Kolovoz 2016.
Povratak gramatologiji (ili kako izbjeći da nam ‘episteme’ završi u raljama retorike)
JACQUES DERRIDA: O gramatologiji
Derrida mi se ponovno nalazi u rukama; on i njegova O gramatologiji. Jedna teška knjiga. Tko ju još čita 2016-e? Ako se i čita, onda se to čini iz ‘povijesnih razloga’ ili u ‘obrazovne svrhe’ kako bi se istaknula samo jedna faza u razvoju književne teorije kojoj je zabranjeno ponoviti se. “Znate, jedan krug književnih kritičara i filozofa 1960-ih i 1970-ih tako je razmišljao… nazivali su se poststrukturalistima… dok mi današnji (i)pak drugačije razmišljamo!” Kako to ‘drugačije’? U Akademskom pismu Dubravke Oraić Tolić čitam da smo postali retoričari, da smo svoje probleme (uključivo i onaj jezika) riješili na način da smo naučili o njima lijepo pričati (i diskutirati). Nakon proglašavanja ‘kraja znanosti’ (Horgan), ‘kraja povijesti’ (Fukuyama), i još nekolicine drugih ‘krajeva’, uplovili smo u novo doba u kojemu je naše novo ‘oruđe’ mišljenja postala retorika…
Bez daljnjega da knjigu Dubravke Oraić Tolić držim sjajnim štivom koje osim što mladog znanstvenika uči kako napisati znanstveno djelo, izlaže i vrlo jezgrovit i poučan pregled povijesti znanosti… Međutim, ostaviti znanost u raljama retorike, čitaj ispraznog blebetanja makar i o uvjetima episteme, i deklamirati da se problem time riješio, e preko toga ipak nisam mogao prijeći… Ako je istina grozna, a čini se da jest, pogotovo po tu našu episteme, treba joj ili hrabro pogledati u oči ili se zaogrnuti nekim onto-teološkim šalom koji ćemo uvijek naći pri ruci, u blizini.
Preko djela Jacquesa Derride ne možemo tek tako prijeći. Međutim, sve upućuje na to da se je već prešlo. Ne samo Dubravka Oraić Tolić, nego i mnogi drugi znanstvenici koji su svoju zrelost (a u nekim slučajevima i genijalnost) zadržali ili (su je) dosegli u prvim godinama novog milenija, na neki svoj način šutke prelaze preko djela francuskog mislioca koje oduzima svaku riječ. Ako, primjerice, jedan Peter Sloterdijk grmi da mu je dosta rasprave u jeziku, jer smo čitavo 20. stoljeće potrošili na nju – što više reći… Ne bih se iznenadio da mu njegov doživotni oponent u mišljenju, Jurgen Habermas, na toj odluci stisne ruku. S druge strane, sâm Derrida u O gramatologiji napominje da znanost, a pogotovo filozofija, još nisu spremni za njegovu misao, za to ‘znanstveno ustanovljavanje gramatologije’, ako je ono uopće moguće… I čini se da to nisu ni danas.
Podsjetimo, francuski filozof Jacques Derrida na vrlo je suptilan način ukazao na granice našeg mišljenja i jezika, koji su uvijek i nekako uvjetovani pismom, običnim znakom, a ne ‘živom riječi’, govorom, idejom, i čija se vjerodostojnost opravdavala njihovom, naoko očevidnom, prisutnošću u zbilji (pa odatle i imamo izraz ‘metafizika prisutnosti’). ‘Metafiziku prisutnosti’ ili logocentrizam, kao što znamo, zagovarala je velika većina filozofa Zapadnog kruga, a njezin najveći zagovaratelj bio je, dakako, Martin Heidegger. Međutim, to nije tako, tvrdi Derrida. Naše iskustvo započinje iz sredine, uvijek putem posrednika. Taj je posrednik znak (a nikako logos ili bitak) koji postaje nadomjestak za zbilju. Čista neposrednost ne postoji; ona je uvijek izvedena. Ključni pojmovi Derridina diskursa su, pored pisma, znaka i nadomjestka – i razlika i trag:
Ovaj zajednički korijen, koji i nije korijen, već zakrivanje izvorišta [podsjetimo, polazi se od sredine], i nije zajednički, jer se vraća samo dosadnom upornošću razlike, ovo neopisivo kretanje same razlike koju smo strateški nazvali tragom, granicom, ili razlikom, može se nazvati pismom samo u povijesnoj ograničenosti, tj. u granicama znanosti i filozofije.
Derridi nikako nije bila namjera stvoriti neku novu metafiziku, a onima koji mu spočitavaju da se i njegov tekst može na isti način ‘dekonstruirati’ kao što on to čini čitanjem drugih tekstova (ponajviše Heideggera, Rousseaua, Levi-Straussa i dr.) valjda postaje jasno da on ovdje vrlo pažljivo rabi jezik kako bi samo ‘strateški’ opisao nešto što je samo ‘neopisivo’, ili samo trag… ili razlika ili i jedno i drugo! Kad dođemo do pisma, mi smo već u omčama znanosti i filozofije! Naravno, da se takav način razmišljenja nije nailazio na veliki broj pristalica među filozofima i znanstvenicima Zapadnog kruga. Pa tako, u sarajevskom izdanju knjige O gramatologiji, u okviru biblioteke Logos čitamo:
Tu je odista potrebno razumjeti ovu neovlaštenost znanosti koja je i također inkompetencija filozofije, zatvorenost episteme. [Jer] posebno one ne žele vraćanje predznanstvenom ili nižem filozofskom obliku govora…
Kada se nastoji raspravljati o razlici, tragu, uvjetima samog pisma, a onda i same znanosti i filozofije, paradoksalno, prisiljeni smo izići iz tradicionalne znanosti i filozofije, a što nijednom znanstveniku i filozofu koji je čvrsto ukorijenjen u njoj, zasigurno nije milo, barem u početku. Čak ni Derrida nije siguran što je to što bi se trebalo zasnovati, ali mu je barem dao naziv – gramatologija. Po Derridi, ona bi bila (ipak) znanost o uvjetima episteme per se! Za gramatologe, dosadašnje mišljenje trebalo bi biti…
… jedno neutralno ime, bjelina u tekstu, nužno neodređeno kazalo jednog doba… Na određeni način, “mišljenje’ ne znači ništa… Misliti znači ono što mi još nismo otpočeli činiti: ono što, po mjerilu pisma, otpočinje samo u episteme.
I kako se filozofi i znanstvenici ne bi osjećali jadnima nakon ovih riječi… Postaje sve jasnije zašto su ovog filozofskog drznika s etiketom poststrukturalizma na sebi (kao samo jednog pravca u mišljenju pored drugih) na koncu prognali u povijesnu ropotarnicu ideja…
I tog i takvog Derridau odlučio sam čitati na obiteljskom ljetovanju u Vodicama. Saplićući se i probijajući između gusto postavjenih ručnika na čuvenoj vodičkoj Plavoj plaži, s patkom na napuhavanje u jednoj, i rukom svoga sina u drugoj ruci, u isto sam se vrijeme u svojoj glavi saplitao, podizao i dalje probijao kroz strukturu, učinilo mi se, najdublje misli koje je čovječanstvo (u svojoj misaonoj povijesti) ikad iznjedrilo. Uz glas Mate Bulića koji je dopirao iz jednog lounge-bara pored mora, zagledan u ravnu crtu horizonta između razbacanih otočića vodičkog akvatorija, razmišljao sam o tome kako je čovječanstvo kroz misao ovoga čovjeka možda za trenutak spoznalo svoje pravo mjesto u ovome što nazivamo ‘okriljem prirode’ – da bi na tu spoznaju zaboravilo. Moguće je i da će se čovječanstvo ovoj misli, koju, by the way, još nismo obrazložili i opisali u svojoj punini, u budućnosti ipak vraćati, jer nekako ne mogu zamisliti da je budući slobodni duhovi ignoriraju, iako mogu zamisliti da ju na dulje vrijeme prekrije prašina vremena…
Čitajte Derridu, znam da je težak, ali polako…; dajte mu vremena; ne dajte da misao koju je izrekao padne u zaborav, siguran sam da na njoj možemo graditi… možda i taj navikani vrli novi svijet. Ma kako na prvi pogled izgledalo da je njegova misao o pismu daleko od stvarnih životnih problema, ona to nije. Dobra strana ovog bloga je što imam tu nezasitnu želju da vam prenesem zašto nije, ali mi obrazloženja nikada ne stanu u jedan odlomak, jedan post. Potrebni su mi njih tisuću. Ali i o tome sam prestao brinuti. Jer čak i kad prestanemo pisati – ostajemo u tekstu, ili kako već glasi čuvena Derridina rečenica koju u svojoj Književnoj teoriji ističe i Jonathan Culler – Il n’y a pas de hors-texte – priroda nema svoj tekst…
Srpanj 2016.
Smanjiti zanimanje za samoga sebe
BERTRAND RUSSELL: Osvajanje sreće
Ime Bertranda Russella zasigurno vam je poznato: engleski matematičar, logičar, filozof, a ponekad i povjesničar, koji se u knjigama povijesti filozofije i znanosti najčešće povezuje s pravcem logičkog pozitivizma. To ga, međutim, nije spriječilo da osmisli jedan od najpoznatijih paradoksa logičkog mišljenja, danas poznat pod njegovim imenom. S druge strane, Russell je imao jasnu ambiciju utemeljiti matematiku na logici. U suradnji s Alfredom Northom Whiteheadom napisao je znamenitu Principia Mathematica, a svakako zaslužuje priznanje i za mentorstvo mladom Wittgensteinu. Njegov turbulentni život vodio ga je kroz četiri braka i pomalo pretjerani politički aktivizam, a dobio je čak i Nobelovu nagradu za književnost (što mi i danas zvuči nevjerojatno, jer, prema vlastitom priznanju, nije bio umjetnik).
