Travanj 2014.
Prijelom duha i ‘zatamnjenje’ označenoga
Jacques Derrida: PISANJE I RAZLIKA
Peter Sloterdijk: KRITIKA CINIČKOG UMA
PRIJELOM DUHA I ‘ZATAMNJENJE’ OZNAČENOGA
Ono što mi mislimo da se dogodilo s čovječanstvom na prijelazu stoljeća jest – prijelom, svojevrstan prijelom po pitanju ‘stvari duha’. Pod neizdrživim pritiskom Praznine i Besmisla, ali znatno ojačanima uslijed rasta kapitalističke bezobzirnosti, najveći dio duha čovječanstva okrenuo se starim vrijednostima.
Ovaj je događaj iznjedrio na svijet novo doba – doba pseudomodernizma. I sama riječ nas zaboli kad je se spomene, i teško nam je priznati, barem većini nas koji se još uvijek smatramo nekom vrstom duhovnih nomada, da smo pseudomodernisti (ili pak pseudopostmodernisti). Ali što je danas Peter Sloterdijk, autor oštre, briljantne i možda najdublje knjige dvadesetog stoljeća, ‘Kritika ciničkog uma’, koji danas proklamira da je ‘dosta rasprave o jeziku’ i da smo ‘čitavo dvadeseto stoljeće potrošili na njega’, ako ne tipični proklamirani pseudomodernist! Što smo mi, intelektualci, piskarala po lokalnim novinama i portalima, kolumnisti, opinion-makeri, koji bez srama pred sobom troše svoj spisateljski talent na dnevno-političke teme, ako ne prokušani, pasionirani, kakvi god, ubitačno-istiniti – pseudomodernisti. Dok se objavljujemo svijetu, vjerujemo u vrijednosti koje su mrtve. Vjerujemo u vrijednosti kojih nema, koje smo sami raskrinkali kao ne-vrijednosti.
Ali neka se drugi autori bave ‘pseudozbiljom‘ koja nas sve više rastače, kojoj smo na neki način i sami ‘kumovali’, i koja je dovela do toga da se kotač duhovne povijesti okrene unatrag prisiljavajući nas da ponovno prođemo kroz sva razdoblja ljudskog duha, ali u ‘pseudoobliku’ – pseudomodernizam, pseudoegzistencijalizam (možda i pseudofenomenologiju), pseudorealizam, pseudoromantizam, pseudobarok, pseudorenesansu… Radije se okrenimo onom malom ostatku ‘duhovnog čovječanstva’ koje je, na način koji nam nije poznat, zadržalo svoj smjer, i koje sada kroči poststrukturalističkom tminom koju nam je zavjetovao posljednji inovatorski filozof zapadnjačke misli – Jacques Derrida. Na što tu još možemo naići?
Neki će osporiti da je Derrida bio poststrukturalist, dok će drugi spremno potvrditi da su se strukturalizam i poststrukturalizam – ta dva ‘grobara’ zapadnjačke misli, odvijali usporedo. Za čitavu priču, to je najmanje važno. Ono što je važno, ali što Derrida možda nikad nije tako jasno artikulirao, izbjegavajući svoje uobičajene diskursne akrobacije – tiče se objave smrti I(i)dentiteta (s velikim ili malim ‘i’), te konkatedrale našega duha u koju smo bili tako radi skloniti se pred svim olujama strukturalističkih i poststrukturalističkih teorija; Onu istinsku ‘katedralu duha’ pak oduvijek smo tražili izvan sebe: filozofi u bitku, vjernici u Bogu itd. Kada književni teoretičari danas viču na sav glas: “Gdje je subjekt?“, oni uvijeno još uvijek stignu misliti o toj smrti.
Iako u duhu istočnjačke filozofije, kojoj je u to vrijeme bio vrlo blizak, današnje utjelovljenje pseudomodernističkog (ili možda čak pseudopostmodernističkog) filozofa, Peter Sloterdijk, već je tu smrt najavio i objavio. To je učinio u svojim poznatim ‘kritikama ideologije’ u djelu Kritika ciničkog uma. U svojoj završnoj, osmoj kritici, Kritici privatnog privida, zapisano je (dio izvatka već sam citirao u jednom postu, ali u drugačijem kontekstu):
Kako jastvo [identitet] dolazi do svojih određenja? Odgovor glasi: jastvo [identitet] je rezultat programiranja… Gledam u zrcalo i prepoznajem stranca koji me uvjerava da je on ja. Neodoljiva je ironija prosvjetiteljstva da ono našu svijest razara s takvim radikalnim kontraintuicijama. Na kraju ovog misaonog toka želim u naznaci odvagnuti da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”… U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija… No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo [ja naglasio], koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida.
Na kraju devetnaestog stoljeća ‘umro je Bog’, na kraju dvadesetog – Identitet – preostaje pitanje, kome se još možemo obratiti? Ako mislite da je odgovor ‘nikome’ (nobody), onda lako skliznete u baruštinu pseudomodernizma, jer, dakako da nitko ne može izdržati živjeti u takvu odgovoru. On je inicijalna vatra ‘pseudodoba’. Međutim, odgovor koji je ponudio Jacques Derrida nije oduzimao nadu, kako to mnogi misle, možda je samo želio biti manje pretenciozan (i više kompliciran), glasio je: différance, osobito strujanje u jeziku, zasnovano na ‘nošenju’ (fra. différer, engl. to defer) i ‘odgodi’ (fra. différer, engl. to differ) značenja; ako ćemo pravo, odgovor je bio: sâm tekst. I premda Derridaovski uvijen i nejasan, ovaj odgovor izvan njegovih spisa, čini se, do dan danas, nije promišljen u svim svojim mogućnostima. Ono što mi, ‘post-metafizički-mislioci’, želimo, jest krenuti tim stopama, ‘tragovima’ i pokazati kako je duhovno čovječanstvo imalo priliku, a možda je još uvijek ima, za novi uzlet, novu avanturu duha, obogaćujući svoje životno duhovno iskustvo i opet – do neslućenih granica…
Zamislimo da prihvatimo biti samo tekst ili struja misli, koji tek utjelovljeni traže svoj smisao i svoje značenje, spremni da uronimo u tu značenjsku ‘kupku za pomlađivanje’, neiscrpni izvor mogućnosti; ipak, još jednom, upozoravajući glas do nas stiže: ne možemo graditi oko značenja samog teksta. I samo značenje je, poput identiteta, iluzija. Značenje teksta, ako postoji u bilo kojem obliku i i može biti utemeljeno, počiva na pukim razlikama! Vrhunac razmatranja, kazao bi Nietzsche. Međutim, po nekima, ovaj naš zaključak mogao bi se protumačiti i kao: “To naš ostarjeli postmodernitet sâm sebe guši.” Filozofski zaključak, nevin poput djeteta, bio bi: “Dakle, ne postoji ono za čim tragamo.” Ne samo filozofija, već i znanost (da ne govorim o religiji), osjetila bi se ugroženom ovim nalazom, drugim riječima, svi oni koji su imali svoje ‘predmete’ istraživanja. ‘Zar se više ne smijemo ni pitati?’, površno su tumačili čudan nalaz francuskog filozofa filozofi i znanstvenici…
Nesuglasje (le differend), razlika (la différence) između Dioniza i Apolona, između poleta [snage, života] i strukture, ne briše se u povijesti, jer ona nije u povijesti. Na neki neobičan način, ona je i izvorna struktura: podrijetlo povijesti, sama povijesnost. Razlika naprosto ne pripada ni povijesti ni strukturi. Ako valja kazati, kao što to čini Schelling, da “sve tek je Dioniz“, onda valja i znati – a to znači pisati – da Dioniza, kao čistu snagu, opsjeda razlika [ja naglasio]. On vidi i vidljiv je. I bode (sebi) oči. Oduvijek je u vezi sa svojim izgledom, s vidljivom formom, sa strukturom, kao i sa svojom smrću. Takvim se sebi i pokazuje.
Pojam différance, koji je Derrida namjerno doveo u homonimijsku vezu s pojmom ‘razlike’ (fra. la différence), za razliku od svega ostalog filozofskoga pojmovlja, čini se – ne dopušta graditi u ‘prostoru uma’ – ni pomoću samog tog pojma, ni oko njega. To mu je dodatno priskrbilo prilično neugledan status kod generacije filozofa koja je stasavala u to doba, 1970-ih i 1980-ih, . I danas teško mogu objasniti činjenicu da se cijela jedna skupina filozofa u 1980-im posvetila znanosti i njezinim metodama poučavanja a da do kraja nisu promislili ovaj ključni pojam, koji je ostao da strši nad provalijom, u svakom slučaju, još uvijek ‘filozofskog mora’. Većina ih se bacila na fiziku, neki se i danas koprcaju u ‘mreži’ Einsteinove teorije relativnosti, dok se drugi naslađuju opojnim mogućnostima koje potiče ta nevjerojatno bizarna kvantna teorija, predstavljajući školski primjer izvora neiscrpne potrebe za filozofiranjem u znanosti.
Ali što mogu na to reći? U ovom trenutku, ništa, osim pozvati vas da napokon započnemo ozbiljno razmišljati o tom prijelomu (po pitanju stvari duha) koji nam se dogodio na prijelazu stoljeća, zašto smo skliznuli u rijeku ‘pseudodoba’, u kojoj se poput lososa sada nastojimo ‘uzvući’ natrag prema njenu izvoru, i možemo li se uopće iz nje još izvući i oteći niz opasne, stjenovite rukavce kanjona poststrukturalističke misli, koja, na prvi pogled, ne ostavlja nikakvu nadu?
Prema mom mišljenju, radi se doista o dramatičnom preokretu u razvoju ljudskog duha, ravnom, po analogiji ili metafori, spektakularnom potonuću Titanika. Nakon tog događaja, jedan od dva prelomljena dijela broda odmah je pohitao prema dnu, dok se drugi još neko vrijeme uzaludno nastojao izdići, nagnavši glavne glumce ove drame – nas, ‘post-metafizičke-mislioce’ – da se uspnemo do samog pramca, i ‘rukama dotaknemo zvijezde’… prije nego što će iskusiti istu neumitnu sudbinu ‘svršetka igre’ na dnu mora.
Prije toga, ipak, usudio bih se najaviti odgovor na pitanje o zabrani postavljanja pitanja nakon poststrukturalističkih uvida u prirodu našeg mišljenja… Naravno, o tome nema ni govora. Možete se pitati (a time i vjerovati, stvarati i spoznavati), štoviše, pitanja će biti više nego ikad, ali ono što je označeno pitanjima, odgovorima, tekstom – samim označiteljima – neće više biti obvezujuće precizirano. Nastupa novo doba – doba ‘zatamnjenja’ označenoga u prostoru uma, koje se pak vraća samom životu…
…POVRATAK TETKE!
U trenutku dok sam dovršavao svoje ‘strujanje misli’, netko zakuca na vrata Prostorije s Kolom. Ustao sam se, odgegao do ulaza i pogledao kroz špijunku. Dva nepoznata muškarca stajala su pred vratima s nečim Velikim i Bijelim iza sebe. Pa da, to su bili Dostavljači! Otkračunao sam veliki lokot na vratima i širom ih otvorio:
– Kasnite! – rekoh prijekorno.
– Žao nam je gospodine, ali nije bilo lako…
Drugi muškarac odrješitom kretnjom prekinu prvoga.
– Potpišite ovdje! – reče i pruži mi mali pohabani notes.
