Veljača 2015.

Nedokučivo ‘lice’ Drugog: Duh i Ego (III. dio)

Posted in DERRIDA, FILOZOFIJA, Pisanje i razlika tagged , u 12:41 pm autora/ice Magičar

Jacques Derrida: PISANJE I RAZLIKA

044.jpgSve što u Duhu zamislim, dakle, produkt je svjetlosti ‘umnog sunca’, kojemu, naravno, ni Lévinas ne može umaći. Međutim, i to ne-ustrajavanje u dokučivanju i spoznavanju Drugog koje, po Lévinasu, nažalost, ne prakticiraju fenomenologija i ontologija (i zbog toga su za njega ‘metafizike nasilja’), samo je nova ideja/svjetlost u naravi istoga, starog ‘umnog sunca’. No ono što predstavlja relativnu novost u razmišljanju odnosi se na činjenicu da Lévinas, a zajedno s njim, čini se, i Derrida, pozivaju na razvrgavanje ‘tajnovitog saveza između Svjetlosti i Moći’. Nažalost, to su, prema mome mišljenju, učinili jednom, krajnje nevinom, ali, vrijeme će pokazati, možda ipak nespretnom mišlju, mišlju koja će, kao i desetke srodnih misli koje su u tom dobu nicale kao gljive poslije kiše, zadati kobni udarac zapadnoeuropskom mišljenju u prošlom stoljeću i prirediti pozornicu za divljanje jednog osobito bezduhovnog ‘ideala’ početkom ovog stoljeća, pored drugih – ideala okrenutosti Egu. Ta misao glasi:

Sve što mi je dano u svjetlosti izgleda kao da sam dao sâm sebi.

Osim što ćemo ustvrditi da se tu ponovno radi o onoj istoj vrsti ‘prevare’ kojom se razotkrilo da je u naravi našega uma ‘da hoće više no što može’ (Sloterdijk) i zbog koje je, po nekima, jedan modernizam bio primoran prepustiti mjesto postmodernizmu, uočimo zadah praznine i neke nove egzistencijalističke samoće koja na nas odatle vreba… Ali, ako se zadržimo u etičkim okvirima i malo bolje razmislimo, jedino u tom obliku, navedena misao osigurava da se u ime bilo kakve ‘svjetlosti’ (čitaj ideala, a tu mislimo i na ‘ekonomske ideale’ neoliberalističkog tipa, vjerske dogme, pa čak i ‘zdravorazumske’ znanstvene uvide) više ne može počiniti nikakvo nasilje. Ipak, zbog onog ‘izgleda’, teistima je ostavljena mogućnost da se iz vlastita uvjerenja mogu s olakšanjem osmjehnuti. U visokom stilu, podsjećajući na najbolje dane filozofskog mišljenja, Derrida zaključuje:

Borges je u pravu: „Možda je sveopća povijest tek povijest nekoliko metafora.“ Od tih nekoliko temeljnih metafora, svjetlost je samo jedan primjer, ali kakav! Tko će njome ovladati, tko će ikada izreći njezin smisao, a da prethodno ne bude njome izrečen?

Premda naoko slavodobitan, ovaj zaključak nije nam donio ničega dobrog u godinama koje su uslijedile. S neslućenih umnih visina, bili smo prisiljeni spustiti se dolje i gotovo priznati da je prosvjetiteljska filozofija na kraju porazila samu sebe. Tek što sam otkrio da se moje JA, u koje sam blesavo vjerovao, može preslikati na prapočelni Duh, da se mogu poistovjetiti s ‘umnim suncem’ koje je preslika usamljena Duha koji je ‘lebdio nad Vodama’ u trenucima prije stvaranja svijeta (u onom obliku u kojem ga znamo) i čije je porijeklo  jedino može biti ne-prostornovremensko… Derrida me spušta na zemlju, mrtvo-hladno ukazujući mi da sam JA stvaratelj toga Duha, i potpuno je nevažno kojim ga slovima pišem… Jasno je da se s tim ne mogu pomiriti i da je došao čas u kojem ću svog učitelja ili prevladati ili napustiti.

Je li moguće živjeti i ne vjerovati u ništa, moji prosvjetitelji? Ako negdje još uvijek postoji kakva nova sudbina Magičara, onda bi se jedna mogla sastojati od toga da se prosvjetitelje privede stvarima duha, u religioznom smislu. Nihilizam se mora okončati, drugovi moji. Morate započeti ponovno vjerovati. Ne nužno u nekog današnjeg Boga, ali svakako u nešto duhovne prirode na kojemu i vama omražene religije počivaju… kako god to nazvali… Zašto? Pitate me zašto? Zato što nema ničeg paradoksalnijeg u današnjem društvu od prisvajanja Duha od strane onih koji drže samo do svog JA i koje prepoznajemo pod uglađenim imenom konzervativaca!

Jer, što će se dogoditi (a mnogi će se složiti da se već dogodilo), ako to, u dogledno vrijeme, ne učinimo? Što je alternativa?

Alternativa je povratak na početnu zagonetku, dihotomiju JA -SVIJET, ali sada s otvrdnutim i mrzovoljnim JA, bačenim-u-SVIJET JA, u njemu nezanimljivi SVIJET, bez ideala (i bez ideja), kojemu jedino on sâm (JA) može biti ideal. To je jednadžba života u sumornoj JA-zemlji, JA-landu. I u DRUGOM (ISTOM KAO JA) prepoznajem još jedan JA. Promatrat ću ga odsad samo kroz naočale svoga JA, ono što ja želim vjerojatno želi i on i obratno… Ja sam On, On je JA…

Mimo jezika, nasilja, totaliteta, beskonačnosti i sl. pojmova koji zaokupljaju Derridu dok je uronjen u čitanje Lévinasa (ipak, oni to cijelo vrijeme raspravljaju o mnogo čemu drugom), mi smo ostali zainteresirani samo za dvojicu igrača u našoj umnoj igri: sebe i Drugog. Nakon silnih i (ne)dopuštenih igara preslikavanja, našu temeljnu metafizičku dvojbu ponovno smo vratili u okvire dihotomije. I sada se pitamo, što nam taj ‘ogoljeni’ JA može reći o Drugom, bez upliva nečeg izvan sebe, a što ne predstavlja njega samog? Na ovom mjestu, Derrida prvi put napušta Lévinasa i otkriva nam na čemu to počiva naša samorazumljiva, ‘izvanreligiozna’ dihotomija JA-SVIJET kad jednom počnemo u nju vjerovati:

To da sam i ja esencijalno drugi od drugog, da to znam, neobično je simetrična činjenica, čiji se trag u Lévinasovim opisima nigdje ne pojavljuje. Bez te činjenice ne bih mogao željeti (ili) poštovati drugog u etičkoj [transcendenciji]…

I malo dalje:

drugi je apsolutno drugi samo ako je ego, to jest na neki način isto što i ja.

Na ovaj način, postigli smo da prvi put vlastito biće započinjemo promišljati kao Ego, JA je Ego, pojedinačnost u cjelini. I jedini način da drugog poštujem jest u njegovu Egu. Ništa drugo mi nije preostalo nakon abdiciranja Svjetlosti s trona Duha Svijeta, nakon saznanja da sam sâm tu Svjetlost Uma iznjedrio u Svijet, ja kao Ego. Moje iskustvo svijeta samo je moje, bilo kakvo odnošenje spram znanja nemoguće je, i jedino simetrična spoznaja vlastite drugosti u očima drugog utemeljuje u meni jedini moral…

Eto do čega je dovela ta nes(p)retna misao koju pronalazimo u Pisanju i razlici na str. 97 u Šahinpašićevom izdanju (i nisam siguran je li postoji još koje u prijevodu na naš jezik?). Ipak, ono što me jedino može utješiti odnosi se na ‘Derridino dopuštenje’ odnosno mogućnost da ponovim simetriju u mišljenju. Nitko ne bi trebao osporiti nalaz da se spomenuta rečenica može pripisati koliko Duhu, toliko i Egu, jedinim igračima koji su ostali na pozornici ove kostimirane ljudske drame. Duh, za koji smo u konačnici otkrili da nije ništa drugo doli Cjelina prostornovremenske zbilje, a naročito to da je misao o toj Cjelini (odakle izvire porijeklo svih sestara duha), predak ‘nemislivog’ (nevažno je li se radi o Bogu, Bitku, Velikom Prasku ili nečemu četvrtom) i Ego, Pojedinačnost koja se treba odlučiti vjeruje li u pripadnost toj Cjelini (religiozni osjećaj) ili ne (pa ju izražava, kvazi-ostvaruje, sredstvima moći). Najzanimljiviji uvid, ipak, ostavio sam za kraj. Ma, koliko bio u stanju u svoje JA pripustiti Duha (kršćanstvu zahvaljujem na tom čudesnom glagolu) oslabivši Ego i obratno – ma koliko bio okrenut svome Egu istiskujući Duh iz sebe (manje sretan izraz) i tu dramu vidjeti da se događa i u DRUGOM (ISTOM KAO JA) – Duh se ne može svesti na Ego i obratno. U Derridinoj interpretaciji, koja će ga, u konačnici, odvesti do njegove slavne misli o jeziku, to zvuči ovako:

Ja i drugi [u novoj terminologiji – Duh i Ego, u različitim omjerima u Ja i drugom] ne dopuštaju da se nad njih nadvije, da ih totalizira pojam odnosa. Prije svega zato što se pojam (jezična tvar), uvijek dan drugome, ne može sklopiti nad drugim, shvatiti ga. Ta se dativna ili vokativna dimenzija jezika koja otvara izvorni smjer jezika, ne bi mogla bez nasilja shvatiti i preobraziti u akuzativnu ili atributivnu dimenziju objekta. Jezik, dakle, ne može totalizirati vlastitu mogućnost i u sebi shvatiti vlastito podrijetlo i svrhu. [kao izravna posljedica nemogućnosti svođenja Cjeline na Pojedinačnost i obratno]

U završnom dijelu ove igre uma, premda sam mislio da ga neće biti, još nam je preostalo baciti pogled na pozornicu na kojoj obitava naše današnje JA, od sredine druge polovine dvadesetog stoljeća – prepušteno samo sebi. Ja kao Ego gotovo da više ne primjećuje Duh (u nekom praktičnom smislu – njegovu mogućnost). Danas se nalazimo u novoj zemlji, koja je na jednak način stvarna ili nestvarna kao što je to bila bilo koja ‘zemlja umnog sunca’ – ona Svijeta Ideja, Carstva Nebeskog ili Plavog Noja, ali koja to još ne zna – zemlji Egolanda, u kojoj kao da živimo, a zapravo samo preživljavamo… [nastavit će se…]

Siječanj 2015.

Nedokučivo ‘lice’ Drugog: etička transcendencija (II. dio)

Posted in DERRIDA, FILOZOFIJA, Pisanje i razlika tagged , u 7:54 pm autora/ice Magičar

Jacques Derrida: PISANJE I RAZLIKA

‘Eshatološka dosjetka’ na kraju prošlog posta možda je tu samo kako bi nam ukazala na dubinu na koju se spustio Emmanuel Lévinas sa svojim ‘umnim suncem’, svojim mislima, a za njim i jedan od posljednjih velikih filozofa Zapada – Jacques Derrida; na čudnovatu, nedokučivu prirodu i iskustvo Drugoga. Duh ostaje bez riječi nad Vodom. Ona je tu pod njim, ali u isto vrijeme i beskrajno daleko. Na djelu su oduvijek: ‘apsolutna blizina i apsolutna udaljenost’.

Apsolutna drugost trenutaka, bez koje ne bi bilo vremena, ne može nastati –  konstituirati se – u identitetu subjekta ili postojećeg. Ona vremenu dolazi preko Drugog.

Ovaj šokantan ‘ontologijski nalaz’ dovodi nas do ne manje šokantnoga ‘ontičkog pitanja’: je li vrijeme teklo prije ‘svjetlosnog’ (u našem slučaju) stvaranja svijeta? Očigledno, u tim ‘pra-trenucima’ Duh nije bio sâm. Kada bi, recimo, logiku spomenutog ‘ontologijskog nalaza’, po kojemu vrijeme osjećamo isključivo preko Drugoga, primijenili na hindusku religioznu tradiciju, došli bismo do sljedećeg zaključka: hindusko Jedno, dok je bilo Jedno, vrijeme nije poznavalo; nije ni moglo; tek kad se na tajnovit način podijelilo na Dva, poteklo je i samo vrijeme… U kršćanskoj tradiciji, pak, Bog je taj koji iz ničega stvara Nebo i Zemlju, što je, kako smo to i prije naglasili, filozofski neuporabljiva činjenica (zbog svoje inherentne dogmatičnosti). U kršćanskom stvaranju ne kaže se da je Bog iz sebe stvorio Nebo i Zemlju ili iz bilo čega drugog, što bi barem u natruhama dovelo do primisli o egzistenciji Pra-Jednog prije stvranja svijeta; ne. Božje stvaranje je silovit čin koje Boga i ‘njegovu dimenziju bivstvovanja’ u potpunosti ostavlja u tami, a sam čin stvaranja (prostora i vremena) misterijom nad misterijama… Prema pak najnovijim znanstvenim spekulacijama, predstavljenima u posebnom izdanju časopisa Scientific American posvećenom upravo temi prirode Vremena (A Matter of Time), vrijeme ne predstavlja fundamentalni gradivni blok svijeta već ‘izrasta’ s porastom skupa čestica koje su prisiljene zauzeti međusobni odnos. Na neki način, prema ovom tumačenju, jedna čestica drugoj otkucava njeno vrijeme… Zašto naglašavamo vrijeme? Zato što se vodimo pretpostavkom da bi temporalnost, kao evidentna činjenica u našemu, hipotetskomu procesu stvaranja svijeta (prvo je Duh ‘lebdio nad vodama’, onda ‘bi Svjetlost’, nakon čega se ukazao Svijet), mogla biti zastupljena i u ‘formuli’ Trojstva. Pitamo se: je li održiva eshatološka konstrukcija po kojoj je ‘najprije’ obitavao Duh, onda Otac, a zatim Sin? Možemo li nad njom meditirati, a da još uvijek budemo kršćani (ili vjernici bilo koje druge vjere) s obzirom da smo Boga Oca postavili na drugo mjesto vremenske skale? Njega, stvaratelja Svijeta? Ili je Božja uloga u svijetu u kojemu je vrijeme poteklo naprosto nevažna i sve Božje poslove na sebe može preuzeti njegov Duh?

Stoga, najprije se usredotočimo na ideju početka, čina stvaranja. Ako želimo biti pošteni u svom razmišljanju, ne možemo previdjeti da je ideja početka, ideja stvaranja svijeta, na svom početku… još samo ideja. Za Bibliju, to je bila ideja Boga, ali za Boga smo već naučili da nije prostornovremensko biće (čak ne možemo o njemu govoriti ni kao biću, upozorit će nas opravdano skolastici); za nas, to je bila ideja nikoga drugog doli ingenioznog Duha (kako našeg ‘pravremenskog’ predaka, tako i ovoga (duha) u nama koji piše i razumijeva ovaj tekst)…Ideje padaju na pamet jedino u vremenu, a’u društvu’ s Tamom, Bezdanom i Vodom nikome ne može na pamet pasti previše toga… No jedno stvaranje svijeta nije na odmet! Ali zašto ne bismo, uopće, pomjerili čin stvaranja svijeta s pustih Neba i Zemlje na trenutak kad je tek stvorena Svjetlost a za njom i čitav Svijet…? Odatle, preslikati Boga na Svjetlost, a njegova sina na Svijet, čini se logičnim izborom, čak i za jednog filozofa. Čitav Svijet jest najprije onaj Drugi u našim očima. Bogu preostaje samo očinska odgovornost za stvoreno…

Tako sam razmišljao sve do trenutka dok u u igru (uma) nisam uveo DRUGOG (ISTOG KAO JA). Prije toga, odnos prema Bogu Ocu nije mi se činio problematičnim, postojao ili ne postojao, stvari ostaju iste… Imate jednu dvojbu koju za života ne morate razriješiti. Svejedno je li stvoritelj Bog ili Veliki Prasak; imate molitve, imate znanstvene metode – poslužite se. Ono što nas istinski muči, dakle, ne bi trebalo više biti pitanje postoji li Bog ili ne, ili je li svijet stvoren ili je oduvijek bio, nego… kako živjeti (na ovom ubogom planetu) dok ste živi

…lišiti se drugog (ne nekim odvajanjem… što upravo znači odnositi se prema njemu, poštovati ga, nego ignorirajući ga, to jest spoznavajući ga, identificirajući ga, asimilirajući ga), lišiti se drugog znači zatvoriti se u samoću (lošu samoću postojanosti i samoidentiteta) i potisnuti etičku transcedenciju.

Ovdje se nalazi ključ naše eshatološke komutacije. Dakle, potreban nam je netko tko će pokazati kako živjeti… Možemo li ga prepoznati u DRUGOM (ISTOM KAO JA) o kojemu ćemo se odnositi upravo onako kako se ON najprije bude odnosio prema nama?

Prethodno, pokazali smo da laički pokušaj preslikavanja ‘trojstva’ JA – SVIJET – DRUGI (ISTI KAO JA) na konstituente kršćanskog Trojstva ne može teći glatko. Međutim, ništa nas neće koštati ako se pozovemo na nikad dokazano, ali ni opovrgnuto, načelo nespoznatljivosti ‘stvari po sebi’ koje je ugrađeno u temelje funkcioniranja našega ‘umnog sunca’ (kršćani će se na ovom mjestu prisjetiti Stabla Spoznaje, a filozofi Immanuela Kanta): pored DRUGOGA (kako tvrdi Lévinas) i Boga (što se dade iščitati iz Biblije, „ja sam onaj koji jesam“), nespoznatljiv ‘po sebi’ mora biti i sâm SVIJET koji nas okružuje (premda će fizičari još dugo lomiti zube na ovom uvidu). Stoga, ništa nas ne sprječava da zamijenimo uloge, i da Boga preslikamo na SVIJET! Svjetlost i Svijet neka budu Jedno – Bog Otac… (što, zapravo, i nije daleko od nalaza jedne druge igre uma, koju smo nedavno proveli)

Što nam preostaje? Božji Sin kao utjelovljenje DUGOGA (ISTOG KAO JA!), kao djelić svjetlosti koja se smilovala i spustila na onoga što je zarobljen u solilokviju uma. Božji Sin kao onaj koji je došao pokazati kako živjeti na ovom ubogom planetu (samo preuzimam Nietzscheove riječi iz Antikrista), a Derridinim riječima: kao onaj koji ljudima otkriva kako etički transcendirati. Istinska vrijednost kršćanskog nauka, tako, u potpunosti se razotkriva u načinu života Isusa Krista. Jedino to možemo učiniti s DRUGIM – pomagati mu, solidarizirati se s njim, nikako – posjedovati ga, spoznavati ili dokučiti.

Da se drugo može posjedovati, dokučiti, spoznati, ono ne bi bilo drugo. Posjedovati, spoznati, dokučiti, sinonimi su moći. (Vrijeme i drugo, E. Lévinas)

Na ovom mjestu, uputimo na izjavu koja će se morati duboko urezati u dušu čovječanstva u dvadeset i prvom stoljeću, ako želi preživjeti:

„Ovdje smo kako bismo jedni drugima pomogli izdržati sve ovo, što god da to jest“.
(Marc Vonnegut, sin pisca Kurta Vonneguta)

U ovoj izjavi (zapravo, radi se o jednoj rečenici iz pisma ocu) čini se da je etička transcendencija, na koju se poziva Derrida, pronašla svoj puni izraz. Pitanje porijekla postaje nevažno („što god da to jest“ čitamo kao „postajao Bog ili ne“), dok istodobno i altruizam i filantropija ostaju bez teorije; osim toga, čak se ni jedan humanizam ne može tako lako dovesti u vezu s ovom vrstom pomaganja; „jedni drugima“ može se odnositi i na životinje, biljke, bilo što. S ovom mišlju, teorijski ćorsokak stići će i ideje mizantropije, privatnog vlasništva, čak, vjerujemo, i volje za moći… sve ih tamo mora odvesti ova nova svjetlost umnog sunca, svjetlost čije konture, istina, tek trebamo iz-fokusirati slijedeći Lévinasa i Derridu… [nastavit će se…]

Siječanj 2015.

Nedokučivo ‘lice’ Drugog: igra preslikavanja (I. dio)

Posted in DERRIDA, FILOZOFIJA, Pisanje i razlika tagged , , u 1:35 pm autora/ice Magičar

Jacques Derrida: PISANJE I RAZLIKA

Emmanuel LevinasOduvijek sam smatrao da postoji samo jedna anagogična suprotnost: JA – SVIJET na kojoj sam temeljio izvođenje svih stvari ili ‘sestara duha’ – Religije, Umjetnosti, Filozofije i Znanosti – no danas mi je postalo jasno da se ta suštinska suprotnost može shvatiti i kao trojstvo: JA – SVIJET – DRUGI (ISTI KAO JA), nakon čega me zahvatio neobičan osjećaj da je kršćanstvo, možda i pukim slučajem, u nečemu u pravu.

Drugi/Drugo. Što je to? Neprijatelj? Puka Nepoznanica? Jedina Izvjesnost pokraj mene…? Sve ono što nisam ja sâm…? A što sam ja sâm? Što me čini, što pripada meni? Moja ruka… je li to Drugo ili je to samo neosviješteni dio mene samog?

Pitanjem Drugog na svoj se način bavio i francuski filozof Emmanuel Lévinas čiju kritiku fenomenologije razmatra i Jacques Derrida u eseju „Metafizika i nasilje“ u svojoj knjizi Pisanje i razlika. Na svega dvije stranice teksta smjestila se Lévinasova „nemisliva istina živog iskustva“ zboreći lucidnije i dublje od većine knjiga filozofije koje sam dosada imao prilike pročitati, o nečemu, zapravo, sasvim jednostavnom – našem iskustvu Drugog (Derrida ga nekada piše malim, nekada velikim slovom; ja ga želim naglasiti i zato ga pišem velikim slovom).

U dosadašnjoj ‘teoriji i praksi’ – filozofi bi rekli – ‘ontičkog iskustva’ i ‘ontološkog odnošenja’, Drugo se javlja ili kao protivnik, neprijatelj, odnosno netko s kim se valja boriti za mjesto pod suncem ili kao netko s kim možemo podijeliti muku bivanja u zajedničkom podnošenju životnih nedaća. „Svijet svjetlosti i jedinstva“ (Derrida) odnosno „filozofija svijeta svjetlosti, bezvremena svijeta“ (Lévinas) glavni su sponzori ljudske solidarnosti koja će ideal društvenog tražiti u stapanju njegovih subjekata u kolektivnu predstavu zajedničkog ideala:

Zajednica [je ta]… koja kaže „mi“, koja, okrenuta prema umnome suncu, prema istini, osjeća drugog pokraj sebe, a ne pred sobom.

Međutim, i Lévinas i Derrida, žele nas upozoriti da ova dva odnosa s Drugim nisu izvorna. Ona su uzrokovana uplivom našega ‘umnog sunca’, ali koje je na pozornicu života stupilo tek naknadno. Pravo stanje stvari je da smo na početku i oduvijek suočeni s nedokučivim ‘licem’ Drugog o kojem zapravo ništa ne znamo. Drugo nije ni pokraj, niti stoji nasuprot nas, ono je jednostavno pred nama. U našem odnosu s Drugim, ako uopće o nečemu takvome možemo govoriti, uvijek su na djelu „apsolutna blizina i apsolutna udaljenost“. Taj ‘nepojmljeni eros u zapadnome mišljenju’ kako kaže Derrida, polazna je misao za Lévinasa i njegovu filozofiju.

Bez posrednika i bez sjedinjavanja, ni posrednost, ni neposrednost, takva je istina našeg odnosa s drugim, istina prema kojoj je tradicionalni logos zauvijek negostoljubiv. Nemisliva istina živog iskustva…

Dosadašnja metafizika, koja velikim dijelom uključuje i fenomenologiju i ontologiju, umnogome se oslanjala na prirodnu istinoljubivost ‘umnog sunca’ koje, po njima, i nije sposobno odaslati nekakvu ‘lažnu svjetlost’ u svijet, nekakav oksimoron ‘lažne istine’. Međutim, Lévinas nas sada hoće uvjeriti da ‘lice’ Drugoga prethodi svakoj umnosti. Istina ili bilo koja druga ideja našeg uma, u ovom ‘troodnosu’ – dolazi tek kao treća!

Čemu ova razglabanja? Zapravo, ne znam. Možda zbog osobite igre uma koja mi je naknadno pala na pamet, kao i sve dosad, inspirirana onim što trenutno čitam i preturam po svojoj glavi… U svakom slučaju, radi se ponovno o još jednoj igri uma u kojoj su mi (poput pravog mistika), mimo svih katehističkih pravila, dopuštene svakojake igre preslikavanja eshatoloških konstituenata različitih metafizičkih i religioznih tradicija. U prvom redu, mislim na igru preslikavanja eshatoloških konstituenata jednog privatnog svijeta misli s istima jedne, naočite religiozne tradicije; sve to pod dojmom misli Emmanuela Lévinasa o našemu izvornom iskustvu Drugoga (o kojemu saznajem iz eseja Jacques Derride).

S eshatološkim konstituentima jednog privatnog svijeta misli (mog vlastitog, naravno) već ste se upoznali: JA – SVIJET – DRUGI (ISTI KAO JA). Njihov upadljiv trihotomijski odnos tvori strukturu koja u startu mora podsjetiti na strukturu na koju je želimo preslikati (strukturu Trojstva kršćanske tradicije). Dakako, prema potrebi, pozivat ćemo se i na eshatološke konstituente (i strukture) drugih filozofskih tradicija poput Derridinog ‘umnog sunca’ ili Platonovog svijeta ideja. Međutim, pravo pitanje je mogu li se svi ti eshatološki konstituenti, doista, preslikavati jedan na drugi unedogled, a da se, pritom, ipak zadrži religiozna i filozofska ozbiljnost? Drugim riječima, možemo li svi naučiti tu sakralnu igru koju su i stari mistici upražnjavali na osamljenim mjestima pustinjskih spilja i planinskih vrhova? To su pitanja na koja bi većina filozofa i religioznih vođa odgovorila odrično, pa ipak… ovo je samo igra!

Dakle, ono što me od početka mami da učinim jest sljedeće: da misleće JA, moje privatne filozofije, s početka ovog teksta, preslikam/poistovjetim, što god, s ‘umnim suncem’ filozofa, tom Svjetlošću našega i samo našega uma koja svim stvarima koja nas okružuju jedina daje smisao. Uz neke ograde, vjerujem da to mogu učiniti. Premda ih Lévinas zagonetno razlikuje („Postoji… solilokvij uma i samoća svjetlosti“), Derrida će dopisati:

Solipsizam nije ni zastranjenje, ni sofizam; on je sâma struktura uma.

Od ovih riječi čovjek se (već) mora naježiti. Gdje si, kršćanstvo? Pomagaj! Može li mi u ovome tvoj nauk pomoći? Jer, što učiniti s onim što nisam ja sâm, a koje evidentno mogu iskusiti; što učiniti i kako se mogu odnositi prema Drugom? Gdje ga smjestiti? U koju ‘ladicu’ uma? Čini mi se nemogućim da je Svjetlost mog vlastitog uma jedina odgovorna za to kako vidim ovaj Svijet. Da je Svijet jedno veliko JA bez izlaza?

I kao što je poznato, pitanje Drugog kršćanstvo je riješilo eshatologijom Svetog Trojstva – inherentnom božjom trihotomijom. U njoj se javljaju: nedostupni Bog na nebesima (moguće da je i izvan ovoga svijeta), njegov dostupni čovječji Sin i naposljetku, zagonetka po sebi – Duh Sveti. U ulogu potonjeg u kršćanskoj tradiciji običnom smrtniku teško je proniknuti. Kršćani će olako kazati da je Duh ljubav između Oca i Sina, ali čini se, barem s filozofske točke gledišta, da je on puno više od toga. Ono što o Duhu Svetom znamo proizlazi iz oskudnoga, poetičnoga i poslovično dvosmislenog biblijskog izvora i uglavnom se svodi na dvije stvari/činjenice: prva govori o tome da je netom nakon čina stvaranja svijeta upravo on – Duh – ‘lebdio nad vodama’ i mnogo kasnije, da je omogućio začeće božje emanacije u ljudskom obliku.

Nije nam namjera opovrgnuti kršćanski nauk o Trojstvu (u izlaganju, s prvog lica jednine polako prelazimo na prvo lice množine). Zato, ono što sada slijedi, predstavlja samo komutaciju nad kršćanskom ‘jednadžbom’, objašnjenje, koje u konačnici vodi istom ‘rezultatu’.

Dakle, ako započnemo s prebacivanjem ‘varijabli’ eshatoloških konstituenata s početka stvaranja svijeta, ‘s jedne na drugu stranu’ ‘jednadžbe’ Trojstva, odnosno, započnemo li se ponovno baviti ‘nemislivim’, sâmim činom stvaranja, vrlo brzo ćemo doći u poziciju (napast) da svjetski pra-Duh shvatimo kao neku vrst inkarnacije filozofskog ‘umnog sunca’, odatle i svakog mislećeg JA. Drugim riječima, dovest ćemo ga u vezu s našim i samo našim neukrotivim, dubokim mislima… Zbog toga ćemo se na ovom mjestu prisjetiti Ivana, ‘našega Ivana‘, autora jedinog Evanđelja bliskog gnosticizmu, a možda i prvog post-strukturalistu uopće, koji na početku svoje biblijske poslanice na čudesan način spaja početak s krajem zapadnjačke misli (o čemu smo već pisali na jednom drugom mjestu):

U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Bog bijaše Riječ.

Ako će i Lévinas i Derrida devetnaest stoljeća kasnije, kao ‘okorjeli’ pripadnici post-strukturalizma, završnog pokreta zapadnjačkog mišljenja u cjelini, uglas deklamirati „Misao je jezik“, ne možemo li pretpostaviti da je Ivanov nauk o stvaranju svijeta, pod zlatnim sponzorstvom Riječi, ključeve tog stvaranja u potpunosti predao osamljenu Duhu, kojemu je Riječ, odatle i jezik – sama supstanca postojanja? Sve to ulijeva nam dodatnu hrabrost za najveću blasfemiju: zamisliti situaciju u kojoj lik Boga, onako kako ga zamišljaju ljudi, kao Oca u Svetom Trojstvu, i nije postojao prije nego što ga je porodio osamljeni Duh. Dakle, situaciju, u kojoj se on (lik Boga) konstituirao tek s pojavom Svjetlosti koju spominje i slavni dictum s početka Knjige Postanka i na koji se, upravo zbog toga, podjednako naježe i teisti i ateisti? Jer, kako kaže Ivan? Iako ‘Riječ bijaše u Boga’ („Neka bude svjetlost“) ‘i Bog bijaše Riječ.’ Uočimo da se ovdje radi o komutaciji i samo komutaciji, jer ne gubimo ništa od božje providnosti: ono esencijalno božansko već je prisutno u samome Duhu prije stvaranja svijeta.

(Dakako, ovdje propuštamo reći da Biblija na čin stvaranja ne gleda ‘tim očima’. Za nju Bog ostaje nedostupno i nespoznatljivo biće koje je u prvoj rečenici Knjige Postanka na misteriozan način stvorilo Nebo i Zemlju, da bi zatim sišlo u svijet Tame u obliku Duha, i susrelo bez ikakva objašnjenja i Vodu… Na neki način, kao da se radi o pripremi pozornice za ‘pravo’ stvaranje svijeta koje je uslijedilo s Božjim imperativom “Neka bude svjetlost!” Jasno je da su u nekoj filozofskoj raspravi to neuporabljive činjenice. Čak i za jednu igru uma, one su na početku takve te ih moramo zaobići. O takvome Bogu teško da se još nešto suvislo može reći. Međutim, dajemo obećanje da ćemo im se vratiti na kraju.)

Mnogi ateisti, kao što je poznato, nemaju ništa protiv ideje da je Duh, a tu u prvom redu misle na ljudski Duh, tvorac svega, uključujući tu i, po ovim pitanjima, nezaobilaznog Nietzschea. Uostalom, mnogima je poznata izjava: „Najveća čovjekova nesebičnost bila je to što se divio i obožavao, a znao tajiti sebe, što je baš on bio taj koji je stvorio ono čemu se divio“ čiji je Nietzsche autor.

Ali, s druge strane i na ovom stupnju, sve smo više pobornici ideje da Svijet, sa svim svojim spoznatljivim i nespoznatljivim zakonima, nije mogao postati, nastati, dok ga na svoj način nije iznjedrila Svjetlost, dok ga nije stvorio Bog. Je li nam onda dopušteno da u ovoj osobitoj igri uma Boga preslikamo na samu Svjetlost? Gledano iz tog kuta, Svijet i Svjetlost, stoje u istom odnosu kao Sin i Otac u kršćanskoj ‘jednadžbi’ Trojstva. Jesmo li spremni Boga poistovjetiti samo sa Svjetlošću, a njegovog Sina s nastalim Svijetom? Međutim, nešto u ovom preslikavanju ne štima. Osim što smo Boga degradirali na stupanj Svjetlosti, pitamo se i što činiti s preostalim, trećim konstituentom našeg privatnog svijeta misli – DRUGIM (ISTIM KAO JA)? Možemo li ga dovesti u vezu s prethodno spomenutim eshatološkim konstituentima? Ako nam to pođe za rukom, predmnijevamo, može se dogoditi da kršćanstvo dovedemo u neslućene visine ‘filozofski mislivog’, koje kao da su samo nekim filozofima dostupne…

Ponovimo: ako smo prihvatili da s druge strane jednakosti kršćanske ‘jednadžbe’ Trojstva stoji Duh i samo Duh, kao jedini tvorac svega (kako Svjetlosti i Svijeta u filozofskom smislu, tako i Oca i njegova Sina u kršćanskoj eshatologiji) – gdje se u toj cijeloj priči smjestilo Drugo/Drugi? Međutim, nakon čitanja Lévinasa, dolazimo do čudesnog uvida: upravo taj i takav Duh, prije samog čina stvaranja svega, morao je iskusiti ‘lice’ Drugoga – ‘lice’ Vode nad kojom je lebdio…  [nastavit će se]

Kolovoz 2014.

Bezumna genijalnost (književna crtica, a možda i ne?)

Posted in EINSTEIN, FILOZOFIJA, KANT, KNJIŽEVNOST - PROZA, Kritika čistog uma, Moja teorija, ZNANOST tagged , , , , u 10:39 pm autora/ice Magičar

Albert Einstein: MOJA TEORIJA

einsteinOvih dana uzdrman sam poprilično čudnim mislima. I Albert Einstein mi je ponovno u njima… on i njegove savršene teorije… I zamislite, potakle su me da i ja smislim svoje! Pa tako sam, uslijed očaranosti teorijama relativnosti, njihovom neusporedivom elegancijom i dubinom, i ja osmislio svoje teorije o prirodi svijeta koji nas okružuje. Naravno da su na tragu Einsteinovih, ali bojim se da će me zbog njih ovdje, u Institutu pokraj prekrasna jezera (premda malo dalje od tog prekrasnog jezera), najvjerojatnije pokopati i ismijati… A možda me poneki blagonaklon duh i uzdigne? Pa što? Ako sam sve stvorio u svojoj glavi, neka me, onda, znanstveno pokopaju i umjetnički uzdignu! Jako mi se dopala misao koja mi je pala na pamet prije neki dan, dok sam u svojoj sobici na petom katu staklenog institutskog zdanja backupirao podatke jednog od detektora –  da, ako ništa, barem pomičem granice ljudske mašte… Nije li i to, u neku ruku, dovoljno…? Ne opravdava li i ‘samo to’ bilo kakav duhovni napor…?
[stanka]

Zašto sam baš ja stvorio teoriju relativnosti? … Čini mi se da je razlog sljedeći: Normalno odrastao čovjek uopće ne razmišlja o prostoru i vremenu. Po njegovom mišljenju, on je s tim pitanjima raščistio još u djetinjstvu. Ja sam se, međutim, razvijao tako sporo da su prostor i vrijeme zaokupljali moje misli kad sam bio već odrastao…”

Čini se, eto, da sam baš ja pozvan biti Einsteinovim nastavljačem. Mo’š se mislit’! Ja, momak iz nekog kutka neta koji pošteno u ruke nije uzeo nijednu knjigu do svoje dvadeset i pete godine! Osim toga, backup administrator podataka znanstvenih istraživanja u ovom staklenom zdanju s kojeg ipak ne seže pogled do prekrasna jezera u njegovoj blizini! Ali, tako je to. Osjećam se poput Kung-Fu Pande na kojeg je – ne njegovom voljom – pao prst Velike Kornjače (Oogwaya), koja je baš u njemu prepoznala, dugo očekivanoga, Zmajskog Borca. Vjerojatno ludim, ali teorije, i usprkos tomu, iz mene hoće van… Ja ih jednostavno moram staviti na papir! Malo je reći da su nadobudne u svojoj srži, i da najradije ne bih o njima… svejedno, nekakav glas unutar mene nalaže mi da ih moram obznaniti… Jedna govori o izviranju prostorvremena iz nas samih (i, u malo kompliciranijem smislu, iz drugih stvari), a druga o tome da je materija zgusnuta svjetlost. Bezobrazno drsko stanu u jednu rečenicu, toliko su jasne, toliko elegantne… upravo onakve, kakve bi poželio svaki znanstvenik… I ne znam što činiti, osim, do kraja ih formulirati, onako kako to želi moj unutarnji glas.

Nikada se ne može stvoriti predstava o tome da ne postoji prostor, premda se sasvim lijepo može zamisliti da se u njemu ne nalaze nikakvi predmeti. Prostor nikako nije neki empirički pojam koji je apstrahovan iz spoljašnih iskustava… Jer, da bi se izvesni osjećaji odnosili na nešto izvan mene (tj. na nešto na drugome mjestu prostora, izvan onoga na kome se ja nalazim), isto tako, da bi ih ja mogao predstaviti kao jedne izvan drugih i jedne pored drugih, to jest ne samo kao različne već i na različitim mjestima, toga radi predstava prostora mora da leži već u osnovi… Prostor se predstavlja kao jedna dana beskonačna veličina… nijedan pojam kao takav ne može se zamisliti kao da u sebi sadrži beskonačnu množinu predstava… Prostor nije ništa drugo doli samo forma svih spoljašnih čula, to jest subjektivni uslov čulnosti pod kojim je spoljašnje opažanje za nas jedino moguće. (Immanuel Kant, Kritika čistog uma)

To drsko pojednostavljivanje ukida sve antinomije, gospodine Kant. Imali ste vraški dobru intuiciju, prostor i vrijeme su naš private look… ovime se sve lijepo može objasniti… ali možda to objašnjenje ne žele čuti, neki osobit znanstveni lobi koji djeluje u tajnosti; no, znate kako to ide – kako ne bi izgubio posao… Možda saopćenje tih jednostavnih činjenica odgađaju kako bi zadržali izdašno financiranje vlastitih projekata… Jer, ako ćemo pravo, što bi radila znanost nakon njihove objave? Što bi od znanosti ostalo kad bi se saznalo da je sve svjetlost koju se može oblikovati kako vam padne na pamet, i da mi, kao zgusnuta ‘živa’ svjetlost, možemo biti samo umjetnici, nikako znanstvenici…?
[stanka]
A da nisam možda neki pseudo-…tip? Definitivno sam pseudo-, jer – nije li sve ovo… samo jezik? Ovo je samo jedna igra u jeziku – jezična igra, kako bi kazao Jacques Derrida, moje zadnje svjetlo u tunelu filozofije nakon kojeg, ako želite ići dalje, prevladava samo tama… Jer, što nam, nakon tog namćorastog filozofa (valjda je namćorastiji jedino bio Cioran?), može još pasti na pamet u jeziku, a da nije pseudo- po sebi…? Imam dvije pseudo-teorije pod miškom i to je sve! U redu je, dragi ljudi – ne morate ih uzimati zaozbiljno… naravno, sve do… sve do trenutka… dok se eksperimentima ne potvrde…he, he, he! Kada naš, dragi Veliki Hadronski C, na kraju priče o sudaračima čestica (možda već do sredine stoljeća?), pri najvišim energijama ikad postignutim, recimo oko 100 ili 1000 TeV (zasada je sposoban dosegnuti mizernih 14 TeV), u čudesnom raspadu elektrona ‘izbaci’ samo fotone… što ćete, onda, na to reći? I dalje nećete vjerovati da je materija samo ‘dobro zgusnuta’ svjetlost?

photons

A što će se tek dogoditi kada napokon dobijete pristanak četiri milijarde ljudi na jednoj strani Zemljine polutke da sudjeluju u nesvakidašnjem eksperimentu promatranja Mjeseca… kako bi njih i sebe uvjerili da se, u ovisnosti o našoj pažnji, našim prostorvremenima, on [Mjesec] neznantno mijenja… kada napokon shvatite da je objektivnost ovoga svijeta samo suma sumarum naših ispreplićućih subjektivnih svjetova… ispreplićućih prostorvremena… U svojim poznim godinama, imali ste vraški dobru kontra-intuiciju, gospodine Einstein, onu koja se izokrenula u svoju suprotnost… jer, doista, Mjeseca ne bi bilo, barem ne u ovom obliku, kad ga nitko ne bi gledao… a upravo to moja teorija tvrdi…
Ili kad shvatite da sva ta silna ‘tamna energija’ sa svojim tobožnjim antigravitacijskim poljem i nije ništa drugo doli praznina u kojoj se i samo prostorvrijeme slomilo, jer u blizini jednostavno nema nikoga i ničega da ga stvara… Kad shvatite da je svemir izbušen poput sira tim džepovima ništavila tobožnje ‘tamne energije’…? Hej, a prema vašim proračunima na ‘tamnu energiju’ otpada gotovo sedamdeset posto ukupne mase svemira…
[stanka]

Čitatelj bi mogao pomisliti da je ovakvo opisivanje svijeta posve neprikladno. Što to znači ako ja nekom događaju pripišem određene koordinate x1, x2, x3, x4, ako te koordinate same po sebi ništa ne znače? … Jedine izjave koje se tiču ovih točaka, a koje mogu isticati pravo na fizičku stvarnost su, ustvari, izjave o susretima ovih točaka… [gdje] …promatrane… točke imaju neki sklop koordinatnih vrijednosti  x1, x2, x3, x4 za zajednički. Čitatelj će nakon zrelijeg razmišljanja bez sumnje priznati da su takvi susreti zapravo jedini stvarni dokazi prostorno-vremenske zbilje koju susrećemo u fizikalnim izjavama.

