Lipanj 2017.

Pojednostavljen opis propasti

Posted in ADAM CURTIS, Hipernormalizacija, UMJETNOST - FILM tagged , , , , at 10:36 pm autora/ice Magičar

Adam Curtis: HIPERNORMALIZACIJA (HyperNormalisation)

Uvjeren sam da svakome od nas u nekom trenutku pođe za rukom skovati izraz koji nam u trenu razotkrije na koji to način živimo – dok živimo kao ljudi na Zemlji, izraz za ‘patinu’ doba kojemu svjedočimo, a koji nam opet, ne neki čudan način, pomaže dalje živjeti. Za slučaj ljudske životinje s kraja dvadesetoga i početkom dvadeset i prvog stoljeća, Kevin Adam Curtis, engleski redatelj i producent, skovao je izraz hipernormalizacija (engl. HyperNormalisation). Probajte ‘proguglati’ tu riječ i odmah ćete (sa)znati o čemu se radi: njegovom istoimenom dokumentarcu snimljenomu pod patronatom BBC-ja, iznenađujuće dostupnom s većine piratskih sajtova, unatoč tomu što je snimljen tek prošle godine…

Priznajem, nisam imao prilike pogledati ništa slično a što mi u tolikoj mjeri govori u čemu to danas živim, odnosno u kojoj to ‘vrsti društva’ čiji sam pripadnik (htio to ja ili ne)… Mnoge stvari na ovom svijetu, prvenstveno društvenog karaktera, nakon gledanja ovoga nimalo zamornoga, trosatnog uratka, poprimaju drugačiju, jasniju ‘boju’. Recimo, po pitanju političara, hipernormalizacija Adama Curtisa otkriva da se uglavnom radi o glumcima, klaunovima, a poneki put i pravim idiotima, na koje se slobodno mogu primijeniti i riječi Grouncho Marksa, jednog od braće Marx (koje Žižek obožava citirati) iz filma Douck Soup:

“…on možda govori poput idiota i izgleda poput idiota, ali nemojte da vas to zavara…on jest idiot!”

Bilo kako bilo, film Adama Curtisa poručuje nam dvije stvari: prvo, da je svijet suviše komplicirano mjesto da bi se moglo smisleno objasniti što se to u njemu cijelo vrijeme događa; i drugo, da je političku moć negdje od sredine druge polovine dvadesetog stoljeća polako započela zamjenjivati ona, vjerojatno puno gora, financijska (moć). Obje hipoteze, dakako, zahtijevaju svoju elaboraciju.

Unatoč tomu što film Adama Curtisa podastire jednu distopijsku viziju svijeta, nazivajući današnji svijet “čudnim mjestom za život”, uspijeva odoljeti podastiranju i jedne prikladne teorije zavjere za kojima bi obično posegnuli filmovi ovoga tipa; sjetimo se, primjerice, Zeitgeista. Ne, nitko ne stoji iza onoga u čemu smo se našli osim možda ‘stare, dobre’ volje za moći koja se u vizuri ovog našeg doba očituje kao volja za isključivo financijskom moći i koja se ogleda u toj ubitačnoj logici “slobodnog tržišta”… (navodnici kazuju sve, ono je sve samo ne slobodno!) Svima nama ‘današnjima’, bez izuzetka, ona će nesmiljeno oko vrata zavezati mašnu korisnosti i učinkovitosti. A upravo iz razloga što odnosi snaga na pozornici “volje za moć” nužno moraju biti kaotični, nitko ne može upravljati ‘sustavom’ odnosno u konačnici dovesti do njegove stabilnosti. Budućnost trajno ostaje nepoznata i neodređena a jedino što se može predvidjeti jest nadolazeća opasnost. Tako će odsada funkcionirati ‘ljudsko odviše ljudsko’ na zemlji…

I upravo ta sudbinska nepredvidivost, tvrdi Curtis, u ljudskom biću mora izazvati otpor te ga natjerati da proizvede pojednostavljeno objašnjenje realno kompleksne situacije – drugim riječima, mora hipernormalizirati svoje stavove spram onoga što živi. I da ne bude zabune, hipernormalizaciju prakticiramo svi, ne samo političari! Ipak, kod političara ona je najuočljivija, na njihovom primjeru ona se najlakše može p(r)okazati. Političari u nedostatku odgovora na realnu kompleksnu situaciju počet će izmišljati, te podastirati masi iluzije različitog tipa koje, tek kao takve, postaju okidač za prikladne teorije zavjere… Jedna od takvih brižljivo građenih iluzija posjet je vanzemaljaca, a kojoj drugoj državi nego Sjedinjenim Američkim Državama, u mjestašcu Roswell 1940-ih…

S druge strane, iza financijske moći, ne stoji i ne može stajati nitko konkretan, ona sama je nus-produkt djelovanja ‘volje za financijskom moći’, logike tzv. slobodnog tržišta, koja je u stanju mijenjati svoje glavne igrače. I ako o nečemu trebamo danas pričati, i to neprestano kritizirati, to je taj moloh neprestanog umnažanja naše financijske moći, potreba da ako nešto radimo, da to bude korisno, da bude u službi tog moloha. Nijednog trenutka ne smijemo stati, opustiti se… Dokolica je lijenost prošlih vremena, a vožnja biciklom po gradu bez odredišta duboki izraz egoizma. Poduzetnička klima uništila je u čovjeku, na koncu, ono najprofinjenije, osjećaj da ima vremena – i da ne gubi vrijeme ako u danom trenutku ne radi ništa… Jer, upravo iz tog ‘nečinjenja’, praznine, tek može nastati ono nešto doista vrijedno… a o tom nam osjećaju, siguran sam, ‘braća umjetnici’ mogu nadugačko pričati…

Osim navedenoga, dokumentarac je prepun dodatnih referenci na događaje i osobe koji su obilježili doba u kojem živimo; ali namjerno nisam spomenuo nijedno ime, nijedan konkretan događaj, jer to nije osobitost Pustopoljine… Naše nije baviti se politikom, ali jest sagledati, dobiti uvid u doba u kojemu živimo. Do nas današnjih je, kako Žižek često naglašavasamo misliti, a ne djelovati; kako god da se to nekima činilo čudnim i odbojnim! Samo utvrditi stanje, dijagnozu društva, a zatim stisnuti ruku jedan drugome i razići se… Tako otprilike izgledaju i razgovori u stvarnom svijetu @Caninha, kojemu imam zahvaliti za mnoge reference iz ovog posta, i moje malenkosti…

Jer, kad malo bolje razmislite, neće li svako naše djelovanje neoliberalizam u ovom trenutku uvijek znati iskoristiti za uvećanje vlastite financijske moći koja mu je glavni okidač? Paradoksalno, to je čak i slučaj s ovim tekstom… Na koji način završava današnji pobunjenik protiv društvene nepravde na sjajan je način prikazano u Black Mirror seriji Charlija Brookera u epizodi Fifteen Million Merits.

Mnogi današnji pisci čine mi se ishlapjelima u jalovim društvenim raspravama, povijesnom egoizmu naroda i obitavanjem u vlastitim svjetovima… Moj je, recimo, treći slučaj. I moj je roman u tom smislu čisti promašaj, kao što je to svaki roman koji ne izlaže inherentnu društvenu laž koja upravlja njime. Možda će nam poći za rukom u red dovesti svoj život, ali ‘život’ ovog doba – više ne. Na kraju, gledat ćemo njegovu propast onim istim egoizmom kojim smo danas okruženi na svakom koraku… S tim da naš egoizam i nije tipični egoizam, to je egoizam povučenosti u ‘vlastiti svijet’ u kojemu se osjećamo dobro, i ne marimo za druge… Jedino što nam je preostalo je svijest o ovoj bezizlaznosti, o ovome “da nije dobro” i da se na društvenom planu u budućnosti ne možemo nadati ničemu boljem… Svaka naša javna, glasna riječ, ako ne bude iskorištena od vlastodržaca financijske moći (a što se naposljetku dogodilo glavnom protagonistu navedene epizode Black Mirrora), odbit će se o ‘zidove’ nezainteresiranih umova ispunjenih trivijalnim sadržajima… I ne radi se o tome da joj nedostaje snage kako bi se mogla obračunati s drugim, najčešće trivijalnim sadržajima uma, nego prije o tome da joj nedostaje nešto puno jednostavnije, ali nedostatnije  – šifra, lozinka, kôd… kako bi uopće prodrla unutra.

Polako i sigurno vraćamo se u bezličnost tavorenja ljudske životinje u okrilju Prirode… Ali zar je i moglo biti drugačije? Kad se sve može objasniti novcem, ima li onda još smisla pisati ovakve tekstove?

Svibanj 2017.

Kada se cilj okrene protiv svoje svrhe… (ili o jednom skrivenom prenesenom značenju)

Posted in FRANCIS FORD COPPOLA, Kum 2 tagged , , , , , , at 12:18 pm autora/ice Magičar

Francis Ford Coppola: KUM 2

Teško (da) bi nekome drugome palo na pamet skriveno preneseno značenje koje je meni palo na pamet dok sam gledao Kuma 2 na našoj televiziji prije nekoliko mjeseci. Ali tako je to kad vam se u glavi neprestano roje nova značenja u pogledu svijeta koji vas okružuje… Svi znamo o čemu se radi kad se spomene Kum: filmskom remek djelu bez premca redatelja Francisa Forda Coppole o životu mafijaške obitelji koji sve koji ga pogledaju ostavlja bez daha.

Sjećam se, Kuma 2 (zajedno s Kumom 1) pogledao sam ukupno tri puta u životu (Kuma 3 pogledao sam samo jednom i ne smatram ga u istoj mjeri uspjelim kao prethodna dva filma); prvi put, bilo je to još u srednjoj školi, u vrijeme u kojem su mi gangsterski tipovi itekako imponirali, a osebujni mačoizam Marlon Branda i Al Pacina privlačio iznad svake mjere; s druge strane, moju romantičnu prirodu do najskrovitijih dubina dirnula je sicilijanska glazba, a pogotovo instrumentalna tema Sicilijansko srce, specijalno prerađena za filmsku ekranizaciju. Ne mogu se sjetiti cure u koju sam u to doba bio zaljubljen, ali vrlo dobro sjećam se klupe na kojoj sam zbog ljubavnih patnji često znao sjediti sâm, snatreći i pjevušeći ovu pjesmicu…

A onda negdje pri kraju faksa pogledao sam i drugi put Kumove… Već u to vrijeme, daleko manje bio sam zaveden mačoizmom Vita i Michaela Corleonea (ulogu Vita u mladim danima preuzeo je na sebe ništa manje macho tip – Robert de Niro) koliko oduševljen savršenom režijom i scenarijom filma, glumom i dijalozima… To i ne čudi, jer sam se u to doba već uvelike bavio umjetnošću i odgovorom na pitanje što je ona… Filmska umjetnost nije predstavljala iznimku.

A onda, prije koji mjesec, stiglo me i treće gledanje Kumova… Ovoga puta, pribojavao sam se da će mi film biti dosadan. Ipak je prošlo mnogo godina od njegova prvog uprizorenja, puno stvari se otada promijenilo… I definitivno, Al Pacinov mačoizam više mi nije bio nimalo privlačan; ako ćemo iskreno, pomalo mi se i gadio; zašto je, pobogu, morao ubiti i vlastita brata?! Zašto je bespogovorno slijedio tu ubitačnu logiku?! Što je Michaela Corleonea navodilo da postupa s ljudima tako okrutno, bez iznimke, na rubu grozomore…? Vito Corleone, njegov otac, kao da nije bio takav… ili se barem činilo da nije bio takav… iako je rabio slična sredstva. Što se promijenilo? Zašto je Kum 2 toliko mračan, dok Kum 1 nije odavao takav dojam?