Unatoč svemu, ne mogu se oteti dojmu da je bio pod utjecajem one duhovne prisile koja često obuzima “velike ljude” – želje da usreće čovječanstvo. U tom duhu, napisao je meni izuzetno dragu knjižicu Osvajanje sreće, iz koje ću, u Minervinom izdanju, donijeti nekoliko citata. Čini se da je Russell pod svaku cijenu htio ukazati na to da je sreća pojedinca, a ne društva, ono čemu trebamo težiti. Njegova formula za sreću bila je izrazito jednostavna: smanjiti zanimanje za samoga sebe. A ono što ćete sada pročitati gotovo da ne sliči tradicionalnom Bertrandu Russellu:
U mladićkom dobu mrzio sam život i stalno bio na ivici samoubistva i jedino me od toga uzdržala želja za znanjem što više matematike. Sad naprotiv, ja uživam u životu; čak bih smeo da tvrdim da svakom godinom sve više uživam u njemu. Dijelom je to došlo otuda što sam otkrio koje su stvari koje najviše želim i postepeno sam i došao do mnogo njih. Dijelom je to došlo otuda što sam uspješno odbacio predmete svojih želja – kao što je postizanje nepobitnog znanja o ovom ili onom – kao u osnovi neostvarljive. Ali velikim dijelom došlo je to uslijed smanjenja zanimanja za samoga sebe. Kao i drugi koji su dobili puritansko vaspitanje, ja sam imao običaj da razmišljam o svojim grijesima, ludostima i slabostima. U vlastitim očima izgledao sam – bez sumnje s pravom – kao primjer bijednika. Postepeno sam postajao ravnodušan prema sebi i svojim slabostima; svoju pažnju sve više sam usmjeravao na vanjske stvari: stanje svijeta, razne grane znanja, na pojedince prema kojima sam osjetio naklonost. (…) Zanimanje za sebe, naprotiv, ne vodi djelatnosti naprednog karaktera.
Ponekad pomislim da je doista pogrešno razmišljati o duhu kao o nečemu “opipljivom”, nečemu što stvarno postoji u ovom svijetu. Možda je pravo značenje sintagme “biti duhovan” jednostavno u tome da se misli otklone od Ega i njegovih stremljenja. Biti duhovan, možda, znači samo to – biti sposoban promatrati prirodu oko sebe bez upliva interesa vlastitog Ega. Umjetnik se tako posvećuje svom djelu, filozof – nekom pitanju, znanstvenik – predmetu svog istraživanja, a “religiozni otac”, više od svih, posvećuje se čemu drugom nego – obuzdavanju misli o sebi! A što može više obuzdati egoističnu prirodu, jedan Ego, nego pomisao da na svijetu postoji netko važniji od njega – naime, Bog? Možda sva duhovnost religija leži upravo u tome…
Moram priznati da mi se stil pisanja Bertranda Russella u knjižici Osvajanje sreće nekoć jako dopao. Nepretenciozno i iznenađujuće iskreno, Russell piše o fobijama iz svoje mladosti. I premda većinu savjeta koje je u toj knjizi ponudio nisam primijenio u svom životu, i danas volim zaviriti u nju. Najveće pogreške u životu činio sam jer nisam mogao podnijeti dosadu. A što o dosadi kaže ovaj matematičar i filozof?
Izgleda da je dosadno izrazito ljudska emocija. (…) Za moralistu dosada je životno pitanje, jer je barem polovina grijeha čovječanstva izvršena iz straha od nje (ratovi, pogromi i sl). (…) Ima dvije vrste dosade od kojih je jedna plodonosna. Plodonosna nastaje iz odsustva opojnih pića «iliti» uzbuđenja, a zaglupljujuća iz odsustva životne aktivnosti… Život pun uzbuđenja iznuruje i nama su potrebni sve jači poticaji da bi došlo do podrhtavanja koje se smatra osnovnim dijelom zadovoljstva… Za sretan život neophodno je podnijeti izvjesnu mjeru dosade… Ritam života Zemlje je spor…
Koliko god vam trubio o ufanju Duhu, a ne Egu, iz svoje kože ne možete izići! Uvijek ćete, “samo s tom glavom”, promatrati i razmišljati o svijetu koji vas okružuje. Stoga se ne čini suvišnim ukazati na nekoliko savjeta Bertranda Russella o ovom aspektu našeg individualizma, pogotovo ako ste još uvijek mladi (ili se barem u duši tako osjećate), jer…
Za mnoge mlade ljude izuzetnih odlika mlado doba je doba velike nesreće… Pogotovo ako žive u malim mjestima gdje nemaju prilike upoznati zanimljive ljude i voditi srodne razgovore. Inteligentan čovjek koji živi u velikom gradu već je u drugačijoj poziciji… Ako neki čovjek pođe putem prave karijere i u pravoj sredini, on u najviše slučajeva može da izbjegne društveno gonjenje, ali dok je mlad i njegove vrijednosti nisu ispitane, podložan je da bude na milost i nemilosti neznalica koje sebe smatraju pozvanim da donose sud o stvarima o kojima ništa ne znaju, i koje se razbjesne na pomisao da tako mlado lice zna nešto bolje od njih, s tolikim iskustvom. Mnogi koji su konačno izbjegli despotstvo neznanja, preživjeli su tako tešku borbu i toliko dugotrajan pritisak da su na kraju ogorčeni i oslabljeni u svojoj energiji. Postoji podesna teorija da će genije uvijek da se probije i, pozivajući se na tu teoriju, mnogi smatraju da gonjenje mladih talenata ne može da napravi veliku štetu. Nema nikakvog osnova da se prihvati ta teorija… ima ih i koji su propali u mladosti. I tu nije u pitanju samo da se nekako probiju, nego da se probiju bez ogorčenja i s neokrnjenom energijom… Sve više se ukazuje mogućnost da biramo društvo na osnovu srodnosti duša nego prostog susjedstva. Sreća se uvećava druženjem s licima sličnih ukusa i sličnih mišljenja.
Ovo mi se čini najvažnijom porukom Bertranda Russella. Kopirao sam je drhtavom rukom, jer vjerujem da se ovaj slučaj umnogome odnosi i na moju muku. Genij, dakako, nisam, ali nakupio sam ogorčenja u sebi jer se u mladosti nisam imao prilike družiti “s licima sličnih ukusa i sličnih mišljenja” – to je i dalje moj dojam. Međutim, kad malo dublje zavirim u sebe, vrlo brzo razaznam razlog koji je doveo do toga i koji mi se neće svidjeti. Sve je to, opet, zbog mog kukavičluka. Nikada nisam bio spreman otići, napustiti sredinu koja me gušila i početi živjeti iznova, po svom ukusu. Možda mi, duhovni, nikada nismo u potpunosti spremni prepustiti se životu. I zbog toga nikada u životu ne dolazimo do onoga što zaista želimo…
Ali, iako nam je “karta zanimljivija od teritorija”, ne smijemo smetnuti s uma da se i za “kartu” u životu valja boriti…
Srpanj 2016.
O politici (ničeancije ix.)
Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE
Radiohead: THE NUMBERS (A Moon Shaped Pool)
51.
U današnjem političkom prostoru svašta možemo čuti. Od najgnusnijeg govora mržnje do najplemenitijih ikada izrečenih misli. Pa opet, u svemu, izuzev ratom zahvaćenih područja, nikome ne fali dlaka s glave. Što nam to govori? Da je ovo doba samo doba laprdanja, gnjusnog ili plemenitog, svejedno, bez stvarnih posljedica… Kakav evidentan napredak po pitanju ljudskih prava!
52.
Što mislimo kada kažemo da je netko desničar ili ljevičar? Da nije ovo: desničar kaže “Ja sam za slobodu kako bih mogao raditi što god me je volja, uključujući tu i porobljavanje drugoga, ako mi to pođe za rukom i ako mi on to dopusti.”, a ljevičar uzvraća ” i ja sam za slobodu, ali samo u odnosu na one koji me žele porobiti!” Ne izranja li tu, onda, onaj mučni podsjetnik na istinu ‘kako-stvari-stvarno-stoje-na-ovom-svijetu’, na onaj pra-odnos među ljudima otkako je volje za moći, pra-odnos Gospodara i Roba, a koji smo podjelom na ‘desne’ i lijeve’ u demokraciji samo skrili pod tepih?!
53.
Moj dojam je da su desničari, u osnovi uzevši, ljudi orijentirani na svoj ego, na sebe same i svoje prilike u svijetu. Briga njih za druge. To su ljudi koji se bore za slobodu, ali samo svoju slobodu, kako bi u njoj mogli provoditi svoju volju. Njihov slogan je: „U ovom svijetu – snađi se sâm!“ Zbog toga ne vole intervencije države, socijalna davanja, subvencije, i općentio, državnu sklonost empatiji bilo koje vrste. No zato će uzdizati obitelj koja, ako malo bolje promislimo, predstavlja pravi mastodont ego osjećaja! Za svoje dijete spremni smo sve učiniti. Stoga se na vlastitoj obitelji, htjeli-ne-htjeli, svi razotkrivamo kao desničari!
54.
Jedan od uvjeta za postajanjem vladarom odnosno moćnikom svijeta u današnje doba gotovo je trivijalan: imati što jednostavniji pogled na svijet. Po mogućnosti, na svijet gledati očima bakterije: crno-bijelo. Osim toga, kad ti odsjeku prst, da ti izraste novi. Drugim riječima, da te nitko ničim ne može povrijediti. Prava Meka za sociopate! A upravo treba biti suprotno:
U natjecanju za vlast pozvati upravo one koji se rado skrivaju i htjeli bi živjeti za se.
56.
Loša ili dobra politika? Sve su politike loše, ako streme legislativi volje za moći; sve su politike dobre, ako streme legislativi koja će doprinijeti sreći zajednice. I koja to onda politika može zadovoljiti slobodan duh? Očito – nijedna! To dvoje, jednostavno, ne ide skupa. Svaka politika za jedan slobodan duh nepoznato je i opasno područje koje on, pri najvećoj jezi i u velikom luku, uvijek zaobilazi…
[Neke od] deset zapovidi slobodnog duha:
Narode niti voli niti mrzi.
Ne bavi se politikom.
57.
Važnost dobre politike za čovječanstvo!
Ako su Bližnji samo neka vrsta naših osjećanja: tad je, prema tome, vladavina sam neka vrsta sebeovladanja: a volja da se bude gospodar jednaka je najvećem svlada[va]nju vlastitog straha i sućuti, i pretvaranje drugoga u našu funkciju, – dakle uspostava jednog organizma.
Uzmimo metaforu društva kao tijela. Kao što bolesne stanice raka u tijelu napadaju zdrave stanice, tako bjesne i ratovi među ljudima. Nijedna zdrava stanica ne može se sama obraniti od napada bolesnih stanica, to može učiniti samo u koheziji s drugim zdravim stanicama. Zbog toga je važna sreća zajednice, ili – dobra politika, kako se bolest uopće ne bi pojavila. Ali ako se bolest već dogodila, svo liječenje, sve operacije, sav otpor koji pružamo, ima smisla samo ako ćemo nakon toga započeti provoditi dobru politiku odnosno započeti zdravo živjeti …
58.
Čini se da je čovječanstvo došlo u doba u kojemu vlastitu sudbinu drži u svojim rukama, a da to još ne primjećuje.
We call upon the people
People have this power
The numbers don’t decide
Your system is a lie
…
The future is inside us
It’s not somewhere else
Ali kad jednoga dana to ipak otkrije, bolje je da ne ide za tim da izgradi idealno društvo. Neka ga radije podijeli na onoliko dijelova koliko je potrebno da bi svaki pojedinac u njemu bio sretan… uključujući tu i onog najizvitoperenijeg i najzakučastijeg pojedinca, poput nas, koji izbjegava svaku politiku i sebe još naziva slobodnim duhom!
Lipanj 2016.
O Rock & Rollu kao glazbi mira
EKATARINA VELIKA: (Samo) Par godina za nas
Rock & Roll oduvijek je bio glazba mira; mogli ste svirati & slušati rock, (ako i) samo ako ste i sami bili mirotvorni po sebi. Stoga, držim da na ovim prostorima nije bilo isto slušati rock prije i nakon prvog ispaljenog metka. Nakon prvog ispaljenog metka, u vrlo kratkom vremenu, rock and roll je izgubio nevjerojatnu količinu vlastite snage i primamljivosti što ga je trenutačno strahovito udaljilo od ljudi. Slušati rock and roll nakon prvog ispaljenog metka u balkanskom ratu, ne znam kojemu po redu, postala je stvar utopističke prakse. I čini se da je to bio osnovni razlog zašto se Johnny (upravo to naslutivši) na kraju odselio u Nizozemsku, a Milan iz Ekatarine 1989. napisao stih/pjesmu ‘Par godina za nas‘. Taj mirnodopski karakter rock and rolla kao fenomena suvremenog doba (i društva) često se zaboravlja. Ne možete biti istinski rocker, ako niste pacifistički nastrojeni u svom umu. Sjetite se protesta protiv rata u Vijetnamu. Tko je u njemu bio najglasniji? Naravno, rockeri…
Zbog ove, često prešućene, srži rocka, naravno da mnogi, ‘nazovi’ rockeri, u pravom smislu te riječi, to zapravo nisu, ma koliko tvrdili suprotno.
– Misliš na Thompsona i Vucu? – oglasi se Tetka s fotelje ne skidajući pogled s televizora.
– Ne moram ih baš imenovati.. – uzvratih suho – …ali ako već pitaš, mislio sam samo na prvog, drugi ‘bog zna šta je’…
– A-ha – reče Tetka i dohvati kokice sa stolića u blizini.
– I Tetka… rekli smo, bez tih imena na ovom blogu…
– Šta? Pa zar se ti to opet bojiš? Da ti ne bi u Prostoriju s Kolom banuo neki od komentator-čudovišta ispod političkih vijesti…? Ne brini se ti ništa, pusti toga meni, ako naiđe…
Dakle, gdje sam ono stao… ono što takvim glazbenicima doista mogu zamjeriti ne odnosi se na njihovu često, meni nimalo prihvatljivu ideološku pozadinu, pa čak ni na kvalitetu glazbe koju proizvode (što u krajnjoj mjeri i jest stvar ukusa) nego na činjenicu da su rockera u sebi falsificirali… Kad bi ih optuživao za neprimjereno raspirivanje govora mržnje ili čiste gluposti u njihovoj, nazovi glazbi, to bi im odgovaralo, jer bi to bila ‘voda na njihov mlin’. Međutim, kad bi im se osporilo bivstovanje kao ‘rockerskih bića’, to bi im, ako im je uopće stalo do ovakve rasprave, predstavljalo tek istinsku neugodnost… Na neki način, ovaj tekst postaje uputom kako danas treba kritizirati… U kritici se ne trebate ‘tući’ s nekim. Ljude ne trebate i ne možete kritizirati u vezi onoga što oni jesu, nego u vezi onoga što, prema vašem mišljenju, nisu (a samo se predstavljaju da jesu)…
Za razliku od rock & rolla, a valjda je to svakome postalo jasno, turbo-folk tipična je glazba rata. Uz fanfare i nezamisliv kič, najavljen krajem 1980-ih, turbo-folk sam je postao najava rata koji se približavao. Definitivno, i danas tvrdim da nema ciničnije scene nekog filma od scene iz filma “Lepa sela lepo gore” koja se pojavljuje na samom početku i koja prikazuje tipičnu ratnu strahotu – palež sela – koja se odvija uz zvukove pjesme “Igra rock and roll cela Jugoslavija“. Ta scena me, i usprkos nategnute svodivosti na bilo koju metaforu ili simbol, ne znam zašto, podsjeća na scenu, nećete vjerovati, Isusovog razapinjanja na križ, s tom razlikom da je ulogu Isusa u ovom slučaju na sebe preuzeo rock and roll. U toj sceni, pored svih ostalih značenja, rock and roll kao da je izložen ruglu i vlastitoj sramoti, jer mu se na najgrozomorniji način ukazuje u što su se pretvorili oni koji su ga do prije koju godinu neizmjerno štovali.
U ratu, kao što je nekima poznato, često se događalo da su ‘ovi s ove’ i ‘oni s one’ strane ratne linije slušali jednu te istu radio stanicu iz samo jednog razloga – jer je na njoj treštao ubiquities turbo-folk; stoga, pogrešno je tvrditi kako je danas, po pitanju glazbe, to samo stvar ukusa. U postmodernom dobu, to je jednostavno postalo i stvar svjetonazora.
Ako ćemo u vezi glazbe pokušati biti do kraja pošteni, možda bi trebali dati za pravo Milanu Kunderi koji je ustvrdio kako je glazba odavno svršila sa svojim životom, možda još tamo negdje 1920-ih u Schönbergovim kakofonijama, ili 1950-ih u konceptualnim izmišljajima Johna Cagea. Ovo danas možda i doista više nije glazba, premda se tim imenom naziva. Zanimljivo, do istog uvida u jednom intervjuu, ali iz svoje ‘rockerske niše’, došao je i Koja iz Discipline kičme, premda je mislio na rock glazbu. Za njega je čak i rock završio… a ono što je od njega preostalo samo su ostaci… Za Kunderu rock više i nije bio glazba… Netko će možda pomisliti da je jedina istinska glazba danas ona eksperimentalna koju možemo poslušati u emisijama poput Izloga sadašnjice na HRT3… Ali kako onda sve ove silne svršetke glazbe pomiriti?
Osobno držim da je glazba nastavila sa svojim postojanjem, ali da je dospjela u neko čudno stanje i doba koje od nje više ne traži da bude samo glazba, već i nešto drugo. Glazba danas posjeduje drugačiju bit u odnosu na onu koju je posjedovala, primjerice, u moderni. Onda je bila samo glazba… umjetnička forma i ništa više… i kud ćeš više, ali danas, ona je prisiljena biti i nešto drugo.
Već nakon drugog svjetskog rada, s polaganim ulaskom u postmoderno doba, glazba se započinje rabiti ‘u druge svrhe’. Gotovo iznebuha, postala je izraz svjetonazora ili stila života, kao i mnogo što drugo na ovom svijetu. Postmoderno doba sve je prihvaćalo. Međutim, kad je rock nastajao, krajem 1940-ih, u isto doba započinjao je i ‘hladni rat’. Globalnom pacifističkom svjetonazoru koji je mu se suprotstavljao, legendarnom peace brother peace rock je postao način izraza. I sasvim je moguće da je to bio razlog zašto se rock and roll na koncu suštinski oblikovao kao glazba mira.
Ali osim mirnodopske, držim da u rock & rollu postoji i, meni naročito dopadljiva, antikapitalistička crta. Rock, kao svaka umjetnost, od samog svog početka težio je biti originalnim glazbenim izričajem, premda, i ne više u tolikoj mjeri kao ozbiljna glazba (usporedite samo broj ponavljanja dionica u ozbiljnoj i rock glazbi i sve će vam biti jasno). I kao da se na mjesto ‘povlačeće’ originalnosti uselila moć izražavanja stavova o svijetu oko sebe. Kao što u početku niste mogli rock and roll svirati s kravatom oko vrata (to je postao tek naknadni marketinški, a u nekim slučajevima i umjetnički trik), tako i niste mogli izbjeći porivu da pustite dugu kosu. Kao nijedna glazba prije njega, rock je, pored izražavanja osjećaja, mogao propagirati i određeni način življenja; s druge strane, kao glazba mira, u sve konfliktnijem svijetu, sve teže se prodavao. Tek s njegovom izvedenicom – pop industrijom zabave, čini se da je kapitalizmu pošlo za rukom obuzdati tu njegovu, po kapitalizam, neprobavljivu pacifističku crtu. 1980-ih pojavljuju se pjesmuljci koje već ‘svatko može slušati’, disco-glazba, heavy metal, radijski hitovi, pa čak i tipovi s kravatama koji sviraju rock… Karijera jednog David Bowieja tužni je epitaf takvom razvoju događaja. Pogledajte Bowieja s kraja 1970-ih, koji živi u Berlinu najrockerskijim mogućim načinom života sa svojim kompanjonom Iggijem Popom, drogirajući se i seksajući na svakom koraku… stvorivši u samo godinu dana tri vrhunska albuma (jedan Iggijev i dva svoja)… i Bowieja iz 1980-ih koji sa svojom zlaćanom kosicom i šminkerskim odjelom s Tinom Turner pjeva Tonight glumeći na pozornici ‘odraslu zvijezdu’…
Od 1980-ih, ono što bi se moglo nazvati pravim rockom definitivno tone u ono što se već u to doba nazivalo alternativnom glazbom, a kasnije art-rockom… I danas mislim da je punk bio samo odgovor rocka na prvi pokušaj kapitalizma da ga iskoristi… Jesu li Pixies stvarali glazbu kako bi prodali svoje ploče ili su to činili zbog čiste umjetničke potrebe…? Današnji čovjek prati stanje svog bankovnog računa usporedo s brojem lajkova na sadržaj koji je objavio putem društvenih mreža te je sretan ili nesretan zbog toga; mi smo bili sretni kad bismo dobili priliku poslušati novi album Pixies ili nekog drugog inovativnog banda na Drugom programu ondašnjeg Radio Zagreba u emisiji Rock-express koju je vodio Ante Batinović subotom od 17:32 do 19:00…
Drugim riječima, sadržaj glazbe, same pjesme, danas uglavnom nikoga ne zanimaju, važno je da znate tko drugi to sluša i da drugi znaju da ti to slušaš… čini se da više nije važno što konkretno slušaš…
Tako se ovaj post pretvorio u jadikovanje zbog smrti rock and rolla, što mu nije bila prvotna namjera. Ali ako nećete biti spontani u svom pisanju, čemu ono uopće? Sami izvucite poantu. Da paradoks bude veći, rock and roll na ovim prostorima, zapravo, nije mrtav. Znači li to da bi se Johnny jednoga dana ipak mogao vratiti iz Nizozemske? Znači, jer i on (u simboličkom smislu), baš poput Isusa ili neke od Derridainih sablasti, posjeduje tu moć: uskrsnuti svaki put kad se mi iznutra izmijenimo u pravcu zauzdavanja tog natjecateljsko-ambicioznog i ratnohuškačko-nacionalističkog duha koje u nama pogoni kapitalizam i ‘loša’ volja za moć. Ali kad bi se to moglo dogoditi, teško je reći…
(Ovdje je važno napomenuti da se ovaj tekst uglavnom odnosio na mogućnost slušanja & sviranja rock’n’rolla u našim krajevima; situacija u drugim krajevima, primjerice Engleskoj ili Americi, bitno je drugačija: tamo rock’n’roll postojano kopni uslijed istih – ali i niza drugih razloga – desetljećima. Iz Engleske se nitko naprasno nije odselio, ali je malo pomalo prestao sa svojim djelovanjem, poput, recimo, meni vrlo dragog, banda R.E.M.)
Svibanj 2016.
O izmišljanju (ili ne očajavajte ako novi razlog za život tek trebamo izmisliti)
RADIOHEAD: The Numbers (A Moon Shaped Pool)
Uzeo sam gitaru i uputio se prema laptopu. Prekrasno je svibanjsko jutro, žena je odvela djecu kod svoje mame, sâm sam u kući, pa sam odlučio skinuti akorde pjesme The Numbers (u prvoj verziji ‘Silent Spring’), prekrasne balade Thoma Yorka koja upozorava na klimatske promjene u svijetu, a koja me je oduševila još prije nekoliko mjeseci, kada sam na nju nabasao grozničavo upisujući u YouTube tražilicu “radiohead new song”… Moram priznati, pomalo sam razočaran produkcijom iste pjesme u studijskoj verziji; mislim da su je Greenwood i Godrich, protivno volji samog Thoma, bespotrebno začinili s R&B & jazz atmosferom… Taj dosadni klavir koji već u startu pjesme nehajno prebire u pozadini! Ali zato su onaj komplicirani ‘Johnny’s bit’, središnji dio pjesme, na koji se simpatično ‘žali’ i Thom Yorke u živim verzijama pjesme prije objave albuma, popratili uistinu fenomenalni ‘ženski stringovi’. Međutim, snaga Thomovih početnih gitarističkih akorda upravo je fascinantna i morao sam si dati truda naučiti ih. Na video filmiću Warrenmusica saznajem da se radi o posebnom štimungu gitare, žice su otpuštene za čitav ton, pa se, primjerice, C-dur, svira kao D-dur! Osim toga, šesta, najgornja žica otpuštena je za dodatni ton te daje duboki C. Sve to postaje silno uzbudljivo i komplicirano za moje gitarističko umijeće, ali ne odustajem, i uskoro, osim uvježbanosti sviranja u ritmu, pod mojim prstima proizlazi The Numbers u mojoj verziji, koji ću ovo ljeto odašiljati u svijet sa svog balkona…
It holds us like a phantom
The touch is like a breeze
It shines its understanding
See the moon smiling[…]
We are of the earth
To her we do return
The future is inside us
It’s not somewhere else
*
* *
Kob ovog doba: sve što pišem odnosi se na izmišljanje. Sve što napišem, izmislio sam. Tako stoji s riječima, tako stoji s mislima, gotovo sa svim. Ne mogu si pomoći. Riječi mi trebaju kao i veo iluzije koji zakriljuje moj život. Ali, tako je i s vama. Niste u ništa boljem položaju od mene; stoga, izmišljajmo!
Tko je krivac za saznanje ove ‘grozne istine’? Dakako, jedan od naših Učitelja: doktor Jacques… hvala @Caninhu koji mi je proslijedio link na ovaj video (i podsjetio na film “Derrida” iz 2002 iz kojega je klipić ‘izrezan’), i na kojem ‘preoštroumni’ filozof govori o nesvjesnom strahu zbog onoga što je učinio (samog sebe optužujući da je lud…) A što je učinio? Prava sitnica: samo je pokopao zapadnoeuropsku misao na neko vrijeme dokazavši da se bavila samo izmišljanjima…
Ali izmišljanja ne moraju biti nešto u strogom smislu loše. Sâm Nietzsche tvrdio je da život može imati samo estetski smisao, pa u čemu je onda problem? Problem je u tome što i estetski pogled, nakon nesagledivog haračenja dekonstrukcije po ljudskoj moći zaključivanja, na ovom svijetu polako odumire. I premda sâm život ne može naći drugog smisla doli estetskog, današnji čovjek, razmjerno mržnji koju pritajeno osjeća spram sveg religioznog, ili smislenog po sebi, sklon je razviti nevjerojatno iluzionističko-prolazne smislove života. Jedan se ogleda u skrbi za novcem, drugi u ostvarivanju moći, treći u postajanju slavnim. I ne radi se toliko o tome da ‘prijašnji čovjek’ nije želio biti bogat, moćan i slavan, koliko o tome da ‘današnji’ robuje čistim pojmovima bogatstva, moći i slave; drugim riječima, nimalo se neće zamarati pitanjem na koji se to način obogatio, postao moćan ili slavan, sve dok je – pogađate – bogat, moćan i slavan. Tako je svoje bogatstvo mogao steći na prijevaru, svoju moć ostvariti kroz prisilu, a slavu izgraditi na nekoj gluposti, ništa ga od toga ne zanima, osim čistog bogatstva, moći i slave. Takav čovjek, definitivno, više ne prianja uz život, kao prijašnji… On ga se zasitio. Ako u nečemu još uživa, onda je to samo u vlastitom izmišljenom stanju, koliko je to moćan i slavan, odnosno koliko ga drugi ljudi u svojim izmišljajima drže takvim. Da ne postoje drugi ljudi i njihovi izmišljaji koji mu to priznaju, bio bi ništavan.
Kad kažem da estetski pogled polako odumire na ovom svijetu mislim i na to da suvremeno doba mrzi sve što je originalno, i da odatle, iz dna duše mora mrziti i umjetnost. U pravilu, u kapitalizmu originalno se teže prodaje, i zato je nepoželjno. Stoga me pretjerano i ne iznenađuju kritike glazbenih kritičara novog albuma grupe Radiohead u kojima, na momente, kao da izbija čuđenje da jedan takav band još postoji , band koji, eto, još uvijek stvara originalnu glazbu (npr. vidi kritiku Denisa Leskovara na HRT3). Nekako me obuzima dojam da se i sami članovi kultnog banda čine zatečenim trenutnim položajem na glazbenoj sceni, kao i percepcijom onoga što su stvorili.
U tom trenu, eto ti Tetke, gotovo niotkud:
– Hej, slušam ovaj tvoj radijski ‘glavati band’, kako se već zove … I daj mi reci, kako im je samo pošlo za rukom stvoriti nešto novo? Nikome to više ne polazi za rukom… I zašto to još rade? Je li stvarno misle da je to nekome više potrebno…? Zašto jednostavno ne miješaju postojeće, kao što svi rade, onda ih mogu staviti u neku kategoriju, ovako su kategorija za sebe… – za trenutak je zastala te se udaljila kako bi mogla pročitati natpis u Playeru – The Radiohead, jedini, donekle i mainstream, band koji danas još stvara originalnu glazbu… I još nešto! Ne pati te što su zato malčice demode za ovu današnju dječicu? ”
– Pa, ako još nisi primijetila, i ja sam malčice demode… – rekoh suho i za Tetkom zatvorim vrata.
We call upon the people
People have this power
The numbers don’t decide
Your system is a lie
…počeo sam sviruckati upravo naučenu pjesmu i pjevušiti je kao što majstor pjevuši neku pjesmicu s radija dok zavrće šaraf na karoseriji starog automobila. Kapitlizam is a lie, ali brojevi ostaju nedužni. Ne zaboravimo, matematika, a s njom i znanost i tehnologija, tu su samo kako bi nam dale odgovor na pitanje ‘kako živjeti’, ali prethodno, mi sami moramo odlučiti zašto… I nemojte očajavati ako novi razlog za življenje budemo prisiljeni tek izmisliti!
Svibanj 2016.
Droga moći (ili o postanku ‘volje za moći’ iz sanjarenja)
FRIEDRICH NIETZSCHE: Volja za moć
RADIOHEAD: Daydreaming
Možemo samo nagađati kako je to izgledalo u početku, tog, za svakog čovjekolikog majmuna, sumornog dana, ispunjenog strahom, patnjom i bježanjem, u kojem se praideja ‘volje za moći’ konačno oblikovala u njegovu umu, a možda upravo iz njegova ondašnjeg sanjarenja… Dižući se iz magle bitaka, njegove tamne strane, dospjela je ona u svoje vrijeme. Naravno da su se u to doba i druge pra-ideje morale motati umovima prvobitnih ljudi. Pra-ideja Boga, recimo, možda je prva pra-ideja uopće koja je čovjeku pala na um! Znatiželja je vjerojatno izrasla iz seksualnog nagona, umjetnost iz oponašanja, a zen-budizam – sad stvarno spekuliram – iz ignoriranja čovjekovog nepovoljnog položaja u prirodi. No tvrditi da je sama ‘volja za moć’ nekakav nagon po sebi – u ovom trenutku i u ovom dobu – čini se ne samo pretjeranim nego i neprimjerenim… evo i zašto.
Najprije, što bi bila ‘volja’ “po sebi”? Ono što volju razlikuje od nagona odnosi se na njenu “intrinzičnu” svjesnost… pa bi se moglo reći da se radi o kultiviranom svjesnom nagonu, nagonu koji se evolucijom uspio obrazovati i postati svjestan samoga sebe. No iz toga zaključiti da je volji kao takvoj inherentno i stremljenje moći, i da se radi o nagonu ‘volje za moći’ – to, iz prethodnog izlaganja, nikako ne možemo zaključiti!
Bilo kako bilo, Nietzsche se silno trudio pokazati na djelu mehanizme funkcioniranja ‘volje za moći’, pa je u jednom trenutku došao i do sljedećeg luckastog objašnjenja: svaka stvar u prostoru i vremenu, shodno vlastitoj ‘volji za moći’, teži rastezanju u svim smjerovima s ciljem zauzeća cijelog prostora, no kako je u tom nastojanju sprječava otpor drugih stvari, imamo svijet kakav imamo.
Da bi otklonio vječitu neizvjesnost u vezi pronalaska hrane, u jednom trenutku naš je predak morao doći na ideju da svoj obrok podijeli na dva dijela. Tako je jedan dio obroka mogao pojesti odmah, a drugi u neko drugo vrijeme. Drugim riječima, uspio je u svom umu aktivirati tu čudesnu brojku ‘dva’… ulaznicu za kraljevstvo ‘volje za moći’. Vidio ju je jasno pred sobom u obliku dva obroka! Nakon toga, došao je na bolju ideju: umjesto da jedan obrok podijeli na dva dijela, zašto ne bi istog dana pribavio dva cijela obroka, jedan za danas, drugi za sutra…? A onda se u cijelu priču ubacio novi element. Zadovoljstvo uslijed otklonjene neizvjesnosti u vezi pronalaska hrane vremenom se pretvorilo u ovisnost. Ako nešto izaziva zadovoljstvo, i ako se kroz dulji period ‘konzumira’, neminovno dovodi do ovisnosti. Drugim riječima – moć drogira čovjeka. “Tako se mora osjećati Bog dok vlada ovim svijetom!”. Moć možda i nije ništa drugo doli prai-deja Boga koja je ‘sišla’ u nagone.
U međuvremenu, dok sam pisao i promišljao ovaj tekst, grupa Radiohead objavila je svoj novi album koji sam godinama nestrpljivo iščekivao. Slušajući prekrasnu Daydreaming u izvanrednom spotu koji se ovih dana vrti na YouTube-u, došao sam na nevjerojatno mračnu misao: ono što nam Thom Yorke i društvo žele poručiti je skori kraj čovječanstva; cijeli spot učinio mi se kao primjereno ljudsko opraštanje od postojanja, povratak u spilju, animizam i životinjski svijet…
U pravilu, čovjek da bi izdržao život, prisiljen je nečim se drogirati, u duhovnom smislu. Može to biti i obična nada u bolje sutra, ili neka ‘religiozna istina’ poput obećanja zagrobnog života, ali čini se da ipak nema snažnije i učinkovitije ‘droge’ za čovjeka – od moći, od stremljenja k moći! Težina života je podnosiva, ako se ‘volji za moći’ prokrči put u čovjeku. Sad su tu pred njim, jasni poput podneva, jedan cilj i jedna namjera – i okrunjeni smisao života!
No, što ako upojedinačenih živih bića koja streme moći u jednom trenutku bude previše…? A već sada jest. U takvim okolnostima, ‘droga moći’ postaje preopasna za čovječanstvo u bilo kojem smislu. Današnja zadaća filozofa nije pronaći neku novu istinu, nego ukazati na dublji smisao ‘volje za moći’, kao droge čovječanstva u dobu nihilizma! To je moj zaključak.
Travanj 2016.
U jednom dahu kazati Da i Ne
DANKO GRLIĆ: Friedrich Nietzsche
Nikad nisam bio bliže životu… Nikad u takvom iskušenju da napustim zemlju duha… Da se, poput Arthura Rimbauda, otisnem na trgovačkom brodu put Afrike ili kao Srđan Šaper postanem direktor supervažne ili pak supernevažne kompanije, ovisno kako na to gledate… Što me je (to) zahvatilo? Neznano kako, ponovno me je nagrizla sumnja u potrebu opstanka ovakovog razmišljanja na svijetu. Možda je za nj doista došao kraj…
Prije neki dan, žena me pita: zašto već jednom (na ovaj način) ne prestanem pisati… Tko još danas tako piše? Piši, brate, ako od toga imaš neke koristi, ako nemaš, mani se ludog posla… Najgore što nam se može dogoditi – a što se izgleda većini ljudi upravo događa, je da nam to pragmatično, dijabolično, kapitalističko mišljenje postane zdravorazumsko…
Moj net prijatelj, s kojim dijelim slične duhovne sklonosti, u svom zadnjem emailu napisao mi je nešto zastrašujuće… da kad odluči staviti nešto na papir da mu dođe povraćati… Situacija je postala ozbiljna. Svi ćemo možebitno dosegnuti njegovo stanje uma. Ali zar se ipak ne bi trebali zapitati: kakav je to naš život postao, ako nas duhovna djelatnost u njemu počela tjerati na povraćanje…?
Netko može pomisliti da je to zato što se danas njome svi bave (osim toga, velika većina žele je i naplatiti!), i ne bi bio daleko od istine. Sjećam se da sam i sam nekoć pisao o ‘uzdržavanju od proizvodnje sadržaja‘… ali nekako osjećam da tu ne leži odgovor.
Kapitalizmu je u naravi crpsti sve čega se dotakne. Zahvaljujući njemu imamo linearno, a ne cikličko vrijeme. Jednoga dana, to je sasvim očito, zalihe će presušiti, majčica Zemlja u sebe će se urušiti, i mi ćemo s njenog lica nestati. U ovom trenutku, ne vidim drugi scenarij za ‘posljednji dokumentarni film’ naziva “Sudbina čovječanstva”. S takvim naukom, s kojim se paradoksalno, slaže i kršćanstvo sa svojim učenjem o Sudnjem danu, nećemo preživjeti… Jednoga dana, dakle, osvanut će taj – Sudnji dan, u kakvom god obliku, te započeti posljednji dan čovječanstva na Zemlji. Tako nam je – kako nam je. Mi smo kapitalističke životinje po svojoj krvi; drugačije – ne da ne znamo – nego i ne možemo! U vrlo skoroj budućnosti, znanosti će poći rukom otkriti postojanje tih intrinzičnih ili nanosićušnih, kapitalističkih gena u svih u upojedinačnih bića na svijetu, pa ćemo postati potpunoma sigurni da nismo pogriješili, i ostati ‘mirni’, a zapravo, divlji u svom postojanju…
I, ako je tomu tako, čemu onda još Duh? Čemu filozofija, umjetnost, religiozne predaje…? Možda jedino tomu da vrijeme propasti malo uspore… U nekim trenucima, kao što je to ovaj, ne vidim drugog rješenja. Naravno da većinu vremena provodim sanjajući o tome da će se dogoditi obrnuto, da će čovječanstvo kad-tad prihvatiti da mu i smije biti malo dosadno u tom vražjem kozmičkom uprizorenju, te da će znati ‘stati na loptu’ i prihvatiti cikličko vrijeme… “Rad je sramota” znao je izvikivati Nietzsche u onim svojim najdrskijim, a možda i najlucidnijim trenucima, koji se vjerojatno ne mogu opravdati, ali koje možda i najviše volim… Međutim, isti taj Nietzsche, čitam u njegovoj izvanrednoj biografiji Danka Grlića, duhovni princip kapitalizma – ‘volju za moć’, uzdiže na pijedestal ‘istine bića’. Volja za moć, kaže, dolazi prije same spoznaje! Kako sad to?
Ja i stvari, subjekti i objekti, djelo i djelatelj, zapravo su samo fikcije volje za moći… Tako je svaka spoznaja fenomena zasnovana na fikciji, jer već pri samom početku spoznavanja postoji volja za moći. Pojmiti, po Nietzscheu, možemo samo onaj svijet koji smo sami stvorili.
Tako volja za moći uopće nije predmet spoznaje, već je obratno… sama spoznaja predmet [je] volje za moći. Stoga je u krajnjoj liniji promašena i namjera pokušati spoznati volju za moći, jer na određenom stupnju volje za moći tek spoznajemo.
Za Nietzschea su uopće sve namjere, svi smjerovi, svi ciljevi, svaki smisao samo načini izražavanja i metamorfoze jedne volje, inherentne svem zbivanju: volje za moći.
“Imati namjere, ciljeve, smjerove, htijenje uopće – isto je što i htjeti biti jači, htjeti rasti – i htjeti uz to i sredstva za to” (Volja za moći).
Ali i kao takva:
…volja za spoznavanjem ostaje… ograničena, kao i sama volja za moći, na istinu bića a ne bitka.
Zbog toga, vjerujem, da je Danko Grlić izveo zaključak po kojemu je Nietzsche ‘volju za moć’ držao nečim prisilnim za sva upojedinačena stvorenja, nečim čemu se teško usprotiviti; s druge strane, smatrao ju je negativitetom ‘svim kretanjima bitka samog’, odnosno nečim što neprestano mora svladavati i druge energije, pokrete i stremljenja Pra-Jednog. Katkada je i sâm Nietzsche karakterizirao volju za moći “opasnošću koja nikad ne dovodi do smirenja”. Valjda smo, zbog sveg nabrojanog, do vraga, i u tolikoj ljubavi s kapitalizmom danas! Svijet je, na svu sreću, jedno divno i komplicirano mjesto i vjerujem da ga se nikada neće moći svesti na samo jedan tako isključujući, i tako okrutan princip…
Upravo pojava još jedne ideje u Nietzscheovom mišljenju – ideje ‘vječnog vraćanja jednakog‘, možda nam to najbolje potvrđuje. ‘Vječno vraćanje istog’ stoji nasuprot ‘volji za moći’ kao umjetnički i kao duhovni princip, kako god je uzeli, ali ponajprije, ‘vječno vraćanje istog’ je ideja koju ona, ‘volja za moći’, ne može svladati. Uzaludnost svakog napora u ovom svijetu više je nego evidentna, sve će jednoga dana postati ‘prah i pepeo’, uključujući i nas same… (ipak o samom ‘vječnom vraćanju jednakog’ pisat ću nekom drugom prilikom)
Pored svega toga, ne znam kako je Danku Grliću pošlo za rukom iskopati knjigu Ludwiga Klagesa s možda prvom, ozbiljnijom, psihološkom analizom Nietzscheova lika i djela. U svakom slučaju, Klages je za nas, zbog nje, neizmjerno vrijedan. Upravo je on, među prvima, uočio dva suprotstavljena svjetonazora u Nietzscheovu mišljenju koja se ničim ne daju podvesti pod zajednički nazivnik:
[po Klagesu] u Nietzschevoj filozofiji… spojene su dvije nespojive moći: duhovna volja za moći i ono što [on] zove “nužnošću doživljavanja ritmičkih kretanja kozmičkog života”.
S jedne strane, kaže Klages, imamo ‘pozitivnu’ ‘filozofiju orgijazma”, a s druge, ‘negativnu’ “filozofiju volje za moći”. Odatle, nastavlja Grlić:
Čak i njegovo ludilo Klages objašnjava tako da je Nietzsche čvrsto stajao na dva potpuno različita stajališta, onom bezuvjetnog života i onom bezuvjetnog potvrđivanja volje, koja je neprijatelj svakom životu. A što je besmislenije, pita se Klages, “nego u jednom dahu kazati Da i Ne“.
Dvadeseto stoljeće bilo je stoljeće reda – u mišljenju. Ovo dvadeset i prvo – više nije takvo. Samo je kapitalizam, kao ideologija volje za moći svoje vrste, zadržao svoj vlastiti red u iscrpljivanju svega čega se dotakne; druga mišljenja nisu. Zato nas valjda i u tolikoj mjeri privlače iracionalnosti filozofa, znanstvenika, umjetnika; njihova protuslovlja, a nema boljeg primjera takvog mišljenja od mišljenja našeg Učitelja! Sâm Nietzsche, a mi to vrlo dobro znamo, bio je svjestan toga, što je Klagesu, kao i mnogim drugim analitičarima, promaklo. Ovaj psiholog nikada nije dospio uvida da su Nietzsche, odnosno njegovih ‘tristo pročelja’, ponekad namjerno igrali tu igru samopobijanja. Ali promislimo malo! On i njegovih ‘tristo pročelja’ prkosili su svakoj namjeri, cilju, svrsi koja bi iz njih mogla proizići, jer su upravo i jedino na taj način, mogli biti protuteža toj ubitačnoj volji (za moći) koju je tek jedan dio tih ‘pročelja’ zagovarao… Da, gospodine Klages, ako se želite suprotstaviti nagonu za saznanjem (a kako nedavno razotkrismo – samo previjanijem nagonu volje za moći), kojeg možda i niste svjesni da posjedujete, trebate i vi moći biti proturječni, iracionalni, samopobijajući… kakav je bio Nietzsche u bitku svog bića (ako se može tako reći). Drugim riječima, upravo onakvi, kakvi bi se mogli suprotstaviti ideologiji današnjice, besprizornoj duhovnoj praznini u nagonu jedne tupe volje, koja se ogleda u samo jednoj svrsi, cilju i razlogu postojanja…
Pojačana do neslućenih razmjera u današnjem vremenu, ona je ta koja guši druge porive i energije u čovjeku, tjerajući ga da povraća, ako se njoj ne povinuje. To je moj odgovor na pitanje s početka ovoga teksta. Možda će mojemu net prijatelju odgovor biti prihvatljiv, a možda i ne… Dakako, nikada neću tvrditi da sam u nečemu u pravu. Iako sam postao blizak životu, očito je da duh još uvijek ‘držim’ uza se!
Ožujak 2016.
O istini (ničeancije viii.)
Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE
45.
Pojedinac je istina, a društvo laž; tako je znalo zboriti moje ‘ja’ nekad, a tako zborim i ‘ja’ današnji, oslonjen na hrpu, u vlastitoj radinosti, dokučenih postfilozofskih i postznanstvenih uvida. Jedina neposredna istina kojoj mogu pristupiti je, na kraju krajeva, samo ona koju imam u svojoj glavi. Filozofi su ovome problemu dali naziv – problem ‘povlaštenog pristupa’. Sve u svemu, pristup istini uvijek se događa ‘kroz nas’, taj subjektivni filtar nemoguće je otkloniti. O nekakvoj ‘pravoj istini’, ‘istinitoj istini’, ‘istini po sebi’, čini se da više ne možemo govoriti.
Ono što je novo u našem sadanjem stavu prema filosofiji jest jedno uvjerenje koje još nijedno doba nije imalo: da mi nemamo istinu. Svi su raniji ljudi “imali istinu”: čak i skeptici.
Ali, čini se da je mi, današnji, Nietzscheu preksutrašnji – ponovno imamo! Međutim, kao da se time nismo pretjerano usrećili. Istina je danas isključivo u službi manipulacije pojedincem. U današnjem dobu ona je unovačena, postala je ‘vojnik’ volje za moć, i vjerujem da neću pogriješiti ako kažem da je danas na stvari – ‘rat istina’!
46.
Tko zna što naše istine stvara, oblikuje i mijenja. Ono što se nadaje nama, postničeancima, u nekakvoj novoj gnoseologiji, odnosi na uvid da pojedinac istinu zapravo osjeća; odatle, nešto mu se čini istinitim ako mu je proželo biće, u bilo kojem smislu. Ako svijet doživljava racionalno, istinu će ‘osjećati’ logički, ako je oslonjen na emocije, istina mu se može činiti lijepom… ili neizdrživom. Tako i mnoge ‘laži za druge’ mogu postati ‘nečije istine’, uključujući tu i one ‘neporecive’ ‘logičke laži’…
47.
Postoje religiozne i znanstvene, moralne i nemoralne, subjektivne i objektivne, korisne i beskorisne istine; postoji i ona osobita istina filozofa kojoj on stremi u svojim najskrivenijim mislima, kao i naizgled ona, neporeciva, logička istina; postoji i umjetnička istina koja može biti moćna i tajnovita, ali i ona bezazlena i nevina koja (kao da) dolazi iz usta djeteta. Ali, što ćemo s onim tzv. ‘vječnim istinama’, koje na svoj način svojataju i logika i znanost? Nije li ove istine ipak nemoguće pobiti? Jedna glasi da će sunce izići na horizontu svakog dana. Pomislimo na mogućnost da Sunce jednoga dana ipak ne izađe. Možemo li to zamisliti? Naravno! Nakon pet milijardi godina, kako predviđaju znanstvenici, naše sunce će se ugasiti i navedena istina više neće vrijediti. Tako će se jednog dana dogoditi da jedna – u ovom dobu potpunoma neupitna istina – defacto postane opovrgnuta… To znači da su i ‘vječne istine’, u načelu, perspektivične istine, kao i sve drugo. Sunce izlazi samo u ‘našem svijetu’, izvan njega ne. Sunce je samo jedna zvijezda u svemiru pored milijardu drugih.
48.
Istine se hrane znanjem, znanje informacijama, informacije podacima, a podaci našim svjetonazorima, znanstvenim paradigmama, političkim i inim interesima… Odrediti što je podatak jednim dijelom je pitanje perspektive, a drugim dijelom – jedno moralno pitanje!
49.
Uvijek su nam naše istine draže od tuđih! Pa opet, (pre)često vlastitu istinu korigiramo nekom tuđom! Zapravo, mi smo ti koji smo u svakom trenu prisiljeni vlastitu istinu korigirati, ako želimo preživjeti. Odatle smo vječno upućeni jedni na druge.
50.
Posjedovanje istine nije strašno nego dosadno, kao svako posjedovanje.
Ožujak 2016.
Kako je to ostati sâm na svijetu? (ili misao o sretnom čovječanstvu zadnja umire)
BRANKO BIDA: Dvorac
Ne znamo što će se dogoditi u budućnosti. Svoje razloge za život tek trebamo doživjeti. Ne možemo znati što je (bio) smisao našeg života dok ga cijelog ne iskusimo. Budućnost će (za)uvijek ostati otvorena.
Možda nikada nećemo izumrijeti. Iako to u nekim prilikama zvuči zastrašujuće, valja nam se i s tom mogućnošću pomiriti. Zapravo, svaki ‘duhovni’ vjeruje da ćemo se u nešto drugo pretvoriti, Nietzsche u ‘nadljude’, religiozan čovjek u ‘vječna bića’, filozof u moralno ‘bolja bića’, transhumanist u kiborge, posthumanist u bestjelesna bića koja će se ‘uploadati u kompjutor’… – samo nećemo ostati ljudi.
Ali kada bi, recimo, svi ljudi ipak izumrli i ja, nekim čudom, ostao sâm na svijetu, ne bih pretjerano očajavao. Možda i zato što ljudi poput Ivana Fochta (vidi prošli post!) već neko vrijeme u njemu ne žive… ljudi koji su sposobni ‘svojemu’ vremenu i prostoru dati osobni pečat – i samo svojim mislima!
Bosanskohercegovački umjetnik Damir Nikšić na nekoliko YouTube uradaka (divni novi medij za umjetnike!) lijepo je pokazao o čemu to današnji čovjek najprije razmišlja. Osvrnite se malo oko sebe. Na svakom koraku možete čuti da se vode nekakvi ‘poslovni razgovori’, ja – tebi, ti – meni, narod samo razmišlja o tome kako se obogatiti. Vrlo malo je onih koji bi još zastali i začudili se nad tom očaravajućom ljepotom jutra na prijelazu između zime i proljeća. A još manje je onih koji bi mozgali o tome koju bi kompoziciju u to doba pustili i što bi u čovjeku ona mogla pobuditi u kombinaciji s onim što, sa svoje strane, nudi ‘neutralna’ priroda…
Ovoga puta odabrao sam kompoziciju mog prijatelja Branka koji se danas više ne bavi glazbom jer boluje od depresije. Nazivu kompozicije i sâm sam ‘kumovao’ – nazvao sam je Dvorac, kazavši da mi se čini da je izvode “anđeli kosih očiju u dvorcu ni na nebu ni na zemlji” ni sam ne znajući što sam pod tim mislio (kakve veze mogu imati ‘anđeli Kinezi’ sa starom bosanskom predajom…? 🙂
Ali prema nekom mom shvaćanju i osjećaju, u nesvjesno stvorenoj, tripartitnoj formi, Dvorac može stajati uz bok Bachovim božanskim koncertima, dakako, iz neke svoje vlastite ‘niše’ ambijentalne glazbe, potvrđujući i tezu The Voice showa koji možemo gledati na Hrvatskoj televiziji – da je talent češći nego što se misli! Moj prijatelj Branko stvarao je kompozicije, kako je to sam jednom prilikom priznao, kao da ga neka nevidljiva ruka vodi u tome. Često iste nije znao ponoviti. Na sreću, ‘sva očitovanja božanske ruke’ kroz njega ostala su sačuvana; snimljena su u njegovom privatnom kućnom studiju… Te davne 1996, slušajući Brankovu kompoziciju napisao sam i istoimenu priču koja počinje ovim riječima:
U beskrajnoj stepi visokih trava, u zemlji vječitog podnevnog sunca, stvorih u glavi viziju prekrasna dvorca vitkih kula i bijelih zidina, opasanih zelenkastim prstenom jezera. U hladu života, u mojoj mašti, nastade mjesto u koje sam počeo povlačit svoj duh, bježeći pred morom stvarnosti, kojoj ionako željah oduvijek umaći.
potpuno nesvjestan da će me to jednoga dana stići u životu. U priči, između ostalog, stoji i ova rečenica: “Negdje s kula dopirao je jedva čujni zvuk klavira koji su ugađali nadahnuti anđeli kosih očiju.” koja tako izravno spominje djelo koje me je inspiriralo da je napišem. Pa, evo prilike: na ovom >> LINKU možete provjeriti je li se čitanje priče savršeno uklapa sa slušanjem istoimene kompozicije koja joj je bila povod (pogotovo njenog ‘2. stavka’ koji kreće od 02:56)…. a ja se nastavljam dalje pitati što bih radio kad bih ostao sâm na svijetu…
Kad bih ostao sâm na svijetu, možda bi priroda ‘odreagirala’ i istog trena pokrenula nezadrživi evolucijsko-mutacijski proces u mom biću koji bi me u kratko vrijeme pretvorio u androgina, dvospolnu životinju koja bi bila u stanju sama sebe reproducirati, jer… ‘takav je život’, surov i bezobziran, u jednoj nama potpuno nezamislivoj mjeri zainteresiran za svoj opstanak. Nedugo zatim, iz mene bi ponovno potekao ‘otrov čovječanstva’, ali da se razumijemo, ne više mojom voljom… preko/iz mene ponovno bi se razmnožile sve te Bordžije, Cezari i Aleksandri, a sve životinje, koje su sa mnom preživjele, teško bi uzdahnule… Ali što se može, ‘takav je život’, kazao je i Zoran Radmilović u ‘Maratoncima’.
Sve ovo naklapanje oko toga što bi se dogodilo da ostanem(o) sami na svijetu, zapravo, povezano je uz samo jednu želju: da vašim životom ne upravlja taština, već vaše prirodne sklonosti; da se ne osjećate posebnim, nego običnim; ali ne običnim u smislu da ste ‘prosječni pojedinac’ društva u pozadini, nego da ste obični u povlađivanju svojim prirodnim sklonostima. Jer, kad se zapitamo što bismo stvarno radili kad bismo ostali sami na svijetu, mislimo: što bismo radili izvan svake ‘pozornice’ na kojoj vam drugi plješću ili zvižde. Ako biste i tada još uvijek stvarali, onda ste definitivno oni kojima je, Nietzscheovim riječima iz Zarathustre, “…bilo dopušteno da se izvuku ispod jarma”.
A kad kažem da bi se u tom slučaju u cijelu priču upetljale vaše prirodne sklonosti mislim na to da biste napokon činili ono što uistinu želite činiti. Zapravo, po pitanju nekakvog činjenja više ne biste bili zainteresirani da u njemu uspijete… Uspjeh je ono što je isključivo vezano uz odnose s drugim ljudima. Bili biste zainteresirani da nešto činite zbog samog tog činjenja.
Svako činjenje je, u svojoj osnovi – poput seksa. Volite čitati i to ćete činiti; volite pisati i to ćete činiti, volite voditi ljubav i to ćete činiti – bez obzira na sve. Frustrirane duše nastaju u onom trenutku kad o činjenju započnu misliti; počnete misliti o tome kako ćete jednog dana početi čitati, drugog početi pisati, a trećeg voditi ljubav… I to je taj sigurni put u psihozu, a potom i depresiju…koji sam, uostalom, i sâm iskusio… a vjerojatno i Branko…
Zanimljivo, već sad možete isprobati tu duhovnu vježbu: kako je to ostati sâm na svijetu. Obratite pažnju isključivo na ono što činite u vlastitoj svakodnevici, a ne na ono što mislite (da ćete jednog dana činiti), i otvorit će vam se uvid u vaše sklonosti. Nije to nikakva nova istina. Mnogi su je Magičari prije mene izrekli na svoj način… Važno je da djeluje, ‘radi’, kako god to hoćete nazvati…
Poanta cijele priče je sljedeća: na vrijeme svucite taštinu, dragi moji devetnaestogodišnjaci i oni ‘vječiti devetnaestogodišnjaci’ poput mene; onima kojima to pođe za rukom ubrzo će ključevi razumijevanja puno toga biti u rukama… ili glavama, kako se već kaže… Nekima će poći za rukom početi razmišljati o stvarno bitnim stvarima, a ne više samo o sebi… recimo, o tome kako stvarno pomoći čovječanstvu u ovim, iznimno teškim trenucima, jer, što reći, ipak nam je drago… to bedasto čovječanstvo, sa svim tim bad gays… Možda privatno ‘sebi u bradu’ ne bi ni trepnuli kada bi zaista nestalo s lica zemlje, i možda bismo ostatak života zaista proveli ganjajući dolazak proljeća po planeti i slušajući Bachove božanske koncerte, pa opet, nikada u nama ne bi mogli ugasiti onu nadu da će jednoga dana na svijetu živjeti doista sretno čovječanstvo… da ćemo, poput Finaca, svi biti načitani, obrazovani i kulturni, i da nećemo imati svoju ‘drugu stranu’ poput Norvežana… haha, naravno, isprika Hamsunu i Knaussgardu… Nije zgorega na kraju ovoga neuobičajeno sladunjavog posta za ‘Pustopoljinu’, ispričati se i za tu sladunjavost, ali nekada su nam ovakvi terapijski tekstovi potrebni…
Veljača 2016.
Ostati sâm na svijetu: jedno umjesno pitanje duhu
IVAN FOCHT: Tajna umjetnosti
JOHANN SEBASTIAN BACH: Brandenburški koncerti
Što bih radio kad bih ostao sâm na svijetu; čini mi se da je bolje da to pitanje postavim svom duhu. I što bi mi odgovorio? Vjerojatno… putovao; u svakom slučaju, ne bi me zadržavao na jednom mjestu. Uživao bi u svakom pogledu, a možda i kreirao tu top-listu ‘najljepših pogleda na svijetu’ koju je oduvijek želio u meni kreirati… Na njoj bi se možda našli i oni ‘slavni’ – na planine Kilimanjaro, Fuji ili Sainte-Victoire, ali ne dvoji da bi tu bilo mjesta i za pogled na Kvarnerski akvatorij i otok Cres… odnosno poglede s kojima smo – obojica – odrasli. Sve u svemu, osjećao bi se kao Matt Damon u filmu Marsovac, jedino, što bi on, moj duh, bio ‘Marsovac na Zemlji’, posljednji duh (u čovjeku) na Zemlji koji sada sve to promatra… Nekada me uhvati osjećaj da sam s tim njegovim čeznutljivim pogledom to već i postao…
Malo pomalo, kako to ide u životu, shvatio sam da mi je taština umalo uništila život. Umišljao sam da sam netko, a s druge strane, bio isti kao svi drugi; i nemate pojma koliko sam to umišljao! Priznavao sam samo mudrost koja je mogla dosegnuti priznanje drugih ljudi. Na kraju, postao sam žrtva onoga protiv čega sam se borio… Svaka moja riječ, misao, imali su i štogod od te bijedne umišljenosti… Jadna li života u kojem sanjamo da nas ljudi, te najjače i najbezobzirnije životinje na zemlji, slave zbog nečega.
Ali što bih radio kad bih ostao sâm na svijetu? Vjerojatno ne bih dugo izdržao, ali moj duh valjda bi. Gledao bi oblake, kaže mi. U proljeće gledati oblake, jedna je od najljepših svetkovina duha koju nam priroda može ponuditi. Zapravo, puno toga on bi činio kad bi ostao sâm na svijetu. Napokon, to ga ne zabrinjava, govori mi. Kad čovjek ‘svuče’ taštinu sa sebe, prvo što osjeti je da nije tako strašno umrijeti… a onda, i da nije tako strašno biti na svijetu sâm. Tom čudu svijeta i života mi smo samo svjedoci. A ‘umrijeti’ je samo druga riječ za ‘ponovno postati, kamen, voda, oblak’… Kontemplacija mu je ponekad zamorno duga, ali nekako opet ima smisla…
I onda, što bih radio kad bih ostao sâm na svijetu? Ako ništa, do u detalje popratio bih dolazak proljeća. Svo to iznenadno i naglo bujanje života, ogoljene grane načičkane pupoljcima koji se čine kao da će svaki tren prsnuti, pogled na mladu izniklu travu; da, mogao bih sjediti u miru i sve to promatrati.
Mogao bih, i napokon, uroniti u ona jutra na prijelazu zime i proljeća koja su me oduvijek fascinirala svojom… začudnom čistoćom. Ne znam bolji izraz. Toliko mi se ta jutra čine čistima da u njima mogu jedino još slušati baroknu glazbu, a tu opet isključivo mislim na glazbu Johanna Sebastiana Bacha, još preciznije, njegove Brandenburške koncerte. Što sam osjetio u njima, riječima ne mogu opisati. Na koji način Bachu polazi za rukom postići da se u mom osjećaju Brandenburški koncerti i ranoproljetna jutra izjednače i ostvare odnos, pojma nemam… Čak i nakon najdepresivnije noći, provedene s onim demonom užasnih misli, u vedro ranoproljetno jutro budim se okrijepljen i puštam 5. Brandenburški koncert, onaj za koji je Ivan Focht smiono tvrdio da u svom prvom stavku i doslovno transcendira u nekakve mistične sfere.
Prvi puta kad sam slušao Brandenburške koncerte, sjećam se, bio sam u potrazi za tim umjetničkim, bjesomučno ga tražeći na svakom koraku. Knjiga Ivana Fochta bila je prava svečanost; nosila je naziv Tajna umjetnosti. Kud sam trebao više? Pa iako je, na kraju krajeva, Ivan Focht tu tajnu ‘rasvijetlio’ samo jednim, i opet samo jednim jezičnim izrazom, to proljeće mogao sam osjetiti da se ‘prostor umjetnosti’ u meni otvorio.
Bachova glazba je u pojedinim svojim momentima potpuno i stravično neljudska.
napisao je Ivan Focht u svojoj knjizi Tajna umjetnosti od čega se i danas sav naježim.
Bachova glazba transcendira i iza religioznog iskaza dalje, u jednu mističnu i neprocjenjivu, od oluja nabitu gustu pozadinu… [A] bit glazbe poklapa se sa transcendencijom.
Drsko, otvoreno, bez puno osvrtanja na druge glazbene teoretičare, Ivan Focht redom navodi i u kojim je to Bachovim kompozicijama osjetio to ‘transcendiranje’:
…osobito je prisutno u Brandenburškim koncertima (najjače možda u prvom stavku 5. Brandenburškog koncerta), u Muci po Mateju, u dva-tri korala, nekoliko kantata, u Suiti iz h-mola za orkestar, u I. suiti za violinu solo, u mnogim koncertima (djelomično) i naročito u Bachovoj obradi Vivaldija (recimo, u koncertu za četiri klavira, i kao zrnca razasuto i po Wohltemperierte [klavier], Kunst der Fuge i Goldberškim varijacijama.
Nije li pred nama duh čovjeka koji itekako dobro poznaje onu ‘Wordsworthovu samoću’, o kojoj je tako potresno pisao i Bela Hamvas, a koja ima strahovitu želju za poniranjem u duhovno, koliko je to moguće, i koja to čini zbog samog tog poniranja, istovremeno ne mareći mnogo što će na to drugi reći. Ivan Focht, hrvatski i bosanskohercegovački filozof (kako stoji na Wikipedijinoj stranici, a o tome nisam imao pojma) danas je nepoznat široj javnosti; naš ‘Bela Hamvas’. Ni ja ga ovim tekstom nemam namjeru oživjeti, nego samo zajedno s njim ponirati… To je bitna razlika. Ako se želite u tom nekom svom duhovnom stremljenju pročistiti, a nema ništa duhovnije od toga, onda se prepustite tom drskom, neobuzdanom i oslobađajućem stilu pisanja i govora koji od vas traže da kažete samo svoju istinu, ono što u ovom trenutku osjećate i gotovo!
U knjizi Ivana Fochta pronalazim odgovore i na pitanja koja me danas muče u svezi taštine:
Uzdizanje pogleda iznad ljudske razine, koja Boga predočuje u analogiji sa svojim likom, moguća je samo na osnovi spoznaje o ljudskoj beznačajnosti u svemiru… Evolucija je takve naravi da čovjeka, radi samoodržanja, vodi do samo veće zaljubljenosti u čovječanstvo… i time ga još više udaljuje od mogućnosti da transcendira… Glazba predmet zaboravlja (ukida), “glazba zaboravlja” rekao bi Nietzsche, [pa su tako] i njena magijska faza i larpurlartistička, i starogrčka i srednjovjekovna, i renesansna i klasična i romantična, i ekspresionistička i dodekafonska – atematska… ostale bez transcendencije… […ali ne i Bachova glazba!] … Ispada da genija Bacha, moramo smatrati anomalijom društva kome je uređena ‘spoznaja izvana’…
Ako sam tip koji je, uz pomoć svog duha, uspio ‘skinuti’ sa sebe svoju taštinu, kako to umišljeno, ali iz jednog drugog aspekta ‘umišljenosti’, tvrdim, i ako je to razlog zbog kojeg se danas ‘odljubljujem od čovječanstva’ više nego ikad, očito je da ću, prema Fochtovoj zamisli, biti privučen Bachovoj glazbi kao magnetom. Nisam samo ja beznačajan u očima drugih ljudi, to je i čovječanstvo u okrilju prirode! Eto, kako se problem taštine dosjetio riješiti moj, ali više ne samo moj – Duh! Drugim riječima, duhovno je samo ono što pristaje biti beznačajno pred sobom i drugima, iako to po sebi nije!
Mi, duhovni, stoga, možemo ‘razgovarati’, voditi raspravu, jedino između sebe, i opet, kao takvi, ne moramo dijeliti ista mišljenja. Ja sam odabrao ovu ‘pukotinu’ za poniranje, a ti onu, i možemo tako duhovno ponirati u miru, odvojeni jedan od drugoga. Pa opet, možemo i jedan drugomu zaviriti u ‘pukotine’, možemo neko vrijeme i ponirati zajedno! U tom smislu, recimo, osobito mi je draga ‘pukotina’ Ivana Fochta… Ali ako primijetim da svoj pogled prečesto upravljaš gore, prema onima koji su ostali na površini i koji sada zazivaju tvoje ime, jer od tebe na prijevaru žele iskamčiti istinsko duhovno svjedočanstvo, u tom trenu, znaj, napustit ću te! Eto kako stoje stvari s duhom! (…imun na taštinu, zbog potrebe za inherentnom čistoćom, uvijek će u njemu preostati i nešto sujete…) 🙂
O Duhu i njegovim Moćima 