Nakon što sam u dostavljački notes upisao veliko T i veliko M, pokazao sam im mjesto ispred televizora na kojem bi se dostavljački paket – ogromna kocka leda – trebala smjestiti…
Kada su otišli, zagledam se u bijelo, prozirno, kockasto zdanje koje je postalo novi stanar Prostorije s Kolom. Je li se radilo o novom stanaru? Negdje u sredini te ‘geometrizirane zime’, uhvaćena u pokretu onog svog odvratnog smijeha, sleđena Tetka kesila se zatvorenih očiju, u poluležećem položaju na smrznutom kanapeu, zagledana u sliku ‘sto-jedan-inčnog’ isto tako smrznutog SMART TV-a. Paradoksalno, zaledila se u svom Ljetnikovcu, ili u dobu koje ju je jedino zanimalo, koje je odlučila promatrati i na svoj način proučavati. Kako je nekoć javno obznanila, nastojala se zanimati “…za samog čovjeka… njegovu osobnost, a ne za ono čime se hvalio da je napisao, stvorio ili postigao”. U jednom trenutku, sjećam se, čak se zapitala: “Otkud izvire naša, gotovo bolesna, fasciniranost nečijom osobnošću danas?” A odgovor možda glasi: iz žalovanja za izgubljenim Identitetom. Nakon toga, iselila se iz Prostorije s Kolom u obližnji Ljetnikovac, upravo kako bi prionula uz ‘osjećaj stvarnosti’, “Uz onog tvog Dioniza!”, kako je govorila. Naprosto željela je biti uronjena u vrijeme Nadstvarnosti a ne u vrijeme Prostora Uma, jer je željela doživjeti iskustvo nekakve ‘čiste opojnosti’ današnjicom. I vidi sad što joj se dogodilo? U kojem se stanju mora nalaziti ta ‘čista opojnost’ ili ‘čista snaga’ o kojoj je nekoć maštao Jacques Derrida i anarhisti poput Johna Zerzana ili Hakim Beya, da bi Tetku dovela do ovoga – da se zamrzne u kocki leda u svom Ljetnikovcu – u vlastitom ‘prostoru snage’?
Očito, nešto je pošlo po krivu. Možda se nešto nepredviđeno dogodilo s onim njenim nejakim suncem? Izračunao sam da će mi trebati vremena popraviti ga i da će se za to vrijeme kocka leda otopiti. Baš fino! Pored svih ingenioznih uvida u ljudski bitak i načine mišljenja koji u Prostoriji s Kolom u posljednje vrijeme kulminiraju, opet ćemo imati i vrisku, i ciku i gizdanje, i neprestano uključen televizor, a da ne spominjem nekad prikriveno, a nekad otvoreno omalovažavanje svih mojih duhovnih napora koje ovdje poduzimam. Tja!
Travanj 2014.
Ima li smisla govoriti o postojanju…? (književno-dramska verzija)
ULOGE: Teo Magičar, portret Jacquesa Derride, portret Martina Heideggera, Šahovski Kralj, Drugi Naručitelj te Reuben Louis Goodstein u ulozi gosta Prostorije s Kolom.
Koliko sam samo puta pisao o filozofiji i umjetnosti, religiji i znanosti… kao da stvarno postoje… i da su dio stvarnosti… koliko puta…? Ali sada, čini mi se da sam vas zavaravao… istina je drugačija; one ne postoje i nikada nisu postojale… Smijete se… i razmišljate… “O čemu sad ovaj?… Nakon toliko postova posvećenih tim ‘sestrama duha’, kako ih je od milja volio nazivati na svom blogu ‘O duhu i njegovim moćima’, koji je btw. upravo ovim tekstom odlučio preimenovati u nešto krajnje prozaično i neozbiljno (O Umu i njegovim Igrama), on sada trubi da one zapravo ne postoje…” Da – upravo to činim!
Postoji, recimo, ‘okus kiše’, kako se lijepo izrazio jedan pjesnik, ali ne postoji nešto kao umjetnost. Postoji ovaj vječiti tok misli začuđenosti svijetom oko sebe, ali ne postoji filozofija… Postoji čak i onaj stanoviti osjećaj za smisao u našoj glavi koji dolazi s našim mozgom i popratnom vojskom od 100 milijardi neurona, ali ne postoji nešto kao religija, utjelovljena idejom Boga. Ne može postojati ni znanost, već samo naša vjera u zabludu da postoji ono unutarnje, nekakvo ‘ja’ i ono vanjsko koje je navodno drugačije od nas… Shvaćate, kad pojmimo stvarnost, gubimo je iz vida…
Sve Može Postojati… i ne mora postojati. Možemo se i samo gubiti u valovitoj, izmjenjivoj ‘nutarnjoj izvanjskosti’ koja dominira našom percepcijom svijeta i vremena, poigravati se beskrajnim umanjivanjima i uvećavanjima prostora, zamišljati bilo što i … sve bi opet bilo na svom mjestu… Sve može i… ne mora postojati.
Upravo u tom trenutku, u Prostoriju s Kolom banu prilika muškarca s naočalama, pomalo zajapurenih obraza i zgrčenih usana. Kako se činilo, muškarac nije želio privući pozornost. Neko vrijeme se oprezno osvrtao oko sebe, pogrbljen, poput sjene. Ipak, nije mi moglo promaći da se portret Martina Heideggera, smješten u blizini, vidno uzjogunio, našavši se nečim smrtno uvrijeđen. Po pitanju našega gosta otkrijem da se radi o Reubenu Louisu Goodsteinu, konstruktivističkom matematičaru koji je živio u dvadesetom stoljeću, i kojeg sam zapamtio po vrlo uzbudljivim uvidima u prirodu matematike.
Predmet matematike nisu brojevi, nego uloge brojeva u brojanju (odatle i zbrajanju, oduzimanju itd.). Bilo što, što jest – može biti brojka odnosno nositelj uloge. Same brojke odnosno nositelji uloga opiru se ontološkom pritisku svojom proizvoljnošću. Same uloge određene su transformacijskim pravilima koje određuju kako se brojke zbrajaju i sl. Pravila imaju normativni, a ne deskriptivni karakter…
Spazivši pridošlicu i prikazavši dani tekst, i Kolo Duha Svijeta primjereno je reagiralo, zaključim. Međutim, portret Martina Heideggera nije se više mogao suzdržati. Nastojao me je dozvati pod svaku cijenu.
– Ššš… Teo… ššš!
Uzdahnuo sam.
– Molim vas, Teo, vi ste tako krasan dečko… Ovom gospodinu… – pokazao je očima na gosta – …nemojte vjerovati ni riječi!
– Zašto?
– Mislim da je on… ili netko iz njegove ‘konstruktivističke družine’, svejedno… kazao da je matematička spoznaja moguća bez ontološkog obvezivanja… Zamislite!
– Ontološkog obvezivanja?
– Ma da; pod tim se misli da se u odgovoru na pitanje o nečemu najprije utvrdi da to, o čemu je riječ, jest – da postoji – a onda da se utvrdi i što jest to što jest. – pojasnio je veliki njemački učitelj.
– Stara fenomenološka priča…
– Tako je!
– Hm, ne znam što bih na to rekao… – odgovorio sam i pošao natrag.
– Teo… preklinjem vas, poslušajte me… – uzaludno je iza mojih leđa zazivao portret velikoga njemačkog fenomenologa.
Uočio sam da doktor Goodstein sada oprezno prilazi velikom ormaru koji se, na moje iznenađenje, nekako uglavio usred beskrajne police s knjigama, po čemu je Prostorija s Kolom bila poznata. Pred samim njegovim vratima zastade a onda pokuca jednom… dvaput… triput… četiri puta. Uskoro, začu se i povratno kucanje, iz unutrašnjosti… nakon čega se vrata ormara otvoriše i iz njega proviri tužna, antropomorfizirana, napola bijela, napola crna, figura šahovskog kralja… Nije trebalo dugo da shvatimo da figura, u pravilnim intervalima, mijenja svoju boju. Šahovski kralj jedan trenutak bio je bijel, a drugi crn.
– Tu si, dakle… – umilnim glasom prošapta doktor Goodstein i spusti svoju visinu do neobične šahovske figure u ljudskoj veličini – A da znaš, svuda sam te tražio! I koliko si mi samo nedostajao…
Tople riječi doktora Goodsteina upućene običnoj drvenoj figuri pljuštale su sa svih strana.
– A je li…? – iznenađujuće, pomalo osorno, oglasi se figura šahovskog kralja, osovljavajući se teškom mukom na noge. Doktor Goodstein morao ju je pridržavati kako se ne bi ponovno skljokala na pod.
– Reci mi samo jednu stvar, Reuben! – zatražio je Šahovski Kralj (sada već s velikim ‘Š’ i ‘K’), prekinuvši doktorovo cmoljenje.
– Da… reci, što te zanima? – bojažljivo promrmlja doktor.
Nastupila je kratka šutnja za vrijeme koje se i Kolo primirilo, ne proizvodeći više nijedan suvišan zvuk, vjerojatno i ono znatiželjno za daljnji tijek razgovora.
– Postojim li, Reuben? – iznebuha, oglasi se drvena figura – Postojim li ja, Šahovski Kralj ili ne? …S obzirom što si napisao u onim svojim knjigama… to se i ne bi moglo reći…
Reuben Goodstein najprije spusti glavu a malo zatim, okrenu je u pravcu Kola koje se sada ponovno ravnomjerno vrtjelo s tekstom konstruktivističkog utemeljenja matematike u prednjem planu. Šahovski kralj oslobodi se njegova stiska te mu se grozničavo unese u lice – svojim licem, na kojem se već ocrtavao početak nevjerice.
– Ali time te nisam mislio povrijediti… – nastojao se opravdati matematičar.
– Dakle, baš hoćeš da ti pročitam tvoje riječi, Reuben? – bio je uporan Šahovski Kralj.
Postalo je napeto. Tu se kratko ubacim u razgovor formalno pojasnivši kako će tražene riječi, bez ikakvih problema, uskoro prikazati Kolo Duha Svijeta na svom sučelju, jer je priroda Prostorije s Kolom takva da bez problema pohranjuje, manipulira i prikazuje zapisane misli mnogih Magičara koji su nekoć živjeli, kao i onih koji još uvijek žive na ovom ubogom planetu … Naravno, nisu me razumjeli, ali ih brzo umiri najavljeni prikaz navedenih riječi… na za to predviđenom mjestu:
Ima li smisla govoriti o postojanju šahovskog kralja? … U stvarnome svijetu sigurno nema objekta na koji bismo mogli ukazati i reći da je on šahovski kralj… isto tako, nijedan komad iz skupa šahovskih figura nije, u tom smislu, šahovski kralj, jer komad drveta ili metala može biti izgubljen ili nađen, ali ne i šahovski kralj. Kada određeni komad drveta u određenoj igri nazovemo šahovskim kraljem, mi dajemo tom konkretnom objektu, kao glumcu, jednu ulogu… ovu smo ulogu mogli dati i nekoj drugoj figuri ili komadu ugljena… Figura o kojoj je riječ, samo je znak za kralja, ne i sam kralj. Kazujući da je nešto znak nečega, dakako, da izbjegavamo pitanje o postojanju…
– Ali ja to želim znati, Reuben? Postojim li ili ne? – sada već polumolećivim tonom upita figura šahovskog kralja. – Toliko si moje podanike i mene volio, toliko si uživao u našem životu, našoj igri, kako si kazivao, da si nas započeo ugrađivati u svoju igru, u te svoje znanstvene teorije… Zbog toga sam i više nego uvjeren da imam pravo to pitanje postaviti i tražiti na njega odgovor…
Tijelo konstruktivističkog matematičara, gotovo nalik nekoj izmišljenoj figuri iz šahovskog seta, činilo se da će potpuno klonuti.
– Ja ću vam pokušati dati odgovor na to pitanje, gospodine! – sasvim iznenada, u razgovor se ubaci portret Jacquesa Deridde koji je visio u blizini. Derridain portret smjestio sam nedaleko od Heideggerova. Razdvajao ih je samo onaj nadmeni Nietzscheov portret s upadljivim brčinama.
– Vi postojite… u to nema dvojbe, ali u ovom trenutku jedino u umu ovog ovdje malca! – i doktor Jacques tu očima svrnu na mene.
– Nastavite! – reče Šahovski Kralj.
– Ali tamo vani, izvan ove ektaplazmične prostorije, definitivno, Vas Nema! Za utjehu, isto vrijedi i za nas… U nekom smislu, ‘tamo vani’ su samo znakovi, uloge – kako već hoćete to nazvati! Ako i nešto postoji, to umu ne može biti neposredno razumljivo…
– Tja, konstruktivist i dekonstruktivist na istom zadatku! – čulo se mrmljanje s portreta Martina Heideggera.
– Ipak, ima jedna stvar koja me muči… – nije se dao smesti doktor Jacques – …ne znam zašto, možda je to jednostavno za njega bilo prerano, jbtg., ipak se radi o sredini 20. stoljeća, ali izgleda da se doktor Goodstein nije mogao tako lako odreći pitanja o postojanju, kao što sam to, recimo, ja učinio, bez većih problema, nekoliko godina kasnije.
Smjerno prateći raspravu, Kolo pravodobno osvježi prikaz svog ekrana na kojemu se sada ukaza sljedeći prigodni tekst:
Možda moramo umjesto pitanja o postojanju šahovskog kralja postaviti pitanje o postojanju šaha… Okrenemo li se sada od šaha aritmetici [matematici], vidimo da odgovor na pitanje postoji li broj dva glasi: broj dva je jedna od uloga koju igraju znakovi u aritmetici, i pravo pitanje nije postoji li broj dva, nego postoji li aritmetika [matematika].
Nastade tajac.
– Molim vas, ne dalje u ovom smjeru, gospodo… – prvi se u svom preklinjanju oglasio portret Martina Heideggera ili sâm on, glavom i bradom, posthumno, kroz ove moje luckaste misli, tko će ga znati… ali ‘šteta’ je već bila počinjena. Na svu sreću, nitko od nas nije morao postaviti to odsutno pitanje koje je, u bolnoj analogiji, uzelo ulogu posljednje kante vode bačene na zgarište metafizike, nakon koje se može javiti jedino još onaj ‘posljednji dim’, ‘dim’ vremena u kojem danas živimo, kao znak da je tu nešto odista bilo, da je postojalo, ali i da više ne postoji, da ga nema… Pitanje je došlo izvana, iz Nadstvarnosti, premda u parafraziranom obliku, a opet iz Prostorije s Kolom ili čega god, uma drugog Naručitelja s kojim moj Naručitelj već dulje vremena vodi misaonu prepisku, i glasi: “Postoji li uopće to Postojanje?”
U istom trenutku, Šahovskom Kralju krenuše suze… Velike crno-bijele suze curile su niz njegovo drveno lice… Postao je krunskim dokazom jednog Kraja, premda to možda nije želio. Za to vrijeme, doktor Goodstein rukama se hvatao za glavu vjerojatno izmučen pitanjem “Što sam to učinio?!” dok se u pozadini već moglo čuti glasno ridanje portreta velikoga njemačkog učitelja. U trenu, sve se urušilo. Jedna lijepa priča bi ispričana. Čovječanstvo će, htjelo-nehtjelo, morati krenuti drugim putom.
– Jeste li baš morali biti… tako neuviđavni?– bio sam bijesan kao ris na doktora Jacquesa.
– Mladiću, smirite se… nova era misli je pred nama. I ne brinite! U njoj će biti mjesta i za filozofiju i za matematiku i sve ostale ‘sestre duha’, jedino što će odsada znati da su sve redom igre i ništa više. Možda se kao takve u ovom trenutku doista čine beznačajnima, pogotovo u ovom vašem dobu koje još zaziva ono staro, kloneći se sveg novog, ali vjerujte, njihove mogućnosti su odsada bezgranične…
Počeo sam razmišljati. Prenesemo li ovaj način umovanja na priču s početka ovog teksta, na pitanje o postojanju religije, umjetnosti, filozofije i znanosti – onda znamo s čime imamo posla – jedino i isključivo, sa svojevrsnim igrama našeg uma, poput matematike, koje na čudesan način iskazuju našu ljudskost (suprotno Goodsteinovom uvjerenju, smatram da nema potrebe postaviti čak ni pitanje postoji li matematika). Ne ljudskost u smislu dobrog, lijepog, humanog… ljudskost, u smislu da smo ljudi, a ne šišmiši; dakle, ništa posebno. Zbog tih igara umjetnost može biti sve, filozofija može biti sve, religija i znanost mogu biti sve! A zbog svega toga i u jeziku možemo biti slobodni kao što smo to u mišljenju… Jedino ograničenje odnosi se na ono što nazivam ‘istinom našeg bića’… Ne možemo pisati o nečemu, ili bilo što drugo činiti, ako to ne nosimo unutar sebe… To je, valjda, to jedino valjano ograničenje…
Travanj 2014.
Ima li smisla govoriti o postojanju…? (dnevničko-esejistička verzija)
Zvonimir Šikić: FILOZOFIJA MATEMATIKE
Toliko puta sam na blogu pisao o filozofiji, umjetnosti, religiji, znanosti… kao da ‘one’ stvarno postoje… kao da su nešto na što svakako trebamo obratiti pažnju i utrošiti svoje vrijeme… a sada vam moram reći da ne postoje i da nikada nisu postojale… Smijete se… Nakon toliko postova koje je objavio na blogu naziva O duhu i njegovim moćima, implicitno i eksplicitno ih posvećujući tim sestrama duha, kako ih od milja voli nazivati, on sada trubi da one zapravo ne postoje… Da, upravo to tvrdim! Postoji, recimo, ‘okus kiše’, kako je to nedavno lijepo napisao jedan bloger, ali ne postoji nešto kao umjetnost. Postoje nerazumni strah od budućnosti i naša nejasna sjećanja, ali ne postoji nešto kao što je filozofija… Postoji čak i onaj stanoviti osjećaj za smisao u našoj glavi koji dolazi s našim mozgom i svim neuronima u njemu, ali ne postoji religija, pogotovo ne ona koja se poziva na Boga koji je ‘na našu sliku i priliku’ (iako, moram priznati da se radi o ‘dobroj fori’, čitaj domišljatosti). Ne može postojati ni znanost, već samo naša vjera u zabludu da postoji ono unutarnje čemu smo bliže i ono vanjsko koje je navodno drugačije od nas… Shvaćate, kad pojmimo stvarnost gubimo je iz vida… Sve Može Postojati… i ne mora postojati. Možemo se i samo gubiti u elektromagnetskim valovima kojima je optočena naša stvarnost, poigravati se beskrajnim umanjivanjima i uvećavanjima prostora, zamišljati bilo što i sve bi opet bilo na svom mjestu… Sve, uistinu, može i… ne mora postojati.
U vrijeme ubrzanog izvođenja temelja matematike ‘na čistac’ (koje će se svejedno pokazati uzaludnim) tijekom 19. i 20. stoljeća, u jednom trenutku pojavilo se i jedno alternativno gledište koje se u osnovi suprotstavilo načinu na koji su mnogi matematičari željeli matematici uspostaviti čvrste temelje. U to vrijeme, pokušaj uspostave temelja matematike proživljavao je svoju najveću krizu. Nakon ukopavanja istih oko pojma prirodnog broja tijekom 19. stoljeća, ubrzo se izišlo iz rova, te se spremao pokušaj njihovog izvođenja iz logike (G. Frege, B. Russell). Nažalost, i taj pokušaj, kao i pokušaj ‘metamatematičara’ Hilberta, neslavno je završio nakon što su se 1931. pojavili, u logičkom smislu, zastrašujuće-razorni Gödelovi teoremi. Poput dva crna vraga pomeli su ono ‘lijepo’ i ‘dobro’ iz matematike, a tu u prvom redu mislim na onu, svima dragu, ‘matematičku gospodu’ – Potpunost i Konzistentnost. Matematika je ponovno dovedena u škripac. I ubrzo nakon toga, lijen sam da istražujem, ali definitivno u godinama prije, za vrijeme ili nakon II. Svjetskog rata, pojavilo se gledište koje je zadalo udarac uobičajenom, logičkom, svakodnevnom mišljenju. Napola nevino, napola pakosno, izjavilo je da je matematika možda samo jedna vrsta igre našeg uma. Gledište je pripadalo skupini matematičara koji su sebe nazivali konstruktivistima, a čitav pokret ubrzo dobio je naziv konstruktivizam. Ta bahata skupina konstruktivističkih matematičara drznula se, eto, blasfemiti, takoreći, sam bitak. Ipak, prije nego što zatvorite tab vašeg preglednika i izgubite se u bespućima interneta u beskrajnom ‘fejsbuk lajkanju’ ili škrabanju komentara, nastojat ću vam zadržati pažnju i vrlo kratko, uz pomoć navoda iz knjige Zvonimira Šikića, predstaviti srž konstruktivističkog mišljenja koje smatram važnim.
Matematička spoznaja je ona spoznaja koja je moguća bez ontološkog obvezivanja, [tvrde konstruktivisti]. Ontološko obvezivanje – tu se misli da se u odgovoru na pitanje utvrdi da ono o čemu je riječ jest [da postoji] i da se, nadalje, utvrdi što jest to što jest.
Konstruktivisti smatraju da to naprosto nije potrebno.
Predmet matematike nisu brojevi, nego uloge brojeva u brojanju (odatle i zbrajanju, oduzimanju itd.). Bilo što, što jest – može biti brojka odnosno nositelj uloge. Same brojke odnosno nositelji uloga opiru se ontološkom pritisku svojom proizvoljnošću. Same uloge određene su transformacijskim pravilima koje određuju kako se brojke zbrajaju i sl. Pravila imaju normativni, a ne deskriptivni karakter…
Ako još uvijek niste ‘zavedeni’ ovim načinom razmišljanja, poslušajte riječi jednog konstruktiviste osobno, Reubena Louisa Goodsteina koji će vam podastrijeti svoj prijedlog prima causa-e ljudskog bivanja u duhu te tako, po mom mišljenju, na najbolji mogući način anticipirati konstruktivističku misao:
Ima li smisla govoriti o postojanju šahovskog kralja? … U stvarnome svijetu sigurno nema objekta na koji bismo mogli ukazati i reći da je on šahovski kralj… isto tako, nijedan komad iz skupa šahovskih figura nije, u tom smislu, šahovski kralj, jer komad drveta ili metala može biti izgubljen ili nađen, ali ne i šahovski kralj. Kada određeni komad drveta u određenoj igri nazovemo šahovskim kraljem, mi dajemo tom konkretnom objektu, kao glumcu, jednu ulogu… ovu smo ulogu mogli dati i nekoj drugoj figuri ili komadu ugljena… Figura o kojoj je riječ, samo je znak za kralja, ne i sam kralj. Kazujući da je nešto znak nečega, dakako, da izbjegavamo pitanje o postojanju…
Ne znam zašto, možda je to za njega bilo jednostavno prerano, jer… ipak, radi se o sredini 20. stoljeća, ali izgleda da se Goodstein nije mogao tako lako odreći pitanja o postojanju (kao što ga se, bez većih problema, dvadesetak godina kasnije, odrekao Derrida):
Možda moramo umjesto pitanja o postojanju šahovskog kralja postaviti pitanje o postojanju šaha… Okrenemo li se sada od šaha aritmetici [matematici], vidimo da odgovor na pitanje postoji li broj dva glasi: broj dva je jedna od uloga koju igraju znakovi u aritmetici, i pravo pitanje nije postoji li broj dva, nego postoji li aritmetika [matematika].
Prenesemo li ovaj način umovanja na priču s početka ovog teksta, na pitanje o postojanju religije, umjetnosti, filozofije i znanosti – onda znamo s čime imamo posla – jedino i isključivo, sa svojevrsnim igrama našeg uma, poput matematike, koje na čudesan način iskazuju našu ljudskost (suprotno Goodsteinovom uvjerenju, smatram da nema potrebe postaviti čak ni pitanje postoji li matematika). Ne ljudskost u smislu dobrog, lijepog, humanog… ljudskost, u smislu da smo ljudi, a ne šišmiši; dakle, ništa posebno. Zbog tih igara umjetnost može biti sve, filozofija može biti sve, religija i znanost mogu biti sve! A zbog svega toga i u jeziku možemo biti slobodni kao što smo to u mišljenju… Jedino ograničenje je ono što nazivam istinom našeg bića… Ne možemo pisati o nečemu, ili bilo što drugo činiti, ako to nemamo u sebi, ili ne nosimo unutar sebe… To je valjda jedino valjano ograničenje…
Ožujak 2014.
Umjetnost ‘za bogataše’
DAMIEN HIRST: Za ljubav Boga
Običan čovjek traži i smisao zahtjeva od samoga života. Zato mu je potreban Bog ili kakva ideologija, u najboljem slučaju znanost… U ono, čime se bavi, on ne unosi smisao, i ne želi smisao. Ono čime se običan čovjek u životu bavi, on otaljava… S vama je situacija potpuno drugačija. Vi od života ne zahtijevate da bude smislen i nebitno vam je koliko ćete dugo živjeti… Ali zato, za ono što stvorite tražite najveći mogući smisao! Možete napisati onaj samo jedan roman ili priču, odlomak ili rečenicu, jedan stih ili samo onu jednu, jedinu riječ – ali svi oni zauzvrat moraju zadovoljiti jedan uvjet – da budu duboko smisleni… To je jedino što tražite! Nikako s umjetnošću ne možete otaljavati, premda vam se često čini da se upravo to događa. Umjetnost je za vas ozbiljan, najozbiljniji posao, i to će uvijek ostati… i s kojim, začudo, i ne morate zarađivati…
Na ovakve misli o umjetnosti ponukala me je rasprava koju posljednjih dana vodim u bespućima interneta. Slobodno mogu reći da sam se sa svojom sugovornicom ‘uhvatio u klinč’ po pitanju “umjetnosti i svijeta umjetnosti”. Opravdano joj nije bilo jasno kako netko obično platno, prefarbano crnom bojom, može proglasiti ozbiljnim umjetničkim djelom i za njega tražiti (i često dobiti) basnoslovan novac, a sve to u okviru nečega što danas nazivamo tržištem umjetnina… Napokon, svojom primjedbom pomogla mi je shvatiti izjavu jednog od najvećih živućih umjetnika Damiena Hirsta koja glasi: “Postoji umjetnost i postoji svijet umjetnosti.” Ponukan ovom izjavom, moj prijatelj slikar Zlatko Kozina naslikao je platno na kojem je umjetnika prikazao u podređenom a trgovca umjetninama u nadređenom položaju. Platno je nazvao “Svijet umjetnosti“… Postavlja se pitanje, što to umjetnike danas najviše pogađa? To što za svoj ‘posao’ nisu odgovarajuće plaćeni ili to što su se njihova djela našla na tržištu umjetnina, što su postala roba kao i svaka druga…?
Prekrasna, dijamantima optočena, lubanja
Landara po Prostoriji s Kolom,
Pričvršćena
Oko nedužna vrata lustera
Kolo uzalud škripi, tuli
I možda duh zaziva
Umjetnost za bogataše u Prostoriju s Kolom je stigla!
Kada Damien Hirst ljudsku lubanju optoči s pregršt dijamanata, on time ne postiže samo vrtoglavu cijenu na tržištu umjetnina, nego na upečatljiv način govori i o nama samima i našoj ubitačnoj sklonosti materijalnim vrijednostima. Sve u svemu, ipak smo mi ti koji biramo vrijednosti do kojih ćemo stajati u životu. “Za ljubav Boga” i nije ništa drugo doli – umjetnost za bogataše. Ali tu postoji još nešto: svojevrsno ‘sagibanje’ umjetnosti sa svrhom da podari nešto zanimljivo čak i tim siromasima duha – bogatašima – kako bi povjerovali da i oni ‘znaju’ prepoznati visoku umjetnost… Mislite da je umjetnost prošlost, da je dosadna i da će izumrijeti, e pa bogataši, evo nešto – umjetničko – što i vas čak može uzbuditi! I ne samo to; Hirstovo kontroverzno djelo u isto vrijeme može i ojaditi sve one koji su istrpjeli kako bi ono bilo sačinjeno. U svoju izradu, ‘dijamantna lubanja’ uključila je stvarnu patnju ljudi koji su sudjelovali u izvlačenju dijamanata iz afričkih rudnika, uključila je, u općenitom smislu, način na koji bogataši obično dolaze do svog bogatstva, na koncu, uključila je i našu emociju da povjerujemo u materijalnost lubanje i dovela do toga da izazove one iste osjećaje – i zavist i negodovanje, onu istu mržnju kojom odiše ovaj planet uslijed vječne nepravedne distribucije bogatstva na njemu… To nije samo umjetnost koja se izlaže u muzejima, ona posjeduje moć stvarnog učinka na nas…
Mogućnost da se uvijek možemo odnositi prema stvarnosti koja nas okružuje, u temelju je svake umjetnosti. U nekim slučajevima, umjetnost prelazi u znanost. To je slučaj, kada iz igre uma izostavimo perspektivu, priznanje da smo samo dio cjeline te povjerujemo da je spoznaja nešto neovisno o nama. Nekada, ona postaje filozofija. To se događa onda kada želimo samo promišljati o onome što smo stvorili. Filozofija nije ništa drugo doli jedan uzaludan pokušaj uzdržavanja od stvaranja pod izlikom proučavanja stvorenoga, najčešće metodama kojima se služi znanost. I filozofija i znanost bile bi nemoguće kad ne bi bile umjetnost. Odatle, religiozni osjećaj može biti samo slutnja o ‘još’ nestvorenoj umjetnosti, osjećaj koji prethodi svakom činu stvaranja. Religija ne treba biti ništa drugo doli motiv da se izrazimo…vjera da nećemo pogriješiti što god da napravimo… Najbolje u filozofiji i znanosti pak uvijek su njihove teorije, nikako njihovi motivi…
Umjetnost doista može biti sve, ali nije motivirana ničim drugim doli izražavanjem naše ljudskosti, a to se u suvremenim raspravama o umjetnosti često zaboravlja. Dugo vremena nisam mogao provariti izjavu književnika Ante Tomića, koju je često iznosio u javnost, kako je pisanje posao kao i svaki drugi, a onda sam shvatio da misli na onu vrstu pisanja koju sâm rabi za pisanje kolumni, i u kojoj se sjajno izvještio, i za koju, uostalom, i redovito dobiva novac. Međutim, onaj jedan… ili dva romana koje pisac ima u sebi, napisat će bez obzira na činjenicu hoće li ikada s njima zaraditi i jednu, jedinu kunu… Drugim riječima, motivacija umjetnika, a time i onog ‘istinskog pisca’ u ‘današnjem piscu’, bitno je drugačije prirode. To je i zato što umjetnost ‘pisca u piscu’ nikada neće počivati na vještini, nego na stilu… U neku ruku, on sâm je svoja umjetnost…
Sada mi se čini da bi bilo puno bolje kada bi čovjek unosio smisao u posao koji obavlja, a ne u život koji živi. Mislim da bi čovječanstvo time bilo puno sretnije nego što je to danas…
Veljača 2014.
Najvažniji neriješeni problem u znanosti
Vilayanur S. Ramanchandran: VIDE LI MARSOVCI CRVENO? (iz Europskog glasnika br. 15, 2010)
Neću reći: pisanje ili život… jer… pisanje je život. Isto tako, neću reći: pisanje je ograda kojom se štitite od stvarnosti… kad je pisanje također jedna vrsta stvarnosti; još jedan svijet pored postojećeg – vaš svijet. Na koncu, neću reći ni da je pisanje utjeha. Ono je jednostavno tu, jer ste i vi jednostavno tu i nosite taj svijet u sebi.
Objektivnost kojoj su vas učili u školama ne postoji dulje od jednog trenutka. Kada bih za trenutak drugim očima mogao promotriti ovaj svijet, vjerujem da ne bih bio pretjerano iznenađen. Ugledao bih ponovno ovo isto sunce iznad sebe i pojmio ovu istu objektivnost svijeta u jednom jedinom trenutku. No, onda bi se taj ‘objektivni osjećaj’ povukao u pozadinu i moj bi pogled u potpunosti, i u doslovnom smislu, postao pogled ‘zagonetnog’ drugog, bez mog sjećanja i mog jastva s tuđim sjećanjima i tuđim jastvom, od koliko god privida bili sazdani i koliko god to čudno zvučalo. Vjerojatno bih nekim drugim stvarima posvećivao više pažnje nego što sam to činio dok sam ja bio ja, ali svijet se definitivno ne bi urušio, a ni ja, u toj prvoj milisekundi tuđeg iskustva, ponavljam, definitivno ne bih bio pretjerano iznenađen.
U eseju naziva “Vide li Marsovci crveno?” indijski neuroznanstvenik Vilayanur S. Ramanchandran propituje upravo prirodu naših subjektivnih osjećaja jastva, svijesti i sl. lansirajući pomalo nevjerojatnu tezu da bi se pojedini segmenti subjektivnih iskustava ‘drugih’ mogli prenijeti u naše subjektivno iskustvo. Premda na račun biheviorista zbija šale, njegov pogled čini se nepobitno blizak njihovom. Uostalom, na Wikipedijinoj stranici pronaći ćete informaciju da je svoj znanstveni doprinos načinio upravo u području bihevioralne neurologije. Ipak, njegov stil pisanja oslobađa me sumnji da se ne radi o nadasve zanimljivom znanstveniku kojemu znanstvena spekulacija, shvaćena u pozitivnom smislu te riječi, nije stran pojam. Tako će, u veselom tonu, odmah na početku svog eseja, koji sam iščačkao iz jednog ‘starijeg’ broja Europskog glasnika, navijestiti, po njemu, ‘najvažniji neriješeni problem znanosti‘:
Središnja je tajna kozmosa, što se mene tiče, sljedeća: zašto uvijek postoje dva paralelna opisa svemira – prvoosobni (“Vidim crveno!”) i trećeosobni (“On kaže da vidi crveno kada su određeni putovi u njegovu mozgu izloženi elektromagnetskim valovima duljine šesto nanometara”)? …
Zašto ne postoji samo ovaj drugi, ‘trećeosobni’ opis stvarnosti, koji ujedno predstavlja i znanstveni pogled na stvari? Zašto posjedujemo subjektivne osjete, ako nam oni nisu potrebni za dosezanje znanstvene spoznaje? Filozofi su ovaj problem detektirali kao problem qualie odnosno problem subjektivnih osjeta. Identično pitanje koje muči i Magičara u mojemu satiričnom romanu, samo iz suprotnog kuta, postavio je i indijski neurolog:
Kako može tok iona i električnih struja u sitnim želatinoznim točkicama – neuronima u mojemu mozgu – stvoriti sav subjektivni svijet osjeta, poput crvenoga, topline, hladnoće ili boli?
(Za usporedbu, Magičaru se isti problem javlja u obliku Crvenog potoka, osobite ‘nadute vodurine’ koja nikome u Pustopoljini nije draga i o kojoj govori na sljedeći način: “Odakle je [Crveni potok] izvirao, kamo je otjecao, to nitko nije znao. Nijedna pustopoljinska basna nije ga spominjala. Bio je poput uljeza. Neki su govorili da se radi o odvodnom čepu velikog kanalizacijskog sustava Pustopoljine. On nikoga nije volio, zauzvrat, njega nitko nije volio. A na takav netrpeljiv vokabular, koji je rabio u komunikaciji s drugim entitetima, teško da biste negdje drugdje mogli naići.”)
Vilayanur S. Ramachandran će problem qualie okarakterizirati kao ne nužno znanstveni problem, jer je znanstveni opis, u njegovu slučaju, potpun. Za njega, on zapravo predstavlja epistemološki problem, za koji predlaže sljedeće rješenje:
Ustvrdio bih da … barijera [između dva opisa stvarnosti] zapravo ne postoji, da u prirodi nema nikakva visoka zida između uma i tvari, supstancije i duha. Štoviše, uvjeren sam da je ona samo prividna, a za njezin nastanak odgovoran je jezik. Takva se prepreka javlja pri svakom prijevodu iz jezika u jezik. … Postoji samo jedan svijet s mnoštvom prevoditeljskih prepreka…
…Što ako [preskočimo jezik] i neuronskim provodnikom (uzgojenim u kultri tkiva ili uzetim od druge osobe) spojimo [odgovarajuća] područja [, primjerice,] za boju u mojemu mozgu s onima u vašemu?… Vi, u načelu, možete iskusiti qualia drugog stvorenja…
Naravno, na ono na što ja ciljam, ne cilja i Vilayanur. On nudi rješenje za prenošenje iskustva pojedinačne qualia, primjerice, osjeta pojedine boje ili osjećaja elektriciteta električne ribe, ali ne i cjelokupno iskustvo bivanja električnom ribom odnosno ‘drugim’. Ipak, ništa me ne sprečava da zamislim da će jednoga dana doista biti moguće prenijeti se i doslovno u ‘kožu drugoga’. Zato mi je samo potrebna dovoljno gusta mreža ‘neuronskih provodnika’ koje nalaže Vilaynur, i onda bi se, u tim trenucima, možda i doista mogao osjetiti poput ‘drugoga’, možda osjetiti i njegovo ‘ja’…, naravno, sve to, ako ovaj bihevioristički model ‘drži vodu’. A drži li?
Biheviorizam kao biheviorizam, odavna je stvar prošlosti. Prema B. Berčiću, program je napušten, i još su samo preostali vicevi o bihevioristima, primjerice, ovaj: susretnu se dva biheviorista i jedan drugomu kaže: “Vidim da si ti dobro, a kako sam ja?” 🙂 Drugim riječima, upravo to njegovo ‘ja’ zadaje bihevioristu najviše problema, kao i njegova svijest; za ta dva fenomena nije se našlo mjesta u njegovu modelu. Premda se čini opravdanim poricati postojanje ‘ja’, kako prispodobljuje i sam Ramachandran i čitava istočnjačka religiozna i filozofska tradicija, ipak se ne čini uputnim to raditi s biheviorističkog stajališta.
Kako se problem qualie razrješava u mojemu romanu? Nikako! Zar je velike tajne uopće moguće razriješiti? Uvjerenja sam da se oko njih može samo ‘poigravati’, u najboljem slučaju, zabavljati u razgovoru u dobrom društvu za stolom… Ako to nije slučaj, onda svakako pisati, dajući im pritom samo vlastiti pečat osobnosti… Evo, kako je to na kraju ‘ispalo’ u mojemu slučaju:
Govorilo se kako je on sâm [Crveni potok] bio nekakva granica; na neki način, i sâm sam to slutio. Iako ga se moglo preskočiti i otići dalje, ipak je, u nekom u neodredivom smislu, ostajao granicom prema nečemu što nisam bio u stanju sebi objasniti. Ali da je to nešto, međutim, bilo toliko različito od svijeta koji sam poznavao, u to sam bio siguran kao u postojanje jednog takvog čudesnog kraja kao što je to bila naša Pustopoljina. Naposljetku, o kakvom je otjecanju bila riječ o kojem je Crveni potok zborio? Zagledao bih se u njegovu prozirnu vodu i naravno, na prvi pogled, ne bih u njoj našao ništa posebno. Ni traga nekakvom crvenilu koje je baštinio u imenu. Ali u trenutku popuštanja pažnje, nenamjernog skretanja pogleda, dakle, u jednom vrlo osobitom trenutku, iznenada, njegova voda bi postala crvenom, crvenijom od bilo čega što sam mogao zamisliti. I ne samo to; u tom jednom djeliću sekunde, čitava Pustopoljina učinila bi mi se ispresijecana tim malenim crvenim potocima, do kud bi mi sezao pogled. Kao da je zaprimala dvostruku prirodu, i istovremeno mogla biti dvije stvari odjednom: osim naše drage, vjetrovito-pjeskovite zamišljaonice – i ružičasto-mlohava želatina ispresijecana tim zlokobnim crvenim potočićima. To je bila ta tajna Crvenog potoka zbog koje se vjerojatno i držao tako nadutim i nepristupačnim.
[Vjerujte mi: spominjanje ‘crvenila’ u radu indijskoga neuroznanstvenika i spominjanje Crvenog potoka u mojemu romanu – čista je koincidencija!]
Veljača 2014.
Moć nepriznatog
Diego Velázquez: MALE DVORSKE DAME (Las Meninas)
Prije nekoliko dana, put me naveo u Madrid. Dobivši priliku zaviriti u slavni muzej Prado neko vrijeme ostao sam stajati ispred njegovog možda najslavnijeg relikta – slike ‘obitelji Filipa IV.’ Male dvorske dame (Las Meninas) španjolskog slikara Diega Velázqueza. Učinilo mi se da je djelo naslikano u onom trenutku kad je slikaru već svega bilo dosta. Nakupljena srdžba uslijed nedovoljno priznatog umijeća izlila se, pomalo neočekivano, u najveličanstvenije platno, po svoj prilici, najpoznatijeg dvorskog umjetnika ikad. Pomalo nezgrapno, premda neupadljivo, slikom prevladava tamnoća sobnog svoda i ružnoća slikarskog štafelaja gledanog odostraga… Stoga, pitate se kako to da je ova slika ono najljepše što je Velázquez ikada naslikao…? Pa moguće je… I ne, nije to zbog one male djevojčice zlaćane kosice u sredini, infante Margaret Therese, čak ni one iznad nje, doñe Isabele de Velasco, čije lice u prekrasnoj dvojnosti svjetla-sjene predstavlja jedno od meni najdražih lica povijesti klasičnog slikarstva … Odgovor je jednostavan i naravno mističan. Radi se o tajni umjetnosti. Nijedan umjetnik ne zna je li uspio ‘pogoditi’ bit dok svoje djelo ne dovrši. S ovom slikom, a tako misli većina povjesničara umjetnosti, Velázquez je uspio postići ono što mu nije pošlo za rukom ni s jednim ‘preizražajnim’, upadljivo ekstatičnim, portretom koje je za života naslikao po narudžbi . Zapravo, čudesno smiješnim nadaju mi se sada svi ti likovi na portretima koji okružuju sliku “obitelji Filipa IV.” u dvorani muzeja Prado, zategnuti u dvorskim svečarskim haljama, ukočenih tijela i nezgrapno podignutih ruku u kojima drže mač ili bilo što drugo, i koje je njihov tvorac, vjerojatno na njihov zahtjev, morao dodatno uljepšavati blistavim osmijesima i zlaćanim bojama…
Međutim, morate priznati, ne možete i ne znate riječima objasniti zašto vam je neko djelo zapelo za oko više od drugih. To je tako i točka. Naravno, nitko vas ne priječi da u istom tom djelu pronađete i filozofske, i književne, i opće društvene i svake druge vrste konotacije i o njima raspravljate, ali ono čisto umjetničko, nećete naći čak ni u ‘dobro posloženim’ bojama kako nam to često znaju natuknuti ‘slikari od zanata’. S odgovornošću izjavljujem da je umjetničko upravo ono neizrecivo u racionalnom i svakom jezičnom smislu. Ono nas spašava od našeg pada u civilizaciju, ali i podsjeća da u svijetu postoji nešto daleko suptilnije od našeg racionalnog umovanja.
Zatvaram oči i nakon toliko vremena evo me opet u Prostoriji s Kolom. Sumanuti sam 29-godišnjak koji se odlučio zatvoriti u prostor s brdom knjiga, poluludom Tetkom i čudesnim, neobjašnjivim Kolom koje se vrti u velikom prozoru. Tetkin povratak iz Ljetnjikovca očekujem svaki trenutak… Las Meninas pomiče se pred mojim očima. Zapravo, pomiču se likovi na slici. Je li to dobro vidim? Diego Velázquez, oživljen u mojemu umu, doista portretira kraljicu i kralja. U pogledu mu je ona ista melankolična srdžba koju kraljica i kralj za života nikada neće primijetiti. Djevojka zlaćane kosice meškolji se povremeno pogledavajući dvorsku damu iznad sebe. Patuljasti ženski lik sa strane nešto šapuće… nekakav vic… ili što?
– Dok smo stvarni, toliko smo beznačajni! – naposljetku promrmlja patuljčica.
– Tiše tamo! – oglasi se slikar očito posvećen poslu.
– Ne mogu više ovako. Upiškit ću se! – reče lik.
Djevojčica zlaćane kosice se zakikota.
Napokon, slikar me pogleda svojim (s)umornim očima.
– Znam zašto ste nas oživjeli: želite me nešto pitati. Mislim, ne bih to znao da smo sada tamo, u mojemu vremenu, nego mi priroda ove prostorije omogućuje da pročitam vaše misli… Dakle, kako sam to mogao izdržati…? Slikati portrete svih tih taštih, oholih priroda…? Nije li tako, to me želite pitati?
– Pa, da… – odgovorih smušeno.
– U početku, bilo je zabavno, nisam se morao pretjerano truditi; znate, umjetnost je oduvijek boravila među mojim prstima, ali onda je nastupila faza dosade koja je ubrzo prerasla u srdžbu…
– I zato sam ja ispala tako ružna… – dobaci patuljasti lik.
– Da… oprosti, Maria, u stvarnosti nisi bila takva… moja srdžba, moj jed te je učinio takvom! – prizna majstor.
– Znači, svaki lik sa slike, ovoga puta nije bio u potpunosti on, nego je izražavao neki dio vaše osobnosti…? – rekoh, uključivši se živo u raspravu.
– Tako je! – uzvrati slikar – Pogledajte… – i prstom pokaza na djevojku anđeoskog lica koje je obitavalo u vlastitom svijetu svjetla i sjene – Doña Isabela de Velasco udomila je moju hipokratsku prirodu koju sam izrazio upravo kroz prikaz njenog lica… u svjetlu i sjeni…
– Zar? – nemarno reče prozvana ne pomaknuvši se pritom nimalo.
– Da, moram priznati da mi se na slici ona i najviše dopada… – uzvratih.
– Meni se sve čini da je to zato što u naše vrijeme slikarstvo u Španjolskoj nije bilo priznato kao umjetnost kao što je to bilo u Italiji… – kazao je, više za sebe, neidentificirani lik bodygarda sa slike.
– Eh, da… A zamisli samo onaj skandal u vezi naknadnog dodavanja crvenog križa… Ta bolesna potreba za priznanjem! To mu stvarno nije trebalo! – u razgovor se ubaci i lik princezine pratilje, doñe Marcelo de Ulloa.
– Nije se radilo o skandalu… i dosta više! – povika ozlojeđeni slikar. – Ali vidite, gospodine, s kojim smo se problemima morali nositi… mi, u našem dobu…
Htjedoh mu odgovoriti da se sa sličnim problemima nosimo svi mi, u svakom dobu, koji imamo tu neobjašnjivu, ludu, potrebu stvaranja…i priznanja za stvoreno… Ali, to ipak nisam učinio nego sam pustio da se slika ponovno zaustavi u ledenom miru stoljeća koja su preko nje prešla…
Možda ću u ovom trenutku izgubiti nekoliko sljedbenika bloga, ali ustrajan sam to ‘glasno’ kazati: naša racionalna spoznaja nije nešto najveće i najviše čime se čovjek može podičiti. Ona je zapravo, naša najniža, najslabija duhovna moć. Iznad nje su i filozofija, i umjetnosti, da ne spominjem neposredni religiozni osjećaj stvarnosti koji još nije orobila neka od religija… Naravno, teško je to shvatiti, pogotovo, u ovom dobu osvijetljenom znanstvenim pogledom na stvari, ali za vas to naprosto trebaju biti neoborive činjenice. Mi imamo svoju ‘znanost o duhovnim moćima’ čovjeka i od nje ne možemo odustati. Ona nas izgrađuje, ona nas čini onim što jesmo. Što će drugi o tome misliti, na to ne možemo utjecati… Ostaje pitanje, je li nam to dovoljno? Ako pitate Velázqueza – nije! Znači, slobodni smo stvoriti djelo i iz čiste srdžbe kao što je to, po mom mišljenju, on učinio. I to kakvo djelo! Moć nepriznatog, stoga, uvijek je jača od one priznatog. I ne smetnimo to s uma!
Siječanj 2014.
Udomljavanje osobnosti (ili na što treba paziti prilikom upotrebe riječi dekonstrukcija)
Yasmina Reza: ART
Netko trguje ovim, netko onim, netko preprodaje svoje tijelo, netko dila drogu, a ja bih to, čini mi se, mogao sa svim svojim osobnostima… mogao bih trgovati sa svojim osobnostima! Nikada se sebi ne činim ja zato što sam to ja. Sa svakim čovjekom ponaosob drugačije se ponašam; osim toga, u sebi udomljujem nekoliko potpuno različitih ‘zanimanja’ – rockera, romanopisca, znanstvenika… kojima bih mirne duše mogao pridodati i filozofa, računalnog geeka, čak i zaljubljenika u društvene sportove (između ostalih, u nogomet i rukomet). Na stranu uobičajenih infantilnosti kojima je svaka stvaralačka duša pretila, ja se ozbiljno zanimam za sudbinu svemira, u potrazi sam za općom teorijom informacija, a od jezovite dragosti, u osobitom poststrukturalističkom raspoloženju, naježim se na spomen riječi dekonstrukcija. Sâm za sebe tvrdim da sam antirealist i konceptualist, poststrukturalist i pseudomodernist. Doista, ne znam gdje počinjem, gdje završavam. Jednoznačno, nikako se ne mogu definirati.
A onda naiđoh na ovu psihološku riječi francuske dramaturginje Yasmine Reze iz njene drame Art (1994):
“Ako sam ja ja zato što sam to ja, a ti jesi ti zato što si to ti, ja sam ja, ti si ti. Međutim, ako sam ja ja zato što si ti ti, a ti jesi ti zato što ja jesam ja, onda ja nisam onaj koji jesam i ti nisi onaj koji jesi…”
Jesam li ‘prepun’ svojih osobnosti zato što više “nisam onaj koji jesam”…? I tko je odgovoran za to što svoju osobnost isključivo definiramo u odnosu na osobnost drugoga…? Tko je izmakao ‘postojanu zemlju identiteta’ pod našim nogama? Bit će da iza toga stoji ona nezgodna riječ – dekonstrukcija…
Sposobnost udomljavanja različitih osobnosti jedna je od temeljnih karakternih crta čovjeka dvadeset prvog stoljeća. Nikome prije njega to nije pošlo za rukom, a možda i neće nikome poslije njega. Ni u jednom drugom djeliću ljudske historije neće biti toliko ostavštine na kojoj ćemo moći graditi svoje osobnosti, nikad više toliko predrasuda i mogućnosti. Zbog toga se valjda toliko prepoznajem u Yvanu, Rezinom junaku u drami Art, kojem je riječi iz epigrafa ovog teksta napisao njegov psiholog, i koje je on morao zapisati na ceduljicu jer su, po njemu, ‘prekomplicirane’! O samom Yvanu njegov prijatelj Marc na samom početku drame ovako rasuđuje:
…Yvan [je] tolerantan, a to je u ljudskim odnosima najveći nedostatak. Yvan je tolerantan zato što mu nije stalo.
Još jedna bolna crta udomljivača osobnosti! Mi smo ravnodušni, i zapravo hladni prema drugima, premda se za sve zanimamo. Što se tiče samog Yvana na jednom mjestu on se požali Marcu: “Da samo znaš kako meni predmeti idu na živce”, a na drugom, i Sergeu i Marcu, na svoju mamu, razgolićujući gotovo u potpunosti svoj plahi i nestalni karakter:
– Je li ti drago što ćeš se oženiti? – neki me dan glupo upitala majka. “Je li ti barem drago što se ženiš?”… Zašto mi ne bi bilo drago, mama?… Kakav je to odgovor, kaže ona, ili ti je drago ili ti nije drago, na pitanje se ne odgovara protupitanjem…
Dramsko djelo Art trebate pročitati. No, moja zabrinutost u ‘trajnu posuđenost’ jedinog primjerka knjige francuske dramaturginje pokazala se neopravdanom. Bez većih problema domogao sam se prljavo-sive-crvenkaste knjige na kojoj je pisalo Četiri drame. Sa sjetom ipak zamišljam da se u neko drugo vrijeme fakultetom ipak širi kult Yasmine Reze, i da se ovoj knjizi nakon beskrajnjih posudbi na koncu zameće trag, da knjiga još samo ritualnim posvećenjem prelazi iz jedne u drugu studentsku ruku, i da se javno čita po mansardama i suterenima zgrade na opskurnima, postmodernističkima pjesničkim večerima… Da; to bi se možda dogodilo u neko drugo vrijeme. U ovome Četiri drame tko zna koliko dugo stoje na polici s drugim dramama kupeći prašinu…
Pitanje koje Yasmina Reza postavlja u drami Art jedno je od najdubljih pitanja s kojim se danas suočava zapadnjačko mišljenje i kultura u cjelini… To se pitanje više tiče same suvremene umjetnosti, negoli malograđanštine (Yvan, Marc i Serge, definitivno, nisu malograđani). Vrijedi li za sliku na kojoj se ne nalazi ništa sem bijele boje, s nekoliko, istina, jedva zamjetnih poprečnih bijelih linija i debljom vodoravnom pri dnu, dati dvjesto tisuća franaka kao što je to učinio Serge? Ne čini li vam se da je ovdje potrebno imati umjetničke hrabrosti da bi se jedna ovakava tema obradila? Glasno govoriti o suvremenoj umjetnosti, tom opasnom i skliskom terenu, pred onima koji su u uobičajenom umjetničkom angažmanu skloni varanju…? U drami Art, osim toga, nailazimo i na onaj čudovišni, samo rijetkima razumljiv (ako i rijetkima!) pojam – dekonstrukcija – koji se pojavljuje u dojmljivim dramskim pasažima Marca koji njegovu upotrebu smatra krivom za sve negativno što se danas događa u ljudskim odnosima, a pogotovo između njega i njegova prijatelja Sergea. Osvrnimo se na Marcovo rezoniranje u vezi problematičnih odnosa sa Sergeom nakon što je ovaj kupio kontroverzno platno:
Problem je starijeg datuma…
Potječe, da budem precizan, od dana kad si bez trunke ironije, opisujući neko djelo, izgovorio riječ dekonstrukcija.
Nije me toliko oneraspoložio sam termin dekonstrukcija, koliko ozbiljnost kojom si ga izgovorio.
Upotrijebio si ozbiljno, bez distance, bez trunka ironije, riječ dekonstrukcija, kume moj.
Ne znajući kako da se postavim u toj situaciji, bubnuo sam kako se pretvaram u mizantropa, a ti si mi odbrusio: Tko si ti, molim te lijepo? S kojim pravom to govoriš?
“Odakle ti pravo da se izdvojiš od ostalih ljudi?” napao me Serge, vrlo podlo. I vrlo neočekivano…
“Tko si ti, mali moj Marc, da sebe smatraš važnijim od drugih?”…
Tog sam mu dana trebao razbiti zube. I reći mu, kad padne na pod, izubijan, a ti, mali moj Serge, kakav si mi ti prijatelj kad ne misliš da ti je prijatelj važniji od drugih ljudi?
Na kraju, ne možete znati čiju je stranu zauzela Reza. Otuđenje čovjeka, premda potpuno, može ‘zahvaliti’ na postojanju kako suvremenoj umjetnosti koja ga tematizira i nastoji dokučiti, tako i ‘novim poklonicima tradicije’ koji su ‘zapanjujuće arogantni’ u njezinu preziranju. Bilo kako bilo, tako sam se ‘književno’ zaljubio u desetak godina stariju francusku spisateljicu koja je baš ovih dana objavila i svoj novi roman – Sretni sretnici. Ne samo da se radi o francuskoj književnoj zvijezdi koja se proslavila svojim dramskim djelima, nego i o književnom umu koji na zarazan način misli i piše o onome o čemu bih i ja cijelo vrijeme mislio i pisao, i koji opisuje svijet upravo na način na koji bih i ja to želio – ovdje tisuću puta ponovljenom frazom – da bi mu uzeo mjeru kroz svoju umjetnost…
Siječanj 2014.
U sadašnjem vidjeti propast prošlog
W. G. Sebald: SATURNOVI PRSTENOVI
Za Winfrieda Georga Sebalda saznao sam u iznenađujuće okrepljujućoj prepisci s hvalevrijednim urednikom jednog časopisa kojem sam ponudio svoje rukopise na objavu. Bio je to moj pokušaj doticaja s etabliranim književnim krugovima našeg podneblja i našeg doba, ali koji se zasada po svemu sudeći pokazao bezuspješnim, a tu prije svega mislim na skretanje pažnje na moje pisanje, što mu je bila inicijalna namjera. Kakav god bio, priznat ili nepriznat, pisac se najviše mrzi u trenucima u kojima je prisiljen nekomu skrenuti pažnju na svoje djelo. Ipak, jedan dio mog bića likuje. Likuje zbog ‘otkrivenog’ Sebalda. Podsjetimo se: čitanje je isto što i pisanje; kada naiđete na nekoga čije vas pisanje ‘pogodi’, ono izaziva isti ushit u vama kao kad napišete nekoliko stvarno dobrih stranica…
Winfried Georg Sebald, Nijemac i germanist po vokaciji, za života zaposlenik engleskog sveučilišta, često natjeran u pogubne šetnje uz ‘njemački ocean’, s kojim u Engleskoj od sveg ‘njemačkoga’ ima jedini doticaj, definitivno, piše vrhunsku prozu. Već nakon nekoliko pročitanih stranica ovog književnog genija svog Plavog noja najradije bih spalio u vatri; ne šalim se. Porazno je, međutim, da njegovu prozu vjerojatno ne čita mnogo ljudi. S obzirom na činjenicu da živimo u dobu u kojemu jedan nogometni menadžer u mirovini (Sir Alex Fergusson – sa štovanjem u svezi sveg nogometnog što se veže uz njegovo ime) drži vrh top liste najprodavanijih knjiga u Velikoj Britaniji u 2013. – to onda nimalo ne čudi. Književnici koji se bave društvom u kojem žive, već dulje vremena su na marginama zanimanja istog. Zbog toga postavio sam sebi sljedeće pitanje: je li današnje društvo doista sve manje brine o tome kako živi ili se više ne želi ogledati u ‘književnom ogledalu’ kako bi izbjeglo još jedan pogled na gluposti i taštine koji njime danas prevladavaju? U tom smislu, Sebalda se ne treba plašiti. On gleda u društvenu prošlost, a ne sadašnjost. Rastakanje društvenih slojeva, obrazaca ponašanja i vrijednosti jednog vremena, fizička propast građevina, vrtova, sela i gradova koji su ga krasili – to su, zapravo, njegove omiljene teme.
Od prve rečenice, kojom počinje Sebaldova ispovijest, očarani ste vrsnoćom književnosti koja se valja pred vama:
U kolovozu 1992., kada su se dani pasje vrućine približavali kraju, pješke sam se zaputio kroz istočnoenglesku grofoviju Suffolk u nadi da ću nakon završetka jednog većeg posla na taj način uspjeti umaći praznini koja se u meni širila.
I gdje smo ‘kliknuli’? Recite mi, orlovi moji! Naravno, na ovome “…umaći praznini… ” koje samo potvrđuje moju ideju da se vrhunska književnost mora prepoznati, ako ne već u prvoj rečenici, a onda svakako u prvom odlomku romana. Jer, radi se o stilu! Uvijek se radi o stilu i ničemu drugom!
I ostala poglavlja započinju na sličan način, s tim, za mene već tipično sebaldovskim, znamenito-stilskim – “kada sam…” – u strogoj, gordoj jednini, koji se, izgleda, sasvim slučajno, na početku knjige prometnuo u “…kada su…” – ne manje gordom obliku trećeg lica množine. Pa tako čitamo, “Kada sam u kolovozu 1992. putovao prema obali, dan je bio zastrt niskim oblacima…” (II. Poglavlje); ili “Kada sam nakon večere krenuo u prvi obilazak gradskih ulica i uličica, kišni su se oblaci već bili razišli.” (IV. Poglavlje); i naposljetku: “Kada sam se u podne nakon odmora na žalu, popeo do zaravni Dunwicha iznad mora, postalo je neobično mračno i sparno.” (VII. Poglavlje).
Sebalda zanimaju teme koje izgleda nikoga ne zanimaju. Istočnoengleska grofija Suffolk, nakon njegova opisa, ne čini se privlačnim mjestom za život, čak ni za imigrante. Puste obale i priobalje, zapušteni parkovi, urušeni gradovi, napušteni vojni objekti, iako s bogatom poviješću, danas se čine kao mjesta na kojima se Bog umorio izgovarajući ‘laku noć’. A tko bi rekao da se ta mjesta nalaze u današnjoj Engleskoj? Na brzinu otvaram Google Earth i upisujem Suffolk… ali ne mogu pronaći nijedan zapušteni park, oronuli ljetnikovac ili posječenu aleju dudova, dok se polja iz zraka, s visine od 6,73 km, čine oku ugodno obrađenima… Ni traga pustopoljini kojom je pisac bio okružen u romanu… A možda se ipak radi – kao što se uvijek radi – samo o piščevu pogledu, čitaj osjećaju… Sebald se tako razotkriva kao spisatelj nadaren da u sadašnjem vidi propast prošloga. Definitivno, to je motor njegove književnosti. Tako lijepe rečenice o propasti nigdje drugdje nećete pročitati. Ipak, jednu od meni najdražih rečenica u romanu posvećuje ribičima točno pogađajući njihovu bit:
Ne mislim da ti ljudi danima i noćima sjede uz more kako, kao što tvrde, ne bi propustili trenutak prolaska jata pišmolja, približavanja iverka površini ili prilaska bakalara obali, nego vjerojatno žele biti na mjestu na kojemu im je svijet iza leđa, a pred njima nema ničega osim praznine.
Zanimljivost može predstavljati činjenica da se u jednom povećem odlomku osvrnuo čak i na našu mrlju prošlosti – grozomorno, ‘najradije bih da ga ne spominjem’, ustaštvo koje se u svijetu najčešće dovodi u vezu s ubijanjima i mučenjima u logoru Jasenovac. Apsurd koji ovaj, ipak samo, književnik nije primijetio dok je ljeta 1992. u Banja Luci pregledavao dokumentaciju ustaških zločina u logoru Jasenovac, ogleda se u činjenici da su mu baš u to doba, u bosansko-hercegovačkom ratu, doslovno iza leđa ‘stasavali’, ‘našem Jasenovcu’, srpski logoraški pandani – Omarska, Manjača i dr. i u kojima su nastavljena mučenja i umorstva ljudskih bića…. Ali nemojte me krivo shvatiti. Politički nikada neću biti angažiran dok ovako jalovo i beskrvno osuđujem sve počinjene zločine na ovim prostorima. Bit ću poput M. Houellebecqa koji osjeća “najdublje nepovjerenje prema onima koji se hvataju oružja iz bilo kojih razloga”. Ipak, kada u književnosti naiđem na ‘nepotpune’ izjave ili svjedočenja u vezi počinjenih zločina, tužakat ću poput Isusa nukajući da baci kamen onaj koji misli da je bez grijeha… U ovom smislu, na sebi mnogo bližem primjeru Sebald je zadržao ravnotežu. Pišući o višestoljetnom englesko-irskom sukobu, izložio je kritici kako engleski imperijalizam tako i irsku piromaniju paljenja vlastelinskih kuća engleskih obitelji. Ako ikada budemo željeli istinski mir na ovim prostorima morat ćemo se naučiti sve počinjene zločine stavljati u jednu rečenicu (ili jedan odlomak, jedno poglavlje ili jednu knjigu), neovisno o njihovim razmjerima… Tko ovo razumije? Valjda neki budući koji dolaze, dok bi me ovi današnji najvjerojatnije – ne smijem ni pomisliti ‘što’…
Što se tiče moje spisateljske karijere, u ovom životu činim se poput Sebalda u Saturnovim prstenovima – lutam predjelima ‘bogu iza nogu’ svugdje nailazeći na nagovještaje (vlastite) propasti, čitaj odbijanja. Nitko to neće čitati… Ili hoće u nekom, po mojoj mjeri dobu, negdje u budućnosti… U pogledu toga čini mi se da me je najviše uplašila moja žena kazavši da je to željno iščekivano ‘moje doba’ zapravo već završilo… ‘Plavi noj’ je ostatak umornog, ocvalog postmoderniteta… čak je točno locirala i godine kazavši da se tako pisalo 1980-ih…
Zar sam u sebi pohranio čitavo jedno doba koje je, eto, pukim slučajem, doba moje adolescencije, i da iz njega, u duhovnom smislu, ne mogu nikako izići? Iz tog, za mene nikad prežaljenog doba, koje je opet uredno izgeneriralo sve moje komplekse, snove i nade za budućnost? O 1980-im, uvjeren sam, uvijek će se pisati, zato što ih oduvijek, pomalo naivno, shvaćam ako ne baš zenitom ljudskog duhovnog razvoja, a ono nečim najboljim što je čovječanstvo u duhovnom smislu ikada ostvarilo… Jednom drugom prilikom pitajte me zašto.
Čak je i Sebald dao obol mojim sumnjama u vrijednost vlastitog pisanja koje pisca svako malo pogađaju ako mu je stalo do toga da ga i drugi čitaju…:
Danima i tjednima razbijamo glavu, ne znajući, kada bi nas pitali, pišemo li dalje iz navike ili želje za priznanjem, ili zato što nismo naučili ništa drugo, iz čuđenja nad životom, iz ljubavi prema istini, iz očaja ili pobune, a također ne bismo mogli reći ni postajemo li pisanjem pametniji ili luđi. Možda svatko od nas gubi pregled situacije u onoj mjeri u kojoj na svojemu djelu radi dalje…
Zbog sveg izrečenog, uzeo sam notes i mrtvo-hladno napisao sljedeću misao koji nisam imao namjeru objaviti, ali eto, dogodilo se suprotno: “Za onog pisca koji je u času smrti još uvijek relativno anoniman, a njegovo djelo nepoznato široj javnosti, za takvoga pisca možemo reći da je njegovo doba tek pred njim. Za onog pisca pak koji u času smrti proživljava svoju najveću slavu i počasti možemo reći da je njegovo doba na kraju ili da je već završilo… Zbog toga istinski pisac ne bi trebao težiti slavi za života jer on uvijek piše za buduće naraštaje, one koji dolaze – kada bi pisao za današnje, ne bi bio pisac, bio bi zabavljač!” Tako svoju sujetu smirih i vratih se životu…
Prosinac 2013.
Što se događa u Rusiji?
Michel Houellebecq & Bernard Henri-Levy: DRŽAVNI NEPRIJATELJI
Što se događa u Rusiji? – to pitanje ravno je onom za milijun kuna; kao da ste pitali što se će dogoditi s čovječanstvom u budućnosti. Nećemo pogriješiti ako kažemo da Rusija polako postaje mjesto u koje mnogi započinju polagati svoje nade ili strahove za budućnost.
Bizarnosti i pretjeranosti u svakom pogledu, sveti križevi i go-go plesačice, deliriji i praznina, na pomalo šokantan opis današnje Rusije nailazite u izvanrednom osvrtu Petera Pomerantseva u jednom od posljednjih brojeva Zareza. Supermoderni terenci, zatamnjenih stakala, svako malo zalijeću se preko Crvenog trga. Oligarhija je Rusima u krvi. Biti svoj gazda na svome. Ipak… nekako ne biste išli tamo… Ne vuče vas beskrajna ravnica i golemi oblaci energije koji isparavaju iz zemlje, ili možda iz krvi ljudi koji tamo žive. Ali barem oko nečega moramo se složiti: Rusi nisu mrtav, depresivan narod, što se već ne bi moglo tvrditi za neke današnje europske narode; ako već jesu nešto, onda su mrtvi pijani i strahotno okrutni… kako prema drugima tako i prema sebi.
Dostojevskom vjerojatno ne bi predstavljalo čast slikati se Noćnim vukovima, ruskom okrutnijom verzijom Hells Anglesa koja se danas bizarno stavlja u ulogu eksluzivnog zaštitnika pravoslavlja; ipak, neupitnost kolanja života ruskim podnebljem besprijekorna je. Možda je to u ovom trenutku kaos, kaos života u kojem smo prisiljeni zaboraviti na svaki viši ukus, ali i u njemu takvom nailazimo na očitovanja avangardističkih pobuda koje se toliko krasile doba Dostojevskog; primjerice, na aktivnosti feminističke skupine Pussy Riot (čijih nekoliko članica upravo ovih dana dočekaše slobodu nakon služenja zatvorske kazne zbog “provociranja i uvrede vjernika”).
U svojoj super zanimljivoj prepisci teme Rusije dotakla su se i dva, u svojoj zemlji omražena, kako od milja sebi vole tepati, francuska intelektualca – Bernard Henri-Levy i Michel Houellebecq. S jedne strane, tako, dobili smo ‘do zuba’ intelektulano angažiranoga Henri-Levyja koji se bez zadrške s više frontova (političkog, moralnog, čak i ideološkog) obrušava na današnju Rusiju, dotle, na drugoj strani imamo neuobičajeno smirenog Houellbecqa koji mu oponira na sebi svojstven – houellebecqovski način.
I dok Henri-Levy u današnjoj Putinovoj Rusiji prepoznaje generator svih suvremenih boljki državnih sustava, Rusiji za koju kaže da “… vodi rat u Čečeniji…i …ubija Anu Politkovskaju na stubištu njezine zgrade… koja [istu tu Rusiju] malo prije nego što će biti ubijena, opisuje u onoj lijepoj knjizi Bolna Rusija… Rusij[i] koja ima muda objašnjavati da što će njoj demokracija i ljudska prava kad ona ima svoju demokraciju… Rusij[i] rasističkih bandi koje su usred Moskve progonile ‘neetničke’ Ruse… Rusij[i]… [koja] ne vjeruje ni u što, doista ni u što, samo u religiju tržišta, potrošnje i maraka… [toj] Rusij[i] [kojoj] kao da je netko isprao mozak i kulturu…” itd., dotle Houellebecqa raduje “… što živi u jednom pomirenom svijetu, u kojem je moralna žica rijetko pozvana da se napne, u kojem je većina djela moralno neutralna.” On, sa svojim književnim pajdašem, Frederic Beigbederom, bez ikakve grižnje savjesti posjećuje ruske noćne klubove, i uvaljuje se raskošnim plavušama po dobro poznatoj, u svojim knjigama itekako “opjevanoj jednadžbi”, a kad se vraća kući na Zapad ima isti osjećaj kao i Ivan Karamazov, da se vraća u mrtvilo – “groblje svih grobalja.” Dakako, nikada neće biti za Putina, ali podržava sirovu energiju, po njemu, zdravog ruskog naroda. Vrlo uvjerljivo to pokazuje kroz prepričavanje susreta s bivšim namještenikom Ruskog Ministarstva vanjskih poslova, u jednom trenutku i doslovno mu stavljajući ove riječi u usta:
“Zapravo, može biti da je sve to zdravo; to dokazuje da društvo ima vlastite snage i da su sustav vladanja koji se na njega nadograđuje, njegova pravila, njegovi dužnosnici, tek neka vrsta parazita.”
I tako smo došli do toga da ćemo vječno u glavi preturati to pitanje: što se događa u Rusiji? Ne radi se više o komunizmu, kako primjećuje Henry-Levy, nego o “…postkomunizmu… koji je možda, testna platforma naše budućnosti”, i u kojem će vrhuške vlasti možda postati manje važne… a možda i neće.
Ako danas zamišljate Rusiju kao kulturnu pustinju – varate se – tamo knjižare posluju s izvanrednim uspjehom. Čita se više nego ikad. I premda se predsjednik države katkad ponaša kao šef oligarhijskog klana, književna, glazbena, umjetnička, alternativna, koja god scena, održavaju svoj neprestani provokativni naboj. Dovoljno je spomenuti posljednji slučaj ruskog umjetnika Petra Pavlenskog koji je i doslovno dao prikovati svoje spolovilo za kaldrmu Crvenog trga, pa da shvatimo koliko je tu sirove, nepatvorene snage, čak i u jednom umjetničkom činu.
Što će se zbiti s Rusijom? I hoće li se to dešavanje odraziti na ostatak čovječanstva kako sluti Henri-Levy? Što će biti s nama, malenom životinjskom vrstom, kratkotrajno uznapredovalom, na jednoj beznačajnoj planeti u jednoj isto tako beznačajnoj galaksiji? Pritom, netko me u prolazu dobrohotno podsjeća na Božje poslanstvo… Svejedno, odgovaram mu… Pitanje ostaje…
Bez obzira na događaje u i oko Rusije, ljubomorno gledam i na prepisku francuskih intelektualaca koji, premda omraženi u svojoj domovini, svojim ‘perima’ itekako uspijevaju podići prašinu u nečemu što bi se još moglo nazvati kulturnim miljeom jedne države. Ako ništa, tamo ih još uvijek uzimaju zaozbiljno. Čitava kulturna javnost bruji o njima, čak i časopisi poput Marriane (koja bi se mogla svrstati u rang naše Glorije) to čine. Kod nas se to, nažalost, ne može dogoditi. Naš narod, a što je bolno dokazano nedavnim istraživanjima o čitateljskim navikama, sve manje čita. Još manje se zanima za intelektualne teme. Ne promišlja kraj metafizike, a kamoli da je zainteresiran oko kryoničkih mogućnosti zamrzavanja ljudskog tijela nakon smrti za potrebe testiranja nekih optimističnih naznaka post– i transhumanizma u svezi ovladavanja besmrtnošću.
Osim toga, nitko u našoj državi neće trpjeti Srećka Horvata i Zorana Roška ako koji slučajem povedu raspravu o potrebi i načinima konačnog ukidanja ‘svete’, božjim poslanjem ili kletvom zadane političke bipolarnosti – podjele na ustaše i partizane – a kamoli dopustiti im da se i jednom suvislom rečenicom osvrću na svjetske prilike dovodeći ih u vezu s prilikama male i primitivne balkanske države iz koje dolaze. Mi imamo svoje teme, svoje ‘za’ i ‘protiv’, koje groteskno konvergiraju u stanovito pitanje koje u najkraćim crtama opisuje duh naroda iz kojeg smo ponikli – što nam to susjed misli!? – a koje se prosječnom građaninu, dajem ruku u vatru, neprestano mota mislima…
Prosinac 2013.
Možemo li se uzdržati od proizvodnje (umjetničkog) sadržaja?
Fernando Pessoa: KNJIGA NEMIRA (VELIKI ULOMCI)
U posljednjih nekoliko dana zamijetih da je nekoliko blogova, koje sam manje-više redovito obilazio, prešlo na onaj svijet, da je izdahnulo i da ih više nema ! Kada upišete njihova ‘urlizirana’ imena u preglednik, tzv. browser dobijete onu bijelu, neutralnu stranicu “The page can not be displayed…” i pomislite da je njihovim autorima napokon dozlogrdilo to bjesomučno proizvođenje sadržaja u današnjem svijetu u kojem se ponekad čini da se ništa drugo ne radi osim – proizvodi nekakav sadržaj. Ovaj poriv valjda je jednak onomu kada na početku 21. stoljeća, među sedam i pol milijardi suvremenika na ovom planetu, odlučite nemati djecu.
Proizvodnja sadržaja u ovom dobu toliko je bjesomučna da svakom umjetniku u nekim trenucima mora pozliti. A kako je samo nadahnuto, na rubu entuzijazma, Marina Abramović nekoć izvikivala svoj ironični slogan: “Umjetnost mora biti lijepa!”, propitujući njime tek estetsku stranu umjetničkog fenomena dok danas kao da je došlo vrijeme propitati je li umjesno više išta proizvoditi u umjetničkom smislu? Kako ostati umjetnikom u dobu u kojem postaje očito da svaki stvaralački čin nenamjerno pridonosi besprimjerenom sadržajnom zagađenju? Možemo li se uzdržati od proizvodnje sadržaja? Možemo li ostati umjetnici samo za sebe? Možemo li iz same umjetnosti isključiti taj njezin definitivno precijenjeni komunikacijski aspekt koji smo kao takvog u međuvremenu razotkrili? Možemo li samo pisati i onaj jedan roman godinama, kao što sam to uostalom i sam činio…? Ili se učiti pomnom čitanju i usputnom pravljenju bilješki?
Moja kolegica s posla umjetničko stvaranje kojim se bavi naziva amaterskim i postavlja ga nasuprot profesionalnog.
– Mi smo umjetnici-amateri; nas ne zanima koliko ljudi će našu umjetnost stvarno percipirati… Shvaćaš?
Baš i ne. Želim stvarati, a pritom želim biti i percipiran, konzumiran, što god, odnosno da sve to bude moje djelo. Ali kako? Ne vidim načina da to postignem, osim neumjetničkim sredstvima.
Međutim, Fernanda Pessou, portugalskog pjesnika i esejista, koji je iza sebe ostavio prekrasnu literarnu krasoticu, nikad dovršenu Knjigu nemira, kao da je već čuo savjet moje kolegice. Govorio je da piše samo za svoj gušt i da mu nisu potrebni čitatelji.
Zašto ne vjerujete da ne pišem radi objavljivanja, čak ni radi pisanja ili stvaranja umjetnosti. Pišem jer je to samo sebi cilj, uzvišeno savršenstvo, naravno, alogično savršenstvo, … moje kulture stanja duše. Ako uzmem neku svoju senzaciju i razmrsim ju tako da mogu njome tkati unutarnju stvarnost koju nazivam Šuma otuđenja ili Nikada ostvareno putovanje, vjerujte da to činim ne zato da bi proza zvučala lucidno i zvonko, čak ni zato da uživam u prozi – i koliko to jače želio, to više dodajem krajnju uzvišenost poput lijepa pada platna ponad mojih sanjanih scenarija – nego zato da pružim potpunu izvanjskost onome što je nutarnje, da bih tako ostvario neostvarivo, združio suprotnosti, i pretvorivši san u izvanjsko pružio mu njegovu najveću snagu čistoga sna kao zaustavljač života…
Knjigu nemira čitam nešto prije ponoći – kako bih utonuo u smirenje pred spavanje. Ironična nakana. Pessoa me podsjeća da i nismo toliko rijetki, mi, ravnodušni na život i svako odigravanje u njemu. Jedino, što on svoj poziv nikada nije iznevjerio, nije žalio za tim što u životu nije stekao ni prijatelje ni ljubav (barem je tako napisao), dok u mojemu slučaju – situacija je blago kompliciranija. Bio sam u vječnoj potrazi, kako za ljubavlju svog života tako i za prijateljima. Nisam se predavao i kad bi me na tlo oborila najgušća i najneumoljivija depresija. Vjerovao sam ljudima. Polagao nade u njih. Mislio sam, sad će doći ta životna sreća. Odrast ću i postati zreo muškarac koji će naći svoju sreću pod suncem. Ali bijahu to zaludne nade…
Umjetnost je osama. Svaki umjetnik mora nastojati osamiti druge, prenijeti im u duše želju da budu sami.
Jasno je da mi, ‘pessoisti’, imamo sve samo ne običnu narav i mozak, da su naše misli nešto što je nemoguće zadovoljiti, i da se stoga samo pretvaramo da živimo, a zapravo jedino što radimo je da mislimo, zaokupljeni smo sobom, svojim mislima, svojim mogućnostima, a u rijetkim danima radosti zaokupljeni i samo svijetom ne razlikujući se od njega ni u jednom atomu. Mi, sposobni da promatramo stvarnost onkraj stvarnosti, onkraj nas samih i same te stvarnosti, da promatramo iznutra i izvana, iz niše nekog još nepoznatog zakona, mi smo ti koji skoro više nismo za život…
O vremenu u kojem je živio Pessoa je napisao divnu rečenicu koju citiram za kraj ovog posta bez da sam vam dao jasnu uputu kako se postaviti spram bjesomučne proizvodnje sadržaja. Zasada je samo imajte u vidu, i to je dovoljno da izvrši utjecaj na vašu umjetnost.
Pripadam naraštaju, ili bolje, dijelu naraštaja, koji više nimalo ne poštuje prošlost, koji je izgubio bilo kakvu vjeru ili nadu u budućnost. Zato živimo u sadašnjosti gladni i željni jer nemamo druge kuće… […] … smiješimo se našem unutarnjem životu i ravnodušni smo u oholoj pospanosti prema brojčanoj stvarnosti stvari.
To je taj Pessoin futurizam koji nas pogađa ravno u glavu, ali i sve one koji iza nas dolaze… Uskoro nećemo imati druge stvarnosti koja će nas zanimati doli one Prostora Uma, Pessoinih sanja, ili kako hoćete da je već nazovem. Prije otprilike jednog stoljeća, on ju je slutio, danas je na nama da ju iskusimo u svom njezinom privlačnom, fatumskom naboju … premda, i za nas, ona ostaje zagonetka.
Zašto uopće mislim na te stvari, ako su već toliki drugi na njih mislili i zbog njih patili?…
Pa… baš tako…moj dragi Fernando! Uzeo si mi pitanje iz usta!
O Duhu i njegovim Moćima 