I sada na ovom mjestu, u igru ulazi moje “nemoguće preneseno značenje”, “nemogući simbol”, koje mi je u trenu objasnio sve. Što bi se, dakle, dogodilo, kad bismo kroz usporedbu ponašanja Michaela Corleonea s ponašanjem njegova oca, usporedili i “ponašanje” današnjeg kapitalizma s nekadašnjim…? Je li mi dopušteno povući tako provokativnu paralelu, i izvući na površinu možebitno skriveno, preneseno značenje cjelokupnog filma? Kad malo bolje razmislim, sasvim je izvjesno da se jednako preneseno značenje može preslikati i na druge pozornice ljudskog djelovanja…, ali čije bi nam elaboriranje na ovom mjestu oduzelo previše prostora. Da ne duljim, evo što želim reći: ponašanje Michaela i Vita Corleonea, na jednak način kao i “ponašanje” današnjeg i nekadašnjeg kapitalizma, mogu se svesti na sljedeći analogan opis: svi njihovi postupci – ili legendarna “sredstva” iz Machiavellijeve maksime – proizlaze iz jedne osobite, rigidne, gotovo bi rekli nagonske, logike razmišljanja koja je sebi postavila samo jedan cilj, a koji je opet pravdan samo jednom uzvišenom, plemenitom svrhom.

U slučaju Corleonovih, pored legitimnih načina poslovanja poput vođenja casina ili različitih oblika trgovanja, u sredstva se ubrajaju i likvidacije, prijetnje, iznuđivanja itd., sve u svemu, sve ono što obilježava ‘uobičajeno’ mafijaško djelovanje. Pritom, upotrjebljena sredstva nikada se ne rabe protivno rigidnoj “logici preživljavanja” koja ima za cilj – uništenje svih neprijatelja, a za plemenitu svrhu – zaštitu obitelji. Često se u filmu čuje kako su oni,  gangsterski tipovi, samo “poslovni ljudi” što je vrlo indikativno s obzirom na ono o čemu je ovdje riječ… Drugim riječima, iako to već na ovoj razini klimavo zvuči, nikada nijedan član obitelji Corleone neće posegnuti za problematičnim sredstvom (recimo, likvidacijom) a da to nije u skladu s krajnjom svrhom – zaštitom obitelji…

U slučaju kapitalizma, svrha je “za stepenicu” plemenitija – ostvarenje realnog društvenog uređenja, “prema ljudskoj prirodi”, koje bi opstanak čovječanstva osiguralo na dulje staze – Vito Corleone vjerojatno bi kazao da je svrha kapitalizma “zaštita čovječanstva”. Pritom, njegov cilj, odnosno način na koji ostvaruje svoju svrhu, također je samo jedan  – neprestana “financijska dobit”… Ako se ne nalazimo među onima koji je direktno ostvaruju, držimo se onih koji će je ostvarivati za nas, savjetuje nas prostodušno kapitalizam. Samo neprestana “financijska dobit” (čitaj: kapital, višak vrijednosti, rast brutto proizvoda itd.) vodi opstanku čovječanstva… Je li trebamo spominjati sredstva kojima se on, pritom, služi? Pored legitimnog burzovnog mešetarenja, tu su i jedno lihvarenje, prevare bilo kojega tipa, lobiranje i uostalom, nezakonito burzovno mešetarenje… Često se zaboravlja da je ova vrsta rigidne logike, logike “slobodnog tržišta”, uvijek uključivala sva sredstva, a ne samo ona legitimna, i to svaki neoliberal na dnu svoje savjesti, kakva god ona bila, vrlo dobro zna. Na tržištu uvijek prolazi onaj “najsposobniji”, a ne i onaj “najkvalitetniji”…

Naravno da se na ovom mjestu moramo zapitati: a je li to uistinu tako? Je li ponašanje Michaela Corleona, kao i “ponašanje” današnjeg kapitalizma, i dalje opravdano s obzirom na krajnju svrhu…? Čemu nas to, (još i danas) može poučiti izvanredno Coppolino djelo? Upravo suprotnomu! Upravo tomu, da ako ustrajemo na tako brutalnim sredstvima i besprizornom, prizemnom cilju, a sve zato kako bismo ostvarili plemenitu svrhu, u jednom trenutku u opasnost mora doći i sama svrha našeg djelovanja, zbog koje sve to radimo… u slučaju Corleoneovih – obitelj, a u slučaju kapitalizma – čovječanstvo…

Michaelu Corleoneu upravo to se dogodilo! Slijedeći u stopu logiku svoga oca i uništavajući sve svoje neprijatelje, malo-pomalo, on započinje rastakati vlastitu obitelj, onu koju bi svojim djelovanjem trebao štititi! Tog nevjerojatnog paradoksa Michael Corleone postaje svjestan u jednoj sceni Kuma 2 u kojoj vodi razgovor s majkom.

[MICHAEL:] Mama, reci mi nešto. Što je tata osjećao, duboko u svom srcu? On je bio jak. Jak… radi obitelji. Ali zato što je bio jak radi obitelji……je li je mogao… izgubiti?

[MICHAELOVA MAJKA:] Ti misliš na svoju ženu i dijete koje si izgubio. Ali ti i tvoja žena uvijek možete imati drugo dijete.

[MICHAEL:] Ne, ja sam mislio na… gubitak obitelji.

[MICHAELOVA MAJKA:] Obitelj je nešto što nikad ne možeš izgubiti.

[MICHAEL:] Vremena se mijenjaju.

Michael Corleone u ničemu nije pogriješio, svaki put samo je slijedio svog oca i “po PS-u” uništavao sve svoje neprijatelje. Međutim, kao posljedica toga, njegova obitelj je pred slomom. Šogor ubijen zbog izdaje, brat zbog sumnje na izdaju, sa suprugom, zbog abortusa, dogodio se razlaz… Pa premda mu majka kaže da je obitelj nešto što nikada ne može izgubiti, Michael više nije uvjeren u to. To pokazuju njegove završne riječi: “Vremena se mijenjaju”…

Moje pitanje na kraju ovog teksta stoga mora zvučati katastrofično: neće li se nešto slično dogoditi (i ne događa li se već nešto slično) s kapitalizmom? Neće li njegova ubitačna “logika tržišta” – koja se ogleda u ostvarenju neprestane “financijske dobiti” – čovječanstvo uskoro dovesti do ruba ponora… i nije li ga već dovela? Drugim riječima, neće li se njegov cilj okrenuti protiv svoje svrhe, kako je to na izvanredan način pokazano u Coppolinom uratku?

Ja, vaš Magičar, nažalost, uvjeren sam da ako ovako nastavi, jednoga dana, definitivno hoće.

Travanj 2017.

Vodič mudrosti (književna crtica)

Posted in 2. Brandenburški koncert, J. S. BACH, Nekategorizirano, UMJETNOST - OZBILJNA GLAZBA tagged , , , , at 10:16 pm autora/ice Magičar

Johann Sebastian Bach: 2. BRANDENBURŠKI KONCERT

Nekada nas Priroda nekom svojom mogućnošću iznenadi do te mjere da smo spremni pomisliti da je cijelo vrijeme (bila) svjesna svega, i prostora i vremena i vlastitog postojanja, te da s nama samo zbija šale, mizernim ljudskim rodom, koji se u njezinu fantastičnu okrilju – pod zvijezdama, pojavio možda i greškom, kao samo jedna od njenih neizmjernih mogućnosti… A ako ćemo biti pošteni do kraja, ne radi li se tek o jednoj iznimno bahatoj mogućnosti koja je u svom postojanju uglavnom uvjerena da se svijet i doslovno vrti oko nje!

U priči koja slijedi, uzeo sam si za pravo da budem Priroda, i ako je potrebno, njen apeiron – ono iz čega (ona) proizlazi ili izvire. Svi pisci su ono nevidljivo i neiskazivo za svoje junake, a moj glavni junak neka bude čovječanstvo. U ovoj priči odlučio sam ga izložiti jednoj bizarnoj mogućnosti koja je – a to će postati očito – inspirirana jednim segmentom njegova razvoja koji se događa danas…

U skladu s tim, odlučio sam se otisnuti u svemir i dostići jednu od letjelica Voyager… a radi se o letjelicama NASA-ina programa (pokrenutog davnih 1970-ih) koje trenutačno predstavljaju najdalje objekte od Zemlje koje su nastale čovjekovom rukom… i sve to, kako bih vam postavio sljedeće pitanje: kolika je vjerojatnost da Voyagere, koji se tminom svemirskog prostranstva kreću brzinom između 15 i 30 km/s slučajno pronađe i dostigne glazbeni broj u ‘Wi-Fi obliku’ jedne internetske postaje odaslane sa Zemlje prije nekoliko dana? Dakako, vjerojatnost je vrlo mala… Jedino, ako niste sama Priroda, apeiron priče i u mogućnosti stvari posložiti na takav način, da se to doista dogodi… a što sam upravo učinio!

Poznato je što na svom putovanju prema rubu Sunčeva sustava nose Voyageri, osim tone senzora i osjetljivih instrumenata, koje su rabili za snimanje i mjerenje koječega zanimljivoga i nezanimljivoga na tzv. vanjskim planetima Sunčevog sustava i njihovim mjesecima – nose Golden Record, zlatnu ploču sa snimljenim zvukovima i slikama sa Zemlje, svojevrsnu vremensku kapsulu povijesnog razvoja čovječanstva u danom trenutku, koja je stidljivo namijenjena nekoj drugoj inteligentnoj vrsti u svemiru ili možda, prema riječima samog Carla Sagana, idejnog tvorca Ploče, nama samima u budućnosti, na nekom možebitno višem stupnju razvoja … Stoga je i popis glazbenih kompozicija na ploči pomno odabran. Osim klasičnih majstora Bacha, Mozarta, Beethovena, Stravinskog, u toj svojevrsnoj ‘boci u kozmičkom oceanu’ nalaze se i azerbejdžanska i peruanska tradicijska glazba; melankolični blues Louisa Armstronga, a kao poseban predstavnik Sjedinjenih Američkih Država svoje mjesto je zauzela i “Johnny B. Good”  Chucka Berryja… Valja napomenuti da je molba Carla Sagana da se na ploču uvrsti i pjesma Here comes the sun grupe The Beatles, od EMI glazbene kuće, iz nama danas nerazumljivih pobuda, glatko odbijena… Pa ipak, čast da se pri kontaktu s vanzemaljskom inteligentnom civilizacijom prva pokrene pripala je 1. stavku 2. Brandenburškog koncerta Johanna Sebastiana Bacha, i to nakon duge i zamorne rasprave Odbora kojim je presjedao sâm Carl Sagan… Ništa se nije željelo prepustiti slučaju, premda će se jedan takav, prema mojoj zamisli, upravo dogoditi…

Naime, malo je poznato da su nesretni NASA-ini inženjeri s pločom nesretno integrirali i mehanizam za snimanje koji se neočekivano aktivirao u trenutku kada je jedan zalutali kamenčić iz Kuiperovog pojasa naletio na jednu od letjelica… Da nesreća i slučajnost budu veći, baš u tom trenutku elektromagnetski valovi glazbenog broja emitiranog sa Zemlje prije tjedan dana mimoilazili su se s letjelicom. U sljedećem trenutku, već ih je nesretni mehanizam za snimanje snimio na ploču. A da stvar bude najgora moguća, jedan drugi mehanizam, mehanizam za kontrolu redoslijeda kompozicija, upravo snimljene zvukove stavio je na prvo mjesto…

I sigurno si postavljate pitanje o kojem se glazbenom broju radi… Kojoj je to kompoziciji pripala čast da se u dalekoj budućnosti začuje iz unutrašnjosti Voyagera, kada dođe do možebitnog susreta s pripadnicima inteligentne vanzemaljske vrste…? A koja bi, istodobno, u njihovim očima, trebala uputiti na najbliže nam stanje našeg uma i naše svijesti, humanost na djelu i u duši, želju za kontaktom i utjehom u samoći svemirskog bezdana…? To je kompozicija koja počinje sljedećim stihovima:

Volim piti
Volim piti
Volim piti i ljubiti!
Takvoga me majka rodi
Takav ću i ostariti!

A sada zamislite da ovi stihovi (dočaravajući možda i smjer kojim je u međuvremenu krenulo čovječanstvo u svom ‘razvoju’…) uključujući prateću glazbu, odjekuju međuzvjezdanom tišinom… To bi se dogodilo onda kada bi neki kamenčić iz Kuiperovog pojasa, recimo, svakih tisuću godina, pogodio Voyager u prolazu. Jer – da završimo s nesretnim slučajevima – u međuvremenu se stigao pokvariti i uređaj za kontrolu reprodukcije same ploče, pa bi ju, u nekim, ali ipak rijetkim, slučajevima, pokrenuo čak i zalutali solarni vjetar… Ali dakako, to već ne možete zamisliti, jer poznato je da se zvuk u svemiru ne širi… 🙂

40 000 godina poslije, na Sveučilištu XXYYZZ na planeti pogodnoj za život zvjezdanog sustava Gliese 445, jedan znanstvenik će konačno dešifrirati stoljećima nerazumljivu poruku pristiglu s otrcane letjelice neke, pretpostavka je, super razvijene civilizacije u svemirskom susjedstvu… Poruka će uskoro postati vodič mudrosti za sva bića, mahom ženskog roda, na toj planeti, izgubljenoj, kao i Zemlja, u tmini svemirskog bezdana… “Ta bića gotovo da su dosegnula savršenstvo…”, reći će znanstvenik, dešifrator poruke, okupljenima na skupu na kojem će mu dodijeliti nagradu za životno djelo “…u jednoj pjesmi pošlo im je za rukom povezati sve ključne pojmove vezane uz život.”

Kada će mnogo, mnogo godina kasnije ljudska civilizacija, u nebrojeno puta ponovljenom, i iz ovog kuta gledanja, nezamislivom stupnju svog razvoja, naići na, u to doba, beživotni planet zvjezdanog sustava Gliese 445, na njegovoj pustoj površini, prkoseći melankoliji vremena, urezane u kamen, pronaći će sljedeće, šokantno razumljive, riječi: piti, ljubiti, roditi, ostariti.

Travanj 2017.

“Ne moramo se više brinuti o meni, nego o stvarima radi kojih sam tu”

Posted in Slučaj Nietzsche (MILIĆ) tagged , , , at 10:25 am autora/ice Magičar

NOVICA MILIĆ: Slučaj Nietzsche

Stali smo kod toga da smo zbilji ‘priznali’ dva ‘lica’, dvije ‘stvarnosti’, dvije ‘nje same’; nazvali smo ih – stvarnost ega i stvarnost duha. A možda se i samo radi o dva temeljna ‘pogleda na zbilju’, ili dvije perspektive… Bilo kako bilo, polako dolazimo do uvida da je čovjekov život (us)postavljen na barem jednoj temeljnoj suprotnosti: on se nikada ne može odlučiti da li da živi kao biće bačeno u svijet ili kao biće koje je dio tog svijeta i kroz koje, zapravo, svijet živi… A još ga silno čudi što su oba izbora ispravna, jer svaki odgovor povlači za sobom i svoju vrstu stvarnosti. Držimo da ne bi bilo nijedne misli, nijedne dvojbe u umu, a možda ni samog vremena, kada stvari ne bi bile tako iskonski postavljene i uređene…

Prijelom u mojemu načinu razmišljanja nastao je onoga trenutka kad sam shvatio da je suprotnost na kojoj je postavljen čovjekov život – trajno nepomirljiva… Žudimo za Jednim (ili Pra-jednim), znanstvenom istinom (ili pak nekom nadređenom istinom znanstvenoj istini), ‘stvari po sebi’, apeironskoj ili nusovskoj potpunosti, na koncu – i za Bogom, ali ih u prostoru i vremenu nikada ne možemo doseći. Prinuđeni smo živjeti u svijetu vječne mijene u kojoj obitavaju – i dušu nam trgaju, iskonska dvojstva – toplo i hladno, veliko i malo, dobro i zlo, materijalno i duhovno. U ‘bogu’, ‘apeironu’, ‘stvari po sebi’, zbilji onkraj ove stvarnosti  – ne postoji ništa takvo. I sve više nas nervira to što je Bog samo stvar vjere i što ga samo posredno svojim simbolima možemo dosegnuti. Pritom, ne mislimo da ‘božja stvarnost’ možda i nije za nas, i da je ona samo izvor, nužan uzrok, a odatle i uvjet, danog vječnog izbora u ‘našoj’ ‘prostornovremenskoj zbilji’… U svakom trenu svog života možemo birati u kojoj stvarnosti želimo živjeti; drugim riječima, stvarnost ega i stvarnost duha, iako nesvodive jedna na drugu, mogu se paralelno živjeti… Štoviše, to je čak i poželjno. Zbog toga smo na jednom drugom mjestu postavili pitanje U kojem omjeru Duh i Ego nosite u sebi?

Sad se postavlja pitanje, je li uistinu tako teško prihvatiti da postoji, za naš ego, nedostižna zbilja koja se nijednim drugim načinom ne može iskusiti osim putem simbola odnosno naše moći zamišljanja / umjetničke djelatnosti per se? Da, teško je, a u Nietzscheovu slučaju, to se možda pokazalo i fatalnim…Drugim riječima, možda je upravo borba između stvarnosti ega i stvarnosti duha u umu filozofa na kraju i uzrokovala njegov duševni slom koji je, kao što je poznato, nastupio početkom 1889… (dakako, ovdje valja napomenuti da mnogi misle kako uzrok njegova duševnog sloma nije vezan uz njegovu filozofiju, ali ovdje nećemo slijediti taj trag…)

Prema nekoj našoj zamisli, Nietzsche se možda slomio u onom trenutku kada je unutar sebe na silu pokušao ujediniti te, čovjeku ponuđene, nesvodive dvije stvarnosti, na način da je jednoj odlučio dati isključivu vlast… Zamišljamo da se dogodilo sljedeće: večer prije ‘potonuća u umu’, 2. siječnja 1889., u njegovom torinskom stančiću, pala je konačna odluka – treba se povinovati volji za moć – onom stremljenju i kretanju iz dubina vlastita bića koje želi ovladati svime… Stvarnost ega, pojedinca, jedinke bačene u svijet, tu noć, postala je jedina stvarnost za Nietzschea. Druga stvarnost, stvarnost duha, Raspetoga, i one jedne od njegovih najvećih, ali u tom smislu nepriznate, misli “da budemo za svijet oranica” – te nesretne siječanjske noći bila je potisnuta i pokopana, filozof je bio uvjeren – zasvagda…  No jutro je donijelo obrat; podigavši se iz dubina njegova uma, iz vlastite pokopanosti, a kako bi uzvratila udarac, stvarnost duha ispoljila se kroz jedan mahnit i nenadan čin, Nietzscheu oduvijek mrskog, suosjećanja… zagrlila je konja… najpotlačeniju životinju na zemlji, narugavši se tek ustoličenom ‘službenom pobjedniku’ (volji za moć) Nietzscheove nutrine u lice… U tom trenu, Nietzscheu nije bilo spasa, njegovo jastvo, i njegov, u tom trenutku, dokrajnjih granica napuhani Ego morali su se slomiti… Dvije stvarnosti, koje su se oduvijek u njemu borile za prevlast, na kraju su ga dokrajčile… Međutim, postoji i jedna mala mogućnost da je Nietzsche nakon sloma započeo život u drugoj stvarnosti – stvarnosti duha, i upravo tu mogućnost, ma koliko bila nemoguća, ovim tekstom želimo istražiti…

U knjizi Novice Milića Slučaj Nietzsche o posljednjim Nietzscheovim danima pred potonuće u umu čitamo sljedeće:

Krajem decembra 1888. kod Ničea je sve moguće. Na njegova vrata je već pokucao jedan gost – zvani ili nezvani, ni to ne možemo pouzdano utvrditi – koji će poneti najraznija imena. Možda još tačnije, biće to gost čija će imena Niče poneti u mahnitim pismima koja piše i šalje na sve adrese, uključujući tu evropske careve i rimskoga Papu.

Jasno je da Novica Milić, sljedeći naputak Učitelja, gaji i ljubav i strast za predmetima Nietzscheovih misli, a ne samo duh i znatiželju, a što će i sam istaknuti kasnije. Osim toga, on na izvanredan način razotkriva zamku koju je Nietzsche pripremio za sve buduće filozofe koji su kanili pisati o njegovim spisima i njegovu životu… Svima njima, uključujući tu ponajviše Heideggera, doista, “nedostaje ljubavi i strasti” prema stvarima o kojima Nietzsche raspravlja premda, u isto vrijeme, svi oni “posjeduju duh i znatiželju” prema istim. Ali očito je da to nije dovoljno. I mi smo se našli u sličnoj situaciji. Nitko ne može biti u pravu u raspravi o Nietzscheu dok ne prođe ovaj test. Svi mi, kako ističe i Novica Milić, možemo stići samo do vlastitog Nietzschea, vlastite interpretacije njegova učenja, dok nam onaj pravi, nedosegnuti Nietzsche i dalje baca svoju sjenku preko naših riječi o njemu…

Na ovom mjestu, ipak, prispodoba u mojim mislima raste do neslućenih granica, i napokon, želi se očitovati. Po njoj, dovoljno je i katkad osjećati se poput Nietzschea… misliti kao on…; biti taman, gord i zamišljen, ‘počivajući nad samim sobom’ i ovom bukom naroda i gluposti vlastitog doba, da bi se do njegove tajne stiglo… Jer, upravo u tomu i jest poanta, njegova istina izriče se našim ustima; to je istina koju sam, sam za sebe, nazvao istinom ili stvarnostima duha i ega, i koju će netko drugi nazvati drugačije… jer, riječi tu ne igraju nikakvu ulogu. Drugim riječima, prostor u kojemu je Učitelj filozofirao potvrđuje svoju stvarnost prije određenim osjećajem nego nekakvim logičkim dokazom. Ako se nikada nismo osjećali poput Nietzschea u svom mišljenju, onda smo samo ‘lovci na istinu’ poput Heideggera te nam istu i nije suđeno ikada uhvatiti…

Tijekom te fatalne 1888., Nietzscheov ego raste do neslućenih granica, poput zvijezde potkraj svog života. Ljeti te iste godine, piše posvetu samome sebi – knjižicu Ecce Homo u kojoj nailazimo na neprimjerene, na granici dobrog ukusa, narcisoidno-egoistične nazive poglavlja: Zašto sam ja tako pametan, zašto sam ja tako mudar… itd. Ipak, ovaj osobit način predstavljanja samoga sebe pravda on željom da ga budući naraštaji ne poistovjete s kakvim prorokom ili, ne daj bože, spasiteljem… Jer, on, ni u najgorem slučaju, ne želi udijeliti spas čovječanstvu. Iz tog kuta gledanja možda je ovaj pretjerani egoizam upravo ona naglašena suprotnost onomu u što će uskoro prijeći, ili utonuti… stvarnosti duha izuzete od svakog ega…

Tijekom burne, ‘epistolarne jeseni’, za vrijeme koje je Nietzsche ponovno u Torinu, započinje obračun unutar njega samoga… Više ne piše knjige nego pisma! Piše ih svima: svojim prijateljima, ponajviše Peteru Gastu i Karlu Fuchsu, majci i sestri, izdavačima, Richardu Wagneru i Lou Salome, pa čak i papi u Rimu…Oko Božića 1888. napetosti u umu filozofa eskaliraju, Nietzsche se u svojim pismima počinje potpisivati različitim imenima, od Raspetog preko Dionisa do Čudovišta; konačno, početkom siječnja 1889, nakon predaje još jedne pošiljke pisama u obližnjoj pošti, slama se zagrlivši konja na torinskom trgu Carla Alberta…

U knjizi Novice Milića, možemo saznati kako je i Georges Bataille zapisao spomen na ‘tragičan udes’ filozofa:

3. januara 1889 … Niče je sišao s uma: na trgu Karla Alberta u Torinu, [objesio] se, jecajući, o vrat jednom pretučenom konju, a zatim se srušio; došavši k sebi povjerova da je DIONIS ili RASPETI.

Bataille, pritom, prilično uznemirujuće dodaje da misli da je Nietzsche poludio umjesto nas…

Neobično je to, koliko su filozofi prošlog stoljeća još uvijek uronjeni u tu stvarnost ega, u vjeru u čovjeka i njegovu posebnost u svemiru. Daj Bože, rekli bismo danas mi, da čovječanstvo poludi na Nietzcheov način, ali naravno, uz neke sitne preinake. One se uglavnom odnose na uklanjanje predrasuda o stanju bez naglašenoga ega kao ludilu… Dakako, nije dobro u potpunosti ne biti svjestan svog ega, svoga ‘ja’, što se, na kraju, vjerojatno i dogodilo Nietzscheu, ali postati svjestan druge stvarnosti, stvarnosti duha… to je ono što nam je u ovom trenutku potrebno… barem nekima od nas.

U pismu Peteru Gastu, negdje oko Božića 1888., Nietzsche svoj prelazak iz jedne u drugu stvarnost opisuje ovim riječima:

„Predrasuda je da sam ja čovek. Ali već sam živeo među ljudima i znam sve što ljudi mogu znati, od najnižeg do najvišeg. Među Indusima bio sam Buda, u Grčkoj Dionis, – Aleksandar i Cezar su moja otelovljenja, kao i pisac Šekspira lord Bekon. Najzad sam bio i Volter i Napoleon, možda i Rihard Vagner… Ali ovaj put dolazim kao pobednički Dionis, da zemlji učinim svečanost… Nemam mnogo vremena… Nebesa se raduju da sam tu… Bio sam okačen i na krst”.

I napose, u pismo stavlja najdojmljiviju rečenicu u kontekstu ovog teksta:

Ne moramo se više brinuti o meni, nego o stvarima radi kojih sam tu.

Napokon, ego se povlači i ‘sadržaj postaje kralj’! Što se događa Nietzscheu teško je objasniti iz prostorno-vremenske perspektive, stvarnosti razdijeljene na materijalne točke; je li on to doista započeo broditi stvarnošću duha bez više bilo kakvih zapreka? Postoji i neobično svjedočanstvo samoga Petera Gasta u pismu Karlu Fuchsu nakon posjeta filozofu u duševnoj bolnici u siječnju 1889. On je Nietzscheovo stanje opisao na sljedeći način:

“…stičem jeziv utisak da se on pretvara da je lud, i da smatra sebe vrlo srećnim što je završio tu gde se našao”.

Bilo kako bilo, u ništa ne možemo biti sigurni, pa ni u to je li Nietzsche odista svoje posljednje desetljeće života proveo izvan stvarnosti ega, materijalne fizičke zbilje, u osobitoj vrsti stvarnosti koju smo ovdje nazvali – stvarnošću duha… Ali uvjeren sam da ćete barem pokušati prionuti učenju: kako te dvije vrste stvarnosti razlikovati i kako znati s kojom stvarnosti trenutno imate posla. Primjerice, kako unutar sebe razlikovati poriv da napišete post o nečemu na blogu, za čim imate stvarnu potrebu (stvarnost duha) i poriv da svako malo idete provjeravati koliko ga je ljudi ‘lajkalo’ (stvarnost ega)… I ne morate žuriti. Tek smo na početku meditacije o njima… 🙂

Ožujak 2017.

Stvarnost duha

Posted in GECK, Johann Sebastian Bach, UMJETNOST - OZBILJNA GLAZBA tagged , at 11:58 pm autora/ice Magičar

MARTIN GECK: Johann Sebastian Bach

Prijelom u mom životu dogodio se prije neki dan. Započeo sam vjerovati u jednu osobitu stvarnost koja je prisutna pored ove neposredne, ‘materijalne’… O čemu se radi? Ne, nije riječ o nikakvoj božanskoj stvarnosti. Jednostavno sam stvarnosti naših tijela u prostoru i vremenu, koju sam, kako i priliči, nazvao ‘stvarnost ega’, suprotstavio njoj suprotnu – “stvarnost duha”.

Je li se ove dvije stvarnosti u nekom obliku nadopunjuju i je li jedna iz druge proizlazi – tu prastaru filozofsku dilemu ovoga puta ću zaobići. Jedino o čemu sada želim kontemplirati je mogućnost da su čovjeku doista ponuđene dvije stvarnosti, a ne samo jedna, i da on, u praktičnom smislu, može odabrati u kojoj će živjeti…

Možda se u praktičnom smislu i radi o samo jednoj stvarnosti, što bi mnogi od vas odmah potpisali, ali zato o dvije perspektive gledanja na nju? Moguće je da ta jedina stvarnost sliči slavnim ilustracijama gestalt psihologije na kojima na jednom crtežu razlikujemo dva potpuno suprotna lika…

U jednoj stvarnosti živite po svojoj prirodi, u drugoj – po duhu koji zaprimate. U jednoj stremite moći, u drugoj nečemu što bi se najlakše moglo podvesti pod riječ Bog. U jednoj vi živite u svijetu, u drugoj puštate da svijet i Bog žive kroz vas!

E sad, gdje se nalazi ta ‘stvarnost duha’? Pogledajte kako su živjeli proroci, mudraci, i askete svih vrsta… U svakom slučaju tamo gdje je šape Ega, našega urođenog koristoljublja, ne mogu dohvatiti…

*

*  *

Svakog ožujka, u rukama mi je knjiga Martina Gecka o Johannu Sebastianu Bachu. Svakog početka proljeća uspijem pročitati barem jedno biografsko poglavlje ovoga slavnog glazbenika. Kad dođe 1. travnja prekidam s čitanjem i nastavljam ga  narednog proljeća… Ovoga proljeća stigao sam do njegovog namještenja na sveučilištu u Leipzigu u Crkvi sv. Tome.

U Leipzigu, u to doba njemačkom “Malom Parizu”, piše Geck, Bach se nalazi pred stvaranjem svojih najvećih zborno-orkestralnih djela – Muke po Ivanu i Matiji… Pa opet, njegov doček obilježen je neobičnom podozrivošću apelacijskog savjetnika Abrahama Cristopha Platza koji ga pred Savjetom grada najavljuje glasovitom rečenicom (prema zapisniku):

…pako nie moguče najbolje dobiti, mora se osrednjeg primit…

Što nam to govori? Da se i u Bachovo vrijeme, a ne samo u ovo kukavno sadašnje, umjetnik morao boriti s vlastodršcima za svoje mjesto u društvu. Kroz Geckovu knjigu već sam se bio upoznao s Bachovim pismima-tužbalicama koja je pisao u svim mjestima u kojima je bio namješten… Mühlhausenu, Weimaru, Köthenu, i naposljetku, Leipzigu. Čak je negdje oko 1730. u dobi od 45 godina s trinaestero djece za vratom ponovno bio spreman na put u neki drugi grad prekoravajući sam sebe zbog zlosretne ambicije:

“…bar da nisam s perva tuliko žudil od kapelmeštra kantorjem postati…”

Dakako, ovaj smiješni prijevod Bachovih riječi posljedica je pomalo bizarne odluke prevodioca da staronjemački jezik prevodi nekom verzijom staroslavenskoga u što se “ne bih htel mešat”…

Iz Bachove mladosti donosimo pak simpatičnu crticu o prijeporu s crkvenim vlastima koja mu je zamjerila predugo sviranje za vrijeme mise. Pun humorističnog duha već i to doba, ali i definitivno karaktera prznice, Bach odgovara prekratkim sviranjem… 🙂

U Weimaru, kao da je bio nezadovoljan već od samog početka službe. Iako u prisnim odnosima s vojvodom Wilhelmom Ernstom, dvorske igre ga izluđuju i vrlo brzo traži novi posao. Dobiva ga u Köthenu u koji dolazi na službu ravno iz Weimarskog zatvora, koji ga nakon prerane smrti vojvode, očito nije želio svojevoljno pustiti … Međutim, ni u Köthenu za Bacha ruže ne cvjetaju… Umire mu prva žena, a  druga, Ana Magdalena rađa mu nekoliko djece koja ili umiru na porođaju ili u ranom djetinjstvu…

Međutim sve te zavrzlame koje sa sobom nosi život ni u jednom trenutku ga ne ometaju u stvaranju svoga djela. Naprotiv; neka od svojih najvećih djela on stvara kako bi uznapredovao u svojoj karijeri. Primjerice, kako bi se dopao vojvodi od Brandenburga, kaneći se iz Köthena preseliti u Hamburg, svoje velebne koncerte naziva upravo po njemu. Da bi udovoljio ukusu probirljive i moralno osjetljive Lajpciške gospode sasvim neprimjereno ubacuje na kraj svoje preliminarne kantate “I sirotinja mora jesti” jedan koral kojim su uobičajeno u to doba završavale kantate, kako veli Geck, narušavajući njezine prvobitne proporcije…

Istodobno, Bach stvara svoje djelo i živi… Ne možete to izbjeći, kao umjetnici. Ali imam lijek za vas, živite za stvaranje djela, a život prepustite vašoj prirodi. Ako vaša priroda voli klađenje, pustite je da se kladi, ako voli žene, pustite ju da trči za ženama, ako je sklona alkoholu, ne obazirete se na njena suluda, prekomjerna pijanstva… Čak i to što će vas vaša priroda na kraju koštati života – zanemarite!

Jer, pogledajte Bacha. Od njegova patničkog života, od njegova karaktera prznice, na kraju nije ništa ostalo, ali zato ostala je glazba… i to ne bilo kakva glazba! Velebna, uzvišena, božanska glazba koja je po ukusu čak i jednog Emila Ciorana!

*

*  *

E sad, kad sam napisao da pored stvarnosti Ega, čitaj vidljivoga materijalnog svijeta, postoji i stvarnost Duha, nisam se šalio. Za moj duh upravo Bachova glazba tomu je najveći dokaz.

Kad sam prvi put čuo Bachovu glazbu, kao dijete, našao sam se u čudu. Bilo je to malo nejasno čuđenje u umu dvanaestogodišnjaka, polaznika trećeg razreda osnovne glazbene škole. Što me je toliko zbunjivalo u Bachovu Boureeu koji sam na gitari svirao na završnoj svečanosti za roditelje? To što nije imao jasnu melodijsku liniju, nego je samo matematičkom strogošću nizao taktove jedan za drugim, a u njima nizove nota koje su se spuštale i uzdizale, iako skladno, i bezizražajno, i definitivno neobično, zbog čega sam bio uvjeren da je morala trpjeti melodija… S druge strane, Motzartova Mala noćna muzika ili Bethonevova Za Elizu ulazile su u uho slušatelja na prvu, jer je upravo melodija bila u prvom planu…  Što je to bilo tako čudno s Bachovom glazbom?

Danas sam, čini mi se, iznašao odgovor. Bachova glazba je glazba koja, u prvom redu, izražava tu ‘stvarnost duha’, mogućnosti zbilje kao takve… Ona je neprolazna, upravo iz razloga jer se ne obraća nikome i jer ne pada u zamke melodije koja je pandan našem egu. Kad bi se i naoko držala melodije, kao što to čini u nekim Brandenburškim koncertima, ta ista melodija ‘ne osjeća’ se vremenski… Lišena bilo kakve emocije, Bachova glazba zadobila je nešto neljudsko u sebi, nešto što se jedino još može pronaći (i osjetiti) u čistoći ranoproljetnog jutra u ožujku…

I daleko od toga da svi moraju imati ukus za stvarnost duha koju izražava Bachova glazba. Ipak moju stvarnost duha ona dira, i baš nju pogađa… i vjerojatno će to činiti do kraja mog života.

Ožujak 2017.

O vladavini masa (ili prikrivenoj vladavini autoriteta) (ničeancije xii.)

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Uvod u Nietzschea tagged , at 1:38 pm autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE

71.

S nečim napokon treba svršiti: u umjetnostima – zaista, ali baš zaista – nikada nije postojao nekakav nadređeni ‘objektivni kriterij’ po kojemu bi se umjetnička djela mogla vrednovati, i suditi na način da je jedno umjetničko djelo bolje od drugoga; to je (od)uvijek određivao i uvijek će određivati nekakav autoritet, javni ili prikriveni. Umjetnost u čovjeku oduvijek je nastajala iz potrebe i nikada se nije morala nužno vrednovati. U stvarnosti, umjetnik je taj koji dovršava djelo, i on mu jedini može ‘presuditi’ u vezi njegove konačne forme. U dodatku – ako mu je to baš potrebno – on može odrediti i njegovu vrijednost. Ali i kad je i odredi, ona može biti ‘ispravna’ jedino u njegovu slučaju. Drugima njegovo djelo može biti vrijedno iz nekih drugih razloga, a koje on, kao stvaratelj tog djela, nikako nije mogao predvidjeti…

Vrijednost jednome može biti smisao života, a drugome služiti kao sredstvo manipulacije!

“Mi se razumijemo na nerazumijevanju!” pisao je i Baudelaire, i sasvim je moguće da pored umjetnosti-stvaranja postoji i umjetnost-percipiranja…

Loša umjetnost bila bi samo ona koja se nastoji dopasti drugima ili koja se ponavlja… i to se, u konačnici, uvijek može osjetiti…

72.

Kako se uopće može dokazati / razotkriti da je netko umjetnik…u sebi i po sebi? Samo istrajnim, upornim radom (na svome djelu). Ako to činite godinama, a da niste na to nekim drugim razlogom natjerani, osim onim dobro znanim – “unutarnjim”, umjetnik ste od glave do pete… Kad i nitko ne gleda, vi i dalje bdijete nad svojim djelom, čak i kad se radi o nekoj nejasnoj suptilnoj misli ili zluradom komentaru svakodnevice… (očito je da umjetnost više nikada nećemo shvaćati u strogom smislu)… To je zato, jer se:

…još uvijek… [rađaju takvi] koji bi u ranija vremena pripadali vladajućoj klassi svećenstva, plemstva, mislilaca. Sad promatraju uništenje religije i metafyzike, noblesse i individualnog značenja. To su kasno[rođeni]. Oni sebi moraju značenje dati, cilj postaviti, da se ne bi loše osjećali. Laž i potajno bježanje natrag u Prevladano, daleko im bila služba u mračnim razvalinama hramova! … Oni su promatrači vremena i žive iza [događaja]. Vještuju se da sebe učine slobodnim od vremena i da ga samo razumiju, kao kakav orao koji nad njim leti. Ograničuju se na najveću neovisnost i ne žele biti [građani] i političari i posjednici. Oni iza svih [z]bivanja spremaju individue, odgajaju ih – čovječanstvu će možda biti nužni, kad mine prostački zanos anarhije. Fuj na one koji se sad nametljivo nude masi kao njezini spasitelji! Ili nacijama! Mi smo emigranti …

73.

Ali ne zaboravimo opasnosti Superega; u umjetniku on, otprilike, ovako rezonira: ako danas ne dosegnem slavu i priznanje drugih, svakako ću ih dosegnuti nakon smrti. Glas Superega u sebi većina umjetnika možda nikada neće moći nadvladati; možda je zato dobro da ga, s vremena na vrijeme, pusti da priča… ali i da bude svjestan da su najbolji periodi mišljenja i stvaralaštva pred njim kada on u njemu šuti… Glas Superega svako malo čujemo i kod Nietzschea:

Istina je, mi vodimo porijeklo od vladalaca i svećenika: no upravo stoga veoma poštujemo naše pretke što su… sami sebe prevladali… Što nas dakle tiču vladari i svećenici današnjice, koji moraju i hoće da žive kroz sebeprevaru!

74.

Po pitanju određivanja vrijednosti – poglavito u umjetnostima – dva su doba obilježila ljudsko postojanje na zemlji : doba autoriteta i doba vladavine masa. U doba autoriteta, moćnik, u liku kralja, bio je taj koji se brinuo za narod i propisivao što je za nj ‘dobro’. Ukusom masa upravljalo je svećenstvo, sklono kralju, ali i visokim umjetnostima. Prema svim dostupnim svjedočanstvima, svećenstvo je bilo to koje je u ono vrijeme poznavalo tajnu umjetnosti. Zbog toga smo imali dvorske slikare, orguljaše i kipare; primjer jednog Diega Velázqueza (dvorski slikar na dvoru Kralja Filipa IV.) ili Johanna Sebastiana Bacha (dvorski orguljaš i koncertni majstor na kraljevskom dvoru u Weimaru, kasnije u Köthenu i Leipzigu) najbolja su svjedočenja toga tipa…

75.

Ali što se događa danas…?

Cijela se povid odigrava u sve manje glava. No gubitak vjere osjećaju svi ostali – … [uslijedio je] nestanak straha, autoriteta, povjerenja, živi se za trenutak, za najgrublje ciljeve, za ono što je najočevidnije: priprema se jedan obrnuti pokret… Iskušavanje i experimentiranje, jedan osjećaj neodgovornosti, uživanje u anarhiji!… Jedan prostiji soj ljudi dobiva vlast (umjesto noblesse ili svećenstva): prvo trgovci, potom radnici. Masa nastupa kao vladalac: individum se mora masi ulagati.

Umjetnik je izgubio svoj privilegirani položaj; i zbog toga, prisiljen je osnažiti svoj ego – nerijetko nauštrb svoje umjetnosti – i boriti se s drugim umjetnicima za svoj kruh u svijetu. Što se tiče moćnika, oni i danas podčinjavaju masu sebi, ali na drugačiji način. Prije su je otvoreno tlačili, danas to čine prikriveno. Prije su rabili batinu, a danas mrkvu. Danas masa ima dojam da je na vlasti…servira joj se demokracija, izbori, novi mediji; servira joj se ono što je najviše zanima: nešto korisno i nešto glupo; jer ‘čovjek mase’ José Ortega y Gasseta najčešće je upravo takav – koristoljubiv / pragmatičan i glup.

76.

I što je, onda, po umjetnika postalo tragično u ovom vremenu? To što su ga (moćnici) natjerali da proizvodi ‘korisna’ i ‘glupa’ djela; YouTube filmići, selfhelp literatura, popularna glazba, blockbusteri, trash kultura… Moćnici su postali dovoljno mudri da svoju taštinu više ne prikazuju otvoreno u javnosti. Više im nije potreban umjetnik da ih veliča. Naprotiv, potrebno im je veličanje mase kako bi njome mogli lakše upravljati – i to je današnji ‘poziv umjetnika’. On je, dakle, taj, koji je ‘svojim djelom’ platio cijenu kako bi moćnik mogao nastaviti sebi podčinjavati masu…  Na koncu konaca, to je, u neku ruku, i naše objašnjenje nezapamćenog srozavanja ukusa u umjetnostima kojemu u ovo doba na svakom koraku svjedočimo…

Veljača 2017.

O stvarnom životu (ničeancije xi.)

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Uvod u Nietzschea tagged , at 5:19 pm autora/ice Magičar

pabirci_nietzsche65.

Ono što mislimo da je stvarni život najčešće su samo naše misli o njemu. I prečesto se događa da pred stvarnim životom ustuknemo, ne zbog njega samoga, nego zbog našega prokletoga, ustrašenog mišljenja o njemu! Zato čovjek treba postati svjestan vlastitih misli i kazati sebi: to su samo moje misli o stvarnom životu, a ne stvarni život!

66.

Strah od (stvarnog) života postaje izlišan kad čovjek od njega ništa ne očekuje. Utrnimo ambicije i prepustimo se rijeci mogućnosti koju nudi postojanje i nećemo više biti zabrinuti oko pitanja može li nam stvarni život nauditi ili ne.

67.

A kakav je to, onda, stvarni život? On, zaista, može biti težak, pa čak i grozan, ali uglavnom – on je bezličan, svagdašnji. Stvarni život je život koji je hotimice ispunjen sretnim i nesretnim okolnostima; povrh toga, on je bezličan, svagdašnji. Satima ćemo ostati zagledani u susjedov prozor iščekujući da se on ‘u njemu’ pojavi, i on se neće pojavljivati, da bi se, u jednom vrlo kratkom trenutku, ipak pojavio! I nakon toga ponovno nestao! U sličnom odnosu stoji bezličnost, svagdašnjost jednog života spram njegovih sretnih i nesretnih okolnosti; one se u životu pojavljuju vrlo rijetko – gotovo kao susjed u/na prozoru.

68.

Nakon suočavanja s vlastitim mislima o stvarnom životu slijedi i suočavanje s vlastitim mislima o mislima drugih ljudi o našim izgledima u stvarnom životu. To su pitanja našeg ega i naše taštine, katkada i naše sujete… Ali i misli drugih ljudi samo su misli i ne treba ih se plašiti! Stvarni život ne može biti ni misao drugih ljudi! Stvarni život uopće ne može biti misao nego jedino djelovanje, življenje. Jedino što je važno je da čovjek (za)voli ono što radi, da (za)voli ono što živi, a da pritome ne mora zavoljeti i ono što o tome misli…

69.

Vanjski svijet postoji, ali je nijem. Ako se ikako očituje, to čini jedino kroz nas.

Misao je jednako kao i riječ samo jedan znak: o bilo kakvoj kongruenciji misli i zbilje ne može biti govora. Zbilja je nekakvo nagonsko zbivanje… Ono logičko je nagon sâm, koji čini da svijet protječe logično, primjereno našem suđenju… U zbiljnosti se ne pojavljuje ništa što bi logici odgovaralo.

70.

Na koncu, koji to glas dopire iz moje najveće dubine? I ne odnosi li se on na našu najveću istinu? Da mi u stvarnom životu, zapravo, najviše volimo misliti?!

Apstraktno mišljenje za mnoge je jedno mučenje, – za me, u pogodne dane, jedna svetkovina i jedan opoj.

Ah, zbunjujuća rijeko mojih misli! Koga sve nećeš zbuniti, ako zbunjuješ i onoga koji te čitavo vrijeme misli! Ako je tomu tako, onda se već moje mišljenje može uzeti kao moj stvarni život i ne treba ga brkati s mislima koje u međuvremenu samo domisli… sve to ukazuje i dokazuje početnu tezu: da suočavanje svakog slobodnog duha sa stvarnim životom uvijek započinje suočavanjem s njegovim vlastitim mislima… ad infinitum.

Veljača 2017.

(Ne)opravdano postojanje (apeiron kao ‘pramaterija’ ili kao moralni fenomen)

Posted in FILOZOFIJA, Filozofija u tragičnom razdoblju Grka, NIETZSCHE tagged , , , , at 11:42 am autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: FILOZOFIJA U TRAGIČNOM RAZDOBLJU GRKA

anaksimandarDugo sam vremena Heraklita iz Efesa držao za onoga starogrčkog filozofa – predsokratovca – kojemu bi se trebalo diviti i poklanjati svoju pažnju. Danas, u svjetlu onoga što me nosi i brani od tmore svagdašnjeg života, svoj naklon upravljam prema Anaksimandru. Poznato je kako je upravo Anaksimandar bio prvi mislilac koji je predložio misao o (pra)počelu, kroz ideju apeirona, ‘neodređene vrste tvari’, ‘svjetske supstancije’, koja, kroz stoljeća, na još uvijek nerazjašnjen način leži u osnovi sveg svijeta (ili svih drugih stvari). Za Anaksimandra, po Teofrastu, aperion:

 “…nije ni voda [kao što je to mislio Tales] niti što drugo od imenovanih elemenata, nego neka druga beskonačna priroda iz koje nastaju sva nebesa i svjetovi u njima…”
On ne izvodi postanak (stvari) uslijed promjene elemenata, već razdvajanja suprotnosti zbog neprestanog kretanja…

Svoj stav spram predsokratovaca, naravno, izgradih pod snažnim utjecajem Nietzschea. Čitao sam Rođenje tragedije i Filozofiju u tragičnom razdoblju Grka u dobu u kojemu ih je on pisao – između dvadeset pete i dvadeset devete godine života. Zamislite Nietzschea s dvadeset i sedam godina; taj, već u to doba, osebujan, ‘planinski’ ‘(po)tok’ filozofskih ideja s ‘pritokama’ misli starogrčkih mislilaca! (I ne bi li se čitanje mladog Nietzschea, kroz jednu osebujnu metaforu, moglo usporediti s pijenjem probranih vina iz mađarskih vinograda po izboru Belé Hamvasa?)

Na početku Filozofije u tragičnom razdoblju Grka, nakon posvete filozofiji i njenoj ulozi u kulturi jednog naroda (1.poglavlje) i Platonu – “prvom veličanstvenom hibridnom karakteru”, koji je ispremiješao ‘sve i sva’ u svojoj misli od filozofije svojih prethodnika (2. poglavlje), poglavlja su raspoređena tako da vam se čini kako će svako biti posvećeno jednom filozofu. Međutim, kada red dođe na Heraklita, mislioca ‘ne-bića’ i sveg kretanja, Nietzsche mu velikodušno ustupa četiri, Parmenidu, koji slijedi, misliocu ‘bića’ i ‘sveg nekretanja’– pet poglavlja, da bi, na kraju, Anaksagori, misliocu ‘nusa’ odnosno uma, posvetio najviše – šest poglavlja; ali zašto Anaksimandru, baš kao i Talesu, samo jedno? Osim toga, u knjizi nema još one dobro poznate huje na Sokrata, i nema zaključka, osim isticanja veličanstvena Anaksagorina učenja kao onoga u koje se ulijevaju misli svih njegovih prethodnika…

Istodobno, o apeironu se informiram preko knjige sarajevskog profesora filozofije Damira Marića koju je u nakladi sarajevskog Filozofskog fakulteta objavio 2014. O pojmu, o kojemu se i sâm Anaksimandar vrlo malo izjašnjavao, profesor Marić uspio je napisati čak dvadeset i pet stranica, što me je, moram priznati, prilično iznenadilo. Kako čovjek može napisati toliko stranica o nečemu o čemu se, zapravo, i prema njegovu autoru, vrlo malo toga može reći…? Međutim, ubrzo shvaćam da se većina sadržaja tog poglavlja bavi interpretacijama apeirona drugih filozofa… (Aristotela, Teofrasta, Simplicija, Hipolita, Aetija i drugih starogrčkih mislioca, te Kahna, Burneta, Cornforda, Barnsa, Windelbanda i drugih iz suvremene filozofske tradicije…)

Iako me je na početku zahvatila i držala sumnja spram ovog filozofsko-znanstvenog pristupa – jer, nije li Anaksimandar upravo ona vrst filozofa koja namjerno hoda po rubu mističkih učenja propagirajući jednu vrlo ‘neiskustvenu’ ideju  ‘skrivene stvarnosti’ – dakako da se vrijedilo upoznati s glavnim interpretacijama njegova učenja kao i ovoga nedokučivog pojma: jedni su, tako, apeiron držali ‘(pra)počelom svega’, a tu se najčešće misli – (pra)počelom ‘sve materije’ ili ‘svih stvari’ (Platon bi kazao ‘elemenata’), drugi su ga smatrali ‘prvim principom’ (u bilo kojem smislu tog izraza), treći vjerovali da se on odnosi na sâm prostor, a četvrti samo ustvrdili da je on neograničen (pa i beskonačan) i, što je najčešći slučaj, neodređen u kvalitativnom smislu… U filozofski-prihvatljivom obliku, neki su čak izveli zaključak kako je Anaksimandar bio prvi metafizičar, a apeiron prvi metafizički pojam.

Ipak, nismo dužni, poput profesora Marića, baviti se mislima drugih o Anaksimandru; želimo se, baš kao i Nietzsche, baviti Anaksimandrom i njegovom idejom apeirona na svoj način… I zato se najprije vratimo Nietzscheu i njegovu mladalačku djelu…

“Filozofski sistemi su… potpuno istiniti samo za svoje utemeljivače; za sve kasnije filozofe oni su obično jedna velika greška…” piše na početku svoje knjižice drsko-mladalački Nietzsche, navješćujući da će njegova ‘analiza starogrčkih mudraca’ biti drugačije prirode od uobičajene. Po Nietzscheu, svi “…ti sistemi… u sebi sadrže jednu tačku koja je neopovrgljiva, nekakvo lično raspoloženje i boju [mi naglasili]…” te je njegova namjera bila da iz svakog sistema izdvoji “…samo onu tačku koja je deo ličnosti i koja pripada onom neopovrgljivom i neospornom, a što istorija ima da sačuva.” Tu su razotkriva ona, dobro poznata, Nietzscehova sklonost tzv. velikim ljudima koja ga nikada neće napustiti.

Kad započnete s čitanjem te silno nadahnjujuće knjige (Filozofije u tragičnom razdoblju Grka) ubrzo vas obuzme osjećaj, kako su svi oni, starogrčki filozofi koje spominje, doista na neki svoj ‘osobni’, ‘lični’, način u pravu, odnosno, da, više-manje, izriču onu jednu, jedinu istinu, samo na svoj način… Dakako, da je tom osjećaju pridonio uvelike i sâm Nietzsche, čije je štovanje gorostasa starogrčke predsokratovske misli apsolutno neupitno. Rekli bismo, kao da se radi o njegovim drugovima iz djetinjstva, koje je upoznao u igri, ali koja je, u međuvremenu, postala ona krajnja, uzvišena igra, kojoj će, u konačnici, Anaksagora pripisati odgovornost za ‘prvi uzrok’ sveg kretanja… Međutim, i s odmakom, i s godinama, kad ste mladoga, razuzdanoga Nietzschea konačno uspjeli ukrotiti unutar svoje glave, i dalje će vam se činiti kako se sve te oprečne misli, prapočela i principi mogu stopiti ili složiti u jednu, jedinu, grandioznu “filozofsku puzzlu” – ‘istinu po sebi’ cjelokupne starogrčke misli… (iako bi se Nietzsche tome vjerojatno usprotivio).

Što je napisao mladi Nietzsche o Anaksimandru? Najprije, on izražava čuđenje nad jednom njegovom rečenicom:

 “Gdje su stvari nastale, tu se one – shodno nužnosti – moraju također vratiti i nestati; jer one moraju da plate globu i da im se – prema poretku vremena – sudi za njihove nepravednosti.”

“Zagonetna izreko istinskog pesimista, proročanski napisu na graničniku filozofije, kako da te tumačimo?”, pita se Nietzsche. Dakako, na ovu rečenicu nećemo naići u Marićevoj knjizi i predmnijevamo da je to zbog njene ne samo začudnosti nego i kontroverze uslijed religiozno-moralnih konotacija… (uostalom, Marić eksplicite ističe kako “Anaksimandrova stajališta zasigurno nisu ono što bi Grci 6. stoljeća p. n. e. smatrali religijom.”) Shodno tomu, Nietzscheova interpretacija apeirona bitno se razlikuje od svih drugih. Da, apeiron jest nešto što ne može nastati i propasti kao sve drugo, i zato se kaže da je on ‘bez kvaliteta’, bez svojstava, nešto “po sebi neodređeno” što strahovito podsjeća na Kantovu ‘stvar po sebi’… Međutim, po Nietzscheu, apeiron je, možda upravo i zbog ove rečenice  – moralni fenomen. Mi ispaštamo u svom postojanju zbog zagonetne velike nepravde koja mu leži u osnovi…

Mi rado verujemo predanju da je Anaksimandar hodao u posebno dostojanstvenim haljinama [kasnije će nešto slično napisati i za Anaksagoru] i da je u svojim gestovima i životnim navikama pokazivao odista tragičan ponos. Živeo je kao što je pisao; govorio je tako svečano kao što se oblačio; podizao je ruku i spuštao stopalo kao da je ovaj život tragedija i kao da je on rođen da uzme učešća u njoj, igrajući ulogu junaka.

Nakon toga, Nietzsche će rado pretrčati ka Heraklitu, pitajući se: “Zašto sve ono što je postalo nije već odavno propalo, pošto je ipak već protekla čitava večnost?” ne ulazeći više u daljnju analizu ovog mistika-čudaka…

Međutim, na ovom mjestu rasprave, dat ćemo si oduška, i iz sasvim drugog kuta gledanja, pokušati braniti Anaksimandrovu nedorečenu misao o ‘pramateriji’ putem suvremenih teorija 20. stoljeća koje Nietzsche nije imao prilike upoznati. Naime, uvjereni smo da bi se upravo one, a tu u prvom redu mislimo na kvantnu teoriju i pojavu kvantnih fluktuacija u vakuumu, mogle iskoristiti u obranu Anaksimandarove misli o apeironu…

Neobična pojava fluktuiranja virtualnih čestica u vakuumu, koja je eksperimentalno potvrđena u okviru kvantne teorije, tiče se njihovoga neprestanog ‘stvaranja iz ničega’ i ‘nestajanja u ništa’. Međutim, osim eksperimentalnog evidentiranja da se to stvarno događa, kvantna teorija, čini se, nikada nije dala zadovoljavajuće objašnjenje za ovu pojavu. Od kuda ‘dolaze’ i kuda ‘odlaze’ ove virtualne čestice?

Prema našem mišljenju, a u skladu s ‘Anaksimandrovom teorijom’, možda se radi o svojevrsnoj energetskoj granici, konkretno, graničnom potencijalu koji materiji kao takvoj omogućuje da ‘iz sebe’ – ‘oko sebe’, stvori prostor(vrijeme)… Kada dosegnu tu granicu, čestice ‘pramaterije’ naprosto stvore prostor(vrijeme) oko sebe te se i same pojave u njemu, kao što nestanu, kada njihov ‘energetski potencijal’ padne ispod granice te više nemaju ‘snage’ vlastito prostor(vrijeme) održavati oko sebe. Međutim, postavlja se pitanje kamo, onda, ostatak energije odlazi? Postoji, pa barem mala mogućnost, da ostatak energije završava u onom što bi Kant nazvao ‘stvar po sebi’, a Anaksimandar apeiron… U našem značenju, dakle, apeiron bi bio neka vrst nisko-energetskog staništa odnosno izvorišta sve materije izvan prostora i vremena… drugim riječima, to bi bila (ta) naša i Anaksimandrova ‘skrivena stvarnost’…

U svemu tome, ipak ne želimo koketirati s ovom idejom u religioznom duhu, kao što je to činio Anaksimandar; uostalom, i zbog njezine aprostorno-avremenske prirode to ne možemo učiniti. Uopće, teško je o njoj bilo što suvislo reći, pogotovo putem našega – prostorom i vremenom – uvjetovanog jezika… Možda i odista, iz neke čiste, vlastite ‘neispravnosti’ (Anaksimandar bi kazao neopravdanosti) apeiron stvara materiju iz sebe, ali to ostaje samo nagađanje… Jedino što u ovom trenutku racionalno možemo pretpostaviti je da bi apeiron mogao biti odista ono ‘nešto’ iz čega smo proizišli i u što se vraćamo… I recimo to, jedan Werner Heisenberg bio je na tragu ovakvih razmišljanja te predstavlja fizičara kojemu bismo svakako trebali posvetiti jedan od budućih postova… Dotada, kontemplirajmo nad apeironom u još jednom nadahnjujućem valu čudesnih Anaksimandrovih intuicija…

Siječanj 2017.

Misliti da je ljudska svijest prolazna je nemoguće! (ili o Nietzscheovoj najreligioznijoj misli)

Posted in FILOZOFIJA, KNJIŽEVNOST - PROZA, KUNDERA, Nepodnošljiva lakoća postojanja, NIETZSCHE, Tako je govorio Zaratustra tagged , , at 12:51 am autora/ice Magičar

Milan Kundera: NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA POSTOJANJA

Nietzscheova misao o “vječnom vraćanju” jedna je od njegovih najzagonetnijih, a možda i najreligioznijih misli. Kako to, kad znamo da se radi o filozofu koji je svijetu objavio da je Bog mrtav? Evo kako!

Ljudska svijest, što god racionalno o njoj zaključili– u njoj ili putem nje (primjerice, odakle dolazi i kamo ide) – teško prihvaća vlastitu prolaznost. Najmanje što o njoj možemo reći, a da nam se čini da nećemo pogriješiti, odnosi se na naše vjerovanje da je ustrojena tako da sve oko sebe doživljava po smislu… U bilo čemu, ona će ponajprije tražiti i ‘vidjeti smisao’; očiti ili prikriveni, a u mnogim prilikama, čak i onaj izostajući… Pa tako, sâm pojam besmislenosti u ljudskom jeziku odiše jednom zasebnom vrstom smislenosti. Dovoljno je znati što se pod ovim pojmom misli (najčešće je to izostanak smisla), pa da se on tumači kao smislen. Prava besmislenost, koja praktički nema nikakve veze sa smislom, i o kojoj i ne možemo ništa reći, očito, ne nalazi se samo izvan jezika, nego i najvjerojatnije dohvata ljudskog intelekta.

Iz izrečenoga izbija i šire značenje smisla koje želimo ovdje istaknuti; ono se odnosi na mogućnost uspostavljenja bilo kakvih veza između uočenih ‘razlika u svijetu’ (da ne kažemo ‘stvari’). Za našu svijest, apsolutno sve mora posjedovati smisao (ili besmisao, u smislu ‘izostanka smisla’), a to znači da mu u startu prilazimo s predrasudom koja glasi: stvari u svijetu posjeduju mogućnost međusobnog povezivanja. Ali zašto, onda, jedna prolaznost – ovoga sada i ovdje – koja kao takva također posjeduje smisao, za jednu svijest mora postati neodrživa? Zato što nije stvar u tome što mi doista prolazimo i nestajemo, nego u tome što postaje jako teško objasniti, odnosno učiniti smislenim, odgovor na pitanje zašto smo se, onda, uopće pojavili.

Ljudska svijest teško se može nositi s razlogom svog postojanja, ako prihvati vlastitu prolaznost. I nije Nietzsche prvi koji je to shvatio, shvatili su to davno prije njega i utemeljivači velikih religija. Uvijek nam valja igrati na kartu vječnosti. Čak i znanstvenici igraju na nju! Pomislimo samo na pojam beskonačnosti koji se svako malo pojavljuje u izračunima matematike i fizike na njihovim ‘krajevima’… Nietzsche se dosjetio i vječnost vratio na scenu kroz zagonetnu misao o vječnom vraćanju. U nekim svojim pabircima čak ju je pravdao znanstvenim razlozima: ako se svemir sastoji od konstantne količine energije/sile u kretanju – kao što to tvrdi I. zakon termodinamike  – onda se svako stanje te količine energije/sile jednom mora ponoviti… napisao je trezvene, znanstvene glave. Neizbježan je dojam da su ljudi-filozofi poput Nietzschea, putem ovakvog načina rezoniranja, oduvijek pokušavali zaobići vlastitu smrt u pravom smislu te riječi.

Sve se je vratilo: Sirius i pauk i tvoje misli u ovom času i ova tvoja misao da se sve vraća.

Za Nietzschea je, prema tome, utjeha da se ‘sve vraća’, ali i moralni imperativ. Na osnovi ove misli, on je ubrzo mogao izvesti svoj poznati ‘zakon’ ravnanja volje za moći koji je stavio u usta svog Zarathustre: čini onako kako si oduvijek želio i kako ćeš oduvijek željeti činiti. Nema kajanja, nema osvete! Postavi se u životu onako kako bi ga želio vječno živjeti… Nepostojanje je zapravo nemoguća nemogućnost za jednu svijest. Važan je kozmički ritam i pripadnost Cjelini.

Na misao o vječnom vraćanju nailazim i na početku romana Milana Kundere Nepodnošljiva lakoća postojanja, ali u sasvim ‘drugom ruhu’. Kundera se ovoj misli opire svim sredstvima, a što je, izgleda, bilo jedino moguće u onim drsko-ateističkim 80-im godinama 20. stoljeća. Naziva ju ‘smušenim mitom’, i za filozofe suviše zbunjujućom… K tomu, sjećam se, stigao me je i samoga zbuniti. Početak njegova romana morao sam pročitati nekoliko puta kako bih shvatio što je htio poručiti; uostalom, donosim ga i u nastavku:

 Misao o vječnom vraćanju je tajanstvena i Nietzsche je njome prilično zbunio većinu filozofa; pretpostaviti da će se jednom ponoviti sve ono što smo već doživjeli, i još da će se to ponavljanje ponavljati u beskraj! Što treba da nam kaže taj smušeni mit?

Mit o vječnom vraćanju govori, per negationem, da je život koji jednom zauvijek nestane, koji se više ne vraća, sličan sjeni, da je bez težine, da je unaprijed mrtav i da njegov užas, uzvišenost ili ljepota — ako je bio strašan, lijep ili uzvišen — ne znače pod milim Bogom ništa.

Kunderine dojmljive, svečarske rečenice, savršene u svojoj književnoj ljepoti, međutim, kao da izriču protuslovlje. Ta mit o vječnom vraćanju ne govori o lakoći postojanja, životu bez težine, nego baš obrnuto! Treba nam neko vrijeme da shvatimo kako je lakoću postojanja, kakva se osjećala u drsko-ateističkim 1980-im i samo tad, Kundera zapravo izveo iz mita o vječnom vraćanju!

Možemo… reći da misao o vječnom vraćanju predstavlja određenu perspektivu u kojoj stvari postaju drukčije nego što su dosad za nas bile — pojavljuju se lišene olakotne okolnosti svoje prolaznosti. Ta olakotna okolnost nam, naime, onemogućava da donesemo bilo kakav sud. Kako možemo suditi o nečemu što je prolazno?

Ako se svaka sekunda našega života bude bezbroj puta ponavljala, bit ćemo prikovani za vječnost kao Isus za križ. Takva je pomisao užasna. U svijetu vječnog vraćanja svaka je gesta opterećena težinom nepodnošljive odgovornosti. Zbog toga je Nietzsche misao o vječnom vraćanju nazvao najtežim teretom.

Očito, Kunderin svijet je svijet bez Boga, bez odgovornosti; u njemu se o ničemu ne može suditi, jer se u njemu ništa pod milim bogom ne ponavlja, ‘ne vraća’. I već zbog te činjenice u Nietzscheovoj misli o vječnom vraćanju valja nam slutiti tu crtu njezine religioznosti.

A sad se poigrajmo! Postoji nekoliko opcija ‘vječnog vraćanja’. Pored Nietzscheove, po kojoj se naš život vraća točno u onom obliku u kakvom je bio proživljen, lako si možemo dočarati i ‘druga vraćanja’; primjerice, ono u kojoj se vraćamo mi kao mi – odnosno naše ‘unutarnje ja’ (a ne ‘uslovljeno ja’ ili-ti ego), ali da se, pritom, naš život uvijek ravna prema nekom drugom scenariju; prema jednom, bili bismo uspješni u onome što volimo raditi, prema drugom nesretni, u jednom životu ostvarili bi većinu svojih želja, a u drugom se od njih razboljeli itd. Ali i dalje, u svim mogućim životima, mi bismo bili mi kao mi, zadržali bismo ono jedno, nepromjenjivo, ‘unutarnje jastvo’… Postoji i pozicija na koju se poziva budizam i po kojoj naše ‘unutarnje jastvo‘ u budućim životima ne mora zadržati ljudsku prirodu. Može prijeći u oblik gusjenice ili stabla, pa čak i kamena obraslog mahovinom pored žuborećeg potoka! Ali i u tim životima odnosno postojanju, na djelu bi bilo vječno vraćanje

Ako budemo te sreće, pred samu smrt, vjerojatno ćemo dobiti priliku pomisliti na naše najbliže, i (na) ono što ostavljamo iza sebe. Ali, isto tako, pomislit ćemo i na tu svetu, nikada do kraja opovrgnutu mogućnost, da se negdje (pa čak i na istom mjestu) ponovno rodimo… Hoće li to biti na Nebu, u ‘budističkom stilu’ reinkarniranom životu na Zemlji ili naprosto u ponovljenom životu u vlastitoj koži, nakon što se beskraj svih mogućnosti svijeta u međuvremenu okrene za puni krug (i sve se bude moralo ponoviti)… svejedno je. Čak i ne tvrdim da se to stvarno događa, samo držim da je čovjek ustrojen upravo tako misliti…

A sada, jednom osobitom mističkom intuicijom, kojom je vjerojatno bio prožet i Nietzsche, probajmo pojmiti kako odvijanje svih drugih mogućnosti u beskraju vremena, dok smo mrtvi, i dok ne postojimo, za našu svijest, zapravo, ne znači ništa. Iz perspektive naše svijesti, čim svršimo s našim starim životom, već u ‘sljedećem trenutku’ probudit ćemo se u novom… To je zato što cijelo to vrijeme dok nismo postojali, nismo bili ni prisutni u vremenu i prostoru, pa nismo ni mogli osjetiti protjecanje vremena. Naš ‘sljedeći trenutak’ u vremenu odnosit će se na prvi trenutak ponovljenog života… Između njega i ‘posljednjeg trenutka’ starog života, naša svijest neće moći ‘staviti’ ništa. Nepostojanje, jednostavno, neće moći osjetiti, a odatle  – ni vlastitu prolaznost. Držim da je to pravi smisao misli o vječnom vraćanju (pa čak i svekolikog Ništavila), ali za koji, naravno, ne tvrdim da je i nužno istinit…

Kao i Kundera, ni ja nisam siguran u postojanje tog ‘unutarnjeg jastva’ čijom spoznajom se diče velike svjetske religije. Više sam sklon vjerovati da je ‘ja’ samo drugi naziv za sadržaj sjećanja. Međutim, ono što sam (ovim tekstom) valjda htio pokazati odnosi se na činjenicu da je ta izvjesnost današnjoj ljudskoj svijesti, dodatno napumpanog ega, jedno izuzetno strano stajalište.

Kunderin doprinos interpretaciji Nietzscheove misli vidim u njegovu majstorskom objašnjenju zašto ju je Nietzsche smatrao ‘najtežim teretom’, ali i u tome što mi je ukazao da ovu misao ‘ugledam’ odnosno prepoznam kao najreligiozniju Nietzscheovu misao. Ako vjerujete u ‘ja’ nužno morate biti skloni ‘pripitomljavanju’ vječnosti, jer ‘ja’ ne može sebe objasniti sebi, ako nešto u cijeloj stvari nije vječno. A odatle, priznajete li vi to ili ne, postajete malo-pomalo i religiozni…

S druge strane, čak kad bi i prihvatili tu ‘nepodnošljivu lakoću’ svekolike prolaznosti (koja se barem u Kunderino vrijeme nije doživljavala tako groznom), u času iznuđene šutnje, naša bi svijest živošću svojih misli nastavila dokazivati da joj nepostojanje nije prirođeno, i da se s njim, u konačnici, nikada neće pomiriti. Na kraju krajeva, ne znam zašto je tako, ali je tako. Dakako, iz mene ovoga puta progovara intuicija, a ne ratio, jača nego ikad, i koju volim dovesti u vezu s intuicijom koja je opsjedala starogrčke filozofe – predsokratovce – Talesa, Anaksimandra, Heraklita, Parmenida i Anaksagoru… (Možda je došlo vrijeme da i njima posvetim koji post!) I valjda baš zbog njenih korijena, i utjecaja, barem u ovom trenutku, ne dopuštam da ono što joj je na umu ikakvi racionalni proturazlozi pobiju.

Siječanj 2017.

Komunizam – riječ s konfliktnim značenjem II. (kritika, nemogućnost, utopija, primjer)

Posted in O komunizmu (prošlom i onom koji će doći) (Finkielkraut & Badiou) tagged , , , , , , , at 3:20 pm autora/ice Magičar

ALAIN FINKIELKRAUT, ALAIN BADIOU: O komunizmu (prošlom i onom koji će doći) [razgovor] (Europski glasnik 16, 2011)

Na vrlo zanimljivu kritiku komunizma nailazim u jednom od starih brojeva Europskog glasnika. Kritika je izložena u formi dijaloga dvojice istaknutih francuskih intelektualaca (a koje još imamo danas?) Alana Finkielkrauta, “velikog prijatelja Hrvatske” (kako ga je oslovljavao prvi hrvatski predsjednik; tnx. na podsjetnik, Caninho!) i Alaina Badouia, ljevičarskog filozofa, kojeg smo spomenuli u postu posvećenomu knjizi Marka Fishera.

Ako o nečemu komunizam nije vodio računa – Finkielkraut će – to je opasnost od vladavine Cjeline, Jednog, a po Finkielkrautu, komunizam je upravo jedna takva ‘cjelina’.

… kad je sve politično, sve je osuđeno da postane policijsko.

Potreba za Velikim Razdvajanjem, i u konačnici njegova provedba, za Finkielkrauta su jedno od najvećih civilizacijskih (duhovnih) postignuća čovječanstva u 20. stoljeću. Tu se misli na razdvajanje Crkve od države, privatne od javne sfere života itd. U komunizmu su sva ta razdvajanja nezamisliva. Iako, s čisto komunističkog stajališta, podsjeća Badouiu – ona su bespotrebna. Međutim, nastavlja Finkielkraut, u komunizmu pojedinac je uhvaćen u klinč pripadanja cjelini, društvu. U komunističkoj/socijalističkoj, a bolje bi bilo reći, samo staljinističkoj Rusiji, muškarac je sa svojom ženom mogao otvoreno razgovarati jedino na kraju dana, “kad se pogase sva svjetla”, u krevetu – ispod pokrivača. Ljudska prava su mu, zaključuje “veliki prijatelj Hrvatske”, stoga morala biti itekako ugrožena. Na kraju će se francuski liberalno-demokratski filozof pozvati i na čudnovatu izjavu samog Marxa na temu ljudskih prava… Naime, Marx je kazao da su ljudska prava – prava egoističnog čovjeka… A tako smo stigli do najzanimljivijeg dijela ove rasprave.

Najprije, odgovorimo na pitanje: protiv koje to “psihičke konstrukcije” čitavo vrijeme ‘ustaje’ ovaj blog, a koja je ljuti protivnik naših ‘sestara duha’ – Umjetnosti, Filozofije, Znanosti i onoga čistoga religioznog osjećaja pripadanja Cjelini, kojima posvećujemo ovu pisaniju, ako ne protiv one koja se skriva iza imena Ega, i onoga kvazi-duhovnog napora koji se poduzima u svrhu njegovog veličanja (pogotovo u ovom vremenu) i koji nazivamo egoizmom? Na poticanju egoizma, kao što je to poznato, uzdigao se ne samo kapitalizam, nego i pojedine velike svjetske religije. A upravo je ljudski egoizam najveća brana svakom komunizmu u čovjeku, ali ne samo komunizmu, nego i svakoj drugoj humanoj ideji poput altruizma, solidarnosti, suosjećanja itd.

Ali na ovom mjestu Finkielkraut vadi svog najvećeg ‘aduta u igri’, citira Solženjicina iz Arhipelaga Gulag čime nas, nakratko, ostavlja bez riječi.

granica između dobra i zla ne razdvaja ni države, ni klase, ni stranke, ona prolazi srcem svakog čovjeka, a tko bi išao parati komadić vlastita srca?

Da; tako stoje stvari s čovjekom i nećemo biti sentimentalni i u istoj rečenici napisati ‘nažalost’; on je naprosto takav, nešto između životinje i Boga, u čemu bi se napokon mogli složiti jedan Aristotel i jedan Nietzsche. S druge strane, Hermann Hesse je u Stepskom vuku istu misao uobličio u rečenicu: “Čovjek je most između duha i prirode“. Taj ‘antropološki pesimizam’, kako drži bosanskohercegovačko crnogorski novinar Andrej Nikolaidis, možda bi trebalo prihvatiti kao novu polaznu točku za revidiranje stavova na ljevici u pogledu razvoja društva u kojemu bi bili svi zadovoljni.

Bilo kako bilo, u ovom trenutku, zaista, glupo je vjerovati da ćemo se jednog dana probuditi i prestati činiti zlo. Tu ne mislim na općenito zlo vođenja ratova, uzrokovanje bijede i sličnog; tu u prvom redu mislim na ona ‘sitna zla’ koja činimo kako bismo protežirali naš Ego spram tuđeg. Iz svoje kože ne možemo, a možda nam to čak nije ni dano. Ako bismo htjeli činiti i dobro, to možemo činiti opet i jedino iz nje. Zato smo valjda i toliko skloni Hesseovoj misli o čovjeku kao prijelaznoj vrsti.

Prema Finkielkrautu, komunizam će uvijek propasti u detaljima, čitaj, čovjekovoj ‘pravoj prirodi’ (iako nam i dalje ostaje nejasno o kojoj je čovjekovoj ‘pravoj prirodi’ tu riječ). I tu je položena sva muka težnje komunizmu na ovom stupnju čovjekovog svjesnog razvoja. Ona, na kraju krajeva, doista može biti čak i opasna! Čovjekov duh, kako to bolno naučismo kroz povijest, nije samo duh osjećaja pripadnosti Cjelini, čuđenja novom, sklonosti umjetničkom stvaranju ili znanstvenoj spoznaji, on, kao takav, može stremiti i samo čistoj volji za moći, umnažanju užitaka, pohlepi i gramzivosti.

Nisam li, onda, u svojoj blogerskoj radinosti, preusko definirao ljudski i općenito duh nekog bića odnosno ega? Nije li Duh samo mogućnost da si kao bića, entiteti u prostorvremenu, možemo dati smisao, kakav god on bio, i ne nužno ‘dobar po sebi’? A kad govorim o smislu tu prije svega mislim na nešto što nas može uzdići u odnosu na ono što nam je dano, odnosno na ono što smo ‘u svom početku’. A to znači da iz onoga što nam je dano (‘u svom početku’), možemo, primjerice, stvoriti ili osmisliti ideju jednakosti svih ljudi (komunizam), ali i ideju volje za moći (kapitalizam) i bilo koju drugu ideju, i njima zatim svim svojim srcem stremiti, jer smo duboko uvjereni da onome izvana također možemo pridati smisao kao što ga pridajemo sebi i svojoj slici svijeta… Tu, dakako, zaboravljamo da je ono izvanjsko, Lacanovo ‘realno’, samo po sebi nama nedokučivo, jer nema upravo to  – smisao! Čak je i to upućivanje na izvanjsko naša izmišljotina, kao što je to uostalom i sâm Duh. Mi smo stvorili Duh, i imamo ga, kako bismo bili u prilici stvarati smisao; to je posljednja misao svakog Duha. Kad bismo onom ‘realnom’ nekim čudom mogli pristupiti vjerujem da ne bismo bili toliko zgroženi njegovom strahotnošću koliko njegovoj neprimjerenosti i neshvatljivosti. To je zato, jer mi ništa ne možemo dokučiti izvan smislenih granica… U ovom značenju Duh je druga riječ za sposobnost stvaranja smisla… Na ovom mjestu put nas dalje vodi k gramatologiji i našem francuskom učitelju, njegovima tragu, razlici i onome što je nazvao différance

Od rasprave o jednom od najkontroverznijih pojmova današnjice, čija značenja su toliko suprotna da izazivaju prijepor gdje god se pojave, stigli smo do područja čiste utopije. Je li moguće barem zamisliti primjer komunizma? Mislimo da jest, i mislimo da je već (možda i nesvjesno) zamišljen… Nalazimo ga, za nekoga, na neuobičajenom mjestu, u zvjezdanoj tišini svemirskog prostranstva, na svemirskom brodu Enterprise, iz poznatog serijala… I nismo jedini u tome! Dovoljno je pogledati samo jednu epizodu ove znanstvenofantastične franšize, i prepoznat ćete komunizam na djelu u svom pravom obličju. Valja uočiti kako je bilo potrebno da tehnika izrazito uznapreduje da bi se komunizam uopće mogao pojaviti. Kapetan Picard ‘prvi je među jednakima’, ‘kapetan ravnopravnih’; zamišljamo – s jednakom plaćom kao i tehničar WARP pogona. Na brodu su, očevidno, svi zadovoljni. Upadljivo su neegoistični, miroljubivi i druželjubivi. Vrijeme provode ili u rutini obavljajući svakodnevne zadatke ili zajednički se boreći s nedaćama koje bi, s vremena na vrijeme, zadesile posadu. Uzrok nedaća uvijek je negdje izvan broda; obično se događa pri susretu s nekomunističkim društvima, dakle, društvima u kojima još uvijek caruju glupost, egoizam i pohlepa. Čak se događa da pojedini član zajednice bude kontaminiran nekom ‘kapitalističkom osobinom’, ali ga zajednica svaki put uspije (po)vratiti u svoje okrilje. Zanimljivo da scenarist Zvjezdanih staza nikada nije otkrio kakvo društveno uređenje vlada na Zemlji za/u vrijeme Enterpreisovih putešestvija… Posada Enterprisea bila je i ostala samo komuna, isječak idealnog društvenog uređenja… i ništa više. A možda i ne trebamo tražiti više…

Sljedeća stranica

%d bloggers like this: