Ožujak 2017.
O vladavini masa (ili prikrivenoj vladavini autoriteta) (ničeancije xii.)
Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE
71.
S nečim napokon treba svršiti: u umjetnostima – zaista, ali baš zaista – nikada nije postojao nekakav ‘objektivni kriterij’ po kojemu bi se umjetnička djela mogla vrednovati; to je (od)uvijek određivao i uvijek će određivati nekakav autoritet – javni ili prikriveni. Umjetnost u čovjeku nastaje iz čiste potrebe i ne mora se nužno vrednovati. U stvarnosti, umjetnik je taj koji dovršava djelo, i on mu jedini može ‘presuditi’ u vezi njegove konačne forme. U dodatku – ako mu je to baš potrebno – on može odrediti i njegovu vrijednost. Ali i kad je i odredi, ona može ‘vrijediti’ jedino u njegovu slučaju. Drugima njegovo djelo može biti vrijedno iz nekih drugih razloga, a koje on, kao njegov stvaratelj, nikako nije mogao predvidjeti…
“Mi se razumijemo na nerazumijevanju!” napisao je i Charles Baudelaire, i sasvim je moguće da pored umjetnosti-stvaranja postoji i umjetnost-percipiranja…
Loša umjetnost bila bi samo ona koja se nastoji dopasti drugima ili koja se ponavlja… i to se, u konačnici, uvijek može osjetiti…
72.
Kako se uopće može dokazati / razotkriti da je netko umjetnik…u sebi ili “po sebi”? Samo ustrajnim, upornim radom (na svome djelu). Ako to činite godinama, a da niste na to nekim drugim razlogom natjerani, osim onim dobro znanim – “unutarnjim”, umjetnik ste od glave do pete… Kad i nitko ne gleda, vi i dalje bdijete nad svojim djelom, čak i da se radi o nekoj nejasnoj suptilnoj misli ili zluradom komentaru svakodnevice… (očito je da umjetnost više nikada nećemo shvaćati u strogom smislu)… To je zato, jer se:
…još uvijek… [rađaju takvi] koji bi u ranija vremena pripadali vladajućoj klassi svećenstva, plemstva, mislilaca. Sad promatraju uništenje religije i metafyzike, noblesse i individualnog značenja. To su kasno[rođeni]. Oni sebi moraju značenje dati, cilj postaviti, da se ne bi loše osjećali. Laž i potajno bježanje natrag u Prevladano, daleko im bila služba u mračnim razvalinama hramova! … Oni su promatrači vremena i žive iza [događaja]. Vještuju se da sebe učine slobodnim od vremena i da ga samo razumiju, kao kakav orao koji nad njim leti. Ograničuju se na najveću neovisnost i ne žele biti [građani] i političari i posjednici. Oni iza svih [z]bivanja spremaju individue, odgajaju ih – čovječanstvu će možda biti nužni, kad mine prostački zanos anarhije. Fuj na one koji se sad nametljivo nude masi kao njezini spasitelji! Ili nacijama! Mi smo emigranti …
73.
Ali ne zaboravimo na opasnosti Superega; u umjetniku on, otprilike, ovako rezonira: ako danas ne dosegnem slavu i priznanje drugih, svakako ću ih dosegnuti nakon smrti. Glas Superega možda je ono što većina umjetnika nikada neće moći obuzdati; možda je zato dobro, s vremena na vrijeme, pustiti ga da govori… ali sa sviješću da su najbolji periodi mišljenja i stvaralaštva onda kada on u njemu šuti… Glas Superega svako malo čujemo i kod Nietzschea:
Istina je, mi vodimo porijeklo od vladalaca i svećenika: no upravo stoga veoma poštujemo naše pretke što su… sami sebe prevladali… Što nas dakle tiču vladari i svećenici današnjice, koji moraju i hoće da žive kroz sebeprevaru!
74.
Po pitanju određivanja vrijednosti – poglavito u umjetnostima – dva su doba obilježila ljudsko postojanje na zemlji : doba autoriteta i doba vladavine masa. U doba autoriteta, moćnik, u liku kralja, bio je taj koji se brinuo za narod i propisivao što je za nj ‘dobro’. Ukusom masa upravljalo je svećenstvo, sklono kralju, ali i visokim umjetnostima. Prema svim dostupnim svjedočanstvima, svećenstvo je bilo to koje je u ono vrijeme poznavalo tajnu umjetnosti. Zbog toga smo imali dvorske slikare, orguljaše i kipare; primjer jednog Diega Velázqueza (dvorski slikar na dvoru Kralja Filipa IV.) ili Johanna Sebastiana Bacha (dvorski orguljaš i koncertni majstor na kraljevskom dvoru u Weimaru, kasnije u Köthenu i Leipzigu) najbolja su svjedočenja toga tipa…
75.
Ali što se događa danas…?
Cijela se povid odigrava u sve manje glava. No gubitak vjere osjećaju svi ostali – … [uslijedio je] nestanak straha, autoriteta, povjerenja, živi se za trenutak, za najgrublje ciljeve, za ono što je najočevidnije: priprema se jedan obrnuti pokret… Iskušavanje i experimentiranje, jedan osjećaj neodgovornosti, uživanje u anarhiji!… Jedan prostiji soj ljudi dobiva vlast (umjesto noblesse ili svećenstva): prvo trgovci, potom radnici. Masa nastupa kao vladalac: individum se mora masi ulagati.
Umjetnik je izgubio svoj privilegirani položaj; i zbog toga, prisiljen je osnažiti svoj ego – nerijetko nauštrb svoje umjetnosti – i boriti se s drugim umjetnicima za svoj kruh u svijetu. Što se moćnika tiče, oni i danas masu podčinjavaju sebi, ali na drugačiji način. Prije su je otvoreno tlačili, danas to čine prikriveno. Prije su rabili batinu, a danas mrkvu. Danas masa ima dojam da je na vlasti…servira joj se demokracija, izbori, novi mediji; servira joj se ono što je najviše zanima: nešto korisno i nešto glupo; jer ‘čovjek mase’ José Ortega y Gasseta najčešće je upravo takav – koristoljubiv/pragmatičan i ne previše pametan.
76.
I što je, onda, za umjetnika postalo tragično u ovom vremenu? To što su ga (moćnici) natjerali da proizvodi ‘korisna’ i ‘glupa’ djela; YouTube filmići, self–help literatura, popularna glazba, blockbusteri, trash kultura… Moćnici su postali dovoljno mudri da svoju taštinu više ne prikazuju otvoreno u javnosti. Nije im više potreban umjetnik da ih veliča. Naprotiv, potrebno im je “veličanje mase” kako bi njome mogli lakše upravljati – i to je današnji ‘poziv umjetnika’. On je, dakle, taj, koji je ‘svojim djelom’ platio cijenu kako bi moćnik mogao nastaviti masu podčinjavati sebi… Na koncu konaca, to je, u neku ruku, i naše objašnjenje nezapamćenog srozavanja ukusa u umjetnostima kojemu ovo doba na svakom koraku svjedoči…
Jednome pitanje vrijednosti može biti smisao života, dok drugome može služiti kao sredstvo manipulacije!
Veljača 2017.
O stvarnom životu (ničeancije xi.)
65.
Ono što mislimo da je stvarni život najčešće su samo naše misli o njemu. I prečesto se događa da pred stvarnim životom ustuknemo, ne zbog njega samoga, nego zbog našega prokletoga, ustrašenog mišljenja o njemu! Zato čovjek treba postati svjestan vlastitih misli i kazati sebi: to su samo moje misli o stvarnom životu, a ne stvarni život!
66.
Strah od (stvarnog) života postaje izlišan kad čovjek od njega ništa ne očekuje. Utrnimo ambicije i prepustimo se rijeci mogućnosti koju nudi postojanje i nećemo više biti zabrinuti oko pitanja može li nam stvarni život nauditi ili ne.
67.
A kakav je to, onda, stvarni život? Doista, on može biti težak, pa čak i grozan, ali uglavnom je bezličan, svagdašnji. Stvarni život je život koji je hotimice ispunjen sretnim i nesretnim okolnostima; povrh toga, on je bezličan, svagdašnji. Satima možemo ostati zagledani u susjedov prozor iščekujući da se on ‘u njemu’ pojavi… jako dugo vremena one se neće pojaviti, da bi se u kratkom trenutku ipak pojavio; i iza toga ponovno nestao! U sličnom odnosu stoji bezličnost, svagdašnjost jednog života spram njegovih sretnih i nesretnih okolnosti; one se u životu pojavljuju vrlo rijetko – gotovo kao susjed u/na prozoru.
68.
Nakon suočavanja s vlastitim mislima o stvarnom životu slijedi i suočavanje s vlastitim mislima o mislima drugih ljudi o našim izgledima u stvarnom životu. To su pitanja našeg ega i naše taštine, katkada i naše sujete… Ali i misli drugih ljudi samo su misli i ne treba ih se plašiti! Stvarni život ne može biti ni misao drugih ljudi! Stvarni život uopće ne može biti misao nego jedino djelovanje, življenje. Jedino je važno da čovjek (za)voli ono što radi, da (za)voli ono što živi, i da, pritom, ne mora zavoljeti ono što o tome misli…
69.
Vanjski svijet postoji, ali je nijem. Ako se ikako očituje, to čini jedino kroz nas.
Misao je jednako kao i riječ samo jedan znak: o bilo kakvoj kongruenciji misli i zbilje ne može biti govora. Zbilja je nekakvo nagonsko zbivanje… Ono logičko je nagon sâm, koji čini da svijet protječe logično, primjereno našem suđenju… U zbiljnosti se ne pojavljuje ništa što bi logici odgovaralo.
70.
Na koncu, koji to glas dopire iz moje najveće dubine? I ne odnosi li se on na našu najveću istinu? Da mi u stvarnom životu, zapravo, najviše volimo misliti?!
Apstraktno mišljenje za mnoge je jedno mučenje, – za me, u pogodne dane, jedna svetkovina i jedan opoj.
Ah, zbunjujuća rijeko mojih misli! Koga sve nećeš zbuniti, ako zbunjuješ i onoga koji te čitavo vrijeme misli! Ako je tomu tako, onda se već moje mišljenje može uzeti kao moj stvarni život i ne treba ga brkati s mislima koje u međuvremenu samo domisli… sve to ukazuje i dokazuje početnu tezu: da suočavanje svakog slobodnog duha sa stvarnim životom uvijek započinje suočavanjem s njegovim vlastitim mislima… ad infinitum.
Veljača 2017.
(Ne)opravdano postojanje (apeiron kao ‘pramaterija’ ili kao moralni fenomen)
Friedrich Nietzsche: FILOZOFIJA U TRAGIČNOM RAZDOBLJU GRKA
Dugo sam vremena Heraklita iz Efesa držao za onoga starogrčkog filozofa – predsokratovca – kojemu bi se trebalo diviti i poklanjati svoju pažnju. Danas, u svjetlu onoga što me nosi i brani od tmore svagdašnjeg života, svoj naklon upravljam prema Anaksimandru. Poznato je kako je upravo Anaksimandar bio prvi mislilac koji je predložio misao o (pra)počelu, kroz ideju apeirona, ‘neodređene vrste tvari’, ‘svjetske supstancije’, koja, kroz stoljeća, na još uvijek nerazjašnjen način leži u osnovi sveg svijeta (ili svih drugih stvari). Za Anaksimandra, po Teofrastu, aperion:
“…nije ni voda [kao što je to mislio Tales] niti što drugo od imenovanih elemenata, nego neka druga beskonačna priroda iz koje nastaju sva nebesa i svjetovi u njima…”
On ne izvodi postanak (stvari) uslijed promjene elemenata, već razdvajanja suprotnosti zbog neprestanog kretanja…
Svoj stav spram predsokratovaca, naravno, izgradih pod snažnim utjecajem Nietzschea. Čitao sam Rođenje tragedije i Filozofiju u tragičnom razdoblju Grka u dobu u kojemu ih je on pisao – između dvadeset pete i dvadeset devete godine života. Zamislite Nietzschea s dvadeset i sedam godina; taj, već u to doba, osebujan, ‘planinski’ ‘(po)tok’ filozofskih ideja s ‘pritokama’ misli starogrčkih mislilaca! (I ne bi li se čitanje mladog Nietzschea, kroz jednu osebujnu metaforu, moglo usporediti s pijenjem probranih vina iz mađarskih vinograda po izboru Belé Hamvasa?)
Na početku Filozofije u tragičnom razdoblju Grka, nakon posvete filozofiji i njenoj ulozi u kulturi jednog naroda (1.poglavlje) i Platonu – “prvom veličanstvenom hibridnom karakteru”, koji je ispremiješao ‘sve i sva’ u svojoj misli od filozofije svojih prethodnika (2. poglavlje), poglavlja su raspoređena tako da vam se čini kako će svako biti posvećeno jednom filozofu. Međutim, kada red dođe na Heraklita, mislioca ‘ne-bića’ i sveg kretanja, Nietzsche mu velikodušno ustupa četiri, Parmenidu, koji slijedi, misliocu ‘bića’ i ‘sveg nekretanja’– pet poglavlja, da bi, na kraju, Anaksagori, misliocu ‘nusa’ odnosno uma, posvetio najviše – šest poglavlja; ali zašto Anaksimandru, baš kao i Talesu, samo jedno? Osim toga, u knjizi nema još one dobro poznate huje na Sokrata, i nema zaključka, osim isticanja veličanstvena Anaksagorina učenja kao onoga u koje se ulijevaju misli svih njegovih prethodnika…
Istodobno, o apeironu se informiram preko knjige sarajevskog profesora filozofije Damira Marića koju je u nakladi sarajevskog Filozofskog fakulteta objavio 2014. O pojmu, o kojemu se i sâm Anaksimandar vrlo malo izjašnjavao, profesor Marić uspio je napisati čak dvadeset i pet stranica, što me je, moram priznati, prilično iznenadilo. Kako čovjek može napisati toliko stranica o nečemu o čemu se, zapravo, i prema njegovu autoru, vrlo malo toga može reći…? Međutim, ubrzo shvaćam da se većina sadržaja tog poglavlja bavi interpretacijama apeirona drugih filozofa… (Aristotela, Teofrasta, Simplicija, Hipolita, Aetija i drugih starogrčkih mislioca, te Kahna, Burneta, Cornforda, Barnsa, Windelbanda i drugih iz suvremene filozofske tradicije…)
Iako me je na početku zahvatila i držala sumnja spram ovog filozofsko-znanstvenog pristupa – jer, nije li Anaksimandar upravo ona vrst filozofa koja namjerno hoda po rubu mističkih učenja propagirajući jednu vrlo ‘neiskustvenu’ ideju ‘skrivene stvarnosti’ – dakako da se vrijedilo upoznati s glavnim interpretacijama njegova učenja kao i ovoga nedokučivog pojma: jedni su, tako, apeiron držali ‘(pra)počelom svega’, a tu se najčešće misli – (pra)počelom ‘sve materije’ ili ‘svih stvari’ (Platon bi kazao ‘elemenata’), drugi su ga smatrali ‘prvim principom’ (u bilo kojem smislu tog izraza), treći vjerovali da se on odnosi na sâm prostor, a četvrti samo ustvrdili da je on neograničen (pa i beskonačan) i, što je najčešći slučaj, neodređen u kvalitativnom smislu… U filozofski-prihvatljivom obliku, neki su čak izveli zaključak kako je Anaksimandar bio prvi metafizičar, a apeiron prvi metafizički pojam.
Ipak, nismo dužni, poput profesora Marića, baviti se mislima drugih o Anaksimandru; želimo se, baš kao i Nietzsche, baviti Anaksimandrom i njegovom idejom apeirona na svoj način… I zato se najprije vratimo Nietzscheu i njegovu mladalačku djelu…
“Filozofski sistemi su… potpuno istiniti samo za svoje utemeljivače; za sve kasnije filozofe oni su obično jedna velika greška…” piše na početku svoje knjižice drsko-mladalački Nietzsche, navješćujući da će njegova ‘analiza starogrčkih mudraca’ biti drugačije prirode od uobičajene. Po Nietzscheu, svi “…ti sistemi… u sebi sadrže jednu tačku koja je neopovrgljiva, nekakvo lično raspoloženje i boju [mi naglasili]…” te je njegova namjera bila da iz svakog sistema izdvoji “…samo onu tačku koja je deo ličnosti i koja pripada onom neopovrgljivom i neospornom, a što istorija ima da sačuva.” Tu su razotkriva ona, dobro poznata, Nietzscehova sklonost tzv. velikim ljudima koja ga nikada neće napustiti.
Kad započnete s čitanjem te silno nadahnjujuće knjige (Filozofije u tragičnom razdoblju Grka) ubrzo vas obuzme osjećaj, kako su svi oni, starogrčki filozofi koje spominje, doista na neki svoj ‘osobni’, ‘lični’, način u pravu, odnosno, da, više-manje, izriču onu jednu, jedinu istinu, samo na svoj način… Dakako, da je tom osjećaju pridonio uvelike i sâm Nietzsche, čije je štovanje gorostasa starogrčke predsokratovske misli apsolutno neupitno. Rekli bismo, kao da se radi o njegovim drugovima iz djetinjstva, koje je upoznao u igri, ali koja je, u međuvremenu, postala ona krajnja, uzvišena igra, kojoj će, u konačnici, Anaksagora pripisati odgovornost za ‘prvi uzrok’ sveg kretanja… Međutim, i s odmakom, i s godinama, kad ste mladoga, razuzdanoga Nietzschea konačno uspjeli ukrotiti unutar svoje glave, i dalje će vam se činiti kako se sve te oprečne misli, prapočela i principi mogu stopiti ili složiti u jednu, jedinu, grandioznu “filozofsku puzzlu” – ‘istinu po sebi’ cjelokupne starogrčke misli… (iako bi se Nietzsche tome vjerojatno usprotivio).
Što je napisao mladi Nietzsche o Anaksimandru? Najprije, on izražava čuđenje nad jednom njegovom rečenicom:
“Gdje su stvari nastale, tu se one – shodno nužnosti – moraju također vratiti i nestati; jer one moraju da plate globu i da im se – prema poretku vremena – sudi za njihove nepravednosti.”
“Zagonetna izreko istinskog pesimista, proročanski napisu na graničniku filozofije, kako da te tumačimo?”, pita se Nietzsche. Dakako, na ovu rečenicu nećemo naići u Marićevoj knjizi i predmnijevamo da je to zbog njene ne samo začudnosti nego i kontroverze uslijed religiozno-moralnih konotacija… (uostalom, Marić eksplicite ističe kako “Anaksimandrova stajališta zasigurno nisu ono što bi Grci 6. stoljeća p. n. e. smatrali religijom.”) Shodno tomu, Nietzscheova interpretacija apeirona bitno se razlikuje od svih drugih. Da, apeiron jest nešto što ne može nastati i propasti kao sve drugo, i zato se kaže da je on ‘bez kvaliteta’, bez svojstava, nešto “po sebi neodređeno” što strahovito podsjeća na Kantovu ‘stvar po sebi’… Međutim, po Nietzscheu, apeiron je, možda upravo i zbog ove rečenice – moralni fenomen. Mi ispaštamo u svom postojanju zbog zagonetne velike nepravde koja mu leži u osnovi…
Mi rado verujemo predanju da je Anaksimandar hodao u posebno dostojanstvenim haljinama [kasnije će nešto slično napisati i za Anaksagoru] i da je u svojim gestovima i životnim navikama pokazivao odista tragičan ponos. Živeo je kao što je pisao; govorio je tako svečano kao što se oblačio; podizao je ruku i spuštao stopalo kao da je ovaj život tragedija i kao da je on rođen da uzme učešća u njoj, igrajući ulogu junaka.
Nakon toga, Nietzsche će rado pretrčati ka Heraklitu, pitajući se: “Zašto sve ono što je postalo nije već odavno propalo, pošto je ipak već protekla čitava večnost?” ne ulazeći više u daljnju analizu ovog mistika-čudaka…
Međutim, na ovom mjestu rasprave, dat ćemo si oduška, i iz sasvim drugog kuta gledanja, pokušati braniti Anaksimandrovu nedorečenu misao o ‘pramateriji’ putem suvremenih teorija 20. stoljeća koje Nietzsche nije imao prilike upoznati. Naime, uvjereni smo da bi se upravo one, a tu u prvom redu mislimo na kvantnu teoriju i pojavu kvantnih fluktuacija u vakuumu, mogle iskoristiti u obranu Anaksimandarove misli o apeironu…
Neobična pojava fluktuiranja virtualnih čestica u vakuumu, koja je eksperimentalno potvrđena u okviru kvantne teorije, tiče se njihovoga neprestanog ‘stvaranja iz ničega’ i ‘nestajanja u ništa’. Međutim, osim eksperimentalnog evidentiranja da se to stvarno događa, kvantna teorija, čini se, nikada nije dala zadovoljavajuće objašnjenje za ovu pojavu. Od kuda ‘dolaze’ i kuda ‘odlaze’ ove virtualne čestice?
Prema našem mišljenju, a u skladu s ‘Anaksimandrovom teorijom’, možda se radi o svojevrsnoj energetskoj granici, konkretno, graničnom potencijalu koji materiji kao takvoj omogućuje da ‘iz sebe’ – ‘oko sebe’, stvori prostor(vrijeme)… Kada dosegnu tu granicu, čestice ‘pramaterije’ naprosto stvore prostor(vrijeme) oko sebe te se i same pojave u njemu, kao što nestanu, kada njihov ‘energetski potencijal’ padne ispod granice te više nemaju ‘snage’ vlastito prostor(vrijeme) održavati oko sebe. Međutim, postavlja se pitanje kamo, onda, ostatak energije odlazi? Postoji, pa barem mala mogućnost, da ostatak energije završava u onom što bi Kant nazvao ‘stvar po sebi’, a Anaksimandar apeiron… U našem značenju, dakle, apeiron bi bio neka vrst nisko-energetskog staništa odnosno izvorišta sve materije izvan prostora i vremena… drugim riječima, to bi bila (ta) naša i Anaksimandrova ‘skrivena stvarnost’…
U svemu tome, ipak ne želimo koketirati s ovom idejom u religioznom duhu, kao što je to činio Anaksimandar; uostalom, i zbog njezine aprostorno-avremenske prirode to ne možemo učiniti. Uopće, teško je o njoj bilo što suvislo reći, pogotovo putem našega – prostorom i vremenom – uvjetovanog jezika… Možda i odista, iz neke čiste, vlastite ‘neispravnosti’ (Anaksimandar bi kazao neopravdanosti) apeiron stvara materiju iz sebe, ali to ostaje samo nagađanje… Jedino što u ovom trenutku racionalno možemo pretpostaviti je da bi apeiron mogao biti odista ono ‘nešto’ iz čega smo proizišli i u što se vraćamo… I recimo to, jedan Werner Heisenberg bio je na tragu ovakvih razmišljanja te predstavlja fizičara kojemu bismo svakako trebali posvetiti jedan od budućih postova… Dotada, kontemplirajmo nad apeironom u još jednom nadahnjujućem valu čudesnih Anaksimandrovih intuicija…
Siječanj 2017.
Misliti da je ljudska svijest prolazna je nemoguće! (ili o Nietzscheovoj najreligioznijoj misli)
Milan Kundera: NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA POSTOJANJA
Nietzscheova misao o Vječnom Povratku jedna je od njegovih najzagonetnijih, a možda i najreligioznijih misli. Kako to, kad znamo da je riječ o filozofu koji je svijetu objavio da je Bog mrtav?
Ljudska svijest, što god o njoj racionalno zaključili – u njoj ili putem nje (npr., odakle dolazi i kamo ide) – teško prihvaća vlastitu prolaznost. Najmanje što se o njoj može reći, a da nam se čini da nećemo pogriješiti, odnosi se na to da je ustrojena tako da sve oko sebe doživljava po smislu… U bilo čemu, ona će ponajprije tražiti i ‘vidjeti smisao’, očiti ili prikriveni, a u mnogim prilikama, i onaj izostajući… Pa tako, sâm pojam besmisla u ljudskom jeziku odiše jednom zasebnom vrstom smislenosti. Dovoljno je znati što se pod tim pojmom misli (a najčešće je to izostanak smisla), pa da se on tumači kao smislen. Prava besmislenost, ako takva uopće postoji, ne nalazi se samo izvan jezika, nego najvjerojatnije i izvan dohvata ljudskog intelekta.
Na osnovi izrečenog, dolazimo do šireg značenje smisla koje želimo istaknuti; ono se odnosi na mogućnost uspostavljenja veza između uočenih ‘razlika u svijetu’ (da ne kažemo ‘stvari’). Kako za našu svijest apsolutno sve mora posjedovati smisao (ili besmisao, u smislu ‘izostanka smisla’), smisao pronalazimo u mogućnosti povezivanja razlika/stvari među sobom. Ali zašto jedna prolaznost – ovoga sada i ovdje – koja kao takva, dakle, posjeduje smisao, za jednu svijest ipak mora postati neodrživa? Zato što nije stvar u tome što mi doista prolazimo i nestajemo, nego u tome što postaje jako teško objasniti ili učiniti smislenim odgovor na pitanje zašto smo se uopće pojavili.
Ljudska svijest teško se može nositi s razlogom svog postojanja, ako prihvati vlastitu prolaznost. I nije Nietzsche prvi koji je to shvatio, davno prije njega shvatili su to i utemeljivači velikih religija. Uvijek nam valja igrati na kartu vječnosti. Čak i znanstvenici igraju na nju! Pomislimo samo na pojam beskonačnosti koji se svako malo pojavljuje u izračunima matematike i fizike na njihovim ‘krajevima’… Nietzsche se dosjetio i vječnost vratio na scenu kroz zagonetnu misao o Vječnom Povratku. U nekim svojim pabircima čak ju je pravdao znanstvenim razlozima: ako se svemir sastoji od konstantne količine energije/sile u kretanju – kao što to tvrdi I. zakon termodinamike, onda se svako stanje te količine energije/sile jednom mora ponoviti… napisao je trezvene, znanstvene glave. Neizbježan je dojam da su ljudi poput Nietzschea upravo ovakvim načinom rezoniranja nastojali zaobići vlastitu smrt u pravom smislu te riječi.
Sve se je vratilo: Sirius i pauk i tvoje misli u ovom času i ova tvoja misao da se sve vraća.
Za Nietzschea je, dakle, utjeha da se ‘sve vraća’, ali i moralni imperativ. Na osnovi misli o Vječnom Povratku, on je mogao izvesti ‘zakon’ ravnanja volje za moći koji je stavio u usta svog Zarathustre: čini onako kako si oduvijek želio i kako ćeš oduvijek željeti činiti. Nema kajanja, nema osvete! Postavi se u životu onako kako bi ga želio vječno živjeti… Nepostojanje ionako nikada nećeš osjetiti. Važan je kozmički ritam i pripadnost Cjelini.
Na misao o Vječnom Povratku nailazim i na početku romana Milana Kundere Nepodnošljiva lakoća postojanja, ali u sasvim ‘drugom ruhu’. Ovoj misli Kundera se opire svim sredstvima, a što je, čini se, jedino bilo moguće u onim drsko-ateističkim 80-im godinama 20. stoljeća. Naziva ju ‘smušenim mitom’, a za filozofe suviše zbunjujućom… K tomu, sjećam se, da me je sa svojom interpretacijom misli o Vječnom Povratku stigao zbuniti. Početak njegova romana morao sam pročitati nekoliko puta kako bih shvatio što je htio poručiti; uostalom, evo ga:
Misao o vječnom vraćanju [Vječnom Povratku] je tajanstvena i Nietzsche je njome prilično zbunio većinu filozofa; pretpostaviti da će se jednom ponoviti sve ono što smo već doživjeli, i još da će se to ponavljanje ponavljati u beskraj! Što treba da nam kaže taj smušeni mit?
Mit o vječnom vraćanju govori, per negationem, da je život koji jednom zauvijek nestane, koji se više ne vraća, sličan sjeni, da je bez težine, da je unaprijed mrtav i da njegov užas, uzvišenost ili ljepota — ako je bio strašan, lijep ili uzvišen — ne znače pod milim Bogom ništa.
Kunderine svečarski dojmljive rečenice, savršene u svojoj književnoj ljepoti, međutim, proturiječe jedna drugoj. Ta, mit o vječnom vraćanju ne govori o lakoći postojanja, životu bez težine, nego baš obratno! Treba nam neko vrijeme da shvatimo kako je lakoću postojanja, kakva se osjećala u drsko-ateističkim 1980-im, i samo tad, Kundera zapravo izveo iz mita o vječnom vraćanju!
Možemo… reći da misao o vječnom vraćanju predstavlja određenu perspektivu u kojoj stvari postaju drukčije nego što su dosad za nas bile — pojavljuju se lišene olakotne okolnosti svoje prolaznosti. Ta olakotna okolnost nam, naime, onemogućava da donesemo bilo kakav sud. Kako možemo suditi o nečemu što je prolazno?
Ako se svaka sekunda našega života bude bezbroj puta ponavljala, bit ćemo prikovani za vječnost kao Isus za križ. Takva je pomisao užasna. U svijetu vječnog vraćanja svaka je gesta opterećena težinom nepodnošljive odgovornosti. Zbog toga je Nietzsche misao o vječnom vraćanju nazvao najtežim teretom.
Očito, Kunderin svijet je svijet bez Boga, bez odgovornosti; u njemu se o ničemu ne može suditi, jer se u njemu ništa pod milim bogom ne ponavlja, ‘ne vraća’. I već zbog te činjenice u Nietzscheovoj misli o vječnom vraćanju valja nam slutiti crtu religioznosti iz naslova.
Postoji nekoliko opcija ‘vječnog vraćanja’. Pored Nietzscheove, po kojoj se naš život vraća točno u onom obliku u kakvom je bio proživljen, lako si možemo dočarati i ‘druga vraćanja’; primjerice, ono u kojoj se vraćamo mi kao mi – odnosno naše ‘unutarnje ja’ (a ne ‘uslovljeno ja’ ili-ti ego), ali da se, pritom, naš život uvijek ravna prema nekom drugom scenariju; prema jednom, uspješni smo u onome što volimo raditi, prema drugom – nesretni, u jednom životu ostvarili bi većinu svojih želja, a u drugom se od njih razboljeli itd. Ali i dalje, u svim mogućim životima, mi bismo bili mi kao mi, zadržali bismo ono jedno, nepromjenjivo, ‘unutarnje jastvo’… Postoji i pozicija na koju se poziva budizam po kojoj naše ‘unutarnje jastvo‘ u budućim životima ne mora zadržati ljudsku prirodu. Može prijeći u oblik gusjenice ili stabla, pa čak i kamena obraslog mahovinom pored žuborećeg potoka! Ali i u tim životima odnosno postojanju, na djelu bi bilo vječno vraćanje…
Ako budemo te sreće, pred samu smrt, vjerojatno ćemo dobiti priliku pomisliti na naše najbliže, i (na) ono što ostavljamo iza sebe. Ali, isto tako, pomislit ćemo i na tu svetu, nikada do kraja opovrgnutu mogućnost, da se negdje (pa čak i na istom mjestu) ponovno rodimo/vratimo… Hoće li se to ‘dogoditi’ na Nebu, ili u ‘budističkom stilu’ reinkarniranom životu na Zemlji ili naprosto u ponovljenom životu u vlastitoj koži, nakon što se beskraj svih mogućnosti svijeta u međuvremenu okrene za puni krug (i sve se na kraju bude moralo ponoviti)… svejedno je. Ne tvrdim da se to stvarno događa, samo da je čovjeku koji ovaj svijet ne drži smislenim jedino preostalo misliti da se on vraća/’ponavlja’ kako bi svoju svijest učinio neprolaznom.
Pokušajmo sada jednom osobitom mističkom intuicijom, kojom je vjerojatno bio prožet i Nietzsche, pojmiti kako odvijanje svih drugih mogućnosti u beskraju vremena, dok smo mrtvi, i dok ne postojimo, za našu svijest, zapravo, ne znači ništa. Iz perspektive naše svijesti, čim svršimo sa starim životom, već u ‘sljedećem trenutku’ probudit ćemo se u ‘novom’… To je zato što cijelo to vrijeme dok nismo postojali, nismo bili prisutni ni u vremenu i prostoru, pa tako nismo mogli ni osjetiti protjecanje vremena. Naš ‘sljedeći trenutak’ u vremenu odnosit će se na prvi trenutak ‘ponovljenog’, vraćenog života… Između vraćenog života i ‘posljednjeg trenutka’ starog života, naša svijest neće moći ‘staviti’ ništa. Nepostojanje, jednostavno, neće osjetiti, a odatle – ni vlastitu prolaznost. Držim da je to pravi smisao ‘mita’ o Vječnom Povratku, i svekolikog Ništavila… ako baš hoćete…
Kao i Kundera, ni ja nisam siguran u postojanje tog ‘unutarnjeg jastva’ čijom spoznajom se diče velike svjetske religije. Više sam sklon vjerovati da je ‘ja’ samo drugi naziv za sadržaj sjećanja. Međutim, ono što sam (ovim tekstom) valjda htio pokazati odnosi se na činjenicu da je ta izvjesnost današnjoj ljudskoj svijesti, dodatno napumpanog ega, jedno strano stajalište.
Kunderin doprinos interpretaciji Nietzscheove misli vidim u njegovu majstorskom pojašnjenju zašto ju je Nietzsche smatrao ‘najtežim teretom’, ali i u tome što mi je ukazao da ovu misao ‘ugledam’ odnosno prepoznam kao najreligiozniju Nietzscheovu misao. Ako vjerujete u ‘ja’ nužno morate biti skloni ‘pripitomljavanju’ vječnosti, jer ‘ja’ ne može sebe objasniti sebi, ako nešto u cijeloj stvari nije vječno. A odatle, priznajete li vi to ili ne, postajete malo-pomalo i religiozni…
S druge strane, čak kad bi i prihvatili tu ‘nepodnošljivu lakoću’ svekolike prolaznosti (koja se barem u Kunderino vrijeme nije doživljavala tako groznom), u času iznuđene šutnje, naša bi svijest ponovno živošću svojih misli nastavila dokazivati da joj nepostojanje nije prirođeno, i da se s njim, u konačnici, nikada neće pomiriti. Na kraju krajeva, ne znam zašto je tako, ali je tako. Dakako, iz mene ovoga puta progovara intuicija, a ne ratio, jača nego ikad, i koju volim dovoditi u vezu s intuicijom koja je opsjedala starogrčke filozofe – predsokratovce – Talesa, Anaksimandra, Heraklita, Parmenida i Anaksagoru… (Možda je došlo vrijeme da i njima posvetim koji post!) I valjda baš zbog njenih korijena, i utjecaja, barem u ovom trenutku, ne dopuštam da ono što joj je na umu ikakvi racionalni proturazlozi pobiju.
Siječanj 2017.
Komunizam – riječ s konfliktnim značenjem II. (kritika, nemogućnost, utopija, primjer)
ALAIN FINKIELKRAUT, ALAIN BADIOU: O komunizmu (prošlom i onom koji će doći) [razgovor] (Europski glasnik 16, 2011)
Na vrlo zanimljivu kritiku komunizma nailazim u jednom od starih brojeva Europskog glasnika. Kritika je izložena u formi dijaloga dvojice istaknutih francuskih intelektualaca (a koje to još imamo danas?) Alana Finkielkrauta, “velikog prijatelja Hrvatske” (kako ga je oslovljavao prvi hrvatski predsjednik; tnx. na podsjetnik, Caninho!) i Alaina Badouia, ljevičarskog filozofa, kojeg smo spomenuli u postu posvećenomu knjizi Marka Fishera. Ako komunizam o nečemu nije vodio računa – Finkielkraut će – to je opasnost od vladavine Cjeline, Jednog, a po Finkielkrautu, komunizam je upravo jedna takva ‘cjelina’.
… kad je sve politično, sve je osuđeno da postane policijsko.
Potreba za Velikim Razdvajanjem, i u konačnici njegova provedba, za Finkielkrauta su jedno od najvećih civilizacijskih (duhovnih) postignuća čovječanstva u 20. stoljeću. Tu se misli na razdvajanje Crkve od države, privatne od javne sfere života itd. U komunizmu su sva ta razdvajanja nezamisliva. Iako, s čisto komunističkog stajališta, podsjeća Badouiu – ona su bespotrebna. Međutim, nastavlja Finkielkraut, u komunizmu pojedinac je uhvaćen u klinč pripadanja cjelini, društvu. U komunističkoj/socijalističkoj, a bolje bi bilo reći, samo staljinističkoj Rusiji, muškarac je sa svojom ženom mogao otvoreno razgovarati jedino na kraju dana, “kad se pogase sva svjetla”, u krevetu – ispod pokrivača. Ljudska prava su mu, zaključuje “veliki prijatelj Hrvatske”, stoga morala biti itekako ugrožena. Na kraju će se francuski liberalno-demokratski filozof pozvati i na čudnovatu izjavu samog Marxa na temu ljudskih prava… Naime, Marx je kazao da su ljudska prava – prava egoističnog čovjeka… A tako smo stigli do najzanimljivijeg dijela ove rasprave.
Najprije, odgovorimo na pitanje: protiv koje to “psihičke konstrukcije” čitavo vrijeme ‘ustaje’ ovaj blog, a koja je ljuti protivnik naših ‘sestara duha’ – Umjetnosti, Filozofije, Znanosti i onoga čistoga religioznog osjećaja pripadanja Cjelini, kojima posvećujemo ovu pisaniju, ako ne protiv one koja se skriva iza imena Ega, i onoga kvazi-duhovnog napora koji se poduzima u svrhu njegovog veličanja (pogotovo u ovom vremenu) i koji nazivamo egoizmom? Na poticanju egoizma, kao što je to poznato, uzdigao se ne samo kapitalizam, nego i pojedine velike svjetske religije. A upravo je ljudski egoizam najveća brana svakom komunizmu u čovjeku, ali ne samo komunizmu, nego i svakoj drugoj humanoj ideji poput altruizma, solidarnosti, suosjećanja itd.
Ali na ovom mjestu Finkielkraut vadi svog najvećeg ‘aduta u igri’, citira Solženjicina iz Arhipelaga Gulag čime nas, nakratko, ostavlja bez riječi.
…granica između dobra i zla ne razdvaja ni države, ni klase, ni stranke, ona prolazi srcem svakog čovjeka, a tko bi išao parati komadić vlastita srca?
Da; tako stoje stvari s čovjekom i nećemo biti sentimentalni i u istoj rečenici napisati ‘nažalost’; on je naprosto takav, nešto između životinje i Boga, u čemu bi se napokon mogli složiti jedan Aristotel i jedan Nietzsche. S druge strane, Hermann Hesse je u Stepskom vuku istu misao uobličio u rečenicu: “Čovjek je most između duha i prirode“. Taj ‘antropološki pesimizam’, kako drži bosanskohercegovačko crnogorski novinar Andrej Nikolaidis, možda bi trebalo prihvatiti kao novu polaznu točku za revidiranje stavova na ljevici u pogledu razvoja društva u kojemu bi bili svi zadovoljni.
Bilo kako bilo, u ovom trenutku, zaista, glupo je vjerovati da ćemo se jednog dana probuditi i prestati činiti zlo. Tu ne mislim na općenito zlo vođenja ratova, uzrokovanje bijede i sličnog; tu u prvom redu mislim na ona ‘sitna zla’ koja činimo kako bismo protežirali naš Ego spram tuđeg. Iz svoje kože ne možemo, a možda nam to čak nije ni dano. Ako bismo htjeli činiti i dobro, to možemo činiti opet i jedino iz nje. Zato smo valjda i toliko skloni Hesseovoj misli o čovjeku kao prijelaznoj vrsti.
Prema Finkielkrautu, komunizam će uvijek propasti u detaljima, čitaj, čovjekovoj ‘pravoj prirodi’ (iako nam i dalje ostaje nejasno o kojoj je čovjekovoj ‘pravoj prirodi’ tu riječ). I tu je položena sva muka težnje komunizmu na ovom stupnju čovjekovog svjesnog razvoja. Ona, na kraju krajeva, doista može biti čak i opasna! Čovjekov duh, kako to bolno naučismo kroz povijest, nije samo duh osjećaja pripadnosti Cjelini, čuđenja novom, sklonosti umjetničkom stvaranju ili znanstvenoj spoznaji, on, kao takav, može stremiti i samo čistoj volji za moći, umnažanju užitaka, pohlepi i gramzivosti.
Nisam li, onda, u svojoj blogerskoj radinosti, preusko definirao ljudski i općenito duh nekog bića odnosno ega? Nije li Duh samo mogućnost da si kao bića, entiteti u prostorvremenu, možemo dati smisao, kakav god on bio, i ne nužno ‘dobar po sebi’? A kad govorim o smislu tu prije svega mislim na nešto što nas može uzdići u odnosu na ono što nam je dano, odnosno na ono što smo ‘u svom početku’. A to znači da iz onoga što nam je dano (‘u svom početku’), možemo, primjerice, stvoriti ili osmisliti ideju jednakosti svih ljudi (komunizam), ali i ideju volje za moći (kapitalizam) i bilo koju drugu ideju, i njima zatim svim svojim srcem stremiti, jer smo duboko uvjereni da onome izvana također možemo pridati smisao kao što ga pridajemo sebi i svojoj slici svijeta… Tu, dakako, zaboravljamo da je ono izvanjsko, Lacanovo ‘realno’, samo po sebi nama nedokučivo, jer nema upravo to – smisao! Čak je i to upućivanje na izvanjsko naša izmišljotina, kao što je to uostalom i sâm Duh. Mi smo stvorili Duh, i imamo ga, kako bismo bili u prilici stvarati smisao; to je posljednja misao svakog Duha. Kad bismo onom ‘realnom’ nekim čudom mogli pristupiti vjerujem da ne bismo bili toliko zgroženi njegovom strahotnošću koliko njegovoj neprimjerenosti i neshvatljivosti. To je zato, jer mi ništa ne možemo dokučiti izvan smislenih granica… U ovom značenju Duh je druga riječ za sposobnost stvaranja smisla… Na ovom mjestu put nas dalje vodi k gramatologiji i našem francuskom učitelju, njegovima tragu, razlici i onome što je nazvao différance…
Od rasprave o jednom od najkontroverznijih pojmova današnjice, čija značenja su toliko suprotna da izazivaju prijepor gdje god se pojave, stigli smo do područja čiste utopije. Je li moguće barem zamisliti primjer komunizma? Mislimo da jest, i mislimo da je već (možda i nesvjesno) zamišljen… Nalazimo ga, za nekoga, na neuobičajenom mjestu, u zvjezdanoj tišini svemirskog prostranstva, na svemirskom brodu Enterprise, iz poznatog serijala… I nismo jedini u tome! Dovoljno je pogledati samo jednu epizodu ove znanstvenofantastične franšize, i prepoznat ćete komunizam na djelu u svom pravom obličju. Valja uočiti kako je bilo potrebno da tehnika izrazito uznapreduje da bi se komunizam uopće mogao pojaviti. Kapetan Picard ‘prvi je među jednakima’, ‘kapetan ravnopravnih’; zamišljamo – s jednakom plaćom kao i tehničar WARP pogona. Na brodu su, očevidno, svi zadovoljni. Upadljivo su neegoistični, miroljubivi i druželjubivi. Vrijeme provode ili u rutini obavljajući svakodnevne zadatke ili zajednički se boreći s nedaćama koje bi, s vremena na vrijeme, zadesile posadu. Uzrok nedaća uvijek je negdje izvan broda; obično se događa pri susretu s nekomunističkim društvima, dakle, društvima u kojima još uvijek caruju glupost, egoizam i pohlepa. Čak se događa da pojedini član zajednice bude kontaminiran nekom ‘kapitalističkom osobinom’, ali ga zajednica svaki put uspije (po)vratiti u svoje okrilje. Zanimljivo da scenarist Zvjezdanih staza nikada nije otkrio kakvo društveno uređenje vlada na Zemlji za/u vrijeme Enterpreisovih putešestvija… Posada Enterprisea bila je i ostala samo komuna, isječak idealnog društvenog uređenja… i ništa više. A možda i ne trebamo tražiti više…
Prosinac 2016.
Komunizam – riječ s konfliktnim značenjem (ili o možebitno najvećoj zlouporabi jedne ideje u povijesti ljudskog mišljenja)
Karl Marx: KAPITAL
Riječ komunizam danas se rabi u dva upadljivo suprotna značenja. Prema izvornomu, Marxovu značenju, komunizam je ideja po kojoj je društveno uređenje moguće zasnovati na društvenom a ne privatnom vlasništvu. U drugom značenju, komunizam se najčešće dovodi u vezu s totalitarnim socijalističkim režimima 20. stoljeća, ponajviše staljinizmom. Nažalost, upravo ovo drugo značenje danas odnosi prevagu na “ideologijskoj pozornici” pred spuštanje zastora.
Naime, iako su se pozivali na izvornu Marxovu ideju, totalitarni socijalistički režimi 20 stoljeća nisu implementirali ni k. od komunizma u njegovu izvornom značenju. Čak je i jedan Lenjin, koji je rusku revoluciju nazivao “ratnim komunizmom” (što je čista besmislica), toga bio malo svjestan. Ponovimo, prema izvornomu, Marksovom učenju, koje se u neoliberalnim društvima u sociologijskim udžbenicima pomalo posprdno naziva i konfliktnom teorijom, komunizam (a danas se pokazuje da bi to trebalo vrijediti i za socijalizam) nikako ne bi trebao izroniti iz čiste, nasilno-revolucionarne prakse proletarijata. On bi se trebao dogoditi općim pristankom svih, a što prije svega uključuje ono neizbježno “evoluiranje svijesti ljudi” koje svako malo upotrebljavamo kad ostanemo bez argumenata u nekoj moralizirajućoj raspravi.
Odatle, revolucionarna praksa Oktobarske revolucije ili čak NOB-a mogli su dovesti jedino do kakvog-takvog, na brzinu sklepanog, socijalizma. I doveli su. Sve zemlje tzv. Istočnog bloka, uključujući među njima i bivšu državu s ovih prostora, smatrale su se socijalističkim. Komunistički epitet prišiven im je tek naknadno, najčešće u pogrdnom smislu, u vremenu nakon što više nisu bile ni socijalističke. Preskočivši jednu etapu klasne borbe prema izvornoj Marksovoj zamisli i nametnuvši socijalizam narodu ‘odozgo’ a ne ‘odozdo’, Oktobarska revolucija našla se u ‘neobranom grožđu’. Ono što se ubrzo dogodilo, stoga, i nije bilo iznenađenje: zlorabljenje bez presedana jedne, utopističke ideje za interese “starog boga” – jednog ili više gramzivih pojedinaca željnih moći. U ideološkom smislu, Staljin je od svih Rusa toga doba najmanje bio komunist. A ono što se još i danas događa u Sjevernoj Koreji, pod geslom jednog tako uglednog imena, graniči već s čistim ludilom a kamoli dobrim ukusom. U tom smislu, držim da na izraz ‘komunistički diktator’ s pravom možemo gledati kao na oksimoron. Ako će se ikad pojaviti, kako je to na jednoj kavi spomenuo jedan moj prijatelj, komunizam će ljudima ‘doći’ odozdo, a ne ‘odozgo’. Neće im biti nametnut, jer po svojoj izvornoj zamisli (definiciji), on to i ne može biti. Na komunizam se jedino može dobrovoljno pristati (u svojoj glavi).
Međutim, u međuvremenu, toliko je toga lošeg vezano uz tu riječ, da vjerojatno ni ovaj post, kad bi se našao u nekom iole posjećenijem digitalnom prostoru, ne bi izbjegao navalu uvreda branitelja kapitalizma i neoliberalizma svih vrsta, uključujući tu razne skupine neofašista, nacionalista i sl. (koje unaprijed upozoravam da nijedan njihov uvredljiv komentar neću objaviti), a pogotovo ne bi mogao izbjeći uvrede još živućih i opravdano ozlojeđenih žrtava tzv. “komunističkih režima”. Nitko, ali baš nitko, u ovom trenutku ne bi im mogao objasniti da njihovu stvarnu muku koju su prošli nitko ne dovodi u pitanje, nego samo to da su njihovi krvnici i tlačitelji vlastiti teror podveli pod ideju koja ne može imati nikakve veze s njima, jer je duboko mirnodopska po sebi. Drugim riječima, nitko im u ovom trenutku ne bi mogao objasniti da se tu radi o možebitno najvećoj zlouporabi jedne ideje u povijesti ljudskog mišljenja ikad!
U neka druga vremena ideja komunizma bila je utjeha masama, potlačenoj radnoj klasi koja danas polako iščezava s lica zemlje; prividni paradoks je što je ona to još uvijek, ali u obrnutom smislu. Nijedna druga ideja ljudima danas ne pruža toliku ‘utjehu’ u preuzimanju uloge dežurnog krivca za sve zlo u svijetu kao što je to komunistička ideja. Izgleda da će trebati proći jako puno vremena pa da pravo značenje ove riječi ponovno izbije u prvi plan. I sasvim je moguće da se to neće dogoditi dok smo živi…
Ali zašto je važno da ideja komunizma ipak i napokon izbije u prvi plan? Zato što su se ljudski odnosi u modernom kapitalističkom društvu srozali do neizdrživosti.
Uzmimo za primjer ideju solidarnosti ili uzajamlja (prema još jednoj ‘biser’ hrvatsko-jezičnoj istoznačnici) koju je, kao što znamo, svojedobno zadivljujuće demonstrirao poljski narod. Za ovu ideju slutimo da je izravno proizišla iz jedne druge, ali u jednakoj mjeri, zadivljujuće prakse kršćanske tradicije koja se duboko ukorijenila u habitusu poljskog bića i koja se može izraziti riječima – “ljubi bližnjega svoga”. Međutim, kad danas pogledamo što je ostalo od ideje solidarnosti, vidjet ćemo da ona grca pod nogama neke nove (iako još uvijek katoličke) ksenofobne Poljske.
A zbog ideje solidarnosti, moram priznati, najviše mi se plače. U redu na blagajni, kako je to odlično zamijetio jedan drugi moj prijatelj, blagajnica će svoj prezir nezadovoljstva životom upravljati najprije prema onima koji su poput nje, običnim i beznačajnim ljudima, često obespravljenima i na rubu egzistencije, a ne prema dobro uhranjenim i obučenim kapitalistima za koje i ona zna da su svoj prvobitni kapital, kao po nekom pravilu, najčešće stekli ‘sumnjivim poslovima’. One koji su u istom financijskom rangu s njom, upravo njih će najviše prezirati! Iskazat će anti-solidarnost na djelu, koliko je tu u njenoj moći. Solidarnost je nestala, jer se dovodi u vezu s komunizmom, radnička klasa je nestala, jer se dovodi u vezu s komunizmom. Zato je tlačenje kapitalista o(p)stalo, jedino što se danas naziva drugim imenom – mobing – svodeći ga na izuzetak, a ne pravilo. Svoje probleme rješavaj sâm, geslo je neoliberalizma, a ako to nisi u stanju povinuj se “presvetoj čizmi kapitalizma”.
Damir Pilić, prema vlastitim riječima “zakašnjeli marksist”, na svom izvrsnom blogu i u jednom intervjuu dotiče se izravno ovih pitanja. Negdje mu je pošlo za rukom iskopati podatak da je altruizam u Hrvatskoj prema jednom istraživanju provedenom 1983. zauzimao visoko 4. mjesto na ljestvici najpoželjnijih ljudskih osobina, da bi samo deset godina nakon toga (ili nakon nekoliko godina života u kapitalizmu), u ponovljenom istraživanju, završio na posljednjem 20. mjestu. To najbolje govori što nam se dogodilo kad smo odlučili prijeći u društvo liberalne demokracije s kapitalizmom kao društvenim uređenjem.
Još jedno obilježje ‘krasi’ današnji kapitalizam, koji ‘od milja’ nazivamo neoliberalizmom; više ne možemo govoriti o otvorenom natjecateljskom ratu, nego o zakučastom, prikrivenom ratu “svih protiv sviju” u kojemu pušku, pa i konkretnu materijalnu i financijsku moć, sve više zamjenjuje uredno potpisan i pečatiran dokument od strane “trenutne vlasti” kojim ona ostvaruje stvarnu moć u društvu. Birokracija je postala nova bojišnica gramzivog čovjeka. Ako će krenuti u rat, onda će on prvo ovladati papirologijom, zakonima, statutima, pravilnicima, propisima kako bi se druge svladalo; dakle, ne više snagom mišića, nego nekim u pravo vrijeme potpisanim i javno obznanjenim dokumentom.
Najbolji argument u obranu kapitalizma koji sam dosada čuo glasi: kapitalizam je u skladu s ljudskom prirodom. Svaki čovjek je u duši egoističan, uvijek će nešto htjeti i uvijek za sebe. Uvećanje moći u bilo kojem smislu, jedini je i pravi smisao života. Nećemo se praviti grbavi te se praviti da ne poznajemo autora ove izjave. Da, to je Nietzsche iz svoje posljednje misaone faze… one, nad kojom smo najviše bili zamišljeni, i koja nam je izazvala najveću turobnost i sjetu…
Jer, pitamo se: što da, onda, radimo mi ovakvi, sa snažnim porivom ili osjećajem da ćemo biti sretni i zadovoljni društvenim životom, životom u bilo kojoj zajednici (poslovnoj, obiteljskoj, crkvenoj) samo ako su u njoj zadovoljni svi, a koji tek danas prepoznajem kao komunistički po sebi? Zašto bih trebao tajiti vezu između svoje altruističnosti, humanosti i solidarnosti s drugima i riječi komunizam zbog njegovog iskrivljenoga drugog značenja koje ga dovodi u vezu s uobičajenim nealtruističnim, nehumanim i nesolidarnim namjerama pojedinaca koji streme k moći? Ne kažem da sam to svaki puta, ali što me to tjera da većinu vremena budem entuzijastičan, a ne pragmatičan; altruističan, a ne mizantropski nastrojen, human, a ne nehuman, i u konačnici, solidaran, a ne ksenofoban (spram drugih)? To komunističko biće u meni, koje je stvarno, jer ga kroz sebe mogu osjetiti, tko ga je odgojio? Je li to bio neuspješan eksperiment jedne države unaprijed osuđene na propast, zbog kojeg me u današnjem neoliberalnom društvu prepoznaju kao nesposobnu, nesnalažljivu, pa čak i psihički bolesnu jedinku (zbog depresije), jer se ne ponašam kao “većina ljudi”, a to znači da se u društvu ne znam ‘izboriti za sebe’, ili je to nešto što će svaki čovjek steći evolucijom vlastite svijesti kad-tad neovisno u kojemu društvenom uređenju danas živi…? U skladu s potonjom mogućnošću, bivša država je u svom kakvom-takvom socijalizmu najdalje dogurala od svih drugih država (ali vjerojatno i ne dalje od Kube)…
Prava kritika komunizma, stoga, mora započeti drugim pitanjem koje glasi: je li stremljenje jednom takvom nepobitno uzvišenom cilju (svrsi) života uvijek mora završiti s tako pogubnim posljedicama? Zlouporabom jednih te istih gramzivih pojedinaca? Je li se ljudske jedinke odnosno njihove pameti doista enormno razlikuju jedna od druge, kao što to tvrdi francuski pisac Michel Houellebecq, da je nemoguće od njih očekivati da ostvare bilo kakav konsenzus u pogledu načina vođenja života koji bi vrijedio za sve. Ideja komunizma ovdje se otkriva kao zavodnička, i suviše utopistička, drugim riječima, nezamisliva s obzirom na stvarnu ljudsku prirodu. Možda je, stoga, opasno stremiti komunizmu? A upravo ovim pitanjem pozabavit ćemo se u sljedećem postu…
Studeni 2016.
Adventska svjetla, kapitalizam i depresija
PINK FLOYD: A Collection of Great Dance Songs
Adventska svjetla “prije vremena” postavljaju samo kapitalizam i depresija, a ove godine, toj praksi nije bilo premca. Svi veliki trgovački centri uronili su u božićno ozračje dva ili čak tri tjedna prije službenog početka došašća. Osim toga, zatekavši se u jednom istarskom gradiću, nije mi mogao promaći preuranjen praznični ugođaj koji sam zatekao na ulicama. Grad, koji u ovo doba godine (druga polovina studenog) inače zjapi pust i prazan, svijetlio je poput Betlehema. No nije novost da “morske gradove” u post-turističkom periodu napada depresija; stoga i ne čudi brižnost gradskih vlasti da se Božić na ulice “prizove” što je moguće prije.
Sada sjedim na jednoj osamljeničkoj klupi, s pogledom na obližnji otok s luksuznim hotelom, zavjetujući si stara obećanja: da ću iz života i dalje crpsti najveću uzvišenost koju mogu, iznova se čudeći svom upojedinačenju u okrilju prirode osluškujući bilo stare ideje “vječnog povratka jednakog” u “krvotoku” svojih misli. A onda mi pade na pamet da sam prije nekih dvadesetak godina, prvi put pohodeći ovaj grad, posjetio i obližnji otok na kojemu je i u ono doba postojao luksuzni hotel.
Bio je vjetrovit, poluoblačan, ljetni dan i neuobičajen izostanak turista za to doba godine (bio je osmi mjesec), doveli su do toga da sam u svojoj besciljnoj šetnji otokom znao nabasati na veliki broj praznih drvenih kućica, tzv. bungalowa koji su okruživali hotel. Na jednoj kućici netko je zaboravio zakračunati vrata te su ona ostala landarati na vjetru, lupkati o vlastiti štok, otvarajući se i zatvarajući, što je dodatno pojačavalo dojam sveopće napuštenosti. U šali, pomislio sam da je to maslo vještica otoka koje su ga nastanjivale; međutim, zlokobnost prizora nije se tako lako mogla odstraniti. Zastao sam. Prizor mi se najednom učinio poznatim; kao da sam ga negdje već vidio. Ali taj dejavu nije mogao uroditi bilo čim smislenim a što bi imalo vezu s mojim ranijim životom. Nešto drugo je bilo posrijedi. Nedugo potom, a možda i po prvi put u svom životu, zadobio sam dojam da sam ostao sam na svijetu, i da je ova kućica sve što je ostalo od čovječanstva na zemlji. Sjećam se, u glavi su mi se spontano “odvrtjeli” stihovi pjesme Wish you were here grupe Pink Floyd, s kojom ću ovaj osjećaj kasnije u životu u potpunosti poistovjetiti.
We’re just two lost souls
Swimming in a fish bowl,
Year after year,
Running over the same old ground.
What have we found?
The same old fears.
Wish you were here.
Taj bezvremeni osjećaj, koji će mi možda biti na pameti i u času smrti, vezao sam i uz druge pjesme grupe Pink Floyd. Danas je teško mladima govoriti o Pink Floyd kao o nečemu legendarnom, kad rock glazba više ne zauzima povlašteno mjesto u njihovim životima, kao ni u društvu u cjelini. Danas sedamdesetogodišnji David Gilmuor, negdašnji vođa sastava, svoje nove pjesme najprije pušta svojoj ženi koja zatim odlučuje koja od njih će ići na njegov novi album; a nekada se znao s ostalim članovima banda zatvarati u stare engleske zamkove i tamo, uz LSD i ostale lake opijate, stvarati neprikosnovenu glazbu. Dobar primjer jednoga takvoga glazbeno-opijatskog eksperimenta iz tog vremena svakako je One of These Days koja i danas zvuči – kao da je stvorena jučer. I tu kompoziciju vrlo lako mogu dovesti u vezi sa spomenutim osjećajem ljudske prolaznosti. Sjećam se, kompilacijska ploča ironičnog naziva A Collection of Great Dance Songs na kojoj su se nalazile sve te bezvremene kompozicije (One of These Days, Wish You Were Here, Shine on You Crazy Diamond, Money, Another Brick in the Wall, a ne smijem zaboraviti ni Sheep), objavljena 1981., vrtjela se često na mom gramofonu u moje srednjoškolsko doba.
Ali kako danas prizvati taj osjećaj?
U blizini obale prošao je veliki brod ili možda luksuzna jahta nekog pripadnika “kreme društva”. Za vrijeme dok su se dolovi očigledno velikih valova približavali obali, moje uspomene utrnuše. Makinalno, ustao sam se s klupe i približio rubu betonske ploče. Uskoro, jedan za drugim, počeli su se nesmiljeno razbijati o kvrgavo obalno stijenje rastačući se u ‘kipuću’ pjenu koja bi potrajala samo tren, iščezavajući u onomu iz čega je i proizašla. U trenutku, obuzeo me je osjećaj da sam se suočio s još jednim izvanrednim simbolom i/ili metaforom ljudskog postojanja. Ta, mi smo ta pjena, odnosno to je ‘svjesni život’ koji se u prirodi neprestano ponavlja kada se njegove najneumornije energije skupe i ispolje na jednom mjestu. Igra čovječanstva ponavlja se i ponavljat će se u njenom okrilju poput pjene valova koji se razbijaju o obalu. U tome je pohranjen možda i najtajnovitiji aspekt ideje Vječnog Povratka Jednakog. Slutim da je tu metaforu netko već bio upotrijebio, netko meni poznat ili nepoznat, svejedno, ali to više nije bilo važno. Važno je bilo to što sam ponovno dodirnuo habitus svog bića. I pored tmore života, odnosno stvarnosti, barem nakratko, ponovno sam osjetio tu uzvišenost, tu katarzu duše koja je, ne znam zašto, bila nužno potrebna biću poput mene.
Bilo kako bilo, problem za tipa poput mene nastaje u onom trenutku kad postanete svjesni da ovaj osjećaj sve teže možete prizvati u modernom kapitalističkom društvu. Recimo da se nalazite u jednoj od onih savršeno uređenih, betlehemski osvjetljenih, Müller Großhandels Ltd. & Co. trgovina, na koje možete naići u svakom većem trgovačkom centru, a koje nas pomalo podsjećaju na “kućicu od kolača” iz priče o Ivici i Marici. U tom “stopostotnom” kapitalističkom okruženju, ne možete i nećete moći biti svjesni svoje prolaznosti. Štoviše, nalazit će te se u najvećoj iluziji koja to može biti, i ako ćete nešto osjećati to će biti da ste stvoreni da kupujete, i da vaša “životna pjena” zapravo nestaje s vašim praznim novčanikom. Pritom, “savršeni božićni ugođaj” na koji u Müller trgovinama možete naići već 15. studenog samo će to dodatno pojačati. Poput rajčice koju danas jedemo tijekom cijele godine, i praznici će možda postati svakodnevica velikih trgovačkih centara.
Michel Houellebecq znao je pisati o tome da depresija najčešće napada u doba praznika. Kako i neće, kad se tih istih praznika čovjek zasiti puno ranije, zahvaljujući upravo kapitalizmu, koji nam ih “prije vremena” pod nos tura na svakom koraku.
Sjećam se, prije nekih desetak godina put me odveo preko Atlantika, gdje sam prvi i jedini put dosada posjetio Sjedinjene Američke Države. Za mene jedno vrlo neobično iskustvo o kojemu sam na kraju, zbog “kronične melankolije”, zapamtio vrlo malo toga. Ipak, sjećam se da sam u jednom trenutku tog, nazovimo, bauljanja američkim sjeverozapadom, upao u lokal na čijem se glavnom zidu nalazio ogroman digitalni sat; sat u obliku štoperice odbrojavao je vrijeme: još 123 dana, 14 sati, 32 sekunde do… Božića! Čega?! Da, do Božića; dobro sam vidio. U tom odbrojavanju je, čini mi se, pohranjena najveća depresija. Ako se čovjek ne raduje ničemu drugom osim pogledu na sat koji odbrojava vrijeme do sljedećeg Božića, onda on definitivno ne može biti zadovoljan svojim životom (i moguće je da ima problema s depresijom).
Nikad, ali baš nikada, adventska svjetla nisu postavljena tako “gromoglasno” i “prije vremena” kao ove godine. Kada dođe istinsko vrijeme Božića, bit ćemo umorni od svega. S kapitalizmom kao da nema izlaza, nema spasenja. Samo vječna odgoda, uz dakako još jedan depresivan Božić pred nama… “Živjeli!”
Listopad 2016.
O neoliberalizmu & kapitalizmu (ničeancije x.)
Mark Fisher: KAPITALISTIČKI REALIZAM
59.
U neoliberalizmu, napokon, i misliocima je smrt postala poželjnija nego život! A kako se prema svim postojećim svjedočanstvima čini, nijednom dobu prije to nije pošlo za rukom u ovakvom obliku. Što je toliko grozno u neoliberalizmu, a što nas jutrom budi i tjera da svaki put izreknemo tu strašnu rečenicu ‘da je bolje da se i nismo rodili’ nego da nam jedan ekonomski sustav kroji raspoloženje?!
60.
Sada je to postalo jasno: u neoliberalizmu dosegnut je najviši stupanj kapitalizma – sloboda je postala roba! Neolibertarijanci ne izgledaju tako gramzivi kako uobičajeno “izgledaju”. Ne kupuju oni novcem materijalna dobra, moć i utjecaj u društvu, nego samo svoju slobodu, kako bi mogli raditi što hoće. I što se događa? Stidna rumen neolibertarijanca izbija na njegovu licu; prisiljen je priznati da iznad njegove ideje slobode kraljuje viša ideja koja u neoliberalizmu svime upravlja – čik pogodite koja! – Ideja novca…
61.
U neoliberalnom društvu slobodni smo, ali samo u zadanom kontekstu, kako to Slavoj Žižek velevažno napominje. Slobodni smo kupiti što god želimo; možemo otići u ovaj ili onaj supermarket, oblačiti se po ovoj ili onoj modnoj marci, ali razmišljati o tomu da budemo slobodni od bilo kakvog vida kupovine – e, to ne možemo! Drugim riječima, sloboda od potrošačke egzistencije kao takve u neoliberalnom društvu je nezamisliva.
62.
Još 23 godine, 23 dana, 23 sata do kraja svijeta… ili kraja kapitalizma (i s njim ere neoliberalizma)! Tako treba razmišljati!
Da je održivost kapitalizma samo jedna bajka piše i Mark Fisher u svojoj briljantnoj knjizi Kapitalistički realizam:
… on [kapitalistički realizam] je više nalik prožimajućoj atmosferi , koja uvjetuje ne samo proizvodnju kulture već i reguliranje rada i obrazovanja, a ponaša se kao neka vrsta nevidljive barijere [ja istakao] koja ograničava misao i djelovanje.
Upravo na ovu nevidljivu barijeru, danas sam siguran, mislila je moja prijateljica kad je u jednom trenutku žalobno povikala: “Dođe mi da uzmem nož i rasparam stvarnost koja me okružuje!” Ona ju osjeća… ali i vi je osjećate, nije li tako?
Moć kapitalističkog realizma izvodi se djelomično iz načina na koji kapitalizam obuhvaća i proždire svu prijašnju povijest: to je jedan učinak njegova “sustava vrijednosti” koji svim kulturnim objektima, bili oni religiozna ikonografija, pornografija ili Das Kapital, može pridati monetarnu vrijednost… uvjerenja prijašnjih kultura objektivno se ironiziraju, transformiraju se u artefakte… a stav ironijskog odmaka… trebao bi nas učiniti imunima na čari fanatizma.
Upravo naša uvjerenja drže nas u šaci, ona koja iskazujemo svojim unutarnjim subjektivnim stavom naspram onih koje iskazujemo u svome ponašanju. Na ovom mjestu Fisher u raspravu uključuje Žižeka:
Sve dok vjerujemo (u svojim srcima) da je kapitalizam loš, slobodni smo nastaviti sudjelovati u kapitalističkoj razmjeni… Mi vjerujemo da je novac samo beznačajan znamen bez ikakve intrinzične vrijednosti, a ipak se ponašamo kao da ima svetu vrijednost.
A evo nam i Badioua:
Živimo u proturječju… cjelokupno postojanje procjenjuje [se] samo u odnosu prema novcu… ali pristaše uspostavljenog poretka ne mogu [ovo stanje stvari] nazvati idealnim ili sjajnim. Te su zato umjesto toga odlučili reći da je sve ostalo užasno… naša demokracija nije savršena, ali je bolja od krvavih diktatura. Kapitalizam je nepravedan. Ali nije zločinački kao staljinizam…
Pomoću Badiouva uvida, Fisher na koncu opravdava uporabu uvođenja sintagme ‘kapitalistički realizam’ u vlastiti diskurs:
Realizam je ovdje analogan deflakcijskoj perspektivi depresivca koji vjeruje da je svako pozitivno stanje, svaka nada, opasna iluzija.
63.
Probajmo sada pročačkati po mogućnosti da se stvarno usprotivimo kapitalizmu. Antikapitalizam, ili pričanje protiv kapitalizma, to zasigurno ne može učiniti; zašto, objašnjava Žižek, kroz sjajnu analizu filmskih uradaka suvremene, uglavnom holivudske, kinematografije:
… [zato što se] antikapitalizam… naširoko diseminira u kapitalizmu. Svako malo će se ispostaviti da je negativac u holivudskim filmovima “zla korporacija”. Daleko od toga da bi potkopavao kapitalistički realizam, taj znakoviti antikapitalizam ga pojačava.
I ovaj blog se vrti na serveru jedne od korporacija; stoga, budimo pošteni i uzdržimo se od licemjera bilo koje vrste. Ovaj tekst zasigurno ne može nauditi kapitalizmu, kao što mu ne može nauditi ni bilo koji drugi tekst ili fizički otpor. Kao monetarne vrijednosti u današnjem svijetu, kapitalizam će na svemu samo još malo više zarađivati. Zbog toga, probajmo se malo zamisliti nad sljedećim riječima Marka Fishera:
Kapitalistički realizam može jedino biti ugrožen ako ga se prikaže nedosljednim ili neodrživim; ako se, takoreći, pokaže da tobožnji “realizam” kapitalizma nije ništa takvo.
A što bi bilo to “Realno”, ako uopće o njemu možemo govoriti? Prema Alenki Župančič, slovenskoj filozofkinji, valja nam razlikovati stvarno Realno od realizma ili realnosti, izraza koji teoretičari samo rabe u raspravama:
Načelo realnosti je samo ideološki posredovano; moglo bi se čak tvrditi da ono uspostavlja najrazvijeniji oblik ideologije, ideologije koja sebe prepoznaje kao empirijsku činjenicu, ili biološku, ekonomsku i svaku drugu nužnost (a koju smo spremni opažati kao neideološku).
A koji bi to, onda, bio primjer stvarno “Realnog”, koji bi mogli iskusiti, a da nije kapitalizam? Otkrio nam ga je Thom Yorke kroz pjesmu “The Numbers” s posljednjeg albuma grupe Radiohead – “Ekološka je katastrofa jedno takvo Realno“. Na njoj se, evidentnije od svega drugog, uviđa da kapitalizam, kao društveno uređenje, nije održiv…
64.
Kapitalizam bešavno zauzima obzore onoga što je mislivo.
Na ovu rečenicu trebali bi se naježiti svi umovi skloni filozofiji. Ona je upozorenje. Je li se doista radi o suvremenoj inačici volje za moć koja je, kao takva, neiskorjenjiva iz čovjeka, ili pak čistoj ideologiji koju je samo potrebno raskrinkati, pa će je čovjek napustiti… dakako, vrijeme će pokazati. U tom slučaju, moj prijedlog je sljedeći: ili da nadvladamo čovjeka u nama, i pretvorimo se u, ne nužno Nietzscheovu inačicu, Nadčovjeka ili da stvarno ovladamo ideologijama u našem prostoru uma i napokon započnemo živjeti u prvom postideološkom dobu…
U zluradijem raspoloženju od ovoga, možda bih na ovom mjestu, i u kontekstu sveg napisanog, dopisao i one iste riječi koje je svojedobno rudarima u štrajku 1985. uputila bivša britanska premijerka Margaret Thatcher potvrđujući svoju odluku o njihovu otpuštanju, pri čemu je nesvjesno oblikovala najmoćniju krilaticu kapitalističkog realizma. Čujte, a možda i jesam zluradog raspoloženja! Dakle – “nema alternative!”
Rujan 2016.
Mrak i svjetlo u životu Gorana Bareta i Majki
MAJKE: Iz sve snage (Razum i bezumlje)
Prije nekog vremena, na ovom istom mjestu pokušao sam braniti tezu po kojoj nije bilo isto svirati rock & roll prije i poslije prvog ispaljenog metka u ratu na ovim prostorima, zbog inherentne mirnodopske prirode rocka, ne samo kao glazbe, nego i kao svjetonazora i stila života. Međutim, čini se, da me barem jedan band s ovih prostora u tome demantirao. Radi se o vinkovačkim Majkama. Rock & roll koji su ovi momci prašili 1990-ih, na nekoj okvirnoj ljestvici snage, definitivno, slobodno može stajati u rangu rock & rolla koji se svirao po nekad popularnim klubovima bivše države (Kulušić, SKC i sl.). Zato, da bih obranio svoju tezu, ako ne o smrti, a ono barem o prisilnom umirovljenju rock & rolla na prostorima bivše države nakon početka rata – prisiljen sam, kako bi kazao Derrida, dio ‘svoga pisma’ posvetiti Majkama.
Najprije moram priznati, da se doista radi o bandu koji je slavu stekao u ratnim 1990-im, ali i da je, autorski, izvođački, scenski – kakav god – sazrio u mirnodopskim 1980-im. Dokazuje to i njihov prvi album Razum i bezumlje objavljen za nezavisnu diskografsku kuću 1990., a to znači – još za vrijeme bivše države. Već na tom albumu, Majke su ono što su i kasnije na svim drugim albumima: žestoka, neprikosnovena rock & roll skupina, banalno-jednostavnih gitarističkih rifova, duboko-životnih Baretovih stihova, s neizmjernom, ali doista, neizmjernom količinom snage… Članovima banda kao da nije bilo dovoljno samo žestoko svirati, trebalo im je i smisliti pjesmu koja bi bila najbolji izraz onoga što su bili – čista snaga… Iz sve snage, definitivno, pjesma je koja je obilježila, ne samo prvi album Majki uz Putujem i Zbunjen i ošamućen i dr., nego i čitavu njihovu karijeru… Ali, prema mom mišljenju, tu snagu, Majke su mogle steći samo u jednom dobu, duboko mirnodopskom po svojoj biti, apolitičnom i ‘kulturnom po sebi’, onom u kojemu se jedna politička tvorevina raspadala (u ovom slučaju čak i nebitno koja!) i u kojem je, samo iz tih razloga, kultura došla u prvi plan… dobu 1980-ih…
Naslov drugog albuma Majki – Razdor – sve govori. Jugoslavija se raspala, ali su Majke, začudo, zadržale snagu. Nakon što se šest baklji na zastavi bivše države ugasilo, gori još samo Fantastična vatra Majki. Budi ponosan pjesma je ‘sljednica’ Iz sve snage, krunski dokaz da se snaga zadržala. Album obilježava posveta 1989-oj, godini u kojoj je band očigledno dosegao svoju zrelost, ali i izgubio važnog člana postave; u prometnoj nesreći smrtno je stradao Marin Pokrovac, možda i autor glazbe kompozicije Iz sve snage… ali to samo slutim (nigdje ne postoji informacija koja to potvrđuje). Bare mu posvećuje istoimenu kompoziciju s oprečnim osjećajima:
Devetsto osamdeset deveta
Izgubio sam osmjeh koji mi je poklonila
Jednostavnost gitarističkih akorda svih njihovih pjesama bez problema je podnosila izmjene glazbenih autora skladbi; od Marina Pokrovca, preko Ivice Duspare (prvi album) do Zorana Čalića (od Razdora pa do Puta do srca sunca). Usporedo, sve stihove pjesama potpisuje neprikosnoveni, neponovljivi Bare.
I upravo on, Goran Bare, ubrzo postaje ikona Majki i hrvatskog rock & rolla u cjelini. Ako je igdje još rock & roll utjelovljen, kao što je to nekad bio, primjerice, u Jimiju Hendrixu ili Jimu Morrisonu, danas je on to u tijelu Gorana Bareta. Goran Bare, ‘mršavi pas’, čini se i doslovno kao ‘živi leš rock & rolla’.
I eto, prije nekoliko dana, dobio sam priliku poslušati Majke uživo, nakon tolikih godina… Dakako, nije to bilo više ‘iz sve snage’, prije bi se reklo da su momci ‘na pol snage’ i u daljnjem opadanju, što nije neočekivano, ali karizma Majki, a pogotovo ona Bareta, ne čini mi se manjom. Kilmisterova cigareta u ustima, patnički izraz Baretova lica, i ona njegova crna majica koju stavlja preko glave kako bi izgledao poput žena koje su slijedile Isusa (jesu li one bile te ‘majke’ na koje je Bare oduvijek mislio? dobro pitanje!); pored toga, čisti, punokrvni rock & roll u pozadini, sve to, opet me je ostavilo bez daha…. Pa sam počeo ovako razmišljati. Što si Bare umišlja? Ono što je on mislio da je ‘mrak’ njegova života, period 1990-ih s Majkama, u kojem se drogirao do besvijesti, bez kontrole, i iz kojeg se pjesmuljkom Put ka sreći pošto-poto želio izvući, to razdoblje, zapravo je predstavljalo razdoblje istinskog stvaralačkog svjetla u njegovu životu. Dočim, razdoblje 2000-ih, koje je navijestio pjesmuljkom Put ka sreći, u kojemu se započeo samo ‘kontrolirano drogirati’, ‘pod nadzorom doktora’ (kako nam je to objasnio na koncertu) – zapravo se odnosilo na razdoblje koje je dovelo do stvaralačkog mraka u njegovu životu. Uostalom, to je pokazao i razlaz s Plaćenicima na samoj promociji njihova trećeg albuma 2006. Ubrzo nakon toga, Majke su ponovno oformljene a povratnički koncert održan je u zagrebačkoj Tvornici već u veljači 2007…
Premda im je snaga, prirodno, već u to doba, na samom izmaku, momci uspijevaju izdati još jedan album 2011. sa sumornom, ali izvanrednom Teške boje. Nije im za zamjeriti što možda više ne mogu prašiti u istom stilu, ali zato, karizma na njihovim koncertima još uvijek se može osjetiti… Nije ni čudo, jer, sad kad čovjek pogleda unatrag, Majke su bile istinsko svjetlo onog doba koje je na ovim prostorima zamračilo na svim područjima ljudskosti, od kojih neka, čini se, još nisu izašla iz svog mraka. I to ne smijemo zaboraviti. Kako bi zadržali tu Fantastičnu vatru u sebi, tijekom 1990-ih, gorivo im je bila droga, sigurno i alkohol, ali ono što posebno želimo istaknuti, u ‘svom pismu’, jest to da se ona zapalila i razbuktala prije toga, u jednom dobu, koje mi i sada, s ove distance, izgleda nestvarno… te se pitam je li stvarno postojalo… i u kojem sam, srećom ili nesrećom, bio odrastao… čudno poticajnom za sve slobodne duhove, dobu 1980-ih… dobu, za koje sam mislio, e ako se tako živi, živio bih ‘hiljadu godina’… dobu u kojem je, pogotovo za mlade ljude, život bio pjesma, rock & roll… i u kojemu nisu ‘gorjele’ samo Majke, nego i beogradski Partibrejkersi, novosadski Obojeni program, sarajevski SCH, ljubljanska Miladojka Youneed (očito je da sam sada izišao iz okvira strogog rock & rolla), genijalci Koja i Rambo, da bi 1990-ih došlo do velikog otrežnjenja u obliku cajki i rata… Nastaviti živjeti tim životom 1980-ih, makar u svom srcu, to je bio život Majki… To je moj odgovor i obrana teze da je rat na ovim prostorima ipak značajno naštetio rock & rollu… Majke su bile i ostale enklava, ‘slobodno područje’, koje začudo, i u to sam se uvjerio, i danas opstaje…
“A ti još plačeš… ?” Da, kad pomislim na vjerojatnost da se jedno takvo doba – ‘snage u rock & rollu’ – ponovi…
Kolovoz 2016.
Bajka svih bajki (ili kako je O gramatologiji ‘postala’ Crvenkapica)
Zamislite, za mog sinčića knjiga O gramatologiji postala je Crvenkapica! Jednom prilikom, kad sam ga teškom mukom pustio u sobu Plavog noja, moju oazu mira (od svijeta i ljudi), nekako ju je uspio dohvatiti svojim ručicama i odnijeti do mog stola:
– To Clvenkapica – citaj!
I što sam mogao učiniti – osim čitati. ‘Stara metafizika’ zauzela je mjesto Crvenkapice, rečenice “sve počinje od sredine”, ‘neposrednost je izvedena’ i ‘izvantekstualno ne postoji’ nekako su uobličile vuka, dok je ulogu bake mogla preuzeti bilo koja od ‘teških riječi’ koje redovito izazivaju empatiju kod ljudi sklonih filozofiranju poput istine, ljubavi ili prirode. Dakako, zna se što se dogodilo; i baku i Crvenkapicu progutao je vuk. Mogle su biti 1970-e. Međutim, negdje početkom 21. stoljeća na sceni se pojavljuje lovac – isprazna nova retorika koja je na prijelazu stoljeća zavladala u znanosti – te čini nemoguće – iz vučjeg trbuha žive i zdrave izvadi i baku i Crvenkapicu, a vučju utrobu zatrpava kamenjem. Pažljiviji čitatelj primijetit će da se tek ovim činom priča pretvara u bajku (izuzev vučjeg govora koji to čini ranije, ali koji je pandan tomu da je i ‘Derridina istina’ izražena ‘bajkovitim sredstvima’).
Kad malo bolje razmislim, možda moj sin ima pravo! Možda se knjigu O gramatologiji, doista, treba tretirati kao ‘jednu od najčitanijih i/ili najpričanijih bajki pred spavanje’? Ovdje valja imati na umu dvostruku igru riječi. Najprije to da je ona bajka, dakle, neistina, a onda, i da je jedna od najpopularnijih, djeci dragih, priča pred spavanje… Naravno, nijedna interpretacija ne pogađa ili pak pogađa, pa makar u jednom uvrnutom smislu. Što je moj sin zapravo htio ‘reći’ u očevoj interpretaciji? To da, prvo, O gramatologiji treba biti knjiga koja se nalazi u ‘obveznoj lektiri’ svakog imalo ozbiljnijeg duha, i drugo: ona je ‘bajka koja razotkriva bajku’, svojevrsna metabajka, ‘bajka svih bajki’, jer istinu kazuje pomoću onoga (jezika, riječi) što negira. Ali i to da sretno završava, jer istinu, na kraju, ponovno i uspješno prikriva (odnosno, istina biva zaboravljena)…
Nakon ovako ‘vesela uvoda’, kako bi kazao Nietzsche, i nakon što sam svom sinu, ponašajući se poput pravog vuka, oteo knjigu iz ruku i pokazao put njegovoj pravoj baki, u kuću na čuvanje, dohvatio sam se toga da u ‘svom tekstu’ napokon pokušam razotkriti ‘vrhunaravnu’ tajnu tog štiva. I Crvenkapica je, na prvi pogled, teško razumljiva, a što reći tek za knjigu O gramatologiji čiji autor, definitivno, ima problem s riječima i to u dvostrukom smislu: osim što je ‘težak za čitanje’ jer riječi rabi kroz rijetko viđenu ‘akrobatiku stila’, on im, k tomu, pokušava oduzeti i vjekovnu moć (davanja značenja svijetu koji nas okružuje)…
Na svu sreću, naiđoh na kraći tekst Jonathana Cullera posvećenog Derridi u njegovoj knjizi Književna teorija: vrlo kratak uvod koji je tu istu zadaću izvršio na tako maestralno jednostavan način da bi ju mogla razumjeti, čini mi se, čak i baka i Crvenkapica, kad bi postojale. Ono esencijalno o nadomjesku odnosno suplementu što je francuski filozof kazao u O gramatologiji, Culler je sažeo na jedva dvije stranice svoje knjige objavljene u A5 formatu. Može se činiti zapanjujućim što je ‘opasni nadomjestak’ odlučio pojasniti analizirajući, ili, ako baš hoćete – dekonstruirajući, tekst koji govori o jednoj naočitoj ljubavnoj epizodi mladoga Jean Jacquesa Rousseaoua iz njegovih Ispovijesti. Gotovo se čini nezamislivim da na prostodušnom izlaganju ljubavnih osjećaja jednoga mladog književnika i filozofa, Derrida izgrađuje okosnicu vlastite teorije. Da se u onom najintimnijem, i rekli bi, najudaljenijem od svakog filozofskog diskursa, nalazi baš tajna, tajna kako tog istog diskursa (filozofije u cjelini) tako i tajna ljubavi (pojedinačnog pojma koji smo oplemenili nama najdražim značenjima), to je ono što zapanjuje i ostavlja bez riječi. Ne želim preuzimati slavu drugog pisca, pa te dvije stranice u cijelosti donosim u nastavku!
U svojim Ispovijestima Rousseau opisuje svoju mladenačku ljubav prema Madame de Warens u čijoj je kući [neko vrijeme] živio i koju je zvao ‘Mama’ [ovim riječima]:
Dugo bi trajalo da potanko opisujem na kakve me je sve ludosti navodilo sjećanje na ovu dragu Mamu onda kad joj više nisam bio pred očima. Koliko sam puta poljubio svoj krevet kada bih pomislio da je ona u njemu spavala, zavjese i pokućstvo u svojoj sobi, kada bih pomislio da su njezini i da ih je doticala njezina lijepa ruka, pa čak i pod, na koji sam ničice padao, kada bih se sjetio da je ona po njemu hodala!
Koliko je samo senzibilnosti, koliko tankoćutnosti, u Rousseauvim riječima! A k tomu, još jedna čista ‘filozofska istina’ ‘valja’ se u pozadini. Ali dosta s upadicama! Ponovno Culler:
Različiti predmeti imaju u [Maminoj] odsutnosti ulogu suplementa ili zamjene za njenu prisutnost. Međutim, pokazuje se kako ista struktura, ista potreba za suplementom ustrajava čak i u njezinoj prisutnosti. Rousseau nastavlja:
kojiput su mi i u njezinoj prisutnosti izmakle neke ludosti, koje je, kako se činilo, moglo izazvati samo najvatrenija ljubav. Jednog sam dana, u jednom trenutku u kojem je ona stavila zalogaj u usta, počeo vikati da na njemu vidim vlas; ona je taj zalogaj bacila na tanjur, a ja sam ga pohlepno dohvatio i progutao.
… [dakle] i u njezinoj prisutnosti struktura, potreba za suplementom ostaje istom… I lanac zamjena se može nastaviti. Čak i da ju je Rousseau, kako se kaže, mogao ‘imati’, opet bi osjećao da mu je izmakla i da se samo može prisjećati ili očekivati je…
“Iz ovoga niza suplemenata” piše Derrida, “uočavamo jednu zakonitost: zakonitost beskonačnog lanca koji neizbježno umnožava suplementarna posredovanja koja proizvode smisao upravo one stvari od koje se otklanjaju; iluziju same stvari, neposredne prisutnosti, prvotnog zapažanja. Neposrednost je izvedena. Sve počinje posrednikom“. Što nam više ovi tekstovi pokušavaju ukazati na važnost prisutnosti same stvari, to se više otkriva nužnost posrednika. Ti znakovi ili suplementi zapravo su odgovorni za osjećaj da postoji nešto (poput Mame) za čime možemo posegnuti. Iz tekstova možemo naučiti da je pojam izvornika stvoren pomoću preslika i da nam izvornik uvijek izmiče, ostajući izvan dohvata. Iz toga se može izvesti zaključak kako se naše zdravorazumsko poimanje zbilje kao nečega prisutnog te izvornika kao nečega što je nekada bilo prisutno pokazuje neodrživim – iskustvo je uvijek posredovano znakovima, a “izvornik” je proizvod znakova ili suplemenata… Kada pomislite da ste stigli s onu stranu znakova i teksta, u “samu zbilju”, naići ćete na samo još teksta, još znakova i lanaca suplemenata.
Nakon sjajnih Cullerovih komentara, evo i Derride, u originalu, iz možda najglasovitijeg dijela ‘Gramatologije’ koji je pandan trenutku bajke o Crvenkapici, u kojemu Vuk na njeno pitanje “Zašto su ti velika usta?” odgovara:
Ono što smo htjeli pokazati… jest to da u onom što se zove stvarni život ovih stvorenja “od krvi i mesa”… nikada nije ništa postojalo osim pisma, suplemenata i zamjenskih označavanja, a koja su mogla izbiti samo u lancu razlikovnih odnosa… I tako u beskonačnost, jer… Priroda, ono što riječi imenuju kao ‘pravu majku’, itd., [jest] svagda već izvan dohvata i da [nije] nikad [postojala]; [i] da ono što stvara značenje i jezik jest [samo] pismo…
Ima li se ovomu što pridodati? Mislim da ne!
Postoje stvari koje većinu ljudi zanimaju i postoje stvari koje su zanimljive tek nekolicini. Pitanje ‘opasnog suplementa’, nastanka jezika itd. definitivno je nešto što može zanimati samo određen broj ‘duhovnih nomada’ poput nas. Stoga, neovisno od snage umjetnika, njegove moći izražavanja, mnoge istine će potonuti na dno ‘jezera zaborava’ i samo uslijed nezanimanja gomile. Tko bi još volio čuti da je u ‘iskustvu drugoga’ samo znak, i ništa stvarno?… I zato, bez obzira na to koliko ste suglasni s ovdje napisanim, barem nikada ne mozgajte o tome da vi imate nešto s tim što je određenu misao (ili stvar) narod, establishment, tko god, prihvatio ili odlučio ignorirati. Ako hoćete prihvaćanje, pišite o temama koje zanimaju većinu, vaša moć izražavanja je neupitna, i u tom slučaju, jedina razlika između vas i nas bila bi što smo mi davno odlučili suprotno… Isto tako, nemojte smetnuti s uma da o mnogim stvarima odlučuje gomila; a ona je takva da će, na kraju, uvijek proizvesti i pozvati lovca! Po meni, to i ne bi bio neki problem kad biste mu postali meta, koliko to da, iz stvarne potrebe, za njim kličete.
O Duhu i njegovim Moćima 