A možda se i samo dobro zabavljam, a da toga nisam svjestan… Ipak, odlučio sam, poslat ću ih [svoje teorije] u Science ili Scientific American (čini mi se da bi potonjeg mogalo više zanimati s obzirom da dobro zarađuje na svojim Special Collector’s Editions-ima), pa ćemo vidjeti… Nakon njihove objave, tko zna, možda primim poziv i jednog Googlea te se prebacim u njegove, velom tajne prekrivene, urede (koji se nalaze možda pod zemljom ili negdje na dnu oceana) i u kojima se, definitivno, danas događaju najuzbudljivije stvari u znanosti i oko nje… Možda ću tamo surađivati s još jednim luđakom, naravno – onim Ray Kurzweilom, na razvoju umjetne inteligencije; doista, tko zna!? Ray ne zna pošteno skuhati ni šalicu kave, ali zato ubitačno dobro predviđa razvoj umjetne inteligencije… Predvidio je da će računalo pobijediti čovjeka u šahu do 1998, a do 2029 proći Turingov test… Što da vam dalje pričam… Hi Ray, I’m a Magicians of Old Wasteland and would like… Ili me ova moja gospoda iz Instituta, u blizini prekrasna jezera, ipak unaprijede od običnog administratora podataka znanstvenih istraživanja u nešto mnogo bliže njima…?
[stanka]
Nemojte mi vjerovati… ili mi vjerujte, ali na neki svoj, otkačeni način… Znam da ste u biti takvi, slutim to, jer zašto biste bili ovdje, zašto biste sve ove notorne gluposti preturali po svojoj glavi…? Zato imam prijedlog za vas: sjednite za stol i sami pokušajte smisliti neku svoju interpretaciju svijeta! Neku svoju teoriju! Vjerujte mi, dobro ćete se osjećati! Nakon stvaranja teorija o materiji kao zgusnutoj svjetlosti, koja, dakako, predstavlja nastavak Einsteinove specijalne teorije relativnosti te izviranju prostorvremena iz nas samih, koja je teorija-sljednik opće teorije relativnosti – ja se sjajno osjećam! Osjećam se kao da sam uhvatio konce svemira svojim rukama i potežem ih kad mi je volja! Jedino što tražim od vas je da svoje teorije ne namećete drugima, protivno njihovoj volji; ali zato, budite dosljedni u njihovu stvaranju… Stvorite ih jednostavne i elegantne. Ne pretjerujte! I ne ostavljajte mogućnost da budu krivo shvaćene, trudite se da ih takvima ne učinite. Korijen želje za krivim shvaćanjem nalazi se u vašoj taštini… to je ona Nietzscheova taština… Pogledajte do čega je dovelo krivo shvaćanje jednog marksizma ili ničeazima! Razmislite malo, kad-tad vaše će teorije pokušati iskoristiti za svoje potrebe… Možda ih zato i ne trebamo objavljivati…? Možda ih zato trebamo ostaviti da čuče u nama…? Priznajem, u pogledu takvih pitanja, više nisam siguran što činiti…

…specijalna teorija relativnosti ne može polagati pravo na neograničeno područje važenja; njeni rezultati važe samo tako dugo dok se ne obaziremo na utjecaj gravitacijskog polja na pojave (na primjer na svjetlost)… protivnici teorije relativnosti [često su] tvrdili da je opća teorija relativnosti srušila specijalnu teoriju relativnosti… [Ali] …da li je… elektrostatika bila srušena Maxvellovim jednadžbama polja elektrodinamike? Nipošto! Elektrostatika je sadržana u elektrodinamici kao granični slučaj… Najljepša je sudbina neke fizikalne teorije ako utre put za stvaranje jedne općenitije teorije u kojoj ona i dalje živi kao granični slučaj.

Dakle, bez straha! Zapamtite, ukoliko mogućnostima ostavite prostora da žive u vama, dobili ste život najačeg intenziteta. Proživjet će te ga poput Dioniza! Ničeg se libiti: ni riječi, ni matematike, ni tobože nespoznatljivih stvari ovoga svijeta! Nakon svega, nastavljam ispijati svoj Cherry Brandy  ispod zelenog suncobrana u kafiću ispred Instituta, polako dovršavajući ovaj tekst… Nakon što ga dovršim, preostaje mi nazvati jednog matematičara kako bih od njega zatražio da postane ‘moj Maxwell‘ – da za moje teorije stvori matematičke formule… Čini mi se da mi u mojoj bezumnoj genijalnosti jedino još to nedostaje!

Kolovoz 2014.

Književno-filozofski ljetni intermezzo: o Sokratovoj ženi

Posted in FILOZOFIJA, HAMVAS, Scientia Sacra tagged , , u 5:49 pm autora/ice Magičar

Bela Hamvas: SCIENTIA SACRA

Izmišljena anegdota razotkriva zašto je pojam ‘entelehije‘ (ili možda neki drugi?) u Sokratovu promišljanju ostao nedorečen. Kažu da je toga dana na Agoru stigao dosta kasno, zadržan poslom koji mu  njegova žena bijaše naložila: da zgnječi sto glavica kupusa u kadi od smokvina pruća. Tako se dogodilo da je ondašnje besposličare i skitnice koji su se motali po atenskom glavnom trgu, a koje mi danas znamo pod otmjenim imenom filozofa – ljubitelja mudrosti – zatekao mrak a da nisu do kraja promislili temu o kojoj su tog popodneva ‘razbijali glave’. Između ostalih, pojam ‘entelehije’ koji se bio stidljivo pojavio u jednoj raspravi, za sva stoljeća koja su uslijedila, u zapadnom krugu mišljenja, osta kao onaj – najnepromišljeniji, najnerasvjetljeniji. I za tu čudnu situaciju, sada to vidimo jasno, kriva je Sokratova žena.

Međutim, isto tako, uvjeren sam, kad bi je znanstvenici budućnosti jednoga dana ponovno sastavili i probudili – iz jedne jedine stanice DNK pronađene u naramku ljudskih kostiju ispod nekog kamena, na jednom od mnogobrojnih atenskih čudesnih arheoloških nalazišta – i optužili za neprimjereno ponašanje prema svom mužu-misliocu, prema kojemu se čitava Europa danas osjeća dužnikom, zbog vehemetnih misli koje je izrekao i ostavio u amanet na korištenje, da bi spremno odgovorila:

– A zato se na Trgu zadržava’ toliko dugo! A ja sama morala obavljati popodnevne i predvečernje poslove. Da sam to znala, bogme, ta vaša Europa ostala bi ne samo bez ‘dostatne rasvijetljenosti nekog pojma’ nego i čitave filozofije!
Tako bi, uvjeren sam, zborila Sokratova žena! (A možda tako zbori, duboko u svojoj nutrini, i moja žena, svaka žena?)

Nije ‘zalud Bela Hamvas u svojoj knjizi Scientia Sacra muškaraca definirao kao ‘materijaliziran duh’, a ženu kao ‘produhovljenu materiju’! Pa ipak, stigao je napisati i ovo:

Tijekom cijelog svog života nisam imao potresnijeg iskustva. Nisam to shvatio odjednom i naglo. Moj me daimon štedio jer je znao da to ne bih bio u stanju podnijeti. Žena mi je bila beskrajno važnija od mene samog, a to je posve prirodno i to odmah shvaćaju svi muškarci. Polako, tijekom godina, svake godine samo kap. Konačno sam morao uvidjeti, ali tek kada sam, da bih to izdržao, već imao snagu i nadmoćnost [ja naglasio].

Postavlja se pitanje, je li nešto slično mislio i osjećao i ‘naš’ Sokrat…? Moguće je… a da mi, koji sebe nazivamo slobodnim duhovima, tako mislimo i osjećamo – to pogotovo… 🙂

Srpanj 2014.

O ‘koristi’ duha (ili o borbi riječima između Neozbiljna Duha i Moćnika Svijeta)

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Volja za moć tagged , u 11:27 am autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ

neboderPerspektiva je sve. Mi smo središte svijeta čiji smisao tek trebamo stvoriti. Priznajte, tako banalan naputak na vrhu piramide životne mudrosti, ipak niste očekivali. Oduvijek su vas uvjeravali da takvu sebičnost ni u jednoj prilici ne biste trebali iskazivati. Trebali bi se povinovati onomu što većina smatra da je dobro, a dobro je ono što je, za većinu, korisno… Tu ‘zelenolivadsku’ sreću stada, a zapravo, moralni imperativ koji ide na ruku svim moćnicima svijeta, Nietzsche je u Zarathustri nazvao zmajem ‘Ti Treba Da’…

Pa i samo ‘imanje duha’ nekako mora biti korisno. A korisno je ako može poslužiti manipulaciji. Upravo to mi je došao objasniti jedan moćnik svijeta, bez imena i prezimena, pa sam ga morao nazvati upravo tako – Moćnik Svijeta, zatekavši se bez poziva u mojoj Prostoriji s Kolom:
– Sve što radimo, radimo sa svrhom! – reći će mi odmah na početku svoje besjede ovaj zmaj ‘Ti Treba Da’ –  Ne razmišljate li i vi slično, Magičaru? Uostalom, niste li i vi nedavno spominjali nekakvu svrhu…? Ah da, sad sam se sjetio, smisao života…
– Da, ali nisam ga vidio u utilitarizmu kao vi… – rekoh suho – Pojam koji slavim je eudomonizam, smisao života treba samo usrećiti pojedinca bez uplitanja bilo kakve koristi u igru…
– Ha, ha, ha… – nasmija se moj sugovornik. – Samo ga vi, kako kažete, ‘slavite’, i ostanite ‘neozbiljnim duhom’!
Koji duh smatramo neozbiljnim? Vjerojanto onaj, koji uživa u dočecima Novih godina ili ‘proslavi’ solisticija kod Stonehengea, koji se raduje prolasku kakvog rijetkog kometa ili kiši meteora na nebu; općenito, koji je prepušten “lijepom trenutku” čitanja i pisanja praznom od bilo kakva smisla, da ne govorimo o tome – koji se posvetio slavljenju bijednih pojmova… Dakako, u svom životu, često smo… prečesto, stizali biti ‘neozbiljnim duhom’ – sasvim dovoljno da nas neozbiljno shvate u bilo čemu drugom. Zbog te i takve osobine naše nutrine, kojoj danas, bez uvrede, većina ‘duhovnih pojedinaca’ Europe podliježe, moćnici, poput ovog, ne cijene nas.

I sada se bahato osvrtao oko sebe.
– Lijepo vam je ovo Kolo… – kazao je prilazeći mu. – Za koliko ga ‘dajete’?
– Kolo nije na prodaju! – sijevnuh očima.
– A je li…? – bezobrazno će na to moj gost i zavrti ga. Uskoro je zastalo na meni dobro poznatoj knjizi. Mogli smo pročitati:

Zapravo čovjek neće “sreću”… – Slast je osjećaj moći: isključe li se afekti, isključuju se i stanja koja najviše daju osjećaj moći, dakle slast.

– A šta kažete na ovo?
– Priznajem, većini ljudi i to je dovoljno. Ali ne sumnjam da ćemo zbog slasti na kraju propasti… – rekoh zijevnuši, odajući time svoju nezainteresiranost za daljnji razgovor.
Moćnik, kojeg u sebi započeh nazivati i čovjekom-životinjom, nije se dao zbuniti te ponovno zavrti ‘duhovnu skalameriju’. Nakon što se ovoga puta umirila, mogli smo pročitati:

Nema ni “duha” ni uma ni mišljenja ni svijesti ni duše ni volje ni istine: sve same fikcije koje su neupotrebljive. Nisu posrijedi “subjekt” i “objekt”, nego određena životinjska vrsta što uspijeva samo uz stanovitu relativnu ispravnost, prvenstveno pravilnost svojih zamjedaba (tako da može kapitalizirati iskustvo).

– Ili ‘uzalud vam trud svirači’ – dometnu jetko Moćnik – Mi smo ti koji određujemo što je duhovno vrijedno. Niste to znali? Mi čak određujemo – naravno, u određenom vremenu i na određenom stupnju razvoja, i što treba smatrati pod riječi ‘duh’… dakle, njeno značenje!
– Hvala Bogu, pa od nje odustadoh… – dometnuh zlurado – te mu pokazah uramljen naziv iznad ulaznih vrata Prostorije s Kolom.
– Vidi, vidi…O Umu i njegovim Igrama… – pročita moj gost – Ah, pa vi ste tako… htjedoh reći duhoviti, ali kad ste već odustali od toga izraza, onda moram reći simpatični… Ali poslušajte ovo! – reče, pa još jednom okrenu šarku Kola koja ovoga puta osobito prodorno zaškripi:

Korisnost održanja stoji kao motiv razvoja organa spoznaje, oni se razvijaju tako da je njihovo promatranje dovoljno da nas održava; toliko realnosti vrsta zahvaća zato da bi njome zagospodarila, da bi je uzela u službu.

Neko vrijeme nismo ništa govorili.
– I onda, imate li barem kakve koristi od njega? – prenu tišinu moj nepozvani gost.
– Od koga?
– Pa od ove skalamerije!
– Nemam!
– Znači, hoćete reći da vi tu po cijeli dan sjedite i razmišljate… sjedite i razmišljate… i da tek po neki put i nešto zapišete, bez ikakva povoda i krajnje svrhe, onako bezveze… Poneki čitatelj naiđe i to pročita i to je sve?
– U neku ruku…
– Ne razumijem!
– Teško je to razumjeti, priznajem… – teško sam uzdahnuo.
– Znači, što mogu zaključiti? Vi tu sjedite i razmišljate, ponekad nešto zapišete, i jedinu korist koju izvlačite jest to da sami sebi prekratite vrijeme… A ne mislite li, da biste tim svojim pisanjem, ipak nekako, mogli pomoći čovječanstvu?
– Pa da! I da onda neku ideju koja mi padne na pamet iskoristite za vaše potrebe! Čujte, dosta su moja ‘braća po mlijeku’ za vas učinila…
– Zar mislite da bih i danas bio toliko zločest i to učinio? Ha, ha, ha!
– Čujte, u ovim trenucima jako me podsjećate na Velikog Inkvizitora Dostojevskog…
– Onda nećemo dalje u ovom smjeru – reče moj nepozvani gost i okrenu se na drugu stranu.
– A tko vam je ovo ovdje? – rukom je pokazao na smrznutu Tetku u kocki leda.
– To je moja poveznica sa sadašnjim dobom.
– Ha! Zgodna vam je ta ‘poveznica’… a zašto je ne odledite?
– To vas se ne tiče! – grubo odbrusih, ali kad shvatih da sam pretjerao, pomirljivijim tonom pridodah – …Nije joj još vrijeme…  i znate, pomalo je naporna…
Moj gost napravi prstima gestu mimike prevelikog pričanja i upitno pogleda u mene…
– Ma da… – nevoljko protisnuh i isti trenutak osjetih kao da sam na neki način izdao Tetku. Bio sam na rubu snaga u razgovoru s ovim nemogućim čovjekom-životinjom.
– Ali jasno vam je da bez drugih ljudi ne možete. – nastavio je dosadnjaković – Biti, ostati sam na ovom svijetu – čista je iluzija. Uostalom, ne želite li imati prijatelje, ženu koju volite, djecu također…?
– Moram priznati, da više nisam siguran što želim… – rekoh skrušeno. – Ljudski odnosi, u posljednje vrijeme, postali su klopka za moju dušu, grozomorna hijerarhija, u kojoj kao da svakome valja pronaći svoje mjesto. Netko mora biti ispod, netko iznad tebe… taj ‘društveni strukturalizam’ naprosto me počeo gušiti…
– Ali ne zaboravite – ima i onih koji su s vama u istoj ravni! – veselo će moj gost i na trenutak zaledi  svoj izraz lica.
– Eh da, ima i onih koji sa mnom u istoj ravni… – prozborih odsutno.
– S druge strane, nitko vas ne sprječava da probate ‘skočiti’ na mjesto iznad vas, da se u društvenoj hijerarhiji popnete na više mjesto, uopće, da se vinete iznad svih ostalih…
– A što je, onda, po vama, krajnja svrha takvog postupka? Da nije možda ‘postati najmoćniji čovjek na zemlji’? – upitao sam.
– Upravo tako, moj prijatelju, premda i sama borba za društveni status nudi slast, uzbuđenje koje nigdje drugdje nećete pronaći – potvrdi čovjek-životinja – Čovjek sve što radi, radi zbog moći i utjecaja. Zauzeti vrh piramide ljudskih odnosa, vjerujte mi, cilj je svakog života. Batalite taj svoj sadržaj do kojega toliko držite. Uzmite ga u obzir jedino ako vam pomaže uspeti se na društvenoj ljestvici i ostvariti cilj koji sam vam spomenuo.

Svoje se “ja” vazda promiče na štetu drugoga; život uvijek živi na račun drugoga života – tko to ne poima u sebi još nije učinio ni prvi korak prema čestitosti.

– Eto, vidite! Čak je i Kolo stalo na moju stranu… Izdajte taj roman, vidim da su vam čak i odobrili financijska sredstva za to, ali shvatite, to se dogodilo samo zato jer je to nekome bilo u interesu, a ne zato što je vaš sadržaj, sadržaj vašeg ili bilo čijeg drugog romana, nešto uistinu vrijedno po sebi… Postoje samo ljudska mjerila a njeni ključevi se nalaze u našim rukama, he, he.
– I sad ću vam odati našu tajnu! Vidite, i mi ponekad trebamo ovakve Prostorije s Kolom da bismo u njima nešto stvorili… Ali to što bismo ovdje stvorili, naravno, može biti samo moralne prirode. Nama trebaju robovi! Stvaratelji smo ljudskih vrijednosti, dakle, upravo onoga čime se nesretno poigrao i taj vaš učitelj potkraj života… Stoga, ako nas u tom smislu ikada budete trebali, tu smo – preko puta,  naše prebivalište podigli smo u vašem susjedstvu…

Nakon tih riječi Moćnik napusti Prostoriju s Kolom. Uskoro sam ga mogao vidjeti kroz prozor kako se približava ružnoj, divovskoj građevini koja se doista pojavila nedaleko od moje nastambe – velikom plavom neboderu s tisuću upaljenih svjetala na svojim prozorima – odsada, prostorumnom simbolu postojanja te ubitačne, grozomorne hijerarhije društvenih odnosa.

U tom trenutku, prisjetio sam se kratke književne crtice koju sam napisao prije nekih petnaestak godina. Nosila je naziv ‘Neboder’ i u njoj sam izgleda opisao ono što mi je danas osvanulo u susjedstvu. Donosim je u cijelosti:

Stajao sam pred ulazom u neboder. Bilo je mračno, sitna jesenja kiša rominjala je ulicama. Plava grdosija nadvijena nad mene upijala je moju sjenu. Jedna hitronoga žena prešla je cestu i stala nešto tražiti po džepovima. Da li u ovom trenutku još mogu biti vani, pomislio sam.

Neboder je preda mnom, tamna staklena vrata, neljubazan portir i sitni sat dolaska; bojim se da ga ne iznevjerim. Slina je klizila suvratkom mog kaputa. Trinaest puta sam kihnuo i sada sam želio to obustaviti. Žena me nešto upitala. Nisam znao što joj točno odgovoriti. Sve je izgledalo pomalo mračno i bezizgledno. Ipak, prešutio sam joj to.

Pored ulaznih vrata, na jednom panou stajao je natpis:

“KUĆA BITKA SAD JE PUSTA.
UĐITE I ODIGRAJTE JEDNU OD NAJNOVIJIH INTELOVIH IGARA…!”

– Da li se bojiš? – pitala me – Znaš, ja se bojim.
Udrvenio sam oči. Hladnoća mi je već odavna udrvenila lice. I s ovom ženom mi ima poći?

Uhvatila me za ruku. Postajalo je sve hladnije, a sumrak se činio sve zlokobnijim. Ali znao sam – u neboderu daju sve na osvjetljenje i grijanje. Konačno mi je svršiti s tim. Gledali smo u neboder kao opčinjeni.

Ulazak više nisam mogao odgoditi.

Svrnuvši svoj pogled na Tetku u kocki leda, ponovno sam se vratio razmišljanju.

U pogledu Nietzschea, ovaj čovjek-životinja djelomično je imao pravo. Nakon što je cijeli život osuđivao moral, Nietzsche se potkraj svog misaonog pothvata posvetio upravo suprotnoj zadaći, stvaranju jednog takvog morala… Čemu? Zašto samo “ne objesiti svoju volju i svoj zakon iznad sebe”, kako je savjetovao u Zarathustri? Da bismo bili u stanju stvoriti nešto istinski novo, i kao takvi čak i postali korisni čovječanstvu (kako bi to, valjda, želio svaki moćnik svijeta), ‘osuđeni’ smo imati svoj moral. Ljudska mjerila nisu naša mjerila, nismo pozvani sudjelovati u igrama moći, i biti zastupljeni u velebnoj, ali zlokobnoj piramidi društvenih odnosa. Pozvani smo biti sami, u miru, i na svijet gledati drugim očima. Ako igdje imamo drugačiji poriv, i u čemu se razlikujemo od drugih ljudi, on se ogleda u tome da želimo na svijet gledati drugim očima. Nas, zapamtimo to, ubija svakodnevica. Mi novo potrebujemo kao što moć potrebuje prosječan čovjek. To je jednostavno tako. Ako mi ne vjerujete, sačekajte moje godine…ili odustanite, i javite se neljubaznom portiru na ulazu u Neboder… ne brinite, unutra za svakoga je lako naći mjesto…

Srpanj 2014.

U misiji stvaranja smisla

Posted in Antikrist, FILOZOFIJA, NIETZSCHE tagged , u 1:52 pm autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: ANTIKRIST

Ispričat ću vam priču o ljudima koji su neprestano rasli. Možete li to sebi predočiti? Kad su ostarjeli, ta neobična stvorenja bila su najveća bića na planeti kojoj sam, ne zamjerite, zaboravio ime i točnu lokaciju. Mogla bi se nalaziti u blizini onog zvjezdanoga diva Betelguesa, ali nemojte me hvatati za riječ! Čistom slučajnošću smatrali su se ljudskom rasom baš kao i mi, mala (i nezgodna) vrsta s trećeg planeta zvijezde koju zovemo Sunce, dosadno prosječne veličine, koja zbog te činjenice baš i nije privlačila posjetitelje iz dubljeg svemira. Ali što da se radi! Ovo nije priča o nama, već o njima, također jednoj ljudskoj rasi koja je zbog nerazjašnjene genetske zbrke neprestano za života rasla. Kao drveće. Kao biljke. Kao sve živo… osim, naravno, životinja.
Zamislite ta bića potkraj svog života. Nemoćno su rušili sve pred sobom. Kad bi umirali činili bi to u hodu. Rušili bi se kao u usporenom filmu i uništavali čitave gradove. U njihovim očima, veličina je izražavala nemoć. Ipak, nitko ih nije mogao privoljeti da u miru negdje počinu. Mogao si im iskopati i urediti dolinu ‘tri-sa-tri’ kilometra, s prekrasnim proplancima bujne trave za uzglavlje, promijeniti tok rijeka kako bi od njih odnosili njihove izmetine, ali starci su ustrajali na svojeglavosti i što je najgore – na kretanju! A kad bi se kretali, njihovi unuci, veličine našeg odraslog čovjeka, u naručju njihove djece/roditelja visine tek jednog prosječnog bora, drhturila su i poskakivala. Koliko je ratova samo pokrenuto protiv tih umirućih divovskih staraca! Događalo se da ih neki zbog svoje veličine ne bi uopće primjećivali. Priča se da je jedna starica za života narasla u visinu jedne omanje planine, kada joj je rat objavila skupina svih petnaestogodišnjaka planeta; iako visine tek plasta sjena, činilo se da su bili u naponu snage. Rat se bjesomučno vodio mjesecima, a okončan je iznenadnom gestom starice koja je odlučila sjesti na jedno brdašce kako bi odmorila svoje trule, stare noge. Nezgoda je bila u tome da se na tom brdašcu u to vrijeme nalazila glavnina snaga upornih petnaestogodišnjaka…

Sve se vrti oko smisla… Što god činili, što god pisali, uvijek smo u potrazi za smislom. Tako i vi uzaludno gledate u prethodni tekst i pokušavate u njemu pronaći smisao… Nema ga, ili ga ipak ima? Stoga, ponovimo: u religiji – Bog daje smisao, u umjetnosti – čovjek stvara smisao, u filozofiji smisao (ljudi) nastoje razotkriti, a  u znanosti – staviti u svoju službu. Pojma nemam kako priču dovršiti! Možda mi nedostaje mozganje o njenom smislu ili nekakav ‘međutekst’ koji će je razriješiti… a možda je to upravo ovaj koji slijedi…

*

Ljudsko društvo grabi prema svojoj propasti. Mnogima je danas postalo jasno da čovječanstvo u ovom obliku neće preživjeti. U postmoderni još smo imali onu nevinu, prkoseću revoluciju zabave (rock and roll, hipije, pop i disco glazbu, filmsku industriju, seksualnu revoluciju i sl.), opuštanje koje nije škodilo, danas imamo prazninu koja se izdaje kao svoja suprotnost – kapitalističku ‘raskoš’ roba i usluga koja je u međuvremenu u sebe uključila sve relikte prethodne revolucije i kojom u potpunosti gospodare mediji. Danas nešto “vrijedno” ne može biti nereklamirano, neprodano, neprofitabilno. U tom svijetu kapitalističke grabeži sve teže je pronaći smisao izvan ekonomskih sfera… “‘Ajd’ uradi nešto a da ne profitiraš!“, napisao je i moj prijatelj Cana u jednoj svojoj pjesmi.

I što vam onda još mogu posavjetovati osim da se naučite osmjehivati, da duboko u sebi prihvatite da je i ljudska vrsta samo još jedna životinjska vrsta i ništa više… Vi ste izuzetak, ne oni! Sada vam tek sviće koliko su toga s našega, hvala bogu – nepresušnog, duhovnog vrela uzeli i iskoristili za svoje potrebe… Religiozni osjećaj podjarmili su da izgrade crkve, džamije i sinagoge, umjetnosti su nakačili  mecenu – ‘tržište umjetnosti’ kako bi na njoj zarađivali, a jednu filozofiju čak učinili akademskom disciplinom! Znanosti su pak usadili tu ludu ideju da je ona gazda stvarnosti, i kraljica svekolikog duha… Kako se onda nećete na sve to osmjehivati…

Zato suosjećam s vama, dragi moji ‘poletarci duha’, ali i želim da ostanete hladne glave, na distanci od svake nove ideje koja bi trebala spasiti čovječanstvo. Čovječanstvu, u ovakvu obliku, jednostavno nema spasa! Ali za neko, na ovom stupnju još uvijek, utopijsko ‘društvo pojedinaca’ svjesno da je svaka njegova jedinka zaseban svemir koja s drugom jedinkom može, ali i ne mora doći u neki odnos – možda i ima nade.

Michael Faraday i Albert Einstein bili su ljudi kao mi, s tom razlikom da su bili strašno talentirani svoju intuiciju razviti do krajnjih granica, pretvoriti je u neki izum ili teoriju. Ako u vama i ne izraste neka, osobno vaša ideja, možete preuzeti neku postojeću i oko nje postaviti/izgraditi svoj život. Nikada nemojte misliti da je Einstein jedva dočekao svoje ideje nametnuti čovječanstvu. Teorija relativnosti došla mu je kroz intuiciju, poput igre. Čista znatiželja, u konačnici, donijela ju je na svijet, a ne neka prosta, primarna žeđ za slavom i utjecajem.

I Buddha je bio tip poput nas, volio je provoditi vrijeme ležeći u hladu nekog drveta i razmišljati. Ne želimo li svakog trenutka i mi to isto činiti!? Dovoljno je sjesti na neku klupu, zatvoriti oči, i osjetiti svijet, po licu, kosi, zamisliti da to u nas zrak udiše sâm Bog, zatim otvoriti oči i pogledom potražiti jedan od zaigranih oblaka na nebu – i tu smo.

Čak i kad govorimo o tom svetom, ‘presvetom’ Isusu, za kojeg Nietzsche u Antikristu paradoksalno piše da je bio ‘jedini kršćanin’ koji je ‘kraljevstvo nebesko’ pronašao u svom srcu, a ne “iznad zemlje” ili “…poslije smrti”, ne prepoznajemo li u tom i takvom Isusu – premda se radi o ‘Nietzscheovom Isusu’, Isusu u Nietzscheovoj interpretaciji – nekoga poput nas? Ako Isusa prepoznamo kao osobu koja je mnogima donijela žuđeni smisao života, ne bi li bilo uputno da malo svrnemo pogled na tog ‘radosnog vjesnika’ i vidimo kako mu je to pošlo za rukom… i to iz kuta našega, dosad neprikosnovenog, učitelja za kojeg je izgleda došlo vrijeme da ga u nekim segmentima njegova učenja ipak prevladamo.

Poslušajmo stoga Nietzscheov odlomak iz Antikrista, knjige u kojoj se, bez obzira na provokativan naslov, možda nalaze i najljepše rečenice izrečene o Isusu, tom ‘slobodnom duhu’ sui generis, kojeg upravo sâm Nietzsche, kao što ćemo to vidjeti, časti tim nazivom. Odlomak je to koji mi je nekako uvijek na usnama, i koji poput aureole obavija ovu moju pisaniju; možda se posredno radi o najčešće rabljenoj Nietzscheovoj misli na ovom blogu!

Tek preksutrašnjica pripada meni. Neki se rađaju posthumno. Uvjete pod kojim me razumiju, a zatim nužno razumiju, poznajem i te kako dobro. U stvarima duha čovjek mora biti pošten do okrutnosti već i zato da bi samo izdržao moju ozbiljnost, moju strast. Čovjek mora biti vičan životu u brdima – kako bi ispod sebe vidio to bijedno doba brbljanja o politici i samoljublju naroda. Čovjek mora postati ravnodušan, ne mora nikad pitati da li istina koristi, da li nekomu biva sudbinom…

I dalje:

E pa dobro! Samo to su moji čitatelji, moji pravi čitatelji, moji predodređeni čitatelji: što mi znači ostatak? Ostatak je tek čovječanstvo [ja naglasio]. — [A] od čovječanstva moramo biti moćniji snagom, visinom duše — prezirom…

Tako je zborio, iz mog kuta gledanja danas, ipak naivni Nietzsche, dok je sebe (i nas) ‘uspoređivao’ s čovječanstvom. Čovječanstvo će, u duhovnom pogledu, uvijek biti ‘prevejanije’, lukavije od nas, dobro to zapamtimo, a to je naprosto tako jer čovječanstvo ono ‘duhovno’ rabi isključivo za manipulaciju svojim jedinkama. Iz tog razloga, svejedno je jesmo li mi ili čovječanstvo ‘moćniji snagom’ ili ‘visinom duše’ ili ‘prezirom’… Od sad pa nadalje, mi ne želimo imati ništa s njim. Svaki sukob, svaka gesta protivljenja, znak je nesporazuma. ‘Čisti duh’, pa bio on i ‘čista glupost’ sa stajališta onog dijela Nietzscheove ličnosti koja bi se svojim idejama željela uključiti u društveni život i utjecati na njega, jedini je istinski duh. On je tu samo da nam priredi pozornicu Smisla, da za nas i u nama stvori smisao… pazite, tu i doslovno mislim – za svakog pojedinca jedan smisao.

Sve to slutio je onaj Nietzsche koji nas sada zanima i koji se u Antikristu, protivno i začudo onom Nietzscheu koji se u istoj knjizi nastavlja sarkastično izražavati o ‘radosnom vjesniku’, o istom izražava  na bitno drugačiji način:

Isusa bi se, s malo trpeljivosti u izražavanju, moglo nazvati “slobodnim duhom” — sve što je konkretno, njemu ništa ne znači [ja naglasio]… On govori samo o onom posve unutarnjem: “život” ili “istina” ili “svjetlo” njegova je riječ za ono posve unutarnje — sve ostalo, čitava realnost, čitava priroda, čak jezik, za njega ima samo vrijednost znaka, parabole… njegovo je “znanje” upravo čista ludost s obzirom na to da takvo nešto postoji [ja naglasio]… Njemu je… nijekanje posve nemoguće… Takav se nauk ne može niti protiviti, on uopće ne shvaća da ima i drugih nauka, da ih može biti, on ne može sebi ni predočiti suprotni sud… Ako naiđe na takav nauk, najdublje će suosjećati i žaliti zbog njegove “sljepoće” — jer on vidi “svjetlo” — ali neće prigovoriti.

Što su ove riječi, ako ne opisivanje tog ‘čistog duha’ koji želimo ovdje istaknuti? Da se razumijemo, ne polažemo nikakvu smisaonu, semantičku ili bilo kakvu drugu nadu ili pravo u/na pridjev ‘čist’. ‘Čist duh’ samo je izraz bez bilo kakvih moralnih konotacija. Uzet objektivno, tu se slažemo s Nietzscheom, čista je glupost. Mogli smo rabiti i onu ofucanu floskulu – ‘istinski duh’ – ali nismo, važna je samo razlika u prirodi dva (stanja) duha koja izlažemo. Upravo kroz opis osobe Isusa Nietzsche u istoj pronalazi onaj naš, ‘nekoristoljubivi’ duh koji nas ovdje zanima, i koji je još daleko od toga da manipulira drugima. Međutim, uzrok njegovoj pojavi, sablažnjivo za nas, on vidi u ‘slučaju zakašnjela i u organizmu nerazvijena puberteta’.

…nebesko carstvo pripada djeci; vjera, čiji se glas sada čuje, nije izvojevana vjera — ona je ovdje, ona je od početka, ona je tako reći dječja bezazlenost koja se povukla u duhovno [ja naglasio]. Takva se vjera ne ljuti, ne kori, ne brani se; ne donosi “mač” — uopće ne sluti koliko bi jednoga dana mogla podijeliti ljude. Ne dokazuje se, ni čudom, ni nagradom i obećanjem, a još manje “Pismom”: ona je u svakom trenutku sama sebi čudo, sama sebi nagrada, sama sebi dokaz, sama sebi “kraljevstvo Božje”. Ta se vjera niti ne formulira — ona živi, brani se od formula…

I što sad na to reći? Bez da smo se dotakli primarne oštrice Nietzscheove kritike u Antikristu koja je bila usmjerena prema kršćanstvu a ne osobi Isusa, u ovom tekstu moramo ostati na temi osobe, jedino što s osobe Isusa prelazimo na osobu samog Nietzschea. Vjerojatno je poznato, među njegovim štovateljima, kako je tik prije odsutnog trenutka svog života, ‘pomračenja uma’ 1889., Nietzsche svoju ličnost u jednom pismu (možda i knjizi) podijelio na dvije osobe – Dioniza i Raspetoga. I u tom odsutnom trenutku (svog života), nakon što se čitav život u sebi borio protiv suosjećanja, o kojem je čak i u Antikristu zapisao:

…gubi se snaga kad se suosjeća… Suosjećanje općenito koči zakon razvitka… Ono održava ono što je zrelo za propast, opire su u korist onoga što je život razbaštinio i osudio, [i] daje samom životu mračan i dvojben vid.

… on se na torinskom trgu Karla Alberta u siječnju 1889. napokon slama. Iz njega provaljuje ‘sva sila’ suosjećanja koju je čitavog života u sebi zatirao – prilazi i grli konja kojeg je njegov vlasnik netom išibao… Tako započinje Nietzscheovo ‘pomračenje uma’ koje će trajati sve do njegove smrti u kolovozu 1900., nakon kojega mi jedino još možemo pitati (naravno, bezazleno, i nikako drugačije!) nije li u tom odsutnom trenutku Nietzsche ipak odlučio ‘prijeći na stranu’ Raspetoga, ‘njegova Isusa’ kojeg je u svom srcu stvorio i tako lijepo opisao u Antikristu, prijeći na stranu onog ‘čistog duha’ kojeg  mi želimo ovim tekstom proslaviti te se odreći ‘čiste snage’, onog, na isti način mračnoga, dvojbenog i ‘zločestog’ Dioniza…? Naravno, u odgovor nismo sigurni i nikada u to nećemo biti, jer ne znamo je li se radilo o prvom trenutku njegove ludosti ili posljednjem njegova razuma… Bez obzira na to, za nas koji za sebe stvaramo smisao, odgovor na to pitanje najmanje brine; sami ćemo ga, ako već nismo, jednoga dana dati sebi ili nastaviti živjeti u njegovoj neodoljivoj nerazrješivosti.

Sada se razotkriva da je smisao nedovršene priče s početka ovog teksta – možda i sâm smisao, smisao koji svoju nejasnu, zbrkanu simboliku nalazi u divovskim umirućim starcima, ali i to – samo možda… I dalje ne znam kako priču dovršiti! Naša potreba za smislom je objektivna potreba za nečim što inicijalno ne postoji dok ga sami (za sebe) ne stvorimo.

Travanj 2014.

Ima li smisla govoriti o postojanju…? (književno-dramska verzija)

Posted in FILOZOFIJA, Filozofija matematike (ŠIKIĆ) tagged , , , , u 11:08 pm autora/ice Magičar

ULOGE: Teo Magičar, portret Jacquesa Derride, portret Martina Heideggera, Šahovski Kralj, Drugi Naručitelj te Reuben Louis Goodstein u ulozi gosta Prostorije s Kolom.

Koliko sam samo puta pisao o filozofiji i umjetnosti, religiji i znanosti… kao da stvarno postoje… i da su dio stvarnosti… koliko puta…? Ali sada, čini mi se da sam vas zavaravao… istina je drugačija; one ne postoje i nikada nisu postojale… Smijete se… i razmišljate… “O čemu sad ovaj?… Nakon toliko postova posvećenih tim ‘sestrama duha’, kako ih je od milja volio nazivati na svom blogu ‘O duhu i njegovim moćima’, koji je btw. upravo ovim tekstom odlučio preimenovati u nešto krajnje prozaično i neozbiljno (O Umu i njegovim Igrama), on sada trubi da one zapravo ne postoje…” Da – upravo to činim!

Postoji, recimo, ‘okus kiše’, kako se lijepo izrazio jedan pjesnik, ali ne postoji nešto kao umjetnost. Postoji ovaj vječiti tok misli začuđenosti svijetom oko sebe, ali ne postoji filozofija… Postoji čak i onaj stanoviti osjećaj za smisao u našoj glavi koji dolazi s našim mozgom i popratnom vojskom od 100 milijardi neurona, ali ne postoji nešto kao religija, utjelovljena idejom Boga. Ne može postojati ni znanost, već samo naša vjera u zabludu da postoji ono unutarnje, nekakvo ‘ja’ i ono vanjsko koje je navodno drugačije od nas…  Shvaćate, kad pojmimo stvarnost, gubimo je iz vida…

Sve Može Postojati… i ne mora postojati. Možemo se i samo gubiti u valovitoj, izmjenjivoj ‘nutarnjoj izvanjskosti’ koja dominira našom percepcijom svijeta i vremena, poigravati se beskrajnim umanjivanjima i uvećavanjima prostora, zamišljati bilo što i … sve bi opet bilo na svom mjestu… Sve  može i… ne mora postojati.

Upravo u tom trenutku, u Prostoriju s Kolom banu prilika muškarca s naočalama, pomalo zajapurenih obraza i zgrčenih usana. Kako se činilo, muškarac nije želio privući pozornost. Neko vrijeme se oprezno osvrtao oko sebe, pogrbljen, poput sjene. Ipak, nije mi moglo promaći da se portret Martina Heideggera, smješten u blizini, vidno uzjogunio, našavši se nečim smrtno uvrijeđen. Po pitanju našega gosta otkrijem da se radi o Reubenu Louisu Goodsteinu, konstruktivističkom matematičaru koji je živio u dvadesetom stoljeću, i kojeg sam zapamtio po vrlo uzbudljivim uvidima u prirodu matematike.

Predmet matematike nisu brojevi, nego uloge brojeva u brojanju (odatle i zbrajanju, oduzimanju itd.). Bilo što, što jest – može biti brojka odnosno nositelj uloge. Same brojke odnosno nositelji uloga opiru se ontološkom pritisku svojom proizvoljnošću. Same uloge određene su transformacijskim pravilima koje određuju kako se brojke zbrajaju i sl. Pravila imaju normativni, a ne deskriptivni karakter…

Spazivši pridošlicu i prikazavši dani tekst, i Kolo Duha Svijeta primjereno je reagiralo, zaključim. Međutim, portret Martina Heideggera nije se više mogao suzdržati. Nastojao me je dozvati pod svaku cijenu.
– Ššš… Teo… ššš!
Uzdahnuo sam.
– Molim vas, Teo, vi ste tako krasan dečko… Ovom gospodinu… – pokazao je očima na gosta – …nemojte vjerovati ni riječi!
– Zašto?
– Mislim da je on… ili netko iz njegove ‘konstruktivističke družine’, svejedno… kazao da je matematička spoznaja moguća bez ontološkog obvezivanja… Zamislite!
– Ontološkog obvezivanja?
– Ma da; pod tim se misli da se u odgovoru na pitanje o nečemu najprije utvrdi da to, o čemu je riječ, jest – da postoji – a onda da se utvrdi i što jest to što jest. – pojasnio je veliki njemački učitelj.
– Stara fenomenološka priča…
– Tako je!
– Hm, ne znam što bih na to rekao… – odgovorio sam i pošao natrag.
– Teo… preklinjem vas, poslušajte me… – uzaludno je iza mojih leđa zazivao portret velikoga njemačkog fenomenologa.

Uočio sam da doktor Goodstein sada oprezno prilazi velikom ormaru koji se, na moje iznenađenje, nekako uglavio usred beskrajne police s knjigama, po čemu je Prostorija s Kolom bila poznata. Pred samim njegovim vratima zastade a onda pokuca jednom… dvaput… triput… četiri puta. Uskoro, začu se i povratno kucanje, iz unutrašnjosti… nakon čega se vrata ormara otvoriše i iz njega proviri tužna, antropomorfizirana, napola bijela, napola crna, figura šahovskog kralja… Nije trebalo dugo da shvatimo da figura, u pravilnim intervalima, mijenja svoju boju. Šahovski kralj jedan trenutak bio je bijel, a drugi crn.
– Tu si, dakle… – umilnim glasom prošapta doktor Goodstein i spusti svoju visinu do neobične šahovske figure u ljudskoj veličini – A da znaš, svuda sam te tražio! I koliko si mi samo nedostajao…
Tople riječi doktora Goodsteina upućene običnoj drvenoj figuri pljuštale su sa svih strana.
– A je li…? – iznenađujuće, pomalo osorno, oglasi se figura šahovskog kralja, osovljavajući se teškom mukom na noge. Doktor Goodstein morao ju je pridržavati kako se ne bi ponovno skljokala na pod.
– Reci mi samo jednu stvar, Reuben! – zatražio je Šahovski Kralj (sada već s velikim ‘Š’ i ‘K’), prekinuvši doktorovo cmoljenje.
– Da… reci, što te zanima? – bojažljivo promrmlja doktor.
Nastupila je kratka šutnja za vrijeme koje se i Kolo primirilo, ne proizvodeći više nijedan suvišan zvuk, vjerojatno i ono znatiželjno za daljnji tijek razgovora.
– Postojim li, Reuben? – iznebuha, oglasi se drvena figura – Postojim li ja, Šahovski Kralj ili ne? …S obzirom što si napisao u onim svojim knjigama… to se i ne bi moglo reći…
Reuben Goodstein najprije spusti glavu a malo zatim, okrenu je u pravcu Kola koje se sada ponovno ravnomjerno vrtjelo s tekstom konstruktivističkog utemeljenja matematike u prednjem planu. Šahovski kralj oslobodi se njegova stiska te mu se grozničavo unese u lice – svojim licem, na kojem se već ocrtavao početak nevjerice.
– Ali time te nisam mislio povrijediti… – nastojao se opravdati matematičar.
– Dakle, baš hoćeš da ti pročitam tvoje riječi, Reuben? – bio je uporan Šahovski Kralj.
Postalo je napeto. Tu se kratko ubacim u razgovor formalno pojasnivši kako će tražene riječi, bez ikakvih problema, uskoro prikazati Kolo Duha Svijeta na svom sučelju, jer je priroda Prostorije s Kolom takva da bez problema pohranjuje, manipulira i prikazuje zapisane misli mnogih Magičara koji su nekoć živjeli, kao i onih koji još uvijek žive na ovom ubogom planetu … Naravno, nisu me razumjeli, ali ih brzo umiri najavljeni prikaz navedenih riječi… na za to predviđenom mjestu:

Ima li smisla govoriti o postojanju šahovskog kralja? … U stvarnome svijetu sigurno nema objekta na koji bismo mogli ukazati i reći da je on šahovski kralj… isto tako, nijedan komad iz skupa šahovskih figura nije, u tom smislu, šahovski kralj, jer komad drveta ili metala može biti izgubljen ili nađen, ali ne i šahovski kralj. Kada određeni komad drveta u određenoj igri nazovemo šahovskim kraljem, mi dajemo tom konkretnom objektu, kao glumcu, jednu ulogu… ovu smo ulogu mogli dati i nekoj drugoj figuri ili komadu ugljena… Figura o kojoj je riječ, samo je znak za kralja, ne i sam kralj. Kazujući da je nešto znak nečega, dakako, da izbjegavamo pitanje o postojanju…

– Ali ja to želim znati, Reuben? Postojim li ili ne?  – sada već polumolećivim tonom upita figura šahovskog kralja. – Toliko si moje podanike i mene volio, toliko si uživao u našem životu, našoj igri, kako si kazivao, da si nas započeo ugrađivati u svoju igru, u te svoje znanstvene teorije… Zbog toga  sam i više nego uvjeren da imam pravo to pitanje postaviti i tražiti na njega odgovor…
Tijelo konstruktivističkog matematičara, gotovo nalik nekoj izmišljenoj figuri iz šahovskog seta, činilo se da će potpuno klonuti.
– Ja ću vam pokušati dati odgovor na to pitanje, gospodine! –  sasvim iznenada, u razgovor se ubaci portret Jacquesa Deridde koji je visio u blizini. Derridain portret smjestio sam nedaleko od Heideggerova. Razdvajao ih je samo onaj nadmeni Nietzscheov portret s upadljivim brčinama.
– Vi postojite… u to nema dvojbe, ali u ovom trenutku jedino u umu ovog ovdje malca! – i doktor Jacques tu očima svrnu na mene.
– Nastavite! – reče Šahovski Kralj.
– Ali tamo vani, izvan ove ektaplazmične prostorije, definitivno, Vas Nema! Za utjehu, isto vrijedi i za nas… U nekom smislu, ‘tamo vani’ su samo znakovi, uloge – kako već hoćete to nazvati! Ako i nešto postoji, to umu ne može biti neposredno razumljivo…
– Tja, konstruktivist i dekonstruktivist na istom zadatku! – čulo se mrmljanje s portreta Martina Heideggera.
– Ipak, ima jedna stvar koja me muči… – nije se dao smesti doktor Jacques – …ne znam zašto, možda je to jednostavno za njega bilo prerano, jbtg., ipak se radi o sredini 20. stoljeća, ali izgleda da se doktor Goodstein nije mogao tako lako odreći pitanja o postojanju, kao što sam to, recimo, ja učinio, bez većih problema, nekoliko godina kasnije.
Smjerno prateći raspravu, Kolo pravodobno osvježi prikaz svog ekrana na kojemu se sada ukaza sljedeći prigodni tekst:

Možda moramo umjesto pitanja o postojanju šahovskog kralja postaviti pitanje o postojanju šaha… Okrenemo li se sada od šaha aritmetici [matematici], vidimo da odgovor na pitanje postoji li broj dva glasi: broj dva je jedna od uloga koju igraju znakovi u aritmetici, i pravo pitanje nije postoji li broj dva, nego postoji li aritmetika [matematika].

Nastade tajac.
– Molim vas, ne dalje u ovom smjeru, gospodo… – prvi se u svom preklinjanju oglasio portret Martina Heideggera ili sâm on, glavom i bradom, posthumno, kroz ove moje luckaste misli, tko će ga znati… ali ‘šteta’ je već bila počinjena. Na svu sreću, nitko od nas nije morao postaviti to odsutno pitanje koje je, u bolnoj analogiji, uzelo ulogu posljednje kante vode bačene na zgarište metafizike, nakon koje se može javiti jedino još onaj ‘posljednji dim’, ‘dim’ vremena u kojem danas živimo, kao znak da je tu nešto odista bilo, da je postojalo, ali i da više ne postoji, da ga nema… Pitanje je došlo izvana, iz Nadstvarnosti, premda u parafraziranom obliku, a opet iz Prostorije s Kolom ili čega god, uma drugog Naručitelja s kojim moj Naručitelj već dulje vremena vodi misaonu prepisku, i glasi: “Postoji li uopće to Postojanje?”

U  istom trenutku, Šahovskom Kralju krenuše suze… Velike crno-bijele suze curile su niz njegovo drveno lice… Postao je krunskim dokazom jednog Kraja, premda to možda nije želio. Za to vrijeme, doktor Goodstein rukama se hvatao za glavu vjerojatno izmučen pitanjem “Što sam to učinio?!” dok se u pozadini već moglo čuti glasno ridanje portreta velikoga njemačkog učitelja. U trenu, sve se urušilo. Jedna lijepa priča bi ispričana. Čovječanstvo će, htjelo-nehtjelo, morati krenuti drugim putom.

– Jeste li baš morali biti… tako neuviđavni?– bio sam bijesan kao ris na doktora Jacquesa.
– Mladiću, smirite se… nova era misli je pred nama. I ne brinite! U njoj će biti mjesta i za filozofiju i za matematiku i sve ostale ‘sestre duha’, jedino što će odsada znati da su sve redom igre i ništa više. Možda se kao takve u ovom trenutku doista čine beznačajnima, pogotovo u ovom vašem dobu koje još zaziva ono staro, kloneći se sveg novog, ali vjerujte, njihove mogućnosti su odsada bezgranične…

Počeo sam razmišljati. Prenesemo li ovaj način umovanja na priču s početka ovog teksta, na pitanje o postojanju religije, umjetnosti, filozofije i znanosti – onda znamo s čime imamo posla – jedino i isključivo, sa svojevrsnim igrama našeg uma, poput matematike, koje na čudesan način iskazuju našu ljudskost (suprotno Goodsteinovom uvjerenju, smatram da nema potrebe postaviti čak ni pitanje postoji li matematika). Ne ljudskost u smislu dobrog, lijepog, humanog… ljudskost, u smislu da smo ljudi, a ne šišmiši; dakle, ništa posebno. Zbog tih igara umjetnost može biti sve, filozofija može biti sve, religija i znanost mogu biti sve! A zbog svega toga i u jeziku možemo biti slobodni kao što smo to u mišljenju… Jedino ograničenje odnosi se na ono što nazivam ‘istinom našeg bića’… Ne možemo pisati o nečemu, ili bilo što drugo činiti, ako to ne nosimo unutar sebe… To je, valjda, to jedino valjano ograničenje…

Travanj 2014.

Ima li smisla govoriti o postojanju…? (dnevničko-esejistička verzija)

Posted in FILOZOFIJA, Filozofija matematike (ŠIKIĆ) tagged , , u 2:54 pm autora/ice Magičar

Zvonimir Šikić: FILOZOFIJA MATEMATIKE

Toliko puta sam na blogu pisao o filozofiji, umjetnosti, religiji, znanosti… kao da ‘one’ stvarno postoje… kao da su nešto na što svakako trebamo obratiti pažnju i utrošiti svoje vrijeme… a sada  vam moram reći da ne postoje i da nikada nisu postojale… Smijete se… Nakon toliko postova koje je objavio na blogu naziva O duhu i njegovim moćima, implicitno i eksplicitno ih posvećujući tim sestrama duha, kako ih od milja voli nazivati, on sada trubi da one zapravo ne postoje… Da, upravo to tvrdim! Postoji, recimo, ‘okus kiše’, kako je to nedavno lijepo napisao jedan bloger, ali ne postoji nešto kao umjetnost. Postoje nerazumni strah od budućnosti i naša nejasna sjećanja, ali ne postoji nešto kao što je filozofija… Postoji čak i onaj stanoviti osjećaj za smisao u našoj glavi koji dolazi s našim mozgom i svim neuronima u njemu, ali ne postoji religija, pogotovo ne ona koja se poziva na Boga koji je ‘na našu sliku i priliku’ (iako, moram priznati da se radi o ‘dobroj fori’, čitaj domišljatosti). Ne može postojati ni znanost, već samo naša vjera u zabludu da postoji ono unutarnje čemu smo bliže i ono vanjsko koje je navodno drugačije od nas…  Shvaćate, kad pojmimo stvarnost gubimo je iz vida… Sve Može Postojati… i ne mora postojati. Možemo se i samo gubiti u elektromagnetskim valovima kojima je optočena naša stvarnost, poigravati se beskrajnim umanjivanjima i uvećavanjima prostora, zamišljati bilo što i sve bi opet bilo na svom mjestu… Sve, uistinu, može i… ne mora postojati.

U vrijeme ubrzanog izvođenja temelja matematike ‘na čistac’ (koje će se svejedno pokazati uzaludnim) tijekom 19. i 20. stoljeća, u jednom trenutku pojavilo se i jedno alternativno gledište koje se u osnovi suprotstavilo načinu na koji su mnogi matematičari željeli matematici uspostaviti čvrste temelje. U to vrijeme, pokušaj uspostave temelja matematike proživljavao je svoju najveću krizu.    Nakon ukopavanja istih oko pojma prirodnog broja tijekom 19. stoljeća, ubrzo se  izišlo iz rova, te se spremao pokušaj njihovog izvođenja iz logike (G. Frege, B. Russell). Nažalost, i taj pokušaj, kao i pokušaj    ‘metamatematičara’ Hilberta, neslavno je završio nakon što su se 1931. pojavili, u logičkom smislu, zastrašujuće-razorni Gödelovi teoremi. Poput dva crna vraga pomeli su ono ‘lijepo’ i ‘dobro’ iz matematike, a tu u prvom redu mislim na onu, svima dragu, ‘matematičku gospodu’ – Potpunost i Konzistentnost. Matematika je ponovno dovedena u škripac. I ubrzo nakon toga, lijen sam da istražujem, ali definitivno u godinama prije, za vrijeme ili nakon II. Svjetskog rata, pojavilo se gledište koje je zadalo udarac uobičajenom, logičkom, svakodnevnom mišljenju. Napola nevino, napola pakosno, izjavilo je da je matematika možda samo jedna vrsta igre našeg uma. Gledište je pripadalo skupini matematičara koji su sebe nazivali konstruktivistima, a čitav pokret ubrzo dobio je naziv konstruktivizam. Ta bahata skupina konstruktivističkih matematičara drznula se, eto, blasfemiti, takoreći, sam bitak. Ipak, prije nego što zatvorite tab vašeg preglednika i izgubite se u bespućima interneta u beskrajnom ‘fejsbuk lajkanju’ ili škrabanju komentara, nastojat ću vam zadržati pažnju i vrlo kratko, uz pomoć navoda iz knjige Zvonimira Šikića, predstaviti srž konstruktivističkog mišljenja koje smatram važnim.

Matematička spoznaja je ona spoznaja koja je moguća bez ontološkog obvezivanja, [tvrde konstruktivisti]. Ontološko obvezivanje – tu se misli da se u odgovoru na pitanje utvrdi da ono o čemu je riječ jest [da postoji] i da se, nadalje, utvrdi što jest to što jest.

Konstruktivisti smatraju da to naprosto nije potrebno.

Predmet matematike nisu brojevi, nego uloge brojeva u brojanju (odatle i zbrajanju, oduzimanju itd.). Bilo što, što jest – može biti brojka odnosno nositelj uloge. Same brojke odnosno nositelji uloga opiru se ontološkom pritisku svojom proizvoljnošću. Same uloge određene su transformacijskim pravilima koje određuju kako se brojke zbrajaju i sl. Pravila imaju normativni, a ne deskriptivni karakter…

Ako još uvijek niste ‘zavedeni’ ovim načinom razmišljanja, poslušajte riječi jednog konstruktiviste osobno, Reubena Louisa Goodsteina koji će vam podastrijeti svoj prijedlog prima causa-e ljudskog bivanja u duhu te tako, po mom mišljenju, na najbolji mogući način anticipirati konstruktivističku misao:

Ima li smisla govoriti o postojanju šahovskog kralja? … U stvarnome svijetu sigurno nema objekta na koji bismo mogli ukazati i reći da je on šahovski kralj… isto tako, nijedan komad iz skupa šahovskih figura nije, u tom smislu, šahovski kralj, jer komad drveta ili metala može biti izgubljen ili nađen, ali ne i šahovski kralj. Kada određeni komad drveta u određenoj igri nazovemo šahovskim kraljem, mi dajemo tom konkretnom objektu, kao glumcu, jednu ulogu… ovu smo ulogu mogli dati i nekoj drugoj figuri ili komadu ugljena… Figura o kojoj je riječ, samo je znak za kralja, ne i sam kralj. Kazujući da je nešto znak nečega, dakako, da izbjegavamo pitanje o postojanju…

Ne znam zašto, možda je to za njega bilo jednostavno prerano, jer… ipak, radi  se o sredini 20. stoljeća, ali izgleda da se Goodstein nije mogao tako lako odreći pitanja o postojanju (kao što ga se, bez većih problema, dvadesetak godina kasnije, odrekao Derrida):

Možda moramo umjesto pitanja o postojanju šahovskog kralja postaviti pitanje o postojanju šaha… Okrenemo li se sada od šaha aritmetici [matematici], vidimo da odgovor na pitanje postoji li broj dva glasi: broj dva je jedna od uloga koju igraju znakovi u aritmetici, i pravo pitanje nije postoji li broj dva, nego postoji li aritmetika [matematika].

Prenesemo li ovaj način umovanja na priču s početka ovog teksta, na pitanje o postojanju religije, umjetnosti, filozofije i znanosti – onda znamo s čime imamo posla – jedino i isključivo, sa svojevrsnim igrama našeg uma, poput matematike, koje na čudesan način iskazuju našu ljudskost (suprotno Goodsteinovom uvjerenju, smatram da nema potrebe postaviti čak ni pitanje postoji li matematika). Ne ljudskost u smislu dobrog, lijepog, humanog… ljudskost, u smislu da smo ljudi, a ne šišmiši; dakle, ništa posebno. Zbog tih igara umjetnost može biti sve, filozofija može biti sve, religija i znanost mogu biti sve! A zbog svega toga i u jeziku možemo biti slobodni kao što smo to u mišljenju… Jedino ograničenje je ono što nazivam istinom našeg bića… Ne možemo pisati o nečemu, ili bilo što drugo činiti, ako to nemamo u sebi, ili ne nosimo unutar sebe… To je valjda jedino valjano ograničenje…

Rujan 2013.

Čovjek i tehnika: svećenici stroja

Posted in FILOZOFIJA, SPENGLER, Čovjek i tehnika tagged , u 2:34 pm autora/ice Magičar

Oswald Spengler: ČOVJEK I TEHNIKA

Na početku svake razvijene kulture stvaraju se dva prastaleža – plemstvo i svećenstvo – kao počeci svakog društva, piše Spengler u jednom od posljednjih poglavlja svoje knjige. U faustovskoj, Zapadnoj kulturi radi se o, kako ih on naziva – vikinzima krvi i vikinzima duha.

Plemić – ratnik i pustolov živi u svijetu činjenica, a svećenik – učenjak i filozof u svom svijetu istine. Jedan trpi sudbinu ili je i sam sudbina, a drugi razmišlja o uzrocima. Onaj hoće staviti duh u službu nekoga jakog života, a ovaj svoj život ulaže u službu duha.

Pridodat ćemo, ovaj drugi ne samo da razmišlja o uzorcima nego osmišljava cjelokupnu pozornicu na kojoj se odigrava ta tragedija s čovječanstvom, dok onaj prvi u njoj ponosno nastupa… Tehnika se tu javlja kao scenografija koja nudi najveći broj mogućnosti za uređivanje pozornice… Nekad smo imali pećine i nastambe na drvetu, danas imamo kuće na kat i nebodere, nekad smo se u čoporu gurali oko zapaljene vatre ispred pećine, danas se dosađujemo ispred televizora sami u svom stanu. Scenografija se mijenja tajanstvenim uplivom moćnih misli vikinga duha… i toj se promjeni odmah prilagođavaju i vikinzi krvi

Uzmimo, recimo, jedno sveučilište ili fakultet. Što može biti jedno sveučilište ako ne pozornica na kojoj se neprestano odvija borba ‘akademskog plemstva’ oko vlasti i položaja. Samo sveučilište, njegovu ideju, ‘akademsko plemstvo’ neće dovoditi u pitanje. Njegova pozornica im je, nekom hudom zamisli jednog vikinga duha, postavljena nekad davno, kao što im je odmah ‘postavljena’ i njegova funkcija – da stvara i prenosi znanje. Kao što im je nekada davno bila ‘postavljena’ vlažna pećina, gladni vukovi ispred nje, i snažne toljage među prstima koje su ih od njih trebale obraniti, tako je danas postavljena i scenografija sveučilišta sa svom zapetljanom procedurom napredovanja u zvanju i izbora na upravljačka mjesta rektora i prorektora, dekana i prodekana. Plemstvo uvijek ostaje plemstvo, i u akademskom ruhu, uvijek će se boriti za sebe i svoje interese. Svećenstvo ostaje svećenstvo i s akademskom kapom na glavi, nikada neće sudjelovati u borbi, tzv. ‘radu’ sveučilišta već samo u njegovu stvarnom preoblikovanju…

Tako odgovornost za sumanuti razvoj tehnike ne možemo pripisati vikinzima krvi, običnim ljudima kojima je stalo samo do moći i vlastite slave. Oni bi se za nju borili i u puno skromnijim uvjetima. Tehničko mišljenje je ono mišljenje koje je odgovorno za nezaustavljiv i neprestan razvoj priručnih sredstava, za ideju napretka, i nove otuđene pozornice ljudske drame…

Pronalazak stroja Spengler naziva’najlukavijim mogućim oružjem protiv prirode’… Pompozna je to najava kraja razvoja tehnike u cjelini. Rad je oduvijek bio prokletstvo, kako to uostalom ‘prikazuje pripovijest na početku Biblije’. Zašto ga onda za nas ne bi obavljali strojevi, morale su pomisliti duhovne grabežljive zvijeri faustovske kulture prije nego li će svoj zahtjev uobličiti u još strahotniji oblik: samu prirodu upregnuti u svoj jaram da bi povećala čovjekovu snagu i za nj obavljala ropske poslove! Znanstvenim rječnikom, čovječanstvu je po prvi puta na um pala ideja perpetum mobilea, stroja-svijeta koji sam sebe pokreće, kao što to čini pravi svijet, ali koji, za razliku od pravog svijeta, isključivo sluša čovjekove naredbe. Međutim, paradoksalno, napominje Spengler, čak i u slučaju perpetum mobilea ‘ne ušteđuje se nikakav ljudski rad’.

Broj potrebnih ruku raste s brojem strojeva jer tehnička raskoš povećava svaku drugu vrstu raskoši i jer umjetniji život postaje sve umjetniji.

Kako se dogodilo pa da čovjek, ta s moći neumjereno opijena životinja, postane sluga tehnici i njezinu pandanu – stroju, Spengler, međutim, ne objašnjava na razvidan način. Ako to i pokušava, koristi još jednu ljudsku podjelu, trubi o nekakvom nerazumijevanju između ‘vođa’ (koji rad osmišljavaju) i ‘vođenih’ (koji osmišljeno trebaju sprovesti u djelo) koju više ne možemo razumjeti. Neprijeporno, tvrdi on, kako je razlika između ‘vođe’ i ‘vođenih’ oduvijek postojala i kako se dugo vremena poštivala, međutim, već kod velikih gradnji u Starom Egiptu pojedini radnici nisu shvaćali ni cilj ni svrhu čitavog postupka te je ‘opasno porasla duhovna napetost’ između jednih i drugih… Ali ako su pojedini radnici već tada shvaćali ono što se nama današnjima čini poprilično razumnim – da ne budu dobrovoljni robovi mahnitih gospodara – što činiti s preostalom poviješću u kojoj je tu razliku još manje uputno spominjati… Tu Spenglera nitko ne razumije i na ovom mjestu on nam ostaje velikim dužnikom. Tek stidljivo, iz odlomka na str. 51. Lausovog izdanja, na nas proviruje rečenica u kojoj se kaže ‘da neobuzdano ljudsko mišljenje više ne može shvatiti svoje posljedice’…

Gospodar svijeta postaje robom stroja koji nas sve, bez iznimke – htjeli mi to priznati ili ne – prisiljava na hod njegovim putem. Palog pobjednika bijesna zaprega vuče u smrt.

Sve što je organsko podliježe organizaciji. Umjetni svijet prodire i truje ga. Sama je civilizacija postala strojem; ona funkcionira, ili pokušava funkcionirati poput stroja. Mislimo samo u kategorijama konjskih snaga; ne gledamo neki vodopad, a da ga u mislima ne pretvaramo u električnu energiju…

U konfuznom kraju knjige, koji će neke vidovnjake možda podsjetiti na kraj čovječanstva u cjelini ako ga takvog vide u budućnosti, izmjenjuju se moralni zahtjevi za prihvaćanjem sudbine i teške optužbe na račun današnjih duhovnih ‘vođa’. Sudbina je neumitna i mora se dovršiti; takav pošten kraj jedino je što se čovjeku ne može oduzeti. S druge strane, ‘vođe’ se optužuje da su zasićene tehnikom te da pred njom namjerno uzmiču. Optužuje ih se i zbog ustupanja ‘specifikacije tehnike’ ‘obojenima’ koji će je samo iskoristiti kao oružje u borbi protiv faustovskog čovjeka… Sve velike ideje tako završavaju u jarmu velikog uma koji ne prihvaća da je svoje najbolje već dao od sebe.

Vođe ‘po rođenju’ počinju bježati pred strojem… Uskoro će na raspolaganju biti još samo drugorazredni talenti, ostaci ‘velikih vremena’…

Upravo jaki i stvaralački talenti okreću se od praktičnih problema i znanosti prema čistoj spekulaciji…

Umjesto da najveće blago ‘bijelih’ naroda – tehničko znanje – bude tajna, ono se hvalisavo pokazivalo cijelom svijetu…

Onda se najavljuje kraj, u tipično dramatičnom spenglerovskom duhu, upotrebljavaju se modernističke sintagme – samo sanjalice vjeruju u izlaze: optimizam znači kukavičluk – koje su u njegovo vrijeme valjda trebale zastrašiti, dok u našem pobuđuju samo uzdah nostalgije za takvim mišljenjem…

Ova tehnika stroja ima svoj kraj zajedno s faustovskim čovjekom i jednog će dana biti uništena i zaboravljena… Ona će biti izjedena iznutra kao i svi veliki oblici kulture. Kada i na koji način? – ne znamo.

Jesmo li mogli utjecati na svoju sudbinu? Možda. Doduše, sve ovo bilo je samo mišljenje jednog čovjeka… kako bi kazao Derrida, premda – posebnog, drugačijeg… štoviše, ubojite filozofske mašine per se – kojoj kao da je pošlo za rukom kroz vlastitu misao samu sebe sagledati… Ako vas takva vrst mišljenja diže i ispunjava ispunila je svoju zadaću. Nije važno je li istinita ili ne. Ionako, istina je uvijek na pola puta. Važno je da ste sada smireniji i spremniji u sebi uzgojiti onu jednu… svoju misao… za vlastitu crkvu… i svećenstvo duha… i koliko budete u prilici, manje tehničku… (kraj)

Prethodna stranica · Sljedeća stranica

%d blogeri kao ovaj: