Listopad 2016.
O neoliberalizmu & kapitalizmu (ničeancije x.)
Mark Fisher: KAPITALISTIČKI REALIZAM
59.
U neoliberalizmu, napokon, i misliocima je smrt postala poželjnija nego život! A kako se prema svim postojećim svjedočanstvima čini, nijednom dobu prije to nije pošlo za rukom u ovakvom obliku. Što je toliko grozno u neoliberalizmu, a što nas jutrom budi i tjera da svaki put izreknemo tu strašnu rečenicu ‘da je bolje da se i nismo rodili’ nego da nam jedan ekonomski sustav kroji raspoloženje?!
60.
Sada je to postalo jasno: u neoliberalizmu dosegnut je najviši stupanj kapitalizma – sloboda je postala roba! Neolibertarijanci ne izgledaju tako gramzivi kako uobičajeno “izgledaju”. Ne kupuju oni novcem materijalna dobra, moć i utjecaj u društvu, nego samo svoju slobodu, kako bi mogli raditi što hoće. I što se događa? Stidna rumen neolibertarijanca izbija na njegovu licu; prisiljen je priznati da iznad njegove ideje slobode kraljuje viša ideja koja u neoliberalizmu svime upravlja – čik pogodite koja! – Ideja novca…
61.
U neoliberalnom društvu slobodni smo, ali samo u zadanom kontekstu, kako to Slavoj Žižek velevažno napominje. Slobodni smo kupiti što god želimo; možemo otići u ovaj ili onaj supermarket, oblačiti se po ovoj ili onoj modnoj marci, ali razmišljati o tomu da budemo slobodni od bilo kakvog vida kupovine – e, to ne možemo! Drugim riječima, sloboda od potrošačke egzistencije kao takve u neoliberalnom društvu je nezamisliva.
62.
Još 23 godine, 23 dana, 23 sata do kraja svijeta… ili kraja kapitalizma (i s njim ere neoliberalizma)! Tako treba razmišljati!
Da je održivost kapitalizma samo jedna bajka piše i Mark Fisher u svojoj briljantnoj knjizi Kapitalistički realizam:
… on [kapitalistički realizam] je više nalik prožimajućoj atmosferi , koja uvjetuje ne samo proizvodnju kulture već i reguliranje rada i obrazovanja, a ponaša se kao neka vrsta nevidljive barijere [ja istakao] koja ograničava misao i djelovanje.
Upravo na ovu nevidljivu barijeru, danas sam siguran, mislila je moja prijateljica kad je u jednom trenutku žalobno povikala: “Dođe mi da uzmem nož i rasparam stvarnost koja me okružuje!” Ona ju osjeća… ali i vi je osjećate, nije li tako?
Moć kapitalističkog realizma izvodi se djelomično iz načina na koji kapitalizam obuhvaća i proždire svu prijašnju povijest: to je jedan učinak njegova “sustava vrijednosti” koji svim kulturnim objektima, bili oni religiozna ikonografija, pornografija ili Das Kapital, može pridati monetarnu vrijednost… uvjerenja prijašnjih kultura objektivno se ironiziraju, transformiraju se u artefakte… a stav ironijskog odmaka… trebao bi nas učiniti imunima na čari fanatizma.
Upravo naša uvjerenja drže nas u šaci, ona koja iskazujemo svojim unutarnjim subjektivnim stavom naspram onih koje iskazujemo u svome ponašanju. Na ovom mjestu Fisher u raspravu uključuje Žižeka:
Sve dok vjerujemo (u svojim srcima) da je kapitalizam loš, slobodni smo nastaviti sudjelovati u kapitalističkoj razmjeni… Mi vjerujemo da je novac samo beznačajan znamen bez ikakve intrinzične vrijednosti, a ipak se ponašamo kao da ima svetu vrijednost.
A evo nam i Badioua:
Živimo u proturječju… cjelokupno postojanje procjenjuje [se] samo u odnosu prema novcu… ali pristaše uspostavljenog poretka ne mogu [ovo stanje stvari] nazvati idealnim ili sjajnim. Te su zato umjesto toga odlučili reći da je sve ostalo užasno… naša demokracija nije savršena, ali je bolja od krvavih diktatura. Kapitalizam je nepravedan. Ali nije zločinački kao staljinizam…
Pomoću Badiouva uvida, Fisher na koncu opravdava uporabu uvođenja sintagme ‘kapitalistički realizam’ u vlastiti diskurs:
Realizam je ovdje analogan deflakcijskoj perspektivi depresivca koji vjeruje da je svako pozitivno stanje, svaka nada, opasna iluzija.
63.
Probajmo sada pročačkati po mogućnosti da se stvarno usprotivimo kapitalizmu. Antikapitalizam, ili pričanje protiv kapitalizma, to zasigurno ne može učiniti; zašto, objašnjava Žižek, kroz sjajnu analizu filmskih uradaka suvremene, uglavnom holivudske, kinematografije:
… [zato što se] antikapitalizam… naširoko diseminira u kapitalizmu. Svako malo će se ispostaviti da je negativac u holivudskim filmovima “zla korporacija”. Daleko od toga da bi potkopavao kapitalistički realizam, taj znakoviti antikapitalizam ga pojačava.
I ovaj blog se vrti na serveru jedne od korporacija; stoga, budimo pošteni i uzdržimo se od licemjera bilo koje vrste. Ovaj tekst zasigurno ne može nauditi kapitalizmu, kao što mu ne može nauditi ni bilo koji drugi tekst ili fizički otpor. Kao monetarne vrijednosti u današnjem svijetu, kapitalizam će na svemu samo još malo više zarađivati. Zbog toga, probajmo se malo zamisliti nad sljedećim riječima Marka Fishera:
Kapitalistički realizam može jedino biti ugrožen ako ga se prikaže nedosljednim ili neodrživim; ako se, takoreći, pokaže da tobožnji “realizam” kapitalizma nije ništa takvo.
A što bi bilo to “Realno”, ako uopće o njemu možemo govoriti? Prema Alenki Župančič, slovenskoj filozofkinji, valja nam razlikovati stvarno Realno od realizma ili realnosti, izraza koji teoretičari samo rabe u raspravama:
Načelo realnosti je samo ideološki posredovano; moglo bi se čak tvrditi da ono uspostavlja najrazvijeniji oblik ideologije, ideologije koja sebe prepoznaje kao empirijsku činjenicu, ili biološku, ekonomsku i svaku drugu nužnost (a koju smo spremni opažati kao neideološku).
A koji bi to, onda, bio primjer stvarno “Realnog”, koji bi mogli iskusiti, a da nije kapitalizam? Otkrio nam ga je Thom Yorke kroz pjesmu “The Numbers” s posljednjeg albuma grupe Radiohead – “Ekološka je katastrofa jedno takvo Realno“. Na njoj se, evidentnije od svega drugog, uviđa da kapitalizam, kao društveno uređenje, nije održiv…
64.
Kapitalizam bešavno zauzima obzore onoga što je mislivo.
Na ovu rečenicu trebali bi se naježiti svi umovi skloni filozofiji. Ona je upozorenje. Je li se doista radi o suvremenoj inačici volje za moć koja je, kao takva, neiskorjenjiva iz čovjeka, ili pak čistoj ideologiji koju je samo potrebno raskrinkati, pa će je čovjek napustiti… dakako, vrijeme će pokazati. U tom slučaju, moj prijedlog je sljedeći: ili da nadvladamo čovjeka u nama, i pretvorimo se u, ne nužno Nietzscheovu inačicu, Nadčovjeka ili da stvarno ovladamo ideologijama u našem prostoru uma i napokon započnemo živjeti u prvom postideološkom dobu…
U zluradijem raspoloženju od ovoga, možda bih na ovom mjestu, i u kontekstu sveg napisanog, dopisao i one iste riječi koje je svojedobno rudarima u štrajku 1985. uputila bivša britanska premijerka Margaret Thatcher potvrđujući svoju odluku o njihovu otpuštanju, pri čemu je nesvjesno oblikovala najmoćniju krilaticu kapitalističkog realizma. Čujte, a možda i jesam zluradog raspoloženja! Dakle – “nema alternative!”
Kolovoz 2016.
Bajka svih bajki (ili kako je O gramatologiji ‘postala’ Crvenkapica)
Zamislite, za mog sinčića knjiga O gramatologiji postala je Crvenkapica! Jednom prilikom, kad sam ga teškom mukom pustio u sobu Plavog noja, moju oazu mira (od svijeta i ljudi), nekako ju je uspio dohvatiti svojim ručicama i odnijeti do mog stola:
– To Clvenkapica – citaj!
I što sam mogao učiniti – osim čitati. ‘Stara metafizika’ zauzela je mjesto Crvenkapice, rečenice “sve počinje od sredine”, ‘neposrednost je izvedena’ i ‘izvantekstualno ne postoji’ nekako su uobličile vuka, dok je ulogu bake mogla preuzeti bilo koja od ‘teških riječi’ koje redovito izazivaju empatiju kod ljudi sklonih filozofiranju poput istine, ljubavi ili prirode. Dakako, zna se što se dogodilo; i baku i Crvenkapicu progutao je vuk. Mogle su biti 1970-e. Međutim, negdje početkom 21. stoljeća na sceni se pojavljuje lovac – isprazna nova retorika koja je na prijelazu stoljeća zavladala u znanosti – te čini nemoguće – iz vučjeg trbuha žive i zdrave izvadi i baku i Crvenkapicu, a vučju utrobu zatrpava kamenjem. Pažljiviji čitatelj primijetit će da se tek ovim činom priča pretvara u bajku (izuzev vučjeg govora koji to čini ranije, ali koji je pandan tomu da je i ‘Derridina istina’ izražena ‘bajkovitim sredstvima’).
Kad malo bolje razmislim, možda moj sin ima pravo! Možda se knjigu O gramatologiji, doista, treba tretirati kao ‘jednu od najčitanijih i/ili najpričanijih bajki pred spavanje’? Ovdje valja imati na umu dvostruku igru riječi. Najprije to da je ona bajka, dakle, neistina, a onda, i da je jedna od najpopularnijih, djeci dragih, priča pred spavanje… Naravno, nijedna interpretacija ne pogađa ili pak pogađa, pa makar u jednom uvrnutom smislu. Što je moj sin zapravo htio ‘reći’ u očevoj interpretaciji? To da, prvo, O gramatologiji treba biti knjiga koja se nalazi u ‘obveznoj lektiri’ svakog imalo ozbiljnijeg duha, i drugo: ona je ‘bajka koja razotkriva bajku’, svojevrsna metabajka, ‘bajka svih bajki’, jer istinu kazuje pomoću onoga (jezika, riječi) što negira. Ali i to da sretno završava, jer istinu, na kraju, ponovno i uspješno prikriva (odnosno, istina biva zaboravljena)…
Nakon ovako ‘vesela uvoda’, kako bi kazao Nietzsche, i nakon što sam svom sinu, ponašajući se poput pravog vuka, oteo knjigu iz ruku i pokazao put njegovoj pravoj baki, u kuću na čuvanje, dohvatio sam se toga da u ‘svom tekstu’ napokon pokušam razotkriti ‘vrhunaravnu’ tajnu tog štiva. I Crvenkapica je, na prvi pogled, teško razumljiva, a što reći tek za knjigu O gramatologiji čiji autor, definitivno, ima problem s riječima i to u dvostrukom smislu: osim što je ‘težak za čitanje’ jer riječi rabi kroz rijetko viđenu ‘akrobatiku stila’, on im, k tomu, pokušava oduzeti i vjekovnu moć (davanja značenja svijetu koji nas okružuje)…
Na svu sreću, naiđoh na kraći tekst Jonathana Cullera posvećenog Derridi u njegovoj knjizi Književna teorija: vrlo kratak uvod koji je tu istu zadaću izvršio na tako maestralno jednostavan način da bi ju mogla razumjeti, čini mi se, čak i baka i Crvenkapica, kad bi postojale. Ono esencijalno o nadomjesku odnosno suplementu što je francuski filozof kazao u O gramatologiji, Culler je sažeo na jedva dvije stranice svoje knjige objavljene u A5 formatu. Može se činiti zapanjujućim što je ‘opasni nadomjestak’ odlučio pojasniti analizirajući, ili, ako baš hoćete – dekonstruirajući, tekst koji govori o jednoj naočitoj ljubavnoj epizodi mladoga Jean Jacquesa Rousseaoua iz njegovih Ispovijesti. Gotovo se čini nezamislivim da na prostodušnom izlaganju ljubavnih osjećaja jednoga mladog književnika i filozofa, Derrida izgrađuje okosnicu vlastite teorije. Da se u onom najintimnijem, i rekli bi, najudaljenijem od svakog filozofskog diskursa, nalazi baš tajna, tajna kako tog istog diskursa (filozofije u cjelini) tako i tajna ljubavi (pojedinačnog pojma koji smo oplemenili nama najdražim značenjima), to je ono što zapanjuje i ostavlja bez riječi. Ne želim preuzimati slavu drugog pisca, pa te dvije stranice u cijelosti donosim u nastavku!
U svojim Ispovijestima Rousseau opisuje svoju mladenačku ljubav prema Madame de Warens u čijoj je kući [neko vrijeme] živio i koju je zvao ‘Mama’ [ovim riječima]:
Dugo bi trajalo da potanko opisujem na kakve me je sve ludosti navodilo sjećanje na ovu dragu Mamu onda kad joj više nisam bio pred očima. Koliko sam puta poljubio svoj krevet kada bih pomislio da je ona u njemu spavala, zavjese i pokućstvo u svojoj sobi, kada bih pomislio da su njezini i da ih je doticala njezina lijepa ruka, pa čak i pod, na koji sam ničice padao, kada bih se sjetio da je ona po njemu hodala!
Koliko je samo senzibilnosti, koliko tankoćutnosti, u Rousseauvim riječima! A k tomu, još jedna čista ‘filozofska istina’ ‘valja’ se u pozadini. Ali dosta s upadicama! Ponovno Culler:
Različiti predmeti imaju u [Maminoj] odsutnosti ulogu suplementa ili zamjene za njenu prisutnost. Međutim, pokazuje se kako ista struktura, ista potreba za suplementom ustrajava čak i u njezinoj prisutnosti. Rousseau nastavlja:
kojiput su mi i u njezinoj prisutnosti izmakle neke ludosti, koje je, kako se činilo, moglo izazvati samo najvatrenija ljubav. Jednog sam dana, u jednom trenutku u kojem je ona stavila zalogaj u usta, počeo vikati da na njemu vidim vlas; ona je taj zalogaj bacila na tanjur, a ja sam ga pohlepno dohvatio i progutao.
… [dakle] i u njezinoj prisutnosti struktura, potreba za suplementom ostaje istom… I lanac zamjena se može nastaviti. Čak i da ju je Rousseau, kako se kaže, mogao ‘imati’, opet bi osjećao da mu je izmakla i da se samo može prisjećati ili očekivati je…
“Iz ovoga niza suplemenata” piše Derrida, “uočavamo jednu zakonitost: zakonitost beskonačnog lanca koji neizbježno umnožava suplementarna posredovanja koja proizvode smisao upravo one stvari od koje se otklanjaju; iluziju same stvari, neposredne prisutnosti, prvotnog zapažanja. Neposrednost je izvedena. Sve počinje posrednikom“. Što nam više ovi tekstovi pokušavaju ukazati na važnost prisutnosti same stvari, to se više otkriva nužnost posrednika. Ti znakovi ili suplementi zapravo su odgovorni za osjećaj da postoji nešto (poput Mame) za čime možemo posegnuti. Iz tekstova možemo naučiti da je pojam izvornika stvoren pomoću preslika i da nam izvornik uvijek izmiče, ostajući izvan dohvata. Iz toga se može izvesti zaključak kako se naše zdravorazumsko poimanje zbilje kao nečega prisutnog te izvornika kao nečega što je nekada bilo prisutno pokazuje neodrživim – iskustvo je uvijek posredovano znakovima, a “izvornik” je proizvod znakova ili suplemenata… Kada pomislite da ste stigli s onu stranu znakova i teksta, u “samu zbilju”, naići ćete na samo još teksta, još znakova i lanaca suplemenata.
Nakon sjajnih Cullerovih komentara, evo i Derride, u originalu, iz možda najglasovitijeg dijela ‘Gramatologije’ koji je pandan trenutku bajke o Crvenkapici, u kojemu Vuk na njeno pitanje “Zašto su ti velika usta?” odgovara:
Ono što smo htjeli pokazati… jest to da u onom što se zove stvarni život ovih stvorenja “od krvi i mesa”… nikada nije ništa postojalo osim pisma, suplemenata i zamjenskih označavanja, a koja su mogla izbiti samo u lancu razlikovnih odnosa… I tako u beskonačnost, jer… Priroda, ono što riječi imenuju kao ‘pravu majku’, itd., [jest] svagda već izvan dohvata i da [nije] nikad [postojala]; [i] da ono što stvara značenje i jezik jest [samo] pismo…
Ima li se ovomu što pridodati? Mislim da ne!
Postoje stvari koje većinu ljudi zanimaju i postoje stvari koje su zanimljive tek nekolicini. Pitanje ‘opasnog suplementa’, nastanka jezika itd. definitivno je nešto što može zanimati samo određen broj ‘duhovnih nomada’ poput nas. Stoga, neovisno od snage umjetnika, njegove moći izražavanja, mnoge istine će potonuti na dno ‘jezera zaborava’ i samo uslijed nezanimanja gomile. Tko bi još volio čuti da je u ‘iskustvu drugoga’ samo znak, i ništa stvarno?… I zato, bez obzira na to koliko ste suglasni s ovdje napisanim, barem nikada ne mozgajte o tome da vi imate nešto s tim što je određenu misao (ili stvar) narod, establishment, tko god, prihvatio ili odlučio ignorirati. Ako hoćete prihvaćanje, pišite o temama koje zanimaju većinu, vaša moć izražavanja je neupitna, i u tom slučaju, jedina razlika između vas i nas bila bi što smo mi davno odlučili suprotno… Isto tako, nemojte smetnuti s uma da o mnogim stvarima odlučuje gomila; a ona je takva da će, na kraju, uvijek proizvesti i pozvati lovca! Po meni, to i ne bi bio neki problem kad biste mu postali meta, koliko to da, iz stvarne potrebe, za njim kličete.
Kolovoz 2016.
Povratak gramatologiji (ili kako izbjeći da nam ‘episteme’ završi u raljama retorike)
JACQUES DERRIDA: O gramatologiji
Derrida mi se ponovno nalazi u rukama; on i njegova O gramatologiji. Jedna teška knjiga. Tko ju još čita 2016-e? Ako se i čita, onda se to čini iz ‘povijesnih razloga’ ili u ‘obrazovne svrhe’ kako bi se istaknula samo jedna faza u razvoju književne teorije kojoj je zabranjeno ponoviti se. “Znate, jedan krug književnih kritičara i filozofa 1960-ih i 1970-ih tako je razmišljao… nazivali su se poststrukturalistima… dok mi današnji (i)pak drugačije razmišljamo!” Kako to ‘drugačije’? U Akademskom pismu Dubravke Oraić Tolić čitam da smo postali retoričari, da smo svoje probleme (uključivo i onaj jezika) riješili na način da smo naučili o njima lijepo pričati (i diskutirati). Nakon proglašavanja ‘kraja znanosti’ (Horgan), ‘kraja povijesti’ (Fukuyama), i još nekolicine drugih ‘krajeva’, uplovili smo u novo doba u kojemu je naše novo ‘oruđe’ mišljenja postala retorika…
Bez daljnjega da knjigu Dubravke Oraić Tolić držim sjajnim štivom koje osim što mladog znanstvenika uči kako napisati znanstveno djelo, izlaže i vrlo jezgrovit i poučan pregled povijesti znanosti… Međutim, ostaviti znanost u raljama retorike, čitaj ispraznog blebetanja makar i o uvjetima episteme, i deklamirati da se problem time riješio, e preko toga ipak nisam mogao prijeći… Ako je istina grozna, a čini se da jest, pogotovo po tu našu episteme, treba joj ili hrabro pogledati u oči ili se zaogrnuti nekim onto-teološkim šalom koji ćemo uvijek naći pri ruci, u blizini.
Preko djela Jacquesa Derride ne možemo tek tako prijeći. Međutim, sve upućuje na to da se je već prešlo. Ne samo Dubravka Oraić Tolić, nego i mnogi drugi znanstvenici koji su svoju zrelost (a u nekim slučajevima i genijalnost) zadržali ili (su je) dosegli u prvim godinama novog milenija, na neki svoj način šutke prelaze preko djela francuskog mislioca koje oduzima svaku riječ. Ako, primjerice, jedan Peter Sloterdijk grmi da mu je dosta rasprave u jeziku, jer smo čitavo 20. stoljeće potrošili na nju – što više reći… Ne bih se iznenadio da mu njegov doživotni oponent u mišljenju, Jurgen Habermas, na toj odluci stisne ruku. S druge strane, sâm Derrida u O gramatologiji napominje da znanost, a pogotovo filozofija, još nisu spremni za njegovu misao, za to ‘znanstveno ustanovljavanje gramatologije’, ako je ono uopće moguće… I čini se da to nisu ni danas.
Podsjetimo, francuski filozof Jacques Derrida na vrlo je suptilan način ukazao na granice našeg mišljenja i jezika, koji su uvijek i nekako uvjetovani pismom, običnim znakom, a ne ‘živom riječi’, govorom, idejom, i čija se vjerodostojnost opravdavala njihovom, naoko očevidnom, prisutnošću u zbilji (pa odatle i imamo izraz ‘metafizika prisutnosti’). ‘Metafiziku prisutnosti’ ili logocentrizam, kao što znamo, zagovarala je velika većina filozofa Zapadnog kruga, a njezin najveći zagovaratelj bio je, dakako, Martin Heidegger. Međutim, to nije tako, tvrdi Derrida. Naše iskustvo započinje iz sredine, uvijek putem posrednika. Taj je posrednik znak (a nikako logos ili bitak) koji postaje nadomjestak za zbilju. Čista neposrednost ne postoji; ona je uvijek izvedena. Ključni pojmovi Derridina diskursa su, pored pisma, znaka i nadomjestka – i razlika i trag:
Ovaj zajednički korijen, koji i nije korijen, već zakrivanje izvorišta [podsjetimo, polazi se od sredine], i nije zajednički, jer se vraća samo dosadnom upornošću razlike, ovo neopisivo kretanje same razlike koju smo strateški nazvali tragom, granicom, ili razlikom, može se nazvati pismom samo u povijesnoj ograničenosti, tj. u granicama znanosti i filozofije.
Derridi nikako nije bila namjera stvoriti neku novu metafiziku, a onima koji mu spočitavaju da se i njegov tekst može na isti način ‘dekonstruirati’ kao što on to čini čitanjem drugih tekstova (ponajviše Heideggera, Rousseaua, Levi-Straussa i dr.) valjda postaje jasno da on ovdje vrlo pažljivo rabi jezik kako bi samo ‘strateški’ opisao nešto što je samo ‘neopisivo’, ili samo trag… ili razlika ili i jedno i drugo! Kad dođemo do pisma, mi smo već u omčama znanosti i filozofije! Naravno, da se takav način razmišljenja nije nailazio na veliki broj pristalica među filozofima i znanstvenicima Zapadnog kruga. Pa tako, u sarajevskom izdanju knjige O gramatologiji, u okviru biblioteke Logos čitamo:
Tu je odista potrebno razumjeti ovu neovlaštenost znanosti koja je i također inkompetencija filozofije, zatvorenost episteme. [Jer] posebno one ne žele vraćanje predznanstvenom ili nižem filozofskom obliku govora…
Kada se nastoji raspravljati o razlici, tragu, uvjetima samog pisma, a onda i same znanosti i filozofije, paradoksalno, prisiljeni smo izići iz tradicionalne znanosti i filozofije, a što nijednom znanstveniku i filozofu koji je čvrsto ukorijenjen u njoj, zasigurno nije milo, barem u početku. Čak ni Derrida nije siguran što je to što bi se trebalo zasnovati, ali mu je barem dao naziv – gramatologija. Po Derridi, ona bi bila (ipak) znanost o uvjetima episteme per se! Za gramatologe, dosadašnje mišljenje trebalo bi biti…
… jedno neutralno ime, bjelina u tekstu, nužno neodređeno kazalo jednog doba… Na određeni način, “mišljenje’ ne znači ništa… Misliti znači ono što mi još nismo otpočeli činiti: ono što, po mjerilu pisma, otpočinje samo u episteme.
I kako se filozofi i znanstvenici ne bi osjećali jadnima nakon ovih riječi… Postaje sve jasnije zašto su ovog filozofskog drznika s etiketom poststrukturalizma na sebi (kao samo jednog pravca u mišljenju pored drugih) na koncu prognali u povijesnu ropotarnicu ideja…
I tog i takvog Derridau odlučio sam čitati na obiteljskom ljetovanju u Vodicama. Saplićući se i probijajući između gusto postavjenih ručnika na čuvenoj vodičkoj Plavoj plaži, s patkom na napuhavanje u jednoj, i rukom svoga sina u drugoj ruci, u isto sam se vrijeme u svojoj glavi saplitao, podizao i dalje probijao kroz strukturu, učinilo mi se, najdublje misli koje je čovječanstvo (u svojoj misaonoj povijesti) ikad iznjedrilo. Uz glas Mate Bulića koji je dopirao iz jednog lounge-bara pored mora, zagledan u ravnu crtu horizonta između razbacanih otočića vodičkog akvatorija, razmišljao sam o tome kako je čovječanstvo kroz misao ovoga čovjeka možda za trenutak spoznalo svoje pravo mjesto u ovome što nazivamo ‘okriljem prirode’ – da bi na tu spoznaju zaboravilo. Moguće je i da će se čovječanstvo ovoj misli, koju, by the way, još nismo obrazložili i opisali u svojoj punini, u budućnosti ipak vraćati, jer nekako ne mogu zamisliti da je budući slobodni duhovi ignoriraju, iako mogu zamisliti da ju na dulje vrijeme prekrije prašina vremena…
Čitajte Derridu, znam da je težak, ali polako…; dajte mu vremena; ne dajte da misao koju je izrekao padne u zaborav, siguran sam da na njoj možemo graditi… možda i taj navikani vrli novi svijet. Ma kako na prvi pogled izgledalo da je njegova misao o pismu daleko od stvarnih životnih problema, ona to nije. Dobra strana ovog bloga je što imam tu nezasitnu želju da vam prenesem zašto nije, ali mi obrazloženja nikada ne stanu u jedan odlomak, jedan post. Potrebni su mi njih tisuću. Ali i o tome sam prestao brinuti. Jer čak i kad prestanemo pisati – ostajemo u tekstu, ili kako već glasi čuvena Derridina rečenica koju u svojoj Književnoj teoriji ističe i Jonathan Culler – Il n’y a pas de hors-texte – priroda nema svoj tekst…
Srpanj 2016.
Smanjiti zanimanje za samoga sebe
BERTRAND RUSSELL: Osvajanje sreće
Ime Bertranda Russella zasigurno vam je poznato: engleski matematičar, logičar, filozof, a ponekad i povjesničar, koji se u knjigama povijesti filozofije i znanosti najčešće povezuje s pravcem logičkog pozitivizma. To ga, međutim, nije spriječilo da osmisli jedan od najpoznatijih paradoksa logičkog mišljenja, danas poznat pod njegovim imenom. S druge strane, Russell je imao jasnu ambiciju utemeljiti matematiku na logici. U suradnji s Alfredom Northom Whiteheadom napisao je znamenitu Principia Mathematica, a svakako zaslužuje priznanje i za mentorstvo mladom Wittgensteinu. Njegov turbulentni život vodio ga je kroz četiri braka i pomalo pretjerani politički aktivizam, a dobio je čak i Nobelovu nagradu za književnost (što mi i danas zvuči nevjerojatno, jer, prema vlastitom priznanju, nije bio umjetnik).
Unatoč svemu, ne mogu se oteti dojmu da je bio pod utjecajem one duhovne prisile koja često obuzima “velike ljude” – želje da usreće čovječanstvo. U tom duhu, napisao je meni izuzetno dragu knjižicu Osvajanje sreće, iz koje ću, u Minervinom izdanju, donijeti nekoliko citata. Čini se da je Russell pod svaku cijenu htio ukazati na to da je sreća pojedinca, a ne društva, ono čemu trebamo težiti. Njegova formula za sreću bila je izrazito jednostavna: smanjiti zanimanje za samoga sebe. A ono što ćete sada pročitati gotovo da ne sliči tradicionalnom Bertrandu Russellu:
U mladićkom dobu mrzio sam život i stalno bio na ivici samoubistva i jedino me od toga uzdržala želja za znanjem što više matematike. Sad naprotiv, ja uživam u životu; čak bih smeo da tvrdim da svakom godinom sve više uživam u njemu. Dijelom je to došlo otuda što sam otkrio koje su stvari koje najviše želim i postepeno sam i došao do mnogo njih. Dijelom je to došlo otuda što sam uspješno odbacio predmete svojih želja – kao što je postizanje nepobitnog znanja o ovom ili onom – kao u osnovi neostvarljive. Ali velikim dijelom došlo je to uslijed smanjenja zanimanja za samoga sebe. Kao i drugi koji su dobili puritansko vaspitanje, ja sam imao običaj da razmišljam o svojim grijesima, ludostima i slabostima. U vlastitim očima izgledao sam – bez sumnje s pravom – kao primjer bijednika. Postepeno sam postajao ravnodušan prema sebi i svojim slabostima; svoju pažnju sve više sam usmjeravao na vanjske stvari: stanje svijeta, razne grane znanja, na pojedince prema kojima sam osjetio naklonost. (…) Zanimanje za sebe, naprotiv, ne vodi djelatnosti naprednog karaktera.
Ponekad pomislim da je doista pogrešno razmišljati o duhu kao o nečemu “opipljivom”, nečemu što stvarno postoji u ovom svijetu. Možda je pravo značenje sintagme “biti duhovan” jednostavno u tome da se misli otklone od Ega i njegovih stremljenja. Biti duhovan, možda, znači samo to – biti sposoban promatrati prirodu oko sebe bez upliva interesa vlastitog Ega. Umjetnik se tako posvećuje svom djelu, filozof – nekom pitanju, znanstvenik – predmetu svog istraživanja, a “religiozni otac”, više od svih, posvećuje se čemu drugom nego – obuzdavanju misli o sebi! A što može više obuzdati egoističnu prirodu, jedan Ego, nego pomisao da na svijetu postoji netko važniji od njega – naime, Bog? Možda sva duhovnost religija leži upravo u tome…
Moram priznati da mi se stil pisanja Bertranda Russella u knjižici Osvajanje sreće nekoć jako dopao. Nepretenciozno i iznenađujuće iskreno, Russell piše o fobijama iz svoje mladosti. I premda većinu savjeta koje je u toj knjizi ponudio nisam primijenio u svom životu, i danas volim zaviriti u nju. Najveće pogreške u životu činio sam jer nisam mogao podnijeti dosadu. A što o dosadi kaže ovaj matematičar i filozof?
Izgleda da je dosadno izrazito ljudska emocija. (…) Za moralistu dosada je životno pitanje, jer je barem polovina grijeha čovječanstva izvršena iz straha od nje (ratovi, pogromi i sl). (…) Ima dvije vrste dosade od kojih je jedna plodonosna. Plodonosna nastaje iz odsustva opojnih pića «iliti» uzbuđenja, a zaglupljujuća iz odsustva životne aktivnosti… Život pun uzbuđenja iznuruje i nama su potrebni sve jači poticaji da bi došlo do podrhtavanja koje se smatra osnovnim dijelom zadovoljstva… Za sretan život neophodno je podnijeti izvjesnu mjeru dosade… Ritam života Zemlje je spor…
Koliko god vam trubio o ufanju Duhu, a ne Egu, iz svoje kože ne možete izići! Uvijek ćete, “samo s tom glavom”, promatrati i razmišljati o svijetu koji vas okružuje. Stoga se ne čini suvišnim ukazati na nekoliko savjeta Bertranda Russella o ovom aspektu našeg individualizma, pogotovo ako ste još uvijek mladi (ili se barem u duši tako osjećate), jer…
Za mnoge mlade ljude izuzetnih odlika mlado doba je doba velike nesreće… Pogotovo ako žive u malim mjestima gdje nemaju prilike upoznati zanimljive ljude i voditi srodne razgovore. Inteligentan čovjek koji živi u velikom gradu već je u drugačijoj poziciji… Ako neki čovjek pođe putem prave karijere i u pravoj sredini, on u najviše slučajeva može da izbjegne društveno gonjenje, ali dok je mlad i njegove vrijednosti nisu ispitane, podložan je da bude na milost i nemilosti neznalica koje sebe smatraju pozvanim da donose sud o stvarima o kojima ništa ne znaju, i koje se razbjesne na pomisao da tako mlado lice zna nešto bolje od njih, s tolikim iskustvom. Mnogi koji su konačno izbjegli despotstvo neznanja, preživjeli su tako tešku borbu i toliko dugotrajan pritisak da su na kraju ogorčeni i oslabljeni u svojoj energiji. Postoji podesna teorija da će genije uvijek da se probije i, pozivajući se na tu teoriju, mnogi smatraju da gonjenje mladih talenata ne može da napravi veliku štetu. Nema nikakvog osnova da se prihvati ta teorija… ima ih i koji su propali u mladosti. I tu nije u pitanju samo da se nekako probiju, nego da se probiju bez ogorčenja i s neokrnjenom energijom… Sve više se ukazuje mogućnost da biramo društvo na osnovu srodnosti duša nego prostog susjedstva. Sreća se uvećava druženjem s licima sličnih ukusa i sličnih mišljenja.
Ovo mi se čini najvažnijom porukom Bertranda Russella. Kopirao sam je drhtavom rukom, jer vjerujem da se ovaj slučaj umnogome odnosi i na moju muku. Genij, dakako, nisam, ali nakupio sam ogorčenja u sebi jer se u mladosti nisam imao prilike družiti “s licima sličnih ukusa i sličnih mišljenja” – to je i dalje moj dojam. Međutim, kad malo dublje zavirim u sebe, vrlo brzo razaznam razlog koji je doveo do toga i koji mi se neće svidjeti. Sve je to, opet, zbog mog kukavičluka. Nikada nisam bio spreman otići, napustiti sredinu koja me gušila i početi živjeti iznova, po svom ukusu. Možda mi, duhovni, nikada nismo u potpunosti spremni prepustiti se životu. I zbog toga nikada u životu ne dolazimo do onoga što zaista želimo…
Ali, iako nam je “karta zanimljivija od teritorija”, ne smijemo smetnuti s uma da se i za “kartu” u životu valja boriti…
Srpanj 2016.
O politici (ničeancije ix.)
Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE
Radiohead: THE NUMBERS (A Moon Shaped Pool)
51.
U današnjem političkom prostoru svašta možemo čuti. Od najgnusnijeg govora mržnje do najplemenitijih ikada izrečenih misli. Pa opet, u svemu, izuzev ratom zahvaćenih područja, nikome ne fali dlaka s glave. Što nam to govori? Da je ovo doba samo doba laprdanja, gnjusnog ili plemenitog, svejedno, bez stvarnih posljedica… Kakav evidentan napredak po pitanju ljudskih prava!
52.
Što mislimo kada kažemo da je netko desničar ili ljevičar? Da nije ovo: desničar kaže “Ja sam za slobodu kako bih mogao raditi što god me je volja, uključujući tu i porobljavanje drugoga, ako mi to pođe za rukom i ako mi on to dopusti.”, a ljevičar uzvraća ” i ja sam za slobodu, ali samo u odnosu na one koji me žele porobiti!” Ne izranja li tu, onda, onaj mučni podsjetnik na istinu ‘kako-stvari-stvarno-stoje-na-ovom-svijetu’, na onaj pra-odnos među ljudima otkako je volje za moći, pra-odnos Gospodara i Roba, a koji smo podjelom na ‘desne’ i lijeve’ u demokraciji samo skrili pod tepih?!
53.
Moj dojam je da su desničari, u osnovi uzevši, ljudi orijentirani na svoj ego, na sebe same i svoje prilike u svijetu. Briga njih za druge. To su ljudi koji se bore za slobodu, ali samo svoju slobodu, kako bi u njoj mogli provoditi svoju volju. Njihov slogan je: „U ovom svijetu – snađi se sâm!“ Zbog toga ne vole intervencije države, socijalna davanja, subvencije, i općentio, državnu sklonost empatiji bilo koje vrste. No zato će uzdizati obitelj koja, ako malo bolje promislimo, predstavlja pravi mastodont ego osjećaja! Za svoje dijete spremni smo sve učiniti. Stoga se na vlastitoj obitelji, htjeli-ne-htjeli, svi razotkrivamo kao desničari!
54.
Jedan od uvjeta za postajanjem vladarom odnosno moćnikom svijeta u današnje doba gotovo je trivijalan: imati što jednostavniji pogled na svijet. Po mogućnosti, na svijet gledati očima bakterije: crno-bijelo. Osim toga, kad ti odsjeku prst, da ti izraste novi. Drugim riječima, da te nitko ničim ne može povrijediti. Prava Meka za sociopate! A upravo treba biti suprotno:
U natjecanju za vlast pozvati upravo one koji se rado skrivaju i htjeli bi živjeti za se.
56.
Loša ili dobra politika? Sve su politike loše, ako streme legislativi volje za moći; sve su politike dobre, ako streme legislativi koja će doprinijeti sreći zajednice. I koja to onda politika može zadovoljiti slobodan duh? Očito – nijedna! To dvoje, jednostavno, ne ide skupa. Svaka politika za jedan slobodan duh nepoznato je i opasno područje koje on, pri najvećoj jezi i u velikom luku, uvijek zaobilazi…
[Neke od] deset zapovidi slobodnog duha:
Narode niti voli niti mrzi.
Ne bavi se politikom.
57.
Važnost dobre politike za čovječanstvo!
Ako su Bližnji samo neka vrsta naših osjećanja: tad je, prema tome, vladavina sam neka vrsta sebeovladanja: a volja da se bude gospodar jednaka je najvećem svlada[va]nju vlastitog straha i sućuti, i pretvaranje drugoga u našu funkciju, – dakle uspostava jednog organizma.
Uzmimo metaforu društva kao tijela. Kao što bolesne stanice raka u tijelu napadaju zdrave stanice, tako bjesne i ratovi među ljudima. Nijedna zdrava stanica ne može se sama obraniti od napada bolesnih stanica, to može učiniti samo u koheziji s drugim zdravim stanicama. Zbog toga je važna sreća zajednice, ili – dobra politika, kako se bolest uopće ne bi pojavila. Ali ako se bolest već dogodila, svo liječenje, sve operacije, sav otpor koji pružamo, ima smisla samo ako ćemo nakon toga započeti provoditi dobru politiku odnosno započeti zdravo živjeti …
58.
Čini se da je čovječanstvo došlo u doba u kojemu vlastitu sudbinu drži u svojim rukama, a da to još ne primjećuje.
We call upon the people
People have this power
The numbers don’t decide
Your system is a lie
…
The future is inside us
It’s not somewhere else
Ali kad jednoga dana to ipak otkrije, bolje je da ne ide za tim da izgradi idealno društvo. Neka ga radije podijeli na onoliko dijelova koliko je potrebno da bi svaki pojedinac u njemu bio sretan… uključujući tu i onog najizvitoperenijeg i najzakučastijeg pojedinca, poput nas, koji izbjegava svaku politiku i sebe još naziva slobodnim duhom!
Svibanj 2016.
Droga moći (ili o postanku ‘volje za moći’ iz sanjarenja)
FRIEDRICH NIETZSCHE: Volja za moć
RADIOHEAD: Daydreaming
Možemo samo nagađati kako je to izgledalo u početku, tog, za svakog čovjekolikog majmuna, sumornog dana, ispunjenog strahom, patnjom i bježanjem, u kojem se praideja ‘volje za moći’ konačno oblikovala u njegovu umu, a možda upravo iz njegova ondašnjeg sanjarenja… Dižući se iz magle bitaka, njegove tamne strane, dospjela je ona u svoje vrijeme. Naravno da su se u to doba i druge pra-ideje morale motati umovima prvobitnih ljudi. Pra-ideja Boga, recimo, možda je prva pra-ideja uopće koja je čovjeku pala na um! Znatiželja je vjerojatno izrasla iz seksualnog nagona, umjetnost iz oponašanja, a zen-budizam – sad stvarno spekuliram – iz ignoriranja čovjekovog nepovoljnog položaja u prirodi. No tvrditi da je sama ‘volja za moć’ nekakav nagon po sebi – u ovom trenutku i u ovom dobu – čini se ne samo pretjeranim nego i neprimjerenim… evo i zašto.
Najprije, što bi bila ‘volja’ “po sebi”? Ono što volju razlikuje od nagona odnosi se na njenu “intrinzičnu” svjesnost… pa bi se moglo reći da se radi o kultiviranom svjesnom nagonu, nagonu koji se evolucijom uspio obrazovati i postati svjestan samoga sebe. No iz toga zaključiti da je volji kao takvoj inherentno i stremljenje moći, i da se radi o nagonu ‘volje za moći’ – to, iz prethodnog izlaganja, nikako ne možemo zaključiti!
Bilo kako bilo, Nietzsche se silno trudio pokazati na djelu mehanizme funkcioniranja ‘volje za moći’, pa je u jednom trenutku došao i do sljedećeg luckastog objašnjenja: svaka stvar u prostoru i vremenu, shodno vlastitoj ‘volji za moći’, teži rastezanju u svim smjerovima s ciljem zauzeća cijelog prostora, no kako je u tom nastojanju sprječava otpor drugih stvari, imamo svijet kakav imamo.
Da bi otklonio vječitu neizvjesnost u vezi pronalaska hrane, u jednom trenutku naš je predak morao doći na ideju da svoj obrok podijeli na dva dijela. Tako je jedan dio obroka mogao pojesti odmah, a drugi u neko drugo vrijeme. Drugim riječima, uspio je u svom umu aktivirati tu čudesnu brojku ‘dva’… ulaznicu za kraljevstvo ‘volje za moći’. Vidio ju je jasno pred sobom u obliku dva obroka! Nakon toga, došao je na bolju ideju: umjesto da jedan obrok podijeli na dva dijela, zašto ne bi istog dana pribavio dva cijela obroka, jedan za danas, drugi za sutra…? A onda se u cijelu priču ubacio novi element. Zadovoljstvo uslijed otklonjene neizvjesnosti u vezi pronalaska hrane vremenom se pretvorilo u ovisnost. Ako nešto izaziva zadovoljstvo, i ako se kroz dulji period ‘konzumira’, neminovno dovodi do ovisnosti. Drugim riječima – moć drogira čovjeka. “Tako se mora osjećati Bog dok vlada ovim svijetom!”. Moć možda i nije ništa drugo doli prai-deja Boga koja je ‘sišla’ u nagone.
U međuvremenu, dok sam pisao i promišljao ovaj tekst, grupa Radiohead objavila je svoj novi album koji sam godinama nestrpljivo iščekivao. Slušajući prekrasnu Daydreaming u izvanrednom spotu koji se ovih dana vrti na YouTube-u, došao sam na nevjerojatno mračnu misao: ono što nam Thom Yorke i društvo žele poručiti je skori kraj čovječanstva; cijeli spot učinio mi se kao primjereno ljudsko opraštanje od postojanja, povratak u spilju, animizam i životinjski svijet…
U pravilu, čovjek da bi izdržao život, prisiljen je nečim se drogirati, u duhovnom smislu. Može to biti i obična nada u bolje sutra, ili neka ‘religiozna istina’ poput obećanja zagrobnog života, ali čini se da ipak nema snažnije i učinkovitije ‘droge’ za čovjeka – od moći, od stremljenja k moći! Težina života je podnosiva, ako se ‘volji za moći’ prokrči put u čovjeku. Sad su tu pred njim, jasni poput podneva, jedan cilj i jedna namjera – i okrunjeni smisao života!
No, što ako upojedinačenih živih bića koja streme moći u jednom trenutku bude previše…? A već sada jest. U takvim okolnostima, ‘droga moći’ postaje preopasna za čovječanstvo u bilo kojem smislu. Današnja zadaća filozofa nije pronaći neku novu istinu, nego ukazati na dublji smisao ‘volje za moći’, kao droge čovječanstva u dobu nihilizma! To je moj zaključak.
Travanj 2016.
U jednom dahu kazati Da i Ne
DANKO GRLIĆ: Friedrich Nietzsche
Nikad nisam bio bliže životu… Nikad u takvom iskušenju da napustim zemlju duha… Da se, poput Arthura Rimbauda, otisnem na trgovačkom brodu put Afrike ili kao Srđan Šaper postanem direktor supervažne ili pak supernevažne kompanije, ovisno kako na to gledate… Što me je (to) zahvatilo? Neznano kako, ponovno me je nagrizla sumnja u potrebu opstanka ovakovog razmišljanja na svijetu. Možda je za nj doista došao kraj…
Prije neki dan, žena me pita: zašto već jednom (na ovaj način) ne prestanem pisati… Tko još danas tako piše? Piši, brate, ako od toga imaš neke koristi, ako nemaš, mani se ludog posla… Najgore što nam se može dogoditi – a što se izgleda većini ljudi upravo događa, je da nam to pragmatično, dijabolično, kapitalističko mišljenje postane zdravorazumsko…
Moj net prijatelj, s kojim dijelim slične duhovne sklonosti, u svom zadnjem emailu napisao mi je nešto zastrašujuće… da kad odluči staviti nešto na papir da mu dođe povraćati… Situacija je postala ozbiljna. Svi ćemo možebitno dosegnuti njegovo stanje uma. Ali zar se ipak ne bi trebali zapitati: kakav je to naš život postao, ako nas duhovna djelatnost u njemu počela tjerati na povraćanje…?
Netko može pomisliti da je to zato što se danas njome svi bave (osim toga, velika većina žele je i naplatiti!), i ne bi bio daleko od istine. Sjećam se da sam i sam nekoć pisao o ‘uzdržavanju od proizvodnje sadržaja‘… ali nekako osjećam da tu ne leži odgovor.
Kapitalizmu je u naravi crpsti sve čega se dotakne. Zahvaljujući njemu imamo linearno, a ne cikličko vrijeme. Jednoga dana, to je sasvim očito, zalihe će presušiti, majčica Zemlja u sebe će se urušiti, i mi ćemo s njenog lica nestati. U ovom trenutku, ne vidim drugi scenarij za ‘posljednji dokumentarni film’ naziva “Sudbina čovječanstva”. S takvim naukom, s kojim se paradoksalno, slaže i kršćanstvo sa svojim učenjem o Sudnjem danu, nećemo preživjeti… Jednoga dana, dakle, osvanut će taj – Sudnji dan, u kakvom god obliku, te započeti posljednji dan čovječanstva na Zemlji. Tako nam je – kako nam je. Mi smo kapitalističke životinje po svojoj krvi; drugačije – ne da ne znamo – nego i ne možemo! U vrlo skoroj budućnosti, znanosti će poći rukom otkriti postojanje tih intrinzičnih ili nanosićušnih, kapitalističkih gena u svih u upojedinačnih bića na svijetu, pa ćemo postati potpunoma sigurni da nismo pogriješili, i ostati ‘mirni’, a zapravo, divlji u svom postojanju…
I, ako je tomu tako, čemu onda još Duh? Čemu filozofija, umjetnost, religiozne predaje…? Možda jedino tomu da vrijeme propasti malo uspore… U nekim trenucima, kao što je to ovaj, ne vidim drugog rješenja. Naravno da većinu vremena provodim sanjajući o tome da će se dogoditi obrnuto, da će čovječanstvo kad-tad prihvatiti da mu i smije biti malo dosadno u tom vražjem kozmičkom uprizorenju, te da će znati ‘stati na loptu’ i prihvatiti cikličko vrijeme… “Rad je sramota” znao je izvikivati Nietzsche u onim svojim najdrskijim, a možda i najlucidnijim trenucima, koji se vjerojatno ne mogu opravdati, ali koje možda i najviše volim… Međutim, isti taj Nietzsche, čitam u njegovoj izvanrednoj biografiji Danka Grlića, duhovni princip kapitalizma – ‘volju za moć’, uzdiže na pijedestal ‘istine bića’. Volja za moć, kaže, dolazi prije same spoznaje! Kako sad to?
Ja i stvari, subjekti i objekti, djelo i djelatelj, zapravo su samo fikcije volje za moći… Tako je svaka spoznaja fenomena zasnovana na fikciji, jer već pri samom početku spoznavanja postoji volja za moći. Pojmiti, po Nietzscheu, možemo samo onaj svijet koji smo sami stvorili.
Tako volja za moći uopće nije predmet spoznaje, već je obratno… sama spoznaja predmet [je] volje za moći. Stoga je u krajnjoj liniji promašena i namjera pokušati spoznati volju za moći, jer na određenom stupnju volje za moći tek spoznajemo.
Za Nietzschea su uopće sve namjere, svi smjerovi, svi ciljevi, svaki smisao samo načini izražavanja i metamorfoze jedne volje, inherentne svem zbivanju: volje za moći.
“Imati namjere, ciljeve, smjerove, htijenje uopće – isto je što i htjeti biti jači, htjeti rasti – i htjeti uz to i sredstva za to” (Volja za moći).
Ali i kao takva:
…volja za spoznavanjem ostaje… ograničena, kao i sama volja za moći, na istinu bića a ne bitka.
Zbog toga, vjerujem, da je Danko Grlić izveo zaključak po kojemu je Nietzsche ‘volju za moć’ držao nečim prisilnim za sva upojedinačena stvorenja, nečim čemu se teško usprotiviti; s druge strane, smatrao ju je negativitetom ‘svim kretanjima bitka samog’, odnosno nečim što neprestano mora svladavati i druge energije, pokrete i stremljenja Pra-Jednog. Katkada je i sâm Nietzsche karakterizirao volju za moći “opasnošću koja nikad ne dovodi do smirenja”. Valjda smo, zbog sveg nabrojanog, do vraga, i u tolikoj ljubavi s kapitalizmom danas! Svijet je, na svu sreću, jedno divno i komplicirano mjesto i vjerujem da ga se nikada neće moći svesti na samo jedan tako isključujući, i tako okrutan princip…
Upravo pojava još jedne ideje u Nietzscheovom mišljenju – ideje ‘vječnog vraćanja jednakog‘, možda nam to najbolje potvrđuje. ‘Vječno vraćanje istog’ stoji nasuprot ‘volji za moći’ kao umjetnički i kao duhovni princip, kako god je uzeli, ali ponajprije, ‘vječno vraćanje istog’ je ideja koju ona, ‘volja za moći’, ne može svladati. Uzaludnost svakog napora u ovom svijetu više je nego evidentna, sve će jednoga dana postati ‘prah i pepeo’, uključujući i nas same… (ipak o samom ‘vječnom vraćanju jednakog’ pisat ću nekom drugom prilikom)
Pored svega toga, ne znam kako je Danku Grliću pošlo za rukom iskopati knjigu Ludwiga Klagesa s možda prvom, ozbiljnijom, psihološkom analizom Nietzscheova lika i djela. U svakom slučaju, Klages je za nas, zbog nje, neizmjerno vrijedan. Upravo je on, među prvima, uočio dva suprotstavljena svjetonazora u Nietzscheovu mišljenju koja se ničim ne daju podvesti pod zajednički nazivnik:
[po Klagesu] u Nietzschevoj filozofiji… spojene su dvije nespojive moći: duhovna volja za moći i ono što [on] zove “nužnošću doživljavanja ritmičkih kretanja kozmičkog života”.
S jedne strane, kaže Klages, imamo ‘pozitivnu’ ‘filozofiju orgijazma”, a s druge, ‘negativnu’ “filozofiju volje za moći”. Odatle, nastavlja Grlić:
Čak i njegovo ludilo Klages objašnjava tako da je Nietzsche čvrsto stajao na dva potpuno različita stajališta, onom bezuvjetnog života i onom bezuvjetnog potvrđivanja volje, koja je neprijatelj svakom životu. A što je besmislenije, pita se Klages, “nego u jednom dahu kazati Da i Ne“.
Dvadeseto stoljeće bilo je stoljeće reda – u mišljenju. Ovo dvadeset i prvo – više nije takvo. Samo je kapitalizam, kao ideologija volje za moći svoje vrste, zadržao svoj vlastiti red u iscrpljivanju svega čega se dotakne; druga mišljenja nisu. Zato nas valjda i u tolikoj mjeri privlače iracionalnosti filozofa, znanstvenika, umjetnika; njihova protuslovlja, a nema boljeg primjera takvog mišljenja od mišljenja našeg Učitelja! Sâm Nietzsche, a mi to vrlo dobro znamo, bio je svjestan toga, što je Klagesu, kao i mnogim drugim analitičarima, promaklo. Ovaj psiholog nikada nije dospio uvida da su Nietzsche, odnosno njegovih ‘tristo pročelja’, ponekad namjerno igrali tu igru samopobijanja. Ali promislimo malo! On i njegovih ‘tristo pročelja’ prkosili su svakoj namjeri, cilju, svrsi koja bi iz njih mogla proizići, jer su upravo i jedino na taj način, mogli biti protuteža toj ubitačnoj volji (za moći) koju je tek jedan dio tih ‘pročelja’ zagovarao… Da, gospodine Klages, ako se želite suprotstaviti nagonu za saznanjem (a kako nedavno razotkrismo – samo previjanijem nagonu volje za moći), kojeg možda i niste svjesni da posjedujete, trebate i vi moći biti proturječni, iracionalni, samopobijajući… kakav je bio Nietzsche u bitku svog bića (ako se može tako reći). Drugim riječima, upravo onakvi, kakvi bi se mogli suprotstaviti ideologiji današnjice, besprizornoj duhovnoj praznini u nagonu jedne tupe volje, koja se ogleda u samo jednoj svrsi, cilju i razlogu postojanja…
Pojačana do neslućenih razmjera u današnjem vremenu, ona je ta koja guši druge porive i energije u čovjeku, tjerajući ga da povraća, ako se njoj ne povinuje. To je moj odgovor na pitanje s početka ovoga teksta. Možda će mojemu net prijatelju odgovor biti prihvatljiv, a možda i ne… Dakako, nikada neću tvrditi da sam u nečemu u pravu. Iako sam postao blizak životu, očito je da duh još uvijek ‘držim’ uza se!
Ožujak 2016.
O istini (ničeancije viii.)
Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE
45.
Pojedinac je istina, a društvo laž; tako je znalo zboriti moje ‘ja’ nekad, a tako zborim i ‘ja’ današnji, oslonjen na hrpu, u vlastitoj radinosti, dokučenih postfilozofskih i postznanstvenih uvida. Jedina neposredna istina kojoj mogu pristupiti je, na kraju krajeva, samo ona koju imam u svojoj glavi. Filozofi su ovome problemu dali naziv – problem ‘povlaštenog pristupa’. Sve u svemu, pristup istini uvijek se događa ‘kroz nas’, taj subjektivni filtar nemoguće je otkloniti. O nekakvoj ‘pravoj istini’, ‘istinitoj istini’, ‘istini po sebi’, čini se da više ne možemo govoriti.
Ono što je novo u našem sadanjem stavu prema filosofiji jest jedno uvjerenje koje još nijedno doba nije imalo: da mi nemamo istinu. Svi su raniji ljudi “imali istinu”: čak i skeptici.
Ali, čini se da je mi, današnji, Nietzscheu preksutrašnji – ponovno imamo! Međutim, kao da se time nismo pretjerano usrećili. Istina je danas isključivo u službi manipulacije pojedincem. U današnjem dobu ona je unovačena, postala je ‘vojnik’ volje za moć, i vjerujem da neću pogriješiti ako kažem da je danas na stvari – ‘rat istina’!
46.
Tko zna što naše istine stvara, oblikuje i mijenja. Ono što se nadaje nama, postničeancima, u nekakvoj novoj gnoseologiji, odnosi na uvid da pojedinac istinu zapravo osjeća; odatle, nešto mu se čini istinitim ako mu je proželo biće, u bilo kojem smislu. Ako svijet doživljava racionalno, istinu će ‘osjećati’ logički, ako je oslonjen na emocije, istina mu se može činiti lijepom… ili neizdrživom. Tako i mnoge ‘laži za druge’ mogu postati ‘nečije istine’, uključujući tu i one ‘neporecive’ ‘logičke laži’…
47.
Postoje religiozne i znanstvene, moralne i nemoralne, subjektivne i objektivne, korisne i beskorisne istine; postoji i ona osobita istina filozofa kojoj on stremi u svojim najskrivenijim mislima, kao i naizgled ona, neporeciva, logička istina; postoji i umjetnička istina koja može biti moćna i tajnovita, ali i ona bezazlena i nevina koja (kao da) dolazi iz usta djeteta. Ali, što ćemo s onim tzv. ‘vječnim istinama’, koje na svoj način svojataju i logika i znanost? Nije li ove istine ipak nemoguće pobiti? Jedna glasi da će sunce izići na horizontu svakog dana. Pomislimo na mogućnost da Sunce jednoga dana ipak ne izađe. Možemo li to zamisliti? Naravno! Nakon pet milijardi godina, kako predviđaju znanstvenici, naše sunce će se ugasiti i navedena istina više neće vrijediti. Tako će se jednog dana dogoditi da jedna – u ovom dobu potpunoma neupitna istina – defacto postane opovrgnuta… To znači da su i ‘vječne istine’, u načelu, perspektivične istine, kao i sve drugo. Sunce izlazi samo u ‘našem svijetu’, izvan njega ne. Sunce je samo jedna zvijezda u svemiru pored milijardu drugih.
48.
Istine se hrane znanjem, znanje informacijama, informacije podacima, a podaci našim svjetonazorima, znanstvenim paradigmama, političkim i inim interesima… Odrediti što je podatak jednim dijelom je pitanje perspektive, a drugim dijelom – jedno moralno pitanje!
49.
Uvijek su nam naše istine draže od tuđih! Pa opet, (pre)često vlastitu istinu korigiramo nekom tuđom! Zapravo, mi smo ti koji smo u svakom trenu prisiljeni vlastitu istinu korigirati, ako želimo preživjeti. Odatle smo vječno upućeni jedni na druge.
50.
Posjedovanje istine nije strašno nego dosadno, kao svako posjedovanje.
Listopad 2015.
Beskompromisna kritika suvremenosti (ili kako prevladati kapitalizam?)
SLAVOJ ŽIŽEK: Život za jednokratnu upotrebu (The Disposable Life)
Za Slavoja Žižeka slobodno se može reći da je uspio u onome čim se bavi, pa čak i po ‘kriterijima’ ovoga današnjega, nekritičkog vremena. Svima vama zainteresiranima za, kako sâm Žižek ironično kaže – ‘usrane knjige’, ovaj suvremeni filozof, k tomu još i ‘brat po mlijeku’ s ovih naših prostora, itekako mora biti poznat. Nitko od današnjih filozofa ne snalazi se tako dobro u javnom prostoru kao on, a da pritom svojom iznimnom pronicivošću nastavlja pogađati bolna mjesta bolesnog tkiva društva. Možda društvo kao društvo i nije bilo, niti će ikada biti zdravo. Ako odista počiva na jednoj tako sumanutoj ideji poput ‘volje za moći’ kako i može biti zdravo? Valja nam jedino naučiti razlikovati ‘bolja’ od ‘gorih’ mjesta u njemu; pa barem to, ako već ništa drugo, promrmljat ćemo poput Žižeka kiselo u bradu i okrenuti se pregledavanju na desetke filmića/klipova s You Tube-a u kojima je glavni akter upravo ovaj bard suvremene europske misli. (Moj prijatelj, s kojim s vremena na vrijeme ‘žižekujem’, kreirao je YouTube channel s odabranim izvacima Žižekovih misli; možete mu pristupiti na ovoj adresi: https://www.youtube.com/channel/UCjOC9XIqPn8iprpieN5pAiA ; zasada, tu je samo jedan filmić, ali, prema obećanju, uskoro bi se trebao početi puniti i drugim ‘izvacima misli’ ovog beskompromisnog kritičara suvremenosti…)
I tako je to, nakon što se pokazalo da su ideologije 20. stoljeća ‘iscurile u prazno’, na koncu konaca, nama današnjima posve je razumljivo da svaka ideologija nužno završava ‘curenjem u prazninu’, tko je još spreman povjerovati u postavku da će nam jednoga dana svima biti dobro? Čovječanstvo će najvjerojatnije svršiti onako kako predviđa Biblija, ali na način, da upotrijebimo nenadmašne riječi Georgesa Bataillea za Hegela u novom kontekstu – ‘nesvjesna koliko je zapravo bila u pravu’; jednostavno, satrt će samo sebe ‘uslijed vlastitih grijeha’ i to će upravo izgledati kao da je Bog, osobno, došao na njihovu naplatu. Dovoljno je spomenuti svrhu/misiju današnje ‘fantomske države’ koja žari i pali Bliskim istokom (kojoj ću izbjeći kazati ime kako na ovaj blog ne bih navukao ljude kojima on stvarno nije namijenjen) i koja se, prema jednom uglednom američkom profesoru, ogleda u tome, pazite – da svijet pripremi za sudnji, završni dan ovoga svijeta – pa da lagano zadrhtite zbog osjećaja da doista živite u Posljednjem dobu čovječanstva… Ali stvari nisu baš tako ochkamovski jednostavne. Na ovom mjestu, možemo se prisjetiti slavnih Hölderlinovih stihova koje je volio Heidegger: „U onom opasnom uvijek raste i ono spasonosno“; u filozofskom smislu, to znači da uvijek postoji mogućnost da u posljednji trenutak čovječanstvo izbjegne svoju propast i igra se nastavi… Kada će čovječanstvo svršiti svoju ‘velevažnu’ misiju na zemlji, tim pitanjima se, zapravo, ne trebamo pretjerano zamarati, a toga je svjestan i Slavoj Žižek. Trebamo samo biti okrenuti sadašnjosti te, u svojstvu filozofa ili pjesnika/književnika, spremno naleći na bolna mjesta društva; ako slijedimo Houellebecqa još ćemo i ‘jako pritisnuti’! A Žižek to radi s takvim manirom da ga čak i u Americi obožavaju! Osim što je vjerojatno najpopularniji filozof na YouTubu, gost je sveučilišta diljem svijeta među kojima, slobodno to možemo reći, prednjače upravo ona američka.
Na ovom mjestu postavlja se pitanje: je li moguće, pa da u Americi (a pod tim terminom u ovom tekstu misli se na Sjedinjene Američke Države) danas odista postoje (mladi) ljudi koji vjeruju da se kapitalizam može prevladati? I zašto se to uopće „moramo zapitati“? Zato što je prevladavanje kapitalizma, kao jedno od gorućih pitanja opstanka čovječanstva u cjelini (premda ne i za one koji u njemu uživaju) u posljednje vrijeme postalo i jedno od ključnih tema Žižekove filozofije. Pored svega toga, on, kao ‘klasificirani komunist’ ili ‘radikalni ljevičar’, kako sâm sebe voli nazivati, ipak je on, k tomu, i jebeni lik s ovih naših, slavenskih prostora, koji kao da su još uvijek u potrazi za društvenim uređenjem koje bi ih preporodilo. Socijalizam to nije učinio, kapitalizam još manje, pa budućnost ostaje otvorena… Ali da se razumijemo, Žižek nikada neće zagovarati nekakav povratak na ‘staro’, na ‘socijalizam’ i ‘komunizam’ koje smo već iskusili… Činjenica je da ni on u ovom trenutku ne vidi rješenje, tu se misli za neko prihvatljivo društveno uređenje, ali zato se u svezi njega neprestano i grozničavo pita… I samo zbog tog nastojanja, Žižek bi nam trebao biti simpatičan.
S druge strane, meni je nepojmljivo da se i (mladi) Amerikanci to isto pitaju! Da su zainteresirani za prevladavanje nečega što je Americi, budimo pošteni, donijelo svu tu silnu ekonomsku moć i epitet svjetske velesile, a usput i ‘iskaznicu’ ‘svjetskog policajca’, ‘pasioniranog borca protiv terorizma’ i sl.? Ako ćemo pravo, Amerika kao Amerika, postoji upravo zahvaljujući tom golemom kolanju kapitala, sveprožimajućem, ubiquitous kapitalizmu, toj, tko zna kojoj po redu reinkarnaciji ideje ‘volje za moći’; stoga, nećemo pogriješiti, i nije nešto novo, ako kažemo da je sama Amerika dijete kapitalizma, odnosno čisti nusprodukt ideje širenja tržišta, iako se, u doba njenog nastanka, stvari nisu nazivale tim imenima. Zbog toga mi je pomalo nemoguće zamisliti da postoji netko u Americi (a tu ne mislim na ‘svježe’ doseljenike iz Europe) tko bi imao ista nastojanja kao Žižek. Čast rijetkim i istinskim anarhistima poput Johna Zerzana koji bi vjerojatno razjebali sve, uključujući tu i neka druga ‘civilizacijska dostignuća’ poput, primjerice, jezika…
Isto tako, priznajem da su mi se nastojanja određenih američkih mislilaca da utječu na ‘stanje svijeta’, a koja su usmjerena prema sveopćem boljitku čovječanstva, oduvijek činila pomalo licemjernima. Vjerojatno je to zato što su svoje stavove izricali s, meni previše naglašene, pozicije pripadnika politički utjecajne nacije, a što Amerika nesumnjivo jest. Naravno da tu svoju nemuštu, pomalo rezigniranu, i po svemu sudeći, neopravdanu strelicu kritike odapinjem na mislioce poput Noama Chomskog koji se, i pored primjesa anarhizma u svojim stavovima, političkim pitanjima bavi s pozicije profesora jednog uglednog, ali ipak, američkog sveučilišta… Uostalom, nešto slično zamjera mu i John Zerzan. U američkom kulturnom miljeu, po tom pitanju puno mi je draži jedan Sean Penn koji zbog svog ‘otvorenosrčanoga’, lijevoga političkog usmjerenja, počinje otvoreno trpjeti i u svom poslu (premda se radi o praznoglavom glumačkom pozivu)… Navodno, za snimanje novih filmova sve manje poziva stiže mu iz američkih filmskih studija…
Slavoj Žižek nema tih problema. Zahvaljujući tomu, on se može baviti problemima koji otvoreno pritišću današnje društvo. I nekako se čini da je posljednjih godina njegova kritika kapitalizma dosegla svoje blistave vrhunce. Uvjerite se i sami! Pred vama je odabrani YouTube filmić/klipić – a kako bi se drugačije Žižek ‘objavio svijetu’ – naziva The Disposable Life (što sam preveo kao ‘Život za jednokratnu uporabu’) u kojem slovenski filozof sa svojim već legendarnim, i čak simpatičnim, a opet neizbježnim, tikom trljanja nosa raspravlja o tome „kako je danas sve postalo ‘potrošna roba’ te kako danas sve mora imati svoju svrhu i korist (trzišnu, kapitalnu) da bi uopće u društvu ‘opstalo i bilo vrijedno’“. Moram naglasiti da sam ovdje samo prenio riječi prijateljice koja mi je proslijedila link na video.
I nemojte misliti da su umjetnička područja izuzeta od ove kritike!
Kolovoz 2015.
O Duhu i Egu II. (ničeancije vii.)
Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE
39.
Smisao Ega/Jastva; pripuštati Duh u- i očitovati ga iz- sebe; ništa drugo.
40.
Zašto smo “upojedinačeni”? Zato da bismo različite mogućnosti kroz sebe uprizorili i u Duhu očitovali. Mi “upojedinačeni”, mi smo sâm krvotok Duha. Kroz nas Duh živi.
41.
Ako smatraš da si važniji od zbilje koja te okružuje – egoističan si tip; ako držiš da je ona, zbilja, ono izvan tebe, važnije od tebe samog – religiozan si tip; ali ako smatraš da ste jednako važni (ili nevažni), i zbilja i ti – neki svoj si tip, čije nam iskustvo tek valja čuti…
Istu misao možemo izraziti i na sljedeći način:
Ako radije živiš zarad sebe nego zarad stvari duha (odnosno, narodski rečeno – zarad Boga) – egoistični si tip (ljudi). Ako radije živiš zarad Boga (stvari duha), a ne zarad sebe – religiozni si tip. Ali ako radije živiš (ili ne živiš) (n)i zarad sebe (n)i zarad Boga (stvari duha) – ti si neki svoj tip, vječno na granici dva svijeta, čije nam iskustvo tek valja čuti…
42.
Jastveni osjećaj preobličiti! Osobnu sklonost oslabiti! Oko naviknuti na zbiljnost stvari! Od osoba kolikogod je moguće zasad abstrahirati! Kakve to učinke mora imati! Nastojati ovladati stvarima i tako zadovoljiti svoje htijenje posjedovanja! Ne htjeti posjedovati ljude! – No ne znači li to takodjer individue slabiti? To znači stvoriti nešto novo: ne ego i ne tu i ne omnes! […] Pustiti da nas posjeduju stvari (ne osobe) i to što je moguće objam pravih stvari! Pričekati što će odatle izrasti: mi smo za stvari oranica! Iz nas treba da izrastu slike tubitka: i mi trebamo tako biti kako nas ta plodnost sili da budemo: naše sklonosti, nesklonosti su ona oranica koja ima takove plodove donijeti. Slike tubitka su ono Najvažnije što dosad bijaše – one vladaju čovječanstvom.
43.
Nebriga za stvari i ljude oko sebe; samo briga za očitovanje Duha kroz tebe i svijet će već postati bolje mjesto za život. To je tvoj put.
O Duhu i njegovim Moćima 