izvesti sve četiri njegove sestre; od religije koja se prepoznaje kao mišljenje o Bogu koji stoji u pozadini svih stvari svijeta, do znanosti kao mišljenja koje razotkriva mogući potencijal stvari ovoga svijeta itd.

Koliko je ovaj tekst prilog viti contemplativi, iskreno, nisam siguran. Ali ako smo doista nerijetko paralizirani zbivanjima oko sebe – što nam drugo preostaje…?

Siječanj 2018.

Postajanje gorim

Posted in Breaking Bad, GILLIGAN, UMJETNOST - FILM tagged , , , , u 3:59 pm autora/ice Magičar

Vince Gilligan: BREAKING BAD

Nije li umjetničko ‘po sebi’ sadržano u svojevrsnom pojačanju onoga što se osjetilo, iskusilo, doživjelo u stvarnom životu, kao što je to uočio i Nietzsche? Ne samo ‘pojačati’ zalazak sunca na slikarskom platnu, nego na jednak način pojačati i zatomljene ljudske emocije, one, koje se možda nikada ne stignu ispoljiti u stvarnom životu… a koje, recimo, možemo s užitkom pronaći u liku Waltera Whitea u seriji Breaking Bad. Jedna naša skrivena mogućnost, ‘pojačana’, uozbiljena kroz konkretno djelo – to je umjetnost i umjetničko po sebi u najvišem smislu! Upravo ono čega se najviše sramimo, a u dubinama sebe najviše osjećamo, ako uspijemo ‘istjerati’ van, na platno, papir, računalni ekran, nismo li, upravo onda, umjetnici od glave do pete!?

Neobično tople siječanjske večeri odlučio sam provoditi uz televizor. Nakon desetak stranica Moje borbe Karl Ovea Knaussgarda, koje pažljivo doziram kako bi mogao u njima uživati što dulje, dohvaćam daljinski. S pretplatom na Netflix dajem si oduška: ove zime odgledat ću treću sezonu serije Breaking Bad, a u isto vrijeme, i zabavit se drugom sezonom serije Strange Things koja me neodoljivom atmosferom 1980-ih, vremenom mog djetinjstva, pogađa ‘ispod pojasa’ umjetničkog ukusa… Jednu epizodu jedne serije pogledam jednu večer, a jednu epizodu druge serije drugu večer i tako iz večeri u večer. I svaki put osjetim isto: u Breaking Badu ‘pravu’ umjetnost kao ‘pojačanu’ stvarnost, koja prikazuje život kakav jest, u duhu hedeiggerijanske definicije umjetnosti, dok je Strange Things samo vrhunska sofisticirana zabava.

Ako na TV ekranu ugledate nagnuti kolni prilaz s parkiranim Pontiac Aztekom ispred niske prizemnice nad kojom se nadvija kristalno plavo nebo s razbacanim oblačićima, nema dvojbe, gledate seriju Breaking Bad. Radnja serije smještena je u Albuquerqueu u Novom Meksiku, i odmah na početku morate priznati da niste znali da je nebo iznad New Mexica tako plavo… a kad odgledate nekoliko epizoda ove serije… i da je stvarni život, neovisno o visini standarda, (uvijek) tako težak.

Naoko idiličnu sliku obitelji koja provodi svoj život u zabačenom kutku Amerike remeti bolest oca obitelji, srednjoškolskog profesora kemije Waltera Whitea kojemu dijagnosticiraju rak pluća. Walter je, međutim, čovjek koji sâm rješava svoje probleme (riječi su njegove supruge Skyler) te novac potreban za njegovo liječenje i skrb obitelji odluči namiriti kuhanjem methamphetaminea (ili kraće metha), posebne vrste droge u obliku bijelih kristala koja se nalazi u rangu ostalih uličnih droga poput kokaina. Međutim, ubrzo Walter shvaća da je započeo raditi posao u kojemu je najbolji ‘u svojoj branši’, daleko iznad svoje konkurencije. Njegova ljubav prema kemiji, i prateće izvanredno znanje za koje samo životne okolnosti nisu dopustile da se unovči, sublimiraju se kroz naočitu kriminalnu radnju spravljanja ilegalne droge koju dodatno uspijeva ‘zaplaviti’ a što postaje njegovim zaštitnim znakom na crnom tržištu koje mu ‘počasno’ dodjeljuje naziv – Heisenberg. Njegov asistent u tom poslu, a u prvo vrijeme samo preprodavač, njegov je bivši učenik Jesse Pinkman. Iz jedne sasvim poštene namjere, razočaran u američko društvo, a pogotovo američki zdravstveni sustav (a tko ne bi bio?), Walter White, kroz svoj ‘novi posao’ ne može, a da iz epizode u epizodu, ne postaje sve gorim…

To bi bio najkraći mogući siže serije koju ću pamtiti zbog neuobičajeno velikog broja scena nad kojima sam danima bio zamišljen. Svaka od njih, međutim, ima istu poantu. Stvarni život je težak i u njemu nikada ne radimo ono što želimo nego samo ono što moramo. Primjerice, u trećoj sezoni serije netrpeljivost glavnih protagonista naraste do te mjere da se svaka njihova daljnja suradnja čini nemogućom. Međutim, slijed okolnosti učini svoje; da bi odgovorio Jessea od tužbe i objave pojedinosti pretrpljenog napada koji je počinio policajac Hank Schrader (zaposlen u DEA-i, saveznoj agenciji za suzbijanje krijumčarenja i korištenja droga u Sjedinjenim Američkim Državama), inače, Waltov badžo – što predstavlja dodatnu pikanteriju Breaking Bada – Walt je prisiljen sjajnog suradnika u kuhanju metha, s kojim čak proživljava naznake pravog prijateljstva, zamijeniti s uvijek problematičnim Jesseom. U njihovu razgovoru, međutim, te činjenice se ne izriču. Walt zove Jessea da mu se pridruži, jer je on, eto, ‘njegov partner’, a Jesse zna da je taj poziv upućen njemu samo zato da ne tuži Hanka za napad. Međutim, i on mora prihvatiti Waltov poziv, jer doslovno nema od čega živjeti. Obojica ovim činom postaju gori, jer prelaze preko moralnih vrijednosti koje osjećaju u sebi… i jer ih je na to natjerao stvarni život…

Ono što mislimo o životu samo je ideal tog života. Stvarni život – ako uopće odlučimo sudjelovati u njemu – jednostavno nas tjera da postajemo gori (breaking bad), htjeli mi to ili ne, čak i ako smo zainteresirani samo za puko preživljavanje. Jedina razlika između našega stvarnog života i ‘stvarnog života’ likova koji se pojavljuju u seriji Breaking Bad odnosi se na činjenicu da oni predstavljaju umjetnička otjelovljenja tog našeg osjećaja, ‘pojačanog’ u prethodno naznačenom smislu. Naravno, da mi preko naših moralnih vrijednosti prelazimo na mnogo beznačajnijim razinama, recimo, kada nevino slažemo ženi da moramo ostati na poslu zbog samog posla, a ne zbog pisanja ovog posta… 🙂 Ali u načelu, radi se o barem sličnom osjećaju/iskustvu.

Moja prijateljica, s kojom često znam diskutirati o dobrim serijama, u seriji Breaking Bad ipak je pronašla i ‘fantastične elemente’ (ne umanjujući joj, pritom, vrijednost), a to znači, da osim ‘pojačanog’ stvarnog života, po njoj, postoje i dodatne, ‘izmišljene stvari’. Međutim, za seriju The Wire, pak, reći će da u njoj nema nikakvih ‘dodanih elemenata’, da je u njoj stvarni život prikazan zaista ‘kakav jest’, u kojoj glumci u nekim situacijama čak i glume same sebe. Vjerojatno je u pravu; a The Wire se također nalazi na mom repertoaru serija koje bih jednom volio pogledati… Nastavljajući mozgati u tom duhu, palo mi je na pamet da je Fargo po ‘fantastičnim elementima’ daleko iznad Breaking Bada, a također se radi o dobroj seriji, premda će njegova naglašena bizarnost mnogima možda zasmetati. Svejedno, uvjeren sam da sve tri spomenute serije počivaju na utemeljenosti u stvarnom životu, da koriste ‘pojačanje’ – umjetničku tehniku per se – kako bi istakli ono manje uočljivo a stvarno, što svi možemo osjetiti ili iskusiti, a da se zatim, svaka za sebe, u ovisnosti od dodanih ‘fantastičnih elemenata’ uzdiže u svoju umjetničku visinu.

By the way, nevjerojatno je koliko se toga danas snima, koliko je ljudi zaposleno u filmskoj industriji, i koliko se toga, u isto vrijeme, i dobroga i lošega snima… Možda uskoro neće biti kutka na zemlji a da vas ne uhvati ‘oko kamere’, te da na putu do obližnje trgovine budete zamoljeni da statirate u nekoj filmskoj sceni… Budite i na to pripravni!

Prosinac 2017.

O pojmu i osjećaju uzvišenoga… i uzvišenom tipu čovjeka

Posted in FILOZOFIJA, KRIVAK, Suvremenost(i) tagged , , , , u 2:40 pm autora/ice Magičar

MARIJAN KRIVAK: Suvremenost(i) – postmoderno stanje filozofije (kulture)… i filma

Ovih dana, stigao sam se zapitati gdje je nestao onaj Nietzscheov uzvišeni tip čovjeka koji se tako korjenito provlači(o) njegovim spisima? Što se s njim dogodilo? Je li, uopće, živ ili je umro negdje u zakucima suvremenog doba skutren u kutu blještave police još blještavijeg supermarketa koji se otvorio u njegovu susjedstvu….? Općenito, može li današnji čovjek kao potrošač, konzument, pripadnik suvremenog kapitalističkog društva još stići biti i uzvišen…? Očito je da nekim pojmovima u neoliberalizmu strašno opala vrijednost; i to je, nažalost, prema mom sudu, slučaj s pojmom, ali i osjećajem uzvišenoga. Čovjek koji bi ustrajno odbijao živjeti kao što danas živi prosječan pojedinac, a to znači redovito odlaziti u supermarket, držati upaljen televizor, svako malo u rukama preturati mobitel, drugim riječima, koristiti sve pogodnosti koje u materijalnom smislu nudi kapitalizam, i koji bi, dakle, usprkos svemu tomu, nastojao živjeti uzvišeno – po Nietzschevu receptu, a to, pak, uključuje osamljenost, posvećenost kontemplaciji, empatiji i sl. – stigao bi dotle da bude prepoznat kao obična luda, a ne kao uzvišeni tip čovjeka…

Tko u Uzvišenome nije kod kuće, taj Uzvišeno ćuti kao nešto neprijatno i lažno.

poručivao je Nietzsche iz Sils Marie, ali, čini se da je došlo doba u kojemu više nitko nije u Uzvišenome kod kuće… I naposljetku, što je, uopće, uzvišeno? Jesu li današnji predsjednici Amerike i Rusije uzvišeni tipovi ljudi na koje je mislio Nietzsche?! Pritom, podsjetimo kako je Nietzsche samo uzvišenim tipovima ljudi bio spreman podariti vlast nad narodom. Tako je! Onim pojedincima “…koji se rado skrivaju i htjeli bi živjeti za se”. Podne čovječanstva, kaže Nietzsche, nastupit će u onom trenutku kada uzvišeni tip čovjeka iziđe iz svoje sjene. Mogućno da je to nadčovjek; upravo onaj bezbožnik koji je u isto vrijeme i “smio do neobuzdanosti”. Njegov zadatak je da ubuduće zajedno sa svojim narodom propituje mogućnosti ljudske volje i općenito onoga što je moguće na ovom svijetu. Ali zašto se čini da današnji predsjednik Amerike i predsjednik Rusije ipak ne udovoljavaju slici ‘uzvišenog tipa čovjeka’ kakvu je zamislio Nietzsche? I zašto se čini da su oni jako daleko od utjelovljenja slike onih pojedinaca koje je Nietzsche opjevao svojim najdubljim i najzanosnijim mislima?

Imamo problem. Pojam i osjećaj ‘uzvišenoga’ se otrcao. Čovječanstvo kao da je krenulo drugim smjerom. Više nimalo nije nadahnuto pukim postojanjem. Vođe naroda i dalje se unedogled prepucavaju preko leđa toga istoga, svog naroda i ničim, ali zaista ničim, ne iskazuju želju da ga povedu u područje neistraženih mogućnosti postojanja na ovom svijetu… U ovom dobu, tako je lako zadobiti idiosinkraziju –  onaj mučaljivi dojam da se oni na vrhu ne razlikuju po svojim sklonostima i, recimo to – ‘stupnjem uzvišenosti’, ‘čistoće’, od onih na dnu… Možda se tek razlikuju po stupnju bezobzirnosti… A bezobzirnost, iako graniči s glupošću, danas je itekako poželjna osobina, gotovo sinonim za uspjeh u današnjem društvu…

U svojoj knjizi Suvremenost(i), u sažetom pregledu doba postmoderne, Marijan Krivak se, između ostalog, također (pri)sjetio pojma uzvišenosti o kojemu se u postmodernističkim 1980-im još uvijek ozbiljno razglabalo. Štoviše, pojam uzvišenog, ‘ideolog postmoderne’ – Jean-François Lytorad u to je vrijeme uzdigao na pijedestal postmodernističke ‘relikvije’ dovodeći ga u vezu s pojmom neprikazivoga u umjetnostima. Iz današnje perspektive, međutim, čini se da mu je tim činom samo navukao omču oko vrata:

…Jean-François Lyotard biva autorom koji je stvorio temelje navlastite “postmoderne estetike”. U njoj pojam ‘uzvišenosti’ igra glavnu ulogu…

On [Lyotard ] će reći da pojmovi što se obično dovode u vezu s konceptom lijepog – harmonija, čisto zadovoljstvo i osjetilni užitak – nisu više upotrebljivi u suvremenosti. Namjesto njih, sada se takvima pojavljuju neke druge odrednice. Ambigvitet, agitacija, uznemirenost, kontradikcija… osobine su doživljaja koji dominira postmodernom umjetnošću.

Kakvo je doista ono ‘uzvišeno’?

Radi se specifičnom osjetilnom iskustvu koje je karakterizirano snažnim izazovom kapacitetu imaginacije, a s kojim se isti ne može nositi. Tako da svjedočimo stalnoj napetosti  između onoga što nam je u umjetničkom djelu prikazano i onog što nužno ostaje neprikazivim. Dakle, prikazuje se nešto što je po sebi neprikazivo! To je paradoks uzvišenog.

Međutim, nakon takva uvida, suvremena umjetnost mogla se samo još više uvući u svoju ljušturu, a običan je čovjek s olakšanjem zasvagda isključiti iz svog ukusa. Preostala je šačica onih koji su je u sebi nastavili baštiniti, dok je na koncu nije u potpunosti pomela ona, nama dobro poznata i u duhovnom smislu ubitačna, ‘praznina početka 21. stoljeća’– oličena ‘dobom pseudomodernizma’ koje je upravo započinjalo… Na početku ‘pseudomodernizma’, pojam ‘uzvišenog’ gotovo u potpunosti iščezava iz diskursa ili se rabi, kao i sve drugo, samo deklarativno… a zatim, njegovo upražnjeno mjesto, čini se, u potpunosti zauzima parodija. Parodija, koja je svoje blistave trenutke već doživjela u postmoderni, i možda ponajviše u filmskim klasicima montyphyjtonovaca, danas se poput ‘slatke pošasti’ širi društvenim mrežama. Sve kulturno na ovom svijetu može se parodirati zato što je samo deklarativno takvo kakvim se prikazuje. Prava pozadina stvari oslonjena je na staru formulu ‘kulturne logike kasnog kapitalizma’ – sve kulturno je tu kako bi se (dobro) prodalo. Kultura, u ovo današnje doba, samo je još jedno ekonomsko dobro.

Međutim, za nas, preostale slobodne duhove, zaostale u nekom drugom, izgubljenom vremenu, ‘uzvišeno’ je još uvijek druga riječ za stapanje s prirodom i ponos životom; ‘uzvišeno’ se odnosi na neprocjenjivi uvid u bezizlaznost sudbine; ono ‘znati istinu’ i trpjeti je – to je uzvišeno. Uzvišeno je i pomiriti se s tim da kapitalizam možda nikada neće proć’, pa opet živjeti kao da ga nema, živjeti to svoje dragocjeno sada i ovdje, kako je u Mojoj borbi napisao Karl Ove Knausgaard, u svom prostoru i vremenu, a koji nam se danas čine dalekim, neuhvatljivim i izmanipuliranim… Uzvišeno je normalno stanje svakog slobodnoga duha, a ne samo predodređenog vođe, kao što je to mislio Nietzsche… Uostalom, nisu li naše vođe, u velikom broju slučajeva, a na što nam je ukazalo ovo naše doba, samo isplivalo smeće na vrhu jednog naroda…?

I što sad? Ono posljednje što se će se u nama ugasiti, po svemu sudeći, bit će osjećaj ‘uzvišenog’… Dok je u nama i mi ćemo biti živi, i slobodni duhovi, a kad ga više ne bude, who cares, ako budemo još uvijek pisali – vjerojatno nas više nećete razlikovati od većine ‘kulturnih djelatnika’ s televizijskih ekrana i kulturnih rubrika danas…

Prosinac 2017.

Još jednom osjetiti ono što će uskoro biti izgubljeno…

Posted in NICK CAVE & BAD SEEDS, Push the Sky Away, Skeleton Tree tagged , , u 12:08 am autora/ice Magičar

NICK CAVE & BAD SEEDS: Push the Sky Away & Skeleton Tree

Nisam pasionirani obožavatelj Nick Cavea. Tim više ne mogu objasniti što se točno dogodilo i kako sam od sporadičnog slušanja njegovih balada (Into my arms, na primjer) u one sive, tmurne dane u kojima depresija dolazi ‘na svoje’, prešao na egzaltirano i gotovo svakodnevno preslušavanje njegova dva posljednja albuma (Push the Sky Away iz 2013 i Skeleton Tree iz 2016) i koncertnih snimki  – a pogotovo koncertne snimke iz Pariza koja se odnedavno vrti na YouTube-u, i koja, po nekom mom sudu, na najbolji način  – u odnosu na druge koncertne snimke dostupne na toj sveubitačnoj ‘aleksandrijskoj knjižnici novog doba’ (kako se o YouTube-u izrazio jedan moj prijatelj) – dočarava to nešto što me frenetično privlači ovom glazbeniku u posljednje vrijeme… Je li se izmijenio Cave ili ja?

Bilo kako bilo, u ovom trenutku dok pišem ovaj tekst, glazbu i tekstove Nicka Cavea i njegovih Bad Seeds duboko proživljavam i držim ih jednim od rijetkih bandova koji su zadržali tu, tako teško održivu, autentičnost u današnje vrijeme, a koja im je, na kraju krajeva, i priskrbila onu ključnu prepoznatljivost na alternativnoj sceni davnih 1980-ih.

Nedavno održani koncert u Parizu, iako snimljen mobitelom, drhtavom rukom Caveovog fana, razotkriva tu neopisivu, anagogičnu atmosferu njegovih koncerata u posljednje vrijeme. Početak koncerta ne nalikuje uopće rock koncertu. Tri kompozicije s posljednjeg albuma Skeleton Tree s uvodnim mračnim pasažom ostavljaju na vas dojam kao da se nalazite prije na nekakvom liturgijskom obredu nego na koncertu velike rock zvijezde. Anthrocene je u tom pogledu možda najznakovitija od svih. U pjesmi se ‘komentira’ najnovija objava znanstvenika po kojoj je naš planet ‘nedavno’ ušao u doba koje s pravom valja nazvati Antropocenom (Antrocen je samo kraći naziv) –  jer ga karakterizira (uključujući sav život na planetu) potpuna ovisnost  o ljudskoj aktivnosti. Ako je tomu tako, kanonski rezonira Cave, ne piše nam se dobro; jer, mi smo u to doba “pali” a ne uzišli. Bez suvišnih produkcijskih upadica s albuma, samo s moćnim klavirskim dionicama odsviranima magičnim prstima Warrena Ellisa, u ovom trenutku Caveovog najbližeg suradnika, Anthrocene zvuči poput svojevrsnoga hijeratičnog upozorenja čovječanstvu koje će svoje tobožnje uzdizanje na kraju platiti gubitkom ljubavi, a koje Cave izriče, osim na svoj prepoznatljiv ironično-sarkastičan, i diluvijalan način…

All the fine winds gone
And this sweet world is so much older
Animals pull the night around their shoulders
Flowers fall to their naked knees
Here I come now, here I come
I hear you been out there looking for something to love
The dark force that shifts at the edge of the tree
It’s alright, it’s alright
When you turn so long and lovely, it’s hard to believe
That we’re falling now in the name (age) of the Anthrocene

Postavlja se pitanje koliko se velikih bandova pojavilo u posljednje vrijeme koji su isključivo svojom autentičnošću, originalnošću, izvornošću – osvojili naklonost publike? Gledajući unatrag sve do 2000-ih, čini se, nijedan… Coldplay možda je posljednji veliki pop band kojemu je to pošlo za rukom, a koji danas zbog tog mizernog ‘jednog te istog’ dance/popa više nije slušljiv; međutim, svoj prvi album Coldplay objavili su točno 2000-e, a svoj drugi, i po mom sudu, daleko najbolji album (A Rush of Blood to the Head), nevjerojatne 2002. Drugim riječima, hrabro istupam s hipotezom da je već počev od 2000-ih bilo nemoguće uspjeti na rock i pop sceni s izvornim, originalnim zvukom vlastitih pjesama. Usuđujući se parafrazirati, malo dostojnu spominjanja, frazu iz političkog miljea matične države, moglo bi se reći  – “Tko je zahvaljujući isključivo svom talentu do 2000-ih u glazbenom svijetu uspio – uspio je!” Jedan Radiohead, kad bi se danas pojavio na sceni, bio bi osuđen na čamotinju podrumskih prostora i siteova poput Soundclouda, na kojima bi uzaludno pokušavao skrenuti veću pozornost na svoju glazbu. Štoviše, možda je danas popriličan broj dobrih glazbenika na kraju odustalo od pojavljivanja u javnosti, ako ne od same glazbe, upravo zbog tog sveprisutnoga, ‘algoritamskog’ određivanja ukusa publike. YouTubeov “algoritam ukusa” određuje ti što ćeš slušati, a ne ti sam. Zbog toga, glazbenici poput Lady Gage i Katie Perry uspijevaju, a jedan R.E.M., eto, odlučio se raspasti… Moguće je da ovi zakoni ipak još uvijek ne zahvaćaju hip-hop scenu, možda su oni samo znamen propadajućih, ishlapjelih i izmoždenih glazbenih pravaca poput rocka; bilo kako bilo, istom čudi vitalnost, originalnost, i nadasve osjećajnost pjesama s posljednja dva albuma Nick Cavea i Bad Seedsa.

Prije dvije godine, Nick Cave je doživio obiteljsku tragediju. S jednog od klifova na obiteljskom imanju u okolici Brightona u Engleskoj, njegov sin Arthur nepažnjom skliznuo je u smrt. Posljednji album utučenog oca čitav je u tom sumračnom tonu, obilježen nemilim događajem, međutim većina pjesama, a što je važno istaknuti, ipak je bila napravljena prije same tragedije… Skeleton Tree, ne željom svoga tvorca, a prema mišljenju autora ovih redaka, samo je dobio na snazi i upravo nevjerojatnoj autentičnosti… Antrochene, Magento i pogotovo Jesus Alone svojevrsne su ‘glazbene Biblije’ za sebe, transcendentalni iskorak u nepoznato područje (glazbenog izričaja) koje dosadašnji art rock još nije iskusio.

Boljim poznavateljima karijere ovog australskog glazbenika, poznato je kako je odnos Nicka Cavea s religijom oduvijek bio kontroverzan. Jedno vrijeme čak ju je nazivao “američkom stvari u kojoj je ime [i mjesto] Boga ‘nasilno preuzeto’ (hijacked)…” (u mom slobodnom prijevodu). Pa ipak, u koji god grad da je dospio, u sklopu koncertnih turneja, prvo bi odlazio u njegovu crkvu… To je je ipak neobično, ako znate da se radi o Nick Caveu. Nisam siguran kad je nastupio obrat u njegovu životu, možda tek s Push the Sky Away, ali negdje u to doba Cave je dao znamenitu izjavu koja je na svoj način, u isto vrijeme, iskupila i ispoljila u svoj svojoj punini njegov osebujan, i zapravo izrazito snažan religiozni osjećaj: naime, kazao je kako vjeruje u Boga i usprkos religiji, a ne zbog nje! (“I believe in God in spite of religion, not because of it.“)

Kada je njegov sin nesretno skončao sa svojim životom, Cave je pjesmu Jesus alone najvjerojatnije posvetio njemu…

With my voice
I am calling you

Taj frenetično ponavljajući refren na kraju vam sledi krv u žilama. Bilo da gledate spot ili slušate neku od koncertnih verzija ove pjesme, vrlo brzo osjetite da nijedan glazbenik ne unosi toliko osjećaja u svoju izvedbu kao što to čini ovaj bivši panker, što je pomalo paradoksalno. Ali ubrzo shvaćate  – upravo osjećaj je ono što je isparilo iz čitave glazbene produkcije današnjice… na osjećaj je kapitalizam zaboravio, jer ga nikada nije imao u vidu. Zar ljudi još imaju osjećaje, bezobrazno se pita, dok ga bezuspješno pokušava ugraditi u svoj sveubitačni “algoritam glazbenog ukusa”…

Caveova glazbena, tekstospisateljska i izvedbena dubina, nesumjerljiva je s bilo čim na današnjoj javnoj rock sceni; pritom, ne ulazim u to da postoje bandovi koji se na njoj ne pokazuju a da izvode istu takvu glazbu koja je nastala iz čistog osjećaja. Pomalo sam i ljut na sebe što sam nekada danima znao drndati po gitari kako bih uhvatio ton koji ‘dobro zvuči’, zanemarujući pritom vlastite osjećaje. Samo osjećaj može stvoriti dobru glazbu; ostalo su pjesme za ‘lajkanje’, dijeljenje preko mreže, povaljivanje cura i sl.

Sama Jesus alone ima tri akorda. Ona ubitačna tri akorda koja su imali i Beatlesi i Rolling Stonesi; nevažno. Ono što pjesmi daje poseban pečat odnosi se na jedan sveprožimajući ton koji se provlači kompozicijom, i koji kao da dolazi s drugog svijeta; nekako sam uvjeren, da je on ‘djelo’ njegova dugogodišnjeg suradnika Warrena Ellisa, kojega je na kraju izvođenja ove pjesme na pariškom koncertu Cave ljubi u obraz, vjerojatno u znak zahvale. Taj ton nije u tonalitetu s osnovnim akordima pjesme, ali postiže upravo to: pjesmi daje bezvremen, numinozan otisak. Osim njega, duboki, ‘režeći’ bas prati osnovni akord i ne mijenja se pri izmjenama u refrenu.

Caveovo lice ne odaje dojam da ‘zna’ da ga se snima. Caveovo lice nikada ne odaje dojam da ‘zna’ da ga se snima; kao da je sazdano od rijetkog ‘anti-ego materijala’, ono jednostavno i čisto postoji zajedno s glavom i tijelom koje ga nosi. Nick Cave ni na bini ne izgleda kao glazbenik koji je svjestan svoje uloge i publike koja ga sluša. Izvođenju pjesme naprosto je prepušten kao čovjek životu. Vjerujem da istom predanošću ‘smlaćuje’ kajganu, kao što izvodi Higgs Bozon blues…  U jednom trenutku, za vrijeme spota pjesme Jesus Alone, prikazuju ga za pultom, u kabini, dok, navodno, promatra samog sebe dok pjeva za klavirom…. Daljnje sekvence spota prikazuju pripremne radnje prije izvođenja pojedinih dijelova kompozicije; njima upravlja Warren Ellis,  sjedokosi dugobradi glazbenik, koji bi se svojim izgledom lakše uklopio u doba u kojem je živio Ivan Krstitelj, nego u ovo u kojemu dionice bitcoina vrtoglavo rastu i padaju. U jednom trenutku, podigao je svoje ruke i na magličastom svjetlu činio se upravo poput nekoga tko je doista razapet… Iako je, na kraju, dojam njegova apostolstva u meni prevladao…. Pomirenost, mirnoća izvedbe Jesus Alone su zastrašujući. Da se sada uruši cijeli studio, mislim da to ne bi nimalo uznemirilo Cavea i Ellisa. Oni kao da su davno pomireni sa svime. Sada još samo izvode svoju glazbu…

Push the Sky Away i Skeleton tree dokaz su da se osjećaj još uvijek nalazi u glazbi. Je li ga moguće u potpunosti vratiti ili su ova dva izvanredna albuma – i dvojica glazbenika – proroci doba u kojemu ćemo ga u potpunosti izgubiti – ne znam…

Promatrajući Cavea na bini, na posljednjem koncertu održanom u Parisu, počeo mi se i doslovno činiti poput proroka. Za vrijeme Magneta približio se publici na dohvat njihovih ruku. Kut kamere mobitela, koja je sve to nelegalno snimala, bio je ključan u dočaravanju njegove namjere. Zvjerlajući svojim pogledom amo-tamo, kao da je među publikom pokušavao pronaći onaj ‘čisti duh’ u ‘vojsci ega’, koji se prepuštao samoj pjesmi, odgurujući ruke koje su ga bezuspješno pokušavale dohvatiti, ruke koje su se više brinule oko toga da podese mobitele kako bi se poslije po otrcanim društvenim mrežama hvalile stiskom s njegovom rukom…  Postoji li taj ‘čisti duh’ još uvijek u nama ili smo doista pali u doba o kojemu majčica Zemlja ovisi samo još o našem razuzdanom Egu…? Ljubav mogu tražiti samo oni koji sebe ne drže važnima, ako to još nije Caveov stih, u budućnosti bi to možda mogao postati…

And one more time with feeling
I love, you love, I laugh, you laugh
I’m sawn in half and all the stars are splashed ‘cross the ceiling…

S Nick Caveom i njegovim Bad Seedsima danas, čini mi se, po posljednji put možemo osjetiti ono što će uskoro biti u potpunosti izgubljeno.

Sljedeća stranica

%d bloggers like this: